novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!
Isključi prikazivanje slika

25

čet

11/21

Moć mene

konobarica123.blog.hr

Kada sam započela s vježbanjem yoge, ni sama ne znam što sam očekivala. Znala sam jedino da će mi yoga-disanje dobro doći u tada prilično stresnom ritmu života. Stresan ritam podrazumijevao je dva paralelna posla, obitelj i nogometne treninge koji su iako donoseći rasterećenje i oslobađanje od stresa također bili obaveza. Krenula sam dakle na yogu, upravo radi disanja. Nakon par tjedana, saznala sam da se to disanje zove pranayama i neizmjerno uživala. No ne onako kako je trebalo. Tek sam nekoliko puta tijekom prakticiranja pranayame uspjela doseći potpuni mir i upasti u meditativno stanje. Na jogi sam stigla do III stupnja. Iako spletom okolnosti nisam nastavila yoga mi je donijela više od yoga-disanja, iako, naučena tehnika pranayame neprocjenjiva je. Kada ju prakticiram u stanju sam umiriti svaki atom svoga tijela, gotovo i ne osjetiti otkucaje srca, a u mislima ne misliti-ništa. Osjećaj je nevjerojatan, umirujući, ljekovit. I premda se pranayama preporučuje prakticirati u rano jutro dok još nije započeo dan, ja ju volim primijeniti prije odlaska u san.
Jednom sam, sjećam se, upala u jednu od svojih postoperativnih kriza. Legla sam u krevet s namjerom da se umirim. Tijelom i umom. I da zaspim. Taj ritual obično započinje pranayamom. No umjesto umirenja i spavanja čim sam započela s procesom iz mene je proključalo. Počela sam plakati kao nikada do tada. Plakala sam tako da sam doslovno osjetila kako mi se sloj po sloj iz grudiju odvaja i odlazi...nekamo. A upravo tu u centru grudiju, na svojim plućima sjedila sam ja. Punom težinom. Sjedila sam u, i na vlastitim grudima, teška sebi kao nikada od tad. I plakala silinom olujnog juga. Toliko da sam pri tome osjetila fizičku bol. Doslovno.
Kada sam završila, bilo mi je mrvicu lakše. Cijeli sam proces ponovila dvije noći nakon. Tada je težina bila malo manja, slojevi su se odvajali brže i lakše, jedino je silina mog plača ostala ista, kao i ona fizička bol. Jastuk je opet bio vlažan. Meni nije bilo važno...bilo mi je važno da uspijem sebe pomaknuti sa svojih pluća, da ostružem sve slojeve nemoći, i one samosažaljenja...da oslobodim toj boli puteve kojima će otići iz mog tijela i uma.
I opet nakon dvije noći, očekivala sam da će se ponoviti ciklus. Započela sam s pranayamom. Polako....
Te sam večeri bez posljednje misli pred spavanje utonula u duboki san. Ujutro sam se probudila s onim osjećajem koji imamo kad nam tijelo nakon što je provelo nekoliko dana u groznici, kostobolji i temperaturi, počinje pokazivati prve simptome ozdravljenja. Još boli, još se osjeća umor, ali nazire se oporavak. To sam stanje uvijek nazivala „kao poslije gripe“. Tog sam jutra, unatoč još malo prisutnoj boli u tijelu i podsvijesti, osjetila moć. Moć da me energija vlastitih emocija vodi do iscjeljenja.
Jednom mi je frendica kad sam joj rekla da sam nekako prazna i tužna rekla otprilike sljedeće: Odradi to. Odtuguj. Ili se ne daj da te satre, nađi nešto, ili se pokri dekom pa odtuguj dok ne prođe...samo se pusti...Kad odradiš, proći će i bit će sve o.k. Znala sam da mi govori pravu stvar. I mislila sam da znam i kako ću to odraditi po njenom receptu. No nisam znala da ne znam. Pa sam se trudila. Uistinu.
Nakon te male katarze koju sam prošla kroz one davne dvije noći znam da znam. Ne uspijem uvijek, ali znam. Pustiti se. Pustiti vlastitoj energiji, energiji vlastitih emocija, da radi svoje. Sve te suze, sva ta fizička bol, sav teret mene koja si sjedim na plućima, sve je to imalo moć identičnu moći pranayame. I jedno i drugo oslobađaju, vode, iscjeljuju, donose nove puteve kojima će energija prostrujati tijelom, odvajaju loše slojeve od tijela ostavljajući zdravu jezgru.
Pluća...ili misli, svejedno.
Treba samo moći prihvatiti, i znati pustiti.

Guslički infiltrator

maithreya.blog.hr

U prethodnom zapisu mogli ste pročitati o našim doživljajima s Burnog Bitoraja i njegovih bijelih stijena koje itekako konkuriraju onim, najpoznatijim Bijelim stijenama. Čini se da su sve bijele stijene lijepe i impozantne. No, moramo još završiti prvi dan (subota, 20.11.). Oprostit ćete mi, ali učinilo mi se da je bolje ovaj zapis započeti lagano, uz fotografije piva i hrane jer nas je drugi dan (nedjelja) dočekao ledeni i hladni vjetar koji prvo zahtijeva malo zagrijavanja. Budući da je dan sve kraći i kraći, do Platka smo došli negdje oko sumraka. Radovi su na pristupnoj cesti za Veliki dom na Platku pa smo automobil parkirali na velikom parkingu i pješačili još malo do doma. Veliki dom Platak ogromno je zdanje, neskromno i neklasično za jedan planinarski dom pa ga možda onda i neki ne smatraju "pravim" domom iako su to sve, naravno, gluposti i umišljaji manjeg čovjeka. Planinarski dom je planinarski dom samo što je ovaj jako velik za hrvatske kriterije, rekao bih. Nalazi se na rubu doline Pribeniš pa se nekad za njega kaže i dom na Pribenišu. Od njega vode staze za Hahliće, a ima i put za Snježnik te Risnjak. Međutim, ajmo mi na odmor prvo...
Juha od gljiva za okrijepu nakon 20 km hodanja

Razno povrće, palenta, pohani sir, pečeni krumpir i Stiegl Bio-Paracelsus-Zwickl, austrijsko pivo, jako dobra mješavina pšeničnog piva i lagera i to znači mnogo kad dolazi od čovjeka koji baš i ne voli "kiselost" pšeničnih piva

Smjestili su nas u sobu 105 i ispalo je da je cijeli dom prazan te su uz nas noćile samo dvije Francuskinje s goničem i haskijem. Sezona skijanja još nije započela pa je ovo i očekivano. Grijanje još nisu pustili u pogon pa smo dobili mali električni radijator, ali sasvim je zadovoljavajuće zagrijao sobu. Kao čovjek koji je godinu, godinu i pol živio u Istri, mogu reći da nekog iskustva s grijanjem na električnu energiju imam, ali ne bih to nikad mijenjao za plin. Dragi moj sjever i dragi moj plin! Vatra i zvuk gorenja je nešto drugo, ali to jednog dana u dnevnom boravku, čitanje uz kamin - ciljevi u životu! Trebam li govoriti da smo brzo zaspali nakon Burnog Bitoraja i božanske hrane te napitka koji su nam poslužili?
Izgled sobe, a ima i izlaz na balkon koji se vjerojatno tijekom proljeća i ljeta da koristiti kao mjesto za podružiti se sa ljudima. U svakom slučaju, kad je toplije

Bilo bi bolje da su prave knjige, ali i ove tapete su dobre!

Preskočimo noć. Buđenje malo nakon 7:00, spremanje stvari i zakazan doručak u 8:00. Jedemo kajganu koje služi kao pogonsko gorivo. Čaj od višnje i kafa pa napuštamo naše dobre domaćine i krećemo prema automobilu ostaviti ekstra stvari i navući gojzerice na nožice. Planinari su ranoranioci, ali u ovom trenutku je to i čista praktičnost zbog drastičnog smanjenja trajanja dana.
Honda nas dočekuje sama i u magli

Kud idemo? Odlučio sam konačno ostvariti svoj davni plan i posjetiti Guslicu na kojoj se nalazi bivša vojna baza. Plan je za ovaj odličan vikend bio dosta drukčiji nego se to u stvarnosti dogodilo, ali neki su od suputnika došli pod sumnju da su pozitivni na Covid pa su na kraju i odustali. Za jedan par, iako članovi para vole planinarenje, nismo na kraju bili sigurni ni bi li im ovo planinarenje bilo prihvatljivo i, ne neizdržljivo, ali možda ne baš previše ugodno. Na kraju se sve dobro poklopilo jer je ovaj put preko Snježnika za Guslicu predivan u kasno proljeće i u ljeto (ako niste tipovi koji ne podnose vrućine), ali malo je neugodniji ako puše jaki, ledeni vjetar. Puno puta sam tijekom ovog izleta pomislio kako je tim jadnim ljudima, imigrantima koji nisu ovdje po svom izboru, nisu krivo* izabrali dan ili su samo ludi kao mi pa nas nije briga da prijeti kiša i oluja - ne, njima je ovo nužnost. Kad se ovdje nađeš, nađeš se i to zoveš životom. Ukoliko uopće imaš vremena za neku tobože refleksiju. No, problematika s imigrantima je sad jedna druga, ogromna i kompleksna tema u koju nemam namjere ulaziti - uvijek sam za to da se ljudima pomogne i da se uvjeti življenja svakome poboljšaju, ali isto tako ne zaboravljam olako devastaciju Schlosserovog doma na Risnjaku. Nekad treba povući određene granice i ne ekstremno srljati samo u jednom smjeru mišljenja.
Mistična šuma i hladni jutarnji zrak dobri su za bilo kakve mutne misli i ljudske probleme, brzo se vraćate u onu pravu stvarnost, prirodniju

Na parkiralištu zapravo i jesmo na kraju sreli jednu poveću skupinu ljudi od kojih smo više čuli glasove nego dobivali vizualne podražaje. Oni su krenuli istim putem kao i mi, ali smo ih u jednom trenutku, pri usponu prilikom kratkog odmora, prestigli. Zapuhnuo nas je miris rakije. Pogonsko gorivo dolazi u krutom, ali i u tekućem stanju.
Treba se ove stvari doživjeti. Magla/niski oblaci planinarima možda nisu najdraži jer blokiraju daleke vidike i epske poglede, ali, i to je moguće u potpunosti subjektivno jer radi se ovdje o jednom "aurora musis amica" ranoraniocu, imaju ove vremenske (ne)prilike i svoje čari...

Pomalo se počinjemo uspinjati i biramo put za Snježnik preko grebena jer on je ljepši te se ponegdje navodi da je i teži. Ne osjećaš baš težinu nakon što si prijašnji dan prehodao dvadeset kilometara, fino jeo i spavao. Uz to, obično i do podnožja planine moram voziti automobil, a i to uzima neku svoju cijenu i umara, a ovo sad je bilo praktički pa "iz kreveta u šumu". San svakog planinskog čovjeka! Prolazimo i tablu za Risnjak pa opet počinju maštanja o nekim drugim planinarenjima, rutama koje će nas odavde spojiti sa Risnjakom. Ima se tu štošta za vidjeti i obići te se slažem s tim da je Platak ishodište za mnoge velebne avanture.
Postaje sve hladnije i hladnije, ali od ove točke više nema zaštite šume i vjetar dobrano šiba po nama

Razina vidljivosti je ova...

... ali uvijek je lijepo među stijenama

Sada bi se već vidio i odličan pogled na Učku i cijeli Kvarner, ali ovaj put toga nema. Tu smo već došli na ideju da se ovdje moramo ponovno vratiti. Bio sam na Snježniku i po snijegu i po suncu te sad i po magli. Uvijek je to drukčiji doživljaj, ali i da su vremenske prilike konstantne, išao bih ponovno. Gorski kotar ili kako se ponegdje može pročitati naziv za ovo područje: "zeleno srce Kvarnera", što bi mnogima, vjerujem, bio upitan naziv, ima te svoje planinarske specifičnosti koje su dosta prepoznatljive. Nisam svjetski planinar pa ne mogu usporediti s nečim drugim, ali definitivno su ove staze i šume Gorskog kotara raspoznatljive. Pentramo se malo po stijenama i prilazimo vrhu. Stariji par dolazi u isto vrijeme kad i mi, to jest za petama smo im cijelo vrijeme, ali dobro se drže.
Na vrhu ledeni vjetar i magla zaklanja sve moguće poglede

Ovdje se sada apsolutno ništa ne vidi jer je loš tajming fotografiranja, ali na trenutke se vidio Vojak i to samo i isključivo Vojak, njegova poznata "kugla". Učko, dugo te ovaj prekoučkar vidio nije!

Tamo dolje idemo. Gdje je to? Nitko ne može vidjeti pa čak ni oni koji hrabro pokazuju smjer. Situacija ne samo s planina nego općenito iz života

Prokleto je ledeno pa se ubrzo odlučujemo za spust do razrušenog planinarskog doma Moše Albaharija. Skliske su stijene pa se treba dobro paziti pri spustu. Iz tog razloga izabiremo lakši spust i to nije loša odluka. Spust traje manje od pet minuta jer se dom nalazi svega petnaestak metara ispod vrha. Dočekuje nas usamljenik Snježnika koji već dugo vremena tamo stoji i propada. Ništa se dosad po tom pitanju nije učinilo što je velika šteta, ali na neki način bi gužve koje privlače planinarski domovi uništili ovo mjesto. Jesu li to riječi asocijalnog špiljskog medvjeda ili samo čovjeka koji cijeni tišinu i veličanstvenost osamljenih mjesta? Na to pitanje, kao i na sva druga, morate skupiti hrabrosti i sami odgovoriti :)

Vrata zatvorena, ali kroz prozore se može. Unutrašnjost je tužna priča

Ovo je, inače, jedan od najboljih pogleda sa terase na Učku i Kvarner - magla je pokvarila vidike, ali paše si uz atmosferu koja se osjeća oko Albaharijevog doma

Po zaobilaznom se putu spušta i naš nasumični par suplaninara, ali ubrzo se razdvajamo jer mi nastavljamo dalje u maglu i oluju te pratimo putokaze za Guslicu.
Samo jedna mala napomena: crveni putokazi su totalno isprani* i ništa se na njima ne može pročitati. Vlažnost zraka i druge vremenske prilike su izgrizle ove table do krajnje neupotrebljivosti. Ova ovdje se nekako drži, ali već dalje niz put za Guslicu

Put nas vodi gore-dolje, magla je i ništa se ne vidi. Prima se vlaga i na nas, a ne samo na table. Pri svakom sljedećem usponu koji slijedi, postoji nadanje da je upravo to Guslica. Međutim, izbjegava nas prilično vješto - to je bilo dugih, dugih kilometar i pol hodanja.
Dolje u maglu!

Zanimljive prirodne formacije u šumi tik pred početak uspona na Guslicu

Odjednom se izlazi na vijugavi makadamski put, prilaznu cestu za bivšu vojnu bazu Guslica te se uspinjemo dosta nahlađeni i u polako u "dosta mi je svega" stanju. Prvo idemo na sam vrh.
Novo zdanje i postavljene kamere

Jasne su oznake s kim se igraju oni svi infiltratori koji ovdje dolaze iz ne baš planinarskih pobuda

Kad smo već kod toga, nisam ni znao da postoje posebne skupine ljudi koji "infilitriraju" ovakva mjesta. Postoje tzv. skvoteri koji bi po rupama živjeli, ali ovo su ljudi koji se napaljuju na posjećivanje, bivanje u i fotografiranje unutrašnjosti napuštenih vojnih objekata. Malo iznenađenje bi ih dočekalo ovdje na ulazu jer je sve obnovljeno, po izgledu se čini, relativno nedavno. Nema više lakog ulaska u vojnu bazu Guslica, ali poznanici koji se time bave rekli su nam da se sada ulazi kroz ventilacijske otvore. A baš sam pri vrhu komentirao kako bi se oni sigurno tu kroz ove kanalizacijske otvore zavukli unutra kao neki štakoreki. No, kako god bilo, više sam za planinarenje i pošteno hodanje, a manje za te sve ekscentrične "hunczmotarije" kako bi moj djed, također ljubitelj šuma i brda, rekao.
Telekomunikacijski alati na vrhu Guslice

Pogleda, pogađate, nema!

Evo i mjesta hodočašća zbog kojeg ovdje moguće dolaze mnogi planinari - kutija s planinarskim žigom! Jesam li ga udario? Ne. Bilo je prehladno i vraćam se ovdje ponovno, neće žig pobjeći ;)

Slijedi povratak koji započinje spuštanjem niz vijugavu pristupnu cestu. Jakna mi proizvodi čudne zvukove, kao da neka obitelj sa djecom prilazi, negdje iz šume, sa strane, ali razum se buni jer tko bi normalan po ovoj magluštini išao ovdje s djecom? Znam da ja bih, ali djece još nema na vidiku. Ako se slučajno pojavite, znate što vas čeka, draga djeco! Upozoreni ste! Srećemo dvije hrabre planinarke i pozdravljamo ih. Ima jedno 9 i nešto kilometara od samog vrha do doma na Platku. Žestoko marširamo, spuštajući se sve niže i niže dok konačno ne zaokrećemo na ravnu liniju do doma na Pribenišu. Pokraj nas u jednom trenutku prolaze dva ogromna terenca, a uskoro i dolazimo do tabli koje putnike usmjeravaju prema Primorskom Kleku, Crnom Vrhu, Hahlićima... eh, sve su to neki budući pohodi. Možda i uskoro!

Jako zanimljivi i konfuzni dio puta bio je upravo pri samom kraju gdje smo na disk golf terenu, kojih 300-400 metara od doma, u magli tražili planinarske oznake. Našli smo potrgane sanjke, prošli pokraj male kućice i onda konačno došli do doma. Na vanjskom su šanku svugdje reklame za Stiegl pivo. Rijetkost je to, ali ne razmišljam o pivu. Možda čaj s rumom ili nešto slično, ali odlučujemo se krenuti direktno prema automobilu, presvući se i gas za Zagreb.
Prikaz ogromnosti velikog doma na Platku kroz maglu

Ovdje ću stati do nekog sljedećeg puta u planinama. Drugi dan smo prošli 15 kilometara i s time zaključili ovaj zaista prekrasan vikend sa sveukupno 35 prehodanih kilometara. Brojke su samo brojke i ne govore apsolutno ništa o doživljajima i lijepom provođenju vremena u planinama, ali indikator su hodačima koliko se može trenutno i koliko bi se moglo u budućnosti. Kao i uvijek, ostajem motiviran i jedva čekam drugi odlazak u planine. Jedino tamo se, ako sam do kraja iskren sa sobom i svima vama, osjećam kod kuće.

Fićom kulama u pohode

emirnisic.blog.hr




Vožnja u Fići je posebna draž i mogu slobodno reći čarolija, zato me obuzela neopisiva radost kada sam odlučio da subotu (20.11.2021. godine) iskoristim za snimanje moje TV emisije, ali i ovog YouTube priloga. Plašio sam se magle i kiše, odlučio sam da krenem put Posavine, što kasnije kako bi se razišla magla, koja je inače pratila jutra prethodnih dana, ali nekim čudom poput poklona zasjalo je predivno sunce, jutro se pretvorilo u radost koju su upotpunjavale ptice svojim pjevom. Fiću sam za putovanje pripremio noć ranije, kada sam do kasno ostao mijenjajući slijalicu koja je crkla, i naravno glancajući unutrašnjost i karoseriju da bi to sve ljepše izgledalo na snimcima, ili ako ćemo po pravdi, Fićo je to i zaslužio.
Subotnje jutro nagovijestilo je da će mi tog novembarskog dana trebati sunčane naočale. Ponio sam sve što mi je trebalo, okrenuo sam ključ i Fićo je upalio, zagrijavanje u mjestu par minuta pa lagan pokret ka magistralnom putu, nakon par stotina metara mi se ugasio, jer je spala ručica sauga, ali nakon toga opet je upalio i radio bez greške. Dok odmičemo lagano ka Šićkom trudim se da ga što više testiram, jer ako mi nešto otkaže bolje je da otkaže tu, moj prijatelj Valter je obećao tog dana biti u pripravnosti ako mi nešto otkaže dolazi sa labudicom po mene, tako da sam u neku ruku s te strane imao dozu sigurnosti. Nemam o čemu brinuti. Fićo je radio bez greške i što smo dalje odmicali više sam imao povjerenja u njega. Prva stanica bila nam je u Čanićima gdje ću posjetiti turbe Šejh Hasan Efendije, za svako turbe vezana je legenda pa tako i za ovo, razbojnici su opkolili svatove te su željeli pogubiti mladu i mladoženju, ali iz svatova je istupio Šejh Hasan i ponudio da pogube njega umjesto njih, te je tako i bilo, a na mjestu na kojem je mrtav pao ljudi sagradiše turbe, koje danas pohode svi oni koji traže spas i vjeruju u čuda. Vidjeh dosta poklona za turbedara pred vratima turbeta, i ja ubacih nešto novca, te sa Fićom krenuh do naredne stanice, a to je Orlova klisura kod Srebrenika. Tjesnac je to uz rijeku Tinju, koji fascinira ljepotom, a posebno je privlačna pećina visoko u stijeni. Idealno mjesto da fotografišem svog najboljeg druga Fiću.
Idemo dalje, dolazimo u Srebrenik, a vrlo brzo nakon par kilometara prolazimo kroz tunel Ormanica, koji po mom iskustvu uvijek sa one druge strane donese jače ili slabije sunce, jaču kišu ili snijeg, ovoga puta sunce je bilo jače. Zaustavljam se nešto iznad u mjestu Hrgovi Donji koji pripadaju Gradačcu i tu na rubu Posavine odmaram i udišem radost koju poklanja plodna ravnica. Tu pored puta drvene su šupe već decenijama u kojima vrijedni poljoprivrednici prodaju svoje proizvode. Često sam kupovao tu, ali danas su sve zatvorene, jer je sezona odavno prošla.
Nakon kratkog odmora, samo radi snimanja scena, a ne radi pregrijavanja ili kvarova ovog 60 godina starog automobila sa kontra vratima, nastavljam dalje preko Cerika i Dubrava što je administrarivno već Brčko distrikt, te vrlo brzo skrećem za Bosansku Bijelu, gdje me čeka miran drum kojim mi je uvijek prijatno voziti, i već vidim svoj prvi cilj kulu Osman-paše Gradaščevića koja pomalo liči na svjetionik, a Posavina na more uzorano. Kamena kula sagrađena je krajem 18. i početkom 19. stoljeća, ima 6 spratova, od kojih 3 obrambena sa puškarnicama i tri stambena, nakndano je uz nju sagrađen konak i avlija koju su opasivali debeli bedemi, a bila su tu i dva bunara, i razni prateći objekti. Kula je visoka 23 metra, a obnovljena je 2018. godine, te imam razloga da se popnem na čardak ove kule, gdje su veliki prozori i zaista se čovjek na tom čardaku nadmoćno osjeća. Gledam sa te visine i padine Majevice i širinu Posavine, pa me oboje zadivljuje i opija, i rado bih ovdje ostao par dana. Posebno me fascinirala jedna niša u zidu pored velikog kamina za koju sam ustanovio da je kupatilo, tako da paši, a ni pašinici nije bilo hladno kada se kupaju, jer je taj maleni prostor grijala upravo vatra iz kamina. Baš u toj prostoriji svoj politički razlaz 1831. godine, imala su braća Gradaščevići Osman-paša i Husein-kapetan, prvi je želio prihvatiti nametnute reforme okupatorske vlasti, ali Husein je želio autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva, te se od tad njihovi putevi razilaze. Silazim i kratko se zadržavam u zapuštenoj avliji, telefonom me zove moj prijatelj Valter koji je na radnoj akciji na stadionu Tušanj, kažem mu da mnogo propušta time što danas nije uz mene, a onda nastavljam dalje put Dubrava i Arizona pijace kako bih tu po povoljnijoj cijeni dosuo goriva u maleni rezervoar. Radnik na benzinskoj ne skriva oduševljenje Fićom, i slijedi obavezno pitanje, da li je na prodaju.

Nakon dosipanja goriva Fiću okrećem u pravcu Gradačca, pa opet slijede Hrgovi Donji, Ormanica, Kerep, Donji Lukavac, a onda i raskrsnica na kojoj idem pravo pred kulu Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaj od Bosne sagradio je prelijepu džamiju ispod bedema te kule 1826. godine, zovemo je Husejnija, te sahat kulu visine 22m, 1824. godine, koja sad oronula i pomalo nakrivljena stoji, okolo su kapi-kule, a centralni dio zauzima Bijela kula sagrađena 1824. godine, najmlađi je objekat te vrste u BIH.
Šetam i sve bilježim kamerom, što ću prikazati tokom decembra u emisiji Emirove priče na Izvornoj TV, a Fićo odmara parkiran ispred kule koja je visoka 18 metara, i naravno plijeni pažnju svih posjetilaca, posebice vratima koja se kako neko reče otvaraju „naopako“, čini mi se da niko nije prošao a da se nije fotkao uz Fiću, on baš obožava da je u centru pažnje.
Pojeo sam tu svoj ručak, popio pravu bosansku kahvu baš na čardaku Bijele kule, odakle sam uživao u pogledu. A zimski dan odmiče, pa ja krećem nazad, ali kratko svraćam do kuće u kojoj se rodio Husein-kapetan 1802. godine, a ista se nalazi u Sviračkoj mahali podno Kule, baš u blizini Sviračke džamije koja je sagrađena 1799. godine. Bijela kula ostat će vječno simbol Gradačca i magnet turistima iz svih dijelova svijeta. Poput one u Bosanskog Bijeloj bit će spomenik na davna feudala vremena i način života ondašnjih bogataša.
Brzo se vraćam kući, ali ipak svraćam do Srebrenika gdje sam obradovao jednog dječaka vožnjom u Fići koju će dugo pamtiti. Dok se spušta mrak, Fićo i ja zajedno planiramo nova putovanja, maštamo o lokacijama koje nas čekaju, a budući da nam se bliži zima, možda ćemo morati čekati proljeće da ostvarimo svoje snove. No, ipak imamo lijepo sjećanje na dan kada smo išli u pohode Gradaščevićima koji odavno ne žive u kulama koje prkosne i prelijepe stoje, pa spajaju nebo i zemlju, a uz koje se barem Fićo savršeno uklapa. Uspješno je odvezao 140-150 kilometara, idući po asfaltu, makadamu i kaldrmi, penjući se uz blage uspone i jureći 100 km/h posavskim pravcima, bez problema, bez kvara, a samo mu je 60 godina.

Svima preporuka da prije svega pogledate novi nastavak avanture Fićom po Bosni. Te da odredite jedan dan u kome ćete posjetiti kule Gradačevića koje su na rubu Posavine.


Čitam blogove

livliv.blog.hr

Čitam treš blogove i zapravo su super.
Puno ozbiljniji od ozbiljne književnosti i puno životniji od svakodnevnog života. Pisati da bi se izbjegao život, to rade ozbiljni pisci. Pisanje da bi se uživalo u njemu, to rade treš zapisivači. Živjeli!

Nema naslova

mojasavana.blog.hr

Lusi te čeka kući kiss




Jučer, pred kraj radnog vremena (meni je radno vreme 12 sati), zove mala A

- Kad dolaziš?
- Pa evo uskoro, znaš već. Što?
- Netko te čekaaaaa.
-Ti? Znam evo sad ću ja
- Pa i ja, ali ne ja, znaš već; Luuusiii

kajanje,ali nježno

donabellina.blog.hr

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene....(misao )

.....a onda , kada mi san prekine tvoja usahla misao , ne mogu zadržati više ruku pod jastukom , dotaknem te kao ovlaš izmedju lopatica tako nagnutog i snenog da znaš, da sam budna i probudjena tvojim ojadjenim mislima.
Bi ti lakše taj tren' : osjetim drhtaj i pogled poluokrenutog tijela i znam...i te kako znam , patiš svoju šutnju braneć' je nesanicom.

Tu negdje, iza tvojih ledja , dijelimo sudbinu nas dvoje i svo tvoje kajanje bez riječi , samo tako sjedeći u mraku na rubu kreveta. meni zazva ponovo ljubav i tugu , a onda i želju , da te zaštitnički privijem na grudi kao dijete , kojemu poljupcem odagnam sumorne misli.

Tišinu iz dana prenosimo u noć ; ona se smjesti izmedju nas osvetnički, prikriva nas mrakom, šutnjom, potrebom - kako i što progovoriti i hoće li uopće riječi razbistriti ovaj mrak iza zavjesa , ovaj muk zbog kojeg san ne dolazi oboma .

A na boku, iza tvojih ledja, u meni oživi ona najfinija mekoća zbog koje i najtvrdju šutnju pretvaram u misaoni osmijeh : okrenem se na drugi bok znajući, da ćeš i ti isto napraviti , privući me bliže sebi i mirno usnuti svoj mir.

S ljubavlju

ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr




Pričamo o miru , a mira nema.
Pričamo o ljudskim pravima, dok obespravljeni šute.
Pričamo o slobodi ,dok žičane ograde i zidove gradimo
zaboravljajući da ,još uvijek,
postoje mjesta gdje tuge noće;
da postoje ljudi kojima se umjesto radosti i sreće
u očima sakrio strah; kojima
umjesto osmjeha, niz lice suza suzu stiže.

Dok svoju djecu hranimo i u toplu postelju spremamo,
zaboravljamo da , tamo negdje,
pod vedrim nebom,
uplakana majka uspavanku pjeva
dok budna sanja
ognjište ,kruh na stolu i topli dom.
Dok pričamo o jednakosti, zaboravljamo da
još uvijek,
ljudi ljude dijele na crne i bijele,
na velike i male
na bogate i siromašne;
zaboravljajući istinu koju nitko i ništa ne mijenja;
Mali je čovjek pod velikim nebom,
za sva vremena.

Da sam ptica,
sletjela bih tamo gdje tuge noće. Pjesmom bih tugu otjerala.
Da sam leptir,
krilima bih s uplakanog lica suze obrisala.
Da imam moć
zaustavila bih sve ratove
izbrisala sve podjele
jer;
Sreća je u slobodi
Bogatstvo u ljubavi
Ljepota postojanja u različitosti.
Zato;
Budimo čovjek koji prašta,
koji voli ,koji ne osuđuje i ne sudi.
Budimo istina i ljubav.
Samo jedan je čovjek,
Svi smo mi, Ljudi.

****
Ovih dana, više nego inače, razmišljam o ljudima i njihovim postupcima. Razmišljam o čovjeku kao pojedincu i društvu u cjelini. U ovo čudno vrijeme kad smo podijeljeni više nego ikad, kad smo svi(bez obzira na stavove i uvjerenja) jednako ugroženi, veseli činjenica da postoje ljudi koji rade na promicanju zajedništva, razumijevanja, različitosti i ljubavi.

Hvala Ljiljani Lilli Koci, predsjednici Društva albanskih umjetnika Hrvatske „Dea“.

Mom unuku Milanu

momunukumilanu.blog.hr

logo-Milan

Milan Malenica

Radujem se
naš dragi Milane
sve mi lipo
o tebi divane.

Da si šesan
a takav i jesi
lipi osmijeh
u svemu te resi.

Sladak jesi
i sladak ćeš biti
nek šeširić
od sunca te štiti.

PUNO ĆE IM ZNAČITI: VATROGASCIMA VRATIŠINCA I GORNJEG KRALJEVCA URUČENA NOVA OPREMA

vatrenevijesti49.blog.hr

VRATIŠINEC

Tako je nastavljena dobra praksa Općine Vratišinec da dio sredstava uloži u opremanje vatrogasnih društava


U srijedu je u prostorijama Općine Vratišinec izvršena primopredaja opreme dobrovoljnim vatrogasnim društvima s područja općine. Opremu je u ime DVD-a Vratišinec preuzeo predsjednik Stjepan Kozar, dok je zapovjednik Ivan Srpak preuzeo opremu za DVD Gornji Kraljevec. Oprema je nabavljena sredstvima namijenjenim za rad civilne zaštite, a čiji su vatrogasci prva operativna snaga u slučaju potrebe za djelovanjem. Tako je nastavljena dobra praksa Općine Vratišinec da dio sredstava uloži u opremanje vatrogasnih društava. Nabavljeni su ruksaci opremljeni opremom za pružanje prve pomoći, bljeskalice, nosilo i Hooligan poluga. Opremu su predstavnicima DVD-ova uručili načelnik Općine Vratišinec Mihael Grbavec i načelnik stožera CZ Općine Vratišinec Andrija Kvakan. U ime vatrogasaca načelniku se zahvalio Ivan Srpak koji je naglasio da je izuzetno lijepo što načelnik nije zaboravio na vatrogasce koji će mu uvijek stajati na raspolaganju.…. IZVOR: e-međimurje

ŠUŠKA, SJEĆANJE NA MALOG CVJETIĆA KOJEG NEMA 6 GODINA

shadowofsoul.blog.hr



Kad je moja Šuška počela pobolijevati, uz mene je u tom periodu bila jedna žena koja mi je pomogla savjetima. Noć prije, nego je Šuška umrla, nazvala sam je, plakala sam kao kiša, a plakala je i ona sa mnom na mobitel, jer sam morala odlučiti o eutanaziji moje Šuške. Bilo je već sve dogovoreno, da Šuškina veterinarka dođe ujutro i to napravi.

Ja sam plakala na cesti na mobitel, plakala je i ona sa mnom. Kiša je padala, a ja sam izašla van iz stana, da to Davor ne sluša i sa njom sam sve to podijelila i na tome joj zahvaljujem, jer je tada pokazala da ima srce i bila sam joj neizmjerno zahvalna zbog svega što je tih dana bila uz mene. O onome kasnije što se događalo neću, jer nije tema ovog posta.

Ujutro 26.11.2015. našli smo Šušku ... ispustila je svoju malu dušicu i nije mi ostavila taj teret odluke, da joj moram oduzeti njen mali životić... otišla je tiho i mirno u snu. Tad je došla i Šuškina veterinarka (zvala sam je), da potvrdi kako Šuškice više nema i onda smo taj dan ja i Davor išli zakopati Šuškicu u onu šumu gdje i Lorki spava. Poslala sam sliku njenog grobića samo blogerici @Angeliji, mojoj dobroj prijateljici, samo njoj, drugome nisam nikome, samo njoj sam poslala tu sliku.

Tih dana sam jako smršavila, bili smo bez peseka, bili smo kao dvije prazne posude, bilo je užasno, a onda je došla Mašenka 13.02.2016. i život se ponovo uselio u naše živote. Oboje smo navikli na peseka u kući i to je strašno nakon 14 godina ostati bez takvog divnog bića, člana obitelji.

Šuška ostaje zauvijek u našim srcima, nezaboravljena i voljena dok smo živi ja i Davor.



26.11.2015. u noći tiho u snu, odletjela je duša mog malog cvjetića u Nebo... imala je 13 godina i 9,5 mjeseci...rođena 15.2.2002., pronašla sam je 2.9.2002. ispod auta ispred moje zgrade, a otišla je tiho u snu 26.11.2015.





















Šiklja

litterula.blog.hr

Dok sam na Pokuplju uz voćke uzgajala i povrće, ostajala sam tamo po nekoliko dana da obavim sve radove u vrtu i poberem sve što je dozrelo. A kad sam već bila na obali Kupe morala sam naći malo vremena i za vožnju čamcem, za kupanje u plićaku i sunčanje na pješčanim sprudovima. Kupa je tu čista i bistra, nema naselja ni kućica uz obalu, prava divljina. Možeš se u čamcu vozit satima a da nikoga ne sretneš.


A taj čamac u kojem plovimo na Kupi - to je šiklja tj. čiklja, tradicijski otvoreni čamac za prijevoz i ribolov na Savi, Dravi, Kupi i Dunavu. Na stranici Hrvatske tehničke enciklopedije čitam da je to čamac duljine 5 do 8 m, širine 1,5 do 2 m, visine 0,4 do 0,6 m, najvećega gaza oko 0,3 m, a namijenjen je prijevozu četiri, šest ili osam osoba. Trup joj je sastavljen od dna, dviju zrcalno simetričnih bočnih ploha, te ploha krmenoga i pramčanoga zrcala nagnutih prema van. Duž čamca se najčešće nalaze: krmena palubica ispod koje je uzgonski prostor i sprema, krmeni kokpit, nepomična klupa ispod koje je uzgonski prostor, pramčani kokpit, drvena klupa koja se može pomicati u središnjem dijelu pramčanoga kokpita, pramčana palubica ispod koje je uzgonski prostor.


Uokolo čiklje, nastavljajući se na oplatu zrcala i boka, može se izvesti jak kutijasti nosač (razma). Poriv joj je tradicionalno bio veslima, a danas je izvanbrodskim motorom postavljenim na krmenome zrcalu, snage 5 do 10 kW, iznimno do 25 kW, koji razvija brzinu 15 do 25 km/h. Čiklja je stabilna, lako se pokreće, ne zahtijeva mnogo materijala za gradnju i jednostavna je za izradbu. Nekad se rabilo isključivo drvo: jelove, borove ili hrastove daske, dok se danas najčešće koristi stakloplastika, aluminij ili čelik. Najviše se šikljom koriste ribolovci jer je pogodna za nasukavanje i udaranje u obalu.


Riječni čamci tradicionalnoga oblika od davnina su proizvod lokalnoga obrta. Od 1980. stakloplastične riječne čamce proizvodilo je poduzeće Privreda iz Petrinje, a proizvodnja takvih manjih plovila do danas se nastavila u više obrtničkih radionica.


Prema hrvatskom zakonodavstvu, čamac je plovilo namijenjeno za plovidbu unutarnjim plovnim putovima kojemu je duljina 2,5 do 20 m uz ukupnu snagu poriva veću od 5 kW, odn. plovilo kojemu je umnožak duljine, širine i gaza manji od 100 m3, odn. plovilo koje, uz posadu, prevozi manje od 12 putnika. Čamcem se ne smatraju plovila koja pripadaju drugomu plovilu u svrhu prikupljanja, spašavanja ili obavljanja radova, kanui, kajaci, gondole i pedaline, te plovila namijenjena isključivo za natjecanje.


Dok sam tražila pouzdane informacije o riječnim čamcima, naišla sam i na vijest da je u Letovaniću potkraj kolovoza ove godine, točnije u nedjelju 29. 08. 2021. g., po petnaesti put bila održana Tradicionalna Utrka kupskih čamaca Stari Brod – Letovanić. Utrka je duga 5,5 km, a odvija se u sklopu kulturno – turističke manifestaciji „Letovanić, selo pokraj Kupe“. U utrci kupskih čamaca sudjelovalo je 26 četveročlanih posada iz cijele Hrvatske, od Bjelovara do Ploča. Pobijedila je posada Stablina I., ovogodišnji pobjednici Maratona lađa na Neretvi - a ekipa Udruge Lađara Sisak na cilj je stigla treća. U kategoriji ženskih posada slavile su sisačke lađarice sa osvojenim 1. i 2. mjestom, dok su 3. mjesto osvojile Sparte iz Bjelovara.
A kad smo već u Letovaniću, selu pokraj Kupe, onda bi bilo lijepo od nas da poslušamo i jednu pjesmu. A otpjevat će nam je najbolji Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske - Lado!
Šajda rajda oči plave selo pokraj Kup!



PS. Ako želite pogledati još pokoju fotografiju šiklji i čamaca koje sam kroz godine prikupila potražite ih na mom fotoblogu Moje fotografije.

Nema naslova

fancy-u-gradu.blog.hr

Samoća sa mnom...
Oblaci nose kišu -
gljiva kraj puta!



Photo and haiku (haiga) by me.

Zagrijavanje u studenom

mcind.blog.hr




U ovom mjesecu je sad zbilja postalo studeno i sjetit ću se za zagrijavanje nekih kukaca koji obilježavaju toplija vremena.

Mnoge kukce više ne viđam samo mi pokoja muha želi upasti u toplinu kuće.


Snijeg je pao i na vrhove inače toplog Kvarnera, ovo je pogled sa prozora iz stana u Rijeci na Viševicu , najvišu u tzv. Vinodolskim Alpama ali kad dijelom dodiruje Gorski kotar nije ni čudno.


Većina leptira je uginula ali ostavila svoje potomke u kukuljicama i ponovo će nas razveseliti bojama u proljeće. Ovo je ruska medonjica.


Ženka leptira žućka (mužjak je manji i žute boje). Ovaj leptir kao i ljepoliki admiral često negdje prezime i kao odrasli leptiri.


Leptir debeloglavac.


Osim leptira u proljeće obradovati će nas i bumbari, najbolji oprašivači.


Nadam se da se ova pčelica uspjela vratiti u topli pčelinjak, već prije ovog zahlađenja djelovala mi je malo umorno.


Kukci koje manje volimo vidjeti ali ne smetaju nam. Div-osa (Scolia maculata) na cvatu pahuljastog dubačca, ženka može biti duga i do 6 cm a jajašca polaže u ličinke kornjaša, često u jednoroga. Ne trebate se bojati makar su je neki smatrali za uvoznog azijskog stršljena.


Mladi zeleni konjic (Tettigonia viridissimana) na cvijetu jasenka. (Snimljen na Velom vrhu kao i većina ovih kukaca.)


Za enigmate tzv. srdašce u koje treba uvrstiti slova od riječi LASTIN REP kako bi se vodoravno i okomito sa slovima okolo dobile druge poznate riječi i križaljkica za iskusnije gdje treba uvrstiti ove pojmove: - Lik iz serije "Prosjaci i sinovi". -Otočić u cresko-lošinjskom arhipelagu. -Uglednici u osmanskom carstvu. -Lokalni nazivi za centimetar ili novčić od 10 neke valute. -Vokalna izvedba, često u operi (mn.). -Vrst perajara, foka (jedan od njih je i "morski čovik"). -Veliki grad u Turskoj (anagram Nadan). -Ukrasni vrijedni predmet. , a dva ostala pojma su vrste leptira, jedan sa jednim slovom LJ a drugi i sa dva slova LJ.


Dvije fotke za povećati kako bi se bolje vidjeli detalji. Na jednom se može vidjeti razlika između muhe cvjetarice i ose a na drugom kolaž sa puno vrsta leptira koje privlači i ljubičasto cvijeće.


I malo anagrama uz stihove, znam već tko će ovo lako riješiti.

Na tebe i mene
je TRZALA MALA (L=N)
ali jednom cvitu
više pažnje dala.

Nisam PRETIL
baš sam lijep
reci tko sam
nisi slijep.

NEK LAJE
do volje
i pruži
rogovlje.

Uz neko jače jelo za hladnije dane dobro je uzeti i ovakvu salatu sa vitaminima i mineralima jer treba održavati imunitet. -Lisnata zelena, avokado, masline, maćuhice, pomidori, maslin. ulje...


I krilce jednog leptira okaša.


Dodatak gratis


Za ljubitelje gusjenica (mislim da se radi o nekom budućem leptiru sovici) i meni jedan od najljepših leptira, prugasto jedarce.


Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum