Sve kategorije po listama
28
čet
11/24
* Šaran na međimurski ... 410 kcal
minus40kg.blog.hr
15 dag odreska šarana ... 210
10 dag kuhanog graha ... 90
5 dag mladog luka ... 20
0,1 dl bučinog ulja ... 90
sol, papar, kukuruzna krupica, ...
- šarana posoli i uvaljaj u grubo kukuruzno brašno
- ribu peci na roštilj tavici par minuta sa svake strane
- serviraj uz salatu od graha, mladog luka i bučinog ulja
S brašnom brže dobije boju, pa se riba ne isuši,
a uvijek je zgodno da manje prska.
Naše velike ljubavi
sakurra.blog.hr
Da, ovo su naše velike ljubavi. Mačak Roki i mačkica Miki. Uvijek sam željela imati mace. Sad ih imamo i presretni smo. Obogatili su naš život a sigurna sam da i mi njihov.
Roki se voli maziti ali samo kad on hoće, dok Mikica je stvarno velika maza. Tepamo im, ljubimo ih, milujeme ih i one nam to bezgranično uzvraćaju.
Idu dani idu godine
supatnikll.blog.hr
Nisam odgovarao na komentare na prethodnom postu, imao sam važnijeg posla, ali sam vam zahvalan za iste.
I ne nije to kurtoazna zahvalnost meni ste vi stvarno dragi, kao što su mi dragi i neki koji ne komentiraju, pa čak i neki koji misle da ih ne volim.
Princeza je od Marka dobila prsten, i to ne jedan nego četiri, Marko nije ponovio grešku od ovog ljeta kad je lovom koju mu je tata dao za prsten kupio hamburger, pa se princeza odlučila udati.
Onda joj je tata rekao da kad se uda neće više živjeti s njima, pa je naprasno odustala od udaje.
Inače barbike su odlične, ali slatkiši su top, niko nema takvih.
Dakle princeza zna što hoće i nikakvo šareno prstenje je ne može zaslijepiti, vidit ćemo šta će bit kad dođu diamanti.
Za razliku od princeze, članovi i simpatizeri zelene ljevice će u većem broju glasati za Zorana Milanovića, nego za njihovu vlastitu kandidatkinju.
To ne govori previše o kandidatkinji koja je po mom mišljenju agresivna bezveznjača, ali puno govori o članovima i simpatizerima zelene ljevice.
Evidentno je da su većina njih krkani, jer samo krkan može glasati za vrhovnog komandanta.
Evo ja recimo nikako ne mogu zamisliti kolegu Mariana kako zaokružuje Zoku, dok neke krkane mogu.
Moj osobni Sirijac će dobiti stalni boravak u Hrvatskoj, klinci su već zatražili državljanstvo, svi rade ili se školuju, kupili su kuću, petkom idu u džamiju, i navijaju za Hajduk.
Prevrednovanje baletne forme
necenitko.blog.hr
Kad je Chuck Norris bio dijete,
svoju kartu za Orašara
poklonio je Bruce Leeju.
Ravnopravnost polova...
mecabg.blog.hr
Ulazim u bus.
Samo jedno mesto slobodno, a ja idem tri stanice.
Pojurim kao da me goni horda Tatara. Bićeš moje, htedoh mu uzviknuti, ali neću da konkurencija ne čuje. Iste namere imao je jedan gospodin koji je ipak bio gospodin i odustao još u startu kad je video moj juriš. Na mesto se nameračila je i neka mlađa ženskica, ali zbog mobitela u ruci nije imala šanse.
Pobedonosno sedoh kao na presto I sa visine gledam običan svet, to jest, stajače.
Malo dalje stoji… stoji… Interesantna osoba. Nemam što raditi pa pogađam muško, ili žensko ??
Kosa srebrnasta, može biti muško rano dobio srebrni ukras.
Može biti i žensko koje pokriva sede uboji dečije plavo ili nordisko srebrno…
Dole hlače. Nema tu muško, ženske, traperice su traperice, što bi se reklo unisex, mada su više bez sex.
Sad ću pogoditi, cipele. Ženskice nose sa petama, a muškići onako komotne da mogu potrčati za busom ili nama. Šipak, ko li izmisli te tenisice??
Na rukama rukavice od Kineza, a tu nema muško, žensko, samo jeftino.
Svako oblači što hoće, borili smo se za to.
Naiđe kontrola karata. Aha, sad ću znati kad progovori. Glas može biti ženski alt, ali i neki tenor. Ni tamo ni vamo. Da zapeva nešto znala bi da li je Figaro ili Karmen, ali neće…
Aaaaa, izađe na mojoj stanici. Hod, tu se nećeš maskirati, i krenem ja za njim/njom. Hoda nije da ne hoda, ali… Krupni koraci kao energičnog muškarca, a možda je to i neka ženskica sišla sa planine pa zadržala taj planinski hod.
I moja znatiželja na kraju dostiže vrhunac. U susret mu ide prijatelj, smeši mu se širi ruke. Najzad ću saznati ko je.
-Saša, pa gde si ti, sto godina se nismo videli.
Saša, ko li mu dade to ime??
Definitivno sam odustala. Nema šanse, a i baš me briga, tešim se.
Prolaze pored kafića, pored kladionice, pored slastičane, i ja već ljuta idem svojim putem.
Kad…
Šoping centar.
-Idemo gledati, stigle su cipele…
Još uvek idu u mom pravcu. Uroniše među radnjice. Najzad, eureka
upload pic
Zna se koji pol živi da bi kupovao, a koji pol samo protrči kroz radnje kao da je na koridi pred razjarenim bikom…
Misterija razrešena…
Tko zna kad
aniram.blog.hr
To kaj smrdi kao kuhani grah, tak' vam miriši zagrebački zrak. Uglavnom, zračenje, poslije ručka, ne znam što smrdi ustvari, mislim da je to ta čarolija života u maglovitom gradu, industrija, ispušni plinovi, što li već, nešto je u tome zraku kojim zračim ja kroz sve, širom na izvolte pootvarane otvore to što smo ručali finu gustu juhu riblju i odmrznute sarme, izmučenog muža istjeralo iz njegove omiljene zahodske jazbine i tvrdi on uspaničeno da to je grah, ispostavlja se da su ipak kiseliši, zimnice, vrijedni naši susjedi, ubijaju nas kiselišima, mi njima redovno uzvraćamo azijskim peče-oči-grebe-grlo ljutim začinima i to je taj naš suživot u naguranom gradu, neka nam i nek nas. Uglavnom, bolesni smo, vrtićka viroza, valjda, vrtićarka ju je odlično podnijela, malo zaslinavila i kašljucala, rekoše da to je sad normalno tako, sva djeca šmrču i hriplju, za razliku od sve djece nas je starce speglalo uzduž i popreko, srećom i ljubazno jednog po jednog, tako da je uvijek jedan mogao kuhati i brinuti se o žilavom potomstvu dok je drugi umirao ispod popluna, za sada se preživjelo.
Vrtić smo izgleda savladali, kraljica su tamo suvereno se uklopili, uglavnom rasturaju po ručkovima i proždiru sve servirano, našla si su dečka, jednog pravog i jednog za rezervu. Pokušala sam joj objasniti da ljubljenje u usta nije primjereno vrtiću jer.... bakterije, da, bakterije i virusi u dječjim ustima budu tako strašni da djeca moraju prvo odrasti do srednje škole, e da bi se mogla ljubiti u usta. Ne znam jel upalilo, svi smo bolesni, ali tete nam se još uvijek nisu žalile na bakanalije. Možda su se uspjeli negdje sakrit. A stiže nam i božićno doba, mi smo ga uredno bezecirali za bijeg iz ludnice, ne znam kako će biti na sveti nam Božić, ali ovo što sad leti po kvartu nisu petarde neg barem ručne granate. I živciraju, me da, stara sam, da, i nek se jebeju svi koji vele, pa djeca su, moraju se zabavljat, jebala ih zabava, nek se zabavljaju u svoja četiri zida i sve tako tim redom kao i obično svake godine u ovo doba godina. I taj djed božićnjak, o da, sve treperim od uzbuđenja kad ću joj čimprije izjaviti da taj je falši lik samo maskota tvornice šećernih sokova koje su krive za dijabetes i mnoge boleštine i da uopće kao takav ne postoji i da ne leti po nebu i da ga ne voze sobovi, nego da ga samo glumataju, eli, eto da, kićenju božićne jelke možemo se veseliti, u vrtiću su je već okitili, i pričaju sad te neke božićne priče, moramo im odnijet neku knjigu s božićnom pričom da dokažemo da dijete doma čita, nemamo takvih knjiga, kažu da možemo i neku drugu koja joj je draga, Atlas svijeta ne damo, nešto ćemo smandrljati. Jednom, kad ozdravimo, naravski.
I'M WALKIN'
starrynight2022.blog.hr
Love Sick
Bob Dylan
I'm walkin'
Through streets that are dead
Walkin'
Walkin' with you in my head
My feet are so tired
My brain is so wired
And the clouds are weepin'
Did I
Hear someone tell a lie?
Did I
Hear someone's distant cry?
I spoke like a child
You destroyed me with a smile
While I was sleepin'
I'm sick of love
That I'm in the thick of it
This kind of love
I'm so sick of it
I see
I see lovers in the meadow
I see
I see silhouettes in the window
I watch them 'til they're gone
And they leave me hangin' on
To a shadow
I'm sick of love
I hear the clock tick
This kind of love:
I'm lovesick
Sometimes
The silence can be like thunder
Sometimes
I wanna take to the road and plunder
Could you ever be true?
I think of you
And I wonder
I'm sick of love
I wish I'd never met you
I'm sick of love
I'm tryin' to forget you
Just don't know what to do
I'd give anything to
Be with you
Književne uspješnice
nachtfresser.blog.hr
Čitam jutros da će Merkel, sudeći po pretprodaji, od zarade na knjizi memoara, ući u kategoriju milijunašica. Naravno prva mi je pomisao bila zar već nije, a onda sam i shvatio koliko podcjenjujemo naše političare, kod nas ne samo vladajući, nego i čelnici minornih stranaka, kakvi su npr. bili narodnjaci u jednom mandatu financijski osiguraju sebe i svoje potomke za vijeke vjekova. A knjigu je napisala danas sa svih strana osporavana političarka i kupovat će je i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali.
Politika nikad nije bila u krugu mojih najužih interesa, najprije za studentskih dana, a zatim cijeli radni vijek sam se natjecao za atraktivne stipendije, prvo u obje, a zatim nažalost samo jednoj jedinoj Njemačkoj, trebalo bi naznačiti polja interesa, poželjno čak i više njih, ja bih uvijek zaokruživao samo "Kunst und Kultur" (umjetnost i kultura), jednom samo književnost, u gradovima poput Berlina i Hamburga se nije nudilo to područje, tema je bila jako zanimljiva. Na jednom je bila tema o uspješno prodavanoj umjetnosti na rubu kiča i morala građanskog društva.
Najpoznatiji protagonisti o kojima se raspravljalo su bili Warhol, Marina Abramović, Yoko Ono, neki još kontroverzniji, uglavnom Japanci, te Koons, naročito iz razdoblja veze s najpoznatijom svjetskom pornografskom glumicom Ilonom Staller Cicciolinom. i "umjetnošću" nadahnutom istom, koja i danas krasi zidove muzeja suvremenih umjetnosti po svijetu na zgražanje turista koji u njih nesmotrenošću vodiča zalutaju. Tu su spadala i dva najpopularnija fotografa druge polovice dvadesetog stoljeća David Hamilton i Helmut Newton, čije se stvaralaštvo iz perspektive današnjeg vremena, uglavnom zbog mladih modela ili pokušava ignorirati ili oštro osuđuje. Newton me nikad nije posebno zanimao, Hamiltonove knjige sam tražio najprije po Trstu i Grazu, zatim Berlinu, izdanja su bila rasprodana, a ništa se nije moglo naći ni po svemogućim antikvarijatima. Njegovih deset izdanja je svako prodano u prosjeku po 100000 primjeraka i smatra se komercijalno najuspješnijim fotografom prošlog stoljeća, iako su mu slike proglašavane kičem i pornografijom. Knjige su očito kao i ovu od Merkel kupovali i oni kojima je umjetnost zadnja rupa na svirali, a sam umjetnik im je odvratan.
Za lopovske pretvorbe i privatizacije za sitne pare je renomiranu izdavačku kuću i sva njena prava kupio spretni soboslikar. Ja sam tada preživljavao krizu tridesetih i nametao se na tržištu kao najbrži i jedan od najjeftinijih prevoditelja, drugim riječima, trebala mi je lova. Čovjeka kako je rekao nisu zanimali stari renomirani prevoditelji, želio je pružiti šansu mladima, namirisao je šansu za zaradu sa slikovnicom "Struwwelpeter". Vidio je da mi treba novac i da sam zagrizao za šansu, kakva se rijetko pruža, te mi ponudio dvije mogućnosti ugovora, znatno veću svotu, ali se odričem zarade od prodaje i eventualnih novih izdanja ili manju odjednom, ali sva prava prevoditelja ostaju. Potpisao sam prvu varijantu i s lovom od prepjeva te tanke slikovnice opremio kuhinju novog stana. U jednom opuštenom razgovoru veliki poduzetnik mi je otkrio tajnu svog poslovnog umijeća, slikovnice i kuharice će uvijek ići na tržištu, a za ostalo, ako tko ima interesa neka subvencionira.
Politika, erotika/pornografija, gastronomija, ne nužno tim redom, vrijednosti i potrebe današnje, jučerašnje, sutrašnje civilizacije....
Tisuću krhotina
zeljkinkutak.blog.hr
Naslov: Tisuću krhotina
Originalan naslov: A Thousand Broken Pieces
Autor: Tillie Cole
Prevela: Mirjana Paić-Jurinić
Izdavač: Poetika
Listopad 2024. godine
456 stranica
Tisuću poljubaca je prva knjiga koja me emocionalno uništila. Kad sam vidjela da je izašao nastavak, znala sam da ga želim pročitati.
"Raduju se jer je njihov voljeni pokojnik sada na nebu. Oslobođen je zemaljskih ograničenja. Iscijeljen je i nalazi se u vječnom blaženstvu. Najveća želja svakoga koga volimo jest da to postigne."
Savannahine starije sestre Poppy nema već tri godine. Sada ona ima istih godina kao Poppy kad je umrla, sedamnaest. Još se ne miri sa gubitkom. Savannahini roditelji pošalju je na putovanje s terapeutskom grupom, to je posebno za ožalošćene tinejdžere. Tamo Savannah upoznaje Caela.
Cael Woods ne samo da tuguje, on je ljut. Izgubio je brata na užasan način i stvari nisu dobre. Roditelji ga šalju na isti program kao Savannah. Njih dvoje se susreću i zajedno su na liječenju. Svidjelo mi se kako se otvaraju jedno drugome i započinju s radom. Gubitak je teška tema, ali znajući da se netko može povezati pomaže.
"Tragaj za srećom, Savannah. Širi tu sreću i nadu na ljude koje susrećeš, osobito one kojima je najpotrebnija. Ti si sunčeva zraka. I uvijek ćeš biti. Znam da to možeš, za one koji te također trebaju."
Ova knjiga mi je dobra, ali nekako mi prva bolja i srcedrapajuća. Knjiga je vrlo depresivna i uključuje mnogo tuge, ali je po meni previše razvučena radnja. Moglo se u puno manje stranica sročiti radnja, navesti one dobre dijelove i bila bi bolja priča.
"Možeš popraviti svoj slomljeni duh zlatnim lakom i držati se života. Iako taj život nikada više neće izgledati isto, to ne znači da nije vrijedan življenja. Da ne može biti lijep. Možda nas gubitak uči da više volimo život. Jer mi smo shvatili kako je izgubiti ga. Nećemo ga više uzimati zdravo za gotovo."
Ako ste pročitali prvi dio, svakako pročitajte i drugi. Nije tako loša, ali sam nekako imala velika očekivanja, a to nisam dobila. Ovo nije knjiga koje ću se sjećati nakon nekog vremena ili poželjeti da ju ponovno pročitam.
OD NEMILA DO NEDRAGA
tignarius.blog.hr
Isusov sud o pismoznancima(Mt 23, 1–36; Lk 20, 45–47)
Silan ga je svijet s užitkom slušao. 38 A on im u pouci svojoj govoraše: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, 39 prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; 40 proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Kupio Tiggi slušalice (JVC) u Chipoteci...neizpravne!!!
Došao zamijeniti i onda dođeš zanijemiti...neki sjebani mali lik najprije ide provjerit..gledam ga..i pitam šta provjerava reklamaciju proizvod od 9,99 eura..naravno, veli taj mali telac..onda me poziva da podpišem da mogu slušalice poslati na servis....................
Sad mora biti malo duža pauza..kad mi se god dogodi takva pisdaria, ja mislim skrivena kamera..
Ali Mali se ne da, kaže takva je procedura..ja još ne vjerujem...
Pošto mi je prijatelj iz Državnog inspektorata umro..idem je redovnim putem, pa ću vas malo "maltretirati" s odgovorima
U predstavci navodite kako ste reklamirali neispravne slušalice kupljene u prodavaonici Chipoteka u Arena centru. Trgovac je odbio zamijeniti slušalice te Vas uputio na servis.
Vezano uz zaprimljenu predstavku, ističemo da je odredbama članka 142. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., 59/23. u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da će tržišni inspektor uzeti u obzir predstavku potrošača tek nakon što je potrošač iscrpio pravni put iz članka 10. ovoga Zakona. .
Člankom 10. stavkom 1. ZZP-a je propisano da je trgovac dužan omogućiti potrošaču podnošenje pisanog prigovora u svojim poslovnim prostorijama, putem pošte i elektroničke pošte, a stavkom 6. istog članka ZZP-a je propisano da je trgovac dužan u pisanom obliku putem pošte, elektroničke pošte ili na način određen stavkom 2. ovoga članka ako je trgovac iskoristio mogućnost podnošenja pisanog prigovora i putem drugih sredstava mrežne komunikacije, odgovoriti na prigovore iz stavaka 1. i 2. ovoga članka u roku od 15 dana od dana zaprimanja prigovora sukladno obavijesti trgovca o načinu podnošenja pisanog prigovora iz stavka 4. ovoga članka, jasno se izjašnjavajući prihvaća li osnovanost prigovora potroša....
Zaključno, ukoliko Trgovac ne riješi mirnim putem reklamaciju u razumnom roku upućujemo Vas na podnošenje predstavke sa svim gore navedenim elementima na adresu Državni
Moj odgovor
Poštovana gospođo .....
kao što sam i predmnijevao, dvoje ozbiljnih ljudi troši vrijeme, papir, znanje .....da bi ustanovili; Ibis redibis, numquam peribis in bello...
Zakon je pisan i morao bi se zvati Zakon o zaštiti trgovaca, sitno-kaluđerskih prevaranata, korporativnih đukaca i kurvinih sinova.
(Posebno su zanimljive tzv. odredbe zakona koje govore o razumnom razdoblju...)
Ali pošto sam u mirovini i imam vremena, nastaviti ćemo ovu bezmislenu prepisku!
10 eura je vrlo ozbiljan iznos, nadam se bar toliko vrijedi ljudsko dostojanstvo!
S poštovanjem
Klasičan hrvatski bloger/umirovljenik
Izgleda da ćemo morat mijenjati zakon!?
Majstori
fragmenti2.blog.hr
A jesi to meeeniii nabacila ove jastukee...? :O
Elem, samo da se pohvalim da smo nas dvoje sami, samcati postavili novi pod.
Nekakvom pravom majstoru bi bio dovoljan jedan dan, a kod nas je to trajalo, i trajalo... i još uvijek nisu dovršene lajsne.
Budu kad budu... uglavnom - mi smo zadovoljni :O
Na kvalitetu fotografija se ne osvrćite - neplanirane su, mobitelom snimljene, ovlaš s kreveta.
Macana sam snimala, al' na ovoj drugoj je već uspio pobjeći i smjestiti se do mojih nogu.
Njega, eto, nisam uspjela oloviti...ali zato imate izvještaj o 'majstorijama' :)
I sad već planiramo i jedan veći 'projekt' :))
Na proljeće.
Ako uspijemo.
****
I mali update :
:)
****
Poluduga
kratke.blog.hr
Dobar govornik nije onaj koji zna pričati, nego onaj kojeg slušaju.
Loš govornik će slušati samo sebe, nikada tišinu kad progovori.
PONEDJELJAK I ČETVRTAK SU ISTI
donabellina.blog.hr
Danas je četvrtak, kišni, obični i oblačni .
Tmurno vrijeme i sivilo razara i onu mrvicu optimizma koji je kod meni " u tragovima "
kao u laboratorijskom nalazu - u tragovima albumini u urinu.
Snalazim se nekako u obavezama : moji unuci blizanci su u cjelodnevnoj nastavi
majka im radi četvrtkom poslijepodne pa će poslije škole ovdje , k nama dok ja dođem
sa svojih predavanja.
Onda ću s njima učiti deklinacije i konjugacije : oni će govoriti , ja slušati i ispravljati.
Problem je , ako sjede jedan pored drugoga - onda im laktovi smetaju pa se guraju
Ako sjede nasuprot, onda se nogama tuku ispod stola.
Uspostaviti mir za stolom je nemoguća misija : ipak sam preumorna od uspostavljanja
mira i "mirova" radom u nastavi.
Samo zašutim na njihovo ponašanje : čim "čuju" muk - utišaju se i oni, pogledaju me
dva crna i dva plava oka i shvate, da sam ozbiljna , da ih ne gledam. Odsutna, a njihova.
Ima me ima, svaki ponedjeljak i četvrtak u isto vrijeme na istom mjestu.
Imaju oni i didu ali im nije "napet " : on se makne u drugu prostoriju da nam ne "smeta"
Svi ponedjeljki i svi četvrtk(c)i su isti, samo se gradivo mijenja.
A bogme , u neke dane i ja sam ko nategnuta struna raštimane violine
Što ako se vrati?
betel.blog.hr
Što ako se voljeni vrati?
Ali ne na način kako zamišljaju američki evanđelisti, u nekakvom Armagedonu na brdu Megido, u mirisu baruta i krvi do koljena, u kojim Isus uzima vlast snagom svog mača.
Već u miroljubivom tonu svijetloplavih Isusovih halja, jašući na bijelom oblačiću ravno iz Međugorja dajuči blagoslov svima oko sebe, dok vjernici u ekstazi, prema nebu uzdignutih ruku, vlaže svoje hlače… sprijeda.
Što će na sve to reći nevjernici? Hoće li tražiti raketni pogon u oblačiću koji miriše poput sultanove pidžame? Ili će tražiti DNK analizu i pitati s kojeg je planeta došao?
Što će reći Židovi, koji su ga prije dvije tisuća godina proglasili neuspjelim revolucionarom, koji umjesto da protjera Rimljane, sramotno umire na križu?
Što će reći Muslimani? Koji ga doduše priznaju kao velikog proroka, ali nikako kao božanstvo.
Jedino znam da će Budisti, Hinduisti i ostali "isti" dalekog istoka reći, tko?
Ipak najviše me brine što će reći političari, hoće li mu dopustiti da nesmetano sjedne na željezno prijestolje usred Dubrovnika, ili će tražiti pravedne demokratske izbore.. jer narod se pita!
A ako budi pravedni demokratski izbori (jer narod se pita) tko će imati šanse protiv samog Isusa?
Osim možda onog ocrnjenog, a kojem je teologija, unatoč svemu, dala ime Donosioc Svjetlosti, Jutarnja Zvijezda i Donosioc svitanja.
Ha?
Kvalifikacije
penetenziagite.blog.hr
Domoljubljem pogonjene duše koje prate domaću nogometnu reprezentaciju i u ekstazi se raduju medaljama kunu se često u to da sportaše valja pratiti i onda kada je teško i kada ne ide. Iskreno sam uvjeren da su i oni zajedno sa mnom popratili netom završen prozor u kvalifikacijama nacionalnog košarkaškog tima oko prošlog vikenda; u četvrtak smo pred popunjenim Draženovim domom pobijedili Bosance s plus trinaest, da bismo tu prednost prosuli u nedjelju u legendarnoj Skenderiji pred osam tisuća gledatelja. Nekada sam i ja imao svoje mjesto pod suncem; leđima bih se oslonio o onaj crveno-bijeli lim sa reklamom Čipi-Čipsa na crvenom sektoru; sada prepuštam tu radost nekim novim čudacima; dok ima čudaka, bit će zanimljivo.
Posebno su mi pak dragi pošteni intelektualci koji preziru sport kao aktivnost kojom se po njima bave ili je prate ograničeni i plitki ljudi, pa u svoja objašnjenja znadu dodati i mafiju, pranje novca i što već uz to ide (recimo, Mamić i Ivić zajedno, kao da te ljude ne dijeli pola stoljeća provalije, nego su još jučer zajedno marendavali janje s mladim lukom na terasi Aleksinca i užurbano noktima malog prsta čupali komadiće plećke iz karijesa na peticama). Ne znaju da najbolji košarkaški klub u gradu igrače plaća (ako baš nije u blokadi) malo bolje od konobara obližnjih kafića od Badalićeve do Šarengradske. No, oni su za razliku od prvih dosljedni; za njih je bilo čiji i bilo kakav sport nezanimljiv - kao da sport uopće i može biti ičiji, nego samo mi možemo biti njegovi. Osim možda borilačkog sporta; taj im nekad ima smisla, barem onoliko koliko meni nema... ali nećemo sada toliko daleko od crvene niti.
Crvena nit u mojim traktatima? Ma, dajte, hajmo mi o utakmici: nije sad toliko bitan rezultat; vjerni pratitelji sportskih natjecanja sigurno su već navikli na pretkvalifikacije kada je hrvatska košarka u pitanju, ne gledaju takvi samo polufinala svjetskih prvenstava, pa čupaju ono malo kose što je preostalo nad činjenicom da su nam ovog ljeta baš sve mlade selekcije pale u kontinentalne B divizije.
- - -
O nečemu drugome ovdje želim napisati par slova, a između ostaloga i o tome da se s Bosnom može igrati i sudjelovati u sportskim natjecanjima a da na tim susretima ne bude mrtvih i ranjenih.
Vjerujem da bi susreti ovih dviju reprezentaciju u nogometu značili na žalost baš to; kada bi se na jednom mjestu skupili svi manijaci, torcide, zli momci i armade, teško da bi to na nekom Bilinom Polju ili Rujevici ili barem na nekom opustjelom stajalištu na autoputu prošlo bez baklji, ozljeda i strašnih uzvika kao popratnog folklora.
Košarka ili zanima ljude koji nisu agresivni, ili je zapravo uopće sport koji ne privlači isključivost i divljaštvo. Naime, već u četvrtak u Draženovu domu bilo mi je neobično vidjeti i čuti kako dvorana plješće iza bosanske himne, a na skupinu njihovih navijača – doduše raspoređenu na vrh zelenog sektora, daleko iznad koša u mraku dvorane, okruženu reda radi malom četom zaštitara – nitko nije ružno ni pogledao, a kamo li bacio kakvu flašu ili baklju, čak niti kada su krajem druge četvrtine prešli u vodstvo.
Pa sam pomislio – kako već čovjek ima predrasude kada ovdje živi, red je, ipak smo ratovali nema ni pola stoljeća; ma dajte, pa naše će tamo dočekati ćakijama i dinamitom. Ali avaj; već u prvim kadrovima iz Skenderije vidiš dame s kockicama i šalovima kako mirno sjede u publici okružene opuštenim i veselim domaćim ljudima; navijači hrvatske reprezentacije raštrkani širom gledališta mirno sjede obučeni u kockaste dresove i pričaju s okolnim narodom. Ide Lijepa naša, a ni jednog zvižduka za čuti, pa što je ovo? Jesu li ti ljudi došli gledati sport ili se nadjačavati po principu naših i vaših?
I onda još čitam, igraču BIH majka se te nedjelje u bolnici borila za život; njegovi jarani u reprezentaciji igrali su za njega i nju – utakmicu koja znade nerijetko biti veća i od života.
Sve me to podsjetilo na ... ah, bolje da puno ne pričam, ono neko daleko i davno Sarajevo iz doba nakon Olimpijade; Sarajevo u kojemu su se gradile barikade od bureka a na zidovima zgrada ispod natpisa „Ovo je Srbija“ ispisivali grafiti „Jarane, ovo je pošta“. Ili na davno umrli Zagreb u kojemu sam i sam prisustvovao utakmicama Cibone ili Dinama i Zvezde, Hajduka, bilo koga trećeg i četvrtog - na kojima su jedni kraj drugih na legendarnom maksimirskom istoku, par metara od travnjaka (ili na sektoru Be Ledene dvorane) stajali navijači obiju momčadi podbadajući se uobičajenim pošalicama, pa zaključujući na koncu, nakon nekog neplodnog remija: ah, čemu nerviranje, ionako će partizani i ovog ljeta pobrati vrhnje!
Prolaze evo još jedne košarkaške kvalifikacije, vrag ih odnio, a mi igramo s Bosnom, kao da igramo s Austrijom ili Belgijom. Naši bekovi pumpaju loptu poput čimpanzi kako nam je Bog zapovjedio da činimo otkad više nema Dražena, a šuteri prangijaju trice u bunar; još jedan neuspio napad. Gledam to sve u nedjelju navečer šećući kao lav po kavezu našim boravkom, dok Bosanci tuku naše dvadeset razlike i šalju nas opet u neke pretkvalifikacije. Ovo je jedina kontinentalna smotra u povijesti basketa do sada na kojoj naša reprezentacija izgleda da neće sudjelovati.
- - -
Što mi sve to treba; mogao sam kao sav normalan svijet ići u birtije, kladiti se na nekakav Brajton i Sauthempton i pričati ribičke priče o ratovima, komadima i ulovima; ovo je barem besplatno, ne košta ništa osim vlastitih živaca.
Od naše košarkaške reprezentacije više me uznemiriti može samo najrođenija žena kada zabrinuto među prstima vrti vrhove svoje kose pa tiho otpuhuje prema meni; moram se šišati, oćelavit ću radi tebe i tvojih prohtjeva. Ja sam, je li, mačo divljak i primitivac koji gleda čak i od teve operatera zaboravljene košarkaške kvalifikacije; palim se na dugu kosu zbog koje već duboko na pragu starosti frnji nos i ne smije kao poštena baba naviklati trajnu kako Bog zapovijeda uz Burdu i najnovije tračeve, nego poskrivećki od čete kolegica na poslu podreže pokoji pramen s vremena na vrijeme; tek toliko da se još šarmantnije narica i uvije sam od sebe na ramenu, pa ga smiješ taknuti dok ti onaj statički elektricitet prolazi kroz trbuh.
Ili je to samo najobičnija, vrela milina od koje nam rastu osmijesi kao kišnica za toplog ljetnog pljuska u bačvi na dvorištu; tek toliko da možeš usred takve rabote upitati, a krivo ti je, jel?
Eh, molim u sebi; nije daleko dan u kojem ću i ja moći upitati, bakice, a zašto ti imaš tako velike oči? Fućkat će mi se tada za sve poraze, bit će to konačna pobjeda života. Postat ću pravi olinjali krezubi stari vuk u kutu blagovaone s očalama za daleko na čelu ili dnu nosa, što čita knjižurine od sedamsto strana i uvečer kvari ovo malo vida što je ostalo.
Ona se sprema za sutrašnji odlazak na posao; dok prolazi prostorijom nad ekranom vijori svježe oprana duga kosa; poput svete zastave ljubavi i podsjetnika na to koliko je život lijep, a ja sam kao od te košarke živčan pa se kao pravim da to ne vidim.
To je igra koja traje desetljećima, od početka; od onog časa kada smo hodali možda tjedan dana i kada je jednog čarobnog proljetnog popodneva upalila teve, a na njemu su igrali Rad i Čelik, pa sam ja na pitanje - idemo van? - veselo odgovorio potvrdno, te je temeljem toga naprečac zaključila: ovaj je savršen, nogomet ga ne zanima. Igramo tu igru evo već skoro puna četiri desetljeća; u igri je važno pronaći ravnotežu i jasno pokazati tko je važniji; što smo stariji sve nam je slađa i ljepša.
Toliko je lijepa da za uvoda nekakvog polufinala Lige prvaka sin istoči tamni Kozel dok se sa svojom bandom ne dogovori gdje će gledati i ostaviti nas dvoje same doma; bratski će on to, pola meni u kupicu, pola njemu iz flaše, a ja značajno pogledam tamo; tamo gdje je ono što je važno, pa poskrivećki prošapćem, ili više velim očima, idemo gore? - jer zna se, važnije mi je ono gore nego ovo dolje, fućka mi se više za sva finala i polufinala; naša finala nisu napeta, osvijetljena i bučna nego meka, tamna, polagana i tiha, u njima su sekunde kao sati i nema nikakvih prekršaja i prigovora; toliko se to znade da kroz osmijeh dobijem odgovor, polako, samo ti gledaj; moram oprati i sebe i kupaonicu, ne znam da li će mi dva poluvremena biti dosta s kolikim prascima živim.
Mislim, otkad je kćer odselila, peremo nas dvojica kupaonice, daleko bilo; usisavamo, tresemo tepihe, čak za vedrih i toplih dana i brišemo prašinu s cijevi parnog grijanja; ja znadem - manitua mi - i krpom pobrisati pod, ili iz one flaše našpricati umivaonik i proći ga spužvicom svako toliko, kada ne daj Bože uočim onu strašnu sivu nijansu na površini od koje se čitavi svjetovi tresu i viju kao hrašće na buri; ali nije to to - dok se najljepše ruke tog posla s umivaonikom ne dohvate. Ona ne inzistira; zna da je nemoguće jednostavno nemoguće; ja isto ne inzistiram; znam da ću sve lako nadoknaditi, samo kada za to dođe vrijeme, a najvažnija stvar u tom vremenu jest da me se nešto što smo odavna već dogovorili ne traži, nego da se sjetim i napravim sam.
Jer, nema sretnijeg čeljadeta od uznemirene i cajtnotom obaveza zatrpane žene kada otvori vrata kredenca, a tamo kao kamen pričvršćena drška što je još jučer prijetila katastrofalnim odvajanjem i padom. Zašto je to tako, ja odavna već ne pitam; nije do mene da mislim, kume, nego da šarafim prstenove i turam u rupu kit za drvo; dok traje, traje. Pa kada te onda kao ovlaš dohvati ona ruka, bijela od brašna ili meka od tople vode, i zadrži se u tom dodiru bez pitanja; zadrži se ne sekundu ili dvije, nego cijelu minutu, kao da nikada više od tebe otići neće, da ti u prsima već zvoni vrućina i pišti radost a ti još žmiriš od ljepote i ne želiš sve to prekinuti otvaranjem očiju; znat ćeš da si na pravom mjestu, u oku ciklone; u samom središtu kaosa zvanog život; u odlučujućoj sekundi odlučujuće utakmice odlučujućih kvalifikacija koje određuju budućnost našeg sporta barem za sljedeće desetljeće.
Lopta leti prema košu, a ti znaš da u dvorani više nema nikoga i ničega, nego je upaljen samo onaj jedan reflektor na sredini stropa, tek toliko da se čovjek sam sa sobom u mraku ne sudari; čuje se samo škripa patika na parketu i onaj bezvremenski zvuk prolaska stare oguljene kožne lopte u dodiru sa špagom isprepletenom ispod obruča; sveti zvuk suze što putuje kroz mrežicu. Nije bitno tko je pobijedio, nego je bitno da nema pobijeđenih, to je bitno. To znamo nas oboje; onaj tko to ne zna, sretno mu bilo, trebat će mu. Sreće.
I tako, završava drama u Skenderiji. Ona gleda sve to iz prikrajka dok sprema fen na policu pa vidi, vrag je odnio šalu; onda pita tražeći neku utjehu za svog tužnog čovjeka: hoćeš da ispečem palačinke? Ma daj, dušo, čemu tući kile na ovu nevolju, ajmo radije ranije u krpe; film ćemo lako pogledati sutra uvečer.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr