Sve kategorije po listama
02
pet
01/26
Kada praznovjerje naplati dugove
dusakojaluta.blog.hr
Nisam prala robu.
Nisam prala suđe.
Bila sam poslušna. Praznovjerna. Odgovorna prema višim silama, sudbini, svemiru i svim onim nevidljivim knjigovođama sreće koji, navodno, 1.1. stoje iznad perilice rublja i bilježe tko je pustio centrifugu, a tko nije.
Kažu da se na Novu godinu ne pere ništa(osim ljudi) jer se s vodom ispire sreća. I bogatstvo. I emocionalna stabilnost, valjda.
Nisam htjela riskirati.
Sreća mi ionako nije u neograničenim količinama. Bolje ne izazivati.
Dakle, nisam prala.
Ali moj muž je kuhao.
I to ne ono minimalističko kuhanje u jednoj tavi, s idejom da se poslije sve lako sredi.
Ne.
To je bilo kuhanje s entuzijazmom. S vizijom. S više faza.
Svako jelo imalo je svoju posudu. Svaka faza kuhanja imala je novu žlicu.
Kao da posuđe raste na drvetu iza kuće.
Naravno, nisam rekla ništa.
Jer Nova je godina.
Jer nisam htjela biti osoba koja 1.1. kvari karmu prigovaranjem o loncima.
Osim toga, mijenjali smo posteljinu na Staru godinu. Čisto, svježe, simbolično. Novi početak i to.
Stara posteljina je čekala.
I tako je 1.1. prošao.
Sreća, ako je bila u opasnosti, spašena je.
Perilica je šutjela. Sudoper je šutio. Ja sam šutjela.
Sve je čekalo.
Danas je, kažu, sigurno.
Danas se smije prati.
Danas se sudbina više ne vrijeđa vodom i deterdžentom.
Danas više nisam praznovjerna nego samo… odgovorna.
Danas imam:
– hrpu suđa koja izgleda kao dokaz kolektivnog sloma jedne kuhinje
– robu koja se sama neće teleportirati perilicu
Sreća se, dakle, nije isprala.
Ali se posao uredno akumulirao.
Jer to je zanimljivo kod praznovjerja.
Uvijek se odnosi na rad koji netko ionako mora obaviti.
Ne kaže se:
– nemoj 1.1. donositi glupe odluke
– nemoj se zaduživati
– nemoj lagati
– nemoj trošiti novac koji nemaš
Ne.
Kaže se: nemoj prati.
Kao da sreća živi isključivo u bubnju perilice.
Kao da je bogatstvo osjetljivo na omekšivač.
Kao da će emocionalna stabilnost nestati ako se opere pidžama.
I, naravno, nikad se ne kaže tko će to sve oprati sutra.
Jer praznovjerje nema nastavak.
Nema poglavlje o posljedicama.
I evo me danas.
Sretna, valjda.
Bogata iskustvom, sigurno.
Emocionalno stabilna koliko to dopušta činjenica da perem treću mašinu zaredom i još nisam došla do dna košare.
Ako se pokaže da je perilica rublja odgovorna za sve ove godine do sada, barem znam koju grešku više neću ponavljati.
Creme de la creme (pedagog Salieri)
nachtfresser.blog.hr
Tajnu uspjeha torte, naročito kreme koju sam naglasio u prethodnom postu, nije samo u tome što ju je autor ovog posta miksao, ima nešto i u sastojcima, specifičan okus kojeg bi blogerica AnnaBonni1, da ima sreću ovo degustirati, brzo razotkrila, da AB1, dokrajčili smo onu stopostotnu tamnu čokoladu, da toliko može obogatiti okus nismo naravno mogli predvidjeti. Ipak za vas ostale, kad mi hipotetski darujete tamne čokolade, sadržite se na 75 posto, meni tamne čokolade ipak pretežno služe za početak dana nakon prirodne limunade natašte, čime ljutim trenutno vrlo uspješnu hrvatsku nutricionisticu, svoju dragu učenicu, koja povremeno piše i za Gloriju, jer kako mogu slijepo vjerovati u raširene mitove?! Svi, draga moja Endži, vjeruju, možda ne slijepo, poput nas Hrvata, u raširene mitove.
U ovoj ulici praktično počinje moja i Jinova šetnja i otkako penzikujem tu šetajući osmišljavam svoje jutarnje postove. Poznat sam kao bloger patchwork postova, začinjenih najjeftinijim provokacijama pa ne smijem ni jutros iznevjeriti svoj glas.
Danas smo za neuobičajeno kratke šetnje, stigli smo do kanti za smeće, gdje je Jin čučnuo, pokakao se, čekao da ja pokupim i jasno dao do znanja da bi to bilo to za danas, smatrao je da je već dovoljna žrtva bila spuštati se mokrim i klizavim stubama do tu, a uostalom, ponovo je počela kiša sipiti, dosadna kao u pjesmi iz lektire. Stigao sam samo izmozgati i urediti u glavi par činjenica za davno planirani post o Antoniju Salijeriju.
Antonio Salieri je bio svakako jedan od najuspješnijih glazbenih pedagoga svih vremena, njegovi učenici su bili, ja sam upamtio dvojicu, koji meni spadaju u top tri najjačih kompozitora ozbiljne glazbe, Ludwig van Beethoven i Franz Liszt, koji mi je treći na popisu pitajte blogera Gogooa (isprobavam kako zvuči akuzativ).
Salieri se zamjerio mladom dolazećem geniju Mozartu, kad je logično kao bolji i iskusniji pedagog dobio unosan posao glazbenog podučavanja, mlade, bogate i očito razmažene plemkinje.
Salieriju se dogodila velika nesreća, naime živio je jako dugo za ono vrijeme, skoro duplo od prosječnog životnog vijeka u Europi krajem 18. stoljeća, koji je iznosio manje od 40 godina, ako sumnjate u mene, pitajte umjetnu inteligenciju, te već za života slavljen i nagrađivan, u suton života postao dementan.
Dementni starci samci su i prije znali biti žrtve beskrupuloznih ljudi, ne samo u Hrvatskoj 21. stoljeća gdje su zločini nad njima ozakonjeni famoznim ugovorima o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.
Za vrijeme Salerijeve bolesti, nemoći i umiranja, raširila se priča koju je potpirivao Mozarov očajni prolupali otac, koji je umislio da mu je sin otrovan i da je Salieri priznao da ga je on iz ljubomore otrovao, što su svi iz Salijerijevog kruga, a i ovaj u rijetjkim lucidnim trenucima demantirali.
Uzalud, bilo je to vrijeme početka romantizma i traženja velikih senzacionalnih tema i ruski genij Puškin je nanjušio jednu za svoj brzi umjetnički proboj i sve ostalo je povijest, jer lavina kad krene ne da se zaustaviti, traje do današnjih dana i novijih genija, koji će dalje musti povijesnu krivotvorinu poput Miloša Formana, poznatog po znalačkom odabiru mitskih tema "Kosa"npr..
Misao
onaodprije.blog.hr
"Ima mnogo samih žena na svijetu
s jednim, dvoje ili troje djece.
I čovjek se zapita,
kud su muževi otišli
ili kud su ljubavnici otišli
i ostavili iza sebe sve te ruke, oči, stopala i glasove."
Charles Bukowski
Okupana suncem
kockavica.blog.hr
Jutros je nebo bilo šareno.
Držim mlađu na prozoru.
- Gle! netko je obojao nebo!
- Ja sam to.
kaže ona meni.
-Ti si pošarala nebo?
- Da.
Jutros sam sjedila na kauču.
Bez knjige,
bez mobitela,
sama,
u tišini.
Kroz uski procjep
izmeđ zgrada,
i kroz dvije sobe,
sunce je došlo do mene,
do tog jednog jedinog
mjesta na kauču.
Petnaest minuta,
čiste prisutnosti,
okupana milošću.
Za mene nova godina počinje u rujnu.
Ovaj datumski prijelaz ništa ne znači.
Ipak donosim odluke,
jer ih uvijek donosim kad imam novi period u životu,
kad osjetim da je vrijeme za nove zalete,
kad sam dio tereta odložila
pa si mogu natovariti drugi,
kad mi Život dopusti malo disati,
pa grabim halapljivo prije nego me opet stisne,
i zagnjuri pod vodu.
Kažu da postoji sveti prozor u ženinu životu.
Kratki period kad su djeca ni prevelika ni premala,
kad su roditelji još dovoljno zdravi,
kad joj je život taman toliko posložen
da može imati malo mira za sebe.
Međutim,
ja ga neću doživjeti,
jer sam prekasno imala djecu,
jer sam tri godine bila u brakorazvodnoj krizi,
jer nosim posljedice davnih odluka
o izboru mjesta življenja,
jer su mi dugo drugi krojili dane.
Sad mi je mlađa još uvijek zahtjevna i mala,
starci nagriženi i u sve većoj potrebi,
a stambeno odvajanje tek u realnom planu.
Ali zato postoje sveti prozori u danu ženinog života.
Kad okupana suncem,
zahvaljuje na milosti,
i sve je dobro,
sve je moguće,
vrijeme stoji,
i ona diše.
Vječnost.
(NE)ZABRANJENI SNOVI
komentatoricamicaa.blog.hr
Sanjate li snove gole s izlistanim istinama
u kojima stida nema pa se snova ne stidimo ?
Noć nam dopušta ono što jutro zabranjuje:
da sve želje dišu uzdahom
i da koža pamti ono što um zaboravlja.
griješimo nesvjesno bez oštrine ni prema kome
čak ii bez imena
svima nam je zajedničko noću:
da postajemo iskreni.
Ljubimo one koje danju zaobilazimo mislima,
priznajemo žeđ koju skrivamo iza pristojnih rečenica,
prelazimo granice bez straha od posljedica.
tijelo govori jezikom koji danju zaboravimo.
Tamo se usudimo pomisliti,
usudimo poželjeti,
usudimo ostati...
....I da
sanjajmo, zašto ne
U snovima griješimo tiho,
tek šapatom izgovorenim "da"
koje ni jutro ne
... smije čuti...
Foto : Pinterest.com
siječanjska elegija
ehsaznala.blog.hr
oduvijek je između zemlje i neba
kamen taj koji u ljude gleda
kamen gleda i pamti ali ne zbori
vajde nema sve i da progovori
čudna il' čudesna igra svijetla i tame,
dana i noći, spomena i moći
toliko je staza kojima nećemo proći
mislimo da jaki vučemo konce
tek u magli pratimo najbliže zvonce
u mraku je mračno i hladno je svuda
nije grijeh poželjeti suputnika, druga
bilo sa sjevera ili topline juga
zavojita i pusta je ta staza duga
dok jedno grize duša tijesna
drugo misli, sirenina pjesma
ljudi mogu na toj stazi ustajati, padati
velikim se ljubavima nadati
od tišine pjesmu skladati
sretni zvjezdanim sjajem sjati
nekome postelje od laži tkati
tiho tugom tugovati
na osami se kamenu jadati
kamen šuti kamen zna
dom je tamo
gdje tlo pamti svako naše omiljeno mjesto
a ne tamo gdje srcem tek povremeno jesmo
01
čet
01/26
Sretna nova!
litterula.blog.hr
Srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere i nadam se da će nam ova godina biti bar malo bolja od prošle!
O pucanju
samolagano.blog.hr
Općenito
Prošao je prosinac, a koliko me sjećanje služi, slušat ćemo još rafala i eksplozija prva dva, tri dana siječnja… da se ne baci … Valjda je takva logika piroljubitelja.
Nisam nikada kupovala pirotehniku, ali slučajno znam kolike su cijene. Ima se, može se.
Ne samo kod nas, nego i van naših granica. Prema današnjim vijestima i žrtvama, ni ostali Europljani nisu ništa bolji, tako da to možda i nije samo naše obilježje.
Pokušavam razumjeti opijenost vatrometom. Recimo, lijepo izgleda i tako to …
Ono što ne razumijem je zašto treba gruvati cijeli prosinac i zašto neki ljubitelji pirotehnike moraju imati krajnje omalovažavajući stav prema protivnicima pirotehnike. Zašto moraju kolati izrazi poput “tko šljivi pse i mačke, djecu i starce”? U obrani svojeg stava ispuštaju ogromne količine pasivne agresije. Maltene ne smiješ reći da ti pirotehnika smeta jer će te okarakterizirati kao mlakonju, slabića ili neupućeno biće koje ne shvaća što su pravi životni užici.
Osobito za djecu i mlađahne tinejdžere kojima posljednjih godina nedostaje snijega pa pronalaze nove zimske radosti: bum-bumiranje između zgrada ili kuća.
Procedura: obuku hudice ili jakne s kapuljačama, natrpaju džepove ili ruke piro-artiljerijom koju su financirali njihovi još nezreliji roditelji (ne zanima me jesu li majke ili očevi, sve je to isti IQ).
Pronađu mjesto s, po mogućnosti, dobrom jekom, raspale i rastrče se kuda koji mili moji, ushićeni što su postigli cilj. Usput se cerekaju i smišljaju plan za sljedeću akciju. Ukoliko su ostali čitavi…
Tu ne vrijedi niti građanski reagirati, niti zvati policiju, jer što im reći kad ne znaš tko su ti dripci. Tu vrijedi biti samo dovoljno ogorčen i zao i poželjeti da strada još koja budala. Nije lijepo od mene, ali što mogu.
Ili možda u svakom gradu treba pronaći jedan napušteni objekt, a imamo ih hvala Bogu jako puno te u prosincu tamo zatvoriti naše zlatne kadete plus njihove sponzore na nekoliko sati nekoliko dana za redom, omogućiti im da se ispucaju. Pod nadzorom policije. Nek’ uživaju dok im ne popucaju bubnjići.
Osobno
Gledam svog malog dlakavog bijelog heroja u njegovom krevetiću. Proživio je mnogo i doživio je svašta. Ma koliko to bolno zvučalo, znam da proživljava jako kasnu jesen svoga života. Napunio je petnaest godina, jako slabo vidi, pomalo je klimav na nogama i više ništa ne čuje. Znam to i po tome što proteklu noć nismo proveli u kupaonici koja je najviše nalik skloništu. Osim toga, protekla dva, tri dana udrobila sam mu po jednu pseću tabletu za smirenje u hranu.
Svakako smo se snalazili svih ovih godina: postavljala sam mu jastučiće i dekice u ormare, pod krevete, u skrivene kutke i u najultimativnijem skloništu: u kupaonici.
Unatoč prskanjima i šištanjima pravoga vatrometa i unatoč udarima ilegalno kupljenih sredstava naše “sirotinje”, sinoć nije drhtao, nije bježao u kupaonicu, nije tražio moju zaštitu, samo je povremeno dizao glavu, zabrinuto me pogledavao (koliko me može vidjeti) i onda spustio glavu natrag. Sve je to izostalo ovog Silvestrova jer je, eto, totalno ostario.
Možda je meni i njemu noćas bilo malo lakše, ali mnogima nije. Znam da su neki četveronošci jednostavno imuni na buku, a neki drugi jednostavno zamru ili čak i umru. To je valjda nekakva životna lutrija.
Ispričavam se na dugom postu.
Svima sretna nova 2026. od srca, bez pucanja na užoj, a i na široj razini!
Raspucali šavovi
filiparumenovic.blog.hr
Život je neobično tkanje, satkano od niti koje često ne znamo ni imenovati, a kamoli kontrolirati. Ponekad sjedim i promatram kako se sunce polako uvlači iza obzora, ostavljajući za sobom samo grimizni trag, i pitam se — jesmo li mi išta više od tog trenutka prolaznosti? Prolaznost je jedina istina koju svi znamo, a od koje svi neprestano bježimo. Gledamo sat kako otkucava, gledamo svoja lica u ogledalu koja se polako mijenjaju i osjećamo taj neobjašnjivi strah. Ali, jesi li ikada razmišljao o tome da je upravo ona ono što životu daje boju? Da cvijet cvjeta vječno, nikada ga ne bismo pomirisali s takvim divljenjem. Da ljeto traje zauvijek, nikada ne bismo čeznuli za suncem. Mi smo putnici koji kroz ovaj svijet nose samo svoje osjećaje. Sve materijalno što dotaknemo, sve što sagradimo, jednoga će dana postati prah. Ali onaj drhtaj u glasu kad nekome priznaš da ga voliš, ona suza koja ti pobjegne dok gledaš zalazak sunca — to je ono što prkosi vremenu. Prolaznost nas uči najvažnijoj lekciji: sada je jedino što imamo. Ne sutra, ne "kad riješim probleme", nego ovaj trenutak, ovakav kakav jest – nesavršen, možda tužan, ali tvoj.
Postoje dani kada nas obuzmu osjećaji koje ni sami ne razumijemo. To je ona teška, olovna tuga koja se useli u prsa bez kucanja. Nije to uvijek tuga zbog nečeg konkretnog; ponekad je to jednostavno umor duše od svijeta koji je postao preglasan, prebrz i previše okrutan. U tim trenucima, depresija nije samo riječ, već sivi veo koji prekriva boje života. Želimo biti sami, bježimo u osamu, a onda, kad u njoj ostanemo, shvatimo da nas samoća ne liječi, već nas pretvara u otoke. Postoji ogromna razlika između toga da želimo biti sami i toga da se osjećamo usamljeno usred gomile ljudi koji nam se smiješe, ali nas ne vide.
Ljudi često bježe od te samoće jer se boje onoga što će čuti kad nastupi tišina. Boje se sresti sami sa sobom. Ali u toj samoći se rađa prava snaga. Tu, gdje nema tuđih očekivanja i potrebe da se nekome dokazujemo, počinjemo shvaćati tko smo zapravo. To je onaj osjećaj kada stojiš na ulici punoj ljudi, a osjećaš se kao da govoriš jezikom koji nitko ne razumije. Možda si danas umoran, možda se osjećaš kao da si zakazao – ali i to je dio tvog rasta. Ti si poput šume zimi: izvana izgledaš mrtvo i hladno, a duboko u tebi, ispod slojeva snijega i leda, život se tiho priprema za novo proljeće.
Priroda je, možda, jedina koja nas uistinu razumije. Pogledaj stablo u jesen. Ono ne plače za svojim lišćem. Ono ga pušta, svjesno jer zna da mora ogoljeti svoje grane kako bi preživjelo zimu i ponovno procvjetalo. To nas uči najtežoj lekciji: umijeću puštanja. Sunce mora zaći da bi zvijezde mogle zasjati. Bez tog mraka, nikada ne bismo vidjeli beskonačnost svemira iznad nas.
Produbiti osjećaj puštanja znači razumjeti da naša srca nisu skladišta, već rijeke. Rijeka koja ne teče postaje stajaćica, zamuti se i u njoj život nestaje. Tako je i s nama. Ponekad grčevito držimo ljude, uspomene ili ljubavi koje su odavno prestale biti utočište, a postale su kavez. Ponekad nosimo terete starih krivnji ili ljudi koji su nas izdali, misleći da nas to sjećanje definira. Voljeti nekoga ponekad znači imati hrabrosti reći "zbogom", ne zato što nam više nije stalo, već zato što nas ostanak uništava. Ljubav ne bi smjela biti teret, već vjetar u leđa. Puštanje nije čin slabosti niti poraz; to je najviši oblik ljubavi prema sebi. To znači reći: "Hvala ti što si bio dio mog puta, ali moj put ide dalje bez tebe". Tek tada oslobađamo prostor za ono što dolazi.
Ljudski odnosi su komplicirani labirinti. Svi mi nosimo maske čvrstine, glumimo nedodirljivost dok u nama vrište dječaci i djevojčice željni običnog, iskrenog zagrljaja. Često smo grubi prema onima koje najviše volimo jer se bojimo vlastite ranjivosti. Ali istina je — jedino kroz tu pukotinu ranjivosti može ući svjetlost. Svijet može biti okrutan i može nas slomiti na mjesta za koja nismo ni znali da postoje. Ali u tom istom svijetu postoji i miris kiše na vrelom asfaltu, ruka koja te dotakne kad misliš da si potonuo i ona neočekivana radost kad ugledaš prvo proljetno cvijeće.
Nemoj se bojati svojih "mračnih" faza i nemoj se sramiti što ponekad ne razumiješ vlastite suze. Mi smo bića satkana od zvjezdane prašine i blata. U nama žive i heroji i slabići, i to je u redu. Ljudi koji su najviše propatili često imaju najviše svjetlosti u očima, jer znaju cijeniti svaki tračak nade. Budimo oni koji će pružiti ruku, a ne oni koji će suditi, jer ne znamo kakve bitke netko vodi iza zatvorenih vrata svoje duše. Budimo nježni jedni prema drugima, jer svi smo mi samo djeca koja su malo ostarjela, još uvijek tražeći put kući u ovom velikom, ponekad hladnom, ali neopisivo lijepom svijetu.
U redu je biti tužan i osjećati se izgubljeno u vlastitoj koži. Naše su emocije poput plime i oseke — dolaze i odlaze, i nijedna nije vječna. Život nije samo sreća; on je i bol, tjeskoba i neshvaćena čežnja. Tek kad prihvatimo tu cjelovitost i dopustimo sebi da osjetimo sve te nijanse, tek tada počinjemo uistinu živjeti. Budite nježni prema sebi, svijet je već dovoljno grub. Naučite voljeti svoju tišinu, ali ne dopustite joj da postane vaš zatvor. Pronađite ljude koji vide vašu dušu i kada su vam oči pune suza i čuvajte ih kao najveće blago. Jer na kraju dana, kad se svjetla pogase i buka utihne, ostaje samo ono što smo dali i ono koliko smo iskreno voljeli — unatoč svemu.
Minus i plus
luki2.blog.hr
Ovih dana razmišljam o Kosovu. Previše gledam vijesti:((( Pročitala sam na portalima da je jedan čovjek, slaveći Novu godinu u Sarajevu, ušao u tramvaj u kojem su svi pjevali: "Minus i plus, ko Amer i Rus..... Magazin, sa Jelenom Rozgom.
Dakle, to je bila pjesma s kojom smo mi, sudionici odlaska na Kosovo, ulazili u naše novo obitavalište na idućih mjesec dana. Kada sam vidjela uvjete u kojima ljudi žive, zaključila sam da je rat veeeeliko sranje i nema tu pobjede....:((((( Strašno! Nedostajali su osnovni životni uvjeti, komunikacija, struja....Bože, kad se sjetim.....Od tada rat ni primirisati....:((((
Kad vidim crnokošuljaše, na mah se smrznem.:(((((( Odvratna žgadija, koja nema pojma "što je bilo".....Eto, između ostalog i to je bilo, nenormalni.
Nakon nekog vremena na Kosovu, a kako sam bila vezana za baku, osjetila sam kako nešto s njom nije u redu. Pokušala sam zvati, i to pomoću telefona koji je koristila vojska. Jer ništa drugo nije funkcioniralo. Ništa. Nitko se ne javlja. Zovi mamu. Mama provjerava. Baka je pala u kadi i s obzirom da je bila sama u Bratislavi, nije mogla dozvati pomoć. Uz pomoć susjede Beatke, ipak smo pomogli baki. Beatka je još živjela nasuprot bake - pisala sam o njoj ovo ljeto- jesen, kad su njena obitelj i ona otišla put mora. No, zaustavila se u Zagrebu da se nađemo na kavi. Pretvorilo se u cijelo popodne druženja, pa u večeru....Uglavnom, provalili su baki u stan i spasili je iz kade. Srećom, nije bila polomljena, samo se poskliznula i više nije mogla izaći iz kade.
Toliko smo moja slovačka baka i ja bile povezane. Jedna drugu smo osjećale.
Minus i plus
Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Jesi li blizu il' me vara osjećaj?
Čujem li tebe ili srca otkucaj?
U ovoj priči sve me navodi na grijeh
Život mi već odavno nema raspored
Ne priznaj nikome da ideš kod mene
Preskoči pitanja i sve stepenice
Kad vidim te za srce zalijepi se med
Jer jedanaesta za me ti si zapovijed
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Trebam te ja
Nije način da
Okrećeš mi leđa zato jer smo razlika
K'o minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Minus i plus
K'o Amer i Rus
U mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus
Izvor: Musixmatch
Kad sam se vratila, nastao je "Dnevnik s Kosova"....
Nisam mogla odoljeti:
Mia u Disney izdanju. Hvala, Chat gpt!
Ljubim!
Scary Teacher 3D
starrynight2022.blog.hr
.jpg)
.jpg)
SCARY TEACHER
stisnuti stolac uz stolac
grijemo se i surfamo
ne kaže ništa kad ga nešto pitam
samo se krasno ošišana glavica
čvršće stisne uz moju ruku
kojom tipkam svoje a on
tipka svoju Scary Teacher* -
dakle gospođica T misli da nam može
uništiti Božić?
napravi joj snjegovića
kojeg neće
nikad zaboraviti!
*Scary Teacher 3D je pakistanska horor survival igra koju je objavio ZNK games, a razvio Zubair Anwar, kao i Scary Dudes. Objavljena je 15. lipnja 2017. Sažetak: Gospođica T je sadistička učiteljica koja muči svoje učenike, muči i životinje, a čak je i ubila neke ljude, poput svog bivšeg supruga Sama. U igri ćemo morati prikriveno ući u kuću gospođice T kako bismo ju prevarili i naučili ju lekciju.
Pita
bez-obzira-109.blog.hr
Koliko je u godini bilo dana toliko je slojeva
pite
slatke
slane
bijele
sive
slagala sloj na sloj
prazna
ne samo jedna
opet ispočetka
svi namazi došli na red
hladni zimski
cvjetni proljetni
vreli ljetni
uspješni
mazala sam radost
miksala jesenjim kremama
šokantan namaz krajem jeseni
tjednima se mučim glazurom
s maksimalnim trudom za ublažavanjem okusa
gorčina se skriva u pokušajima miješanja slatkoće
završni pečat pjena od nade
šaljem ti komadić
ti znaš pronaći radost
ne daj se mila
složit ćemo mi svježinu
umotanu u novo ruho
rezuckati komadiće ne osvrćući se
opet ćeš biti nova ti
moja jedina
Stigla Nova, pa što....
agava505.blog.hr
Još jednom smo zakoračili u takozvanu Novu godinu…
bliješteću, varljivu, uz čaroliju vatrometa zavaravajući nas
kako je svijet zdrava jabuka i da za trulež ne zna…
zavaravali smo se da će novi kalendar konačno misli i snove staviti u red...
čaše su zveckale, neki su glumili sreću, neki su lice stavili pod duplu dozu pudera …
mreže pune srebrnih želja ozbiljno su upozoravale
da o promjenama i odlukama ne treba govoriti ozbiljno
jer mamurluk odrađuje svoje….
mamurluk je ona slatka fatamorgana
koja će pokositi sve zacrtane ciljeve i poruke…
fasade, blještave, svjetlucaju lažnu sreću disfunkcionalne obitelji
koja je bar za doček riješila biti sretna u ravnoteži sa svojim obećanjima…
slušam, još se vani puca, još se u nebo katapultiraju boje i grmljavina…
ispucala se tu hrpa eura pred suznim očima i gladnim ustima…
koga je briga,
prodaja donosi dobit ali ne gladnima i siromašnima…
možemo li odgovoriti što to točno znači Sretna Nova…
sretna kome, u čemu, od čega…
možda nije sreća nova, nego slučajna,
poput kapi koja padne gdje hoće
lijepo je vjerovati, makar znamo da nećemo dati odgovor…
znamo samo da ljudi vole početke,
a da stare izgovore pakiraju u novu ambalažu….
i tako sebe lažu…
stigla je Nova…
pa što…
jedino bitno je sačuvati mrvicu zdravlja,
s novim kalendarom i istim rukopisom ispisivati sve ono
što oni koji nisu hrabri kao blogeri,
na rubu dana mahnuti brizi
i ne shvaćati uvijek,
baš uvijek sve
ozbiljno
i sve
osobno…
slike: moje...
tako je bilo kod mene
kada se za jednu Novu dogodio
valcer pahulja...
Ono što smo bili
potok42.blog.hr
Lakše je onima
koji nikad nisu vidjeli i osjetili snijeg –
nego nama,
kojima su se pahulje topile na licu
i bijelile vunene kape,
kojima je zima ostavljala sjećanja na koži.
U našim postavkama
izbrisana su sva iščekivanja,
opozvane su sve komande
za prilagodbu.
Mi smo odjavljeni ljudi,
napušteni od vremena.
Ali tragovi zimskih poljubaca
još uvijek čuvaju ono što smo bili.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr