Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

...ali bi bilo lijepo od vas da ipak pročitate ovaj osvrt na predstavu kojega pišemo kao redakcijsko priopćenje. I kao dokaz da smo, na razini redakcije, daleko iznad Gerinih grezunština umotanih u celofan verbalnih bravura. U ocjeni „Crvene vode“, predstave koja je napravljena prema istoimenom Pavičićevom romanu, nastojali smo pisati odmjerenim stilom kazališne kritike kakva se inače može pročitati u najeminentnijim tiskovinama. Budući da je povijesni okvir važan za razumijevanje radnje „Crvene vode“, također smo se potrudili biti što informativniji za slučaj da ste ili potisnuli, ili prespavali, ili pukim tajmingom susreta roditelja jednostavno nesvjesni krvavo bolne i glupe tranzicije osamdesetih i devedesetih na ovim prostorima. Jer ako je ova predstava, baš zbog panoramskog pristupa adaptaciji predloška, išta uspjela tako vjerno dočarati je koliko je bolna i glupa (a ne krvava) bila tranzicija na ovim prostorima. Točno tako – bolno i glupo – smo se osjećali nakon otprilike dva sata davljenja u „Crvenoj vodi“ uz jedan kraći predah zbog pišanja u tranziciji između zapleta i songa u izvedbi Saše Antića. A sad, idemo psihoanalizirati pozadinu naših osjećaja...

Pravilo „prvih 100 dana“ veže se uz Franklina D. Roosevelta, koji je preuzeo dužnost predsjenikovanja SAD-om usred Velike depresije. Zemlja je bila paralizirana, banke su propadale, nezaposlenost rasla, a povjerenje u institucije potrošeno. Rooseveltova zakonodavna ofenziva, kad je u prva tri mjeseca svog mandata progurao čitav niz mjera koje će kasnije biti objedinjene pod nazivom „New Deal“, pretvorila se u političku konvenciju – novoj vlasti se daje 100 dana fore da pokaže namjeru i elementarnu sposobnost upravljanja krizom. I ta ideja prijelaznog razdoblja, tog hodanja po rubu između starog koje se rapada i novog koje još nema oblik, čudno je bliska onome o čemu piše Jurica Pavičić. Njegova „Crvena voda“ je kronika jedne tranzicije – ne samo političke i ekonomske, nego i moralne, obiteljske, mentalne. Kao i u Americi tridesetih, i ovdje se društvo raspada brže nego što se može popraviti, institucije kasne za stvarnošću, a ljudi se snalaze kako znaju, često preko tuđih leđa jer to isto spada u kategoriju „kako znaš“. Međutim, na ovim prostorima ta tranzicija nije imala svoj završni crescendo u ratu, nego je rat postao njezin središnji dio, dio u kojem je sklopljen drugačiji New Deal. Jer ako je izvorni New Deal bio pokušaj da se šok-terapijom spasi društvo od krize, u balkanskoj verziji kriza je iskorištena da se ratnom šok-terapijom društvo spasi od – vlasništva. U toj balkanskoj perverziji od tranzicije, koja za razliku od američke nije izdignula srednju klasu nego pse rata, nastala je trajna društvena praznina u koju su zalutali svi ostali, ti gubitnici tranzicije. Isti oni koji cijenu toga skupo plaćaju dandanas. Jer i upad na „Crvenu vodu“ se plaćao.

U suvremenoj teoriji dramaturgije postoje dva pravila slična pravilu „prvih 100 dana“ u politici. Prvo pravilo glasi ovako – ako u kazališnoj predstavi istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), primjenjuje se pravilo „prvih 100 sekundi“. 100 sekundi označava razumno dug period u kojem se sjedi mirno, cinizam je prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina uspostave ton, ritam i jezik svijeta kojega igraju. Ali ako je jedino što se uspostavi nakon tih prvih 100 sekundi ton, ritam i jezik Nives Ivanković i/ili Arijane Čuline, onda je razumno otići s predstave. Drugo pravilo u suvremenoj teoriji dramaturgije slično pravilu „prvih 100 dana“ u politici glasi ovako – ako se želi odgledati do kraja i preživjeti kazališnu predstavu u kojoj istovremeno glume Nives Ivanković i Arijana Čulina (pri čemu je nebitno koja je glavna glumica), a ta predstava se zove „Crvena voda“, primjenjuje se pravilo „prvih 100 minuta“. U tom slučaju, 100 minuta je razumno dug period u kojem je cinizam prigušen, ne traže se greške i dopušta se da Nives Ivanković i/ili Arijana Čulina nastave s tonom, ritmom i jezikom svijeta kojeg su već uspostavile, ali za kojega vas zaboli kurac jer je „prvih 100 sekundi“ ionako davno prošlo i već ste u mislima o „prvih 100 sekundi“ nakon predstave koje znače slobodu do sukljanja „prvog od 100 duvana“ ispred teatra. Možete se mentalno postaviti kao kazališni redatelj koji konačno riskira „prvih 100 godina“ splitskog HNK i zamisliti što bi bilo kad bi, usred one tranzicijske obiteljske svađe koja eskalira, Jakov dao neglumljenu, nefingiranu trisku Nives Ivanković i bi li to u „prvih 100 desetinki“ nakon triske promijenilo ton, ritam i jezik svijeta kojeg je uspotavila Nives Ivanković dok je Arijana Čulina čučala iza scene. Možete otići još dalje s razradom ovih dramaturških pravila i zapitati se bi li Maduru bilo lakše da primjeni pravilo „prvih 100 godina“ za američki zatvor u kojeg su ga strpali niti 100 sati prije ovog prikazivanja „Crvene vode“ po kojem dopušta crnadiji iz Bloka C da odrede ton, ritam i svijet u koji će bježati dok se tušira. Dakle, mogućnosti su razne i ako ništa, „Crvena voda“ je dovoljno široka da budete slobodni otploviti bilo gdje. U svakom slučaju, mi smo uspješno primijenili pravilo „prvih 100 minuta“ što nam je dalo dovoljno snage da izdržimo zadnjih 20 minuta tranzicije od monologa-priznanja Arijane Čuline do onog songa Saše Antića kojeg smo spomenuli na početku. Ili je tranzicija bila obrnuta? Zaboravili smo.

Međutim, treba biti pošten i osvrnuti se na elemente predstave koji su nas dotakli. Prije svega scenografija koja je vrlo ekonomično i elegantno riješena s četiri različite scene na pokretnoj platformi koje su se rotirale prema potrebama radnje. Što nas je podsjetilo na Kolo sreće. Naime, pitali smo se hoćemo li imati sreće da se platforma zaustavi na segmentu u kojem slučajno nema ni Nives Ivanković ni Arijane Čuline. Također, vrlo upečatljivo je bilo obraćanje lika Silve Vele u zadnjih „100 sekundi predstave“ (ne računajući vrijeme za naklon glumaca i ovacije publike). To obraćanje nećemo parafrazirati. Ovdje samo iznosimo poantu, a to je da je svuda oko nas crvena voda koja će nas svih preplaviti ili tako nešto. I u tom trenutku smo ostali pogođeni apokaliptičnosti te poante, iako s malo daltonizma. Jer u stvarnosti, nakon „prvih 100 sati“ jače kiše u Splitu, iz svake špine curi smeđa voda. Koja nas preplavljuje i potvrđuje onu tranzicijsku mutnoću što se vuče još od devedesetih. I koju uredno plaćamo. Pa zato, na kraju ovog osvrta, mišljenje o predstavi (što ćemo potvrditi rezolucijom na idućem sastanku redakcije „ST-ćanistike“ bez Gere) ipak mijenjamo za 180 stupnjeva. Zanemarite sve što je napisano u prethodnim odlomcima. Jer „Crvena voda“ je zapravo genijalno kazališno uprizorenje kojim je suptilno prenesena bit tranzicije na Balkanu – kao čistog gubitka vremena.