Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

Otvaram uzročno-posljedičnim sintaktičkim lancem „ako-onda-jer“...

Ako išta mrzim, onda je to odvajanje glavne rečenice zarezom od zavisne u zavisno-složenoj rečenici u kojoj je glavna rečenica na prvom mistu. Ako išta mrzim, onda je to neodvajanje znakova interpunkcije (dakle i zareza) od riječi (ili rečenice) koja dolazi nakon njih. Ako išta mrzim, onda je to stavljanje duplog uskličnika, jer za razliku od broja mjehurića u čaši ili boci gaziranog pića, usličnici nikad ne idu u parnom broju. Ako išta mrzim, onda je to kombinacija „un po“ dobrote u sveopćoj zloći jer to uopće nije seksi. Ako išta mrzim, onda su to pirska i obiteljska fotografija, jer jebeš uspomene koje su negacija govna, odnosno kič. Ako išta mrzim, onda je to nagradno putovanje za Advent u Beču, jer to ima teški srednjoevropski zadah, a i Sveto rimsko carstvo je propalo odavno. Ako išta mrzim, onda je to skromna uporaba pirotehnike u blagdansko doba, jer u tom slučaju svaka žabica u voltu odjekne decibelima najuspješnijeg Nobelovog eksperimenta. Ako išta mrzim, onda je to dugotrajna južina koju najavljuje Vakula, jer štokovi nabubre priko točke pristojnosti i onda zbogom privatnosti. Ako išta mrzim, onda je to vožnja do Zagreba u busu „Promet Makarske“, jer uvik sidnem blizu neke tuke koja melje cilim putem i niko (uključujući i mene) nema muda opalit joj trisku i reć: „Psssst!“ Ako išta mrzim, onda su to Tolkienovi raspleti, jer se na kraju sve svede na Orlove koji počiste sve ono za što sile dobra nisu imale znanja. Ako išta mrzim, onda je to pričanje u kinu, jer to uvik rade najprimitivniji mulci koji nemaju kapacitet za uživanje u remek-djelu sedme umjetnosti. Ako išta mrzim, onda je to naslovljavanje i pisanje eseja iz etike u veselom fontu, jer je to simptom nemanja osjećaja za prostor i prikladnost što je, primjerice, odlika nekih putnika u busevima „Promet Makarske“. Ako išta mrzim, onda je to „nulta tolerancija“, jer je „govor mržnje“ puno iskrenija sintagma. Ako išta mrzim, onda je to glupa faca Jure Šundova iz koje izađe misao da ako gradonačelnikom Splita postane neko ko nije u Splitu rođen, tada Split neće više bit hrvatski, iako je glupa faca Jure Šundova iz Ogorja. Ako išta mrzim, onda je to prazna portada tuljaka, jer tad znam da me „žena-tuljak“ drži u okusnoj šaci. Ako išta mrzim, onda je to nepismeni grafit protiv Zdravka Mamića u kojem je „Mamić“ napisano sa „č“ pa prema tome govorimo o nevinom Slovencu kojega više zanima skijanje. Ako išta mrzim, onda je to rekombinantni interferon koji se daje u velikim dozama, jer nije HPV kriv što mu je prevalencija u Hrvatskoj oko 60%, a neki farmako-Hrvati vole silovat Imunološki zavod. Ako išta mrzim, onda je to potreba nekih predavača na stručnim skupovima da prezentaciju zaključe slikom svoje obitelji, jer stvarno me boli kurac za njihov privatni život, a time se opet vraćam na temu obiteljske fotografije. Ako išta mrzim, onda je to nelektorirani tekst, jer kao takav je dobar povod za parni broj triski bez razmaka njegovom autoru. Ako išta mrzim, onda je to zapošljavanje Indijaca u uredništvima znanstvenih časopisa, jer je teško razabrat obraćaš li se muškom ili ženskom rodu. Ako išta mrzim, onda je to arhitektonska vizija Vjeke Ivaniševića, jer je čovik toliko zimogrozan da obožava staklene konstrukcije. Ako išta mrzim, onda je to ružan dizajn „Skechers-ica“ unatrag nekoliko godina, ali navodno se još mogu nać oni lipi teretni modeli u Shoo-be-doo-a u gradu koji nisu gležnjače. Ako išta mrzim, onda je to svit bez „Ketonala“ i kantunala jer se te dvi stvari rimuju sa ekstruzijom diska između L4 i L5. I naravno, ako postoji nešto što najviše mrzim, onda je to kršenje zdrave tradicije iz čiste lijenosti, pogotovo u ovo Božićno doba. Pa kako smo sinoć u Vuje održali sedmu tradicionalnu badnjačku zdravicu, ko sam ja i ko su one beštije iz redakcije „ST-ćanistike“ da na stranicama ovog briljantnog bloga (koji dviiljadeipetnajste puni deset jubilarnih godina postojanja) ne osvane još jedna tradicionalna Božićna čestitka?!

Dakle, Ivoni Bezmalinović, Vladi Ferenčiću, Matiću i svima onima koji rade drkotine od obiteljske, pejzažne i pirske fotografije, Antoniji Palac i Jandrokoviću, zatvorskim čuvarima, krupjeima, mesarima i napuvanim veganima, Reneu Bitorajcu čije nam lice zvuči odvratno, Žili i Zvoni, ruskim oligarsima i Kinezicama, splitskim tukama i svima onima koji se odlučuju za ukucavanje implantata, bogatim seljacima i siromašnim državicama, mome kvartu i Sućidru, ali prije svega Vama, cijenjeni i dragi čitatelji, Gero i beštije iz redakcije „ST-ćanistike“ žele sretan Božić i ludastu, ludastu Novu godinu! Dabogda se i u njoj čitali!