Zapravo ono najbolje ne znaš kada nastaje, jer ti si u tome. Ne trudiš se previše jer živiš to, to je u tebi. To je u tebi kao i radost, radost kao i u ljudima koji su oko tebe, okolini..... |
Karlovačka Platforma F12 i ove godine projektom “ART na cestu” obilježava Svjetski dan community arta i ujedno otvara novu sezonu izlaganja u javnim prostorima. Obilježavanjem Svjetskog dana community arta u Hrvatskoj, F12 želi potaknuti širenje ideje o umjetnosti kao alatu za društveni razvoj i na jedan dan u godini postaviti besplatne oblike umjetnosti u javne prostore dostupne publici. Prošle godine, na prvom obilježavanju Svjetskog dana community arta u Hrvatskoj, upravo na inicijativu djevojaka iz Platforme F12, ulična umjetnost “niknula” je u Karlovcu, Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Puli, Kutini, Visu, Opuzenu Ove godine akcija će se održati u nedjelju 17. veljače, a svi zainteresirani pozvani su da taj dan uzmu neki svoj autorski rad ili djelo (u obzir dolaze likovni radovi, fotografije, digitalni kolaži, skulpture, ručni radovi, literarni radovi, poezija, itd) i postave ga negdje na lokaciji po izboru u svome gradu ili mjestu gdje se trenutno nalaze. Na radu je potrebno naznačiti da je namijenjen za udomljavanje – dovoljno je na rad staviti natpis na papiru s tekstom „UDOMI ME“. Uz rad se može postaviti osobni kontakt, informacija, link od portfolia, facebook stranice i slično. Rad se potom fotografira, a fotke objavljuju, baš kao što su i “udomitelji” pozvani da fotografiraju rad koji odaberu. http://kaportal.rtl.hr/svjetski-dan-community-arta-f12-karlovac-1702 I ja sam postavila svoje radove, neki su još uvijek na mjestima. Možda još ljudi nisu skužili da trebaju UDOMI ME No, to je zapravo prva akcija , ne znam...je li se tko oglasio... |
Neki ljudi, pogotovo na nekim mjestima zavlače druge ljude jer od toga zavlačenja imaju mnogostruke koristi: npr. sudovi su mjesta zavlačenja, jer se strane nisu mogle dogovoriti o nečemu, jer nije bilo nekog drugog načina, pa dok vrijeme ne učini svoje sa obje strane omekšavanje..., potrošilo se para, odvjetnici zaradili, sudovi također, a zapravo oni koji su tražili pravdu na sudu moraju znati da pravo i pravda nisu isti. npr. kad trebate operaciju onu hitnu također, ako se netko boji operirati ili možda ne zna, on će otezati dok ne dobije onu hrabrost ili nešto drugo... možda je netko dao i pare za operaciju, možda je netko donesao zadnje novce kojima je kupio čokolade i kavu za sestre zapravo neki su i u školi zavlačili, rekli bi da su bolesni i otišli bi kući, pa slijedeći put došli i naučili gradivo... imali su koji dan i naučili su za bolji prosjek opet i oni kamatari vole da im je veća kamata, pogotovo, ako to razvlačite. žalosno je u tome svemu to zavlačenje Mislim da nitko ne voli biti vozan. Mislim da ako želite još novaca kao liječnik, sestra, odvjetnik, profesor.... recite, napišite, ako vam vaša plaća nije dovoljna Postoje ljudi koji žive sa tri puta manjom plaćom i još vama daju. |
Pričamo kolegica i ja kako ljudi danas teško vjeruju jedni drugima. Pričamo da je teško biti star, i biti mlad, i znati kad si previše mlad da budeš star. Moja prabaka je bila uvijek kao neka curica koju sam doživljavala kao otkačenu, nasmijanu i sretnu. Nije joj starost baš nešto donesla, rat je već polako kucao na vrata. Jednog djeda nikad nisam upoznala, on je bio tatin tata koji je umro rano od neke boleštine, a mamin tata, drugi djed bio je do pred rat u bolnici na liječenju od raka. I tako onda moj tata u nekim drugim ljudima traži svoga tatu, a ja ponekad djeda. To je valjda tako, oni koji se bave karmom bi rekli da sam stara duša pa susjećam sa svakim, mislim ne vjerujem u ta putovanja. Meni je to drugačije duša je duša. Danas postoje poslovi koje bi ljudi rado zamijenili da mogu. Teško će moja generacija dočekati tu mirovinu koju uplaćujemo, ako velika većina odlazi vanka. Stvarno, što danas raditi. Možda je naše prebivalište samo baruština, a ako bi otišli dalje možda bi vidjeli da ima i mora baruština, ali i pustinja, i zelenila. Nemojte me tražiti. Odoh ja pregledavati posteljinu i tapete. Tko zna možda od toga nešto bude. |
Ne možeš znati, kažu kako je onom drugom dok nisi hodao u njegovim cipelama. Ne možeš znati koliko je on suza, strepnji, očekivanja imao dok si možda na njega glas povisio i promatrao ga sa visine iz svoje udobnosti, a pri tome si zaboravio da ne bi volio da se netko na tvoga oca ili majku izderava isto tako. Nije ti Bog dao srce da suosjećaš danas s nekim, ali ti ipak daje šansu sutra kad otvoriš oči da pogledaš i zahvališ na svemu što imaš. Možda imaš sve druge u svojim vezama povezano, sve tako ja tebi ti meni, ali molim te pusti mene da budem neznana i neznatna. Teško je, kad pomažeš i želiš samo i jedino to, i ništa drugo nije važno. Kada je važan život, da se taj čovjek ili ta žena ne ubiju, već da žive i budu živi zbog onih kojima trebaju ili im daješ jedino što trebaju prijateljstvo. Molim te pusti mene da pomažem tako, ja nemam računa niti mi trebaju takve računice, važan je život i jedino to. Nemoj govoriti o meni, jer ne možeš znati kako je meni, jer nitko ne zna kako je. I ako ste se dogovorili, zašto pitaš njega za moje ime. Kamenje u cipele... Kamenje u sandale.. Život često daruje...kamenje.... Život često daruje reverzije u kojima bi trebalo nešto naučiti, a ne se difuzno raspršiti. Pisati romane, poeziju, slikati slike...ma čemu to... Dignuti ruke i .... Moja mama je sasvim obična žena velikog srca, koja voli ljude i u njima pronalazi ono dobro. Često sam mislila kako bi tako trebalo biti. Vjerujem i dalje da nećemo jedni drugima zabadati noževe u leđa, kako nećemo držati jedni druge u šakama, kako ćemo jedni drugima pomagati.....Kada bi svijet bio drugačiji....Često mislim kako takav svijet nije za mene, ali ipak ne želim odustati od toga da ću uvijek nekom pomoći ako mogu, ako vidim da nema nikoga drugoga, ako možda to zahtijeva i moje vrijeme. Jer ipak i meni je jednom netko pomogao kad sam bila petnaestogodišnja klinka, kad nisam znala vrijednost života i dane koji su bili predamnom. Svi se pitamo tko smo i svi ćemo jednom dati odgovor. Jedan račun, položen za cijeli život. Pronađi svoju zraku sunca! Pronađi život koji će biti vrijedan življenja. Nije sve u poslu, novcima, položaju to svi oni kojima je zbog toga narušeno zdravlje znaju, ali ipak puno je toga u jednom danu, izlazak sunca, bose noge na travi, udahnuti zatvorenih očiju, pronaći u svom odrazu lica u ogledalu dubinu tajne očiju, poslušati ptice, pogledati čovjeka i poslušati njegovu priču koliko god bila zamorna, ali možda si i ti nekome bio zamorna priča, ma vidi ....daj zagrljaj..to se kod nas tako rijetko čini ( kad sam bila u Bosni tamo se svi grle), a za tu neku svakodnevnu ravnotežu potrebno ih je 5 dnevno. I doista, budi makar jedan dan prosjak koji skuplja boce, budi jedan dan svirač na ulici, jedan dan trudna djevojka bez prebivališta, jedan dan ... |
Početkom godine uvijek me raduje ta vijest o održavanju Noći muzeja i ona o Pepelnici umjentika. Ove godine malo sam škicnula u Novinarski dom gdje su bili radovi s ALU. Bilo je poticajnih na temu 2068. Čovjek se zamisli gdje bi mogao biti te 2068 i koliko bi tad imao godina. Pregled vrlo zanimljivih tekstova o toj 2068. u različitim segmentima društva: umjetnosti, ljubavi i obitelji, tehnologiji, školi, umjetnosti... No, malo do Male galerije i do Moderne galerije imalo je poticaja, već drugi dan sam se uhvatila kista. Serigrafija i ulja bila su meni barem valjda u ovo hladnije vrijeme neki poticaj o svemu. Uzela sam dva CD-a i set plakata koji uvijek dobro dođu za osvježenje prostora. Moji pjesnici su otišli put Dugog Sela i ostavili su tamo sve one lijepe stihove. pe stihove. e. |
< | veljača, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 |