Sve kategorije po listama
13
uto
01/26
Profitirati čineći dobro - Paul Polman i Unilever
dop-blogatel.blog.hr
Paul Polman često se spominje kao jedan od rijetkih lidera koji je zaista promijenio način na koji gledamo na ulogu velikih kompanija u društvu. Tijekom svog mandata na čelu Unilevera jasno je pokazao da uspjeh ne znači samo maksimizirati kratkoročne profite, već stvoriti dugoročnu vrijednost koja uključuje ljude, zajednice i okoliš. Njegova vizija bila je jednostavna, ali revolucionarna: kompanije mogu i trebaju biti pokretači pozitivnih promjena, a ne samo gospodarski strojevi.
Jedan od najvažnijih koraka koje je Polman poduzeo bio je Unilever Sustainable Living Plan. Kroz njega je održivost postala integralni dio svakodnevnog poslovanja, a ne samo dodatak ili marketinški slogan. Kompanija se usredotočila na smanjenje negativnog utjecaja na okoliš, etičko nabavljanje sirovina i stvaranje boljih uvjeta za zaposlenike i lokalne zajednice. Polman je pokazao da je moguće istovremeno rasti i biti odgovoran - zapravo, da su te dvije stvari često povezane.
Ali ono što Polmana čini posebnim nije samo njegova poslovna strategija, već i njegov pristup vođenju. On je vjerovao da lideri ne “posjeduju” kompanije koje vode - oni ih privremeno čuvaju i oblikuju za buduće generacije. Takav pogled na skrbničko vođenje podrazumijeva donošenje odluka s dugoročnom perspektivom, uz osjećaj odgovornosti prema zaposlenicima, zajednici i planetu. Umjesto da gleda samo brojke na kvartalnom izvješću, Polman je stvarao kulturu u kojoj je smisao rada i moralna odgovornost jednako važna kao i profitabilnost.
Pod njegovim vodstvom, Unilever je postao primjer kompanije koja ne mora birati između rasta i etike. Polman je pokazao da brendovi koji djeluju odgovorno grade povjerenje potrošača i lojalnost zaposlenika, a to se dugoročno pretvara u održiv uspjeh. Njegov pristup također šalje jasnu poruku svim liderima današnjice: vodstvo nije samo upravljanje resursima, već i oblikovanje svijeta na bolje – korak po korak, odluku po odluku.
Priča o Paulu Polmanu i Unileveru podsjeća nas da se profit i dobrobit društva ne isključuju, već se nadopunjuju. Voditi s integritetom, jasno definiranim vrijednostima i brigom za druge nije slabost niti luksuz – to je strateška prednost. U svijetu koji sve više cijeni etiku, održivost i odgovornost, Polmanov primjer pokazuje da istinski uspjeh dolazi kada kompanije stvaraju vrijednost ne samo za dioničare, već i za ljude i planet koji ih okružuju.
Odmak od stvarnosti, a stvarno je
bez-obzira-109.blog.hr
Oni su neki drugi ljudi, drukčiji od gotovo svih na ovoj lopti koju dijele s nama.
Rijetki za njih znaju, nikada nisam ni čula, ali zahvaljujući dokumentarcima
koje rado gledam upoznala sam ih i drago mi je zbog toga.
Davor Rostuhar nije enigma u svijetu dokumentaraca, ali ovo što nam je večeras
pokazao oplemenjuje dušu i potpuno se predaje misli da su ljudi, neovisno o boji
kože, načinu života, kao i ostalim različitostima vrijedni svakog štovanja, osobito
ako takvi nikoga ne dodiruju tim istim načinom života.
Za razliku od svih civilizacija i civilizacijskih dostignuća u svim sferama, oni su uspjeli
zadržati potpunu autentičnost, i ono najbitnije, ljudskost, opuštenost i osjećaj jednih
za druge bez primisli kako su baš oni zaslužili više od ostalih.
Mali narod Hadza, učahuren na tlu Afrike, danas živi kao i onda kad su nastali u nekom
dalekom vremenu. Njima nisu važna tehnološka dostignuća, ne zanimaju ih kamere ni
mobiteli jer to njima zapravo ne znači ništa u praktičnom, svakodnevnom životu.
Nemojte misliti kako bih u ovim godinama bila spremna živjeti u divljini skupljajući plodove
i čekajući da članovi moga plemena muškog spola donesu lovinu, naravno da ne.
Ovdje se radi o pristupu životu, sraslosti s prirodom koja im je u službi i kojoj su u službi.
Ne poznaju stres, nema zabilježenog primjera raka ni mnogih bolesti koje "krase"
civilizirana izrabljivačka društva, ona koji u pravilu izbacuju jednu grupaciju koja nema
mjeru, nema osjećaj da je i onaj drugi isto čovjek sa svojim potrebama.
Kod njih se ne gleda tko je pogodio žirat, divlju svinju, svi su na okupu i svi sve dijele.
Pojam slobode kod njih se podrazumijeva, svi mogu biti tu ili otići ako to žele, žene
nisu svojina već ravnopravne članice plemena. One su majke, žene, sakupljačice bobica,
beračice raznih jestivih plodova kojih je u izobilju. Žive za današnji dan bez straha da
bi mogli ostati bez hrane, oni se za istu brinu, love, skupljaju. Koriste sve što priroda daje,
veseli su , razgovorljivi, očito ne poznaju zla. Svi koji su dolazili u namjeri da njihov svijet
prilagode svomu naišli su na ravnodušnost, a oni sami nisu našli potrebe mijenjati taj svijet.
Pokušaj vlasti da djecu privuku školi ostali su tek u povoju. Dijete krene u školu i tamo
doživljava ponižavanja od mjesne djece, dobiva batine od učitelja i nakon kratkog vremena
odustaje. Njihov svijet je bez nasilja, bez prisile, on se sveo na vrlo mali broj ljudi i ako ih
se bude prisiljavalo ili zlostavljalo u cilju promjene njihovog načina života, oni su mrtvi.
Naslanjam se na zaključak gospodina Rostuhara, o gledanju na te ljude kao i na sve one
koji su svojim izgledom, ponašanjem i bilo kojim tipom različitosti vrijedni našeg poštovanja.
Svijet u kojemu mi živimo miljama je odmaknut od uvažavanja onoga do nas, vidimo to na
svakom koraku, od mikro do makro lokacija. Odmaknuti smo od solidarnosti, osjećaja za
drugog, skloni posezanju za onim što nije naše, ali naša "važnost" za opstanak svijeta nam
dopušta da taracamo sve pred sobom jer baš mi smo poslani da budemo vlasnici svijeta,
vlasnici pojedinca. Čudimo se kako se svijet promijenio, kako više nitko ne prepoznaje čovjeka
u čovjeku, vidi samo boju, status u društvu, neku imaginarnu ideologiju koja to nije.
Ovo je bio samo moj naivni izlet u svijet nestvarnog za nas ljude utopljene u globalizam očima
uprtim u tv ekrane gledajući i slušajući tko je slijedeći na meti i od koga. Onda se s pravom
unosim u život tamo nekog, po nama primitivnog plemena koji ne pripada civilizaciji ali zato
cijelim bićem pripada sebi i onima koji su njegov dio, gledajući svakoga kao samoga sebe.
Nekada davno o tomu je i naš Isus govorio, barem tako piše.
Dalmatino povišću pritrujena
komentatoricamicaa.blog.hr
Sičanj je, grub i ladan i vitar jaki i škuro nebo
i nema nego se držat doma a vanka samo kad moraš.
Vrime je to, kada se u Dalmaciji pritvaraju škure koje držimo na libar da bokun svitla uđe ,
užiglju se špakreri na drva ko ih ima , kuva se malo žešća spiza , jer od leđere nema koristi ni kriposti. Vaja nam durat tako da poštujemo adet naših starih , pa se kuva raščika sa suvim lebrima ili gnjatom od gudina, fažola sa orzom i kiselim kupusom , sve lipo šesnoi obilato da ima za svijer i za večeru ostane.
Svit od familje je nekako bliži jer je studeno pa i mladi ne gredu vanka kako bi tili .I tombula i briškula i sve to se igra i ćakula, jer su dani malo dulji a i svit u ovoj ladnoći željan jedan drugoga
Po večeri frigaju se pršunate i svaka mati je atento da dica ne kradu jer se kaže, da će onda više popit uja kod friganja. Padne i pisma od radosti i dosade onako šoto voće , dođe susid susidu i ćakula o svemu pane.
Kontrade, kalete i sve lipe užance čekat će nas do pramalića , a onda će se moć opet u đir do Rive, Peristila, pazara , do ribarnice pripune svita i ribe i dragih ljudi u prolazu.
Za pravo reć , ova ladnoća nas ni umela , nego samo pokazala, da je ovod život lip , ma i more kad poludi je lipo samo triba znat guštat u ovemu što imamo ovod
foto: S.Šegvić
Po jutru se ne poznaje dan
bubuleja.blog.hr
Znala sam da ne mogu dva dana zaredom biti dobro. Ne mogu! Jutros sam se jedva digla iz kreveta. Ka glista sam se koprcala po krevetu dok nisam uspjela sjesti. Kad sam ušla u kuhinju, došlo mi je slabo kad sam vidjela “kućice” od Princeza. Nemam ni snage, a ni volje puniti ih kremom pa sam mudro dočekala asistenticu s posebnim zadatkom. Nije se bunila i s veseljem je bezlične pogačice punila kremom pretvarajući ih u prave princeze.
A ja sam nakon što sam se razgibala napravila kolač od čokolade.
Posjetom me iznenadila Gorana. Od milja zvana gospođa Goga je, za one koji ne znaju, moja prva asistentica. A sve prvo se pamti. Silno me razveselila, naravno ne samo zbog rođendanskog poklona nego zbog same njene pojave i izuzetno dobrog karaktera kakav se rijetko danas može naći. Osam i po’ godina smo se mi družile i imam osjećaj da me ona poznaje bolje nego što znam samu sebe.
Pored svih poslastica koje sam spremila za svoj rođeni dan, Goranu sam počastila čašom vode. Ona ne samo da je vegetarijanka nego je i zadrti vegan koji se čvrsto drž i svojih principa. Poštujem njen izbor, ali kako bi joj bar nešto dala, darovala sam joj svoju knjigu “Ne razumiš!”. Gospođi Gogi ne moram ništa objašnjavati. Sigurna sam da ona razumi SVE,
A ti ako ne razumiš, pročitaj
Ne razumiš
I tako, ipak, dva dana zaredom mogu biti dobra.
*Gvozdansko
moody.blog.hr
U osvit zore 13. siječnja 1578. Ferhat-paša zapovjedio je svoj svojoj vojsci da krene na juriš prema utvrdi zametenoj snijegom.
Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela četiri neuspješna pohoda na tu čvrstu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon petog pohoda, i to nakon tromjesečne opsade pod vodstvom Ferhat-paše, ušli u utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili.
Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade Zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Doktorovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića.
Na drugoj strani našla se vojska od 10 000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama.
U Drugom svjetskom ratu Gvozdansko je bilo mjestom masovnog zločina počinjenog nad Hrvatima 1941. godine. Za Božić 1941. selo su napali četnici,
Hrvate su poubijali i protjerali, kuće opustošili i na kraju zapalili zajedno s crkvom.
Gvozdansko danas ima dvadesetak stanovnika.
Utvrdu još nitko nije obnovio.
#ukazivač
Jezero Butoniga – vodeno srce Istre
viatrix.blog.hr
Jezero Butoniga je akumulacijsko jezero i s površinom od 2,45 km˛ najveće je jezero u Istri. Osnovna mu je namjena vodoopskrba, a služi i za zadržavanje vodnih valova (obrana od poplava) te navodnjavanje. Glavni su mu pritoci potok Butoniga (Grdoselski potok), Dragućki potok i Račički potok, a od jezera se, kao potok Butoniga, ulijeva u rijeku Mirnu. Jezero je nastalo izgradnjom 23 metara visoke i više od 550 metara duge brane (na kruni brane – na gornjem rubu) 1988. godine, a kapacitet vodoopskrbe iznosi 1.000 l/s. Kota krune brane nalazi se na 44,7 metara nadmorske visine, a kota prelijevanja (praga) brane, odnosno razina vode pri kojoj započinje prelijevanje, iznosi 41 metar nadmorske visine. Obujam akumulacije iznosi 19,7 milijuna m˛, od čega na mrtvi prostor za prihvat nanosa (mrtvi volumen - donji dio jezera predviđen za skupljanje mulja, pijeska i drugog nanosa kojeg rijeke i/ili potoci donose) otpada 2,2 milijuna m˛. U jezeru obitavaju ribe poput šarana, klena, štuke, smuđa i pastrve.
Priča se nastavlja... Kliknite!
Večerna Ljubljana
modrinaneba.blog.hr
Včasih pogledam proti nebu
in ga objamem, da me modrina prevzame.
Takrat se zavem, da življenje ni prevara,
čeprav se sonce kdaj prižge
ob napačnem času
Foto: Andrej Tarfila (dovoljenje autorja)
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr