Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

Nakon katastrofalno lošeg zadnjeg broja, koji je baš pisan priko kurtza, "Splićanistika" pod hitno ide na kreativnu dijalizu. Ovako se moglo jedno vrime, ali novi broj svaka dva tjedna uzme danak inspiraciji... Ma, pisanje bi trebalo bit radost, a ne domaći rad, pa kad trokaje ka Edmund Hilary za svojim Šerpom, kad šteka ka MaxTV u olujnoj noći, kad teče ka prosta proširena rečenica iz Rohatinskog i kad je tek troduplo duhovitije od najurnebesnije epizode "Lude kuće", onda je to stvarno signal za ostavit ga se na jedno vrime. Osim toga, pitanje je i visokog literarnog renomea koji "Splićanistiku" odavno bije - dok autori ostalih četristo iljada blogova uglavnom trljaju lan skučenim dijapazonom afiniteta i svakodnevnim tlakama na pomno složenim predlošcima s vizualnim identiteom, ja (osobno) i ona ludež iz redakcije "Splićanistike" smo isključivo davali prednost kvaliteti pisane riječi i neuvijenom vrijeđanju dalje u komentarima, na predlošku bez ikakvog vizualnog identiteta. Ako u ničemu, bar smo se oko potonjega uvik slagali. Ali to je gard, to je nepopustljiv gard pa pošto je život takav da dopizdi i zabava, odlučujem se za jedan mali remont na neodređeno vrime, dok opet ne poteku đusevi inspiracije, dok se opet ne izoštri osjetilo za pukotine u malim stvarima i običnim situacijama i dok ne uzgojim još malo debele kože - taman toliko koliko triba za rad s ljudima...
Uuu jebate, skoro je jedan manje kvarat i sad bi mora lagano ić - počinju "Zvjezdane staze", i to još epizoda koja je opće misto svakog trekija koji imalo drži do sebe - ona o masakru kod Wolfa 359...

Purgere na palme!
(Split, Mertojak)


Au pičku materinu... I tako svake druge nedilje u ovo doba otprilike – to otkad sam sam sebi zada dvotjedni ritam izbacivanja novog broja „Splićanistike“, a nikako sist na miru, lipo razmislit i složit, nego sve nešto pred istek roka, u momentu kad vata onaj stari, pouzdani, lagani LUM pred početak radnog tjedna. I nije da nisam ima ideja, nije baš da se ništa u ovih petnajstak dana nije događalo, ako ne na osobnom, a ono bar na nacionalnom nivou... Eto bija Bush u posjetu Hrvatskoj, ja pet dana prije njega u Zagrebu, Bush je međutim triba skoknit do „Boat show-a“ u Splitu, ali to su ipak odgodili razgledavanjem naše obale iz zraka, pa se potegla peticija za referendum o NATO-u, ja sam je ima najbolju namjeru potpisat, ali mi se tu nedilju spavalo i ko će se sad dizat pa na tramvaj do filozofskog faksa, nisu prošla dva-tri dana, a onda smo u Bukureštu dobili pozivnicu za NATO čime je i riješena peticija, ali je opet u Bukureštu bila afera da Ceausescuova palačetina nije građena po NATO-ovim WC-standardima, jer bi jedna „higijenska jedinica“ tribala pokrivat male i velike nužde točno pet delegata plus su NATO-ovi odredi za utjerivanje standarda još i pobrojali da u zdanju većem i od Pentagona fali čak iljadu konduta, u međuvremenu u Splitu su počeli/tribali/ipak nisu na kraju varili sigurnosno kobne poklopce šahti jer je Bush na kraju odusta od posjeta, pa za doć gledat i slušat Busha na Markovu trgu nije mogla bit „lip je dan, iden povirit“ odluka, nego se moralo izborit za jednu od tri iljade pozivnica, onda je Bush na TV-u nešto govorija da smo mala zemlja, ali zemlja ljudi velikog srca i još veće košarkaške reprezentacije i pritom namigiva u publiku ka neki lude iz El Pasa, i u tom ti ga momentu bude nekako milo jer šta će čovik, malo je predsjednik najmoćnije države na svitu, malo 'arlekin, malo ga isturaju neki lobiji ka vođu slobodarskoga svita, malo mu sastavljaju i militantnu politiku, i govore o širenju demokracije i pacifizmu izvozom ratova u obliku tog i tog „conflict-a“, od kojih svaki ima onu „for freedom loving people worldwide“ šta ka žlica geopolitičke Vegete daje prepoznatljiv okus Afganistanima, Iracima ili bilo kojoj drugoj zemlji slučajno na trasi petrodolara, a Bush ka Bush kaže dvi-tri o slobodi, o NATO-u kao partnerstvu, o tome kako triba širit mir i sve, i još baci pokoju američku koktel-bazu u ozračju kojeg niti jedna teroristička prijetnja ne može toliko naelektrizirat do sigurnosnog rizika koliko onih iljadu tipova iz Tajne službe, raspoređeni, šutljivi, ozbiljni, u tamnim odijelima i žicama u boljem uvu... I kako onda stavit poantu na ovu kobasičetinu od nezavisno složene rečenice šta je počela sa „Eto bija Bush u posjetu Hrvatskoj“? Pa, možda bi se moglo ovako – iako je još u pretprošlom stoljeću Darwin tvrdio da pronalazak hrane i partnera za razmnožavanje zahtijevaju od životinja sposobnost rješavanja problema, dugo vremena se za životinje mislilo da su obični, bezumni automati na nagon. Međutim, nizom domišljatih pokusa znanstvenici su ustanovili da npr. i ovce imaju sposobnost prepoznavanja izraza i izgleda lica kojega se još dugo mogu sjećati, što su ipak sofisticirane sposobnosti za poslovično glupe životinje. Ide se čak i toliko daleko da se pretpostavlja da bi način na koji ovčji mozak dekodira identitet lica i emocionalnu ekspresiju istoga mogao biti važan za razumijevanje mehanizma nekih poremećaja u ljudi. Ttttttt... A šta napravi ovca kad naiđe na poznato lice? Valjda ga dobro pogleda da bude sigurna, umiri se, stane na zalogaj i onda kaže: „Blee-eeee!“
„A cop with a war on his hands. His enemy... an army of street killers. His only ally... a convicted murderer.“ Jeste se ikad do smija razočarali u neko kultno ostvarenje? Ja jesam prošlu subotu. Baš smo bili kod Kuzme na farmi i gledali Carpenterov „Napad na policijsku postaju 13“. Kad smo vidili da upravo ide na HRT1, ja i Kuzma smo odma skočili da je to ludilo i totalni zakon, da šta je reć da na HRT-u puštaju takvu kultnu filmčinu, odma sam tija stavit ruku u vatru da je remake deset puta lošiji od originala (a pogleda sam dotad samo remake), na to je Kuzma replicira da mu se remake gadi iako ga je skinija s neta, al ga iz poštovanja prema Carpenteru nije tija ni vidit, još smo lamentirali kako je šteta da je Carpenter prnija u rosu s „Vampirima“, ali vrime je pojilo horror kao žanr i šta se sad tu može... Uglavnom, grizli smo nokte od predstojećeg gušta, a samo je Boki mirno šutija. Prolazile su lagano uvodne sekvence filma, Kuzma je dava čistu peju jednostavnoj Carpenterovoj glazbi u filmu, tu i tamo kadrovi za naglasit zlu slutnju, pokoja replika na granici klišeja i kretenizma (taman da te ostavi visit), Bishop dok se vozi prema postaji 13, bus pun osuđenika na smrt, četri naoružana tipa u autu idu gori-doli nekom ulicom, Napoleon Wilson i južnjačko zatezanje: „Gotta smoke?, sladoledarski kombi s onom glazbicom usrid kvarta rastočenog nasiljem i drogom (i još uvik nam je film ima ono nešto), a onda je došla scena kad smo tako brutalno zavarili i otpisali „Napad na policijsku postaju 13“ ka najgori trash od kojeg puštaju sfinkteri – u toj sceni član bande hladnokrvno ubija malu curicu koja stoji kraj sladoledarskog kombija, ali tek nakon što je otišla pa se vratila napravit reklamaciju sladoledaru jer je kasno skužila da nije dobila slaju iz aparata: „Oh, ne, pa dao mi je kugle!“ ... Carpenter je, inače, pisa i scenarij. Da sve to dobije na težini, na IMDB-u sam iskopa kako je baš zbog te scene film u svoje doba bija na lošem glasu, toliko da mu je i MPAA (Motion Picture Association of America) čak zaprijetila prilipljivanjem oznake X, a to je u sedamdesetima stvarno tribalo zaradit. Međutim, ludi Carpenter je posluša savjet svog još luđeg distributera i za tu istu MPAA pripremija kopiju na kojoj je izreza spornu scenu, pa u distribuciju kasnije pustija originalnu verziju. Ko zna zašto, ali „Napad na p. postaju 13“ baš i nije nešto zaradija te 1976. kad su ga prvi put pustili u američkim kinima. Godinu dana nakon toga ipak je naletija na porciju glupana s dobrim kritikama i to na londonskom filmskom festivalu (filmski festivali i festivalska publika posebna su priča i volija bi ih ko temu rastegnit u jednom od idućih brojeva), evropski uspjeh je prisilija Amerikance da revaloriziraju svoje stajalište i eto ti najboljeg akcijskog filma 70-ih. Prema njima. Al meni je od svega najbolju ocjenu da Boki negdi na po' radnje – taman se otvorilo vatru na postaju izvana, lomi se staklo, rupe u zidovima, Bishop ispod stola drži glavnu glumicu za dupe, plikovi papira pucaju ka kokice, a čuješ Bokija: „Šta? Jel mu ovo bija maturalni rad?“
Onda smo se pokupili ća jer su iza toga puštali talijansku dramu „Oskvrnuta čast metalca Mimija“...

Za Bociku otvaram ovaj posebni box na kraju svakog broja, jer otkako je otiša u Krapinske toplice, a planovi da ga kolektivno odemo tamo posjetit su tek na eventualnom najmu kombija, nekih novitadi baš i nema. Boki i Mijo su prije par dana bili do Bakija i on im je reka da su navodno lokalni fizijatri masu zadovoljni Bocikom i da uopće ne sumnjaju u brzo i potpuno rekuperavanje – već piša u gusku, a sve drugo i nije toliko stvar trpljenja...