Pričamo kolegica i ja kako ljudi danas teško vjeruju jedni drugima.
Pričamo da je teško biti star, i biti mlad, i znati kad si previše mlad
da budeš star. Moja prabaka je bila uvijek kao neka curica koju sam
doživljavala kao otkačenu, nasmijanu i sretnu.
Nije joj starost baš nešto donesla, rat je već polako kucao na vrata.
Jednog djeda nikad nisam upoznala, on je bio tatin tata koji je umro
rano od neke boleštine, a mamin tata, drugi djed bio je do pred rat u
bolnici na liječenju od raka. I tako onda moj tata u nekim drugim ljudima
traži svoga tatu, a ja ponekad djeda.
To je valjda tako, oni koji se bave karmom bi rekli da sam stara duša pa
susjećam sa svakim, mislim ne vjerujem u ta putovanja. Meni je to drugačije
duša je duša.
Danas postoje poslovi koje bi ljudi rado zamijenili da mogu.
Teško će moja generacija dočekati tu mirovinu koju uplaćujemo, ako velika
većina odlazi vanka.
Stvarno, što danas raditi.
Možda je naše prebivalište samo baruština, a ako bi otišli dalje možda bi
vidjeli da ima i mora baruština, ali i pustinja, i zelenila.
Nemojte me tražiti.
Odoh ja pregledavati posteljinu i tapete.
Tko zna možda od toga nešto bude.
Post je objavljen 07.02.2019. u 16:15 sati.