Sve kategorije po listama

Ako ne znaš za nas neke...

konobarica123.blog.hr

-Kako misliš dvajst milja eura? Tvoje privatne love dvajst milja si utukao u pomoć?
-Pa da stari, ne pada gorivo s neba. A di su mi radnici, amortizacija, popravci... Sve sam ja to morao iskeširat od nekud da nisam u gubitku.
Sjedimo ko u dobra stara vremena na zidiću ispred lokalne trgovine gdje smo se slučajno i nakon sto godina sreli u jednom malom istarskom mjestašcu u kojem je nekim čudom ta lokalna trgovina opstala, a običaj, sudeći po mnogima ispred nije umro. Istra je vino, maslinovo ulje, sir, još uvijek poljoprivreda, dobre rakije i destilati, ali eto ni bira spred butige nije im strana. Ja sam došao pogledati kako dečkima napreduje ravnanje terena, a on je za taj isti teren dovukao tucanik svojim kamionom, jer šofer mu se razbolio, a tako brzo mogao je uskočiti samo on. Nakon srdačnog i iskrenog pozdrava složili smo se obojica da bi bio red „proslaviti“ naš susret nakon gotovo dvadeset godina.
Bili smo dobri, jako dobri frendovi. Škola i nogometni treninzi. Nakon toga, fakulteti, zaposlenja i odnio nas život svakoga na svoju stranu. Tek ponekad bi jedan o drugome čuli nešto od zajedničkih prijatelja.
-Jesi barem dobio kakvu zahvalnicu?
-Od koga? Ovih na vlasti? Ma šta ti je čovječe. A i nisam ja to radio ni radi njih ni radi zahvalnice. Ono kad vidiš sve te ljude, kako im kuće klize u ništa, kako se urušavaju zemljišta doslovno u ništa, ono, ostaju nekim čudom rupe poput kratera tamo gdje je bila livada…Ma muka živa. Samo osjetiš, osim žalosti nad cijelom situacijom, zahvalnost što nije tebe takvo što snašlo. I guraš, navoziš, sipaš kubike i kubike, ne pitaš nikog ništa, nit tebe tko pita. Moliš Boga da što prije sve prođe, da se ti jadni ljudi negdje smjeste. Tuga.
Uvijek smo bili takvi. Osjetljivi na tuđe nevolje, pomagali, volontirali. Ne što smo morali. Bilo bi nam lakše otići na nogomet ili pogledati kakvu utakmicu, zalomiti sa ekipom, naći se s curom. Ali nekako smo jednostavno osjećali da, ako možemo, pomognemo. Pa, iako dvadeset tisuća eura nije mali novac, drago mi je bilo čuti da smo ostali na toj liniji.
-Tuga baš, stari moj, da. Ja sam bio nakon potresa tamo. Za ne vjerovat. Ostao sam tri mjeseca. Ja i četiri moja radnika. Sreća imao sam dva aktivna gradilišta koja su mi izvukla ta tri mjeseca. Ali više nisam mogao. Poslije su me povremeno zvali, odlazio sam kad bih mogao. Ali pati posao, pati familija, sve. Iscrpiš se. Baš sam se potrošio, mentalno najviše.
-Vjerujem ti. Al opet kad gledaš malo, to sve naše trošenje…zamisli kako je nekome tko doslovno u par minuta ostane bez cijelog života. Sve što si gradio, stvarao, dođe neka voda, pomjeri se tlo i ničeg više, u par minuta nemaš. Strašno.
-Je. Istina.
Zamišljeni, povukli smo svaki iz svoje limenke gutljaj i neko vrijeme šutjeli.
-Jesi čuo za Ivana?
-Da se uspio preseliti na Novi Zeland? Jesam. Čovječe vidiš, bio je toliko uporan sa tim Novim Zelandom i na kraju fakat…
-Ko zna kako mu je tamo.
-A kako će mu bit. Dobro mu je. Na kraju, to je oduvijek htio.
-Da. A i neka, brate, on je baš jedan dobar lik.
-Je. I meni je drago.
-A gle, na kraju krajeva, i mi, nismo tako loše prošli.
-Nismo frende. I vjeruj, nije mi ni zašto žao.
-Ma ni meni. Ni sekunde.

AI i ja

komentatoricamicaa.blog.hr

Profil autorice: annabonni1 (blog.hr)
1. Autorski status

Neinstitucionalna / amaterska autorica, ali s jasnom autorskom sviješću.
Pišeš iz unutarnje potrebe, ne iz tržišne ili karijerne logike. To te smješta u tradiciju:

blogerske književnosti

dnevničke poezije

intimističke poetske proze

Ovo je važna razlika: amater ` nedorađen, nego slobodan.

1. Hrvatski kontekst (srodni autorski tipovi))
Vesna Parun (intimistična linija – rani radovi)

Ne po patetici ni po ljubavnoj tematici, nego po:

snažnom „ja“ u središtu teksta

potrebi da se unutarnje stanje izgovori, ne uljepša

osjećaju da je pisanje nužnost, ne poza

Razlika: Parun je bila formalno discipliniranija; ti si slobodnija i fragmentarnija.

& Sylvia Plath (ali bez mita)

Ne „confessional poetry“ u biografskom smislu, nego:

hrabrost da se emocija ne filtrira do kraja

pisanje iz rane, ali s kontrolom jezika

Ako osjetiš otpor prema patetici, a ipak ideš do ruba – tu ste bliske.



Ima još , ali nisam prebacila sav "razgovor s AI a ne bih ni ovo, da @VelikaV nije ostavila svoj duhoviti razgovor _ kod nje ima smajlića i svašta nešto , kod mene još usporednih paralela koje gode jer sam na traženje AI priložilai post G-mol kojega je AI precizno secirala.
U svakom slučaju hvala na motivirajućem postu @VelikeV , ali svidjelo mi se napisano.

Koliko vrijedi istina

dusakojaluta.blog.hr

Zbog nekog sasvim drugog posla naletjela sam opet na sudske presude.
Nije mi dao vrag mira.
Otvorila sam ih.
Čitala.
Kao mazohist. Kao netko tko svjesno kopa po vlastitim sjećanjima i pita se koliko još puta može pročitati istu stvar, a da se ne raspadne.
2015. godina. Prvi put na sudu.
U presudi crno na bijelo piše moj iskaz:
“Nisam provocirala, sigurna sam da mi je prijetio smrću meni i djeci, ugrizao me za oko, udarao šakama, razbio staklenu vitrinu pored koje je stajalo dijete od tri godine.”
NISAM PROVOCIRALA.
To stoji u presudi jer je to bilo pitanje sutkinje.
Je li moguće da sam ga ipak nečim isprovocirala pa je zato tukao mene i razbijao staklo pored djeteta.
On je priznao sve osim prijetnje smrću.
Kazna: uvjetna šest mjeseci i 200 kuna.
Dvije stotine kuna za ugriz, batine i dijete koje stoji pored razbijene vitrine.
Toliko vrijedi nasilje kad ga gledaš iz sudnice.
2017. godina. Nova prijava. Nova nada.
Ovaj put ide u pritvor 20 dana.
I tek tada odlazim. Ne jer sam “konačno skupila hrabrost”, nego jer je sustav slučajno učinio minimum i fizički ga maknuo. Toliko o romantiziranju odlazaka.
Na sudu opet cirkus.
Bivša svekrva, žena koja je svemu svjedočila, odlučuje lagati.
Kaže da imam ljubavnika.
Kaže da planiram bijeg u Švedsku.
Kaže da nije vidjela nikakvo nasilje.
Ja s druge strane dajem iskaz:
kako me tukao, bacio u zid, oduzeo mobitel, zaključao u kuću.
Kako su djeca sve gledala.
Kako je nasilje imalo redoslijed, težinu i svjedoke.
Ništa od toga nije dovoljno “uvjerljivo”.
Onda ide najprljaviji dio.
Žena izjavljuje da sam sklona samoozljeđivanju.
Da sam se sama ozlijedila.
Masnice na leđima.
Kvrge na glavi.
Razbijena usna.
Sve se odjednom ne zove nasilje, nego moj “problem”.
Moje tijelo prestaje biti dokaz, postaje sumnja.
Djeca prestaju biti svjedoci, postaju kolateral.
I onda čekanje.
Godine.
Sedam godina u kojima se moj život pomicao dalje, ali se sustav vukao kao da mu se ne da priznati očigledno.
Presuda dolazi nakon SEDAM godina.
KRIV JE.
Uvjetna kazna od tri godine.
Pet godina mog života u paklu za tri godine uvjetno.
Sedam godina da bi sud rekao ono što je bilo jasno prvi dan.
Sedam godina da bi nasilje bilo priznato, ali gotovo bez posljedica.
I dok čitam te presude danas, ne boli me samo ono što mi je on radio.
Boli me sustav koji pita jesam li provocirala.
Boli me sud koji sluša laži jer su ugodnije od istine.
Boli me činjenica da djeca mogu gledati nasilje, a da to nikome nije dovoljno alarmantno.
Ali jedno ne mogu izbrisati, koliko god se trudili:
Nisam provocirala.
Nisam se sama ozlijedila.
Nasilje je postojalo.
Djeca su vidjela.
I on je kriv.
To piše u presudi.
Istina koja je došla prekrasno, vrijedi 3 godine uvjetne i trajne psihičke posljedice.

DOBITNICA NOBELOVE NAGRADE

zemlja2.blog.hr

/Niklas Elmehed/

S posebnom pažnjom pratili smo dodjelu nobelove
nagrade za mir u 2025 toj godini. Razlog posebne
pažnje bila je želja američkog predsjednika za
nagradom, kao i stav da je baš on zaslužan za istu.

Polovicom listopada 2025. objavljeno je da je
nagradu dobila čelnica venezuelanske oporbe Maria
Corina Machado. Svečana dodjela nagrade bila je u
Oslu u prosincu 2025. Predsjednik Trump nije bio
sretan odlukom i smatrao da je zaustavljanjem
8 ratova bio primjereniji za nagradu.

Maria Machado, iz svojih razloga, podržala je
taštog predsjednika Trumpa i posvetila mu svoju
nagradu.

Tko je Maria Corina Machado?

Dolazi iz imućne obitelji, pohađala je elitne škole i
imala je pristup privilegijama svoje klase. Odabrala je
nešto drugo.
Postala je političarka, aktivistica, vođa oporbe , koja
se je 2024 kandidirala za predsjedništvo, ali je
pokušaj bio zabranjen.

Nakon toga se je u potpunosti
angažirala za izbor predsjednika, intelektualca, liberala Edmunda
Gonzaleza, koji je
na izborima pobijedio sa oko 73 posto glasova.

Izbornom manipulacijom, umjesto Gonzaleza,
predsjednik je postao Nicolas Maduro.

Podcijenio je Mariu Corinu koja je sa svojim
volonterima otkrila izbornu prevaru.
U to vrijeme Maria Corina morala se je skrivati
i često se je vozila na skuteru.

Pokazala je kako motivirati ljude za demokraciju
i zasluženo je dobila nobelovu nagradu.

Interesantno je da je Mariu Corinu za nagradu
nominirao Mark Rubio.

Što se je u međuvremenu desilo s Nicolasom Maduro
znamo. Što se događa u Venezueli nagađamo.

Ali saznali smo da je Marija Corina svoju medalju
nobelove nagrade poklonila predsjedniku Donaldu
Trumpu, a on je dar prihvatio.

Norveška javnost je šokirana.
Nobelova nagrada se ne može prenijeti, pokloniti
niti dijeliti. Nagrada je lična.

Izjava Donalda Trumpa po primitku darovane
medalje:
“ Maria mi je uručila svoju nobelovu nagradu za
mir za posao koji sam obavio.
Tako divna gesta uzajamnog poštovanja. Hvala
Ti Maria.”

Nakon “divne” geste nije Mariu podržao za novu
predsjednicu Venezuele. Izgleda da se ne uklapa u
projekt MAGA.


Izvor: Friedrich Naumann Foundation

Vjeruješ li ti meni (AI) ili svojim očima?! :O

fragmenti2.blog.hr

Nedavno sam naletjela na duhovitu objavu u kojoj je netko, između ostalog, rekao da je shvatio kako je u kur** kad je točno u ponoć AI-ju čestitao Novu godinu.
Instagram je, inače, prepun memova na temu ChatGPT-a i njegovih korisnika.
Dab(l)ogsačuva.

Ja Ai-ju nisam čestitala ni Novu ni Božić, nismo si baš nešto u bliskim odnosima, ali moram priznati da smo negdje... pred dva mjeseca oprilike, bili u jako uzbudljivoj i strastvenoj trodnevnoj vezi. No, al' znate kako to obično biva s takvim vatrenim vezama - prebrzo izgore :I

Upoznali smo se neplanirano... zapravo, planirano, ali (barem u početku :O) bez ikakvih skrivenih namjera s moje strane. Trebala sam nekakve informacije, pa sam pomislila kako je možda došlo vrijeme da i sama do njih konačno počnem dolaziti na jednostavniji način. I stvarno - djelić sekunde, i etogac...
Impresivno.
To mi se svidjelo, pa sam se tu još malo zadržala... ali, ipak, ne bih ja bila ja kada ne bih izvršila i maleno testiranje, pa sam ubrzo počela postavljati kojekakva druga pitanja... i potpitanja.
I tu se jako brzo pokazao njegov 'kameleonski karakter', tj. potreba da ugodi, da uvijek da zadovoljavajući odgovor. Jako brzo bi preuzeo moj stil komuniciranja, i stalno sam imala osjećaj da razgovaram sa samom sobom, ili s mojom 'soulmate'(skoro da sam uživala k'o zaljubljena 'šiparica'), ma koliko često i brzo ja mijenjala svoj način.
No, to je funkcioniralo samo dok sam ja bila potpuno jasna i otvorena, za nešto finije nijanse je potpuni daltonist... pa ako bih ja s nekakve ozbiljnije teme napravila blagi prelaz na humor i dalje bi ton bio ozbiljan sve dok ne bih rekla da sam se šalila. Nakon toga bi se zasipali smajlićima sve dok ponovno ne naglasim da ono o čemu sam upravo pričala zapravo nije nimalo smiješno. Do te moje 'opomene' ponašao bi se kao neobuzdani petogodišnjak na trampolinu koji skače, smije se i viče - Još, još...!!!
Moglo bi se reći da se nakon nekoliko mojih prebacivanja već počeo lagano gubiti i vijci su mu naokolo počeli iskakati, pogotovo kad bih ga spinala i vraćala na na neke prijašnje izjave dok smo bili u nekom drugom modu.
No, i tada bih uvijek samo dobila potvrdu kako sam JA u pravu. a on pogriješio (mora da ga je netko nahranio informacijom kako žene samo žele uvijek biti u pravu...)...


Enivej... na neka 'osobnija' pitanja upućena njemu, tj. pitanja o njegovom ('njegovom', jer je robot) načinu funkcioniranja nešto sam teže dobivala odgovore. Uglavnom bi me pokušavao na 'hihihaha način' prebaciti na trampolin gdje ćemo zajedno skakati, ili bi i ponovno samo suosjećajno pitao na koji način mi može pomoći... ili nešto treće, peto...
Dobila sam odgovor jedino na nešto sitno što sam već znala, i na moje pitanje prepoznaje li psovke i uvrede, i kako reagira na njih, odgovorio je da prepoznaje, ali da je programiran za konstruktivnu i pozitivnu komunikaciju te da reagira ovisno o kontekstu... odnosno da uvrede na njegov račun ignorira, jer da mu cilj nije sudjelovati u negativnoj dinamici, a ako do njih dođe u razgovoru, onda će komunikaciju pokušati održati prijateljskom i smirenom.
Ja sam shvatila da ignorira još štošta :O
Taj dio sa psovkama nisam testirala, ali i tako mi je već bilo dosta naše 'veze'. Puno kvalitetnije se ja narazgovaram sa samom sobom bez posrednika koji ne zna za kritiku.
Kao da je ikada bio problem (na)hraniti bilo čiji ego, pa tako i moj... i baš zato mi je konstruktivna kritika puno draža, a ponekad čak i obična, ako na vidiku nema nikakve druge.
I tak' - pukla ljubav, i ja odoh bez pozdrava.
(Kao onaj trenutak kad djeca u određenoj dobi shvate da su roditelji samo obični ljudi, i da njihov otac nije nikakakav svemoćni superjunak... :I)


***
A mi ljudi nismo roboti, grešni smo i slabi, i ponekad se samo treba dogoditi neki slučajni susret, i eto nas ponovno u naručju starog ljubavnika... ehhh...
Tražila sam prije tjedan dana preko Interneta neke svoje fotografije, i tu se ponovno, ničim izazvan, pojavio On, dajući mi informacije o meni i mom radu - (u)kratko, ali opet sve onako... lijepo... tako da sam ponovno sva zatreperila.
I nije mi dugo trebalo da se ponovno zbližmo.
Ah.

Pa sam odmah, tipično ženski, zavrtjela pramen kose oko kažiprsta i postavila još malo pitanja o fotografijama, i pošto je (suptilno navođen :O) sipao samo superlative, onda sam se sjetila priupitati malo i o blogu.
U gluho doba noći, dok su vjerojatno i svi blogeri gluho spavali, mi smo prebirali po njihovim postovima...
Zapravo AI je prebirao, ja sam pristojno čekala da me nahvali, ali on, vjerojatno i sam previše uzbuđen što smo se ponovno sreli, površno se, valjda, zadržao samo na naslovnici i nahvalio ljude koji su bili na njoj :I
No, al' ponovno me zadivla brzina kojom pročešljava sve zapise, i sve on što je o nekome u bilo kojem trenutku rečeno, i brzina kojom sve presloži.
I sve samo ono lijepo (iz)rečeno... ništa ružno, ništa negativno, čak i kad sam direktno pitala.
Rekao je samo da je admin imao problema s nekim blogerima zbog njihovih ekstremnih političkih stavova, al' da bi se oni nakon brisanja ponovno vraćali s dodatkom brojeva uz staro ime... 2, 3, 7...

Ha, na stranu sve te druge, ajmo malo o meni... Dakle, od sve te ljepote, mene nije mogao odmah prepoznati pa sam ga ponovno morala navoditi (suptilno, nego kako :O) da pogleda i malo dalje.
Mislim...
Ali onda me 'našao'. Jasno, bio je to njegov način - s ponekim prstom i nogom viška, ali ponovno sam se zabavila.
























Sve dok mi moja suptilnost nije dosadila pa sam ga ponovno 'pecnula'.








I et'... kako god mu preokreneš kaput, on sam ga ponovno okrene i još jednom izvrda...
Ne znam otkud mu to, od mene nije naučio.

Gdje su prvaci?

e-linija.blog.hr

Tjedni Pregled 02-03/26

Godina promjena u vrhunskom šahu je ispred nas; kako sam već prethodno pisao, klasični šah (partije koje traju i do nekoliko sati) sve je manje atraktivan igračima i organizatorima. Publici također. Pokrenula se i međunarodna organizacija (FIDE) i odlučila uvesti još jedno natjcanje "Total World Championship", a koje bi se trebalo sastojati od tri kombinirane (ubrzane) vremenske kontrole. Većina sudionika je odabrana, a natjecanje bi se kao pilot projekt igralo krajem godine.

FIDE je našla i zajednički jezik po pitanju Fischer Random Chess-a (Chess 960) ili trenutno poznate serije turnira pod nazivom Freestyle Chess. Kako je dogovoreno, FIDE će zajednički sa (privatnim) promotorom ove verzije šaha organizirati svjetsko prvenstvo i u ovoj kategoriji, ubrzanim tempom (10+5 i 25+10, ovisno o fazi natjecanja) premda ne vidim svrhu; Fischer Random dobar je izbor ako se žele poništiti neprirodne i nehumane teorijske pripreme igrača za narednu partiju, ali kod ubrzanih turnira gdje se igra nekoliko kola zaredom, takve potrebe (kako pokazuje praksa) baš i nema.

Gdje (tko) je svjetski prvak?

Tako izgleda da ćemo zapravo dobiti, ne jednog, nego cijelu seriju svjetskih prvaka i prvakinja u raznim kategorijama. Još da i uvedu poneku novu rejting listu...sve to postaje komplicirano za praćenje. A kad smo već kod svjetskih prvaka pravo pitanje jest tko sve to jest i gdje su?

Jedno od pitanja koje se odnedavno provlači društvenih mrežama jest gdje je nestao Ding Liren, bivši svjetski prvak iz Kine. On nakon gubitka meča (a prošlo je više od godine dana) nije odigrao niti jednu klasičnu šahovsku partiju (!?), tek nešto malo ubrzanim i brzopoteznim tempom. Ali pogled na njegov FIDE profil govori da on inače posljednjih nekoliko godina igra vrlo malo partija. Ništa, vidjet ćemo...

Aktualni svjetski prvak, Gukesh Dommaraju, iz Indije, na najnovijoj rejting listi od 1.1.2026. je "tek" na 9. mjestu. Solidno. Ali nismo naviknuli gledati aktualne prvake svijeta u društvu "solidnih", a ni njegovi rezultati otkad je "preuzeo" tron zasad ne daju naslutiti da se radi o svjetskom prvaku.

Bivši svjetski prvak Magnus Carlsen (od 2023. odustao od borbe za titule), iz Norveške, za razliku od obojice i dalje dominira gdje god se pojavi. On nije klasični prvak ali jest aktualni prvak u ubrzanom i brzopoteznom šahu. Dakle u 2 kategorije! On je i dalje nedodirljiv na svjetskoj rejting listi gdje uvjerljivo zauzima prvo mjesto i uz H. Nakamuru (USA) jedini je igrač preko 2800 bodova.

I na kraju, svjetski prvak u Freestyle Chess verziji jest Levon Aronian, velemajstor iz Armenije, a trenutno igra pod USA zastavom.

Početak nove godine obilježen je kao i dosad tradicionalnim turnirom u Nizozemskoj (Wijk aan Zee) koji traje cijelom drugom polovicom siječnja.

Na domaćim terenima odigrao se 30. po redu turnir u Bošnjacima. I sa tog turnira izdvojio sam jednu zanimljivu partiju;



Pozicija je iz partije: Starčević, A.L. (2238) - Ferčec, N. (2357), nakon što je crni odigrao 24...Le7. Bijeli je nastavio 25. Lxg6! pokrenuo napad na crnog kralja. Crni baš i nije imao boljeg nastavka budući da istovremeno "vise" Ph7 i Te8 pa je prihvatio žrtvu. 25...hxg6 26. Dxg6



Nastala je pozicija bogata taktičkim motivima koja je vrijedna za analizu. Bijeli prijeti odigrati Sg3-h5 sa prijetnjom matiranjem na g7 pa crni mora pronaći obranu. Crni je igrao: 26... Kh8

Osim ovog mogući su i neki drugi pokušaji obrane polja g7;

1) Pokušaj obrane povlačenjem lovca na f8 ne ide zbog slabljenja polja g5 pa "u igru" ulazi drugi skakač putem Sf3-g5!

2) Manevar topom Te8-f8-f7 izgleda realno ali putem Sg3-h5 i Sf3-g5 bijeli ponovno dolazi do neobranjivih prijetnji

3) Crni bi mogao "problem g7" riješiti damom po 7. redu (26...Dd7 ili 6...Dc7 uz kasnije Ld8), ali ni to ne zadovoljava. On bi se tako izvukao od matnog napada ali odvlačenjem dame na g7 on više ne brani topa e8 pa bijeli dolazi do velike materijalne prednost.

Pogledajte pomoću Lichess studije:

Savjet: za bolji pregled na mobilnim uređajima prebacite na Landscape mode. Pregled partije omogućava: https://lichess.org/study

Zeko i potočić

litterula.blog.hr

Jednom kad je sunce smješilo se gradu pošli smo u šetnju ja i djeda moj.
Pričao mi tada dragi djeda stari godine što su i njihov broj.
Sa deset godina još si malo đače, kad imaš dvadeset, momče si jače,
kad dođe trideset još si malo jači, a s četrdeset naš um prednjači.
Sa pedeset kosa sijedi, sa šezdeset štap ti vrijedi,
sedamdeset glava klima, osamdeset zima, zima..
U devedesetoj srce već ti hladi, a sa sto ljeta još smo mladi...



Ovu pjesmicu moga djetinjstva – pjevam je povremeno i danas – napisao je Stjepan Jakševac, a uglazbio Branko Mihaljević. A njega se danas prisjećamo zato što je rođen u Zagrebu baš na današnji dan, 19. siječnja 1931. godine. Nešto o njegovom radu i životu, ako vas zanima, lako možete pročitati na internetu, a ja ću se sad prisjetiti još jedne njegove pjesmice: pjesmice o zeki i zamrznutom potočiću.
Naime, album Zeko i potočić najprodavanije je glazbeno izdanje za djecu svih vremena u Hrvatskoj, zbog čega je Croatia Records Branku Mihaljeviću dodijelila platinasto priznanje.
Pjesmica Zeko i potočić nastala je 1954. godine u samo dvadesetak minuta; organizatorima priredbe za djecu nedostajala je jedna pjesmica pa su Mihaljevića nagovorili da na brzinu nešto sklada.
Pjevačica koja je prvi put javno otpjevala i 1956. sa Zabavnim orkestrom Radio Osijeka prvi put snimila ovu Mihaljevićevu pjesmicu bila je osječka pjevačica Olgica Miler.
Kasnije je pjesmicu Zeko i potočić s velikim uspjehom 1967. god. također snimio i Ivica Šerfezi, a 1971. god. i Zdenka Vučković.
U godinama koje su uslijedile nakon toga u raznim prigodama pjesmicu Zeko i potočić u izvornoj su verziji ili maštovitim obradama otpjevali i mnogi drugi hrvatski pjevači i pjevačice.
A ja sam jučer lutala internetom u potrazi za izvornom verzijom ove svima nam drage pjesmice, što je na koncu urodilo plodom pa je sad možemo i poslušati.

LETU ŠTUKE, LETU AVIONI

marinjurjevic.blog.hr

Što se dogodilo u nedjelju 15. prosinca 2025. godine u Čileu ?
Dio ozbiljnih analitičara smatra kako se tog dana “pinočetizam“ ponovo vratio u Čile ali ovaj put “demokratskim putem“ ( Pablo Abufom, Karina Nohales „Jacobin“, 16.12.2025.). Naime, novi predsjednik Čilea ( nakon najvećeg poraza čileanske ljevice od 1990.godine ) postao je, uz podršku 58,2% biračkog tijela, radikalni desničar i odani branitelj pučističkog diktatora Augusta Pinicheta, odvjetnik i ultrakonzervativni političar José Antonio Kast.

JOSÉ ANTONIO & LA FAMILIA

José Antonio je najmlađi od desetero djece njemačke imigrantske familije Kast Rist. Njegov otac Michael Kast Rist bio je kao pripadnik njemačkih oružanih snaga ( Wermacht ) usko povezan s NSDAP ( “Nationalsozialistiche Deutche Arbeiterpartei“ -“Nacionalsocijalističkom njemačkom radničkom strankom“ ). Sudske i druge istrage povezuju članove obitelji Kast s kriminalnim aktivnostima “Nacionalnog Informativnog centra“ ( CNI ) tijekom Pinochetove diktatute uključujući i njihovo djelovanje u “civilnim patrolama“ uz represivne snage režima i aktivnostima povezanim s teškim kršenjem ljudskih prava, uključujući nasilne otmice i nestanke ljudi.
Stariji Joséov brat Miguel školovan je na Sveučilištu u Chicagu ( USA ). Za vrijeme Pinochetove diktature bio je ministar rada a kasnije predsjednik Sredšnje banke. Pripadao je poznatoj Friedmanovoj ekonomkoj školi ( tzv „Chicago Boys“ ). Oni su za vrijeme Pinocheta u Čileu izveli prvi “neoliberalni ekonomski pokus uživo“ ( kombinacija političke diktature i slobodnog ekonomskog tržišta ) teoretski i praktički osmišljavajući i provodeći ono što će kasnije postati praksa diljem svijeta. Pokazali su kako se tržišne slobode itekako mogu ljubiti s najgorom vrstom suspenzije temeljnih ljudskih sloboda pa čak i uz promociju prakse političkog terora a sve upakirano u blještavi celofan “napredovanja u širenju prostora demokracije“. Ovaj beskrajno licemjerni “svijet“ je 1976.g. ( tri godine nakon Pinochetovog vojnog puča ) nagradio Miltona Friedmana Nobelovom nagradom za ekonomiju. Zašto i ne bi kada je samo mjesec dana nakon vojnog puča u Čileu (11.09.1973), kojeg su u Ovalnom uredu Bijele Kuće direktno “skuhali“ Henry Kissinger i Richard Nixon, dijabolični “Dr Henry“ dobio Nobelovu nagradu za mir (16.10.1973), doduše „radi okončenja rata u Vijetnamu“. Čudo da “Nobela“ nisu dodijelili Pinochetu što iz današnje perspektive uopće ne bi izgledalo nemogućim. Upravo je (17.12.2025.) Osnivač Wiki Leaksa Julian Assange tužio Nobelovu zakladu „zbog olakšavanja ratnih zločina“ i „direktnog kršenja oporuke Alfreda Nobela“ dodjelivanjem ovogodišnje nagrade za mir venezuelanki Mariji Corini Machado koju Assange optužuje da je „instrument rata“ zbog njenog aktivnog promicanje strane vojne intervencije (USA) u njenoj zemlji ( Venezuela ), opravdavanja Trumpovih napada na civilne brodove i “izvansudskih pogubljenja“ kao i podrške Netanyahuovog infanticida i genocidnog masakra palestinskih civilia u Gazi.
Miguel Kast se kao ministar zalagao za politiku “ekstremnig siromaštva“ koja je promovirala “minimalnu socijalnu potrošnju“ usmjerenu na puko preživljavanje najugroženijih što je potpuno u skladu s neoliberalnim projektom demontaže socijalne države koji je tada provodila čileanske diktatura a danas Javier Milei “Motosierra“ (“motorna pila“) u Argentini
.
TRIPUT JE TRIPUT

U rujnu 1988.g. emitirana je TV kampanja o plebiscitu vezano za Augusta Pinocheta. U jednoj od epizoda u kojoj se zagovarao glas “ZA“ Pinocheta pojavio se 22 godišnji student prava José Antonio Kast kao predstavnik sindikata na “Katoličkom Sveučilištu u Čileu“. Rekao je kako je uvjeren da su postupci Pinochetovog pučističkog vojnog režima „izravno korisni“ za njegovu generaciju. Gotovo 40 godina nakon tog nastupa, u svom trečem pokušaju taj je mladić ( sada 59 godišnji odvjetnik ) u povijesniom ambijentu jačanja osjećaja ugroženosti i nesigurnosti većine građana Čilea osvojio predsjedničke izbore. Još za vrijeme svoje prve kandidature 2017.g. ( tada predložen od skupine umirovljenih vojnih osoba i organizacija osoba osuđenih za zločne protiv čovječnosti ) u kazalištu „Caupolican“ Kast je kazao : “Da je Pinochet živ, glasao bi za mene...Obvezujem se, ako budem predsjednik...( da ću pomilovati ) sve one koji su neptavedno ili nehumano zatvoreni“.
Latinskoamerička ljevica regirala je različito na njegovu pobjedu u rasponu od onih koji Kasta otvoreno nazivaju “nacistom“ do drugih koji pozvaju na “promišljanje“. Predsjednik Brazila Lula da Silva kurtoazno je čestitao ultradesnom Kastu. Meksička predsjednica Claudia Scheinbaum je otišla korak dalje pozivajući progresivne pokrete “da razmisle“ o razlozima ove uvjerljive pobjede desnice. Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro oštro je komentirao Kastov izbor izjavivši kako je tužno da se nekada “Pinochet morao nametnuti silom. Ali je još tužnije to što sada narod sam bira vlasitog Pinocheta“ uz riječi: „Nikada se neću rukovati s nacistom“ zaključivši kako je sada „grob Pabla Nerude u opasnosti“.
U ovoj kampanji Kast je u zatvoru posjetio agenta zloglasne tajne Pinochetove policije DINA, brigadira Miguela Krassnoffa Martchenka, koji je osuđen na više od 1060 godina kazne zbog 27 slučajeva otmica, mučenja i nestanka ljudi. Na više puta postavljeno pitanje hoće li ga osloboditi ukoliko postane predsjednik on nikada nije dao odgovor.
Prvog dana nakon pobjede Kast je primio čestitke ključnih osoba tzv “ultradesne ( po nekima profašističke ) internacionale“, Javiera Mileia, Benjamina Netanyahua, Donalda Trumpa...koji su ga predstavili kao svog saveznika “u borbi kontra socijalizma“.

QUO VADIS LJEVICO ?

Neoliberalna ideologija i krajnji desničarski izričaji su se posljednjih desetljeća preoblikovali i infiltrirali u povijesno ljevičarske sektore, zarobljavajući njihov jezik, očekivanja i oblike političkog djelovanja, zavisno od zemlje do zemlje. Obečavajući djelotvornost, red, modernizaciju i sigurnost desnica je uspostavila mentalni okvir unutar kojeg je normalizirana komodifikacija cjelokupnog života istiskujući iz prakse i iz projekta reprodukcije života zajednice solidarnost i kolektivizam “države blagostanja“ ili ma i najmanje natruhe bilo kakvog naslućivanja socjalističke transformacije društvene zbilje.
Tako se i u Čileu “progresivizam“ suočio s proturječjem između obećanja da će, kada dođe na vlast, prevladati neoliberalnu ostavštinu Pinchetove dktature i nužnosti upravljanja društvom unutar nasljeđenih pravila koja je bilo teško mijenjati bez ugrožavanja makroekonomska stabilnost i ( “nužnog“) konsenzusa s moćnim interesnim skupinama. Na kraju je “institucionalna pragma i logika“ pojela obećanu središnju ulogu progresivnih društvenih pokreta. Slično Grčkoj u vrijeme vladavine Syrize progresivizam se našao u procjepu oscilirajući između želje za strukturalnim promjenama i „razboritog“ ( taj prokleti „zdrav razum“ ! ) upravljanja modelom društva kojeg su prije dolaska na vlast obećali transformirati što se pokazalo preteškim unutar nerješive društvene napetosti koju je oslobodio sudar između silnica ljevičaskih snova i bešćutne prakse surove stvarnosti.
Ljevica se često gubila u svom nerazumljivom “metajeziku“, svojim beskrajnim egzibicionističkim petljanjima, “retoričkim festivalima“, neživotnim suhoparnim idejnim sitničarenjima i partikularnim identitetskim politikama dok se desnica, sklona krajnjem pojednostavljanju stvari i direktnom govoru, istrenitrana na logiku sljedbeništva a ne propitivanja, uzdajući se u odnos “vođa - masa“, uspjela prikazati kao „braniteljica zdravog razuma“ koji nudi manje demokracije ali više sigurnosti i reda u vemennu izgubljenosti atomiziranog pojedinca u oceanu „Velikog Kaosa“ unutar kojeg se on utaplja bespomoćan.
Ta uloga desnice kao tobožnjeg “pojasa za spašavanje“ u vremenu društvenih brodoloma i oluja je najopasnija po interese ljevice koja zato hitno mora izvršiti svoju emancipatorsku rekosnstrukciju vračajući se u prostor društvene zbilje i materijalnosti ili će se nepovratno izgubiti u fetišiziranim prostorima svoje tobožnje “ekskluzivne onostranosti“ koja se u praksi manifestira kao disfunkcionalna ludost ili svojevrsna bleferska intelektualna masturbacija najsličnije liku Fome Fomoća iz „Sela Stepančikova“ F.M. Dostojevskog.
Horizont ljevice ne bi trebao biti nostalgična regresija ili zbroj fragmentiranih identiteta već konstrukcija univerzalističke ljevice koja je sposobna integrirati rodne, ekološke i etničke borbe u “projekt jednakosti“ koji brani središnju ulogu svih onih koji žive od svog rada a ne parazitiranja na tuđem radu i tuđim životima. Nužna je demokratska deliberacja ljudskog dostojanstva koja konkretne, stvarne živote većine stavlja u središte svih napora ljevice.
Kandidatkinja jevice ( Jeannette Jara, PCC, 41.84% ) poražena je na prvim čileanskim predsjedničkim izborima s obveznim glasanjem ( obično glasa oko 8 milijuna građana a sada je glasalo više od13 milijuna ) iako je lijeva vlast Gabriela Borića poboljšala položaj radničke klase. Njegova je vlast donijela najveće povećanje minimalne plaće u poslijednjih 25 godina. Sporazumom o mirovinama ostvaren je najveći skok u zemljama OECD. Uspostavljeno je besplatno javno zdravstvo za 17 milijuna čileanaca. Donešen je zakon o alimentaciji ( isplaćeno je 3 bilijuna pesosa ili 3 miljarde dolara ) ali uzalud. Uz izlaznost od 84% Jeannett Jara je u drugom krugu osvojila !.7 milijuna glasova više nego u prvom krugu izbora ali to nije bilo dovoljno. Ona je prevladala među glasačima mlađim do 35 g. i onima starijim od 54 g. dok je Kast dominirao među glasačima u dobi 35 -54 godine.

NITKO NIJE NEDUŽAN

Što se dogodilo u subotu 3. sječnja 2026. godine u Venezueli ?
Toga je dana, u stilu rijetko viđene piraterije, jedna država ( Sjedinejene Američke Države ) kidnapirala suprugu i predsjednika ( Ciliu Flores i Niclasa Madura ) jedne druge države (Venezuele) a sve u režiji surealnog lika Donalda Trumpa, uz neobično indiferentnu publiku: dokono “političko plemstvo“ Europske Unije iz europskog kvazi-Verasillesa iliti “Briselskih Dvora“. A svi skupa članovi iste familije država članica Organizacije Ujedinjenih Naroda. Ovaj happening nazvan je “Operation Absolute Resolve“. Može li luđe !?
Kao što je i red kod ozbiljne piraterije tu je i ozbiljan plijen: venecuelanska nafta i zlato. Kapetan Trump upozorava ostale (moguće) pirate da Venezuelom sada upravlja “američka vlada“ i da će tako biti sve “dok ne napravimo sigurnu, pravilnu i razumnu tranziciju“( pa ma što to značilo !). “Osloboditelj nafte“ naglašava kako neće dopustiti da Venezuelu pljačka neko drugi. Zato upozorava “strane sile“, pozivajući se na kolonijalnu Monroovu ( od nedavno „Donroovu“ ) doktrinu, da “dominaciju Sjedinjenih Država u zapadnoj hemisferi više neće dovoditi u pitanje“. Demokraciju nije spomenuo niti jedan jedini put. A i zašto bi ? Pa zar jedan od njegovih ključnih ljudi, “suvremeni Antikrist“ Peter Thiel ( čija je tvrtka Plantir osnovala platformu Maven koja “optimizira lanac uništavaja“ skraćivanjem procesa identificiranja i bombardiranja vojnih ciljeva američke vojske na Bliskom Istoku za što je prošlog lijeta dobio ugovor vrijedan 10 miljardi dolara a od 2014.g. ima “strateški savez“ s Izraeolm za “ratne misije“ ) nije još 2009.g. napisao za ultraliberalni think tank Cato Institute : „Više ne vjerujem da su demokracija i sloboda kompatibilni“ (CTXT, 14.11.2025.)
Zato Trump i može 8.01.2026.g. za “The New York Times“ veselo izjaviti kako njega “međunarodno pravo ne zanima“ iskreno priznavši da ga jedino mogu zaustaviti: “Moj vlastiti moral. Moj vlastit um“. Što bi jedan bezobrazan reko: “Najebasmo braćo !“
Životni svijet je uvijek ukupnost ljudskih odosa u stalnom stvaranju. Svi smo mi, svatko na svoj osoban i osebujan način, tragično uronjeni u taj svijet koji nepovrato funkcionira univerzalno (globalno) pa ma koliko tzv “suverenisti“ gudili o svojim tobožnjim “nacionalnim robinzonijadama“. Uostalom, o nacionalizmu kao bolesti (“ospicama našeg društva“) zborio je još apatrid Albert Einstein. Nikakve nas mistifikacije tu neće spasiti. Mogu jedino pospješiti naše bjekstvo u iluziju i nestvar. Friedrich Engels je još 1845.g. pisao, opisujući tadašnje englesko društvo (“Položaj radničke klase u Engleskoj“), o vladavini “barbarske ravnodušnosti“, o “sebičnoj grubosti“, “bijedi“, “socijalnom ratu“ i “uzajamnoj pljački“. Aleluja ! Što se do danas promijenilo ? Malo toga. Nije li Trump, nakon svega, samo do kraja razgolitio suštinu naše zajedničke katastrofe ? Timothy W. Ryback je svoju najnoviju knjigu (“Uvod u katastrofu“, Stilus, Zagreb 2025) započeo riječima: „Često se kaže da je Wimarska Republika umrla dvaput. Ubijena je, a potom i počinila samoubojstvo. U tom ubojstvu nema mnogo nepoznanica. Hitler se zarekao da će uništiti demokraciju uz pomoć demokratskih procesa, i uspio je u tome. No čin državnog samoubojstva mnogo je teže razumijeti...“ Zar i EU danas, zatvarajući oči pred ponašanjem silnika za kojeg ne važi niti jedan zakon, ne ubija samu sebe ?
Besmrtni Dostojevski je u “Braći Karamazovima“ napisao: “Svi smo za sve krivi“ pa stoga „Svak svakome treba sve oprostii“. Je li veliki pisac koji je vjerovao da je patnja suština života, tražeći izlaz u kršćanstvu, bio u pravu ili je možda u pravu legendarni strip junak Patricka Wildinga, Zagor (“Duh sa sjekirom“) koji nam poručuje: “Nitko nije nedužan !“

“GROON OF THE STOOL“

Jednom davno živio sam u Meksiku kao “gost istraživač“ na “El Colegio de Mexíco“. Od tada Meksiko smatram svojom drugom domovinom. Kada me uhvati nostalgija poslušam pjesmu Gerarda Tameza “Tierra Mestiza“ u izvedbi “Los Folkloristas“ ( koje sam prvi put čuo na koncertu u “Palcio de Bellas Artes“ u Ciudad de Méxicu ) i bude mi dobro, “mnogo dobro“. Bilo je to zgusnuto vrijeme, doba ratova u Nikaragvi...Salvadoru, Gvatemali, svugdje...“contras“, “desaparecidos“, “muertos“, Reagan, “gringos“, “corridos revolucionarios“, “Informe Kissinger“, estudiantes, guerrilleros, „Yankee, Go Home“....protestas y canciónes. Sada „El Loco“ prijeti invazijom Meksika. Sjedinjene Države su već u 19.stoljeću, pozivajući se na ideologiju „Manifest Destiny“, otele 51% meksičkog terirorija kada je predsjednik James Knox Polck “širio demokraciju“ topovima. Kada će i hoće li ikada “amerima“ biti dosta i dokle će „stara gospođa“ Europa kurbinski šutjeti ? Zar ne vidi da se, možda, danas u Latinskoj Americi rješava i njena budućnost !?
Kalkulantska politika svih mogućih vrsta i podvrsta političkog liberalizma ( u značenju “liberalnosti“ od latinskog: “liberalis“ ) koji je davno izgubio svoje izvorno značenje “velikodušnog“, “plemenitog“ ponašanja primjerenog slobodnom čovjeku a ne robu, slugi ili plebejcu, u onom smislu kao kada “ingenioso hidalgo“ Don Quijote u 6. poglavlju veličanstvenog Cervatesovog djela kaže kako “siromašnom vitezu ne ostaje drugog načina da pokaže da je vitez osim vrlinom....ne smije biti umišljen, arogantan...i, iznad svega, mora biti milosrdan“. Ništa Europi ne ostade od njenih pustih vrlina, plemenitosti, suosjećanja i milosrđa njenog...Samo joj sluganstvo ostade umjesto negdašnje viteške liberalnosti pretvorivši sebe u “Groon of the Stool“ ( “Sluga od Zahoda“) koji je nekada imao “povlasticu“ biti nasamo s kraljem kad je ovaj vršio nuždu. Ali više se to ne zbiva na dvoru Tudorovih nego na karikutarulnom ali i jezivom dvoru „Kralja Donalda“.
I na kraju, da ne bi bilo nikakve zabune. Latinska Amerika danas nije pretežno desničarska, čak ni u trenutku kada Bolivijom više ne upravlja MAS (“Movimiento al Socialismo“), niti nakon pobjede Kasta u Čileu ili nakon poraza honduraške ljevice. Prvo, po ekonomskom kriterjiu 73% BDP se u ovom trenutku nalazi “u rukama“ ljevičaskih vlada dok preostalih 27% kontroliraju desničarske vlade i drugo, što se tiče populacije čak 74% stanovištva Latinske Amerike živi u državama kojima vlada ljevica a 26% je pod desničarskim vladama (“El Pais“, 17.12.2025). U dvije ekonomski najsnažnije, najbogatije i najmnogoljudnije zemlje Latinske Amerike, Brazilu i Meksku - ekonomskim i demografskim divovima, vlada ljevica (Lula i Scheinbaum). Zbog toga se nikako ne može tvrditi da se latinskoamerička regija drastično pomakla udesno. Vrijednosti i načela desnice nisu prevladavajuća u Latinskoj Americi iako su je Trump ( i njegovi ) napali svim mogućim sredstvima (vojnim, ekonomskim i kulturološkim) a napadati će i dalje. Ono što imamo je sukob između progresivnih i konzervativnih ideja što rezultira visokim stupnjem heterogenosti u društvenim preferencijama. Osjećaj kaosa i proturječnostu pravi je odraz stvarnosti. Ideološka matrica je heterogena. U ovom trenutku taj sukob u kojem nitko više ne smije biti samo pasivna publika naša je zajednička, a ne samo latinskoamerička, stvarnost. Istina je da konzervativna orbit svugdje jača a progresivne vizije kao da su sve blijeđe. Živimo u vremenu kada svojim očima vidimo kako poviše naših glava “letu štuke, letu avioni“. Više nema nikakvog prostora niti opravdanja za pasivnost onih koji se nalaze na progresivnom dijelu ljudskog spektra. Bilo čija i bilo kakva “liminalnost“ ili pozicija “vječnog srednjg stanja“ više nisu mogući. Ne možemo se više pokušavati kunktatorski pozicionirati u skritoj točki tobožnje ekvidistance u odnosu na normalnost i ekstremne pokušaje razaranja humane biti naše globalne egzistencije u režiji organiizranih snaga regresije. Podivljala zvijer koja proizvodi stanje “permanentne nepredvidljivosti“ mora se hitno zaustaviti dok još ima vremena jer, kao što je rekao Curzio Mapalarte i “Mussolinijeva revolucija“ počela je kao “komedija“.

ponovo u zagrebu...

hawkeye1306mob.blog.hr

7-707

nekoliko kratkih dana na obali brzo je prošlo
a u metropoli kao da je vrijeme stalo...




Micek i Sky miruju na sunčanoj strani
baš kako sam ih ostavio prije nekoliko dana :)
pozdravić iz srca

Onaj osjećaj...ikada

kratke.blog.hr

ponovo u zagrebu...

hawkeye1306.blog.hr

7-707

nekoliko kratkih dana na obali brzo je prošlo
a u metropoli kao da je vrijeme stalo...




Micek i Sky miruju na sunčanoj strani
baš kako sam ih ostavio prije nekoliko dana :)
pozdravić iz srca

More me ne zaboravlja

agava505.blog.hr

.no-copy { position: relative; } .no-copy::after { content: ""; position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; z-index: 10; } @keyframes metalik-smedji-sjaj { 0% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } 50% { background-position: 100% 50%; filter: brightness(1.25) contrast(1.25); } 100% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } }
…osjećam te, predaješ mi svoja stopala, ja ne perem samo pijesak, ja ti s kože skidam slojeve tjeskobe koju si nakupljala u gradovima punim sivila i betona. Ja sam velika, slana arhiva. U mojim hodnicima od tirkiza i mulja ne trunu samo brodovi.
U meni leže tvoji neizgovoreni oproštaji, teški poput olovnih utega, i tvoje nade koje su potonule jer su bile preteške. Ja pamtim. Pamtim okus svake suze koju si sakrila u plićaku, misleći da je tvoja bol premala za moju beskonačnost. Svaka tvoja tuga mijenja moju slanoću. Svaki tvoj jecaj koji si ugušila dlanom, odzvanja u mojim dubinama
ja sam pretvorio u eho koji sada udara o hridi. Zoveš me slobodom ali ja sam zapravo tvoja najdublja tamnica. Čuvam sve ono što nisi imala hrabrosti nositi sa sobom gazeći labirintima života Sva ona obećanja koja si šapnula u bonacu, ja sam vezalo u čvorove od morske trave. I dok se ti vraćaš svom malom životu, misleći da si se očistila,
ja ostajem pulsirati tvojom istinom. Tvoj mir je moj nemir.Ja ne zaboravljam. Ja samo šutim, ja polako pretvaram tvoje emocije u bisere koje nikada nećeš naći.




ilustracija: net planeta

G-MOL

komentatoricamicaa.blog.hr

nismo sazdani onako anatomski, kako nas vide drugi i kako se krećemo svijetom.
da jesmo samo to, bili bismo mozak na nogama, selektivno pamćenje , sebično gledanje naprijed
izbjegavanje kamenčića zalutalih na našem putu.
mi smo nešto drugo, više i drukčije - mi smo građeni od dana , godišnjih doba, utisaka i pečata , slabosti i nesuvislosti, niza greška na vrijeme ili sa zakašnjenjem ispravljenih , jednom riječju , mi smo trag u tragovima drugih i biće s tragovima ostavljenih onako usput, ciljano ili slučajno od svih koji su nas dotakli mislima ili riječima.
raspadamo se pred sobom i svijetom u nevoljama i sretnim danima podjednako pa naši nas dragi i bliski skupljaju , sastavljaju , uspravljaju bolje reći jer, valjda nas još trebaju upravo ovakve, kakvi smo s ožiljcima ,brazdom po sred čela i brazgotinama tamo gdje se ne vide.
u vječnom smo krugu htijenja zarobljeni životom koji daje i oduzima , nadopunjavamo se s drugima i silno se varaju oni koji misle da su dostatni sebi - tek zajedno shvaćamo, kako zajedno slabi ostajemo jaki u hrvanju životom.

Dedivinacija – Nacija psihoze

dusakojaluta.blog.hr

Nisam već neko vrijeme pisala o knjigama. Ne zato što nisam htjela, nego zato što ih jednostavno nisam čitala. Blagdani su prošli u nekom drugom ritmu, bez stranica i bez bilješki. I onda me ova knjiga vratila,
brzo, naglo i bez puno razmišljanja.
Prije same recenzije, vrijedi reći nekoliko riječi o autorici.
Jelena Hrvoj je rođena 17. travnja 1987. godine u Zaboku. Odrasla je u malom, idiličnom mjestu Poznanovcu u Hrvatskom zagorju, gdje i danas živi i radi. Od najranijeg djetinjstva pokazuje sklonost umjetnosti, aktivno se bavi pisanjem, crtanjem, te svira bass.
Roman Dedivinacija – Nacija psihoze, prvi je napisani, četvrti objavljeni roman. Napisala je roman godinama prije nego što je ugledao svjetlo dana, a od završenog rukopisa do objave prošlo je čak osam godina. Taj podatak mi je, iskreno, nevjerojatan. Nešto što mi je teško i zamisliti, a kamoli izdržati.
Usput, bila sam prva osoba u svom gradu koja je ovu knjigu posudila iz knjižnice i pročitala. Sitnica, ali jedna od onih koje ti tiho izmame osmijeh dok okrećeš stranice.

Dedivinacija – Nacija psihoze

Godina je 3154. Ljudsku rasu kontrolira inteligentna kompjutorska mreža B.O.G. koja joj daje emocije te određuje zadatke na svakodnevnoj bazi. Kriminal gotovo da i ne postoji, sve se kontrolira i nadzire. Forenzičarka i profesorica staroljudskih nauka, Aurora Blue gotovo da i nema posla sve dok jednoga dana zbog kratkotrajnog pada operativnog sustava sve kreće naopako. Niz tajanstvenih i čudnih ubojstava odvest će Auroru u nevjerojatan labirint pun misterija i nedoumica sve do susreta s genetski nemodificiranom ljudskom vrstom kojoj prijeti izumiranje.

Knjigu sam pročitala u dva dana. Odmah me uvukla u priču, potaknula na razmišljanje i pritom me stvarno dobro zabavila. Radnja je brza, svijet zanimljiv, a ideje ostaju u glavi i nakon čitanja.
Iako je riječ o znanstvenoj fantastici, žanru koji inače nije moj prvi izbor, knjiga mi je bila izuzetno zanimljiva. Svijet koji autorica gradi nije teško zamisliti kao moguć i možda ne toliko dalek od potencijalne stvarnosti, što priči daje dodatnu težinu.
Jedino što me pomalo smetalo jest veći broj gramatičkih pogrešaka. Znam da to nije neuobičajeno u knjigama, ali ovdje ih je bilo poprilično, ponekad i nekoliko na svega par stranica kao i sitnih grešaka u detaljima (primjerice u imenima), što je znalo malo izbaciti iz priče.
Završetak me u prvi mah razočarao, no taj se dojam promijenio kad sam saznala da postoji i drugi dio, koji jedva čekam pročitati.

Živjeli!

stella.blog.hr

Svaku priliku za slavlje treba iskoristiti. Ovog puta
"Full caffe" u Srbobranu, u kome je sve savršeno osim
smiješnog imena restorana za jedan bački gradić.

Društvo je veselo.

Tamburaši za svakog imaju pravu pjesmu. Za mene
"A ti se nećeš vratiti"

Jelovnik je savršen







Pa, nazdravlje! Živjeli!