Sve kategorije po listama

Butterfly

modrinaneba.blog.hr

Vsi smo mi Butterfly

Brez besed

modrinaneba.blog.hr

Ko nimam kaj povedati,
mi vedno ostane moja domišlija

Foto: moja osebno

604. Decembar 27.

aneta.blog.hr

Dnevni pejzaž
Pahulje, kao sjenke skovrdžale, čile kroz dnevnu tminu. Čarobni, čudesni praznik je na pragu i vrata nove godine su već odškrinuta. Ostavićemo za sobom sve brige iz protekle godine i sa sobom ponijeti jedino nadu; jer želimo da pronađemo samo najbolje, najvrjednije…, da sačuvamo najdragocjenije, da dobijemo ono što očekujemo, da steknemo najbolje …

Ne treba zaboraviti smisao i ljepotu tišine, ona zrači svečanošću.

Neka snijeg viori u tišini, a misli polete u ritmu pejzaža ili tačaka u njemu postavljenih. Slike vizuelnog arsenala stvarnosti niču po unutrašnjoj, organskoj potrebi i vizija se pjenušavo kupa u sklopu koji trepti od prave poetske vatre prirode.

Osmijeh subotom

stella.blog.hr

Vikendom se Lastavica brine o humoru

novogodišnja želja

ehsaznala.blog.hr

nemoj se nikada naljutiti na sebe
nebo to ne bi htjelo
a ni zemlja to ne bi htjela
zemlja
samo bi htjela upijati tvoj korak
bez teških misli
bez onih teških oblaka
i dugih lanaca obećanja i razočaranja
zemlja
nosila bi te takvu laganu i prozračnu i sretnu
na sagu od lišća
na trpezi od cvijeća
na odru od mahovine
na oltaru od osmijeha

čekaj čekaj čekaj
zemlja
pa čini se
predala bi te zemlja rajskim poljanama
a ti bi još tako dugo htjela ne kročiti tamo
ti bi još tako dugo htjela smijati se
zalutati i griješiti
i biti teška i glasna i naporna
ti bi htjela biti takva
i sebi i tome nepoznatom a velikom nekome
tko bi te takvu obgrlio
i pažljivo i uporno čuvao
od svake lakoće i svih rajskih poljana
i nebu i zemlji usprkos

Libertad

modrinaneba.blog.hr

Pismo pjesniku Svenu

dinkomihaljevic.blog.hr

Piše ti Livia.
Ne znam u kojem se gradu sada budiš, ni piješ li kavu sam ili u društvu neke tihe misli koja te prati poput sjene. Znam samo da jutra odavno više nemaju istu gustoću otkako te nema. Kao da je netko razrijedio vrijeme vodom, pa sve traje dulje, a znači manje.
Jučer sam ušla u mali dućan s vinilima, onaj koji miriše na prašinu i prošle odluke. Pustili su ploču koju nikada nismo slušali zajedno, ali sam bila sigurna da bi ti je volio. U tom trenutku shvatila sam koliko mi nedostaješ — ne u velikim stvarima, ne u dramatičnim scenama kakve bi ljudi očekivali, nego u sitnicama: u tome da ti kažem ovo bi ti se svidjelo, i da znam da je to istina.
Noći su ovdje čudne. Mačke prelaze ulicu kao da znaju nešto što ja ne znam. Ponekad mi se čini da ćeš se pojaviti iza ugla, s rukama u džepovima, noseći neku rečenicu koju si čuvao samo za mene. Ali uglovi ostaju uglovi, a rečenice — ako se ne izgovore — pretvaraju se u tišinu.
Pišem poeziju, naravno. Ali otkako te nema, stihovi se ponašaju drukčije. Ne slušaju me. Kao da traže tebe, ne mene. Kao da si ti bio neka vrsta magnetskog polja u kojem su riječi imale smisla. Sada lebde, slobodne i izgubljene.
Sjećaš li se kako si rekao da su neka nedostajanja zapravo vrata? Nisam tada razumjela. Sad živim u hodniku punom vrata, ali nijedna ne vodi tamo gdje si ti. Možda to i nije poanta. Možda je poanta da hodam.
Ako se ikada vratiš — ne nužno ovamo, nego u ovu verziju svijeta — znaj da te ne čekam. Ali te nosim. U džepu kaputa. U pauzama između stihova. U tišini koja se pojavi neposredno prije sna.
Nedostaješ mi na način koji ne traži odgovor.
Livia

Plave oči Svena Adama

dinkomihaljevic.blog.hr

Plave su njegove oči
kao jutro koje još nije odlučilo
hoće li postati dan
ili ostati obećanje.
U njima more ne šumi –
ono pamti.
Pamti dlanove ribara,
stare mape, pisma bez poštanske marke,
tišinu koja zna više od govora.
Kad me pogleda,
svijet na trenutak stane
kao kruh na stolu prije rezanja.
Plavetnilo se razlije
i u njemu plivaju gradovi,
žene koje čekaju,
riječi koje se nikad nisu usudile biti izgovorene.
Njegove oči nisu boja,
one su putovanje:
između tijela i misli,
između kamena i sna.
U njima ljubav nema ime,
ali ima težinu kruha
i toplinu ruke
koja ostaje.
O, plave oči,
vi ste tiha vatra svijeta,
prozor kroz koji stvarnost
uči kako biti nježna.

Recenzija Ivine knjige "Ne razumiš" - prvi dio

luki2.blog.hr

Dakle, draga Šuška je napisala knjigu, i kako je čitam - tako ću odmah upisivati svoje dojmove.

Ova knjiga je ispovjedna proza, a zapravo želja da autorica sama zabilježi i objasni neka događanja.

Već sam naslov je zanimljiv. Ne razumiš....Puno puta u životu mi se dogodilo da sam morala objašnjavati, pojašnjavati - a meni to ide strahovito na živce. Moram ispričati pet- šest priča da bi objasnila jednu jedinu.:(((( I opet će hiti da oni koji ne žele, neće nikada razumjeti.

U svojoj knjizi, za razliku od toga, Iva strpljivo objašnjava, kako bi smo je na kraju mogli razumjeti. Jako lijepo barata s obratima i iznenađenjima, priča teče lagano.....

Neke ću rečenice citirati, jer samo tako možete steći pravi dojam.

Pa krenimo na putovanje knjigom. Knjiga se sastoji od predgovora, dvadeset poglavlja i kratko predstavljanje autorice.

Citat iz predgovora: "Priča je to o jednoj (ne)običnoj Ivi čiji alter ego leži u Bubi, a njih dvije se pretvaraju u LIS-icu i pobjeđuju bolest i nepravdu. Neki bi rekli da je ona invalid, što na engleskom doslovno znači nesposoban (valid- invalid), a ja bih rekla da je Iva osoba s invaliditetom koja bez obzira na brojne poteškoće i nemogućnost hodanja trči kroz život uzdignute glave. Kad reba je mudra i snalažljiva. Ponekad šarmantna i zavodljiva. Nadasve je iskrena. Gruba izvana, a u duši pahuljica. Nikad ne odustaje."

Autorica dalje upozorava: "Život je ovdje i sada!"

Svako poglavlje počinje jednim važnim citatom.

Opisi bakine kuće su toliko živi, da imaš osjećaj da ćeš evo sada proći tim vratima....

Sada dolazi onaj teži dio: borba sa bolešću, u koju su uključeni svi članovi obitelji.

Citat: " I kad sve zbrojim i oduzmemo, mogu reći da sam pobijedila LIS ili Locked In Syndrome, moju prvotnu dijagnozu nakon moždanog udara. Sindrom je to čovjeka zaključani u vlastitom tijelu....Začepila se glavna arterija u vratu....Centar za ravnotežu mi je u potpunosti uništen i tako nikada nisam uspjela samostalno hodati."

Pa priča o prvoj ljubavi....Problemi i mobbing na poslu....O mami i vjeri......Lutka Grgo...O poklonjenom životu....Dirljivo o bratu i njegovoj smrti.....

Eto, stigoh do pola - sutra slijedi nastavak....

Uživajte u blagdanima!

Ljub!

Božićno svjetlo

dinkomihaljevic.blog.hr

Te godine, u kući bez broja na kraju ulice koja se sama svake zime zaboravljala, božićno se svjetlo pojavilo prije nego što je itko zapalio svijeću. Nije došlo izvana, niti s neba, nego iz ormara u kojem su se čuvale stare fotografije i ključevi od vrata koja više nisu postojala.
Svjetlo je bilo blijedo, gotovo sramežljivo, ali imalo je naviku ostajati. Nije grijalo, ali je činilo da se ljudi prisjećaju stvari koje se nikada nisu dogodile, kao da su bile njihove vlastite uspomene. Starica u kući zaklela se da je u tom svjetlu vidjela oca kako se vraća s mora, iako joj otac nikada nije bio mornar. Dijete je tvrdilo da zna čitati jer mu je svjetlo šaptalo slova prije nego što ih je itko izgovorio.
U selu se brzo pročulo da to božićno svjetlo nije ukras nego svjedok. Dolazilo je svake godine u isto vrijeme, ali nikada istog dana. Pojavljivalo se kad bi netko bio spreman izgubiti nešto važno: ime, nadu, ili sjećanje koje je predugo nosio kao teret. Tada bi svjetlo bljesnulo tek toliko da pokaže kako gubitak nije kraj, nego prolaz.
Jedan učitelj, koji je cijeli život proučavao knjige o beskonačnim knjižnicama i labirintima vremena, zapisao je u bilježnicu da je svjetlo možda kružna misao Boga — ona koja se svake godine vraća na isto mjesto, ali nikada istim putem. Sutradan je zaboravio gdje je ostavio bilježnicu, ali se sjećao svega što je u njoj pisalo.
Na Badnju večer, svjetlo se razlilo po zidovima kuće poput tihe snježne oluje. U njemu su se ogledala lica živih i mrtvih, izmiješana bez reda, kao da smrt nije bila granica nego pogreška u pamćenju. Ljudi su šutjeli, jer su osjećali da bi riječ mogla ugasiti ono što se ne može ponovno zapaliti.
A onda, baš kako je i došlo, svjetlo je nestalo — ne ostavivši tamu, nego normalnost, što je bilo mnogo teže podnijeti. Ipak, u kući bez broja ostala je toplina, ona neobjašnjiva sigurnost da svijet, premda složen poput labirinta, ipak ima središte.
Svake godine, kad se približi Božić, netko u selu zapali svijeću više nego što treba. I svi znaju da to nije zbog mraka, nego zbog nade da će se svjetlo ponovno sjetiti puta.

montirana stvarnost

potok42.blog.hr

članci na portalima,
bez rezova i sudara
pretapaju se kao kadrovi,
u montiranom filmu o stvarnosti:
dekoltei manekenki iz kojih s predumišljajem
ispadaju big tits,
njihovi izdržljivi ljubavnici,
s krvavo žestokim pričama engleskih plaćenika u ukrajini,
zelenskim, prijateljem seana penna,
lidera što bez zadrške demonizira ruse,
navodno šmrče kokain u svom podzemnom uredu.

sve se miješa s naručenim featureima:
slavonski brod – turistički biser na savi,
mirko duspara: „živimo i gorimo za ovaj grad“.

miksaju se splačine od recepata za blagdanska jela,
savjeta za toplije radijatore,
sjećanja na slavnu prošlost…

urednici, psi čuvari medijskog kapitala,
vjeruju da tako osiguravaju opstanak javnih kuća.
a lakomi potrošači gutaju slova i fotke
kao da su prave,
kao da su istinite.

Jesti bez toaletnog papira

nachtfresser.blog.hr

Jedna od zanimljivih rasprava jučer je bila o različitim vrstama i kvaliteti toaletnih papira na tržištu. Polemika je bila sadržajna, Iva se sa snimanjem uključila nažalost tek kad je netko apelirao da se prestane sa sočnim detaljima jer se za stolom jede. I zbilja, vidjevši da su se strane ukopale na svojim pozicijama, jedan je napustio diskusiju i neometano nastavio jesti...

Svi o osjetljivim guzama, jedan jede...kliknuti

Veter v laseh

modrinaneba.blog.hr

Z menoj hodi veter, ki kuštra mi lase,
moji oblaki in modro nebo,
tišina in glasba moje duše.
Ostajam sama s svojimi mislimi.
Potujem, tudi ko pade noč,
prepuščena svojim sanjam

Foto: Huseyin Ceylan (dovoljenje autorja)

Mala mjesta mali događaji

bez-obzira-109.blog.hr

Kao što znate imala sam Božića ljepših, veselijih s više očekivanja.
Bilo je i onih kad su misli bile usmjerene na "ljepotu umiranja", jer
je onaj + na to ukazivao. Eto do danas sam tu, dokle, eto Njemu
na odluku a moju molbu neka mrvičak produži.

Dakle, osobno mi je i sada knedla u grlu s namjerom da će se tu
duže zadržati, sve dotle dok ne vidim na obzoru iskrice opravdane
nade da će oni koji trenutno biju najteže bitke iz njih izići bez većih
ožiljaka. Znamo da svaka bitka na bojnom i drugim poljima ostavlja
ožiljke. Neka na njima ostane.

A sada nešto o starijim osobama, brizi za njih, ili da se držimo one:
"što nisu mislili na starost dok su bili mladi". Tko je imalo svoj u glavi
zna da nisu svi ljudi istih mogućnosti, iste pameti i nemaju svi tetke
u Americi s velikim ili malim nasljedstvom, a i sreća je zajebana.
Jedan dio ljudi kojima obitelj ne može iz raznih razloga biti na usluzi
ali mogu platiti, oni nastanjuju domove. Ima jedan takav u mom malom
mistu. Ima sve sadržaje, osim što nema dvorišta, pravila su stroga,
cijene nisu za prosječne nemoćnike, ali kako svjedoče, ni "tičijeg mlika"
im ne nedostaje. Većina ih je bez vozačkog na onim sobnim vozilima,
ili je hodalica ili su kolica. Ima jedan broj pokretnih i polupokretnih.

Ovdje ću staviti naglasak na jednu grupu mladih volontera, srednjoškolaca,
koji za ove blagdane posjete dom, donesu instrumente i uz malo truda
dignu na noge nelagane blago pokretnu populaciju. Oni "motorizirani" sjede,
plješću,a tko zna i zapjeva. Geste hvale vrijedne i trebalo bi ih ponavljati
više puta godišnje. Mladi su čudesni, samo im treba dati priliku.

Za ulazak u ovaj dom je k'o dobitak na lotu, lista duga k'o nebeska duga.
Ali..., postoji jedno bajkovito mjesto gdje će se ako Bog da u dogledno
vrijeme, na mjestu iseljenih novi stari useliti. Naime, na prostoru jedne
bivše osnovne škole koja je nekada brojila petstotinjak učenika, gradit
će se Dom za starije punoljetnike, t.j. za one 70+ uz potporu sredstava
EU-e. Pa ti budi euroskeptik, neću ni septik, to je spas. Kako je došlo do
"iseljavanja" iz škole..., vrlo jednostavno, koliko je nekada bilo djece do
8. razreda toliko danas tu ne živi stanovnika, na potezu od cca 50 km.
Odselili na morska i prekomorska staništa, a ono što je ostalo ne množi se.

Gledamo kako napreduje gradnja..., divota, iznad se kočopere vrhovi sv.
Ilija, sv. Mihovil, nikad ne znam tko je koji, ispred ravnica, zelenilo, rekli
bi mirna oaza, iako se ja bojim poskoka u ljetnim mjesecima. Čuvat će se
starčad k'o sv. ulje, na nama svijet ostaje, a dok nas ima i dom će radit,
dobro nama dobro lokalnoj zajednici. Projekat obećava, kod nas se već
doselilo mladih Filipinki i nešto mislim da neće biti škito s radnom snagom.

Moguće da vam se čini kako je ovo "mali korak za čovječanstvo"..., ma znam,
je, ali je koračina za nas koji smo u fazi "jesmo l' došli ili pošli i koračamo radosni.

Gajim prazne iluzije da će mi pozivnica doći dok budem brala salatu u vrtlu,
pa onako, s nogu, a kako god i kad došla, neka je doma za "starije punoljetnike"
i one malo mlađe.

Gdje god vam je serviran ručak tu je vaš dom, zato vam svima želim mir i radost
u svim vrstama domova, sretno vam i blagoslovljeno bilo:)

Dobar k'o...

fragmenti2.blog.hr

Dobar k'o kruh, kaže se za nešto stvarno dobro, al' onda to više nitko i ne spomene. Isto kao na božićnoj trpezi... zvijezde su uvijek: sarma, purica, francuska, pečenje, kolači... a (božićni) kruh (koji je dobar), on se valjda podrazumijeva pa ga nije potrebno isticati, je li.
A on vam je kao molitva... on je sve ono što nam je omogućeno ovog Božića, i čemu se nadamo i idućeg.
Nekakve osnovne ljudske potrebe.

Zato ću ga ja sada istaknuti. Onakavog kakav se u mojemu domu oduvijek tradicionalno peče.

Nu ga...




Molim, obratiti pažnju na detalje :O
(prasci su se malo razbježali, al' vratit će se već, no...)



Alzo, ovaj kruh je posni. Namjeravala sam ispeći dva; drugi bi bio raskošniji, s pomnije izrađenim ukrasima, s više sastojaka i premazan jajima za ljepšu boju, a ovaj je bio 'probni', no, kako s ja jako brzo umorim tako sam od tog drugog brzo odustala. Dobar je i ovaj, ničim premaz(iv)an. Takav smo, zapravo, uvijek i pekli - samo brašno, voda, kvasac, sol. I malo ulja. Moja mama čak ni njega nije dodavala.
Kruh se po sredini ukrašava tijestom u obliku križa, kao simbol vjere, a onda se još u svaku četvrtinu dodaju i drugi simboli kao što su: sunce, mjesec i zvijezde, klasje žita, kukuruz, burad s vinom... i štošta drugo, sve što je svakom poštenom seljaku bitno, je li.

Kruh krije i jednu uzbudljivu posebnost... a to je novčić koji se umijesi u tijesto i onda zajedno s njim peče. Onaj tko ga pronađe u svom komadu kruha bit će osoba kojoj će se iduće godine smiješiti bogatstvo. Zato smo mi kao djeca uvijek s nestrpljenjem čekali kada će se kruh rezati.
Posljednjih nekoliko godina uvijek ja dobijem taj novčić. Sada još nisam... al' nema veze, i tako mi neće pobjeći :I