Sve kategorije po listama
12
sri
11/25
Pamukkale
starrynight2022.blog.hr
Pamukkale (turski za "Pamučna palača") je kompleks jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini grada Denizlija. Lokalitet se sastoji od toplih izvora i vapnenca travertina koji ima neobičan oblik plitkih terasastih bazena, nastalih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala.
Na njegovim toplicama izgrađen je antički grad Hierapolis u 2. stojeću pr. Kr. kao liječilište. U Hierapolisu se nalaze ostaci kupatila, hramova i drugih starogrčkih i starorimskih spomenika, te originalne ranokršćanske građevine, zbog čega je 1988. godine, zajedno s toplicama Pamukkale, upisan kao UNESCO-ova svjetska baština. Ovo područje se nalazi u dolini rijeke Menderes koje ima umjerenu klimu skoro cijele godine. Dugo je oko 2,000, a široko 600 i visoko oko 160 metara. Pamukkale ima 17 izvora u kojima voda ima temperaturu od 35°C do 100°C. Od njih se voda prolijeva nekih 320 metara do padine gdje se u terasama prelijeva preko padine duge 60-70 metara. Kalcijev karbonat u vodi se taloži i naposljetku postaje vapnencom, a ugljični dioksid se otpušta. Oko 499.9 mg CaCO3 se taloži svaki dan iz svake litre vode u savršenim klimatskim uvjetima.
https://en.wikipedia.org/wiki/Pamukkale
"Pamukkale vrteći sufije" odnose se na ceremoniju vrtećih derviša u regiji Pamukkale u Turskoj, što je duhovna i religijska izvedba ukorijenjena u sufijskom misticizmu. Ceremonija je meditativni ritual u kojem se derviši vrte kako bi postigli vezu s Bogom. Sudionici mogu svjedočiti mističnoj atmosferi s tradicionalnom glazbom i plesom, što predstavlja duhovno putovanje. Ceremonija je fizičko i duhovno putovanje, koje predstavlja putovanje duše prema prosvjetljenju i dosezanju Boga. Simbolika u odjeći: Bijele haljine derviša simboliziraju pokrov (grob), a njihovi visoki, stožasti šeširi (Sikke) simboliziraju nadgrobni spomenik. Čin skidanja ogrtača simbol je duhovne slobode. Samo vrtenje je oblik meditacije, način postizanja dublje veze s božanskim. Ceremonije se održavaju u atmosferskim i mističnim okruženjima, često u preuređenom karavan-saraju ili dvorani u obližnjem selu Karahayit. Ceremonija započinje molitvom, nakon čega slijedi "Kruženje oko Veleda", što simbolizira uskrsnuće. Derviši zatim počinju vrtjeti, a ritual završava nakon otprilike sat vremena. Iako može izgledati kao predstava za turiste, predstavljeno je kao pravi duhovni čin. Sudionici su prošli intenzivnu duhovnu i fizičku obuku za izvođenje rituala. Ceremonije se obično održavaju u Pamukkaleu ili blizu njega, često u obližnjem selu Karahayit. Ceremonija traje oko sat vremena, iako neke ture mogu produžiti ukupno iskustvo na dva sata, uključujući vrijeme putovanja. Budite spremni na duhovno i svečano iskustvo. Smatra se poštovanom vjerskom ceremonijom, stoga se potiče minimiziranje smetnji.
UČENJE
Niko od mene nije naučio vještinu gađanja iz luka a da od mene nije kasnije načinio sebi metu.
(Mudrosti sufista)
Link s prekrasnim fotografijama Pamukkale
https://www.propertyturkey.com/blog-turkey/pamukkale-turkeys-most-visited-tourist-attraction
Još jedan link: Pamukkale, jedinstveno čudo prirode u svijetu koje morate posjetiti
https://www.novilist.hr/life/pamukkale-jedinstveno-cudo-prirode-u-svijetu-koje-morate-posjetiti/?meta_refresh=true
Kava vs. čaj: mala dnevna kriza
dusakojaluta.blog.hr
Ja sam od onih ljudi koji ne ustaju iz kreveta bez mirisa kave. Ne zato što sam razmažena, nego zato što bi svijet bez tog mirisa jednostavno mogao pričekati. Godinama sam vjerovala da mi krv teče u omjeru 70% kava, 30% očaj. Taj prvi gutljaj bio je sve, reset, smisao, razlog da uopće razgovaram s ljudima. I tako sve do trenutka kad je kava, moja voljena, počela raditi protiv mene. Odjednom mi više nije davala energiju, nego traumu, mučninu, drhtanje ruku, bolovi u trbuhu i blagi osjećaj da bih najradije pobjegla od same sebe.... Možda je i zbog nove terapije koju pijem, ne znam. Kad sam već kod toga, posvetit ću jedan post samo tome.
I tako sam, protiv svih svojih životnih uvjerenja, pokušala zamijeniti kavu čajem. Crnim, naravno jer ako već gubim volju za životom, neću još i s kamilicom u ruke. I, iskreno? Fini su ti čajevi. Imaju neku dostojanstvenu mirnoću, kao da znaju da nisu kava, ali se ne trude glumiti. Samo... ne razbude me. Nakon njega ne čujem ptice, ne osjećam svrhu, samo lagano pulsirajuću glavobolju i čežnju za onim starim, toksičnim odnosom u kojem sam barem znala što dobivam: nervozu, ali i snagu da preživim dan.
Još uvijek ne mogu potpuno bez kave ujutro, to je moj ritual, moj životni pogon. Ali popodne sam počela s crnim čajem. Dobar je. Nije kava, jasno, ali nije ni za baciti. Ima neku finu, mirnu energiju koja polako nadomješta onu buru kofeina. Glavobolja se smanjuje, dan više ne oscilira između euforije i iznemoglosti, a ja polako učim voljeti taj novi, sporiji ritam.
I tako moj popodnevni čaj postaje više od napitka. Mali ritual s mini porukicama na vrećicama koje me tješe, motiviraju i ponekad natjeraju da se nasmijem. Znam da ovaj čaj nije za usporedbu s nekim „pravim“ organskim crnim čajem koji vjerojatno košta kao suho zlato, ali za početak, za ovaj kaotični život i moj eksperiment s manje kave, sasvim je u redu. Dovoljno dobar da mi dan ne padne u nesvjest, ali dovoljno skroman da ne zaboravim kako izgleda prava kava.
Ako šalica čaja to ne može popraviti, napravi još jednu.
Moje tajne
modrinaneba.blog.hr
Moje tajne žive tiho, negdje između misli i srca.
Neke od njih su slatke i čuvaju me, podsjećajući da i ja imam svoj svijet koji nitko drugi ne poznaje.
Druge su teže, nose teret odluka, strahova i pitanja bez odgovora
Foto: Maria Yedra Martinez (dozvola autora)
Stotka
dusakojaluta.blog.hr
Ne znam kad se to dogodilo, ali prošla sam stotku — više od 100 postova.
Sto puta sam kliknula “objavi”. Sto puta pomislila “ovo vjerojatno nema smisla”.
Ne znam je li to dokaz upornosti, tvrdoglavosti ili jednostavno činjenice da imam previše misli koje ne žele šutjeti.
Hvala svima koji su čitali, komentirali, savjetovali ili barem klimnuli glavom i možda se nasmijali.
Hvala i onima koji ne komentiraju ništa, samo čitaju u tišini. Znam da ste tu.
Hvala na podršci, na porukama i svajetima jer svaki put kad to pročitam, znam da nisam jedina koja vodi male unutarnje ratove između “budi smirena” i “Ništa nema smisla”.
Ovaj blog je počeo kao način da preživim dan, a završio kao grupna terapija s nepoznatima koji me razumiju bolje od nekih poznatih.
Dakle, hvala što ste tu, što čitate, što ste izdržali 100 mojih postova.
Ili barem pola. Ili tri.
Računa se.
Samo bez panike molim!
nachtfresser.blog.hr
Jutros u šetnji s Jinom:
Najviše sam jučer sa zavojem preko oka meditirao o sadržaju jednog deprimirajućeg razgovora u čekaonici i panici koja je nastala za vrijeme zahvata, te prije toga kod pregledu na aparatu ponovljeno pitanje kako ja subjektivno osjećam svoj vid. Mnogo toga je trulo, još najmanje trenutno pogrešno reagiranje za vrijeme tog istog zahvata, događa se, kao i kod mene ta pucanja kapilara, ali o tome me nitko nije pitao. Uglavnom skinuo sam jutros povez, vidim dobro, mada estetski dojam nije za pet.
Na FB sam išao uglavnom vidjeti koliko je lajkova skupio ošišani Jin, te škicnuti Katarinin new look koji uglavnom kritiziraju, a ja ga opet nisam vidio, jer mi algoritam sskrenuo pozornost s videom mladih hrvatskih i srpskih karataša, kako zajedno navijaju na tribinama pod svojim zastavama, koje eto, meni alergičnom na sve stijegove, ovaj put nisu smetale. Inače pročitao sam ispod posta kod AnnaBonni1 neke komentare, da bi se karataši i sami obranili od maskiranih klinaca, ne, dečki pod kapuljačama su bili opremljeni standardno huliganski s palicama i bokserima, a takve goloruki istrenirani sportaši mlate uglavnom samo u akcijskim filmovima.
Zašto pišemo nakon 50-te
liviodinspiracija.blog.hr
Puno pišem i na poslu, ali to je sasvim drugačiji oblik pisanja od onoga za koji mi se odnedavno javila duboka potreba. U ovom tekstu pokušavam istražiti što nas potiče da počnemo pisati u zrelim godinama – nakon pedesete – i nameću mi se sljedeći odgovori.
S godinama svi skupljamo bogatstvo životnog iskustva – uspjehe i gubitke, radosti i tuge, odnose – što prirodno potiče potrebu za unutarnjim promišljanjem.
Glavni motivi koji nas potiču na pisanje su introspektivne i emocionalne prirode: razmišljanje o vlastitom životnom putu, smislu i prolaznosti; potreba za izražavanjem unutarnjih osjećaja; želja za prihvaćanjem sebe i svijeta oko sebe; te traženje unutarnjeg mira kroz verbalni i estetski izraz.
Pisanje je idealan oblik i alat izražavanja – omogućuje oblikovanje iskustava koja riječi svakodnevnice teško mogu prenijeti, izražavanje unutarnjeg stanja, obradu prošlosti i prenošenje životnih lekcija na način koji je istovremeno osoban i univerzalan.
Da bi se pisalo, nužni su vrijeme i sloboda. Tek tada se otvara prostor za kreativni rad, jer su profesionalne i obiteljske obaveze drugačije raspoređene ili značajno smanjene.
Javljanje potrebe za pisanjem u zrelim godinama nije slučajno. Pisanje tada postaje jezik iskustva i emocionalne mudrosti – način da se ostavi trag koji je istovremeno osoban i univerzalan.
Koji je vaš stav prema tome?
Mamina priča...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Pedesete godine minulog stoljeća,
Gavellianska klasa tek otvorene
AKU u Zagrebu. Učili smo povijest
umjetnosti, literature, heksametrima
savladavali scenski govor, nadmetali
se kazivanjem poezije. U pauzama
sjedili u Kazališnoj kavani Kavkazu
i slušali stihove pjesnika. Tinova
poezija je bila izazov našim srcima,
nama budućim glumcima. Poslije
akademije nas nekoliko se udružilo
u grupu " Neka bude poezija"
Bili smo pozivani na bankete fabrika,
poduzeća, škola. U buketu poznatih
pjesnika bio je i Tin Ujević. Njegova
pjesma Odlazak je bio moj odabir.
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Nezaboravni Darko Čurdo je živio Tinovu poeziju.
.
Dijana Jelčić
Slovo i sjećanje
agava505.blog.hr
Kada naše vrijeme
neizbježnostima ugušeno prođe
umotano stiskom zagrljaja
nošeno vjetrom života
Kada naše vrijeme prođe
ostat će slovo i sjećanje
na osjećaje
duboko u nama urezane
nikad zaboravljene
zauvijek sačuvane
fotka: moja obrada
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr