Sve kategorije po listama

A pozdrav onda...

nessunodivoi.blog.hr

Prestao sam pisati ljeti 2024.
Što tada nisam znao.
Ali nije ni važno.

U tri godine koliko jesam pisao, ovo mjesto, Blog.hr, bilo mi je poput skloništa.
Mirnog mjesta
Zaklona

Ispisao sam i ispripovjedio meni važne priče (davne i malo manje davne)
Ispisao sam što sam vidio i osjećao (nekad i uživo)

Čitao sam vas naravno, pazio da komentiram samo pozitivno i da ne ulazim u polemike i dnevnopolitičke teme.

Pratio sam drage mi ljude, neke i ispratio, jer su kao i ja, prestali pisati.

Danijela, Sarah, LivLIv Nata i Vjetar.....

S nekima sam komunicirao a neke rado čitao.

U miru sam se već oprostio kao protagonist, pa sad kad vidim da Blog.hr nestaje, pozdravljam Vas sve.

NESRITAN

sewen.blog.hr

Nesritan, pa šta, a nije pa šta,
Nemoš pobić od ogledala...
Svoje san uvik zna za sobom skupit.
I ja ću sebi sam cviće kupit,
Al ono sa zemljom da mi traje.
I zamišljat kako držim običaje!

Nesritan kako san tija, a nisan,
Zadnji put na popisu ka da nisan popisan.
A i bolje da ne postojin kad se žderen,
Ka da san šporak, a stalno se peren.
Ka da san infetan bolešćinama novim,
Stare sam pribolija, od njih se tovim!

Nesritan jer se pogrešnim likovima ličim,
Gospe moja, na pokojnu Boju sličin!
Ka da smo svojta, a nismo ista raca,
Gospe moja, dosta mi je udaraca!
Sveti moj Ante od trinest gracija,
Na koga sam se samo bacija...

Nesritan, ma oće, proće i ova šetimana,
Proće morebit i misec ipo dana,
Nek bude šest, nek bude godina cila,
Ma onda neka dobijen krila.
Sad je svejedno oću li u svoj rodni kraj,
Ili ću Bogu u raj...

Zahvala

gosponprofesor.blog.hr

Kad sam krajem 2008. ovdje počeo objavljivati tekstove, nisam mogao znati koliko će taj prostor biti važan za moj život. Ovdje su, bez velikih planova, nastajali zapisi koji su poslije objavljeni u dvije knjige: 55 lakih komada i Novi laki komadi. Blog.hr mi je, dakle, omogućio promjenu karijere i, posljedično, promjenu života, na čemu sam iskreno zahvalan.

Sretno svim kolegicama i kolegama, kao i mnogobrojnim komentatorima, naročito iz "zlatnog doba", između 2009. i 2014.

Vaš gospon profesor.

"svaki ožiljak je naučena lekcija"

mcmlx.blog.hr

NEMOJTE GA GASITI BLOG SERVIS

andrea-bosak.blog.hr

Ovo je servis koji je kvalitetan u svakom pogledu.
Blogeri su kvalitetni, otvoreni u komunikaciji, kvalitetni svaki na svoj način.
Ovdje od svakog blogera možeš nešto naučiti, a uistinu najviše naucis o sebi.

Ovakva stanica se nebi smjela ugasiti jer svi smo mi velika obitelj.

ČISTA SRIJEDA

tignarius.blog.hr

religija
(lat. religio: vjera, od religare: povezivati, okupljati), sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu. Taj odnos može biti subjektivan i objektivan.
Ovo je definicija po "enciklopediji"

Povezivanje/vezanje (religare): Iako je izvorni klasični latinski korijen često bio relegere, u srednjem vijeku je popularnija postala interpretacija da religija dolazi od religare (re = ponovo + ligare = vezati). To označava "ponovno vezanje" čovjeka s Bogom, uspostavljanje veze koja je pukla.

Zato, vratimo se Gospodinu, jer bez njega nema života, ima samo puko postojanje!

Psalam 51.

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju

Psalam, u kojem David tuli nakon zločina nad Urijem Hetitom, kako bi mu maznuo ženu Bet Šebu.

PEPELNICA ( bez pepela )

onaodprije.blog.hr

....ili ČISTA SRIJEDA

Pepeo ima poseban značaj te se mnogi vjernici i danas posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Ovaj običaj ujedno je i spomen na pokoru koju su Židovi činili tijekom svoje povijesti. Veliki sveci Starog zavjeta oblačili su odjevne predmete od grube konoplje, posipali se pepelom i legli u prah u znak da su sagriješili i žele popraviti svoj život. CITAT : 24 sata

Slijedeći običaja u Dalmaciji a i u kući moje matere , danas sam skuhala bakalar na brujet ( brudet, crveno znači ) jer mi je od Badnjaka ostalo u ledu dio velikog Norveškog pa sam za danas dodala i odličan komad Ledovog smrznutog koji se odlično sljubio s Norvežaninom .
Od znalaca s bloga na umiranju je samo jedan bolji od mene na blogu, drugi bolji je partija pa ga se samo sićan ovim postom s poštovanjem ( adio Bokeee, adio ) , partije i ovaj blog ali ja se još ne opraštam . Ima vrimena za partencu svima nama

Teča na špakeru


pijat na stolu

....a evo vam i pisme.šta će bakalar bez Napolitanske pisme


a evo i Radmile Karaklajić u staroj, odličnoj izvedbi iste pjesme.....poslušajte

NEVEGAN

sewen.blog.hr

Kusali smo kiselog kupusa,
I neki namaz od humusa,
A sve slabo bez suvoga mesa,
Sad bi cilu plećku otresa!

Gledam jogurt, a on mene,
Sanjam teletinu uz kumpire pečene.
Dva lista salate tek za fintu,
I onda naručim od jabuka pitu!

Nema ti slađe kad za zub zapne,
Na košulju svinjska mast još kapne
Me neću da me sa travom hrane,
Neka vas, al nisam ja za vegane!

Vjerovali ili ne, ti si meni sve naj, naj... :-))

zlicaodopaka.blog.hr

Stvarno sam, časna pionirska, mislila otipkarati nekaj o Živim slikama, otvorenju u Laubi i tako to, zg događajima, jer ionako nikada nisam pisala o temama.

Ali, došla je TA vijest. Koristim capslock.

Ne znam. Nisam još počela guglati ostale blog poslužitelje, ima li ih još uopće? Nekada ih je bilo k'o pljeve, sjećam se nekijeh masovnijeh odlazaka na druge urlove pa ili povratak ili zaborav. Danas tiktok, jutjub, discord, spotifaj, twitter laganini umire, nema pisane riječi. Nema onoga, imam otvoreno pa polako, svojim ritmom, svojim užitkom, slobodnim vremenom ili kaj već znam čime.

Jutra koja su počinjala poezijom . Kakav god da mi je bio dan, počinjao je lijepo.

Bilo je kaj je bilo.
Kaj sad. Ali, ako sam preživjela već dvoznamenkasti broj god bez chata, valjda ću i bez bloga. Kaj zapraF nije uopće poanta, možemo preživjeti bez puno toga, k'o npr. bez tri jučerašnje krafne :-)). Ili su bile četiri :-)). Digresija digresije radi :-)).

Ali eto, radi nekih, tko zna koliko njih (Još jedna digresija: Baš sam se neki dan sjetila djevojke čiji je tadašnji dečko živio na Trnju i ne znam ni tko je ni di je :-)).), svakom misli i sjećanjem sve više, htjela bih nekaj. Neko mjesto, znak, prepoznavanje.

Izgleda da ću morati nabaviti broš, ogrlicu, pseću okovratnicu s nickom :-)). Pa kad vidite nekaj di piše ZlicaOdOpaka, javite se :-)). Zato što sam još jedino zlica na Iskrici, a i tamo je još neki weblog...

Nickovi, ljudi, godine. 20+, odavno punoljetna :-)). Neke zadržala na nekim drugim dijelovima neta. Neke ću čuti, vidjeti (Deo gratias :-)).), nekih ću se sjećati...

Voljela sam te ... :-))
A ponekad si i ti mene volio ... :-))
Kako da ne voliš moje velike nepomične oči ... :-))

Auzmishev oproštaj

auzmish.blog.hr

... bilo je lijepo, dok je trajalo; 12 godina ... 739 postova.

I samo se je od sebe zapravo potrošilo, a da ne ode u sračunato, u preintimno.

Ostaje par realnoživotnih prijteljstava, od dalmatinskih maslinika do brandenburških nebesa.
Ostaje i pokoje sjećanje na bložanstva, koja su otišla, ovako ili onako.
Ostaje spoznaja, koliko je zanimljivo bilo, putovati samim sobom.
Ostaju one famozne stope u snijegu, u ime kojih idemo dalje.

Na tome sam zahvalan Ekipi sa obje strane tipkovnice i ekrana.
/Jedna Onostrana posebno će se prepoznati; HVALA, Helgice! ;-) /

Crtice o kopnima i otocima, o odrastajućim šiparicama, gnjavature Jele Žužineka i tome, zašto listove bračnog kalendara možda ipak treba kidati i bacati ... - Adio i nikad više!

Svako dobro svima!



Shelly Kelly

Sve postaje i nestaje..

bijele-pahulje.blog.hr

Sve postaje i nestaje samo Blog.hr nazalost ne opstaje...Pozdrav suncu na zalasku..i Blogu nazalost na odlasku..

O SNOVIMA

sewen.blog.hr

Ja ti u snove ne virujem nimalo,
Nije mi ničega od nade ostalo.
A sluša sam priče od žene starije,
Ma sve su to božemiprosti pizdarije.

Ja ti u snove više ne diram,
Ja samouk i na sve sviram!
I ništa me više ne more iznenadit,
Koga boli uvo šta ću uradit...

Snovi su isto ka i gatanje u kavu,
Najbolje je odma razbit ćikaru o glavu,
Ne gubi vrime, vrime je od novca
A ti si samo zalutala ovca.

MOĆ NEMOĆNIH

onaodprije.blog.hr

Riječ eksplodira prije nego što je i izgovorena, rasprsne se u bezbroj sitnih, nemirnih čestica, svaka treperi za sebe, neuhvatljiva poput žive iz razbijena toplomjera, a opet, u nekoj nevidljivoj gravitaciji, te se čestice traže, sudaraju, prepoznaju i sljubljuju, kao da pamte oblik iz kojeg su pobjegle. I dok se ondje, u pukotinama zraka, ponovo sastavlja njihovo srebrno tijelo, tebe više nema da ga prisvojiš, da tu nanovo rođenu riječ podigneš, prisloniš uz sebe, umiriš joj drhtaj i šapneš: sada si moja.

Nema te ni u šutnji koja se širi nakon raspada, ni u prostoru između dva daha gdje bi riječ mogla naći zaklon. Tamo gdje rasipanje još nije ni započelo, gdje se ništa ne odvaja i ništa ne vraća u svoj sjajni rep, nema te zapravo nigdje; tek slutnja tvog obrisa, kao trag topline na hladnom staklu. Slutiš da bi moglo postojati neko vrijeme pažljivije od rasipanja, strpljivije od ponovnog slaganja, brižnije čak i od šutnje, vrijeme u kojem bi prebivala neka onkrajna, ali napokon cjelovita ti, bez potrebe da se skupljaš iz krhotina.

Krhotine su naša stvarnost, obmana u koju vjerujemo da je istina zbog kojih napisane riječi djeluju uvjerljivo a tako su daleke od stvarnosti naše u koju upadaju - našom voljom. Volja zaboli i pretvara se u slutnju, a slutnja u veliko ništa...
Dok se to vrijeme ne otvori i ne primi te bez ostatka, preostaje ti samo da pišeš tu slutnju, da je njeguješ kao jedini dokaz da se riječ, ma koliko se rasula, ipak želi vratiti kući.

Zato je slutnja glavno lice jednine jer ostaje samo u nama , a evo, ja je dijelim s vama. Sada, na kraju jedne desetljetne cjeline svog postojanja ovdje.

Putovanja (inat "poduzetničkom" smradu)

nachtfresser.blog.hr

Novi lirski intoniran post na Bloggeru: Putovanja

Dekonstrukcija dobrovoljnosti

penetenziagite.blog.hr

Četrdeset je godina gospodin Vili u očima svoje supruge, ljubavnice i najbolje prijateljice gledao odlučnost, stamenost i čvrstinu. Ponekad su te stvari u malim djelićima prelazile granice ukusa graničeći s grubošću; iza njenog „ne“ stajala je čitava planina snage, nepokolebljivosti i vedrine; u njihovoj vezi prečesto je on znao da nije taj koji nosi hlače – a osim toga, u tim bi mu hlačama gotovo uvijek kada bi ih na sebi osjetio postajalo pretijesno i neudobno.

- Protiv svega mogu – govorila bi mu jer su njih dvoje o tome razgovarali otvoreno, uvažavajući riječi onog drugoga i ne prekidajući ih – ali ne mogu protiv tvog ženskog arsenala.

Gospodina Vilija odgojile su, naime, stare žene: njegova majka bila je već duboko u četrdesetima kada je začet; oca najčešće uza nj nije niti bilo – jer je bivao otjeran ili otuđen; na koncu je o njemu najviše brinula baka koja je vještom kombinacijom nježnosti, diplomacije i stoicizma odgojila zaigranog i naivnog mladca željnog spokoja i ljubavi.

Vilijeva žena dobro je govoreći takve stvari znala kako su u njihovoj vezi najvažnije odluke uvijek bivale donošene upravo uslijed onog strašnog i nepobjediva arsenala s kojim se u svoga voljenog nije umjela nositi, a obuhvaćale su nježnost, diplomaciju, blag humor autoironije i stoicizam.

Kada su jednom – dok još bijahu mladi – ispunjavali neku anketu ženskog magazina za dom i ljepotu, pa su naišli na dijelove koji su se ticali njihove veze, odvojili su se i zapisali pitanja pa je svako na svoj papir napisao vlastite odgovore.

U svemu su se ti odgovori njih dvoje razlikovali, osim u jednoj jedinoj - ispostavit će se - najvažnijoj stvari: u rubrici najboljeg prijatelja oboje su upisali ime onog drugoga.

Taj osjećaj; ta snaga koja je izvirala iz okolnosti da su prepušteni samo jedno drugome i nikome drugom – i da će im život biti upravo onakvim kakvim ga sami stvore – pratila ih je desetljećima poput snažna šuma krošanja visokih stabala pod naletima prvog ranojesenskog vjetra u šumama, dok te krošnje još kupa i miluje jako i vrelo sunce lijenog popodneva pored rijeke.

No, Bog ne samo da ih je nagradio povjerenjem; Bog im je dao i čitav naramak strasti; da ga uživaju mirno, dugo i polako, dirajući sebe i ono drugo nesigurnim i hladnim rukama tražitelja milosti u tmini; do potpuna zadovoljstva.

Pa i kada bi se nasmrt posvađali, do rijetkog stanja u kojem je Vilijeva žena naglas odlučno izvikivala prijetnje o odlasku i o tome kako ne može više s njim, kako to već žene od tmine i očaja viču u trenucima kada ih život beskrajno tišti i boli – to bi činili tako da jedno drugome suzama kupaju usne grleći se i stišćući bolno do nepodnošljivosti: trgajući meso s leđa duboko zarivenim noktima.

- I da sam otišla, zvala bih te iste noći da me dođeš ljubiti, to znaš – zapitkivala je ona potiho potom Vilija koji bi joj odvraćao da se ispod njenih vrata ne bi micao dok ne bi umro.

Sve će se to - postao je gospodin Vili posve svjestan onog dana kada je oči svoje žene ugledao u tmini opustjele i gotovo napuštene depadanse planinskog hotela pod vrhom Krvavca koju su iznajmili na jednu noć - raspasti i pretvoriti u prah i pepeo - - - i sav će teret odgovornosti i važnosti života na njegova leđa pasti, jer u očima svoje voljene supruge gospodin Vili te je noći vidio ono čega do tada u njima nikada nije bilo: vidio je samo izgubljenost, strah i predaju, nakon što ga je nešto zaboljelo u prsima poslije dugog popodnevna kruženja oko vrha planine, pa se iscrpljen, okupan znojem i leden od bola srušio na ženinu stranu kreveta.

- Vili moj, nemoj mi umrijeti – zavapila je strahom i suzama okupana i ustrašena gospođa, a Vili je umjesto posljednjih tračaka plava neba na rubovima isprhla drvena prozorskog okvira vidio samo mutne i od plača natekle oči svoje družice kako u očaju mole i vape u teškoj i bezizlaznoj borbi protiv osamljenosti, slabosti i nemoći.

Vili nije bio navikao na to da preuzme teret vodstva; četrdeset je godina prigovarao, tetošio i usmjeravao tamo gdje je valjalo podmetati leđa; Vilijeva je žena svo to vrijeme stajala na braniku njihova braka poput osamljene helenske heroine sa štitom, mačem i bakljom vječita svjetla u ruci, hvatajući golim šakama munje kroz nalete vjetra i kiše i poučavajući svog dragoga o tome kako se od svakodnevice stvara biserje.

Ponekad bi joj znao govoriti; ti zapravo ne trebaš nikoga; tebi je dovoljan netko tko će u najmanjoj zamislivoj mjeri remetiti tvoje krugove; kada se uvjeriš u sigurnost tog položaja, tu prestaje tvoja potreba za drugim ljudima. A možda niti ja tebe zapravo uopće ne volim; možda sam samo ovisan o tebi – prosiktao bi oprezno kroz zube prije nego ga prostrijeli njen strog i osuđujuć pogled.

Nikada nitko od njih dvoje nije upitao ono drugo o tome zbog čega je netko dao manje; sve o čemu su pričali bilo je iznalaženje načina kako da od sebe dodaju još dobrog, svijetlog i vrijednog. Snaga ljudi što se vole nije puki zbroj snaga dvoje ljudi; snaga dvoje što se vole ne ubraja se već umnaža; snaga dvoje koji se vole nije mjerljiva onim što je ljudsko.

Sada je - u to tiho i dugo predvečerje na planini - sve to utonulo u ništavilo i mir; Vili je shvatio kako je stiglo vrijeme u kojem mora postati odlučan, stamen i čvrst pa ih voditi sve do svršetka vremena koje im je dano; sve do slabosti; nemoći i propasti.

Od nje nije mogao naučiti ništa drugo o takvom vodstvu do li toga da se ono može činiti jedino osmijehom.

Na brdskim livadama pod vrhom čulo se kako prvi snažan noćni vjetar povija travke uranjajući ih u mrak poput snažne i nasmiješene majke, kroz muk krava i teladi što se spremaju na san i kroz posljednje krikove dalekih preplašenih ptica pod vrhom planine.

U bijel, mekan i beskrajno lijep trbuh svoje žene gospodin Vili je utisnuo dug i topao poljubac kada je shvatio da je postala posve sigurna kako njegovo srce sada kuca spokojno i ravnomjerno, pa je na njegovu ramenu odavna već usnula dišući jedva zamjetno i polako.