Korak od sna

Foto: Antikvarijat Biblos

Kada su SNV (čitaj Milorad Pupovac i Dejan Jović) skupa s Frakturom izdali krajem 2023. knjigu "Krajina 1991.–1995." srpskog povjesničara Koste Nikolića, nisam uhvatio priliku je pročitati. Naime, 35 eura iz principa ne dam, a u knjižnicama je bila non-stop posuđena.

Kako je relativno nedavno krenula serija "Partija" Gordana Malića, jedan od mnogobrojnih beogradskih sugovornika bio je i Kosta Nikolić. Govorio je pametne i istinite stvari, podsjetio me svojom pojavom kako moram posuditi knjigu i nekim čudom uspio sam tada naći primjerak u jednoj gradskoj knjižnici. Serija je završila s emitiranjem, a ja sam završio s čitanjem knjige.

Knjiga je dignula žešći metež u hrvatskom javnom prostoru brzo nakon izlaska. Desnica ju je napala jer sufinancirana državnim sredstvima (a jezik je srpski), a sasvim izvjesno da je nije pročitala. Knjiga je ogromna, ima 612 stranica, s bilješkama i svim ostalim 724.

Na napade hrvatske desnice reagirao je Ozren Žunec, jedan od najvećih živućih hrvatskih sociologa, ujedno i dobrovoljac DR-a, često mu, sasvim opravdano stavlja etiketa jednog od najobrazovanijih časnika HV-a, čovjeka koji je napisao dvosveščanu monografiju o Krajini pod nazivom "Goli život: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj" sad već relativno daleke 2007. Kako stari, sasvim je izvjesno da mu hrvatska desnica i tvrdi desničari idu na jetra zbog anti-intelektualizma i kvazi-intelektualizma koji često krasi hrvatske tvrde desničare. U svome prikazu knjige za Polemos, Žunec brani knjigu Koste Nikolića od desničarskih napada primarno jer previše mirišu na želju za cenzurom. Zašto hvali knjigu, nastavit ćemo kasnije.

Jedini drugi prikaz od društveno-humanističkih znanstvenika dala je Mirjana Kasapović u Analima Hrvatskog politološkog društva, koja je pak, sasvim očekivano, knjigu dočekala na nož. Za razliku od prvih desničarskih kritika, sasvim je izvjesno da je Mirjana Kasapović dobro pročitala i iščitala knjigu Koste Nikolića.

Naime, sasvim je izvjesno da Dejan Jović zadnjih godina vodi intelektualni rat protiv Hrvatske na osnovama tzv. post-jugoslavenstva. Mirjana Kasapović je izdala ove godine "Zbogom postjugoslavenstvu! - Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva" koja je teška artiljerija u jednom osobnom ratu protiv jugoslavenstva koja je autorica povela. I Dejan Jović i Mirjana Kasapović, stasali su na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka (danas znanosti). U osamdesetima Jović je bio protege Jovana Mirića koji je 1984. izdao bibliju tvrdog unitarnoga jugoslavenstva, knjigu "Sistem i kriza". Sasvim je izvjesno da Dejan Jović i dalje stoji na unitarni političkim stavovima Jovana Mirića. Nije da je Mirjana Kasapović krajem osamdesetih bila hrvatski nacionalist (nije), ali kao bosanskoj Hrvatici (koja se sustavno bavila stanjem Hrvata u Bosni i Hercegovini) u nekom trenutku se dogodio neki switch u razmišljanju koji je mnogo Bosance i Hercegovce odveo na stranu hrvatskog nacionalizma i u jedan bijes prema svemu što miriši na Jugoslaviju i jugoslavenstvo.

Da biste pratili Nikolićevu knjigu, morate ili pročitati navedeno djelo Ozrena Žunca, ili pak knjigu "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995" Nikice Barića (njegov prerađeni doktorat), tiskanu 2005. kojoj bi odlično došlo drugo izdanje nadopunjeno haškom dokumentacijom i drugim vrelima (kao što to Davor Marijan radi kada nešto starije reizdaje), u kojoj se ide na zajedničko putovanje s autorom u čuđenju sveopćoj ludosti kninskih i inih bradonja u njihovim sumanutim i zlim postupcima. Svakako treba pročitati i genijalnu knjigu "Vježbe u laboratoriju Balkan" Višnje Starešine (prvo izdanje 2004., drugo 2018.) gorko-slatku studiju o nastanku hrvatske diplomacije i njezinim peripetijama u clashu s međunarodnom zajednicom za Domovinskoga rata.

Ovakav predugačak uvod je potreban ako se želi govoriti o Nikolićevoj knjizi. Nema dvojbe da je Nikolić sjajan povjesničar i da zna pisati. Za opširnu i nadasve tmurnu temu, lako se čita. Žunec brani knjigu jer ističe da Kosta Nikolić ne štedi krajinsko vodstvo. Stvarno se opisuju sumanute odluke Milana Martića, Milana Babića, Gorana Hadžića, Bore Mikelića i svih ostalih vođa pobunjenika (jedino je Martić još živ i trune u estonskom zatvoru). Opisuje se mnoštvo zločina nad preostalim Hrvatima koji nisu htjeli pobjeći iz svojih domova, skoro svakodnevna ubojstva uglavnom starijeg hrvatskog stanovništva. Gospodarski temelj SAO Krajine/RSK je bio nesmiljeni šverc i ta kvazidržava je ovisila o financijskoj pomoći Srbije bez koje bi propala.

Jednako tako se opisuju i hrvatski zločini prema Srbima za Domovinskoga rata, pogotovo je cijelo poglavlje posvećeno općem kaosu, ubijanju srpskih staraca, paljenju srpskih kuća i općoj pljački koja se događala poslije Oluje na širem kninskom području (vidi se da je čak Vojna policija pokušala napraviti nekoga reda, ali jednostavno, sasvim izvjesno da je bilo to nemoguće). Nije da hrvatska javnost to nije znala. Neki dan je umro i pokopan Ivan Zvonimir Čičak, koji je nekoliko dana nakon kraja Oluje, s ostatkom HHO-a krstario novooslobođenim područjima i popisivao sve što se događa i to su mediji sve prenijeli. Objektivno, sada s odmakom od skoro 30 godina, većini građana Hrvatske poslije četiri godine srpskoga bombardiranja, ubojstva, paleža i sveopće krađe nije bilo nimalo stalo, kao što se Francuzima i Englezima živo fućkalo što njemački zarobljenici umiru u ljeto od 1945. po zarobljeničkim logorima iz raznih razloga, a sve četiri okupacijske vojske u Njemačkoj siluju sve žensko što hoda i diše. Dan danas je odnos ostao isti, ne postoji Englez, Francuz, Nizozemac, Belgijanac ili Norvežanin koji ima razumijevanje za njemačke žrtve u ljeto 1945. Teško da je netko mogao spriječiti partizane 1945. u puno masovnijoj odmazdi od Vardara do Triglava. Ne postoji nešto kao Huda Jama u Hrvatskoj u ljeto 1995. Dobro da ne postoji. Zločini, pa ni hrvatski, ne daju se opravdati.

Glavni pozitivci za autora u knjizi su UNPROFOR i službe UN-a koje djeluje u SAO Krajini/RSK, koji žive u slozi i ljubavi sa srpskim pobunjenicima, pogotovo npr. Nigerijska bojna UNPROFOR-a, zatim Kanadska bojna i svi Kanađani i svi kanadski policajci i kanadski vojnici i časnici. Nadrealna je to mržnja koji ti ljudi, primarno Kanađani, gaje spram Hrvatske, Hrvata i hrvatske države. Ovo je važna strana knjige da se UNPROFOR pokaže kakav je bio, a bio je nesposoban, korumpiran, pokvaren, lažljiv i nadasve zaljubljen u Krajinu.

Knjiga je neuspješni pokušaj da se sruši bilo kakva pozitivna slika o Oluji. Nikolić, iako odličan povjesničar, ne može pobjeći da ne sakrije zapravo prijezir prema oslobađanju Hrvatske (piše oslobođenje pod navodnicima) kao i prema HV-u (branitelji također piše pod navodnicima). Franji Tuđmanu se implicira da je ostvario Pavelićeve želje. Kako da ne. Imam li nešto protiv Koste Nikolića? Nemam, mislim da čovjek zna povjesničarski zanat i da druka za svoju stranu, ali druka kvalitetno. Zato respekt!

Značajan dio knjige je posvećen diplomaciji. Glavni hrvatski junaci su Franjo Tuđman i Hrvoje Šarinić, u manjoj mjeri Miomir Žužul i Nikica Valentić. Postoji zapravo neko iznanađujuće divljenje Tuđmanu, koji stvarno sve vrijeme Srbima nudi sporazum i nudi autonomiju u Hrvatskoj i nudi kraj rata kroz političko rješenje (npr. Daruvarski sporazum 1993.), ali Slobo igra neku čudnu igru u kojoj na kraju nesvjesno pobjedi sebe. Hrvoje Šarinić gotovo je pokazan kao Mefisto. Od srpske strane glavni lik je Slobodan Milošević kao dežurni antijunak. Strani diplomati koji su igrali važnu ulogu, zanimljivo su svi redom ljevičari (Vance, Stoltenberg, Owen). Lord Owen se obožava sa Slobom i ide privatno sa ženom Slobi i Miri u posjete. Amerikanci koji kasnije nastupaju su isto portretirani, Peter Galbraith pokazan je kao naivni mladi američki ljevičar opterećen svojim velikim ocem, kojega sve strane preziru i smatraju nesposobnim smetalom, a jedini pravi igrač je Richard C. Holbrooke koji shvaća situaciju kao nitko drugi.

Zadnje poglavlje je kako su suđeni i oslobođeni hrvatski generali u Haagu, gdje je autor istinski razočaran oslobođenjem. Zapravo, treba ovdje stati i reći jednu zanimljivu stvar, da uglavnom Amerikanci koji shvaćaju hrvatsku poziciju su, zanimljivo, često Židovi, kao spomenuti Holbrooke ili pak sudac Theodor Meron u Haagu, koji je preživio holokaust i dobro zna što je stradanje.

Zanimljivo je također da je trebalo poslije dva kapitalna djela (Barić: 2005, Žunec: 2007.) čekati 16 godina na smisleni srpski odgovor. Ovo je knjiga za ljude koji su naviknuti čitati, jer budimo realni, tko će to 2024. i 2025. pročitati 700 stranica, ako mu čitanje nije posao. Hitno je potrebno drugo izdanje Barićeve knjige kao najbolji odgovor na ovo djelo umjesto kmečidbe desničara.

Očito da je nemoguće očekivati bilo kakvo slaganje između Hrvatske i Srbije po pitanju Domovinskoga rata. Srbija je potaknula dio hrvatskih Srba na pobunu, Srbija je financirala pobunu, davala smjernice i davala novac za istu. Kada je hrvatskoj javnosti dosadio rat i krvoproliće, javnost je prisilila Tuđmana (koji je bez premca, kao što ova knjiga pokazuje, bio spreman pregovarati da bi se izbjegle žrtve koliko god treba) na Oluju jer luđaci u Kninu su pet godina odbijali bilo kakav kompromis i krivo i iracionalno postavili ratne ciljeve (kao što to Ozren Žunec pokazuje 2007.). Kada su pobunjenici nakon Oluje došli u Srbiju, tamo su ih dočekali kao izdajnike srpstva.

Ako politička Srbija i dalje ne odustaje od ideje obnove tzv. Krajine, onda smo i Srbija i mi ovdje u nekim teškim problemima.

Pero Panonski, 891. put

Foto:Pixabay.com

Kaže mi prijateljica da se situacija u svijetu zakomplicirala i da se pribojava svjetskoga rata. Nije ova godina nešto posebna grozna, samo je svijet malo previše šašav. Rusi su stisli gas u Ukrajini, medije to nekako više ne zanima jer većini ljudi u svjetskih medijima Palestina sveta krava, a Palestinci su pak toliko zapravo nesretni, da čak ni ih Arapi zapravo ne vole (npr. zovu ih Hetitima, dio pak Arapa ih smatra - Židovima), jer nijedna arapska država nije prstom previše mrdnula, važniji su im gospodarski odnosi s Izraelom, a npr. vrh Egipta se plaši Hamasa više nego Izrael.

Super je ta kuknjava nad Palestincima jer se apsolutno ništa ne može napraviti, pa je onda dobro biti za Palestinu, jer je besplatno. Npr. ljudi koji su za Ukrajinu kupuju, primjerice, dronove za ukrajinske jedinice, samo Bog zna koliko je toga poslano u Ukrajinu privatnim inicijativama. Ako Ukrajina padne, evo ruske vojske na Dravi, jer Orban i Vučić su Putinovi poltroni. Orban malo više, Vučić nešto manje jer ovisi podosta o Zapadu.

Počelo je naveliko goriti u Libanonu. Nefunkcionalnoj državi već desetljećima. Koja je prije francuskoga crtanja granica u prvoj polovici 20. stoljeća bila s velikom kršćanskom većinom, a onda su Francuzi ubacili dio Sirije, povećao se broj muslimana, pa nakon 1948. došli i Palestinci i sve je to rezultiralo krvavim građanskim ratom svih protiv svih u sedamdesetima. Iran čvrsto gospodari Hezbolahom i prijeti se, prijeti, primarno Izraelu. Kome nitko zapravo ništa ne može.

Europa ne zna kako s ekstremnim islamom. Hoćeš-nećeš, na brdovitom Balkanu, unatoč Kraljeviću Marku (koji je bio turski vazal) i sličnim bajkama o borbi protiv Turaka i činjenici da je u 19. stoljeću u Srbiji bio nacionalni sport ruđenje džamija, ipak postoji (južno)slavenski islam koji je autohton i činjenica da je Ante Starčević valjda rijedak čovjek - koji je hvalio islam u 19. stoljeću, pa je neka sasvim druga priča od ovih šašavih vehabija koje dominiraju među mladim Arapima po Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Britaniji. Samo Bošnjaci među sobom imaju spefičnih problema, u kojima smjerovima treba krenuti bošnjačka nacija u državi u kojoj su još druge dvije nacije.

Svi problemi koje tu spominjem, nažalost, historijske su prirode. Američki umirovljeni general James Mattis često Amerikancima napominje kako trebaju učiti povijest. Čovjek je inače tvrd pacifist, jer se u životu nagledao svega. Ameri vole lagati sebi jako u ovim ludim izborima.

Svi narodi i nacije vole lagati sebi. Socijalizam je u Hrvatskoj i bivšoj Jugi super funkcionirao, jer ispada da Hrvati i ostali južni Slaveni isto jako vole lagati. Ako netko kuka da nema para i da mu je jebeno teško u životu, budite sigurni da pliva u parama. I da se uspješno prebacio iz socijalizma u ortački kapitalizam.

Najviše kukaju u Hrvatskoj oni koji imaju. Nepogrešivo me preko četiri desetljeća života u to uvjerilo.

Ne znam kukaju li jednako tako najbogatiji ljudi na svijetu kao što kukaju oni u Hrvatskoj, ali znam da vole sebe. Bogataši su oni koji su ključ toga da svjetskoga rata neće biti jer svjetski rat znači da hrpa milijardera neće moći uživati u svojemu bogatstvu, raznim bunga-bunga zabavama i nadrealnoj obijesti. Zato se ne brinem zbog svjetskoga rata. I nuklearnoga rata.

Sebičnost bogatih nas sve čuva.

Pero Panonski, 890. put


P.S. 6. srpnja 2024. bilo je 20 godina bloga. Traje blog duže od pojedinih političkih stranaka.

Foto:Pixabay.com

Znam ja da su luzeri određeni dio stanovništva u tranziciji. Nije ni moja familija nešto profitirala, nisam profitirao ni ja, uspješno profesionalno životarim, plaćam državi dažbine i proklinjem sindikate kada vladu žicaju povećanje osnovica, jer onda mi koji si sami plaćamo doprinose, automatski plaćamo hrpi uhljeba koji ne rade puno više nego što bi trebali.

Državna i javna administracija je čudo. Pola ljudi radi i to radi jako puno, pola ljudi ne radi baš ništa. Velikom većinom, svi su tamo po svim mogućim političkim kombinacijama. HDZ, SDP, jako puno HNS i jako puno bivša Bandićeva stranka, rodijaci, ljubavnice, ljubavnici, ovaj lobi, onaj lobi. Nešto sam imao nedavno susret s jednom jako nebitnom ustanovom državne birokracije i fasciniram sam da postoji ustanova koja toliko para uzima, a ne radi ništa. Da svi crknu od neke bolesti, sve bi bilo isto. Najgori od svih ljudi u birokraciji su oni koji im rade PR. Dno dna.

Privatni sektor je nadoštuklan na državni budžet i Hrvatska ima zapravo neki čudni državni kapitalizam. Država dijeli budžetske pare i pare europroračuna jer 25% joj se vrlo brzo vrati. Pravi privatnici su oni koji proizvode nekakve điđe-miđe koje nema nigdje, a po jednoj dobiješ neku strahotu novaca. Zatim mali broj informatičara koji znaju programirati na višim razinama (programera zadnje vrijeme je podosta). To je više manje to.

Mislim svi znaju kako Hrvatska funkcionira. Red turizma, red dotacija, red snalaženja, red ovoga, red onoga. Kao što smo vidjeli, vani ne cvate cvijeće, jer se npr. pol ljudi iz Irske vratilo u Hrvatsku. Kao što će se dio vratiti iz Skandinavije i Njemačke, dio će opet otići. Dotacije iz inozemstva su isto značajan dio domaće ekonomije. Sve to nekako funkcionira.

Pod uvjetom da na vlasti nije Zoran Milanović. Stvarno ne znam tko iole psihički zdrav mogao glasati za čovjeka koji otvoreno sebe uspoređuje sa crnim đavlom, koji je otvoreno za uništenje ustavnopravnog okvira. Institucije u Hrvatskoj su slabe ili nikakve, ali da ne treba ih zato uništiti, graniči s mozgom. Ali, većina ipak nije glasala za SDP. Što daje nadu.

Gadila mi se kampanja SDP-a i Možemosa i dalje mi se gadi. Gadi mi se svatko tko kuka da je ovo najgora zemlja na svijetu. Laže i obmanjuje. Imamo korupciju, ali ona je strateški raspoređena po svim dijelovima hrvatskoga društva. I SDP i Možemosi su jednako korumpirani kao HDZ i sad mi se gade.

Fasciniran sam kako DP izigrava da nije udruga poduzetnika. Fasciniran sam kako HDZ se pravi da da ne hvata žetončiće. Fasciniran sam kako su se Most i Suverenisti po hitnom postupku raspali kao što se sve desno u Hrvatskoj odmah raspadne.

Ali, unatoč svemu u Hrvatskoj je puno bolje nego u većini svijeta. Npr. u Mađarskoj i Austriji galopira inflacija. Irska je ogavno mjesto za život. Njemačka ima bolesno lošu društvenu atmosferu. Austrija je u dužničkom ropstvu Rusiji. Poljska je isto u toksičnom društvenom stanju. Belgija na rubu raspada, Francuska i Švedska imaju problema s jednom religijskom manjinom čije ime neću spomenuti zbog Googla. Kako je u većini Europe, tu je više nego dobro.

I s obzirom na to, nije čudo da je HDZ dobio toliko glasova. Unatoč korupciji do neba.


Pero Panonski, 889. put

Foto:Pixabay.com

Nije da je život stao. Računi se platiti moraju. Ukrajinski civili i dalje ginu, a kada neki Rus slučajno pogine, Moskva viče da je Amerika teroristička zemlja. Da su Obama i Merkel 2014. rekli stop Putinu, svijet bi bio normalnije mjesto.

Opet se ratuje na Bliskom istoku. Cinici bi rekli da je to normalno stanje stvari za bliskoistočne prilike. Ako nekim čudom otvorite Stari zavjet (znam da knjige i tiskovine su nepopularne, u hrvatskim javnim knjižnicama najbolje idu kuharice, bez zafrkancije), onda vidite da je cijela povijest židovstva, povijest nekakvoga ratovanja.

Ali nešto je globalno loše u zraku. U gigantskom sukobu Metuzalema, Amerika treba birati između dva čovjeka koji su odavno trebali biti u penziji, između Bidena (za kojeg se iz aviona vidi da nije baš najbolje) i Trumpa, koji se uspješno pretvara u dijete. Ako Amerika ne funkcionira, svijet je u kaosu.

Priznajem da mi sve više na živce idu spike ljudi koji govore da je prije bilo bolje. Bilo je drugačije, ali i za Hladnoga rata bilo je ovako neizvjesno, Rusi (tada pod nazivom Sovjeti) jednako su se prijetili kao danas s nuklearnim holokaustom. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je inflacija bila način života, a koliko su vrli Jugoslaveni bili uspješni u svakome pogledu, svjedoči činjenica da se ta vrlo uspješna država raspala u jednom vrlo uspješnom ratu u kojom su malorusi zvani Srbi izveli više omanjih genocida, koji se doduše čini kikirikijem spram onoga što velerusi rade u Ukrajini gdje već dvije godine ravnaju cijele pokrajine sa zemljom, gdje ubijaju i siluju sve što hoda i gdje su oteli tisuće i tisuće ukrajinske djece. Napravili bi to sve Srbi, samo nisu bili sposobni, a i Hrvati su varali, naime, naoružali smo se, iako je Budo Lončar imao druge planove.

Ali taj kretenski osjećaj da nešto dubinski i istinski nije u redu, svakako je u zraku. U noći dok ovo pišem, zelenjava na Markovom trgu provodi nekakav performans dok im se Jakuševec urušava, ZET propada pred očima (cijelo vrijeme se vozi po ljetnom rasporedu jer nema dovoljno buseva i tramvaja) i slično. Zagrebu, Zagrebu, nemaš sreće.

Dakle, blesava zelenjava, kada je osvojila Zagreb, progasila je kupovanje rezervnih dijelova za ZGH opasnom prijevarom. Kako nitko od njih nije vidio u životu pet minuta pravoga rada i nije očito otvorio haubu auta (ili bilo čega na 4 kotača, naravno oni su za 2 kotača), oni su prekinuli uhodani uvoz dijelova s Dalekoga istoka. Kako mi šulkolega već 10+++ godina u tome poslu, jednom kada prekineš uvoz dijelova, nemoguće je praktički uspostaviti zadnjih 5 godina ikakav uvoz. Teško ili nemoguće je opet pronaći tranšu uvoza jer Zapad i zelenjava su natjerali Kinu i Indiju da smanje proizvodnju zbog emisije plinova, pa odjednom ima manje svega. Jest da je Bandić bio čovjek dostojan lika u Puzovim romanima (ako niste skužili, riječ je o Kumu), ali usred korone tako nešto napraviti. Ako se čega plašim, onda se plašim vlasti sastavljene od zelenjave i lizača oltara. Sačuvaj nas Bože zelenih i "poštenih" u politici.

Jedino što ću se složiti da je prije bilo bolje, to su muzika i filmovi. Žalim što mladi odrastaju uz lošu i muziku i mobitele. Kada sam ja bio mlad, onda smo pravili teške gluposti. Kao što su to svi pravili kada su bili mladi. Jer biti mlad, znači biti glup. Uglavnom su te gluposti se prepričavale usmenom predajom, često su bile izmišljene i začinjene, ali mogao si se ipak obraniti.

Sada ako si mlad, napraviš nešto glupo, odmah te netko snimi i evo tebe na TikToku. Ili cijela nacija čita tvoju prepisku u Jutarnjem listu.

Dao bih puno novaca da se malo vrijeme popravi. Neka bude nam svima dosadno. Neka se svi dosađujemo.

U cijelom svijetu sve ide u krivom smjeru. Kako se ni u Americi, ni u Rusiji, ni nigdje ne moeže naći netko, netko tko je sposoban i s malo vizije? Čudo jedno. Opet ću se sutra ujutro čuditi sam sebi zašto sam neispavan.

Pero Panonski, 888. put

Ako je vjerovati hrvatskoj wiki (koja je trash po sebi), hrvatski izrazi za backup su pričuvna kopija, rezervna kopija, sigurnosna preslika i/ili sigurnosni duplikat. Kada su se u devedesetim pojavile tipkovnica i slične riječi, nisam mislio da će zaživjeti. Ali bio sam u krivu. Puno toga je u informatičkom žargonu se kroatiziralo. Backup je ostao backup. Možda zato što je izraz kratak.

Inače za Juge, Savez komunista Hrvatske odbijao je štampati časopise o informatici. Ako su vas zanimale te teme, put kioska, beogradska i slovenska izdanja. Kada je doajen hrvatskoga novinarstva Boro (Borivoj) Jurković odlučio pokrenuti prvi gaming časopis, dobio je sve blagoslove vodstva NIŠP Vjesnika. Časopis imenom Pilot Video, doživio je samo tri broja u proljeće 1985.

Boro Jurković bio je jebeni genije, čovjek koji je disao novinarstvo, jedan od doajena hrvatskoga SF-a. Ali jebiga, Boro je napravio neoprostivi grijeh. Naime, mudra SFRJ, priglupa komunistička država, zabranjivala je u početku uvoz kompjutera/računala. Odjednom je ispalo, barem u tri broja, da klinci i omladinci imaju komodorce i spektrume, da programiraju, da prate zapadne igrice. Oprema se švercala iz bratske Austrije i Njemačke, na sve moguće načine. Ispalo je da unatoč zabrani države s početka osamdesetih, pol omladinske Hrvatske ima neki stroj na kojem programiraju i igraju se. A pošteni jugoslavenski omladinac tuguje za jednonogim i ne pomišlja kršiti zakone SFRJ. 88 pendreka za 88 godina druga Tita.

Još tome je država ekipi oko Branimira Makanca baš u to vrijeme dala slobodne ruke da se u SRH rade kopije suvremenih kompova (npr. čuveni Ivel Ultra, o nastanku njega i bratske opreme, pogledati izvanredni dokumentarac "Život na 8 bitova", uz Makanca, junaci filma su Zorislav Šojat i Miroslav Kocijan) i kakvo sad igranje na kompovima. Treba poticati kupnju domaćih kopija. Koji su za rad i učenje. Ne za gaming. Boro je završio bez časopisa i iako nije bio partijac, dobio je ribanje od drugova iz partije.

Znam da ljudi kao Velimir Srića, koji je bio zadnji ministar znanosti u SRH, pokušavaju prodati spiku da SRH bila informatizirana (pod Srićom se stvarno krenulo naprijed i napravljeno je puno, to se mora kazati), ali skoro do samoga kraja osamdesetih država, odnosno SRH se aktivno borila protiv informatizacije. Jedan plastičan primjer. DHMZ (tadašnji RHMZ) traži ministarstvo znanosti (SIZ znanosti, SIZ= samoupravna imbeciln... interesna zajednica) dvije PC kante 1987. za izradbu modela prognoze. Dva PC-a.

"U prvoj polovici mjeseca studenog na prijedlog Znanstvenog vijeća predan je Komisiji za investicije SIZ znanosti SRH zahtjev za nabavu 2 PC tipa Olivetti RIZ M-24. Na sjednici Komisije 16. 11. 1987, godine zahtjev je odbijen jer su dinarska i devizna sredstva za 1987. godinu već rasporedjena. Zbog toga će Zavodu zahtjev biti vraćen s uputama za postupak podnošenja zahtjeva za nabavu kompletne opreme za 1988. godinu, a ne samo računarske. Kao podloga za nabavu opreme trebaju prvenstveno poslužiti potrebe navedene u Prijedlozima programa znanstvenoistraživačkih projekata za razdoblje 1986-1990. Nabava računala i druge opreme pomoću sredstava koja bi se osigurala kod SIZ znanosti nužna je za realizaciju prijavljenih istraživanja. Trenutno je gotovo nemoguće ta sredstva osigurati u Zavodu."

Informatizacija SRH. How yes no.
U odnosu na Rusiju smo bili 30 godina ispred.
Ali na Zapad.

Aha. Backup. Dakle, svake godine ja usred ljeta, u srpnju ili u kolovozu radim backup. Nekada na diskete. Pa onda su došli CD-ovi koji su se pržili s najvažnijim stvarima. Pa DVD-ovi. Neke stvari i na USB stickove. Pa onda 2011. prvi eksterni disk. Pred 5 godina drugi eksterni disk. Sve na čemu radim u tome trenutku, to ide na USB stick. Ne volim cloudove. Nikada ne znaš kada će Kina ili Rusija razjebati servere.

I tako ja i ove godine, pred tjedan, dva, radim backup. I onda shvatim da sam prošle godine preskočio isti. Jer sam usred ljeta 2022. radio nešto kao mutav. Prekarijatu, zaboravljivost ti je srednje ime. PC mi je na umoru, jednostavno je prestar. Mislim si, konju jedan, dvije godine nisi backup radio. Mislim jesam, ovaj sitni. Ali, svaki tren ti može kihnuti komp, a kaj buš onda?

Imam neke dokumente još iz 1998. na prvom eksternom disku. Nisam siguran, jednom kada umrem, hoće li nekome trebati. PDF-ova imam... Samo Bog zna koliko. Jedna jača solarna oluja i sve će to nestati. Ali barem sam ove godine napravio veliki backup. Napravite i vi svoj, ako niste!

Pero Panonski, 886. put

Sjedimo u birtiji na kvizu tako petero nas neki dan. Svi fakultetski obrazovani, svi bliži 40setoj nego tridesetoj, jedan par, nas troje mužjaka, službeno samci (kod nekih može i ona stara hrvatska it's complicated), više-manje svi rade u struci, koliko se u RH to može (3/5 zapravo, sva trojica u državnoj službi), veže nas donekle isti faks, isti životni pogledi i neki afiniteti. I idu nas kvizevi. A ja mislim o tome što smo radili pred 20 godina.

Rođendan bloga je 06. srpnja 2004. Ovaj blog završava četverogodišnju srednju školu i sprema se na faks. Na godinu bit će blog ravno dvadeset godina. Suvremenoj Hrvatskoj, ako uzmemo 30. svibnja 1990. kao početak, nešto je više godina.

Kada smo bili na faksu, ubij me živoga, ako sam ovako zamišljao današnjicu. Pred dvadeset godina bilo je drugačije. Hrvatska je uspješno napredovala i nazadovala u isti tren, samo kako slavenske zemlje to znaju.

Generalno, kako je moguće da se svijet našao u blesavoj situaciji u kojoj vladaju ekstremi. Politika i društvom polje su ekstrema, lijevi ekstremi misle da mogu predriblati desne ekstreme, jer valjda su markirali satove povijesti.

Gledaš Ameriku, najbogatiju zemlju svijeta, zemlju apsolutnih sloboda, imaš dva starčeka na izborima. Korumpirani do bola, egomanijaci. Trump je greška za koju je kriv Obama jer je u osam godina radio teška sranja, a najveće sranje koje je radio da se obračunavao sa srednjolinijaškom Amerikom, što je izazvalo reakciju. Trump to izgleda ne shvaća, on misli da je mesija, da je superpolitičar, najbolji, ovo, ono. Nije, on je samo nesretna posljedica Obame. Čiji je potpredsjednik bio Biden, kojega je taj isti Obama torpedirao u kampanji kada je išao Trump, iako bi i tada pobjedio Trumpa, samo bi bio 4 godine mlađi. Ovako, opći kaos.

Kod nas oporba HDZ-u (koji se ponaša hdzovski, koliko god da tvrdio suprotno) je isto skupina ekstrema. S desna imaš ekipu za koju je sigurno da se međusobno mrzi, kontrolira ih Rusija, Kaptol, tko zna kakav sve ne kapital. Ljevica je u uspješnom bratoubilačkom ratu u kojem se SDP raspao na petsto stranaka, dok reciklirana zelenjava na njemačkom daljinskom upravljaču razjebava glavni grad Hrvatske i sanja državnu vlast kako bi razjebali državu i više od Zoke Milanovića.

S druge strane, uspješno smo postali država prvoga svijeta. Ova količina stranih radnika koju vidimo na svakome koraku je potvrda toga. Slabo plaćene poslove nitko ne želi raditi. Zemlja se uspješno integrirala u svaku poru Zapada. I uspješno je došla na istu točku u kojoj je bila 1918. Izgubili smo 105 godina na neuspješne eksperimente. Sigurno smo izgubili tri godine na koronu.

Isti sam i nisam isti. Sve me manje ljute neke stvari. Npr. pomirio sam se s neugodnom činjenicom da je korupcija sveprisutna u Hrvatskoj. Pod tim mislim i na nepotizam i na veze. To je sudbina svih malih zemalja. To se ne može iskorijeniti. Može se živjeti čim poštenije na individualnoj razini, ali završiš kao Draš Katalenić (Andrija se piše). Jao poštenima!

Situacija je luda. Otvorio sam ovih dana ovaj blog, jer mi je netko na Facebooku poslao tekst o Ukrajini iz 2014., uz komentar da sam ludo dosljedan po pitanju Ukrajinaca. Jesam. Zato pišem ovaj post u kasnu uru, jer treba nešto i jednom godišnje ovdje napisati. Glava mi puca kao luda, mislim da je tlak u pitanju, vruće je i ne mogu spavati.

Nisu dobra vremena.

Možemo biti ipak dobri jedni prema drugima. Prema obitelji, prema prijateljima, prema onima s kojima dijelimo postelju. Čini mi se da je korona porušila toliko ljudskih odnosa. Dosta je ljudi doslovce puklo. Trebamo se čuvati i paziti, svakome dati dobru riječ, pomoći fizički ako treba, čak i financijski sitno nekome pomoći. Ovaj život na ovoj kugli, jedini je u ovakvom obliku. Vječni život koje proklamiraju religije drugi je par rukava. Iako je vrlo važno vjerovati i dalje. Jao onome tko vjere nema.


Pero Panonski, 885. put