Večeras smo imali obilježavanje 70 godina naše osnovne škole "Bratstvo i jedinstvo", koja je
preimenovana u " Viktorovac".
Velika dvorana Rafinerijskog doma bila je gotovo puna: puna učenika, učiteljica, ravnatelja bivših
i sadašnjih.
Neizmjerno mi je bilo drago vidjeti mog učitelja Mirka T. i njegovu ženu Mariju T. Našu profesoricu
iz francuskog Gordanu M. I tako redom....sjetim se onih kojih nema, a zapravo nema nas mnogo
jer otišli su mnogi u razne zemlj i razna mjesta, kako rekoše trbuhom za kruhom.
Zapravo najveći posao napravila je knjižničarka Iva D. pod zelenim svjetlom ravnateljice Višnje D.
Trebalo je popisati svih 70 godina, učenike i učitelje. Statistiku. Nimalo lak posao.
Najljepše je đačko doba, tada smo pisali u spomenarima, a sad se s nostalgijom sjećamo.
1982. Krenula sam u prvi razred sa šest godina i jedan mjesec i jedva sam čekala.
Likovni je bio moj omiljeni predmet uz tehnički. Možda da smo imali pokusa i vježbi bila bi i kemija
i fizika, a bubat na pamet nisam kužila.
I tako postali smo ljudi i nismo više ona mala djeca, ali ipak taj osjećaj u meni kad vidim mog učitelja
koji mi je bio poput oca u tim nekim krizinim trenutcima, je neopisiv i uvijek vezan za djetinjstvo bez
obzira koliko godina imala.
Mislim da je ovo bio hvale vrijedan trenutak.
Post je objavljen 18.11.2023. u 08:18 sati.