Korak od sna

Foto: Pixabay

Nisam bio na koncertu, prestar sam za masovke. Papu, kad kažem papa, mislim na Poljaka s bjelohrvatskim korijenima, čekao sam više puta, ali nikada nisam bio ni na kojoj papinskoj misi. I dalje mislim da nisam ljepši osmijeh vidio, nego od toga čovjeka u rujnu 1994. Penzionerka do mene, koju sam vidio tada i nikada više, relativno nedaleko od hipodroma, bila je očarana tim osmijehom i doslovce je 10 minuta govorila samo: "On se nama nasmiješio kao nitko nikada u mome životu.", a mislim da je bila u pravu. Poljak je bio nešto posebno.

Vidovdanski miting srpskih oporbenjaka predvođenih studentskom mlađarijom otkrio je očitu činjenicu svima osim ljevičarima u tzv. regijonu, srpski klinci su desno, vrlo desno. Dominacija crkvenih i nacionalističkih zastava u studenskim kolonama traje od veljače ove godine i samo budalama nije bilo bistro da oporba Vučiću je nešto puno desnije od Vučića. Vidovdanske govorancije koje se sasvim očekivano svele na izdaju Kosova i dežurne teme srpskog nacionalizma su samo to objavile, nema 68osmaške pobune u Srbiji. Uostalom, ne bi svi silni srpski veterani ratova po bivšoj Jugi stali uz studente da su napušena ljevica koja pjeva "Give peace a chance". Dok je svaki hrvatski ljevičar dizao u nebesa srpske studente, samo je bilo pitanje vremena kada će balončić puknuti. Uostalom, zar je stvarno netko očekivao od klinaca stasalih u Vučićevoj Srbiji da budu ljevičari? Buhahahahhahahahahaha. Na Vidovdan je umrla levica Srbije. Vječnaja pamjat. Ovo je već drugi post na ovu temu ove godine, baš me zanima koliko se još može ovo u Srbiji događati?

U subotu se sličan proces dogodio s ljevicom u Hrvatskoj. Svi podaci iz izlaznih anketa pokazuju da za SDP glasaju uglavnom stariji ljudi, oni pred penziju i u mirovini. Mlađi lijevi glasovi idu Možemosu. Mjesec dana hrvatskih mediji su najavljivali opću katastrofu u Zagrebu, opću propast cestovne infrastrukture zbog koncerta, hrpu povampirenih ustaša koje će pojesti konje na hipodromu i sve što sam slušao bilo je u tome smjeru. Npr. Radio Sljeme, koje je neka čudna stanica u kojoj se miješaju nesmiljeni klerikalizam i podrška Možemosima kao nečemu najboljem na svijetu, ta radio postaja, sladostrasno je najavljivala apokalipsu u Zagrebu i sustavno se rugala svakome koji ide na koncert. Nisu bili jedini, RTL je isto bio oduševljen nadolazećom propašću koju će uzrokovati Thompson.

A što se dogodilo? Pol milje ljudi, od toga oko 120 tisuća iz Zagreba i okolice (što svi mediji prešućuju, publika je pokazivana kao nekakvi neuki brđani, tupavi zemljoradnici iz Slavonije, ubogi kajkavci i svaki stereotip koji postoji), sjatilo se na koncert, dobrim dijelom se ponapijalo, pjevalo sve i sva, klinci vikali što su vikali, ali nitko se nije potukao. Zadnji put kada sam gledao repku u Zagrebu uživo, sad već jako davno, na stadionu kada su hrvatski navijači (Rijeka vs. Slavonija) krenuli na Sjeveru vrlo ozbiljno mlatiti i tada sam prestao ići na reprezentaciju na Maksimir, a dosta sam pratio reprezentaciju. U subotu je sve prošlo u nekom vrlo čudno redu i miru, s ljudima iz svih krajeva Hrvatske, BiH i dijaspore. Došli su čak Bugari i Slovaci na koncert, plus naravno neozabilazni Janez Janša.

Kao što je na Vidovdan umrla levica u Srbiji, tako je ovaj koncert sprovod ljevice u Hrvatskoj. Nikada nisam vidio toliko mladih i ozarenih ljudi na jednom mjestu. Budimo realni, živimo u dobu kada je estetika ružnoga u dominaciji. Npr. auti su ružni za vidjeti, glazba je neslušljiva, reklame su glupe, filmovi imbecilni, nebitno dominira u svim medijima. A ovdje su ljudi bili kao suprotnost suvremenosti. SDP, umjesto da se pravi da nemaju veze s ovim, sa svojim izjavama poslije koncerta, proglasili su sve prisutne ustašama, a sve mlade tamo imbecilima. Ako tako misle dobiti izbore... Ljevica u Hrvatskoj na vlas isto je reagirala kao Vučić u Srbiji na koncert u subotu. Nekada je politički najbolje šutiti. I pustiti stvar da proteče.

Omladina u Srbiji i mladost u Hrvatskoj su desno. Vrlo desno. Od moje generacije dva, tri koplja desnije. Ali nisu samo u Hrvatskoj i susjednoj nam Feudalnoj Državi Vučićstanu, nego u cijeloj Europi. To što se kuha među mladima npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu, to je nezamislivo domaćim poklonicima 1968.

Živimo, nažalost, u zanimljivim vremenima.

Pero Panonski, 893. put


Blog danas slavi 21. rođendan, prvi post (koji je zbrisan) dogodio se 7.7.2004.
Nije da nešto previše pišem, ali kontinuitet postoji! U Hrvatskoj je zapravo sve uvijek isto.

Foto: Pixabay

Zabavno je gledati Aleksandra Vučića kako ne zna kako podmititi i smiriti studente. Gaženje studenata, očito ne pali. Batinjanje, ne pali. Prijetnje svih vrsta ne idu. Penzionere u Srbiji vrlo je lako kupiti. Sve u javnoj upravi, još lakše, ali studente nikako. Ne treba imati iluzija o tome da ako se ide na izbore, da ih Vučić može izgubiti. On ih opet dobiva. Doduše, ne s 80% zastupnika, ali čak i u fer i poštenim uvjetima, ima preko 50%. Nije baš neka pretjerana tranzicija bila npr. u Hrvatskoj i Rumunjskoj, ali obje su u EU. Srbija nije dostigla ni tu razinu da se barem uprava dovede na kakav-takav EU nivo.

Druga stvar da su studenti u Srbiji masa koja nije politička opcija. Ima od sanjara tvrdih ljevičara do ekipe koja se nada kakvom novom generalu Mladiću. Ali, to su srpski problemi.

Ljevica u Hrvatskoj za to vrijeme suze roni da u Hrvatskoj nema studentskih prosvjeda i da Plenkovićeva navodna strahovlada (hoćeš-nećeš, dobio troje izbore) je strašna i da jedini otpor je uvijek ultimativno racionalni Zoka (hoćeš-nećeš, dobio troje izbore, jedne parlamentarne, dvoje predsjedničke). Zoka je dobio druge dvoje tako da se bacio u nesmiljeni ekstremno-desničarski populizam kojega se ne bi ni AfD postidio, ali svejedno njegova lijeva baza vjerna mu je do groba.

Urliče ljevica da zašto Thompson svira. Pustilo ga četvrti put na glavni zagrebački trg. Neka djeca vojnih sudaca NDH ne mogu to podnijeti, misle da je 1972. i da se može zabranama svašta. Jedina osoba koja može napuniti Trg bana Jelačića je Marko Perković Thompson. Kako je bilo prokleto zima, 80% publike činili su mladi. Dakle, isti oni koje ljevica zaziva. Super mi je kako većina starijih srednjovječnih gospođa na mojoj Facebook friends listi sebe uvjerava da se to slučajno dogodilo, ali Thompson nije glazba za fine žene. Thompson je uglavnom muzika za braniteljsku populaciju, generalno muške sklone muškim pogledima na život, ali i glazba mlađih građana, jednako cura i dečkiju.

Jedini koji može podignuti mase na pobunu je Zoran Milanović. Ali, ako opet preuzme vlast, a nisu mu loše šanse, onda baš nisam siguran da svi ovi koji navijaju za novu 1968. u Hrvatskoj će biti zadovoljni. Zoki ide super. Lijeve ovce glasaju za njega bezuvjetno, tvrda desnica ga voli, ima potporu Vatikana (koji od 1998. ratuje s HDZ-om i zadnjih 27 godina radi sve protiv HDZ-a što može, preuzimajući podosta hrvatskih institucija, od HRT-a do Matice preko svih sveučilišta). Ali hrvatska ljevica odavno je prestala misliti. Nije da je desnica nešto pretjerano pametnija, ali nekako više dobiva izbore.

Sve u svemu, neka se ljevica čuva vlastitih želja. I Zoke.

Pero Panonski, 892. put

Foto: Antikvarijat Biblos

Kada su SNV (čitaj Milorad Pupovac i Dejan Jović) skupa s Frakturom izdali krajem 2023. knjigu "Krajina 1991.–1995." srpskog povjesničara Koste Nikolića, nisam uhvatio priliku je pročitati. Naime, 35 eura iz principa ne dam, a u knjižnicama je bila non-stop posuđena.

Kako je relativno nedavno krenula serija "Partija" Gordana Malića, jedan od mnogobrojnih beogradskih sugovornika bio je i Kosta Nikolić. Govorio je pametne i istinite stvari, podsjetio me svojom pojavom kako moram posuditi knjigu i nekim čudom uspio sam tada naći primjerak u jednoj gradskoj knjižnici. Serija je završila s emitiranjem, a ja sam završio s čitanjem knjige.

Knjiga je dignula žešći metež u hrvatskom javnom prostoru brzo nakon izlaska. Desnica ju je napala jer sufinancirana državnim sredstvima (a jezik je srpski), a sasvim izvjesno da je nije pročitala. Knjiga je ogromna, ima 612 stranica, s bilješkama i svim ostalim 724.

Na napade hrvatske desnice reagirao je Ozren Žunec, jedan od najvećih živućih hrvatskih sociologa, ujedno i dobrovoljac DR-a, često mu, sasvim opravdano stavlja etiketa jednog od najobrazovanijih časnika HV-a, čovjeka koji je napisao dvosveščanu monografiju o Krajini pod nazivom "Goli život: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj" sad već relativno daleke 2007. Kako stari, sasvim je izvjesno da mu hrvatska desnica i tvrdi desničari idu na jetra zbog anti-intelektualizma i kvazi-intelektualizma koji često krasi hrvatske tvrde desničare. U svome prikazu knjige za Polemos, Žunec brani knjigu Koste Nikolića od desničarskih napada primarno jer previše mirišu na želju za cenzurom. Zašto hvali knjigu, nastavit ćemo kasnije.

Jedini drugi prikaz od društveno-humanističkih znanstvenika dala je Mirjana Kasapović u Analima Hrvatskog politološkog društva, koja je pak, sasvim očekivano, knjigu dočekala na nož. Za razliku od prvih desničarskih kritika, sasvim je izvjesno da je Mirjana Kasapović dobro pročitala i iščitala knjigu Koste Nikolića.

Naime, sasvim je izvjesno da Dejan Jović zadnjih godina vodi intelektualni rat protiv Hrvatske na osnovama tzv. post-jugoslavenstva. Mirjana Kasapović je izdala ove godine "Zbogom postjugoslavenstvu! - Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva" koja je teška artiljerija u jednom osobnom ratu protiv jugoslavenstva koja je autorica povela. I Dejan Jović i Mirjana Kasapović, stasali su na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka (danas znanosti). U osamdesetima Jović je bio protege Jovana Mirića koji je 1984. izdao bibliju tvrdog unitarnoga jugoslavenstva, knjigu "Sistem i kriza". Sasvim je izvjesno da Dejan Jović i dalje stoji na unitarni političkim stavovima Jovana Mirića. Nije da je Mirjana Kasapović krajem osamdesetih bila hrvatski nacionalist (nije), ali kao bosanskoj Hrvatici (koja se sustavno bavila stanjem Hrvata u Bosni i Hercegovini) u nekom trenutku se dogodio neki switch u razmišljanju koji je mnogo Bosance i Hercegovce odveo na stranu hrvatskog nacionalizma i u jedan bijes prema svemu što miriši na Jugoslaviju i jugoslavenstvo.

Da biste pratili Nikolićevu knjigu, morate ili pročitati navedeno djelo Ozrena Žunca, ili pak knjigu "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995" Nikice Barića (njegov prerađeni doktorat), tiskanu 2005. kojoj bi odlično došlo drugo izdanje nadopunjeno haškom dokumentacijom i drugim vrelima (kao što to Davor Marijan radi kada nešto starije reizdaje), u kojoj se ide na zajedničko putovanje s autorom u čuđenju sveopćoj ludosti kninskih i inih bradonja u njihovim sumanutim i zlim postupcima. Svakako treba pročitati i genijalnu knjigu "Vježbe u laboratoriju Balkan" Višnje Starešine (prvo izdanje 2004., drugo 2018.) gorko-slatku studiju o nastanku hrvatske diplomacije i njezinim peripetijama u clashu s međunarodnom zajednicom za Domovinskoga rata.

Ovakav predugačak uvod je potreban ako se želi govoriti o Nikolićevoj knjizi. Nema dvojbe da je Nikolić sjajan povjesničar i da zna pisati. Za opširnu i nadasve tmurnu temu, lako se čita. Žunec brani knjigu jer ističe da Kosta Nikolić ne štedi krajinsko vodstvo. Stvarno se opisuju sumanute odluke Milana Martića, Milana Babića, Gorana Hadžića, Bore Mikelića i svih ostalih vođa pobunjenika (jedino je Martić još živ i trune u estonskom zatvoru). Opisuje se mnoštvo zločina nad preostalim Hrvatima koji nisu htjeli pobjeći iz svojih domova, skoro svakodnevna ubojstva uglavnom starijeg hrvatskog stanovništva. Gospodarski temelj SAO Krajine/RSK je bio nesmiljeni šverc i ta kvazidržava je ovisila o financijskoj pomoći Srbije bez koje bi propala.

Jednako tako se opisuju i hrvatski zločini prema Srbima za Domovinskoga rata, pogotovo je cijelo poglavlje posvećeno općem kaosu, ubijanju srpskih staraca, paljenju srpskih kuća i općoj pljački koja se događala poslije Oluje na širem kninskom području (vidi se da je čak Vojna policija pokušala napraviti nekoga reda, ali jednostavno, sasvim izvjesno da je bilo to nemoguće). Nije da hrvatska javnost to nije znala. Neki dan je umro i pokopan Ivan Zvonimir Čičak, koji je nekoliko dana nakon kraja Oluje, s ostatkom HHO-a krstario novooslobođenim područjima i popisivao sve što se događa i to su mediji sve prenijeli. Objektivno, sada s odmakom od skoro 30 godina, većini građana Hrvatske poslije četiri godine srpskoga bombardiranja, ubojstva, paleža i sveopće krađe nije bilo nimalo stalo, kao što se Francuzima i Englezima živo fućkalo što njemački zarobljenici umiru u ljeto od 1945. po zarobljeničkim logorima iz raznih razloga, a sve četiri okupacijske vojske u Njemačkoj siluju sve žensko što hoda i diše. Dan danas je odnos ostao isti, ne postoji Englez, Francuz, Nizozemac, Belgijanac ili Norvežanin koji ima razumijevanje za njemačke žrtve u ljeto 1945. Teško da je netko mogao spriječiti partizane 1945. u puno masovnijoj odmazdi od Vardara do Triglava. Ne postoji nešto kao Huda Jama u Hrvatskoj u ljeto 1995. Dobro da ne postoji. Zločini, pa ni hrvatski, ne daju se opravdati.

Glavni pozitivci za autora u knjizi su UNPROFOR i službe UN-a koje djeluje u SAO Krajini/RSK, koji žive u slozi i ljubavi sa srpskim pobunjenicima, pogotovo npr. Nigerijska bojna UNPROFOR-a, zatim Kanadska bojna i svi Kanađani i svi kanadski policajci i kanadski vojnici i časnici. Nadrealna je to mržnja koji ti ljudi, primarno Kanađani, gaje spram Hrvatske, Hrvata i hrvatske države. Ovo je važna strana knjige da se UNPROFOR pokaže kakav je bio, a bio je nesposoban, korumpiran, pokvaren, lažljiv i nadasve zaljubljen u Krajinu.

Knjiga je neuspješni pokušaj da se sruši bilo kakva pozitivna slika o Oluji. Nikolić, iako odličan povjesničar, ne može pobjeći da ne sakrije zapravo prijezir prema oslobađanju Hrvatske (piše oslobođenje pod navodnicima) kao i prema HV-u (branitelji također piše pod navodnicima). Franji Tuđmanu se implicira da je ostvario Pavelićeve želje. Kako da ne. Imam li nešto protiv Koste Nikolića? Nemam, mislim da čovjek zna povjesničarski zanat i da druka za svoju stranu, ali druka kvalitetno. Zato respekt!

Značajan dio knjige je posvećen diplomaciji. Glavni hrvatski junaci su Franjo Tuđman i Hrvoje Šarinić, u manjoj mjeri Miomir Žužul i Nikica Valentić. Postoji zapravo neko iznanađujuće divljenje Tuđmanu, koji stvarno sve vrijeme Srbima nudi sporazum i nudi autonomiju u Hrvatskoj i nudi kraj rata kroz političko rješenje (npr. Daruvarski sporazum 1993.), ali Slobo igra neku čudnu igru u kojoj na kraju nesvjesno pobjedi sebe. Hrvoje Šarinić gotovo je pokazan kao Mefisto. Od srpske strane glavni lik je Slobodan Milošević kao dežurni antijunak. Strani diplomati koji su igrali važnu ulogu, zanimljivo su svi redom ljevičari (Vance, Stoltenberg, Owen). Lord Owen se obožava sa Slobom i ide privatno sa ženom Slobi i Miri u posjete. Amerikanci koji kasnije nastupaju su isto portretirani, Peter Galbraith pokazan je kao naivni mladi američki ljevičar opterećen svojim velikim ocem, kojega sve strane preziru i smatraju nesposobnim smetalom, a jedini pravi igrač je Richard C. Holbrooke koji shvaća situaciju kao nitko drugi.

Zadnje poglavlje je kako su suđeni i oslobođeni hrvatski generali u Haagu, gdje je autor istinski razočaran oslobođenjem. Zapravo, treba ovdje stati i reći jednu zanimljivu stvar, da uglavnom Amerikanci koji shvaćaju hrvatsku poziciju su, zanimljivo, često Židovi, kao spomenuti Holbrooke ili pak sudac Theodor Meron u Haagu, koji je preživio holokaust i dobro zna što je stradanje.

Zanimljivo je također da je trebalo poslije dva kapitalna djela (Barić: 2005, Žunec: 2007.) čekati 16 godina na smisleni srpski odgovor. Ovo je knjiga za ljude koji su naviknuti čitati, jer budimo realni, tko će to 2024. i 2025. pročitati 700 stranica, ako mu čitanje nije posao. Hitno je potrebno drugo izdanje Barićeve knjige kao najbolji odgovor na ovo djelo umjesto kmečidbe desničara.

Očito da je nemoguće očekivati bilo kakvo slaganje između Hrvatske i Srbije po pitanju Domovinskoga rata. Srbija je potaknula dio hrvatskih Srba na pobunu, Srbija je financirala pobunu, davala smjernice i davala novac za istu. Kada je hrvatskoj javnosti dosadio rat i krvoproliće, javnost je prisilila Tuđmana (koji je bez premca, kao što ova knjiga pokazuje, bio spreman pregovarati da bi se izbjegle žrtve koliko god treba) na Oluju jer luđaci u Kninu su pet godina odbijali bilo kakav kompromis i krivo i iracionalno postavili ratne ciljeve (kao što to Ozren Žunec pokazuje 2007.). Kada su pobunjenici nakon Oluje došli u Srbiju, tamo su ih dočekali kao izdajnike srpstva.

Ako politička Srbija i dalje ne odustaje od ideje obnove tzv. Krajine, onda smo i Srbija i mi ovdje u nekim teškim problemima.

Pero Panonski, 891. put

Foto:Pixabay.com

Kaže mi prijateljica da se situacija u svijetu zakomplicirala i da se pribojava svjetskoga rata. Nije ova godina nešto posebna grozna, samo je svijet malo previše šašav. Rusi su stisli gas u Ukrajini, medije to nekako više ne zanima jer većini ljudi u svjetskih medijima Palestina sveta krava, a Palestinci su pak toliko zapravo nesretni, da čak ni ih Arapi zapravo ne vole (npr. zovu ih Hetitima, dio pak Arapa ih smatra - Židovima), jer nijedna arapska država nije prstom previše mrdnula, važniji su im gospodarski odnosi s Izraelom, a npr. vrh Egipta se plaši Hamasa više nego Izrael.

Super je ta kuknjava nad Palestincima jer se apsolutno ništa ne može napraviti, pa je onda dobro biti za Palestinu, jer je besplatno. Npr. ljudi koji su za Ukrajinu kupuju, primjerice, dronove za ukrajinske jedinice, samo Bog zna koliko je toga poslano u Ukrajinu privatnim inicijativama. Ako Ukrajina padne, evo ruske vojske na Dravi, jer Orban i Vučić su Putinovi poltroni. Orban malo više, Vučić nešto manje jer ovisi podosta o Zapadu.

Počelo je naveliko goriti u Libanonu. Nefunkcionalnoj državi već desetljećima. Koja je prije francuskoga crtanja granica u prvoj polovici 20. stoljeća bila s velikom kršćanskom većinom, a onda su Francuzi ubacili dio Sirije, povećao se broj muslimana, pa nakon 1948. došli i Palestinci i sve je to rezultiralo krvavim građanskim ratom svih protiv svih u sedamdesetima. Iran čvrsto gospodari Hezbolahom i prijeti se, prijeti, primarno Izraelu. Kome nitko zapravo ništa ne može.

Europa ne zna kako s ekstremnim islamom. Hoćeš-nećeš, na brdovitom Balkanu, unatoč Kraljeviću Marku (koji je bio turski vazal) i sličnim bajkama o borbi protiv Turaka i činjenici da je u 19. stoljeću u Srbiji bio nacionalni sport ruđenje džamija, ipak postoji (južno)slavenski islam koji je autohton i činjenica da je Ante Starčević valjda rijedak čovjek - koji je hvalio islam u 19. stoljeću, pa je neka sasvim druga priča od ovih šašavih vehabija koje dominiraju među mladim Arapima po Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Britaniji. Samo Bošnjaci među sobom imaju spefičnih problema, u kojima smjerovima treba krenuti bošnjačka nacija u državi u kojoj su još druge dvije nacije.

Svi problemi koje tu spominjem, nažalost, historijske su prirode. Američki umirovljeni general James Mattis često Amerikancima napominje kako trebaju učiti povijest. Čovjek je inače tvrd pacifist, jer se u životu nagledao svega. Ameri vole lagati sebi jako u ovim ludim izborima.

Svi narodi i nacije vole lagati sebi. Socijalizam je u Hrvatskoj i bivšoj Jugi super funkcionirao, jer ispada da Hrvati i ostali južni Slaveni isto jako vole lagati. Ako netko kuka da nema para i da mu je jebeno teško u životu, budite sigurni da pliva u parama. I da se uspješno prebacio iz socijalizma u ortački kapitalizam.

Najviše kukaju u Hrvatskoj oni koji imaju. Nepogrešivo me preko četiri desetljeća života u to uvjerilo.

Ne znam kukaju li jednako tako najbogatiji ljudi na svijetu kao što kukaju oni u Hrvatskoj, ali znam da vole sebe. Bogataši su oni koji su ključ toga da svjetskoga rata neće biti jer svjetski rat znači da hrpa milijardera neće moći uživati u svojemu bogatstvu, raznim bunga-bunga zabavama i nadrealnoj obijesti. Zato se ne brinem zbog svjetskoga rata. I nuklearnoga rata.

Sebičnost bogatih nas sve čuva.

Pero Panonski, 890. put


P.S. 6. srpnja 2024. bilo je 20 godina bloga. Traje blog duže od pojedinih političkih stranaka.

Foto:Pixabay.com

Znam ja da su luzeri određeni dio stanovništva u tranziciji. Nije ni moja familija nešto profitirala, nisam profitirao ni ja, uspješno profesionalno životarim, plaćam državi dažbine i proklinjem sindikate kada vladu žicaju povećanje osnovica, jer onda mi koji si sami plaćamo doprinose, automatski plaćamo hrpi uhljeba koji ne rade puno više nego što bi trebali.

Državna i javna administracija je čudo. Pola ljudi radi i to radi jako puno, pola ljudi ne radi baš ništa. Velikom većinom, svi su tamo po svim mogućim političkim kombinacijama. HDZ, SDP, jako puno HNS i jako puno bivša Bandićeva stranka, rodijaci, ljubavnice, ljubavnici, ovaj lobi, onaj lobi. Nešto sam imao nedavno susret s jednom jako nebitnom ustanovom državne birokracije i fasciniram sam da postoji ustanova koja toliko para uzima, a ne radi ništa. Da svi crknu od neke bolesti, sve bi bilo isto. Najgori od svih ljudi u birokraciji su oni koji im rade PR. Dno dna.

Privatni sektor je nadoštuklan na državni budžet i Hrvatska ima zapravo neki čudni državni kapitalizam. Država dijeli budžetske pare i pare europroračuna jer 25% joj se vrlo brzo vrati. Pravi privatnici su oni koji proizvode nekakve điđe-miđe koje nema nigdje, a po jednoj dobiješ neku strahotu novaca. Zatim mali broj informatičara koji znaju programirati na višim razinama (programera zadnje vrijeme je podosta). To je više manje to.

Mislim svi znaju kako Hrvatska funkcionira. Red turizma, red dotacija, red snalaženja, red ovoga, red onoga. Kao što smo vidjeli, vani ne cvate cvijeće, jer se npr. pol ljudi iz Irske vratilo u Hrvatsku. Kao što će se dio vratiti iz Skandinavije i Njemačke, dio će opet otići. Dotacije iz inozemstva su isto značajan dio domaće ekonomije. Sve to nekako funkcionira.

Pod uvjetom da na vlasti nije Zoran Milanović. Stvarno ne znam tko iole psihički zdrav mogao glasati za čovjeka koji otvoreno sebe uspoređuje sa crnim đavlom, koji je otvoreno za uništenje ustavnopravnog okvira. Institucije u Hrvatskoj su slabe ili nikakve, ali da ne treba ih zato uništiti, graniči s mozgom. Ali, većina ipak nije glasala za SDP. Što daje nadu.

Gadila mi se kampanja SDP-a i Možemosa i dalje mi se gadi. Gadi mi se svatko tko kuka da je ovo najgora zemlja na svijetu. Laže i obmanjuje. Imamo korupciju, ali ona je strateški raspoređena po svim dijelovima hrvatskoga društva. I SDP i Možemosi su jednako korumpirani kao HDZ i sad mi se gade.

Fasciniran sam kako DP izigrava da nije udruga poduzetnika. Fasciniran sam kako HDZ se pravi da da ne hvata žetončiće. Fasciniran sam kako su se Most i Suverenisti po hitnom postupku raspali kao što se sve desno u Hrvatskoj odmah raspadne.

Ali, unatoč svemu u Hrvatskoj je puno bolje nego u većini svijeta. Npr. u Mađarskoj i Austriji galopira inflacija. Irska je ogavno mjesto za život. Njemačka ima bolesno lošu društvenu atmosferu. Austrija je u dužničkom ropstvu Rusiji. Poljska je isto u toksičnom društvenom stanju. Belgija na rubu raspada, Francuska i Švedska imaju problema s jednom religijskom manjinom čije ime neću spomenuti zbog Googla. Kako je u većini Europe, tu je više nego dobro.

I s obzirom na to, nije čudo da je HDZ dobio toliko glasova. Unatoč korupciji do neba.


Pero Panonski, 889. put

Foto:Pixabay.com

Nije da je život stao. Računi se platiti moraju. Ukrajinski civili i dalje ginu, a kada neki Rus slučajno pogine, Moskva viče da je Amerika teroristička zemlja. Da su Obama i Merkel 2014. rekli stop Putinu, svijet bi bio normalnije mjesto.

Opet se ratuje na Bliskom istoku. Cinici bi rekli da je to normalno stanje stvari za bliskoistočne prilike. Ako nekim čudom otvorite Stari zavjet (znam da knjige i tiskovine su nepopularne, u hrvatskim javnim knjižnicama najbolje idu kuharice, bez zafrkancije), onda vidite da je cijela povijest židovstva, povijest nekakvoga ratovanja.

Ali nešto je globalno loše u zraku. U gigantskom sukobu Metuzalema, Amerika treba birati između dva čovjeka koji su odavno trebali biti u penziji, između Bidena (za kojeg se iz aviona vidi da nije baš najbolje) i Trumpa, koji se uspješno pretvara u dijete. Ako Amerika ne funkcionira, svijet je u kaosu.

Priznajem da mi sve više na živce idu spike ljudi koji govore da je prije bilo bolje. Bilo je drugačije, ali i za Hladnoga rata bilo je ovako neizvjesno, Rusi (tada pod nazivom Sovjeti) jednako su se prijetili kao danas s nuklearnim holokaustom. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je inflacija bila način života, a koliko su vrli Jugoslaveni bili uspješni u svakome pogledu, svjedoči činjenica da se ta vrlo uspješna država raspala u jednom vrlo uspješnom ratu u kojom su malorusi zvani Srbi izveli više omanjih genocida, koji se doduše čini kikirikijem spram onoga što velerusi rade u Ukrajini gdje već dvije godine ravnaju cijele pokrajine sa zemljom, gdje ubijaju i siluju sve što hoda i gdje su oteli tisuće i tisuće ukrajinske djece. Napravili bi to sve Srbi, samo nisu bili sposobni, a i Hrvati su varali, naime, naoružali smo se, iako je Budo Lončar imao druge planove.

Ali taj kretenski osjećaj da nešto dubinski i istinski nije u redu, svakako je u zraku. U noći dok ovo pišem, zelenjava na Markovom trgu provodi nekakav performans dok im se Jakuševec urušava, ZET propada pred očima (cijelo vrijeme se vozi po ljetnom rasporedu jer nema dovoljno buseva i tramvaja) i slično. Zagrebu, Zagrebu, nemaš sreće.

Dakle, blesava zelenjava, kada je osvojila Zagreb, progasila je kupovanje rezervnih dijelova za ZGH opasnom prijevarom. Kako nitko od njih nije vidio u životu pet minuta pravoga rada i nije očito otvorio haubu auta (ili bilo čega na 4 kotača, naravno oni su za 2 kotača), oni su prekinuli uhodani uvoz dijelova s Dalekoga istoka. Kako mi šulkolega već 10+++ godina u tome poslu, jednom kada prekineš uvoz dijelova, nemoguće je praktički uspostaviti zadnjih 5 godina ikakav uvoz. Teško ili nemoguće je opet pronaći tranšu uvoza jer Zapad i zelenjava su natjerali Kinu i Indiju da smanje proizvodnju zbog emisije plinova, pa odjednom ima manje svega. Jest da je Bandić bio čovjek dostojan lika u Puzovim romanima (ako niste skužili, riječ je o Kumu), ali usred korone tako nešto napraviti. Ako se čega plašim, onda se plašim vlasti sastavljene od zelenjave i lizača oltara. Sačuvaj nas Bože zelenih i "poštenih" u politici.

Jedino što ću se složiti da je prije bilo bolje, to su muzika i filmovi. Žalim što mladi odrastaju uz lošu i muziku i mobitele. Kada sam ja bio mlad, onda smo pravili teške gluposti. Kao što su to svi pravili kada su bili mladi. Jer biti mlad, znači biti glup. Uglavnom su te gluposti se prepričavale usmenom predajom, često su bile izmišljene i začinjene, ali mogao si se ipak obraniti.

Sada ako si mlad, napraviš nešto glupo, odmah te netko snimi i evo tebe na TikToku. Ili cijela nacija čita tvoju prepisku u Jutarnjem listu.

Dao bih puno novaca da se malo vrijeme popravi. Neka bude nam svima dosadno. Neka se svi dosađujemo.

U cijelom svijetu sve ide u krivom smjeru. Kako se ni u Americi, ni u Rusiji, ni nigdje ne moeže naći netko, netko tko je sposoban i s malo vizije? Čudo jedno. Opet ću se sutra ujutro čuditi sam sebi zašto sam neispavan.

Pero Panonski, 888. put