Nekada sam pisala taj blog na blogeru pod imenom Udivljenost i tada je doista malo bilo korištena ta riječ. Na tom blogu bilo mi je drago pisati jer sam nekako osjećala određenu slobodu pisanja u trenutku. Riječi oko mene su samo dolazile. Sjećam se i nekih blogera: kameno srce, ruža, netko tko je pisao o depresiji,pa priče, pa cura ili žena koja je pisala u muškom rodu, pa onaj netk tko je stalno mijenjao imena a pisao je ljubič pjesme.... znam da bez najmanje pet komentara nije bio post barem od onih koji su redovno pisali. Valjda je i to bilo vrijeme kad sam više mogla pisati ili sam odvojila više vremena za druge koji su me također inspirirali. Bilo je tamo neprežaljenih ljubavi, filozofskih misli, duhovnih ...bilo je i onih drugih. Moje su bile, duhovne, ljubavne, filozofske, sociološke...I danas kad upišem u google udivljenost vidim tu riječ koja se sada obilno koristi za razliku od prije. Znači korištenje riječi udivljenost za blog je uspjela u široj zajednici ostaviti traga iako je to bilo...mislim 2009. godine. |
kao i mnogi u svojim svjetovima bez velikih očekivanja ali ne i preživljavanja dnevno se bolno uranjam u dan dok tišine hladnih zidova lako podnosim dok me one potiču identificirati radosti |
Oživi svoj dan živim biljkama, živim ljudima i živim vremenom. Samo je mali dio života potreban kako bi dobili iskru za život i djelovanje. I dok ovo pišem na računalu, voljela bih to napisati rukom i podijeliti s vama. Zato slijedeći put ....da...napravit ću tako. Oživi srcem prirode koje kuca. Oživi vodom. Oživi Duhom. Neka odlazi sve ono što ne treba. Neka odlazi sve ono što zagađuje misili, tijelo, duh. Neka odlaze svi oni koji su prljavog jezika i prljavih misli. Pospi se prahom Operi se vodom Kreni!! |
Od 14 mogućih godina ovo je samo mali kratki dio koji smo zajedno otkrivali u dvije godine kad smo bili gotovo ograničeni prostorom i mjerama. Ipak, nešto smo bili napravili. Žao mi je što nisam upsjela sve, ali nemoguće je raditi i snimati. I mislim da je gotovo nepotrebno ako nema nekog trećeg da to učini, jer sam si do ramena u glini, kaširanju ili bojanju. Ovo je oproštaj od ovakvog načina rada. Oznake: art |
Kad istražiš svoje nutrine, kad pogledaš svoje dubine, kad vidiš svoje plićake tad spoznaješ nešto ali ne vidiš svoja leđa što na njima piše treba ti onaj netko i Onaj Netko. Potreba je čovjekova biti sam, spoznavati, promatrati. Ma ne možemo ako to činimo gledajući ekrane.Ne možemo ako ne uzmemo vrijeme i odlučimo. Oduvijek volim biti u prirodi i promišljati. U tišini se isplakati, odšutjeti. Staviti pred sebe što sam dobro radila. Nekad mislim da jesam, a onda spoznam, da baš i nisam. Ne može čovjek biti objektivan. Ipak, ako ima čovjek Ogledalo u kojem se može pogledati vidi jasnije pa ispravlja, popravlja. Dok ne krene čovjek počeprkati po sebi, pa onda upita one oko sebe što misle o njemu, ni ne zna kakvu nosi sliku. No, ne uznosi se oholo i oprezan treba biti ako te samo hvale, da se ne uzneseš previše, ali i oprezan treba biti i kada te kude da ne uzmeš previše i staviš još više tuge u svoje srce. Bilo jedno, bilo drugo ostani onaj koji jesi pred NJim i sobom. Glavno je vidjeti i ili je poniziti ili se ohrabriti i predati. Najteže je predati se nečemu što mislimo da nema smisla, ali kad vidiš smisao... |
Večeras smo imali obilježavanje 70 godina naše osnovne škole "Bratstvo i jedinstvo", koja je preimenovana u " Viktorovac". Velika dvorana Rafinerijskog doma bila je gotovo puna: puna učenika, učiteljica, ravnatelja bivših i sadašnjih. Neizmjerno mi je bilo drago vidjeti mog učitelja Mirka T. i njegovu ženu Mariju T. Našu profesoricu iz francuskog Gordanu M. I tako redom....sjetim se onih kojih nema, a zapravo nema nas mnogo jer otišli su mnogi u razne zemlj i razna mjesta, kako rekoše trbuhom za kruhom. Zapravo najveći posao napravila je knjižničarka Iva D. pod zelenim svjetlom ravnateljice Višnje D. Trebalo je popisati svih 70 godina, učenike i učitelje. Statistiku. Nimalo lak posao. Najljepše je đačko doba, tada smo pisali u spomenarima, a sad se s nostalgijom sjećamo. 1982. Krenula sam u prvi razred sa šest godina i jedan mjesec i jedva sam čekala. Likovni je bio moj omiljeni predmet uz tehnički. Možda da smo imali pokusa i vježbi bila bi i kemija i fizika, a bubat na pamet nisam kužila. I tako postali smo ljudi i nismo više ona mala djeca, ali ipak taj osjećaj u meni kad vidim mog učitelja koji mi je bio poput oca u tim nekim krizinim trenutcima, je neopisiv i uvijek vezan za djetinjstvo bez obzira koliko godina imala. Mislim da je ovo bio hvale vrijedan trenutak. |
Nisam sigurna tko si ni sada nakon toliko godina. Trpam riječi u papirnate kape u papirnate brodove koji će netko staviti na površinu rijeke i možda će ploviti na cijeloj rijeci, a možda će ih povući jedan mučni vir na dno. Nije tako ozbiljno i udaljeni obrisi kao dio prošlosti izranjaju. Režiseri života kažu " Sjajno je>", ali gdje su bili kad sam znala tvoj parfem, neizrečene riječi i ono što se dogodilo. Doista je samo krhko znanje i povijest koju pišu pobjednici. Daljine vremena znaju tko smo. |
Mislim kako neću biti više na FB, pa žao mi je onih 500 i nešto ljudi s kojima sam se čula povremeno. Tražili su me danas potvrdu hoću li ili neću pripadati klanu META i ne, neću. No, evo oni koji me traže uvijek me mogu pronaći na e-mail adresama ili mobitelu. Čovjek živi u svakom trenutku koji osvijesti i vremenu koje osvijesti. Meni olovka u rukama nije strana kao ni bijeli papir u ruci, te dvije stvari uvijek su blizu mene. S olovkom nešto pišem ili crtam, a na papiru je uhvaćena trenutna stvarnost. Mislim kako svatko od nas ima divnih riječi i rečenica, misli i vjerovanja, onih talenata i darova koje međusobno možemo dati jedni drugima. Što svakog pokreće to je su te male individualne iglice ili iskrce koje ne daju mira. KOliko se to nekome drugom sviđa to je do svakog onog koji sluša. Sudjelovala sam sa slikama u žiriranim izložbama "Ružnoća" i "Autoriteti" u Puli koje je organizirao HDLU -Istra, pa i poslije u zajedničkoj Godišnjoj HDLU Zagreb. Kroz svoj život kao i svako živo biće razmišljam o postojanju, o ljudima oko sebe, o Onom nekom i napisala sam knjigu "Duhopolis" koja je predstavljena u Karlovcu čiji su mi ljudi ostali u lijepom sjećanju. https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4380975/autorica-knjige-marijana-petrovic-mikulic-inspiraciju-crpi-iz-proucavanja-biblije-i-povezivanja-dogadjaja-koji-se-ondje-opisuju/ Pa me onda godpodin Đuro Vidmarović pozvao u goste u svoju tv emisiju na Laudato https://laudato.hr/emisije/marijana-petrovic-mikulic I sudjelovala sam na konferenciji Kreativni Zdravstvenog veleučilišta u temi koja je zapravo zanimljiva, ali ponekad je teško iznijeti desetogodišnji rad u 15-tak minuta, ali uspjela sam. I na kraju, i moji korisnici sad sudjeluju s izložbom i filmićom jer sam se potrudila prijaviti ih na UPSET ART festival u Kulturni centar Trešnjevka. I unatoč svemu što prolazi prošlo je i ovo, a ovih nekoliko riječi je kratki zapisnik ne emocija, ali malih trenutaka sjećanja. Oznake: Karlovac, Laudato, HDLU |
Cilj dječje knjige je zanimljivost i poučnost, ali i da bude prikazana kroz ilustracije koje će biti prihvatljive djeci. I tako Tihana i ja napravismo knjigu koju smo reklamirale pokoji put. "Šime zvani Mrak" kao priča može vas oduševiti, a i kao ilustracije. Tako bit će evo koja slika za koji dan dok skužim kak se stavlja. Opet je ovdje nešto novo. Bila sam u dvorcu Oršić u Jakovlju koji čuva HDLU i umjetnost onih koji su tamo bili ostavili tragove prošlosti. Kolege iz HDLU su osmislili radionice za djecu i odrasle kao i cjelokupni popodnevni piknik koji je bio izuzetan kao aktivan pokret prema naprijed, gdje se ljudi dogovoriše o vrijednosti zajedništva i djelovanja. Bila sam im poticaj ja odavdje, ali su bili i oni meni. Pljuskovi, grmljavine, ma ništa to nije uništilo međusobne djelovanje. I družila sam se s dragim ljudima kad sam uspjela. |
Dan koji u sebi nosi promjenu, hoćemo li prihvatiti takav svaki dan? Hoćemo li dane brojati? Hoćemo li minute dragocjeno čuvati? I imam tisuću pitanja. Dan i noć, jedna vrijednost. Vidiš li ti istinu koja se nalazi oko tebe? Nesebično. Samo tako može se biti u danu. Ne zaboravite ljubav. Sve si ti.Duh otvara tvoje biće i vidjet ćeš kako jedan dan postaje tisuću i tisuću jedan. |
Ljeto, voda, zrak, priroda Ujutro pogledaj sunce koje izlazi. Gledaj kako šuma diše i skladno šumi. Gledaj kako se travka oslobađa kapljice rose koja se tiho spustila kao magla. Ona siva čaplja tiho sjedi na drvenom čamcu ispod zelenog mosta ispod kojeg skaču ribe tražeći kisik. Jedan kamen hladan obasipan prvim zrakama dobiva čarobnu boju. Diši i udahni zrak. Postani svjestan svog jednog udaha koji ti ulazi u pluća i odlazi u sve male stanice tijela. Diši!!! Zatvori svoje oči i diši. Poslušaj tišinu riba i trave, divljih pataka i ponekog psa. Hodaj tabanima po vodi. Hodaj tabanima po zemlji i pijesku. Hodaj tabanima bosim po zelenoj travi. Osjeti vodu i kamenčiće ispod tabana. Osjeti mekoću i tvrdoću zemlje i trave, mekoću pijeska osjeti. Trči. Trči koliko te noge nose i osjeti otkucaje srca. Diši. Slušaj zvukove oko sebe. Gledaj boje. Zahvali! Zahvali za vodu, za dah, za zrak, za kruh, za biljke, za životinje, prijatelje, Njega. Zahvali!!!! Raširi ruke i zahvali. |
Ovo mi je otkriće. |
Urednik Siniša Matasović i ja promovirali smo 1.6. moje Siskulje u knjižnici Tehničke škole Sisak u prvom razredu gejmera koji su bili zainteresirani za povijest našeg grada u kojem se doslovno mali kamen može pretvoriti u priču. Prof. Ana Burić Kundrata totalno je pripremila učenike. Martina Janko, dipl.knjižničarka nas je divno ugostila i saznala sve o nama. Razred za poželjeti i pitanja koja potiču. Naravno bila je tu i moja prof. Jadranka Gabriša-Perković, koja je s nama bila od onih vremena kad su Tehnička i Industrijsko-obrtnička škola bila jedno CUO Norbert Veber. Ona je u Industrijsko-obrtničkoj školi knjižničarka s kojom smo tražili svoje talente: pisanja, crtanja, filmskih večeri, snimanja, izložbi, bontona, kuhanja, voditeljstva, izleta, modnih revija, gostovanja..... Divno je to bilo. Odlazi i ona sada u mirovinu. https://www.sisak.info/2022/06/02/promovirana-knjiga-siskulje-siscanke-marijane-petrovic-mikulic/ Likovna radionica u vrtiću 25.5. Vrtić pitala sam se kako ću imati tu likovnu radionicu jer obećala sam Sanji da ću joj doći, jer sam željela. O hvala joj za otvorena vrata. Hvala za otvorena vrata vrtića. Bilo je na početku teta hoćeš li pojesti palentu najfiniju vrtićku do teta što to imaš na sebi i teta ajd bok. Slušali smo Vivaldija Četiri godišnja doba - Ljeto i gledali smo slike Archibalda Četiri godišnja doba - Ljeto. Uspjeli smo Sanja Domenuš i ja motivirati uz svijetleći zvučnik i mobitel...Klinci su bili zainteresirani primjereno njihovoj dobi i vjerojatno su do drugog jutra sve zaboravili. U biti divno je bilo. |
Badem je procvjetao ove godine nakon čekanja. Posijala sam tri koštice prije četiri godine onako kako svašta probavam posijati. Nicalo je bilje onako stidljivo. Tri godine nije bilo cvijetova, samo lišće na dvije grančice. Gledala sam ga kako se prošle godine muči s nekim bubama. Malo sam ga branila i uspjela. Tražeći od kuda je badem i može li uspjevati kod nas pronašla sam i u Bibliji da se pronalazi. Badem je procvjetao kad i visibabe. Biblijska simbolika je kažu neki da je poput Boga uvijek budan. Kako sam čitala različite tekstove tumačenja probajte vi pronaći ono nešto za sebe. Mjesta u Bibliji: Post 30,37; 43,13; Izl 25,33.34; Br 17,23; Prop 12,5; Jer 1,11.12 |
Kako izgleda svijet oko mene često se razmislim jesam li stvarna? Kad se okrenem sjetim se dragih ljudi koje sam ponovo susrela i ove godine na godišnjim susretima. Uvijek se rastužim na neke susrete jer je ponekad tuga nečijeg života velika i kad vidim kako se taj čovjek bori unatoč svemu što je proživio onda i ja nalazim riječi utjehe. Nekad ostajem zatečena. Ostaju mi sjećanja na umjetničke zastavice i izložbe, ali prije svega na drage ljude. Stvarni smo onoliko koliko smo drugima u srcima, onoliko koliko se čujemo ili onoliko koliko mislimo na druge. Mogu li bolje....svaki dan ako Bog da mogu. Koliko je nama dano? Koliko će se tražiti? Godina je prošla. Koliko sam stvarna? Koliko sam u ovom trenutku? |
Od kratkih dana i još kraćih noći odvojila sam ono vrijeme za poneke izložbe i umjetnike koje sam mogla popratiti fotkom i oduševljenjem u sebi. Pogledala sam i izložbu u Anton Vrlić "Preobrazbe" staklo i BODIES 2.0- Veličanstveni svemir u nama. Sva sreća pa je Vlasta imala dobar poticaj za prvo gledanje tijela koja smo onako zanimljivo prihvatile, gotovo istraživački. Treba čovjeku snaga i želja za to pogledati. Ipak su to tijela-mumificirani uredno pripremljeni leševi koji vas na neki određeni način potiču ili na odlazak iz prostorije ili ostanak u njoj. U njima nećete pronaći dušu, ali ćete možda pronaći poticaj za istraživanje sebe. Od čega ste vi građeni. Što je to u vama što vas tjera na svakodnevno jutarnje dizanje. Naučit ćete nešto i možda nešto promijeniti. Odgledale smo staklo u različitim fuzijama teksturama, strukturama i divotu koja gotovo zrači u mraku na svjetlu koje je stavljeno ispod staklenog izloška ili iznad. Lom svjetlosti oduvijek je čudesan. Možda su se zato i Indijanci zaljubili u staklene perlice, dok drugi traže dijamante. Također, bio je postavljen paus papir modeliran na nekoliko načina koje čovjeku strojarskom tehničaru ne bi palo na pamet od toga napraviti umjetnost. Poznato je kako paus služi u tehničkim crtežima (tako sam ga i ja koristila u Tehničkoj školi) , ali ovakav pogled na paus proširio je Vlastine i moje okvire. Tko zna kuda nas to odvuče. Papir kao papir, a privlačna sila kojom zrači uvijek je izazovna. Teško je ostaviti bijeli papir bijelim. Zapravo to je izazov koji netko kreativan ne može gotovo izdržati, osim kad zapadne u krizu, što znači da umjetnik nipošto nije dobro. Uživajte u otkrivanju stakla i papira. Na izložbu studenata ALU otišla sam sama, baš na brzinu jer više nisam imala vremena.... Raduje me kad nove generacije dolaze i donose onu radost života, radost kreativnosti i nepresušni izvor inspiracije. Često sam ove godine prolazila Ilicom i gledala Akademiju likovnih umjetnosti. Prošle godine i pretprošle su me oduševili studenstki radovi. Nisam stigla na ostala mjesta, ali definitivno barem jedno je inspirativno. Umjetnost ova likovna na papiru, bojama i kroz mnoge tehnike prodire polako u vanjski svijet. Ne priča se u vlaku o umjetnosti kao o "Večerama za pet" i "Ljubav je na selu", ali postoje ti mali krugovi pričanja. Ove godine definitivno imat ćete štošta za pogledati, ako napravite taj maleni korak u svom životu i krenete na vlak koji je besplatan (od Siska), do izložbe koja je u Ilici, koja je također besplatna. Moći ćete pogledati Akademiju koja je ranjena nakon potresa i čiji zidovi u ovakvom stanju ne znam bi li izdržali još jedan jači potres. Studentski radovi zaliječili su rane koje su i ostavljene kao podsjetnik vremena. Stvarati unatoč svemu. Inat. Ljubav. Djelo. A nakon viđenog potražite i one druge prostore umjetnosti. Neka umjetnost prodre u sva vaša osjetila i inspirira i vas na stvaranje. Tko zna što čuči u vama! |
Moji prvi poticaji na čitanje bili su moja mama, moj učitelj i zubar. Moj učitelj je rekao mami kako bi bilo dobro za odlazak zubaru nagraditi nas sa knjigicama i to je mama uspješno provela. Tako da je to njihov bio zajednički projekt, a nama je ostalo kao lijepo iskustvo. Knjiga " SIskulje "koju sam pisala sastoji se od pjesama i kažu neki kako su im Siskulje pomogle drugačije vidjeti grad koji je sada ranjen, koji treba našu pomoć i oživljavanje. Grad i ljudi. Crno, bijelo ili imaju neke sive točke koje ga počinju oživljavati. Moj grad koji diše....i ne da se... |
Ne spavamo u miru skoro mjesec dana.Već danima smo mislili kako se sve drugo ljulja samo mi ne. Svatko na svoju stranu snalazi se kako zna sa svojim psihičkim stanjem. Ljudi su frustrirani i grubi, a u isto vrijeme ne znaju kako bi riješili problem. Nije dovoljno čovjeku reći neka bude sretan što nije umro. Kako je to dovoljno? Nema dokumente za obitelj, nema stan i na cesti je...Za to što je preživio samo treba reći, ali čovjek treba snagu i za posao i za obitelj i za nove okolnosti. Ne znam kada sam prestala osjećati strah, a bilo me jako strah i danima nisam znala za sebe. Ne znam. Je li to bio onaj trenutak kad osvjestiš kako treba iskoristiti svaki dan? Je li to trenutak kad živiš više za druge nego za sebe? Je li to trenutak kad si svjestan kako je duša bitna? Kad vjeruješ? Ljudi su sanjali potrese i ja sam sanjala. Opterećeni, ali ne i jadni i bez nade, još malo s nekom nadom. Neki kažu da bi se trebali vratiti u kolotečinu, a ja se pitam koju kolotečinu? Prije potresa? Prije korone? Prije nego što su ljudi moje generacije počeli iz grada odlaziti za kruhom jer nikako nisu mogli dobiti posao? Poslije rata ili prije rata? Koju kolotečinu? Kad sam imala 13? I mene je to vratilo u te 90-te. Sjetiš se puta do betonskih garaža -skloništa,koje to nije bilo(ali je bilo dovoljno kao zaklon mnogima) . I danas su neki ljudi i dalje zvijeri. Eno tamo kod frenda upali u ulaz i ženi iz prizemlja maznuli tehniku. Kod njega na vrata pokušali ali nije išlo. Prijavio je sve policiji. Što nije sramotno? Što će te usrećiti nečiji televizor? Ma neće ni tebe ni tvoje. Vratit će se to sve. Na žalost toliko je uništenih zgrada i nema toliko policajaca koji bi mogli stražariti pred svakom zgradom. Ljudi su se negdje organizirali pa stražare. Negdje to i nije moguće zbog statike i malo prostora. Lijepo je rekla veleposlanica Japana kako bi bilo najbolje pitati japanske stručnjake za gradnju, za bolju gradnju i izdržljiviju. Možda će ju netko i poslušati i neće ponovo krpati,nego porušiti i graditi bolje. Evo malo dolje fotki grada Siska Stari most, jedna osnovna škola, jedna srednja škola, na kraju je glazbena škola, crkva u gradu i crkva kod groblja i dvije fotke prve ulice |
"Sisak se uspješno pretvara da spava" je knjiga koju je napisao Siniša, ali mi se čini da u ovim danima ne urla kao ostala mjesta koja su pogođena potresom. U Željezari jako puno ljudi nema više stan i krov nad glavom. Kažu oni koji su brojali oko 8 zgrada kod pošte je neupotrebljivo (možda i više, neke nemaju stubišta, sada nema tople vode i grijanja, čak se u zgradama stvaraju bazeni jer su pukle cijevi). U Podjarku još nekoliko zgrada će biti ruševine. Zamislite zgrade od samo tri ili četiri kata po dva ili tri ulaza, koliko je u nutra bilo ljudi? To je mnogo!!! Kuće iza Konzuma i Školskoj ulici ni ne brojimo jer vidimo da ljudi pokušavaju sami sebi pomoći, ali neke se više ne mogu poporaviti. Na Brzaju i Viktorovcu također su velike zgrade starije gradnje platile, ali i neke novije. Kod klizališta isto ima štete. Tko zna ... Kažu neki da je stradalo i romsko naselje. U gradu neupotrebljivo je jako mnogo zgrada i kuća. Mislim da su rekli da bolnica, škole, crkve i neke ambulante nisu upotrebljive. Neke ni trgovine ne rade.To je ono nešto osnovno. Ništa. Sisak je grad sa zgradama! Sada on ima puno ljudi kojima je potreban smještaj i grad je koji će trebati ponovo izgraditi. Kažu da oko 200 ljudi spava u dvoranama, ali to je jako mali broj i nije broj onih koji su ostali bez doma. Ljudi su otišli sa djecom tko god je mogao negdje. Mnogo ljudi spava u automobilima na parkiralištima jer se boje potresa, korone i pljački. Gotovo svaki kvart će trebati popravljati i nešto u njemu ispočetka. Odakle će se početi i kada, to još ne može znati nitko. Gdje će biti toliko ljudi? Kako će odlaziti na posao ako ga uopće imaju više. Kinezi grade brzo. Čak su i brzo sagradili Pelješki most. Njihova ustrajnost bi nam trebala. LJudi doista, apeliram za naš Sisak i sve one bolesne, starije ljude, koji su u morali otići na velike organizirane smještaje, koji su otišli iz grada, koji se boje korone, koji bi se nekad vratili, ali neće imati dugo gdje. Trebat će se javiti sposobni ljudi od struke. Trebat će djelovati! Vi sposobni nemojte čekati da vas netko pozove. Javite se sami. Trebat će nam sigurno nove zgrade i kuće. NEMOJTE ZABORAVITI SISAK! NEMOJTE ZATVORITI OČI NAKON DESET DANA kad ovo prođe! Svaki put kad zatvorite oči i srce, a mogli ste pridonijeti, najmanje jedan život ostaje bez vaše pomoći. Trebat će sagraditi i Petrinju, ali malo čvršće nego poslije rata. |
Ustajem rano ujutro i odlazim u šetnju kad nema magle, iako strašno volim kad je magla, tajnovita, gusta, čarobna, ali ipak.... Prolazeći tim nekim utabanim stazama pronalazim svoje misli, čeženje, želje, radosti i tuge, pa i zaplačem i nasmijem se tim nekim prolaznostima kao čovjeka, kao žene u nekim godinama. Ne znam jesam li jača ili slabija ako dopustim suzi spust niz lice? Jesam li jača ili slabija ako mi prođu trnci još uvijek kad vidim nešto što me pogodi? Jesam li jača ili slabija, ako se pravim da se neke stvari ne događaju meni? I kada uzimam riječi igrajući se s njima tvoreći neku sliku pa uzimam kist i boje koje slažu i poništavaju sve naglašavajući neki sasvim drugi svijet, jesam li jača ili slabija? Koliko je važno biti jak na izgled i koliko je važno biti iznutra jak. Ne diraju me tuđa mišljenja ljudi koji mi nisu važni, ljudi koji su dvolični, koji glume danas ovako a sutra onako, tako i tako oni imaju uvijek više prijatelja, a kad im zatreba netko, nemaju nikoga zapravo. Prepoznaje svatko one koji su iskreni i koji ne žele nikoga povrijediti. Samo takvi ljudi su od velike koristi društvu u cjelini i kada bi ih bilo više, i kada ne bi bilo bolesnih ambicija prelaženja preko leševa tada bi doista bilo i manje beskućnika, manje usamljenih ljudi, i ljudi koji nisu samo broj. Nismo samo broj iako se stalno to nekako želi prikazati, mi smo muškarci i žene, djeca, adolescenti koji imaju svoje ime, svoj stav, ali malo smo se zatrpali. Pronaći svoju svrhu života i u ovim vremenima je neprocjenjivo važno. Mislite zašto? Zato što je svaki dan poklonjen. Zato što kad udahnete zrak sjetite se da sada živimo pod maskama koje trebamo u društvu, ali dišite što češće vani. Dišite u prirodi! Nemojte sjediti samo pred računalom, ugasite taj mobitel ili pecite kolače i dajte onima koji nemaju. Okrenite se oko sebe. Unatoč maskama potrebni smo jedni drugih. Možete pisati pisma. Možete slati čestitke. Možete puno toga....Nemojte da vam prođe vrijeme. Slikajte. Fotkajte. Svirajte. Vi ste vrijedni za druge, kao i drugi za vas. Nemojte zaboraviti, došli ste na svijet i možete ga oplemeniti svojom ljubavlju. Sjetite se Isusa makar za njegov rođendan - Božić. Malo sam slikala. la. |
Skupna izložba u Galeriji Pred kraj godine svake godine organizirana je zajednička likovna izložba. Dala sam nekoliko slika na ogledanje, pa tko poželi. |
Kad dolazi prosinac, uvijek me asocira na prolaznost koju osjećamo i vidimo svuda oko nas. U isto vrijeme ta asocijacija isprepleće se sa beskrajom zajedno čineći onu tajnu života koju kao živa bića stalno pokušavamo odgonetnuti. Dok promatram gladno drveće željno sunca uočavam mrtvo lišće i sjeverac u kosi. U meni se javi želja nekome napisati čestitku, pismo, poslati nešto, jer premalo smo na ovoj planeti. Tad uzimam te sve škare, naljepnice, koverte, ukrasne papire, stare čarape, školjke....I činim nešto drugačije. Nekome će se svidjeti. Nekom će biti toplo oko srca. Netko će znati da nije sam. Uvijek postoji šansa da nas netko voli i da mi volimo nekog. |
Dok ovih jutara gulimo hladnoću sa šajbi, polako nam se približava božićno vrijeme u kojem više tražimo onu božićnu radost, sjećanje na Isusovo rođenje i blizinu svojih bližnjih. Ne znam kakvo će ono biti ovih dana, ali definitivno bit će drugačije, kakva je bila i ova cijela godina. Reklame se vrte po mnogim izlozima i letcima, ali ne znam jeste li primijetili, sve više ljudi traži samo zdravlje. Mnogi će i ovih dana ostati bez posla, a onda i bez novaca, ...Ne znam, konglomerati gradova dobro su umreženi za slučaj ako čovjek nije nešto platio odmah dobiva opomenu. No, biti samodostatan,sve se više traži. Kad je sve ovo počelo s koronom, ljudi su počeli kupovati manje posjede. Vratiti se prirodi, bila je težnja. Neki su uspjeli, a neki još traže. Razmišljam i dalje koju poruku smo kao društvo naučili, kao narod....Čitajući Bibliju, u nevoljama je Bog slao proroke podsjećajući narod na grijehe, na priznanje i odricanje kroz post i molitvu. Svatko za sebe može reći gdje stoji i kako. Kažu da su sva vremena nakon što je Isus umro i uskrsno, posljednja vremena, čekanja i očekivanja onog dana. Promijenilo se i očekivanje. I ja sam se promijenila. Dok gledam tu hladnoću, dolaze mi sjenice na prozor, a ja im ostavljam kruha i kožicu od špeka (jer su rekli da je to za njih najbolje). Kod kuće sam još neko vrijeme, razlažem misli i stvaram različite stvari. Preispitujem se i tražim dalje. Umivam se, i odlazim van udahnuti hladnoću. |
Upoznala sam njih dvoje još 2008. On je radio u Idisu, a ona je pomagala svojima. Njihova ljubavna priča mi je uvijek bila zanimljiva i poučna. Vjenčali su se na Sljemenu u maloj kapelici, a za vjenčanje imali su vjenčani grah. I nije ih bilo puno: svećenik i kumovi. Ljubav gradi svjetove koje mi ne možemo niti zamisliti, ako nismo u tom stanju, možemo se diviti. I od tada do sada njihove ljubavi su velike. On je imao srčani, kasnije dobio multiplu i ona mu je pomagala, a uz to morala je (a to je ljubav) pomagati i svojim starim roditeljima koji su bili u BIH. No, on nije neki samo tako lik. On je borac. Dok je mogao išao je noću po zagrebačkim ulicama nositi sendviće bekućnicima, prostitutkama i potrebnima, ali je nosio i svoje svjedočanstvo o živom Bogu. Nije li već to samo za divljenje?! Biti poput Isusa, kojem je važniji bio Otac,nego svi ostali koji mu govore u kakvom je društvu i da mora paziti na ugled. No, ona se također davala. Radila je puno i htjela je, ali najgori mogući posao za njezino zdravlje koji je mogla dobiti a da je stalni je u tvornici tekstila među mnogobrojnim otrovima i parama. Ona je druga osoba, koju znam da je tamo oboljela. Kako oni žive u malih 17 kvadrata gdje ljubavlju jedno drugo zacjeljuju samo Bog zna. Treba se spustiti sa drugog kata stepenicama pa sjesti na bicikl koji se gura rukama. U zgradi nema lifta. On je jučer kad sam ga vidjela izgledao mentalno u svom svijetu jači prividno. Rekao je da je V slaba i u zadnjim stadijima. Šokirala sam se i zanijemila. Kažem da možda i postoji nada, znam neke koje su ozdravile. On me pogleda i svojim očima kaže sve rekavši da mora ići kupiti još zavoja i obloga za previjanje. Oni su se davali ovom društvu i samo da ste ih vidijeli 2008. kako smo se šalili, kako su bili vrijedni, skromni, puni ideja. A danas...upitam se zašto? Znam da je sve to dio prolaznosti koja je na našem planetu, ipak.... |
Bilo mi je potrebno neko vrijeme da naslikam slike na platnu. I sad je ovakva situacija sa covid-om i svim tim, ne znam tko smije i tko ne smije ići po galerijama i muzejima, dosjetila sam se postaviti svoju preko interneta. Još prije nekog vremena sam slušala kako se može, ali nikada dovoljno vremena za to, kao ni koncentracije. Dogodilo se ipak, da sam uspjela pronaći to vrijeme i krenula sam. Kako bi se postavila izložba preko interneta bili su potrebi sati proučavanja tog programa i bilo mi je potrebno nekoliko sati stavljanja jer nisam nikad radila u tom programu. I onaj zadnji završni korak -snimanje i objava, uf. nikako. I AHA trenutak je došao i sve sam skužila kako. MOJA IZLOŽBA " IZMEĐU SNA I JAVE" Upišete gore lijevo kod EXHIBITIONS Marijana Petrović Mikulić i malo pričekate da se otvori. Mislim da je za prvi put sasvim vidljivo. Pa ako vam se sviđa, znate gdje sam. |
E-mailom smo dobili povratne informacije o sudjelovanju na ovom zanimljivom i cjenjenom najtečaju. Nakon malo sudjelovanja, pa ne sudjelovanja, pa i to da sam ove godine poslala zadnji dan, gotovo i zadnji sat jer je nestalo interneta i doista sam mislila da neću više sudjelovati niti u jednom natječaju, ipak sam odlučila posalati. Jučer sam otvorila e-mail i pronašla ove riječi. Što reći? Zanima me kako drugi pišu na ovu tematiku i kako ju provode u svom životu. Pismo je u nastavku, a odabrane s naše Županije smo samo Slavica Sarkotić i ja. Čestitke nam! "Poštovani sudionici 12. Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“, poštovana autorice / poštovani autore! Zahvaljujemo vam što ste poslali svoje radove na naš književni natječaj koji je bio otvoren od 15. svibnja do 15. kolovoza 2020. Na natječaj se javio 131 autor, a poslali ste ukupno 178 radova (101 pjesma, 44 kratke priče, 9 putopisa, 16 eseja i 8 monodrama). Članovi stručnog ocjenjivačkog suda, prof. dr. sc. Vladimir Lončarević (predsjednik), prof. dr. sc. Sanja Nikčević i vlč. Anđelko Katanec, nakon što su pročitali radove koje smo im mi organizatori dostavili bez podataka o autorima, donijeli su odluku o rezultatima ovogodišnjega književnoga natječaja. U zborniku radova bit će tiskan 51 rad (25 pjesama, 12 kratkih priča, 4 putopisa, 7 eseja i 3 monodrame). Popis odabranih radova u nastavku je ovoga pisma. Veseli nas što su odabrani radovi autora iz svih hrvatskih krajeva! Čestitamo autoricama i autorima čiji su radovi odabrani za tiskanje u zborniku! " |
Čovjek oduvijek voli ostavljati tragove svog postojanja, tragove onog što voli i čime se bavi. Znanstvenici su se bavili pismima i slikopismima u pećinama, na kamenju koja su ostajala do naših dana. Mi se danas trudimo ostaviti tragove na papiru, ali više na instagramima, fb....zapravo društvenim mrežama, prije knjigama i nekim tiskovinama, ali rijetko želimo ostaviti dublji trag u nečijem srcu i doista biti spremni pomoći kad je pomoć potrebna. Ostaviti trag obvezuje kao i kod pisanja knjige potrebno ju je završiti, a kod prijateljstva bilo bi dobro izvršiti. Nikola Tesla je ostavio trag u cijelom čovječanstvu i doista možemo mu biti zahvalni za sve one izume. Oni koji su se udubili u znanost ostavljaju tragove dajući tu povratnu informaciju cijelom čovječanstvu. Naše je hoćemo li primiti te tragove ili ne. Bog traži da budemo u njemu i on u nama kroz sve što prolazimo i na taj način ostavljamo trag soli i svjetla u ovom svijetu. Ne može se sakriti plamićak u dubokoj noći. U mom životu postoje ljudi koji su ostavili tragove i lijepe primjere kako su živjeli. Postoje i oni drugačiji, kako nikad ne bih voljela živjeti. Postoje i oni za koje ne znaš gdje bi ih smjestio a primjeri su . Nedavno sam bila na sprovodu jedne Kristine čiji je život svima nama bio težak za gledat, a kamo li njoj za živjet. Kad izgubiš brata, pa zaručnika i pronađeš ponovo ljubav i dogodi se ljubav, i dogodi se dijete i bolest koja ju je nepovratno uzela. Njezini roditelji ostali su bez sina, bez zaručnika, bez kćeri. Gledajući je dok je prolazila sve to nosila je s osmijehom. Naravno da je plakala, naravno da joj je bilo teško, ali kad si bio s njom u društvu ona je čovjeka pored sebe vidjela. Ona je bila posebna i sve samo ne obična. Radila je kao primalja u bolnici namjestu gdje će i roditi dijete i izgubiti život. Kažu kako nije mislila na sebe, već se samo davala. Ona je ostavila dubok trag, a to se vidjelo i na sprovodu koji je bio velik. Ne znam, već dugo nisam vidjela toliki sprovod za jednu ženu. Jesam za vojnike, ali nikad za ženu koja je bila toliko posebna. Kako ti danas ostavljaš tragove? Samo na društvenim mrežama? Kroz svoj posao? Kroz svoje prijatelje? Kako će te pamtiti? |
I tako sam slikuljala, bauljala, tražila sebe. Neki umru vrlo mladi i ne pronađu se, neki se zakopaju, neki se utope...život nas melje. Ima načina samo treba pronaći onaj put samo tvoj, koji nije ničije gledanje, ničije očekivanje, već ono samo tvoje, ono što ti znaš ...i treba pronaći sebe da bi se ponovo izgubio. Umjetnost je duhovna potreba iskazivanja, promatranja, očekivanje svijeta oko sebe. I ja imam očekivanja od sebe. Gdje sam? Kako sam? Što radim svaki dan i raduje li me to? Imam i one jutarnje crtice opažanja koje me vesele i traju da preživim dan. Tko još preživljava dan?! No, slikala sam. Pronalazim se. Tražim se između sna i jave. Doista mi se čini da su snovi java, a java san. |
Jednom sam imala izložbu Mostovi i parkovi Siska, a napisala sam uz to i neki mali članak za list knjižnice. Fascinantni su mi naši parkovi koji u sebi skrivaju mnogo povijesti, one nepisane. Zapravo, žao mi je što negdje pored njih na pločama ili barem u onim našim prospektima koje dijelimo strancima i posjetiteljima nema napisano više o njima. Tako sam, prošli vikend izašla ponovo sa svojim štafelajom na jutarnje slikanje. Već dugo nisam bila u tom željezarinom parku kod jezerca. Mogu reći da je bilo inspirativno traženje svjetla i sjena, ljudi i životinja, boja i neboja... Bila sam znatiželjna kako će ispasti slike, gotovo da sam zadovoljna i malo sam još popravljala. Nastavit ću i dalje jer su me obradovali ti susreti u parku i mogućnosti jednog parka koji može dati mnogo više...upoznala sam različite ljude iako mi nije bila namjera, ali i to je odlično...možda se nešto i pokrene prije komaraca. Ponovo sam se osjetila da živim i zahvalila sam na svemu. Čovjeku tako malo treba. |
http://zaposlena.hr/poslovni-savjeti/zlostavljaci-na-radnom-mjestu-kako-ih-prepoznati-i-zaustaviti/ Danas ljudi obavljaju različite poslove i svakodnevno se susreću s različitim oblicima zlostavljanja. Neka zlostavljanja čovjek odmah niti ne skuži, ali se zlostavljači vole igrati ponajviše psihološki dok ih ne izlude, ovisno što traže i očekuju. Neki zlostavljači očekuju od svoje žrtve da da otkaz kako bi smanjili trošak firmi u davanju otkaza, zaposlili nekoga svoga, ili bi oni sami bili promaknuti na neko više mjesto. Zlostavljači se većinom vole gurati na sva moguća mjesta i bez njih "firma ne može naprijed". Oni će puno toga odraditi i ponudit će se da budu slamka spasa jer drugi ljudi to ne mogu, jer imaju i ostali život osim posla, obitelj, ali oni će uvijek biti 24 sata na raspolaganju. Oni će se potruditi da drugim ljudima daju štoperice i rade poput njih bez obzira na fizičku nespremnost ostalih. No, iz nekih stručnih članaka i proučavanja to se sve ne bi niti događalo kad bi sama firma imala kodeks ponašanja i za takve stvari upozoravala kako i stoji u nekim knjigama i istraživanjima. Ako sama firma to dopušta jer su takvi pojedinci potrebni firmi, onda se i takvi pojedinci izvlače zlostavljanjem jer su ju zadužili, bez obzira što svi ostali u okolini pate i iznemogli dolaze na posao, pa je i pojačano prisustvo bolovanja i bolesti koje se razvijaju, a koje su tipične za zlostavljane žrtve. "Dvoličnost Jedan od najgorih tipova zlostavljača na poslu su oni koji se pretvaraju da su vam bliski prijatelji, a s druge strane rade protiv vas iza vaših leđa. Otkrivanje, a samim time i suočavanje s ovakvim tipovima zlostavljača, je najteže. Oni ustvari grade vašu reputaciju pričajući o vama iza leđa. Njihove priče o tome kako ste nepouzdani i nekvalificirani mogu vašu poslovnu karijeru doslovno rastrgati na komadiće. S druge strane, kada pričate s njima, pravit će se da su vam najbolji prijatelji. Ove zlostavljače najteže je otkriti. Možda ćete biti te sreće i otkriti takvu dvoličnu osobu iz vašeg radnog okruženja, ali najčešće takve osobe traže od drugih da podaci koje su im oni prenijeli ostanu povjerljivi. Naravno, najteže se boriti protiv nečega za što ni ne znate da se događa. Zašto se zlostavljači na radnom mjestu najčešće izvuku Zlostavljači na radnom mjestu su najčešće osobe koje svoj posao izvršavaju kvalitetno i na visokoj razini. Oni mogu biti vrhunski prodavači koji tvrtki donose milijune, sjajni inženjeri koji gotovo uvijek pronalaze put do najboljih rješenja ili stručnjaci za marketing čije ideje udvostručuju promet na internetskoj stranici tvrtke. Bez obzira na sve, oni donose profit kompaniji što znači da će ih tvrtka pošto-poto poželjeti zadržati. Neki zlostavljači učinit će sve kako bi napredovali pa će s tim ciljem i pred nadređenima pričati ružno o svojim bliskim kolegama. Na kraju će još biti nagrađeni za svoj rad, dobiti promaknuće ili povišicu, dok biste vi vjerojatno odgovarali u slučaju da tada kažete nešto protiv njih. Zaključak je da se zlostavljači na radnom mjestu obično izvlače, a najčešće zbog toga što ostvaruju značajan doprinos prema tvrtki te zbog nekih pravila tvrtke i radnih navika u tvrtki. “Iako bismo pomislili da karakter zlostavljača ovisi o njegovom ponašanju na radnom mjestu, to ustvari nije tako. Ono što ide niz dlaku zlostavljačima je radno okruženje koje im pruža mogućnost za mobbing na poslu time što im je dalo priliku da se zaposle u tvrtki te na kraju i da prođu nekažnjeno zbog maltretiranja ostalih iz svoje radne okoline. Bez tvrtke koja mora dati zeleno svjetlo, nepoželjno ponašanje se neće ni dogoditi”, objašnjava Greg Naime. http://zaposlena.hr/poslovni-savjeti/zlostavljaci-na-radnom-mjestu-kako-ih-prepoznati-i-zaustaviti/ |
Kažu da žene vole puno pričati. Proučavajuću tu neku izreku nisam baš došla do zaključka da je to baš potpuna istina. Kako sam starija sada nešto i više mogu napisati o svojim zapažanjima. U srednjoj školi koja je bila pretežno muška skužila sam kako i muški mogu biti poput baba traćavi, a što tek mogu puuuunooo pričati. Dakle, nemam iskustvo normalne ravnoteže muško-ženskih odnosa. No, kad sam iz jedne totalno muške škole, došla na totalno ženski faks prirodno mi je bilo tražiti nekog normalnog muškog, jer su žene pričale o totalno bizarnim temama (šminka, odjeća, dečki..) i super sam se uklapala sa onima koji su pričale životne teme ( u to vrijeme je bio problem uopće doći do faksa jer nije bilo dovoljno autobusa, pa smo stopale, tražile neke poslove za raditi). No, i odrasla sam, sad primjećujem da žene koje su same u kući sa dva ili tri muška moraju se izboriti za svoj glas da ih se čuje i one stvarno jako puno pričaju, one uvijek imaju nešto za reći. Čini mi se da su one naučile zapovijedati. One koje imaju ženski djecu naučile su slušati i drugačije su odgajale svoje kćeri. Razgovori su bitni, kao i razumijevanje žena koje imaju mušku djecu i onih koje imaju žensku. Posebni su oni razgovori između starijih kada prenose mudrost na mlađe. Mamina mama je pričala ali ne uvijek imala je neku mjeru i opreznost, djed je više bio šutljiv, ali uvijek smo ga rado slušali. Volim slušati dok ljudi govore, volim pratiti njihove kretnje, njihove male smicalice, kao i ono koliko dobro lažu dok idu prodavati nekome šalu, koliko puta dodiruju svoje lice, kakve su im boje oči, koliko im se nabora ona bora za laž na čelu i koliko puta objašnjavaju rukama svoju kreativnost. Razgovori....volim razgovore, male, velike, duboke, pametne, misaone, refleksne, simboličke...ali volim i šutnju koja govori više nego ijedna progovorena riječ u danom trenutku. Kada osluškujem vanjski prostor razgovori ptica, mačaka, pasa, leptira, bubamara, mrava.....postaju razgovori koji se čuju kroz razgovore lišća i trave...neba i zemlje, duše i tijela. |
< | studeni, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |