Sve kategorije po listama
20
sri
11/24
Bundevara
stella.blog.hr
Bundevara se sprema smiješno lako, ako imate 1kg
narendane bundeve, 1 kore za pitu, 300g šećera,
ulje i cimet.
Na dno tepsije sipate malo ulja, stavite 2 kore, pospite
bundevom obilato, preko dio šećera, pospite cimet.
Ponavljajte do poslednje 2 kore, koje stavite preko svega,
nalijte malo ulja, izbockajte gornju površinu i pecite
na 200 stupnjeva 35-40 minuta. Jedite u slast!
Zatvorske muke hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Gledao samo onu reklamu za Axe kada se tip u
liftu namiriše i ženska skoči na njega. Rekoh… da i ja to probam.
Namirisao sam se. Lift. Ženska u liftu… ne reaguje.
Skočim ja na nju… Pritvor… sjedim u pritvoru i posmatram zatvorenike…
čudno me gledaju… izgleda da je miris tek sad počeo da djeluje!
Kaze Plenković;-investirati ćemo 900 milijuna eura u izgradnju modernih luksuznih zatvora,a 50 000 eura u vrtiće.
Pita ga Turudić:
-A zašto samo 50 000 eura za vrtiće?
-Pa bogati necemo mi ići u vrtiće..
Narkoman i gubavac u zatvorskoj ćeliji. Stražaru ispadnu ključevi i
krene gubavac rukom da ih dohvati. Otpadne mu ruka, krene
drugom, otpadne mu i druga, krene nogom, otpadne mu noga,
krene drugom nogom, otpadne i ona. Na to će narkoman:
Brate, ti još malo pa izadje.
Zaustavi policajac vozača koji je vozio oko 200 na sat kroz naseljeno mjesto.
– Mogu da objasnim – počne vozač.
– Bolje suti – reče policajac. Prvo se lepo ohladi malo u ćuzi,
pa onda objašnjavaj komandiru.
– Ali, molim vas – počne vozač ponovo. Samo da vam kažem…
– Tišina! – drekne policajac. Polazi sa mnom!
Nakon dva sata u zatvoru, policajac priđe zatvoreniku:
– Možda ćeš imati sreće. Našli smo komandira na vjenčanju
svoje ćerke, pa je verovatno dobre volje.
– Ne vjerujem – reče vozač.
– Ja sam mladoženja.
Došao upravnik zatvora i pita crnogorca:
– “Zašto ne ustaneš kada ulazim?”
A crnogorac će na to:
– “Meni su rekli da moram odležati dvije godine.”
Upravnik zatvora prilazi zatvoreniku osuđenom na električnu stolicu.
– „Imate li posljednju želju?“, upita ga.
– „Da, držite me, molim vas, za ruku.“
Poslije hapsenja Berosa okupile se njegove pristase
ispred istraznog zatvora i vicu;
-Vili je nevin,Vili je nevin....
Izlazi cuvar Stefek i kaze im;
-Nije vise,ajmo razlaz..
Miss Simpatičnosti I PARASIMPATIKUS
huc.blog.hr
Probuđene duše i istančanih ekstrasenzornih pipaka sjedim u demijurgovoj Holodeku. Traćim vrijeme listajući stranice novina iz Životarnika. Najviše me zabavlja rubrika Pakleni strojevi. Za susjednim stolom jedna srednjoškolka objašnjava osnovki:
- Parasimpatički autonomni živčani sustav nadležan je za opuštanje mišića, regulaciju krvnog tlaka i otkucaja srca (da ih spusti i umiri), probavu, apsorpciju hrane i nutrijenata, usporava disanje, potiče perifernu cirkulaciju, aktivira imunološki sustav, regulira izbacivanje otpadnih tvari i tekućina.
Popije malo vruće čokolade, pa starmalim učiteljskim tonom nastavlja:
- Dočim je simpatikus, jednostavno rečeno, dio autonomnog živčanog sustava poznat kao „fight or flight“. On je taj koji se aktivira svaki put kad osjetimo neku opasnost. Djelovanje simpatikusa treba biti rezervirano za adaptaciju na kratkotrajna stanja akutnog stresa u kojima je potrebna brza reakcija za spašavanja života. Ovako izgleda djelovanje simpatikusa na organizam:
• Povećava se puls i krvni tlak.
• Krv se usmjerava u velike mišiće, srce i druge vitalne organe.
• Pojačano lučenje znoja i ježenje kože, što zovemo piloerekcija.
• Mali dišni putevi se otvaraju kako bi sa svakim udahom što više kisika ušlo u pluća. Pojačavaju se osjetila vida i sluha.
• Proces probavljanja i apsorpcije hrane se usporava ili blokira.
• U krv se oslobađaju šećer, inzulin i masne kiseline, opskrbljujući energijom svaki dio tijela.
Smješkam se postrance, a onda velim:
- It's cute, but it's wrong!
One me pogledaju iznenađeno. Tko je sad ovaj i što hoće?
- Kako to mislite, gospodine - usprotivi se mlada podučavateljica uvjerena u svoje znanje.
- E, pa lijepo - rekoh - objasnit ću vam:
simpatikus je autonomni živčani sustav koji omogućuje čovjeku da bude simpatičan. Što je razgranatiji i ionsko-provodljiviji (jer struje u živcima su ionske struje) to je čovjek simpatičniji i omiljeniji u društvu što mu omogućuje da se – katkad unatoč slabijim kognitivnim sposobnostima – brže i uspješnije uspinje na društvenoj ljestvici. Ako je još pritom i lijep, kao npr. Alain Delon, samo je nebo granica. (O tome je u Traktat o simpatičnosti i umiljatosti, pisao Julije Knifer, vidi Jutarnji list 12.12. 2024. godine. )
S druge strane parasimpatikus je vrsta ekonomskog sustava koji omogućuje ljudima koji nisu nimalo simpatični da to postanu zahvaljujući parama.
Recimo, uđeš sa svojim užasno natmurenom facom i emanirajućom mizantropijom u neku krčmu i vikneš: PIĆE ZA SVE!
I umah ti svi domahuju, nazdravljaju, viču – Evala, majstore! Instant si simpatičan. Ako to ponoviš još jednom simpatičan si na kvadrat, a ako ako to ponoviš treći put ti si Supersimpatičan.
Ili, primjerice kći tvoje razvedene tajnice želi studirati u Nizozemskoj psihologiju pa joj ti, kao šef, velikodušno pomogneš jednokratnom uplatom za prvi semestar. Divan čovjek, nadasve simpatičan, govori ona o tebi najboljoj prijateljici iz djetinjstva.
Susjedi sa išijasom platiš masažu u jednom od vodećih SPA i opet si simpa.
Ali najbolje je kada si mafijaš! Pokrao si gomilu love i pritom likvidirao nekoliko ljudi, no filantropski sudjeluješ u zakladi Billa Gatesa za procjepljivanje afričkog ili indijskog stanovništva nedopuštenim cjepivima za HPV, meningitis, dječju paralizu i 5-u-1 koje imaju strašne posljedice. Na domjenku izbaciš par porkušanih šala i ljudi konstatiraju – baš je taj Biddy simpatičan čovjek!
Eto, tako to ide.
One me gledaju sa skepsom u očima.
- Konobar – viknem. – Daj djevojkama još jednu vruću čokoladu i kroasan.
Njihova se lica ozare. Simpatičan neki čovjek, pomisle.
A ja nastavim čitati naslove iz Pakla.
Engleskinja silovana i ubijena prje 57. godina.
Policija sada uhitila 92. godišnjaka
Muž doveo 50 muškaraca da je siluju. Pitala optužene:
Zašto niste izišli iz sobe?
Na ulici u Srbiji pronađeno tijelo dvogodišnjeg djeteta,
roditelji privedeni
Uhićen sin norveške princeze zbog sumnje na silovanje
Brazilska prva dama: Je*bi se, Elon Musk. Ne bojim te se.
Zlatko Mateša ne krije sreću s 30 godina mlađom suprugom: Cijeli Poljud imao je prilike vidjeti koliko su zaljubljeni
Petra Dugandžić o ljubavi s 26 godina mlađim nigerijskim nogometašem: Što je ovo, prva predstava za strane radnike ili ipak...?
Pronađena ‘riba sudnjeg dana‘: ‘Ona označava dolazak katastrofe i uništenja. Ovo je već druga ove godine...‘
Povijesni trenutak u kojem se nalazimo neodoljivo podsjeća na film Idiocracy ili njenu modernu varijantu Don't look up.
Ovako je govorio Terence Mckenna u intervjuu iz 90tih:
I think it's just going to get weirder and weirder and weirder and finally it's going to be so weird that people are going to have to talk about how weird it is. Because eventually people are going to say what the hell is going on. It's just to nuts it's not enough to say, you have to explain why it's so nuts. so between now and 2012 the nekx14 years I look for the invention of artificial life the cloning of human beings, possible contact with extraterrestrials, possible human immortality and at the same time appalling acts of brutality, genocide, race baiting , homophobia, famine starvation... because the systems which are in place to keep the world sane are in utterly inadequate to the forces that have been unleashed.
Howdie Mickoski tvrdi The Simulation Is Ending. I zraku visi pitanje kako izbjeći Soul Trap, tj. još još jednu Samsaru, patnju kroz koju navjeke iznova prolazi pojedinac. Moj savjet, ne idite u svijetlo. Duhovni vodiči i bližnji koji vas u trenutku napuštanja tijela pozovu k sebi samo su maskirani arkoni koji će vas ponovo upogoniti u novu inačicu simulacije.
Sretno svima!
19
uto
11/24
Via Adriatica 2 Ližnjan-Šegotići
moreplanina.blog.hr
Ovaj vikend smo nastavili Via Adriaticu.
Nastavljamo gdje smo zadnji puta stali, Ližnjan, uvala Kuje.
Današnja ruta je dužine cca 25 km i ide od Ližnjana pa do kružnog toka malo poslije mjesta Šegotići.
Opet Trio fantastico. Oni jesu fantastični, a ja ako ovo danas uspijem, oboriti ću vlastiti rekord.
Prošli put sam dobio žulj na peti pa sam dva dana prije pothvata išao skidati tvrdu kožu sa peta, pretpostavljajući da i od tvrde kože može doći žulj. Skidam tako ja žiletom tvrdu kožu sa pete pa malo sa palca, popusti mi koncentracija i jaoo.
Krv počne kapati, e baš sam kreten, skinuo sve do krvi. Kako ću sada na Via Adriaticu. Slično mi se dogodilo i kada smo išli na Triglav, večer prije sam čistio pete i to nije dobro. Koža je nakon toga osjetljiva, treba joj par dana da se oporavi.Evo drugi put sam ponovio grešku, ali ovaj put sam baš zahebo. Jedino što mogu je staviti flaster i trpiti bol.
Baš sam glava od kapuza, a na ovoj slici ima ih more 
Staza ide 3,5 km uz more pa se diže na brdo Svetica ili Monte Madonna
Zanimljivo da je Svetica bila vojna baza koju su počeli još 1915 graditi Austrijanci, a bila je dio fortifikacijskog sustava glavne ratne luke Pule. Glavna funkcija objekta je bila zaštita Kvarnerskog zaljeva,
Na brdu su bila smještena 4 topa od 310 mm.
Jedna od 4 pozicije topa, vijci za fiksiranje su namazani antikorozivnim sredstvom za nedaj Bože, a nedaj Bože da ponovo bude trebalo.
Nakon odlaska Austrougarske 1918 bazu je koristila talijanska, NDH vojska, njemačka, američka, jugoslavenska i hrvatska vojska.
Brdo je visoko 88 m, a 30 metara ispod površine je složeni sustav kanala, tunela, prostorija gdje je bila mini vojna baza. Vojna baza je dograđena 1950-1960 g. u toku Hladnog rata i bila je 50 godina najstrože čuvana vojna tajna.
Danas su tuneli zatvoreni i nije više u funkciji.
Osmatračnica na Svetici
Pogled na jugoistok prema Lošinju, Osoršćici (588 m.n.v.), Unijama.
Pogled na sjeveroistok prema Koromačnu i Cresu.
Na Svetici nailazimo na drvo Planika ili Maginja
Ima lijepe, slatke , jestive plodove. Eto prilike za marendu. Ja sam se napucao crvenih bobica.
Staza dalje ide na sjeveroistok ponovo prema moru, ali je djelomično gotovo neprohodna. Označio sam taj dio na mapi.
Ipak smo nekako us pomoć GPS navigacije, pametnih satova, mobilnih aplikacija uspjeli doći do mora. Da nismo imali tih pomagala možda bi još i danas tražili izlaz iz te šikare.
Nastavljamo dalje uz more još 5 km.
Prva uvala je uvala Kale gdje malo sjednemo i odmorimo.
Dio puta uz more je i visoka gusta šuma Lovora i hrasta Crnike
Prije ulaska na šumski put i makiju sjednemo, odmorimo noge, popijemo pivicu i nešto prizalogajimo.
Dok se noge fuftaju cipela je dobila novu funkciju.
Tu završava "lungomare" i skrećemo na šumski put i makiju
Markacija nije baš česta
Opet smo se izgubili, jednostavno staza nestaje, sve je zaraslo u šikaru i bez modernih pomagala teško da bi izašli na pravi put.
Na mapi sam označio dio koji je zarastao i jednim djelom gotovo neprohodan.
Dalje pratimo trasu dalekovoda i dolazimo do luke Budava
Tu opet imam problem sa tabanima, stavljam dodatnu samoljepljivu elastičnu bandažnu traku i nastavljamo dalje.
Spuštamo se u uvalu Budava pa onda se opet dižemo makadamom prema Kavranu.
Evo nas u Kavranu i crkve sv. Jeronima
Prolazimo 20-deseti kilometar i opet problem, ovaj puta sa međunožjem. Počinje peći, od trenja i znoja. Kolege kažu da treba imati dječju kremu i prije tako dugog hoda namazati se. Meni je ovo prvi puta da toliko hodam i ebiga nisam znao, ali ću zapamtiti. Možda netko nešto nauči iz mojih pogrešaka i neznanja.
Trpi junače i hodaj dalje, doduše više sam hodao na široko kao kauboj. Ili kako se nekada znalo reći kao John Wayne.
Od Kavrana do cilja idemo po cesti i prolazimo kroz mjesta Pavićini i Šegotići.
Ne idemo danas kući ostajemo prespavati u blizini i sutra kolege nastavljaju Via Adriaticu. Plan im je prijeći od današnjeg cilja do Raše, 30 km.
Za mene je to previše i danas sam imao teškoća sa tabanima i međunožjem. Danas sam oborio vlastiti rekord 25 km. Sutra ću biti samo logistika.
Navečer butelja Žlahtine i roštilj, zaslužili smo.
NASTAVLJA SE
* kremšnita ... 380 kcal
minus40kg.blog.hr
17 dag kremšnite ... 380
jedini kolač koji sam radio,
i ispadao mi je savršeno,
ali eto, već dugo nisam,
povremeno tek kupim
p.s.
usporiti, nužnost je
Jesmo li veći gotovani od Srba
mc54b.blog.hr
Po svemu sudeći jesmo, možda ne bi bilo loše da se u nekim stvarima ugledamo na istočne nam susjede. Znaju kako organizirati velike prosvjede i ne boje se izaći na ulicu i pokušati se izboriti za svoje ciljeve. Sjetimo se samo masovnih prosvjeda protiv Vučića zbog navodno ukradenih glasova na izborima. Ove godine već su nekoliko puta organizirali masovne prosvjede zbog rudnika litija. U nedjelju su ponovo prosvjedovali zbog pada nadstrešnice na javnom objektu koji je rekonstruirala vlada Srbije i pustila u rad u srpnju, već u listopadu zbog rušenja nadstrešnice smrtno je stradalo 14 osoba.
A kada smo mi prosvjedovali? Zadnji prosvjed bio je prosvjed umirovljeničkih udruga 1. listopada. Čini mi se i jedini u Hrvatskoj ove godine. Teško je Hrvatu izaći na ulicu, izađe on na ulicu jedino kada se nogometna reprezentacija vrati s nekog natjecanja.
Možda siromaštvo pojedinih socijalnih skupina u Hrvatskoj i nije najveći problem ovog društva. Hadezeovci dobro znaju da će biti na vlasti sve dok je naše društvo nehomogeno jer u nehomogenosti društva njihova je moć.
Upitajmo se jesu li u Hrvatskoj ozbiljniji prosvjedi uopće mogući. Hadezeovci se drže one podijeli pa vladaj što se do sada pokazalo vrlo uspješnim. S jedne strane imamo poput ličkih medvjeda zaštićene i dobro plaćene državne službenike i sve koji su na državnoj sisi, s druge strane imamo radnike u privatnom sektoru od kojih dobar dio radi za minimalac ili nešto više od minimalca, imamo i penzionere umirovljene po posebnim propisima s velikim penzijama, ne svi, nasuprot penzionera iz rada koji su najčešće na granici ili ispod granice siromaštva.
Razumije se da se dobro plaćeni državni službenici i većina umirovljenika umirovljenih po posebnim propisima neće na protestnim skupovima pridružiti umirovljenicima iz rada koji samo traže veće mirovine da mogu koliko - toliko pristojno živjeti. Ako tome dodamo i ne mali broj starijih umirovljenika s vrlo malim penzijama koji nisu spremni i ne žele bar pokušati izboriti se za dostojanstveniji život, ostaje nas malo koji smo spremni izaći na ulice.
Imamo li mi razloga za prosvjede, ne mislim samo na umirovljenike? O da, itekako imamo. Mi prosvjedujemo na fejsu i u kavanama, kod kuće na kavicama, svi smo deklarativno za promjene ali, nažalost, nitko nema muda izaći na ulicu, blokirati promet na najprometnijim raskršćima, upotrijebiti bejzbolske palice i pokazati vladajućima da se narod budi i da je nezadovoljan općim stanjem u državi.
Lako se može pretpostaviti da su afere ministara tek vrhovi sante leda, tko zna koliko je afera i stotina milijuna € otišlo u džepove lakomih državnih službenika koji su mogli sjesti (milijuni, ne državni službenici!) na račune umirovljenika s najnižim mirovinama. Građani Hrvatske darovali su ES za ljudska prava 100 000 €, što jedna od najizdašnijih donacija u EU; za ES novca ima, mogli bismo govoriti i o perfidno prikrivenom mitu, ali za penziće nema.
Možda umirovljenici iz rada shvate da bi nam Vlada morala objasniti kamo odlazi sav taj novac; ako ne može i ne zna kontrolirati putove novca, vrijeme je da se zahvale na povjerenju i s premijerom na čelu podnesu ostavke. Teško je očekivati da će to napraviti dragovoljno, zato bismo im mi trebali olakšati odlazak.
......dobro je dok i toliko daju.......a što ja tu mogu, neka se netko drugi bavi s tim....... Drugim riječima logika tipičnog Hrvata gotovana: ti se bori a ja ću uživati plodove tvoje borbe.
Ne shvaća većina umirovljenika da Vlada ništa ne daje jer ona ne zarađuje već samo vraća ono što su umirovljenici kroz godine rada uplatili u mirovinski fond, a to nisu mali novci. Treba prekinuti praksu vlada da mirovinski fond koriste kao kasicu prasicu iz koje uzimaju kad im god zatreba. A to je vrlo često. Iz istrage cure detalji kako je proračun tempiran da se namiri mafija, u pitanju su milijarde, koliko je umirovljenika s najnižim mirovinama i koliko godina za taj novac moglo mjesečno dobiti dodatak od samo 100 €. Pomoć koja bi im puno značila.
Po svemu sudeći Hrvati su zadovoljni, mnogi vjerojatno ni ne znaju da se može i ljepše živjeti. Razumijem da određene socijalne skupine doista nemaju razloga buniti se jer im je dobro; čudi me da oni kojima je najteže, a to su umirovljenici, stoički podnose neimaštinu i siromaštvo. Imamo situaciju da se pojedinci kupaju u novcu i ne znaju što s njim, što je najgore ne zna se je li toliki novac stečen legalno, to po svemu sudeći nikoga u ovoj državi niti ne zanima, s druge strane imamo oko 200 000 umirovljenika koji jedva, ili nikako, spajaju kraj s krajem.
.
Ostao je samo panj
teutinaljubav.blog.hr
U prošlom sam tekstu pisao kako sam obrezao staru višnju do određene visine. Već prije sam sakupljao savjete ljudi koji imaju svoj voćnjak. Njihova je preporuka bila odrezati stablo do korjena no ja sam se držao svoje ideje da ću samo obrezivanjem brže dobiti novu krošnju. U komentarima prošlog posta Moslavac mi je objasnio što ću ovako dobiti i zbog čega bi bilo ispravnije odrezati stablo do korjena. Na proljeće će iz korjena nići nove grane i moći ćeš od jedne dvije formirati pravu krošnju. Hvala na savjetu prijatelju.
Iskreno rečeno, pomalo me plašio pogled na debljinu debla a ja imam samo lučnu pilu. Iznenadilo me da je lakše piliti no što sam očekivao. Pilio sam do polovice s jedne, jer luk pile nije dopuštao dublje piljenje, a zatim s druge strane. Piljenje je otežavao nizak položaj pa sam nakon cca dva sata napokon srušio debelo stablo. I ovdije sam morao vršiti prednaprezanje konopom da deblo ne padne na ogradu.
Napokon je na zemlji.
Pomnim pregledom presjeka vidjeo sam da je srce trulo, mekano pod pritiskom prsta.Također se vidi i da deblo polako propada od kore prema sredini. Ovime se odluka o rušenju stabla pokazala ispravnom. Još je jedan razlog ispravnosti ove odluke. Ispred moga vrta, desno od srušenog stabla, iza ograde, kanim posaditi patuljaste trešnju i marelicu pa bi kasnije rušenje na tu stranu bilo skoro nemoguće. Nakon obavljenog posla mjesto reza zaštitio sam voćarskim voskom i nadam se da ću u proljeće ipak vidjeti mladice.
Makovnjača od gotovog tijesta za picu
sakurra.blog.hr
Neki dan Morski se zaželio nečeg slatkog i pošto sam imala gotovo tijesto za picu dosjetila sam se da bih mogla isprobati napraviti makovnjaču od tog tijesta jer mi se nije dalo mijesiti tijesto iako ga znam napraviti.
Osim toga zaista me zanimalo kako će ispasti makovnjača od tog tijesta. To je za mene bio baš izazov a ja nešto takvo ne mogu propustiti.
Napravila sam smjesu od maka koju sam premazala na gotovo tijesto, zamotala i onda sam ga premazala žumanjkom i malo probola vilicom i stavila peći.
Kad je makovnjača bila gotova bila sam ugodno iznenađena rezultatom pogotovo tada kad se malo ohladila i narezala na ploške.
A što se tiče okusa, bila je zaista jako ukusna. Slobodno mogu reći da bolju makovnjaču nisam, do tada, nikad probala. Što će sigurno i Morski potvrditi.
Priča koje nije htjela umrijeti
lisbeth.blog.hr
-Ustani, ustani, ustani, ustani!!-
-Moram li baš sad?-
-Da, sad.-
-Ne mogu vjerovati, molim te danima da dođeš i baš sada u zoru ti trebaš van?-
-Ne može se odrediti vrijeme za velikane..-
-Velikane? Pa ti si obično malo dijete koje zanovijeta!-
-To se tako čini sada, ali kad izađem, bit ću velika.-
-Dobro, dobro, pričekaj da skuham kavu prvo...-
-Ajme, ajme, kavu, pa ćeš htjeti doručak, pa onda sto stvari!-
-Šuti i strpi se!-
-O Bože, gdje me stavi u tu ludu glavu bez talenta, požrtvovnosti, bez..-
-Ne jadikuj!-
-Da li ti znaš, kako je "Onore D Balzak!!" pisao?!
-Znam, prekrasno i teško, strašno i lako, i još me bole njegove riječi.-
-Ne to kako je piiisaaao, nego kako je nastajalo njegovo djelo?-
-Znam, budio se u ponoć pa pisao cijeli dan, pa išao spavati u šest navečer i tražio slugu da ga budi u ponoć i tako ukrug mjesecima.-
-Da, upravo tako!-
-On je imao slugu da mu skuha kavu.-
-Ja sam sigurna na on nije pio kavu.-
-Vjerojatno nije ni bilo kave tada...-
-Ne! Jer je radio, nije gubio vrijeme-radio je!!
-Ajme, kakvo si čangrizalo, u što ti misliš izrasti-odmah u staru babu?
-Rekla bih ti nešto sada, ali sam previše fina za takve riječi!-
Mogu si misliti, pomislila sam. Uključila sam laptop i otvorila word.
-Hajde-reče, -hajde više...-
-Ništa od toga, kaže word da ga više ne mogu koristiti.-
-Kako to misliš?-
-Lijepo, istekla mi je licenca.-
-Plati!-
-A ti bi da budem pisac?-
-Kako je to povezano?-
-Jesi li ikada vidjela bogatog pisca? Ha? Kako je tvoj "Onore D Balzak!!" umro, ha?-
-Što ćemo sad?-
-Sad ćemo pisati u notepadu.-
-Molim? Ja na to neću ni prstom kročiti!-
-Onda se mogu vratiti u krevet, a ti idi gnjaviti nekog drugog.-
-Ali ja sam velika...-
-Nisi!-
-Jesam, velika, kao, kao miso juha!-
-Ne nisi.-
-Kao crni mačak!-
-Da si ti crni mačak prepoznala bih te.-
-Ne možeš to.-
-Kako ne mogu, kako sam prepoznala sve druge manje gnjavatorske priče?-
-Sigurno nijedna nije izgledala kao ja.-
-Istina, nijedna nije gnjavila i cmizdrila, sve su jednostavno počele: pogodi s čim? S rečenicom!-
-Što ćemo sad?-
-Sad ću skinuti open office, a ti dotad ili šuti, ili počni smišljati što to bitnog želiš reći.-
Šutjela je. Čudo. Kako je naporna, kao onaj mali pas koji vječno čvenka i ne možeš ga slušati, a ni udariti. A htio bi ga udariti, kao nogometnu loptu i gledati do kud će letjeti. Ali to bi bilo uzalud jer bi se vratio i natezao mi hlače unedogled. Ne možeš se spasiti od malih stvari...
-Dobro, ja sam spremna , da te čujem.-
Priča je šutjela.
-Hajde nesrećo mala, gukni!-
Ne, ništa, ni riječ.
Naljutila se i otišla, ne mogu vjerovati! Za to sam se ja budila? Oh, k vragu, a što ako je bila crni mačak? Kvragu!
*
-Ustani, ustani, ustani!!-
Eto je opet!
-Ustani!
Šutjela sam i poslušno sjela za laptop. -Hajde, da te čujem.-
-Kao prvo, želim da me fino, školski urediš. Lijep uvod, pa zaplet, pa preokret, rasplet. Želim vrsne rečenice, nikakvu patetiku, ni pretjerane "pametne" i nerazumljive riječi, ali ne želim ni da me opišeš kao da pričaš s nekim na sajmu. Hoću biti snažna, a ipak jednostavna. Želim..-
-Želiš da nađeš neku drugu glavu...-
-Kako, molim?-
-Nisam ni školovana, niti se razumijem u te tvoje fore o kojima pričaš, ja te mogu ispričati kako mi se pokažeš i to je to.
-Zašto sam onda u tvojoj glavi?-
-Možda te nitko drugi nije htio.- Požalila sam čim sam to rekla. Počela me podsjećati na stvarno dijete, maleno, nesretno i plaho, u kavezu mog uma iz kojeg mora izaći. Ako ne izađe, život će joj nestati prije nego ga udahne punim plućima.
Rasplakala sam je, čula sam joj prigušen jecaj duboko u sebi. K vragu, sad se osjećam kao zadnje smeće..
-Hajde, prestani plakati i poslušaj me. Ja nisam pisac, nemam vještinu, samo volju. Trudim se. Trudim se najbolje što mogu da vas napišem. Moraš znati da ja nisam odabrala to, niti sam to planirala u životu, ali vi uporno dolazite same. Ja ne smišljam priče, samo ih prepišem iz svoje glave na papir. Sve što ja mogu napraviti je da možda nešto dodam, možda stavim koju zarez, navodnike, upitnik. Pokušam im dati život. Ali one, kad dođu, prostru se u meni, kao knjiga. To je sve. To je cijeli moj talent i znanje. Probaj i ti, kad već znaš što želiš biti, pokazati se.
-Ma da! Što ćeš mi ti onda?-
-Da ti ne trebam, zar bi ti bila tu?-
Šutjela je. Ja sam šutjela. Nisam imala ni najmanju ideju što je ona, kakvu priču ima, nije imala čak ni emociju, nije nosila baš ništa sa sobom.
-Ja sam muzika, i kao takva trebam postojati.-
-Ja nisam skladatelj ni pjesnik. Rečenice mogu imati melodiju, ali prvo moraju biti rečenica. Možemo ih nizati tako, kao neku sonatu, ili marš, ili simfoniju. Ali priče nisu note, njezine note su riječi. Pokaži mi se.-
-Pa pokazujem ti se!-
-Ne, pokazuje mi se malo čangrizalo, želiš li da te tako napišem?-
-Ne, ja želim biti velika!-
-Ti možda jesi dijete, možda bi trebala još rasti prije nego te napišemo?-
-Kako da to shvatim?-
-Kako je rečeno. Kao dijete si, puna košara želja a vidici daleko na horizontu, bez ijedne ideje kako doći do tamo i kako ih ostvariti. Nijedna tvoja misao nije korak prema tome, tvoje su misli previše daleko od toga što si sada.-
Okrenula je lice od mene, počela je stvarno sličiti na djevojčicu koja se ljuti jer nije dobila igračku koju je htjela.
-Ostani još malo tu, kad budeš spremna, pisat ćemo.-
-Ti si za to kriva!-
-Žao mi je, da sam Honore de Balzak, možda bi već bila napisana. Voljela bih da jesam, ali nisam. Takva sam kakva jesam, i jebga, jedino sam što imaš.-
Opet plač, ne plač, ridanje, suze iskaču iz njezinih očiju, crveni se u licu od bijesa i nemoći. Nervira me plač bez pravog razloga. Opet pomislih na malog psa i njegov let...
-Slušaj me, imamo vremena, ostani, odmori, razmisli malo o tome što želiš biti kad narasteš, pa ćemo onda pokušati?-
-Do tad ću umrijeti.-
-Zašto tako misliš?-
-Zbog svih ovih priča na kojima stojim, koje si zaboravila Eto, mrtve su pod mojim nogama. Zar ih ti ne vidiš?
Udahnula sam duboko. Da, u meni zaista postoji more mrtvih neispričanih priča...
-Znaš li da postoji jedna priča koju sam pokušavala napisati deset godina. Jednako kao ti, budila me, mučila, htjela izaći i pisala sam ju, ali nikako dovoljno dobro. Nikako joj nisam mogla dati život. Nisam znala. Pokušavala sam iznova i iznova, ali ne.
-I sad je mrtva!!-
-Nije, ispričala sam ju, napokon, nakon sto pokušaja, ali ne baš najbolje. Nisu te priče mrtve, one čekaju svoje vrijeme. Za sve postoji vrijeme. Možda sada nije tvoje vrijeme.-
-Ne želim umrijeti. Ne želim ostati ovdje u mraku, ne želim nestati...-
-Nećeš umrijeti, obećajem ti. Probavati ćemo, dok ne postaneš velika. Može?-
-Nećeš me zaboraviti?-
-Neću, ako ti damo ime.-
-Dobro. Kako ćeš me zvati?-
-Ja bih te zvala: Priča koja nije htjela umrijeti.-
-To nije loše ime...-
-Nije, zar ne? Hoćemo li sad na spavanje?
-Ne, želim znati zašto ti je trebalo tako dugo da napišeš onu priču?
-Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg ju nisam baš najbolje napisala; previše me boljela.
- Ali ipak si ju napisala.-
- Jesam, jer je i ona bila priča koja nije htjela umrijeti...-
Čarobna šuma
supatnikll.blog.hr
Najgore što mi je taj prokleti rat uradio, je da me je naučio da nepogrešivo, prepoznajem zlo.
Ja naime znam ko bi od vas običnih ljudi prokazao šesnaestogodišnje dijete i poslao ga u sigurnu smrt, znam tko bi prešutio gdje su grobovi, znam tko bi silovao, i tko bi mlatio zarobljenike.
I što mislite vi kako je meni.
Ugledna filozofkinja koju se tako rado citira, koja je pisala o banalnosti zla, da je danas među nama bi rekativizirala zlo, siguran sam da bi našla razumijevanje za Bibija, jer Bibi je naš.
Nitko vam nije rekao da u bilo kojem trenutku možete postati žrtva i jednako tako i zločinac, i da to uglavnom i ne ovisi o vama.
Nitko vam nije rekao koliko je prokleto teško othrvati se zlu, i koliko je kako otkliznuti u tamu.
Pomalo me umara ta vaša hinjena uzvišenost i ispravnost, a ja tako dobro znam na što ste spremni.
Nekad me toliko iznervirate da bi vam dao prigodu da budete gospodari života i smrti.
Tek toliko da vidite koliko je prokleto teško ostati čovjekom.
Dan 1000.
ap-placenici.blog.hr
Današnji post počet ću sa citatom: "Sljedeći rat u Europi bit će između Rusije i fašizma, a fašizam će se nazivati demokracijom." Izjavio je to pokojni Fidel Castro vrlo proročanski tijekom 1994. godine.
Slika: https://en.wikiquote.org/wiki/Fidel_Castro#/media/File:Fidel_Castro.jpg
Mnoštvo događaja koji su se odvili u protekla tri dana poremetila su dosadašnji ritam objave tjednih izvještaja. Najveća vijest od svih je odobrenje Kijevskom režimu od strane odlazećeg US predsjednika Bidena za uporabu njihovog dalekometnog oružja za uzvrate u dubinu Ruskog teritorija. Za shvatiti što to konkretno znači, treba se podsjetiti na nedavno usvojenu novu Rusku nuklearnu doktrinu. Koja kaže da će se svaki napad zemlje bez nuklearnog naoružanja s oružjem zemlje koja ima nuklearno naoružanje, smatrati napadom te zemlje na nju. Drugim riječima, napad UAF-a s US raketama HIMARS i/ili ATACMS na Ruski teritorij, tretirat će se kao da je SAD ispalio te rakete. Dok pokušavate procesuirati taj podatak i šta on u stvarnosti znači, proletjet ćemo po ostalim zbivanjima u protekla tri dana. Osim onog da je za vikend Plaćenički binom pohodio trening u Poznanovcu.
Slika: https://www.facebook.com/search/top?q=danger%20zone%20zagorje
Rusi su oslobodili naselja Jurjevku, Dorožnjanku, Novoaleksejevku, Novoselidovku i Kupjansk s lijeve strane rijeke Oskol. Došlo je i do značajnijeg pomaka linije u Časov Jaru. U noći 17.11. izveden je žestok udar po Ukrajinskim aerodromima i energetici s kopna, mora i iz zraka sa 120 raketa i 90 bespilotnih Gerana što ga čini najvećim napadom od početka sukoba. Rusi su te noći podigli 16 Tu-95, šest Tu-160, vjerojatno još toliko Tu-22, te nekoliko MiG-31K koji su djelovali s hiperzvučnim Kinžalima. Tome se pridružila mornarica s ispaljivanjem Kalibra i Cirkona s plovila, te kopnena vojska s balističkim Iskanderima. Ciljevi napada bili su ponovno aerodromi, instalacije PZO i elektroenergetski sustav Ukrajine. Učinke nam je teško procijeniti, ali nestanci struje po Ukrajini su se značajno uvećali. Dok zima samo što nije stigla.
Karta: https://t.me/DDGeopolitics/130247
Kijevski režim nakon toga nije dugo čekao i već prošle noći je navodno sa šest balističkih projektila ATACMS zasuo Rusku regiju Belgorod. Žrtava i štete nije bilo jer ih je poskidao PRO sustav S-400, dok je samo jedan djelomično oštećeni projektil pao na Rusku bazu. Znači s ovim su već bili ispunjeni uvjeti za Ruski nuklearni uzvrat po Ukrajini i SAD-u, ali to se nije dogodilo, Zato što najjače Rusko oružje nisu nuklearni projektili nego Putinovi čelični živci. Koje su Ameri već testirali u Obaminom madatu s rušenjem lovca-bombardera Su-24 u Siriji. Tad je Vlado imao isto tako opravdanje da nuklearno ispegla Tursku, ali nije. Umjesto toga odradio je to na drugi način i nešto kasnije čak spasio Erdogana od vojnog udara u režiji Cija-snajke. Posljedično Turska danas vodi svoju politiku unutar Nejtoa, da joj se čak prijeti s izbacivanjem iz saveza. Ruski odgovor je vjerovatno kidanje kablova između Norveške i Finske s Njemačkom, te Švedske s Litvom.
Karta: https://t.me/Slavyangrad/113443
Na osobnom planu obuke jučer je odrađen posjet bazi Romeo-Papa. Posjet planini otkrio je da imamo opet podstanare u podrumu i garaži. Tako je to kad ljudi nema, priroda preuzima. Dogodine ćemo se morati ozbiljnije uhvatiti s tim u koštac. Pošto se kuće ruše od krova, prioritet će biti promjena krovišta odnosno zamjena crijepa sa limenim panelima. To će se odraditi tijekom ljeta uz pomoć druga Pobija i njegovog brata. Nakon toga nas čeka borba s podivljalom vegetacijom, a zatim održavanje postojećeg stanja. Osim ako ovo oko UKrajine ne eskalira u tjednima pred nama. U tom slučaju izvanredni premještaj na rezervni položaj mogao bi se odviti puno prije tog ljetnog plana. Pogotovo ako Rusija odluči kazniti i nas zbog provoza HIMARS-a i Patriota prema UKrajini preko našeg teritorija. No tako je kako je. Na stvari koje se trenutno odvijaju diljem svijeta, mi mali nemamo utjecaja. Dok se taj prokleti WW3 nastavlja...
Slikao: Ivan Brkić
EROTIČNOST POEZIJE
donabellina.blog.hr
RUPI KAUR Kanadska pjesnikinja, podrijetlom iz Indije
gleda ravno u mene
i spušta svoje naelektrizirane prste na moju kožu
kakav je osjećaj pita
tražeći pažnju
ne pada mi na pamet da odgovorim
treperim od iščekivanja uzbuđena i prestrašena onime što me čeka
smiješi se
zna da tako izgleda zadovoljstvo
ja sam prekidač
on je struja
moji se bokovi miču s njegovima – ritmično
moj glas nije moj dok stenjem – on je glazba
poput prstiju na žicama violine
u meni stvara dovoljno struje da osvijetli grad
kad smo gotovi pogledam ga
i kažem
ovo je bilo čarobno
Božanstvo lova
penetenziagite.blog.hr
Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.
I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.
Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.
Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.
Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.
Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.
S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.
Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.
I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.
Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.
Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.
Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.
Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.
Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.
Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.
(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)
Studeni
mcind.blog.hr
___Studeni je najtužniji mjesec makar nudi u prirodi lijepe tople boje. U Vinodolu je još uvijek toplo kao da se jesen ne približava svome kraju.
Pogled sa vidikovca Pridva na Tribaljsko jezero.
Ostaci frankopanske utvrde Belgrad Grižane.
Pogled sa Velog vrha nad Drenovom (432m) na jezero Valić na Rječini kraj kojeg sam prošao u listopadu
I na stari grad Grobnik gdje sam bio u ožujku.
Na livadama se može vidjeti mrazovac, biljka koja sadrži otrov kolhicin i bilo je nedavno trovanja na Velebitu. Jedan strani planinar je valjda mislio da je šafran ili ne znam što i pojeo i da HGSS nije dobio helikopter vjerojatno bi preminuo. Mrazovac u proljeće ima samo lišće a ujesen cvijet bez lišća a cvjetove šafrana sam vidio samo u proljeće i ima listiće. Ima sada šafrana koji se uzgaja za začin ali je na ograđenim mjestima.
Ima toliko zdravih plodova jeseni i ne vidim razlog za kušati nešto što se ne pozna.
Beru se masline.
Križaljkica 'štit' 5x7 sa dva pojma bez opisa i upisanim slogovima za lakše rješavanje.
1. ? 2. ? 3. Uža dolina između bregova. 4. Priča N. V. Gogolja. 5. Nauka, stečeno znanje.
DE DO KO LI NA NI NOST RE STU U VAR VI VU ZNA ZOR
Pomicaljka sa tri ljekovite biljke.
ĐIKAN
TUĐICA
SMIČAK
NEBRIGA
VARIOC
CRTAČ
Premetaljke sa jestivim biljkama osim jedne.
JAČI CAR
KUPI ROL
MAZO CRVA
PAR KAPI
SALAMIN
SVAKA CRTA
Još se može vidjeti pokoja ciklama (a ni ona nije za kušati)..
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr