Upoznala sam njih dvoje još 2008. On je radio u Idisu, a ona je pomagala svojima. Njihova ljubavna priča mi je uvijek bila zanimljiva i poučna. Vjenčali su se na Sljemenu u maloj kapelici, a za vjenčanje imali su vjenčani grah. I nije ih bilo puno: svećenik i kumovi. Ljubav gradi svjetove koje mi ne možemo niti zamisliti, ako nismo u tom stanju, možemo se diviti. I od tada do sada njihove ljubavi su velike. On je imao srčani, kasnije dobio multiplu i ona mu je pomagala, a uz to morala je (a to je ljubav) pomagati i svojim starim roditeljima koji su bili u BIH. No, on nije neki samo tako lik. On je borac. Dok je mogao išao je noću po zagrebačkim ulicama nositi sendviće bekućnicima, prostitutkama i potrebnima, ali je nosio i svoje svjedočanstvo o živom Bogu. Nije li već to samo za divljenje?! Biti poput Isusa, kojem je važniji bio Otac,nego svi ostali koji mu govore u kakvom je društvu i da mora paziti na ugled. No, ona se također davala. Radila je puno i htjela je, ali najgori mogući posao za njezino zdravlje koji je mogla dobiti a da je stalni je u tvornici tekstila među mnogobrojnim otrovima i parama. Ona je druga osoba, koju znam da je tamo oboljela.
Kako oni žive u malih 17 kvadrata gdje ljubavlju jedno drugo zacjeljuju samo Bog zna. Treba se spustiti sa drugog kata stepenicama pa sjesti na bicikl koji se gura rukama. U zgradi nema lifta. On je jučer kad sam ga vidjela izgledao mentalno u svom svijetu jači prividno. Rekao je da je V slaba i u zadnjim stadijima. Šokirala sam se i zanijemila. Kažem da možda i postoji nada, znam neke koje su ozdravile. On me pogleda i svojim očima kaže sve rekavši da mora ići kupiti još zavoja i obloga za previjanje.
Oni su se davali ovom društvu i samo da ste ih vidijeli 2008. kako smo se šalili, kako su bili vrijedni, skromni, puni ideja. A danas...upitam se zašto? Znam da je sve to dio prolaznosti koja je na našem planetu, ipak....
Post je objavljen 10.11.2020. u 05:52 sati.