Kad dolazi prosinac, uvijek me asocira na prolaznost koju osjećamo i vidimo svuda oko nas. U isto vrijeme ta asocijacija isprepleće se sa beskrajom zajedno čineći onu tajnu života koju kao živa bića stalno pokušavamo odgonetnuti. Dok promatram gladno drveće željno sunca uočavam mrtvo lišće i sjeverac u kosi. U meni se javi želja nekome napisati čestitku, pismo, poslati nešto, jer premalo smo na ovoj planeti. Tad uzimam te sve škare, naljepnice, koverte, ukrasne papire, stare čarape, školjke....I činim nešto drugačije. Nekome će se svidjeti. Nekom će biti toplo oko srca. Netko će znati da nije sam. Uvijek postoji šansa da nas netko voli i da mi volimo nekog.