Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

07.11.2019., četvrtak

KLERIKALIZAM IM SE OMILIO


Knjigu “O Državi Božjoj protiv pagana” ( “De Civitate Dei Contra Paganos” ) napisao je u 5. stoljeću kršćanski teolog Aurelije Augustin. Knjigu je počeo pisati 412.g. potaknut vizigotskim pljačkama Rima koje su dovele do propitivanja kršćanstva koje je tada već postalo službena državna religija Rimskog Carstva. Naime, pagani su kršćane, odnosno napuštanje stare rimske religije smatrali glavnim uzrokom tih strašnih barbarskih najezdi i pustošenja. Sv. Augustin piše o konceptu “Božje države” ( civitas dei ) nasuprot “zemaljske države” ( civitas terrena ) iz aspekta vlastitog viđenja svjetske povijesti. Spominjati danas Aurelija Augistina u kontekstu suvremenih zbivanja i koncepta države u Hrvatskoj zaista nije moguće. Ali, njegovu sitnagmu ”Božja Država” dobar dio naše domaće crkvene hijerarhije nastoji “prevesti” na jedan specifičan način zalaganja za klerikalnu, antisekularnu državu 21. stoljeća u kojoj su “pagani” svi oni koji ne vjeruju upravo njima, pa makar i sami bili vjernici a nevjernike da i ne spominjemo. Naravno da Sv. Augustin zaista nema ama baš nikakve veze s takvim ( politiziranim ) egzibicijama dijela hrvatske crkvene hijerarhiije ili pojedinih klerika i vjeroučitelja.
PAPINO “PISMO NARODU BOŽJEM”
Papa Franjo, Biskup Rima i Pontifex Maximus Rimokatoličke Crkve, još u kolovozu 2018. godine objavio je “Pismo narodu Božjem” u kojem je za zataškavanje spolnog zlostavljanja mladih u Crkvi optužio KLERIKALIZAM koji se danas gnijezdi u krilu crkve a ne imaginarne “marksiste”, “ateiste”, “agnostike”, “filozofe” i ine. Po samom papi klerikalizam je najveće zlo crkve jer upravo on podupire i pomaže “da se nastave činiti tolika zla koje danas osuđujemo”. Po papi Franji, reči ne zlostavljanju - znači reči ne “svim oblicima klerikalizma”. Prošli je mjesec ( 26.09. ) list “La Civita Cattolica” objavio što je papa rekao isusovcima u razgovoru s njima o problemu klerikalizma u crkvi, kojeg on smatra “istinskom perverzijom” i “najvećom izopačenosti” onih biskupa i svećenika koji misle da samo oni “znaju sve o svemu”.
Pokušajmo na tren zamisliti što bi se desilo kada bi te papine riječi primjenili na ponašanje dobrog dijela biskupa i klera u Hrvatskoj koji su očito umislili da su baš oni nekakvo kvazi-protagorijansko “mjerilo svih stvari”. Oni misle da smiju i mogu presuđivati tko je “pravi domoljub” a tko nije, tko je “dobar” a tko je “slab”, “defektan” Hrvat ili, kao što bi rekao poznati sociolog religije Ivan Markešić : “Klerikalizam kod nas omogućuje nekima da budu moralni i svjetonazirksi bičonosci, da proglašavaju grešnicima i ekskomuniciraju iz Crkve sve one koji nisu na crti već uspostavljenog kursa rigidnog katoličkog hrvatstva, kao što se to već događalo kad su u pitanju političari tzv lijevog spektra. Jeste li, pak, na tzv desnoj opciji, možete upropastiti i državu i narod, za vas će, budite bez brige, služiti svete mise. Jer, vi ste “naši” i svejedno što ste (u)činili u borbi za “našu stvar” - ne možete biti GREŠNICI.”
Crkva u Hrvatskoj očito ima svoju viziju “Božje Države” kao neke vrste “univerzalne države” koja usisava sve svojim klerikalnim usisivaćem. Tako se svakog listopada u hrvatskim ( naravno, svjetovnim ) školama slave tzv “Dani kruha”. I ništa u tome ne bi bilo loše da se djeca tom prigodom gotovo prisiljavaju da sudjeluju u vjerskim obredima, što je dovelo do reakcije dijela roditelja. “Dani kruha” se svake godine obilježavaju u vrtićima, školama, učeničkim domovima i drugim institucijama koje se bave djecom. “Dani kruha” su zamišljeni kao iskazivanje zahvalmosti plodovima zemlje. Ali, naravno, tada školama u pohode dolaze svećenici koji škrope, blagoslivljaju i cijelom događaju daju vjersko obilježje a djeca su tako, htjela ne htjela, prisiljena da sudjeluju u vjerskom ritual u sekulranim školama. O vjeronauk koji se redovito predaje u sredini a ne na početku ili kraju nastave da i ne govorimo. Naravno da se djeca koja ne pohađaju vjeronauk tako usred nastave izoliraju i smještaju u posebne “rezervate” pa ma koliko ih mi eufimistički nazivali knjižnicama ili nekim zasebnim prostorijama ako ih uopće ima.
SEKULARIZAM I KLERIKALIZAM
Ali, čemu se čuditi? Pa mi živimo u državi koja je člankom 41. Ustava definirana kao sekularna država u kojoj su sve vjerske zajednice jednake i “odvojene od države”. Ipak, u toj istoj “sekularnoj državi” vaše dijete će u državnoj, dakle “sekularnoj” a ne nekoj vjerskoj školi, iz predmeta Povijest u petom razredu učiti ( u poglavlju. “Pojava i prostorno širenje čovjeka” ) kako “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života, tako postane čovjek živa duša”. Pa kako se onda čuditi zapnjenošću Gérarda Mouroua, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 2018.g., koji je ovog listopada boravio u Hrvatskoj na znanstvenom skupu “Ultrafast Optics XII” a koji je u Hrvatskoj sreo ljude koji ga najozbiljnije, kao znanstvenika pitaju: da li on zaista vjeruje kako je Zemlja okrugla. “To je zapanjujuće. Nisam mogao vjerovati” kaže zabezeknuti nobelovac koji konstatira kako je vrlo teško razgovarati s ljudima “koji nisu obrazovani”. Ali nobelovac se jako vara. Ti ljudi su obrazovani ali u hrvatskim školama u kojima je upravo “ultraprogresivna kurikularna reforma” friško porodila i citirani udžbenik iz Povijesti za peti razred naših osnovnih škola, dakle za djecu od 11 godina.
A papa Franjo je prije manje od mjesec dana prilikom svog puta u Mozambik govorio upravo o tome, o klerikalizmu koji hrani “želje za dominacijom”. Njegova upozorenja je itekako potrebno čuti baš u Hrvatskoj a posebno u hrvatskoj Crkvi jer papa upozorava kako svećenici njegove crkve sve više “služenje zamjenjuju svećeničkom moći” što je uvod u klerikalizam koji ih onda “vodi u licemjerje, posebno u vjerskom životu kada se vjernicima žele nametnuti pravila ona ponašanja u svakodnevnom životu koja ne vrijede za svećenike”. Nažalost, crkva se sve više bavi politikom kao da je to neko njeno temeljno poslanje. Miješaju se u ama baš sve, i u mrtve i u žive. Tako je umirovljeni biskup Mile Bogović ovih dana ponovo oživio ideju o hrvatskoj varijanti španjoslke “Valle de los Caidos” ( “Dolina Palih” ) i to upravo kada taj “projekt” doživljava potpuni krah u Španjolskoj odlukom vlade o vađenju i premještanjem kostiju pokojnog diktatora Franca . Tu bi se valjda trebale “izmješati” kosti Bleiburga i Jasenovca. Biskup Bogović to nazva “Svehrvatskim Grobom” koji bi se nalazio kraj crkve “Hrvatskih Mučenika” i Krbavskog polja ili u Podudbini kraj crkve Sv Marka Groba. To bi ujedno bila prva postaja križnog puta itd. Tako bi domača Crkva pod firmom “posthumne pomirbe” nadvila i obuhvatila svojim idejnim plaštem sve mrtve, pa i one za života najudaljenije i međusobno nespojive. A što se živih tiče, na njima se, ionako, stalno radi !
Bilo kakav sekularizam, u njihovoj viziji, postaje nepotreban. Sasvim je suvišan i kolo povijesti, uvjereni su oni, može se početi vrtiti unatrag. Makar u Hrvatskoj. S njim ćemo, ako treba, pregaziti i samog Voltaire-a skupa sa svim njegovim enciklopedistima, zajedno s Francuskom revolucijom i onim njenim prokletim građanskim duhom i eto nas učas, u sveopćoj Božjoj Državi. U Hrvatskoj ! To nam, na svoj način, poručuje hvarski biskup mons. Petar Palić 3. veljače ove godine za vrijeme misnog slavlja u dubrovačkoj katedrali povdom Feste Sv Vlaha a sve to u prisustvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, kukajući nad današnjom situacijom i žaleći za starim dobrim vremenima. Mons. Palić tako istiće “kako je, za razliku od apostolskih vremena, kada je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas sekularizam ušao u kuće i postao dijelom našeg postojanja.” Ma zamislite, sekularizam….taj odvratni sekularizam, postao je “dijelom našeg postojanja”. Kakavog li užasa ! Vijesti od prije par stoljeća očito još nisu došle do ušiju svih naših biskupa. Oni još ne znaju da je suvremena ljudska zajednica utemeljena na sekularizmu kao jednom od svojih temeljnih civilizacijskih, demokratskih dosega i principa. Postoje, doduše, neke zemlje u kojima su vjerski zakoni ujedno i svjetovni. Ali Europa ne poznaje niti jednu od varijanti teokratskih modela država. I onda se moramo zapitati da li je uvreda govoriti o “talibanizaciji duha” dijela našeg klera bez obzra na njihov vjerski predznak. Jer, talibanizam je postao sinonim za određeni način ponašanja bez obzira na njegovo izvorno ishodište. Nažalost, zato je takav princip lako prepoznati u mnogim našim domačim crkvenim glavama.
ATEIZAM I PROBLEM “ISUSOVA MORALA” ?
Ksenofobija, zatvorenost, nacionalna patetika, isključivost, želja za dominacijom u društvu, miješanje u sve pore društva i života, stalna potraga za “neprijateljima” poželjnih vrijednosti čiji su oni jedini autentični tumači, paničan otpor znanju, znanosti i kritičkom propitivanju, dogmatska obrana “prave istine samo jedne knjige” čiji su oni čuvari, licemjerje i klerikalizam - kao da se sve više nameću izvornim idejama kršćanstva. Pa zato i nije više nikakvo čudo da su mnogi vjernici sve više razočarani takvim trendom službene Crkve u Hrvatskoj i da joj okreću leđa, zbog čega biskup Palić tako teško kuka na misi usred Dubrovačke katedrale kako su ateizam, vjerska indiferentnost i izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili na početku stoljeća fenomen elita a danas, eto, “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija….Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost…a čini se da zvona više ne zvone na misu”. Izgleda da je to onaj pravi razlog ovakve vrste navale Crkve na “sekularne škole” kako bi se svim đacima usadila “vjerska svjest”, valjda jednako kao što je Jahve “čovjeku od pjeska” udahnuo “dah života”, pa bili oni ili ne bili dio vjerničkog puka. Koga uopće briga za to ? Naravno, sve uz blagoslov nadležnog ministarstva i države.
Možda upravo zato filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu Pavel Gregorić, razočaran takvim napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke, tvrdi kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom”. Po njemu je to priča o Samaritancu i o radikalnoj etici “koja podrazumijeva da rušimo sve barijere koje postoje između čovjeka i čovjeka kako bismo jednostavno bili čovjek čovjeku, neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo…to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku.” Zato, s pozicije izvornog kršćanstva, smatra tragičnim da je “Crkva u Hrvata posebno zapela u onaj najbesmisleniji nacionalizam koji je Isus u toj priči ( o Samaritancu ) napadao”. Izvorno kršćanstvo ne bi moglo nikada stati iza bilo kakve ksenofobije i zatvorenosti prema bilo komu a posebno prema izbjeglicama ili bilo kojem drugom čovjeku ma koje rase, nacije, vjere ili uvjerenja on bio. Naravno da je povijest prepuna sasvim drugačijeg ponašanja službene Crkve što samo potvrđuje kako se crkvena hijerarhija nerjetko može naći i “s onu stranu”, odnosno nasuprot izvorne ideje u čije ime Crkva formalno djeluje. Prisjetimo se samo “Legende o Velikom Inkvizitoru” iz “Braće Karamazovih” i pretpostavke Fjodora Dostojevskog, koji je i sam bio vjernik, kako bi se Isus proveo da se ponovo pojavi među ljudima i pred licem Crkve. Svakako, ne baš najbolje.
Pa zar se onda trebamo čuditi zašto iz redova same crkvene hijerarhije dolaze žestoki napadi na papu Franju. Tako ga u travnju ove godine na svetkovini Svete Katarine Sijenske dominikanac Adian Nicholas optužuje ništa manje nego za herezu, “najteži zločin” zbog kojeg se nekada direktno odlazilo na lomaču. Ali nije on jedini. Naravno da pojedine klerike kod nas koji žene nazivaju “drugobitnim” a one koje stupaju u predbračne seksualne odnose “štracama” smeta osoba poput pape Franje. A da će papa Franjo “imati posla” u dijelovima okoštalih struktura Crkve u koju je on svojom pojavom unio pozitivan dah i duh latinskoameričke “narodne crkve” - to uopće nije upitno. Recimo, tako vojni biskup Jure Bogdan početkom listopada ove godine kaže u Mariji Bistrici kako vjera “nije privatna stvar” !? A zašto ? Zato jer po učenom biskupu “ona po svojoj naravi zahvaća čitav ljudski život i međuljudske odnose.” Prevedeno na svakodnevni, razumljivi jezik: “Bez vjere i nema Života” tako su svi ateisti, bezvjerci, agnostici itd, po ovoj neobičnoj biskupskoj logici, satjerani u “neživi dio” stvarnosti a u najmanju ruku su “izvan života” pa su na jedan čudan “abrakadabra način” istovremeno “ živi i neživi ” ili, u najbolju ruku, “nepotpuno živi”! Ide se u nepotrebne krajnosti poput one kada ministar Krstičević u nizu prigoda gotovo poistovjećuje sve braniteje i cijeli Dmovinski rat s “krunicom, križem i vjerom” oduzimajući mu tako svenarodni i svodeći ga, nenamjerno, na nekakav vjeski karakter itd.
EUROPSKA MLADEŽ I RELIGIJA
Dok se sve ovo zbiva kod nas napravljeno je veliko istraživanje “Europska mladež i religija” kojeg je u dvadesetijednoj europskoj državi proveo prof teologije Stephen Bullivant s londonskog Katoličkog sveučilišta St Mary’s u suradnji s pariškim Katoličkim Institutom ICP . Rezultati tog istraživanja kažu kako recimo u Češkoj 81% mladih između 16-29 godina “nema nikakvu vjersku pripadnost”. U Estoniji, Švedskoj i Nizozemskoj takvih mladih “nevjernika” je 70-80% a u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj više od 50%. I šta bi sad naš vojni biskup s tim mladima i takvom Europom uopće uradio ? Naravno da je pravo pitanje zašto mladi u najrazvijenijim dijelovima Europe sve manje u Crkvi vide svoj Svjetionik prema kojem bi se orijentirali. Niti žalopojke niti agresija ne daju odgovor na to pitanje. Tako irački kardinal Louis Raphael Sako krivi Europu za teško stanje kršćana u Iraku. On smatra da je “Europa odavno postala plijenom relativizma” i da se “ne treba stidjeti kršćanskih vrijednosti” ne shvačajući da se ne radi o tome da se mladi stide izvornih kršćanskih vrijednosti nego se stide ponašanja politiziranih ultrakonzervativnih licemjernih dijelova crkvene hijerarhije koji svojim ponašanjem ne korespondiraju modernoj zbilji niti suvremenim potrebama i vrijednostima mladih pa im zato više i nisu potrebni. A pošto baš oni predstavljaju Crkvu mladi sve više odbacuju i takvu Crkvu koju oni predstavljaju. Zato teolog Stephen Bullivant rezignirano zaključuje: “Religija je pri kraju snaga”.
Ali kada đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić u kolovozu 2018.g. kaže kako je “funkcionalni pristup obrazovanju…božanstvo neoliberalnog mita” ili da je “žena velika kada poštuje svoje predbračno djevičanstvo”, pa kako učenik treba “sve svoje povjerenje staviti u Boga” i kako je vjeronauk “jedina oaza mogućeg susreta čovjeka sa svetim, odnosno s Bogom” onda se ne treba čuditi šta je takva “oaza” razumijevanja vjere i uloge Crkve u suvremenoj Europi danas sve praznija od mladih. Koga može privući, recimo, fra Bože Radoš iz Čapljine kada kaže ( travanj 2018.) kako je prosvjed protiv Istambukske Konvencije “zadnji okršaj protiv demona” nadahnuto uzvikujući: “U boj na Gospodnju stranu !”. A notorni bskup Košić gotovo prijeti saborskim zastupnicima: “Ako ste vjernici ne smijete dati glas za Istambulsku Konvenciju” ! Valjda bi on najradije kompletnu Crkvu proglasio političkom strankom. Da je nešto gnjilo u crkvenim redovima kod nas na najgori mogući način potvrdili su hvarski svećenik Mili Plenković kada je sav ushićen napisao. “Obradovala me vijest da je umro dr Slavko Goldstein” i zagrebački vjeroučitelj Krešimir Bagarić koji je djeci na vjeronauku propovijedao kako bi trebalo objesiti bivše predsjednike Hrvatske Ivu Josipovića i Stipu Mesića te bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Spomijao je on i metode “nabijanja glave na kolac”, “ispaljivanja metka u glavu” a Hrvate nazivao “nezahvalnom stokom , debilima i kretenima” hvaleći “opravdane zločine” Ratka Mladića nad muslimanima. Neizbježni biskup Košić ustaški logor za djecu Sisak naziva “prihvatilištem”, dakle “humanitarnom ustanovom”. U tom je “prihvatilištu” umrlo između 1152-1630 djece ( u dobi od nekoliko mjeseci pa do 13 godina ). Naravno, bila je riječ o srpskoj, romskoj i hrvatskoj djeci koja su bila oduzeta hrvatima antifašistima. U studenom 2018.g. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održan je čak i skup na kojem se opet čulo kako je dječji logor Sisak u stvari bio “humanitarna ustanova”.
IMA LI MJESTA ZA BOGA U SVEMIRU ?
I što na kraju kazati osim opet citirati papu Franju ( a mogli bi smo slobodno i Stjepana Radića ) koji kaže kako klerikalizam “dovodi do rascjepa u tijelu crkve” ali i do rascjepa između crkve i “ostatka društva” kojemu je ona, u ovakvom obliku, sve manje i manje potrebna pa se polako, u njegovim najrazvijenijim dijelovima, pretvara u vrstu usputne dekoracije ili samo dio kulturne baštine i povijesti odnosno, u najboljem slučaju, na golu tradiciju ( i to uglavnom u manje razvijenim, tradicionalnim sredinama ). Za papu su ksenofobija, strah od drugih i drugačijih najgori. Njima kumuje upravo klerikalizam kojem se papa Franjo suprostavlja kao obliku “sociologije steriliziranog života”. Ne može se živjeti u sredini koja od sebe pokušava stvoriti sterilnu “operacionu dvoranu”, sredini u kojoj vlada strah od toga da će nas drugi i drugačiji “okužiti”. Takav stav koji propagira sterilnu rasu, naciju, obitelj, kulturu, religiju…vodi nas, po papi Franji, u “sterilizirane nacionalne torove” koji na kraju rezultiraju “zaustavljanjem rasta društvene zajednice” a na taj način se pokušavaju zaustaviti oni procesi “koji daju život ljudima”. Najgore od svega je što taj dio okoštale crkvene strukture koji najtvrdokornije brani prevladani, tvrdokorni, hipertradicionalni, ekstremno politizirani ultrakonzervativni koncept vjere i Crkve, miješajući se “u sve živo i mrtvo” - pa i u ona područja za koja nemaju ama baš nikakve kompetencije, na kraju dovodi do rastuće nebitnosti Crkve za svakodnevni život. Samo naizgled čini se apsurdnim da upravo ta sveprisutnost takvog modela Crkve dovodi na kraju do njene totalne profanacije. Naime, upravo na taj način se urušio svaki dosadašnji oblik totalitarne svjesti i zbilje. A posebno je za Crkvu alarmantno to što takvo ponašanje dobrog dijela njene hijerarhije dovodi do jednog posebnog fenomena kojeg sublimira ovogodšnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Michel Mayor u svojoj izjavi: “U Svemiru nema mjesta za Boga”. A sudeći prema stavovima mladih o religiji u najrazvijenijim dijelovima Europe za njega će, ako se sadašnji trendovi nastave, sve manje biti mjesta i na Zemlji.




Oznake: jedro, more


- 10:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.11.2019., petak

MEKSIKO NAKON AVÁNDARA ( AVÁNDARO-MEKSIČKI WOODSTOCK 4. DIO )


Latinska Amerika je zbog opće situacije i povijesnih okolnosti bila puno trusnije područje od Amerike ili Europe. Početak šesdesetih godina bio je pod snažnim pečatom tek izvršene politički i društveno trusnije kubanske revolucije. Fidel Castro i Che Guevara postaju ne samo latinoameričke nego i unverzalne revolucionarne ikone. Nakon kubanskog revolucionarnog iskustva sve više jačaju najrazličitiji oblici oružanog radikalizma. U samoj Latinskoj Americi jačaju antiameričke i antiimperjalističke tendencije koje se reflektiraju na mlade koji doživljavaju svojevrstan udar na svoje dotadašnje razmišljanje. Dolazi do pojave jednog oblika romantičnog “revolucionarnog optimizma” i porasta nada u moguću brzu pobjedu socijalizma u Latinskoj Americi. Castro drži svoje čuvene beskrajne govore na “Plaza de la Revolución” u Havani koji se snimaju na 8-milimetarskim filmskim trakama i poslije reemitiraju po fakultetima diljem Meksika sa čijih obala je Castrova mala revolucionarna družina i krenula u svoju revoluconarnu avanturu svojim legendarnim brodićem “Granma”. Castro u jednom od tih svojih govora kaže kako je “kubanska demokracija” koju je donijela revolucija jedina “prava demokracija” jer ta “demokracija daje pušku radnicima, daje pušku seljacima, daje pušku ženama, daje pušku studentima a to samo može napraviti jedna istinski demokratska vlada” jer ona naoružava narod. To je bila logika ondašnje Castrove “političke pedagogije” koja se svodi na politiku “direktne akcije” naroda i lomljenja kičme starog sustava a ne puke teorije. To je bila politika nužnosti radikalnog raskida, slamanja glavnih karika lanca kojim su privilegirani slojevi desetljećima davili kubanski narod.
Mladi šesdesetih godna na ovom području polako postaju dio jednog, kao što to kaže novinar meksičkog dnevnika “La Jornada” Gilberto López y Rivas, “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene koje su dugo godina fermentirale da bi iznenada, bez velikih najava i bez velikog planiranja, spontano izbile. Ti slojevi mladih nisu dolazili iz svijeta institucionaliziranih formi društva kojem pripadaju oni koji su jedino bili spremni na odgađanje rješavanja krize i koji nikada nisu nudili konstruktivna rješenja nego su samo pokušavali održati status quo.
CIA I MEKSIKO
Ali nije Tlatelolco bio jedini krvavi obračun sa studentima. Festival Avándaro održati će se 11-12. 09. 1971.g., svega par mjeseci nakon “Masacre del Jueves de Corpus Christi” ili “El Halconazo” koji se dogodio 10. lipnja 1971.g. kada je ubijeno 120 studenata a stotine njih bilo ranjeno, tu se radilo o mirnim prosvjedima studenata koji su samo tražili veće slobode i demokratizaciju procesa donošenja nastavnih planova i programa ( ah ta “kurikularna reforma” ! ). To je bilo vrijeme tzv. “prljavog rata” ( “guerra sucia” ) kojeg meksička vlada vodi protiv svih opozicionih pokreta ( taj će se rat voditi sve do kasnih odamdesetih godina ). Ovaj masakr je izvršila paramilitarna skupina “Los Halcones” (“Jastrebovi”) koju osniva i koja je pod direktnom kontrolom same vlasti. Tu paramilitarnu skupinu predvodi i uvježbava pukovnik Manuel Díaz Escobar. Ranjeni demonstranti ubijani su čak i u bolnicama a najmlađa žrtva imala je svega 14 godina. To je bio političko-društveni okvir i ambijent epohe kraja šesdesetih i početka sedamdesetih godina u Meksiku. Tada se svako, pa i najmirnije, protivljenje vlasti karakterizira kao subverzivna akcija. “Los Halconesi” su samo bili krvavi glasnici vladine poruke da je ona spremna svim sredstvima skršiti pa i najmanji pokušaj opozicione socijalne mobilizacije. Kao odgovor na takvu politiku vlast je dobila oružanu gerilu u Meksiku ( o kojoj se kod nas ne zna gotovo ništa ). S meksičkom gerilom počinju oružani sukobi vojske, snaga DSF-a (“Dirección Federal de Seguridad” - “Federalne Sigurnosne Direkcije” ) ali i paramilitarne provladine skupine “Los Blancos”. Ta se strategija primjenjuju u dekadi sedamdesetih pa sve do kraja prve polovije osamdesetih godina. Prema nedavno deklasificiranim dokumentima CIA je imala ključan utjecaj na predsjednika Meksika Luisa Echeverríu kod donošenja odluka o brutalnom obraćunu s mladima na Tjelovo 1971.g.. Oni su uvjerili Echeverríu da su studentski nemiri dio komunističke zavjere. Tako je akademik Sergio Aguayo Quezada s Colegio de México nedavno iznio podatke o tome kako je CIA imala ključnu ulogu i kod krvoprolića na trgu Tlatelolcu 1968.g. jer je tadašnji meksički predsjednik Gustavo Díaz Ordaz primao plaću od CIA-e. Kate Doyle, direktorica za analizu politike USA u Latinskoj Americi pri Arhivi Nacionalne Sigurnosti piše : “CIA je bila potpuno uvjerena da je studentski pokret imao pomoć i inspiraciju ne samo u Kubi nego i od Sovjetskog Saveza” a osim toga Díaz Ordaz je imao “osobnu ideološku paranoju” jer su ga CIA, vojska i njegove sigurnosne službe kljukale friziranim “podacima”. Sve analize koje mu je davala CIA još su nedostupne jer su pod zaštitom. Danas se zna da su dva meksička predsjednika: Gustavo Díaz Ordaz i Luis Echeverría bili direktno na plači CIA-e ( a upravo njihova vlast izvršava dva najveća masakra studenata u svijetu ). Pored njih CIA je regrutirala još 12 agenata iz najviših krugova meksičke vlasti. Tu akciju CIA je nazvala “Litempo”. Oba meksička predsjednika kao američke plačenike “zaposlio” je direktno Winston Scott, šef Državnog ureda CIA-e u Meksiku. Prema Kate Doyle CIA je uspjela oko meksičkih predsjednika “kreirati jedan zatvoreni krug mišljenja koji im nije puno pomogao da realno shvate što se tada zbilja dešavalo u Meksiku”. Akademik Aguayo smatra kako je CIA posebno kod predsjednika Díaza “još više jačala ( već postojeću ) paranoičnu viziju” kako je studentski pokret “bio samo dio zavjere međunarodnog komunizma” zaključujući kako se ni nakon 50 godina od ovih tragičnih događaja nije pronašao niti jedan jedini dokaz o bilo kakvom utjecaju Kube ili tadašnjeg SSSR-a na studentski pokret u Meksiku. A meksička vlada je pored toga još i pod sigurnosnom presijom, podgrijavanom od strane CIA-e, zbog potrebe mirnog održavanja Olimpijskih igara 1968.g. i “Mundijala” 1970.g. u Meksiku. Zbog straha od mogućih prosvjeda meksička vlada je,nažalost, zaključila kako je upravo brutalna sila jedino efikasno sredstvo preveniranja mogućih nereda pa onda nije ni čudno što sve to na kraju zavržava s tragičnim masakrom ali i nastavljanjem takve represivne politike.
AVÁNDARO FESTIVAL I “AVÁNDARAZO”
“Circuito Avándaro” je bila poznata automobilska utrka koja je 1969.g. bila otkazana zbog fatalne nesreće vozača Moisésa Solane. Braća Eduardo i Alfonso López Negrete bili su vlasnici terena na kojem se ta automobilska utka održavala su u suradnji s kompanijom “Promotora Go”, s Luisom de Llano Macedom ( producentom emisije “La onda de Woodstock” ( “Val s Woodstocka” ) s “Telesistema Mexicano” ( danas “Televisa” ) zajedno s Armandom Molina Solisom iz grupe “La Máquina del Sonido” i Waldom Tena iz grupe “Rebedes del Rock” sklopili ugovor s grupom “La Revolución de Zapata” i s još 12 meksičkih rock grupa o održavanja kombinacije rock festivala i automobilske trke. Taj se spektakl zato naziva “El Festival Rock y Ruedas de Avándaro” ( “Avándaro Festival Rocka i Kotača” ). Festival je trebao početi u subotu 11.rujna u 19 sati i trajati do nedjelje 12.rujna 1971.g. u 8 sati ujutro nakon čega bi se održala obnovljena automobilska utrka u kojoj su trebali sudjelovati čak 122 vozača. Za taj spektakl za publiku je bilo predviđeno 25 000 sjedećih mjesta. Očekivale su se i neke američke rock grupe a kao posebno iznenađenje Carlos Santana. Sklopljen je ugovor s “Radio Juvetud” (“Radio Mladost”) da u radijo difuziji prenosi kompletan koncert. Država je predvidila osiguranje od 150 vojnika, 200 federalnih i 50 specijalnih agenata. Prisutnost vojske izazivala je jezu kod mladih jer su sječanja na masakr nad studenatima 1968.g. ali još više na masakr koji je bio izvršen prije samo par mjeseci 10. lipnja ( “Jueves de Corpus Christi”) bila itekako svježa.
A stvari su se od početka počele odvijati drugačije od predviđenih. Mladi su počeli dolaziti već dva dana prije održavanja koncerta. To je bilo pravo hodočašće: pješke, automobilima i autobusima jer je Avándaro udaljen samo dva sata vožnje od Ciudad de Méxica. U subotu ujutro okupila se masa mladih u Avándaru tako da se umjesto očekivanih 25 000 okupilo više od 300 000 posjetitelja zbog čega je organizator morao otkazati automobilsku utrku. Tako su od festival otpali otpali “kotači” a ostao je samo rock. To je bio nezamisliv broj pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno. Kiša je počela padati u petak, dan uoči početka festivala tako da je atmosfera već pomalo bila “woodstockovska”. Prvi je nastupio Carlos Baca pa eksperimentalna kazališna grupa UNAM s rock operom “Tommy” s Carlosom Streartom pa redom “La Ley de Herodes”, “Zafiro”, “La Sociedad Anónima”, Soul Masters”, “La Fachada de Piedra” s Larry Sánchezom, “Grupo 39,4”, “Los Dug Dug,s”, “El Epilogo”, “La Division Norte”, “Tequila”, “Peace and Love”, “El Ritual”, “Bandido”, “Los Yaki” s Mayita Campos, “Tinta Blanca”, “El Amor”, a festival zatvaraju legendarni “Three Souls in My Mind” koje predvodi Charlie Hauptvogel. Festival se zatvara između 9 i 10 sati ujutro 12. rujna 1971.g. Predsjednik države Luis Echeverría naređuje da se pošalje 300 autobusa kako bi se olakšala “evakuacija” prisutnih s festivala a negativne reakcije na festival počele su još dok je on trajao. Grupa “Peace and Love” izvela je pjesme “Marihuana” i “We got the power” koje su proglašene kontroverznim i protivne poželjnim moralnim vrijednostima meksičkog društva zbog čega počinju žestoki napadi a posebno na pjevača grupe Ricarda Ochou. “Radio Juventud” koji uz nezabilježenu slušanost prenosi cijeli festival napadnut je zbog podržavanja tobožnjih “subverzivnih snaga”. Reagira i sam minister unutarnjih poslova i federalna vlast. Organizatori se optužuju za “prevaru” iako je festival protekao u apsolutno mirnoj atmosferi krcat jedino porukama o ljubavi i miru kao centralnim vrijednostima koje se na njemu propagiraju. Pošto se festival održavao u saveznoj Državi México ( “Estado de México” je jedna od 32 meksičke države koje zajedno s Ciudad de Méxicom kao posebnm cjelinom, čine “Sjedinjenje Meksičke Države”- “Estados Unidos Mexicanos”, kako se Meksiko službeno zove ) reagira njen guverner Carlos Hank González osuđujući organizatore festivala jer su navodno državnim vlastima “podmetnuli” rock festival pod firmom automobilske utrke za koju su jedino, po njemu, i imali potrebne dozvole. Konzervativni mediji pišu kako su festivalom dominirali “golotinja, marihuana, seksualno degeneriranje, prljavština, dugokosci i krv”. Počinju sumanuti napadi i diskvalifikacije Avándara kao prvog masovnog rock koncerta na prostorima Latinske Amerike. Ta “eksplozija mladosti” zaprepastila je i skandalizirala učmale konzervativne meksičke krugove i umove. Ali festival je zauvijek učinila besmrtnim slavna meksička umjetnica fotografije Graciela Iturbide koja će te fotografije čuvati decenijama. Njena knjiga fotografija “Yo Estuve en Avándaro” ( “Bila sam na Avándaru”) po prvi put se pojavila na “Feria Internacional del Libro de Guadalajara” 2017. godine uz popratan tekst novinara i rock kritičara Federica Rublia. Ona kaže: “U Avándaru sam se susrela s jednom stvarnošću svoje zemlje koju do tada nisam poznavala i koja mi se jako svidila. Strašno pretjeruju kada govore o Avándaru . Nije bilo seksa niti pravih droga. Pušila se trava, to da, a ako se netko i seksao to se nije dešavalo javno.” Festival je bio ekstaza meksičkog rocka. Do ovog događaja nitko u Meksiku nije vjerovao da on ima toliku snagu.
U obranu održanog festival i njegovih poruka ustaju svi pisci koji pripadaju pokretu “La Onda” poput José Augustina i Parménides Garcie kao i jedan od najvećih meksičkih intelektualaca uopće, pisac i kasnije nobelovac ( 1990.g.) Ostavio Paz, zatim poznati profesor Paco Ignacio Talbot I, jedna od najpoznatijih aktivistkinja, pisaca i meksičkih intelektaulki Elena Poniatowska ( koja je i sama prisustvovala festival ), José Emilio Pacheko i drugi. Naravno da je liberalni svećenik Enrique Marroquín podržao festival pišući kako je “Bog želio da kiši kako bi nas ujedinio”. Isto radi i monsinjor Rafael Vázquez koji zbog toga dolazi na udar “Tradicionalnog Civilnog Pokreta” (“Movimiento Civico Tradicionalista”) koji mu pravi incidente dok služi misu u svojoj crkvi. Napada ga i rektor Sveučilišta u Guadalajari dr Garibay Gutiérez koji objavljuje kompletnu knjigu protiv festival pod naslovom “Veliki izazov: Vratimo se razmišljanju” a i jedan od predstavnika najviše crkvene hijerarhije u Meksiku kardinal Guadalajare José Garibi Rivera. On kritizira liberalne svećenike i osuđuje festival Avándaro. Kupljeni sindikalni lideri poput Fidela Velázqueza uključuju se u osudu festivaal kojeg on proglašava “običnom orgijom” a državni tužitelj Ojeda Paullleda festival naziva “Vještičjim Sabbathom” a predsjednik meksičkog Senata Enrique Olivares svećano obečaje meksičkom narodu da “više nikada neće biti novih Avándarosa u Republici”. Predsjednik Meksika Echeverria i sam “osuđuje fenomen Avándara”, ali kako kaže: “Tješi nas naše uvjerenje da ovakav tip događaja i spektakla prihvaća samo jedan mali dio naših mladih”.
Nakon ovoga kreće se u križarski pohod i uništenje književnog pokreta “La Onda” a traži se i zabrana svih disco proizvoda preko kojih se prenosi “duh Avándara”, zabranjuju se ploče, cenzuriraju radio stanice koje emitiraju pjesme s festivala itd. Proganjaju se i otpuštaju ljudi s “Radio Juventud” a posebno najpopularniji DJ-evi a glazbena revija svećenika Marroquine “Piedra Redonda” se zabranjuje. Sa “Radio Juventud” protjeruju se Félix Ruano Méndez i Augustin Meza de la Peńa a najgore polazi poduzetnik Justino Comoean koji emigrira iz Meksika. Taj udar na slobodu mladih, slobodu medija, na kompletnu subkulturu i posebno na “rock kulturu”,na lijeve intelektualne i liberalne svećeničke krugove u Meksiku se naziva “El Avándarazo”. Rock grupa “Tinta Blanca” organizira glazbenike koji se okupljaju pred predsjedničkom palačom “Los Pinos” tražeći razgovor s predsjednikom Echeverriom, ali uzalud. Tako se desilo da nakon festivala Avándaro rock u Meksiku odlazi u poluilegalu. Vlast se plašila zahtjeva za promjenu koje je očitavala u porukama mladih i njihovoj “novoj glazbi” koja je u Meksičkoj varijanti bila mješavina rocka, rhythm & bluesa, meksičkih narodnih corrida, bolera, ranchero glazbe, la cumbie, afroantilske glazbe i tradicije latnoameričke političke protestne pjesme ( Victor Jara, Ángel Parra, Silvio Rodriguez, Violeta Parra, Óscar Chávez, José de Molina ( umro 1998.g nakon otmice i mučenja političke policije ), Facundo Cabral, Gabino Palomeras, Mercedes Sosa, Carlos Puebla, Atahualpa Yupanqui, Daniel Viglietti, Caetano Velosio i dr. ) kao i “zapadne protestne” tradicije na tragovima Arlo Guthrieja, Pete Seegera, Barry McGuirrea, Phila Ochsa, Joan Baez, Ruth Alice Gilbert, Josh Whitea ili duha pjesme “Something is in the Air” grupe Thunderclap Newman. Vlast se posebno plaši onih među njima čija sve glasnija parola postaje: “Hoćemo vlast” !
MEKSIKO NAKON AVÁNDARA
Nakon Avándara slijedile su decenije tišine. Kao što kaže Federico Rubli : U Meksiku je “glazbeni pokret bio izuzetno jak ali je nakon Avándara žestoko srezan. Nakon njega dolazi do enormnog udara cenzure i represije. Na radiju se prestala puštati rock glazba a diskografska industrija zatvorila mu je vrata. Kvaliteta opada a glazbenici emigriraju u Ameriku a oni koji su i ostali moraju djelovati u poluilegali”. Tako je meksički rock s Avándarom “uzletio u nebo” da bi zatim zbog represije “pao u podzemlje”. Rock od tada životari satjeran na marginu meksičkog društva. Koncerti se drže po starim kino dvoranama, tvorničkim halama i napuštenim podrumima a osim toga to i što je ostalo od njega prognano je u najneatraktivnije nedjeljne termine u 17 sati poslijepodne. Sve se to dešava jer vlast boluje od izrazitog straha pred buntom mladih pošto je postala svjesna da su mladi “jaki i imaju ideale” a osim toga vole se okupljati “na svojim masovnim skupovima” od čega vlast panično zazire a, s druge strane, kako pesimistički zaključuje Graciela Iturbide, “u ovoj zemlji ( ionako ) nema slobode za za prosvjede”.
U tim uvjetima meksička rock scena poprima specifičan karakter. Neka imena su posebno značajna među kojima se posebno ističe Rodrigo González poznatiji kao “Rockdrigo” ( “El Profeta de Nopal” ) koji početkom osamdesetih godina zajedno s prijateljima pokreče “Rupestre Pokret”, to jest “Špiljski Pokret” čiiji se početak poistovjećuje s osnivanjem “Colectivo Rupestre” i pisanjem “Manifesto Rupestre”. Prva polovina 80-tih godina je period ponovnog buđenja subkulturne scene i otvaranja novih prostora za djelovanja alternativne scene općenito. Rockdrigo sudjeluje u TV programima “Musica urbana” i “Flores de Asfalto”. U “Museo Universitario del Chopo” se 1984.g. održava “Segundo Festival de la Canción Rupestre”. Rockdrigo te iste 1984.g. izrađuje nezavisnu kazetu svoje glazbe koja će biti izdata kao ploča tek 1986.g. nakon njegove pogibije u velikom potresu koji je 1985.g. pogodio Ciudad de México. Ta će ploča postati najznačajnijih glazbenih događaja dekade osamdesetih u Meksiku. Album izlazi pod nazivom “Hurbanhistorias” i u stvari je bio rekompilacija pjesama koje su odražavale život marginaliziranih usamljenih ljudi koji “poput pasa na periferiji” lutaju u gradu jedne izgubljene dekade a koje je napisao i otpjevao na svoj osječajan ali ironičan način pun kritike ovaj mladi, svježi roker. U svojoj kultnoj pjesmi “Metro Balderas” ( Balderas je jedna od najpoznatijih stanica metroa u CDMX-u ) Rockdrigo pjeva o otmici metroovskog vlaka koju izvodi mladić koji je ostao bez svoje ljubavi.
Jaime López je drugo značajno ime meksičke rock scene osamdesetih godina. On zajedno s Emiliom Amázan i Rockdrigom snima jedan od najznačajnijih albuma tog vremena “Sesion con Emilia” kritizirajući s odmakom i s pozicija radkalne kultorološke ljevice stavove nekih od ikona zapadnog rocka koji su šesdesetih godina promovirali poseban pogled na dosage pobune mladih pa on pjeva: “i što smo napravili s ovm pobunama/ osim što smo nahranili stare agonije/ i udebljali hijerarhije/ i do toga da nas Rolling Stonesi optužuju da smo glupi anarhisti”. Poslije, 1998.g. snima album u kojem izražava svoje razočarenje s grupom “The Who” i njihovom pjesmom “Neće nas opet prevariti”. Ismijava se s njihovom ograničenošću ( u svojoj pjesmi “Seńoritos” ) zbog koje oni nisu mogli razumijeti suštinu avangardnih vremena pobune mladih prema kojima se ponašaju “sektaški”. Po Lópezu oni su samo neki “novi gospodičići” koji su uvijek (unaprijed) negdje raspoređeni. Oni su samo “gospodičići koji se igraju revolucije/ tako se oni brinu o onima s dna/…/ ratuju s mirom i ljubavlju/prekoravajući poput Greenpeacea/ i neku krasnu zvijezdu rocka/ koja je došla da opere svoju lovu ovdje”. Po njemu WHO-ovci zagovaraju “defetizam”, odvraćanje od radikalne akcije jer po njima “Svjet svijetli potpuno isto/ i nije to krivnja povijesti/ jer sa svim su plakatima već mahali u zadnjem ratu”. Kada WHO-ovci pjevaju “smijat ću se pred općom promjeom/ vratit ću se na svoje mjesto i igrati svoju ulogu/ isto ko i jučer/ i kleknut ću i preklinjati : Nećete nas ponovo prevariti” ili “Nema ništa na ulicama/ što mi izgleda drugačije/ oznake su se promijenile/ i lijevi put/ sada je desni/ i sve su brade izrasle preko noći do zore/ Skinuti ću šešir pred novim ustavom/ Ne daj da te prevare ponovo/ Ne ! Ne !/ Yeah !/ Predstavljaju ti novog šefa/ jednakog ko što je bio i onaj prije” - to je za njega, iz njegove radikalno lijeve meksičke latinoameričke perspektive, gotovo ravno izdaji.
Osamdesete godine zaista donose promjene i u ovaj dio svijeta koji je puno više zasičen nasiljem, terororom, političkim diktaturama, represijom, imperijalnim ambicijama gospodara svijeta i strašnim socijalnim nejednakostima, tenzijama i nepravdama od mnogih drugih dijelova svijeta. Zato je teško “europskim očima” objektivno promatrati i na osnovu toga suditi o “istinama” latinskoameričke zbilje i o karakteru njihovog zahtjeva za potrebom “revolucionarne promjene” postojećeg stanja. Kako danas tako još više ranije. U svakom slučaju velika je greška, koju stalno uporno ponavljamo, podcijenjivati politički kapacitet kao i kulturni, civilizacijski, umjetnički i svaki drugi značaj ovog dijela svijeta i njegov jak utjecaj na budućnost svih nas. Zbog toga se u godinini obilježavanja 50-te godišnjice Woodstocka vrijedno prisjetiti Avándaro Festivala i društvenog okružemja u kojem je on održan a posebno u svjetlu velikih promjena do kojih je u međuvremenu u Meksiku došlo.

Oznake: jedrilica, Sunce


- 09:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.10.2019., četvrtak

JIPITECAS, HIPPIETECAS, XIPITECAS ( AVÁNDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK 3. DIO )


“Jipitecas” ( često ih se naziva i “Hippietecas” ili “Xipitecas” ) neka su vrsta meksičkih hippiesa kasnih 60-tih i ranih 70-tih godina ali s jasnim ciljem razlikovanja od američkih hippiesa zbog prihvaćanja svoje povijesne “podloge” u civilizacijama predkolumbijskih indijanaca, indiosa, indigena i njihove civilizacije. Tako ih je prvi nazvao mladi liberalni katolički svećenik, profesor, znanstvenik, pripadnik teologije oslobođenja, plodni pisac i aktivista Enrique Mareoquín koji je inače bio i jedna od ključnih figura meksičkog kontrakulturnog pokreta “La Onda” (“Val”). Ima vlastitu rock grupu, izdavač je meksičke edicije “Rolling Stone” magazina kojeg izdaje pod imenom “Piedra Rodante”. On na svojim filozofskim tečajevima koje naziva “Čovjek Danas” obuhvaća i studij glazbe - od bluesa, Beatlesa, Ravi Shankara pa do suvremenog rocka. Autor je knjige “La Contracultura como protesta”, pordžava meksičke domoroce, tzv. “prve ljude” a sam postaje dio i nezaobilazan pripadnik meksičke “avant-garde” tog vremena. Upravo po pokretu “La Onda” meksički hippiesi još se nazivaju i “onderos”. Ali, dio meksičke “nove-stare ljevice” smatra ih samo običnim dijelom imperijalističke dekadentne individualističke nejasne utopističke kulture.
Tako je meksički studentski pokret karakterizian vrlo različitim oblicima izričaja kao i unutarnjim međusobnim neslaganjima. Tradicioalni ljevičarski militanti imaju svoje tipične specifičnosti a prije svega ih određuje strogost kao i jaka organizaciona i aktivistička disciplina. Naziv Hippie-tecas ( Jipitecas, Xipitecas) je u stvari jezična kovanica koja nastaje kombnacijom od pojmova Hippies ( odnosno Jippies ili Xippies ) i Aztecas a u suštini označava autonomne “meksičke hippiese”. Nova-stara ljevica je sklonija lijevoj ortodoksiji a Jipitecas lijevo-liberalnim konceptima. Oni su neautoritarni i puno su širi pokret koji se ne temelji na kadrovskom principu poluprofesionalnih revolucionara ( kao nova-stara ljevica ) nego na labavom okupljanju mladih. Oni su više “lenonisti” nego “lenjinisti” koji se zanimaju za socijalnu ali naglašeno i za kulturološku revoluciju, za svoje nacionalne ali i internacionalne korijene pokreta. Na njih jako utječu angloamerička glazba, njihov stil odjevanja, njihova retorika i simbolika općenito. Nova-stara ljevica i oni, pored svih razlika, imaju dosta dodirnih točaka jer su jipitecas “militantni borci kontrakulture” koja se globalno širi putem novorođenih mas-medija ( cijeli Svijet zaista sve više postaje “Globalno Selo” Marshalla McLuhana ). Za jedne i druge je karakterističan snažan antisistemski stav s time što su jipitecas više određeni anarhizmom nego disciplinom i potrebom snažne organizacije koji karakteriziraju novu-staru meksičku ljevicu. Jedina dogma kojoj “robuju” jipitecas je “dogma psihodelije”. Utjecaj Pink Floyda i u Meksiku je ogroman a posebno na kontrakulturna gibanja među mladima. Nije čudo da je i danas Roger Waters najveća živa rock ikona i nesumnjivi idol latinskoameričke ljevice tim više što je on i neumoran lijevi aktivista koji je posebno angažiran oko pitanja Venezuele kao deklarirani protivnik pogubnih općih imperijalnih težnji Trumpove ultradesne politike a posebno prema Latinskoj Americi.
Meksička alternativna scena se reflektira i na američke alternativne krugove. Tako predstavnik “Onda literature”, meksički pisac José Augustín ima jak utjecaj na pokret “beatnika” a posebno na Allena Ginsberga i Williama Burroughsa kao i na “postbeatnike” poput Huntera S. Thompsona. Psihodelija utiče na mnoge potpuno nezavisne militante unutar pokreta mladih. Oni nisu određeni nikakvim idejnim okvirom. Ne spadaju niti u anarhoidne Yippiese ili u neku od njihovih podvarijanti jer ne prihvaćaju nikakve dogme ili idejne sustave koji bi bili nekakva panaceja, lijek ili formula za rješavanje svih bolesti kapitalističkog društva. Oni uživaju u rocku, puše marihuanu, ponekad možda kušaju gljive ili LSD, dugokosi su, odbijaju sbilo koje nametnute norme ( poput nekih suvremenih neokinika ili postdiogenovaca ), nose neformalnu odjeću, farmerke ili kratke suknje jer tada i odjeća postaje prepoznatljivi simbol mladih pobunjenika. S druge strane dio mladih unutar antisistemskog pokreta karakteriziranog, pored ostalog, i rock-kulturom traži socijalnu ( a ne samo unutarnju, duhovnu, individualnu ) revoluciju. To su pripadnici “nove-stare ljevice” koji traže čvršće, strože forme ozbiljne političke organizacije za razliku od Yippietecasa ( ili Yippieonderosa ) koji se bez problema kreću unutar postojećih hippievskih dogma. Jedni i drugi asimiliraju na isti način ljubav prema rocku kao obliku buntovničkog i protestnog izričaja u glazbi s time da je meksička scena pod snažnim utjecajem njihove nacionalne tradicije tako da šedsdesetih godina svjedočimo pojavi specifične mješavine meksičkog folklore i suvremenog rocka.
I dalje se masovno slušaju “corridos militantes” Judith Reyes ili José de Molina ili “Corridos Villistas” i “Corridos de Zapata” jer, kao što smo već napomenili, “corridos” su najrelevantnija socijalno-politički angažirana vrsta glazbene kompozicije povezane s kulturom i folklorom Meksika. Te se pjesame i dalje slušaju a uvijek istovremeno imaju, pored glazbene i snažnu političku poruku. Corridos su tako tradicionalni meksički oblik svojevrsnog političkog pamfleta koji se sada isprepliče i s glazbenim rock-formama i tradicionalnim meksičkim protestnim formama ( Amparo Ochoa, Óscar Chávez ) izražavanja.
Vrlo brzo će otvoreni um i široki pogledi Yippietecasa dolaze u sukob i sudaraju se s kompaktnom, “željeznom političkom kulturom” radikalnih lijevih militanata koji traže uspostavljanje jedinstvenog totaliteta unutar kojeg bi se ukalupile sve ideje, običaji i sva postojeća raznolikost pobunjenih dijelova mladih itd. Ta njihova isključivost i koncept revolucionarnosti koji se pokušava definirati nekakvim nejasnim “marksističko-lenjinističkim moralom” ( kojeg oni nerijetko poistovjećuju s nezaobilaznom Maovom “Crvenom Knjižicom” ) ili s onim što propisuju njihovi partijski šefovi ( ili vođe njihovih političkih sekti ) samo opravdavaju i potvrđuju razlog zbog kojeg je Marx još za vrijeme svog života smatrao potrebnim da izjavi kako on sam “nije marksista”.
PRASKOZORJE AVÁNDARA
U Acapulcu se 1963.g. snima film Richarda Thorpea “Fun in Acapulco” s Elvisom Presleyem u glavnoj ulozi. U to vrijeme predsjednik Meksika je López Portillo koji Preslyeja proglašava “persona non grata” ( “nepoželjnom osobom” ) zbog njegovog glazbenog stila ( “rock & roll” ) i karaktera Elvisovih filmskih uloga. Naime u Ciudad de Méxicu je 1958.g. prilikom prikazivanja jednog Presleyevog filma došla masa mladih ( uglavnom djevojaka ), došlo je do velikih nereda jer dobar dio Presleyevih funova nije mogao ući u kino dvoranu, došlo je do incidenata i bacanja zapaljenih papira i predmeta itd sa kata iznad kino-dvorane, kino predstava se na kraju nije ni održala a Portillova vlast je na taj incident nervozno nazivajući te mlade Presleyeve obožavatelje “egzistencijalistima” ( što je, pitaj boga zašto, očito trebalo imati nekakvu uvredljivo-negativnu konotaciju ) ,“neurednim bradatim dugokoscima u prljavoj odjeći”. Vlast u svom priopćenu vrdi kako se tu radilo “uglavnom o amerikancima” ipak priznavajući da je bilo “svih nacionalnost” ( iako se radilo gotovo isključivo o mladim meksikancima ) itd. Taj je događaj bitan kako bi se shvatio odnos meksičkog političkog establišmenta prema “novotarjama” koje su, po njima, stizale u Meksiko preko Rio Grandea od strane onog “dekadentnog djela” mladih amerikanaca koji svugdje pravi probleme.
Meksička vlada 1969. godine zabranjuje mjuzikl “Hair” nakon njegove jedinstvene izvedbe u Acapulcu. Cenzuriraju i rock grupe “Los Shakes” i “Pixis”, deportiraju iz Meksika glumce i inozemne producente kjuzikla ( James Rado i Gerome Ragni ). Blokiraju promotora i poduzetnika Alfredo Elíasa Callesa ( unuka bivšeg meksičkog predsjednika Plutarco Elías Callesa ). Zabranjuju pjesmu “Tlatelolco” grupe “Pop Music Team” i cenzuriraju njihve druge pjesme. U to vrijeme to postaje međunarodni skandal o kojem pišu magazine “Time” i dnevnik “New York Times”. U Monterreyu vlasti reagiraju represivno prema grupi “El Conjunto Sierra Madre” i Monterrey Light and Show spektaklu kada se pokušava održati trodnevni spektakl “Concierto Blanco” u Palacio de Gobierno Estatal. Dolazi do nereda i represije.
Istovremeno, to je vrijeme kada se održavaju koncerti na Kubi ( Varadero 70. ), Kolumbiji ( Festival de Ancon ), Argentini ( Festival Buenos Aires Rock ), Čileu ( Festival de los Dominicos “Piedra Roja” ), Engleskoj ( otok Wight ) i Sjedinjenim Američkim Državama ( Woodstock ). Takva je bila suština odnosa vlasti prema rock sceni i svemu onome što su oni smatrali “alternativnim” u odnosu na poželjne vrijednosti meksičkog društva u samo praskozorje održavanja rock koncerta u Avándaru.

GLJIVE, VLAST I STUDENTSKI POKRET U MEKSIKU
U jednoj od najljepših i nastarijih četvrti Ciudad de Méxica, u Colonia Santa María la Ribera, u kultnom Museo Universitario del Chopo organizirana je 2014.g. izložba “Revolución Cultural y Juvenil de los Ańos Sesenta en México - Sexo, Drogas, Rock & Roll” autora: prof. “Povijesti i Teorije Umjetnosti” sa Sveučilišta Essex i na “Instituto de Investigaciones Estéticas” pri UNAM u Ciudad de Méxicu - Daniela Garze i meksičkog pop pjevača i analitičara Estebana Kinga. Prof. Garza posvećuje posebnu pažnju jednom autonomnom meksičkom fenomenu indirektno vezanom i za pokrete mladih šesdesetih. On, naime, govori o meksičkoj “kulturi halucinogenih gljiva” kao nečemu što na specifičan način, preko svojih granica, ostvaruje “međunarodni utjecaj” Meksika na mlade u svijetu. Naime, već 50-tih godina američki etomikolozi ( etomikologija je podvrsta etnobilogije koja se bavi povijesnim utjecajem, upotrebom i sociološkim značajem gljiva ) dolaze u Meksiko, povezuju se s meksičkim šamanima koji ih uvode u “svijet predivnih gljiva”. Američki “Life” piše udarne članke o tome i interes za utjecaj meksičke “kulture gljiva” na različite aspekte života se našao u centru pažnje. Krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina meksički psihijatar Salvador Roquet, otac “psihodelične psihoterapije” provodi grupne terapije u svojoj klinici u Ciudad de Méxicu istražujući ljudsku podsvjest upravo pomoću halucinogenih gljiva. Ne zaboravimo kako je to vrijeme ujedno i vrijeme pojave psihodelije unutar underground subkulture ali i glazbenih i drugih pokreta vezanih za mlade diljem svijeta.
Populariziranju “kulture gljiva” posebo doprinosi peruansko-američki pisac i antropolog Carlos Castańeda koji 1968.g. objavljuje svoju prvu knjigu: “Las enseńanzas de Don Juan” ( “Učenja Don Juana” ) koju piše kao tobožnji učenik vidovnjaka Yaquija. Ta knjiga o šamanu, “čovjeku znanja”, izvršiti će velik utjecaj na generacije mladih tog vremena ali Castańedin utjecaj seže sve do suvremenih vremena pa je tako u Zagrebu i dan danas aktivno društvo “Tensegrity” koje djeluje pod motom “Uvod u učenje Carlosa Castańede i grupe za Tensegrity”. Druga karakteristika kulture šesdesetih u Meksiku po Garzi je lokalna varijanta “color field paintings” (“slikarstva obojenih polja”), varijanti apstraktnog stila crtanja ( inspiriranog europskim modernizmom bliskog apstraktnom ekspresionizmu ) nastalog u New Yorku 40-50-tih godina koji se u novim podvrstama nastavlja su 60-tim godinama. Meksička varijanta se naslanja na meksičku bogatu predkolumbovsku etno tradiciju geometrijskih kompozicija a sam svijet kontrakulture sve više se izražava u svim segmentima umjetničkog izraza ali sve više i više povezano za svoju specifičnu etičko-političku suspstancu koja se sublimira u konkretnim zahtjevima za radikalnim promjenama meksičkog tradicionalnog društva što izaziva određenu vrstu panike i tenzija unutar konzervativnih, okoštalih struktura kvazielita i vlasti. Zato oni sve živo što doživljavaju kao “novo” trpaju u sferu političke subverzije i političke opasnosti po vlastite interese. To dovodi do brutalne reakcije vlade koja kulminira 2.10.1968.g. neposredno uoči održavanja Olimpijade kada vlast preko svojih paramilitarnih struktura ( “Olympia Batallon” ) masakrira studente na trgu Tlatelolco. Samo deset dana kasnije, 12. listopada, predsjednik Gustavo Díaz Ordaz zaprepašteno gleda i kao da nikako ne može da vjeruje svojim očima niti može da shvati zašto mu kompletan “Estadio Olímpico Universitario” urnebesno zviždi prilikom svećanog otvaranja Olimpijskoh igara i najave Mundiala 70. u Meksiku. Taj krvnik jednostavno kao da nije razumio ništa.

- 07:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.10.2019., srijeda

MEKSIČKO DRUŠTVO 60-tih ( ÁVANDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK 2. )

Meksičku rock scenu i područje kontrakulture, naravno, nemoguće je odvojiti od kompletnog socijalno političkog ambijanta Meksika koji je u neku ruku specifičan s obzirom na dugu meksičku rebelističku tradiciju. Čak mnogi smatraju kako je svaki izlazak na ulice mladih, bilo gdje na svijetu, u stvari manifestacije određene doze demokracije “ a la mexicana “. Za vrijeme predsjednika Adolfa Lópeza Mateosa ( 1959-64. ) brutalno se guše štrajkovi željezničara a njegove vođe hapse ( Valantín Campa i Demetrio Vallejo ). Policija brutalno guši pokret profesora pod vodstvom prof Othóna Salazara a bande policijskih žbira i “los mátones-a” ( “nasilnika” ) obračunavaju se s učenicima i profesorima u “La Escuela Normal Superior” i na ulicama četvrti San Cosme u Ciudad de Méxicu. Glavna parola postaje : “Sloboda političkim zatvorenicima”. Studenti izlaze na ulice, marširaju i sve više protestiraju kontra antidemokratske autoritarne politike. Već 1960.g. na najjvećem latinskoameričkom sveučilištu, na “Universidad Nácional Autónoma de México” (UNAM ) u Ciudad de Méxicu izbijaju demonstracije. Demonstracije se izlijevaju na ulice grada i studenti se koncentriraju oko Palacio de Bellas Artes. Režim šalje svoje organizirane razbijače demonstracija koji noževima, bokserima i lancima mlate i rastjeruju studente. Već spomenuti masakr studenata 2. 10. 1968.g. na “Tlatelolcu” biti će najbrutalniji obraćun ( do 500 ubijenih ) na cijelom svijetu sa tzv. “šesdesetiosmašima”. Sve će se to u žestokom obliku ponoviti 70-tih godina kada se studenti opet počinju ubijati na ulicama. To je bio tzv. “El Halconazo” ili “La Matanza del Jueves de Corpus Cristi” 10.06.1971.g. kada je bilo ubijeno 120 studenata što u svom najnovijem autobiografskom filmu “Roma” ( ime četvrti Ciudad de Méxica u kojoj je živio ) prikazuje Alfonso Cuarón.
Tako je izgledao društveni ambijent šesdesetih godina u Meksiku kada krajem jednog dekadentnog konzervativnog desetljeća sve više počinje jačati politička samosvijest do tada marginaliziranih društvenih skupina pa pa se tako polako ozbiljno artikuliraju i politički zahtjevi mladih koji će se, između ostalog, izraziti i preko rock-kulture i uopće unutar kompleksa kompletne meksičke kontrakulturne scene. Meksički teoretičar rocka José Othón Quiroz Trejo piše kako je to bila generacija “faustovskih roditelja” koji, kako on to radikalno kaže, “odbijaju da umru”. To je vrijeme miješanja “baby boom” i “X” generacije. Po njemu su roditelji ove nove generacije buntovnika koji dolaze iz redova mladih “pobjegli” od samih sebe, nisu zadržali niti relizirali svoje ideje, svoje utopije i snove. Previše je dugo trajao taj put tranzicije “prema ničemu”. Na tom njihovom putu je izgubio svoju koherentnost pa sada “sve važi”. Idoli i snovi prošlosti polako nestaju a rađaju se i pojavljuju novi. U jednom tipično “macho društvu” ali i društvu “kulta Majke” i ideala čvrste Familije očevi više nemaju dominantan nego veoma mlaki i svakim danom sve slabiji autoritet i utjecaj na svoju djecu a majčinska posesivnost postaje neodrživ stereotip koji se ruši pred radikalnim zahtjevima mladih latinosa generacije 60-tih za slobodom i osobnom autonomijom. To je vrijeme “nerješivog odnosa” između generacija “očeva i djece”, smatra Trejo. Trajanje “vremena bez razdora” polako, ali neumitno, sve brže i brže prolazi i ističe.
Po njemu upravo je rock, kao ideologija, kao “paradigma” i kao “paradogma” postao kulturni fenomen koji je proistekao iz tih kontradikcija i konfuzija koje je živjelo meksičko društvo u vrijeme naraslih nereda koje proizvodi sam sustav i vrh političke vlasti. Zato se može kazati kako mladi latinoamerikanci 60-tih godina čine dio pokreta jednog novog “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene.
ROCK I MEKSIČKA TRADICIJA
José Othón Quiroz Trejo tvrdi, govoreći o kraju XX stoljeća: “Na rubu kulturne industrje, slomljene slike svijeta spektakla, sirenskih pjesama političkih i kulturnih korporacija, meksički rock još je mlad i pobunjenički.” Nakon desetljeća neoliberalnih režima koji su po potrebi instalirani čak i vojnim pučevima ( Čile 1973.g. ) jasno se vide dosezi poduzetničkog revanša prema lijevim političko-ekonomskim i lijevim kulturološkim modelima. Postoji dugi kontinuitet getoizacije određenih društvenih slojeva. Društvene, teritorijalne i kulturne podjele definiraju se na osnovi moći raspolaganja robama a sve više i više - dionicama ( financijskim kapitalom ). Identiteti pojedinih slojeva društva unutar socijane strukture i hijerarhijske društvene ljestvice definiraju se i konstituiraju na osnovu stratificirane moći potrošnje pojedinca ili sloja s kojim se oni identificiraju.
Šesdesete godine nosile su jaki naboj pobune mladih protiv takve, njima neprihvatljive, zbilje koja je bila usko povezana i s mentalitetom imperijalnih pretenzija moćnih i primjene sile kako bi se ostvario poželjni političko-ekonomski model ukoliko baš ne ide nikako drugačije. Zato je i čikaška ekonomska škola na čelu s vrhovnim ekonomskim magom liberalizma Miltonm Friedmanom ( “Chichago Boys” ) bez ikakvih moralnih predrasuda bila itekako involvirana u vojno-fašistički puč generalisimusa Pinocheta u Čileu 1973.g. koji nakon toga instalira Friedmanov “ekonomski model” da bi sam Friedman nakon toga ( 1976.) od licemjenog, zahvalnog “slobodnog svijeta” zaslužio i dobio Nobelovu nagradu.
Šesdesetih godina, u praskozorje općeg neoliberalnog juriša, američki hippie i yippies ( “Youth International Party” ) pokreti propovijedaju utopije koje će, na žalost, poslije završiti obnovom i jačanjem autoritarizma. Njihove vođe Jerry Rubin i Abbie Hoffman su zajedn s umjetnikom Alainom Ginsbergom predvodili masovne prosvjedne manifestacije ( recimo na Pentagon ) u vremenu “rock pobune” protiv Vijetnamskog rata i rasnih nejednakosti u Americi. Glazba koja okuplja veliki broj nezadovoljnih postaje “sredstvo borbe” jer počinje izražavati snagu mladih. Utopijski zahtjevi o nužnosti uspostave pravedne raspodjele društvenog bogatstva, makar se i zadržali samo na razini utopije, šalju jasnu poruku o postojećoj nepravdi kao temelju suvremene zajednice ali i o nužnosti konkretne borbe protiv postojanja te nepravde. To je ono što će ubrzo alarmirati kontrolore sustava.
Meksiko je geografski, što mnogi zaboravljaju, u stvari sjevernoamerička a ne južnoamerička zemlja ( on je samo svojim vrlo malim dijelom u Sredjoj Americi ). On je, naravno, istovremeno i latinskoamerička zemlja ( kojoj su Sjedinjene Američke Države silom otele njenog 52% njegovog teritorija ). Naravno da je Meksiko zato pupčano vezan za taj dio američkog kontinenta što neće uspjeti promijeniti nikakvi današnji Trumpovi zidovi ma koliko oni veliki i dugi bili. Pokreti mladih Meksika i mladih u Sjedinjenim Državama zato su oduvijek bili jako povezani.
Nije tajna da je Meksiko bio i još uvijek je znatno ekonomski slabiji i demokratski insuficijentniji prostor od svog sjevernog susjeda. Tako 1968.g. meksički roker Tońo de la Villa iz “Locos del Ritmo” pjeva: “Ja nisam pobunjenik bez razloga/ niti sam sumnjivac/ ja samo želim plesati rock’n’roll/ i slobodno govoriti što me je volja”. Slobodan govor bio je veliki zahtjev tog vremena. Meksiko vrije uoči Olimpijade 1968.g. i čim se okupi preko tri studenta režim to smatra “mitingom”. Meksički rokeri na svoj način odražavaju takvu stvarnost pa Vivi Hernandez iz “Crazy Boys-a” pjeva: “Bio jednom jedan momak/ bio je pravi buntovnik/ kada su ga u raciji uhvatili/ viknuo je “Dođavola, što sam napravio…” Meksiko je nezamisliv bez pjesme i tamo je još za vrijeme meksičke revolucije s početka XX stoljeća rođena specijalna forma pjesme (“corrido”) u kojoj se pričaju stvarne priče i događaji iz života junaka, vođa, vojnika, žena itd u revoluciji ali te pjesme pričaju i o bandolerosima kao i imaginarnim likovima iz narodnih legendi. Te pjesme su oduvijek nosile jaku socijalnu i političku poruku. Mladi zato ne slušaju samo rock glazbu nego i pjesme iz perioda neksičkog građanskog rata i revolucije. Isto tako postoji i jaka tradicija protestne glazbe koja je veoma popularna među mladima ( Judith Reyes, Margarita Bauche, Óscar Chávez i drugi ). Nisu ti mladi koji se javljaju u okviru hipiessa ili yuppiesa bili nekakvi militantni komunisti. Velikim dijelom oni dolaze iz socijalnog bazena više srednje klase i upravo oni čine “kičmu” tih pokreta a pridružuju im se djelovi službeničke djece ( koji studiraju uglavnom u javnim obrazovnim ustanovama ) kao i dobar dio radničke i seljačke omladine. Oni su možda bili zadnji izdanci države proistekle iz meksičke revolucije. Zato će meksički pokreti mladih imati svoj poseban kulturološki pečat vezan za tradiciju, jezik, glazbu i tradicionalnu revelucionarnu viziju.
“NOVA - STARA LJEVICA” U MEKSIKU I POKRET MLADIH
Tradicionalni lijevi militanti u Meksiku imaju svoj vlastiti izvor inspiracije. Meksiko je imao dugu revolucionarnu tradiciju ali i tradiciju žestokih sukoba na ljevici. Šesdesetih godina Komunistička Partija Meksika ( PCM - Pardido Comunista Mexicano ) je najjača opoziciona snaga a među mladima su na terenu, na ulici, u društvenoj bazi posebno aktivni pripadnici “Komunističke Omladine Meksika” ( “La Juventud Comunista de México” ). To je i bitna razlika u odnosu na gibanja mladih u Sjedinjenim Američkim Državama. Lijeva izdavačka djelatnost sve više jača. “Editorial Progreso” ne tiska samo klasičnu socjalističku literature nego se tiskaju i djela Sartrea, Franza Fannona, Hermana Hessea, Carlosa Fuentesa, Normana Mailera itd a jedan od najpoznatijih ljevičara i intelektualaca, slavni filmski redatelj Luis Buńuel snima tada niz svojih značajnih filmova, novi crtani stripovi sa snažnim socijalnim porukama sve su prisutniji a počinju s emitiranjem i utjecajne radio stanice koje puštaju rock glazbu i šire “rock-kulturu” kao specifičan oblik subkulture mladih. Za razliku od “zapadnih” hippiesa i yippiesa koji velikim dijelom dolaza iz više srednje klase pripadnici meksičkog undergrounda i alternativnog podzemlja (“inframundo”) dobrim dijelom dolaze i “s ulice” i iz meksičkih rubnih socijalnih slojeva.
Za njih su hippiesi i yippiesi “premeki”. Zato jedan od vođa meksičkih mladih lijevih ortodoksnih militanata Parmenidés Garcia Saldańa za lidere yippiese poput Abbie Hoffmana, Toma Haydena i Jerry Rubija kaže kako oni “nisu radili ništa drugo” osim što su “provodili vrlo smiješnu revoluciju” na koju buržoazija gleda s naklonošću računajući da tako samo “puštaju svoju djecu da se zabavljaju”. Posebno nakon pokolja studenata na “Tlatelolcu” u Ciudad de Méxicu 1968.g. brigadsti ( “momci iz baze”) više vjeruju u obnavljanje stare ljevice nego što se uzdaju u hippies i yippies pacifističke metode djelovanja. Sve se to odražava i na meksičku rock scenu. Ti pokreti mladih u Meksiku su novi ali su istovremeno su, na jedan specifičan način, pokušaj stvaranje jedne specifične kombinacije “nove-stare ljevice” koja će od samog početka, čemu se i nije čuditi, unutar sebe biti heteronomna. Naime, taj lijevi puritanizam i ortodoksija kao i snažna vjera kako je revolucionarna partija ključna da bi se promijenio svijet…odvojit će ih od širokog pokreta mladih nekon krvavih događaja na Tlatelolcu.
ZAPADNI ROKERI I “REVOLUCIJA”
Engleski i američki rokeri misle na drugi koncept “revolucije” od onog kojeg podrazumijevaju mladi “trećeg svijeta” pa tako i Meksika. Za njih revolucija nije nešto što bi se svodilo na radikalnu promjenu “objektivne stvarnosti” čemu, recimo, teže lijevi meksički militanti. Njihov koncept “revolucije” duboko je određen subjektivnim ( unutarnjim ) aspektom promjene (vlastitog “duha”). Rock-simbol takvog koncepta “revolucije” sublimiran je u pjesmi kultnih Beatlesa “Revolution” u kojoj oni jasno poručuju: “Kažeš da želiš revoluciju/…/svi želimo promijeniti svjet/ako izađeš noseći slike predsjednika Maoa/…/nećeš napraviti ništa/…/bolje ti je da oslobodiš svoj um “. Bob Dylan 1966.g. u “Blow their minds” govori o “novom stanju duha” koje propovjeda brazilski utjecajni autor ( prvi latino autor knjige o Maou ), teoretičar rock i jazz kulture Roberto Miati. Odlasci u prirodu, duga kosa, “širenje uma” itd. na simboličan način manifestiraju razliku između revolucije starog tipa koju predvode klasični socijalni pokreti i stranke ( zasnovani na staroj revoluconarnoj paradigm ) i, s druge strane, “revolucije duha”, mentalne revolucije, trenutne revolucije koja se dešava “odmah”. Takav model revolucije iz šesdesetih godina na Zapadu gleda dalje od “pukog preuzimanja vlasti”. Njezini ciljevi transcendiraju zahtjeve “starih revolucija” poput podruštvljenja sredstava za proizvodnju i slično.
Jerry Rubi pokušava na ovaj način sintetizirati yippie ideje: “Kombiniramo politiku nove ljevice sa psihodeličnim stilom života. Naš način života, naša vlastita egzistencija, to je revolucija”. “Rolling stonesi” su bili jedan od glavnih simbola pobune mladih izraženog ne samo kroz glazbu nego i konkretni angažman ( sudjelovanje Micka Jaggera u demonstracijama ). Oni snimaju pjesmu “Street Fightin Man” koja postaje simbol tog vremena. Pjevaju o zvuku nogu ljudi koji marširaju ulicama, o ljetu “koje je ovdje” i o tome kako je “trenutak za borbu na ulicama” ali onda dodaju bit koncepta njihove “revolucije” u razvijenim zemljama Zapada poput Engleske: “ali što može uraditi jedan momak/ osim da pjeva u rock and roll grupi/ jer u uspavanom gradu poput Londona/ nema mjesta za uličnog borca”. Grupu “Who” neki autori smatraju možda najradikalnijim kritičarima tradicionalnih koncepta revolucije. Oni se razlikuju od ostalih rokera jer predstavljaju mlade engleske “modse” koji imaju svoju zasebnu subkulturu a ponekad se i sukobljavaju s “klasičnim rokerima” ( recimo, legendarni sukob Modsa i Rockersa na Brighton Beach ) a karakterizira ih i skeptičan odnos prema tradicionalnoj revoluciji. Kada karizmatični gitarista i vođa rupe “Who” Peter Townsend objašnjava njihovu pjesmu “Won’t get Fooled Again” ( “Neće nas ponovo prevariti”) iz 1970-te godine, on kaže: “To je pomalo čudna pjesma . To je pjesma protiv establišmenta ali u isto vrijeme i pjesma protiv negativnih ljudi. Jedna pjesma protiv revolucije zato jer je revolucija samo revolucija a revolucija neće na dugu stazu promijeniti ništa a puno će ljudi biti povrijeđeno”. Te riječi kao da su postale neka vrsta Manifesta zapadne “rokerske ljevice” koja se bitno razlikuje od meksičke “nove-stare ljevice”.

Oznake: barka, palma


- 09:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.10.2019., utorak

AVÁNDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK ( 1. DIO )


Šesdesete godine prošlog stoljeća ostavile su svoj neizbrisiv trag i utjecaj na vrijeme koja će doći nakon njih pa su zato i neka današnja zbivanja teško razumljiva bez poznavanja tog razdoblja. Između ostalog to je vrijeme duboko određeno formiranjem i djelovanjem različitih socijalno-kulturoloških pokreta među kojima će pojava “rock-kulture” na bitan način odrediti cjelokupno područje tzv “kontrakulture”. To područje nije moguće odvojiti od snažnog političkog angažmana mladih tog vremena. Baš zato se ovih dana s velikom pažnjom diljem svijeta obilježila 50-ta godišnjica legendarnog rock festivala “Woodstock” ( 15-18. kolovoza 1969.g. ) kao jednog od najvažnijih simbola kulture ili “kontrakulture” generacije mladih 6o-tih godina. Ali upravo u rujnu ove godine navršila se i 48-ma godišnjica održavanja jednog drugog neizmjerno važnog rock-festivala koji je imao ogroman utjecaj na tadašnje generacije mladih čitavog latinskooameričkog područja - a koji je na gotovo neshvatljiv i neopravdan način zanemaren ne samo od strane kroničara nego i društvenih analitičara tog vremena uopće. Riječ je o rock festivalu Avandáro ( “El Festival de Rock y Ruedas de Avandáro” ), koji je održan točno prije 48. godina između 11-12. rujna 1971. godine u Meksiku.
ŠESDESETE GODINE XX STOLJEĆA
Da bi smo razumijeli njegov značaj nužno je barem površno oslikati karakter tog burnog razdoblja. Šesdesete godine prošlog stoljeća bile su pod jakim pečatom “hladnog rata” i blokovske podjele Istok - Zapad, koju predvode i simboliziraju SSSR, s jedne strane, i Sjedinjenje Američke Države s druge strane - kao dvije ideološki suprostavljene globalne velesile različitog političkog predznaka, što se vojno manifestira formiranjem NATO-a i Varšavskog Ugovora kao dva suprostavljena vojna saveza….tako da prijetnja nastavka globalnog rata kao Damoklov mač visi nad glavom Čovječanstva neposredno nakon okončanja tragedije Drugog svjetskog rata. Ali sada u međusobno suprostavljenim političko-vojnim kompozicijama ovih bivših saveznika. Naravno da se jedan velik dio čovječanstva pokušava na najrazličitije načine suprostaviti takvoj kataklizmičkoj slici prijeteće budućnosti međusobno suprostavljenog, neprirodno ( bipolarno ) međusobno podijeljenog i suprostavljenog svijeta koji je tek bio izašao iz do tada neviđenog, bezumnog klanja. Svijet se, nakon drugog svjetskog rata, sudario s činjencom da su ljudi spremni na izvršavanje do tada nezamislivih zločina u jednoj totalno obezljuđenoj zbilji koja je proizvela monstruoznu molohovsku “mašineriju smrti” koja je mljela sve pred sobom pretvarajući pojedinačne, jedinstvene, neponovljive ljudske egzistencije na gole, suhoparne brojke i običnu bezličnu statistiku. Nastavak tog ludila kao posljedice kolektivne otuđenosti i apsolutne vlasti demona političke ideologije bio je realna prijetnja koja se prijeteči nazirala na maglovitom obzorju rađanja dekade šesdesetih godina a sve nošeno valom programirane “proizvodnje mržnje” kao glavnog “pogonskog goriva” i razloga postojanja zatvorenih vladajućih kvazielita vojno-političkih ( ali i ekonomsko-financijskih ) gospodara Svijeta. Nema nikakve sumnje kako nas ta kataklizmička slika ondašnjeg vremena jako podsjeća na neke suvremene globalne svjetske trendove.
To je vrijeme rušenja američkog špijunskog aviona U2, ubojstva Patrica Lumumbe u Kongu, formiranja MMF-a, suđenja Eichmanu, ulaska Castra, Che Guevare i “barbudosa” u novogodišnju Havanu 1959. godine i propale Kennedy-jeve invazije na na Kubu ( “Zaljev Svinja” ), raketne krize i “slavnog” Hruščovljeva lupanja cipelom po klupi u OUN, vrijeme početka rušenja mita o Staljinu, početka II Vatikanskog Koncila, kraja rata u Alžiru, hapšenja Nelsona Mandele, ubojstva Johna F. Kennedy-ja, ubojstva Martina Luthera Kinga, Gagarinovog leta u svemir, rasplamsavanja gerile u Latinskoj Americi (Kolumbija), početka “beskrajnog rata” u Vijetnamu, pojave Beatlesa i “beatlemanije”, utjecaja Allena Ginsberga, bitnika i jačanja pokreta za seksualne slobode, ubojstva afroameričkog lidera Malcolma Littlea ( Malcolm X ), početka Maove “kulturne revolucije” u Kini, jačanja latinskoameričkih diktatorskih režima, ubojstva Che Guevare, festivala “Summer of Love” 1968.g. u San Franciscu i pojave masovnog hippie pokreta, vrijeme rađanja studentskog pokreta u Europi kada Pariz i Berlin i sve europske metropole ali i metropole zemalja Istočnog Bloka svjedoče snažnim zahtjevima studenata za nužnošću radikalne promjene postojećeg stanja (“Budimo realni - Tražimo nemoguće “) kao što se to dešava i u Beogradu i Zagrebu iz kojeg snažno prema čitavom svijetu zrači “praxisovska” filozofska škola okupljena oko časopisa “Praxis”. To je vrijeme održavanja Olimpijade u Cíudad de Méxicu ali i pokolja studenta u istom gradu na “Trgu Tri Kulture”, na “Tlatelolcu” ( “Matanza de Tlatelolco” ), vrijeme Apola XI i prvog slijetanje čovjeka na Mjesec, vrijeme dolaska Gadafija na vlast u Libiji, vrijeme rađanja novih tehnologija i udaranja temelja pojavi interneta, vrijeme održavanja mitskog rock fesitivala u Woodstocku, pojave Skinheadsa, latinskoameričkog književnog booma, filmova koji će značajno odrediti čitavu generaciju: poput Kubrickovog “2001: A SpaceOdyssey”, Fellinijevog “Satiricona”, Hooperovog “Easy Rider-a” ili Peckinpahovog “Wild Buncha” itd, to je vrijeme ruske intervencije u Čehoslovačkoj ali i vrijeme rađanja ideje o Europskoj Uniji, vrijeme poslijeratnog “baby booma”, jačanja utjecaja istočnih filozofija i pojave Ravi Shankara koji snažno utjeće na glazbene tokove Zapada, vrijeme rađanja najrazličitij pokreta unutar kulture mladih, pojave “underground” i “psihodelije” s megautjecajem svega onoga što predstavlja pojava Pink Floyda na glazbenoj i kulturološkoj sceni uopće, vrijeme pojave ( i to u Limi u Peru-u ) prve proto-punck, “garage-rock”, “surf-rock” grupe “Los Sáicos” ( koja se trebala zvati “Los Sádicos” - odnosno “Sadisti”, ali je to tada bilo nezamislivo pa izbaciju “nepoćudno d” iz svog imena ) kao avangarde punck pokreta koji će se na Zapadu javiti tek za desetak godina, to je vrijeme smrti Ho Ši Min-a, Tet ofanzive u Vijetnamu koja radikalno mijenja sliku o budućnosti tog rata i snova o brzoj, neupitnoj “američkoj pobjedi” nad “komunističkim Sjevernim Vijetnamom”, vrijeme pokolja u Mi Laju, vrijeme snažnog “ulijetanja” droge među mlade i vrijeme početka održavanja masovnih antivejtnamskih demonstracija u Americi, izlaska “Nacionalne Garde” na ulice i vrijeme ubojstva četvorice studenata u Ohiu, dvojice u Missisipiju, ogromnih nereda u Chichagu i pokušaja nasilnog “discipliniraja studenata”, vrijeme zatvaranja 448 američkih studentskih kampusa ali i vrijeme u kojem postaju sve bitnije one poruke koje dolaze iz područja, iz sfere rock kulture i ikona tog pokreta koje preko glazbe, stvaralaštva, umjetničkog izričaja uopće manifestiraju ogorčenje i zahtjeve velikog dijela mladih koji ne pristaju na toleriranje takvog nepodnošljivog stanja i suprostavljaju mu se na najrazličitije načine : u rasponu od radikalno-militantnih do masovnih mirotvorno-pacifističkih pokreta.
“WOODSTOCK” - MIT ILI STVARNOST ?
Pet decenija nakon “Woodstocka” još uvijek je teško razlikovati mit od stvarnosti. “Woodstock” je bio nenapisana deklaracija jedne cijele generacije. On je zato postao naslijeđe ne samo pola milijuna mladih koji su prisustvovali tom koncertu nego i velikog dijela te generacije općenito. Usprkos tome mnogi će postavljati pitanje da li se tu radilo o “revolucionarnoj subkulturi” ili samo o jednoj klišeiziranoj manfestaciji “pop kulture” ? Amerika je tada bila pod šokom zgusnutih zbivanja tog vremena a posebno antivijetnamskim demonstracijama i ubojstavima poznatih američkih javnih osoba. U takvom ambijentu “Woodstock” se javlja kao svojevrstan “protuotrov” mržnji, bijesu, srdžbi i ubijanju iza kojih stoje pojedinci, uske grupe političkih kvazielita ili, što je puno gore, sama Država. Teoretičarka glazbe i kulture s Boston Collegea prof. Martha Bayles piše: “Stanje duha u Americi bilo je slično današnjem. Postojao je osječaj vladavine nasilja, istinske mržnje i podjela”. Razmislimo, u tom kontekstu, i o “stanju duha” u Hrvatskoj danas pa ćemo možda u tim riječima prepoznati zapanjujuću preciznost dešifriranja stanja u kojem se i mi nažalost, 50 godina nakon “Woodstocka”, nalazimo. Martha Bayles govori o sentimentalnosti “Woodstock generacije” koju ona gaji prema tom trodnevnom događanju dok dio analitičara smatra kako se tu radi samo o ponavljanju “narcizma šesdesetih” koje su prije svega bile određene snažnim “hippie pokretom” koji je na svojim zastavama propagirao slobodnu ljubav, toleranciju, nenasilje i mir. Ne smije se zanemaritiniti činjenica kako je ta 1969. godina u Americi određena snažnom “ratnom proizvodnjom” kao posljedicom vijetnamskog rata. Rezultat postojanja te snažne ratne proizvodnje je bila činjenica da Amerika te godine bilježi svoj zadnji višak proračuna ( koji ponovo bilježi rast tek 1998.g. ). Glazbeni kritičar “The New York Timesa” Jop Pareles, koji je i sam bio učesnik “Woodstocka”, smatra da su mladi amerikanci na “Woodstocku”, zahvaljujući tom ( možda iluzornom ) osjećaju relativnog izobilja “apsolutno vjerovali kako smo mi bili centar cijelog univerzuma”. Zanimljivo je kako je Quentin Tarantino svojim najnovijim filmom “Once Upon a Time in Hollywood” izazvao žestoku reakciju onih koji smatraju kako je u njemu pokušao “diskredidirati” kompletan hippie pokret poistovječujući ga isključivo s “karizmatskim luđakom” Charles Masonom, njegovom sektom “Family” i njihovim zločinima ( ubojstvo Sharon Tate i drugih ) što mnogi analitičari smatraju čistim falsifikatom i nedozvoljivom simplifikacijom do koje dolazi zbog Tarantinvih osobnih frustracija i mržnji koje je gajio prema hippiesima. Njegov kritičari smatraju kako je kroz tu svoju iskrivljenu osobnu prizmu ( iz vremena njegovog djetinjstva u Los Angelesu ) opisao zbivanja u Hollywoodu pri čemu ga je posebno pogađao pozitivan odnos njegove vlastite majke ( za koju je bio jako vezan ) prema hippie pokretu kojeg on prezire.
Militantni aktivisti radikalne ljevice ne prepoznaju revolucionarnu snagu “Woodstocka”. Martha Bayles zato tvrdi da su mnogi “Woodstock” pogrešno shvatili. Naime, ona smatra da “iako su se na Woodstocku izvodile i protestne pjesma” on u sebi ne nosi radikalno revolucionarni naboj bez obzira na činjenicu da je odigrao vrlo važnu političko kulturološku ulogu suprostavljanja kulturi nasilja, sukoba i rata. S druge strane radikalni politički aktivisti će “Woodstock” jednostrano svoditi samo na masovo okupljanje “drogiranih, neozbiljnih hippiesa koji nisu razumijeli koliko je situacija ozbiljna”- na “lagodnu glupariju” i na ništa drugo. Naravno da je tu riječ o isključivoj i pogrešnoj krajnosti s kojom bi se možda složio jedino Tarantino. Kasnije će Joan Baez, inače i sama učesnica Woodstocka, za “New York Times” izjaviti kako se “revolucija ili čak obična društvena promjena ne dešava bez volje da se preuzme rizik” a taj faktor “rizika” Woodstock nije nosi u sebi. On u tom vremenu ima jedan drugi, ali ipak jako bitan značaj. Naime, na “Woodstocku” se izvodila jedna vrsta rocka ukorijenjenog u tradiciji folka, bluesa i gospela koji su bili nit vodilja generacije šesdesetih i u sebi nose poruke mira, pacifizma i ljubavi. Ta vrsta glazba tada ujedinjuje široku lepezu generacije mladih bez obzira na velike razlike koje postoje između njih s obzirom iz kojeg ( različitog ) socijalnog sloja oni dolaze. Sada se ta vrsta glazbe javlja kao vrsta “socijalnog lijepila” koje međusobno povezuje, približava i veže inače vrlo različite skupine mladih koje je tradicinalna politika oduvijek međusobno dijelila. Zato Bayles tvrdi kako je upravo “glazba ujedinila različite sektore mladih te generacije” a to zaista nije bilo malo i na svoj način, ipak je bilo novo i baš zato revolucionarno ( ne u uskom značenju tog pojma kako ga tradicionalno interpretiraju militantni aktivisti orgaizirane ljevice ). Kasnija komercijalizacija “Woodstocka” ( vezana za diskografsku i filmsku industriju - kada trosatni dokumentarac “Woodstock” osvaja Oscara ) nije poništila taj važan, jedinstven i neprolazan “duh Woodstocka” koji je “debelo nadživio” svoje vrijeme i na svoj način živi sve do danas.
VLAST I “WOODSTOCK”
Vlast je po logici stvari pokušavala kontrolirati i usmjeravati gibanja među mladima. Veoma ozbiljno se rade istraživanja o tome je li iluzija ili je stvarnost da velike mase ljudi mogu biti zahvaćene jednim tipom kolektivnog transcendentalnog iskustva. Za vlast je posebno ineteresantno odgovoriti na pitanje koliko je moguće manipulirati s tim procesima ? Relativno svježa iskustva fašističke masovne histerije, nacističkog narkotiziranja ogromnih masa ljudi spremnih na sve, dresiranih na velikim mitinzima, mimohodima, bakljadama i sveopćom propagandom kao i slijepim sljedbeništvom mesijanskog Vođe upozoravala su i na realnu mogućnost ponovne pojave takvih stanja - ali, ovaj put samoniklih i van kontrole Vlasti. Uostalom, vjetnamski rat koji je još uvijek trajao kao i iskustva nedavno završenog korejskog rata potvrđivali su mogućnost kontroliranog dirigiranja i usmjeravanje kolektivne psihe ( pa tako i mržnje ) ali isto tako i mogućnost pojave autohtonih, nekontroliranih masovnih pokreta.
Danny Goldberg, koje je s 19 godina pratio “Woodstock” kao izvjestitelj “Billboarda” kaže kako su se nakon “Woodstocka” osigurala sredstva za promociju rock glazbe na način na koji se to nikada prije nije radilo. Po njemu “Bila je to točka povezivanja rock glazbe s industrijom” što će mnogi positovjetiti s pokušajem kontrole rocka i subkulturnih poketa vezanh za nju. Trosatni dokumentarac “Woodstock” je, bez obzira na bilo kakvu pozadinu, pridonio mijenjanju slike o “Woodstocku” kao hedonističkom, kaotičnom festivalu u močvari jednog “utopjskog mjesta” na kojem mladi promoviraju Mir. Gooldberg smatra kako je trenutak u kojem Jimi Hendrix svira svoju legendarnu verziju američke himne ( u centralnom mjestu filma ) kompletnom festivalu simbolički dao jak politički naboj i značaj. Hippie pokret će uskoro jenjati i polako se ugasiti otvarajaći prostor i svoje mjesto drugim pokretima mladih. Ali upravo je ovaj film osigurao da “Woodstock” i dalje nastaviti utjecati na razvoj subkulture mladih te se ovaj festival po Goldbergu “od predmeta satire” polako, sve više pretvara u “objekt idealizma”. Dakle, ako su i pokušali, kontrolori društva i institucije vlasti su preko komercijalizacije rocka i njegovog pokušaja svođenja na goli business i rock-industriju samo djelomično ostvarili svoje ciljeve ( neki smatraju a su kasnije na taj način uspjeli “disciplinirati” punk ) jer su velikim dijelom postigli i sasvim suprotan efekt : globalno širenje duha kojeg je rebelistička subkultura mladih, izražena kroz specifičnu glazbu i njene poruke, nastavila stalno nositi u sebi. Vlast će i dalje zadržati svoj interes za “svijet mladih” ali nikada ga neće uspjeti u potpunosti staviti pod svoju kontrolu.
CRKVA U HRVATA I “WOODSTOCK”
Naravno da domaća Crkva nije mogla prešutiti 50-tu godišnjicu “Woodstocka”. Tako je “Hrvatska Katolička Mreža” 28. kolovoza ove godine objavila zanimljive “misli” fra Tomislava Pervana koje bi se mogle sažeti u njegovoj tvrdnji kako je “Woodstock pomogao da cijela jedna nacija a potom i svijet, uđe u razdoblje moralne pustoši”. Po fra Tomislavu “Woodstock” je svima nama osatvio strašno “negativnu baštinu” jer se zbog njegovog pogubnog utjecaja čitav jedan naraštaj “usmjerio samo na sebe” jer je prihvatio krilaticu “anything goes” i to, kako nas uči fra Tmislav : “u antikulturi, seksu, drogama, rock ‘n’ roll-u”. Najveća žrtva bila je Amerika koja je “na Woodstocku izgubila i okaljala svoju nevinost”. Ko o čemu a naš učeni fratar o seksu i “nevinosti” ! Sam “Woodstock” je po njemu bio neka vrsta posljedice niza nesretnih okolnosti i “vražjih novotarija i nauma” poput, recimo, izmišljanja antibaby pilule, pa preneražen iskreno zbori : “Pilula protiv začeća učinila je svoje, svi se slobodno mogu upuštati u spolne odnose bez straha od trudnoće”. Tko zna što bi tek naš fra Tomislav dao samo da znanstvenici uspiju izumiti “pilulu protiv pedofilije” ? Uopće ne sumnjam da bi on zdušno pozdravio takvu novotariju. “Woodstock” je, nema nikakve dileme za njega, “promijenio Ameriku nagore”. Najgore od svega je što je taj trodnevni hippie rock dernek, po našem zabrinutm popu, odigrao nezamislivo strašnu ulogu “u stvaranju duhovne pustoši sanjajući utopijsko društvo bez religije i bez vjere.” U biti, “Woodstock” je bio “liturgijski čin jedne protureligije i protuvjere” kojem on, ko Križ Vragu, suprostavlja “Fatimsko čudo” kada se u Fatimi 1917. godine okupilo 80 000 ljudi i festival mladih u Međugorju koji su antipodi nevjerničkom “Woodstocku” prepunom “gliba”, “golotiinje”, “otvorenog seksa”, “droge”, “alkohola”, “fekalija” ili kao što to bi to naš učeni ftarar sažeo ponavljajući jednu tuđu misao : “Lakše je bilo doći do seksa nego do doručka”. I u Fatmi je, doduše, “lijevalo kao iz kabla” ali je “svijet prihvatio kišu, glib i prljavštinu kao dio patnje i pokore, kao sastavni dio fatmske poruke ( jer su )…ljudi klečali u blatu i molili, iščekujući nebeski znak” - svršava ovaj naš moralni meteorolog zaključujući kako “Woodstock bijaše događaj koji je slavio život i svjet bez zaštitnih mehanizama. Upravo suprotno onome što poručuje Novi zavjet”. Pa sad više i nismo baš sigurni na koje “zaštitne mehanizme” misli naš vidno potreseni fratar Tomislav koji je tako strašno pogođen jer je “Woodstock najavio protufatimsku poruku” i jer je bio “poziv na grijeh…vrjeđanje i huljenje Boga” dok je “Fatimska poruka” bila poruka kajanja, obraćenja, molitve “posveta Srcu Marijinu”. A onda svim sljedbenicima takvih modernih neopaganskih “rock Saturnalija” prijeti i to autoritetom same Majke Marije jer ona bez oklijevanja “prijeti čovjećanstvu ako se ne obrati i pokaje”.
Da ne bi pomislili kako “Woodstock” ne živi i danas fra Tomislav gotovo panično urla kako je on još uvijek tu poput neke Sotone koja se sad samo pojavljuje prerušena, u drugom obliku - ali njega to ne može zavarati, pa nas ovako neuke i zavedene podučava kako se danas : “ miljunske mase okupe u svjetskoj prijestolnici ateizma Berlinu za Love Parade i na raznim Ultrafestivalima”. Tu mora policija uredovati dok, recimo, u Međugorju ne treba ni policije ni redara jer “se tu osjeti zaštita Neba na svakom koraku, dok drugdje imamo Sodomu i Gomoru.” Tako se u fantaziji našeg zapjenjenog popa i samo Nebo pojavilo u obliku onostranog Ministarsta Unutarnjih poslova. Ako je i od hrvatskog fratra previše je !

Oznake: Čamac, lopta


- 09:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.09.2019., petak

ŠJORA FILE SE PLAŠI DA KOLINDA NE POČME ČITAT "PINOKIJA"

Marinko moj lipi, ma jesi li vidija ča nan oni papagalo radi ?
Ma koji Vas je sad papagalo spopa, šjora File ? Koga ste to vidili ?
Kako koji ?! Oli nisi vidija Kolindu kako nan dici čita “Pipi, dugu čarapu” ?
Aaaan, to ! A jesaaan, pa šta onda !
Kako to “Pa ča onda” ? Ma je li to posal o jedne ozbiljne pridsidnice, ajde reci mi ?
Ma ajte molin Vas šjora File lipo s milin Bogon, ka da već od nje do sad niste vidili i luđih stvari ? A i Vi ka da ste pali drito s Marsa ! Šta o nje morete drugo i očekivat nego da se svima kuša ulizat, ulist svakome ispod kože, uć priko televizije i interneta u svaku kuću, svaki stan, postelju…ka nika dobra, brižna mater, žena, spasiteljica, domačica, šta ja znam…bilo šta, samo da uvati koji punat više u ovin izborima. Ka da niste navikli da se ona sa svima kokolaje i radi svakakve makakade ? Ako triba i s crnin đavlon će se uvatit u kolo…samo da bude po njenu i da uvati koji glas više ?! Pa tila bi gospoja opet bit pridsidnica Rvacke. To je i malon ditetu jasno. Očito joj to radno misto nikako nije mrsko. Nikako !
“Svidilo joj se gujici sidit u pridsidničkoj poltroni !”, zlobno dobaci šjora File.
To je razumljivo, šjora File. Ne da joj se sad opet ponovo bit samo obična domačica Kolinda koja će se mota po kužini, čistit sobu, pivušit Thompsona i kuvat mužu obid. Tila bi ostat pridsidnica. A šta će drugo…kad je već tu. To Van je tako šjora File moja, sviđalo se to vama ili ne. Eto ga na !
Bože me oslobodi, pa da nas jopet gre sramoti po zidićima o Bile Kuće ili da se ka zanja šuša tura laktima oko onega, da izviniš, guzonje Trampa ne bi li je litretali blizu njega. Ma ko bi to jopet podnosija ?
Građani će odlučit šjora File, građani.
Ma je li to isti oni narod, isti oni građni prid kojima bi ona čas pivala “Po šumama i gorama” ka najžešća partizanka a čas se družila s poluustašama po Argentini, falila Thompsona i gukala kako je “Za dom spremni” lipi, stari, nježni rvacki povijesni pozdrav. Ispalo bi po njoj, da su se judi kod nas tako pozdravjali po ulicama od pamtivika a ne da ga je izumislija Pavelić i da je postoja samo dok je trajala ona njegova ustaška njemačko-talijanska kolonija. Ma ajde molin te ne pričaj mi take monade !
A dobro, šjora File moja, kad Vi tako kažete !
A nego ča nego da je tako ! Ma ajde, budi pošten pa mi reci iskreno, ko bi to osin nje moga slavat onako pismo Pupovcu. Pripisala gospoja sama sebe ! Prikopirala svoje pismo od prije tri godine pa ga javno šalje Pupovcu i uči ga kako se triba ponašat i još dodaje kako oni pozdrav “Za dom spremni” nikako nije dobar, da je ona protiv njega i svašta još tega drugega drobi. Pa oli ona misli da smo svi mi ludi pa smo zaboravili ča je ona prije govorila ? Ma je li tebi jasno da je ona bidna toliko gluva da jedino ona na stadionu ne čula kako trideset ijada duša urla “Za dom spremni” !? Pa ja bi joj oduzela radnu sposobost zbog teške gluvoće. Gluva je, sinko moj, ka top ! Pa sama to priznaje, za majku Božju, sama ! A ča će nan gluva pridsidnica, jel tako ?!
Ajme meni, šjora File, ne vriđajte sad i gluve ljude.
Ma koga ja vriđan ? Koga ? Nikoga….I ja, evo priznajen, jedva čujen. Godine su tu, sinko moj. A ča ću bidna ! Ali ja se zajebajen kad govorin o njoj. Zajebajen, jesi li me razumija ? Jer samo tako normalan čovik more su njoj razgovarat jer ona zajebaje svih nas. Čini nas ludiman. A ja nisam luda iako san možda stara i gluva. Ali ne ka ona. Jerbo čak i ja, vako gluva, čujen kad trideset ijada judi urla “Za dom spremni”. Čujen, čujen..i to jako dobro …ma ona bidna ne čuje ! E, reci ti meni sad, kako se zove ta njezina bolest ? Ja mislin da nije rič o gluvoći ali da je jako teška, pa ma kako se zvala da zvala.
E sad ste prišli svaku miru šjora File !
Ma ko ? Ja ? A i ti si, bome, onda skroz lud…Marinko moj. Da ja prišla svaku miru ? A ne ona ? Ma nemoj ti meni tu palamudit. Znan te ja tico. Tija bi ti mene natantat da ja počmen još gore o njoj pričat. E baš neću i neću ! Moš me peć ali neću i gotovo ! Neš me zajebat, mandrlo jedno splisko…A neš…To je jedna puno fina žena, gospoja i majka. Eno se i sa svojom čeron oprostila i naplakala javno, priko svih medija…da cili svit vidi kako je ona jedna prava, brižna i ositljiva mater. A i za razumit je. Mala joj gre u Jamerike na velike skule, pa joj ni laka. Komu bi bila ? A neš ti ove moje dice…nisu jemali ni za fakultet u Splitu nego su morali poč prvo lavurat i tek onda študirat uz rad. A srce mi se rasparalo kad san čitala kako majka Kolinda javno jeca za svojon čeri i kako je puno voli. Zlato njeno ! A ovi obišni svit, ovi ka ja, mi pobasji…oni ča jin dite u škarcot nosi kruva i mortadele u skulu za marendu…e, mi ti se, neuki, opraštamo od svoje dice utiho, da niko ne vidi…intimno, zagrlimo jih i pojubimo, pomilujemo po kosi i rečemo jin da se pazidu kad prilazidu cestu da jih auto ne zgazi i da neka ji dragi Bog čuva. Ako zaplačemo to niko ne smi vidit. Mi bidni volimo intimu. Nas je sram novinari, kameri i reflektori. Nismo na to navikli…Naša jubav prima dici je samo naša i više ničija. Nije za javnost ka kod ovi veliki judi ka ča je naša pridsidnica . Tako ti je o Marinko moj. E je… baš se mislin kako je ona jedna puno osićajna duša pa je red da i cila država to zna i da zvonidu sva zvona o crikvi u državi i da sve televizije javjadu narodu da njezina mala gre u Jamerike i da naša Kolinda, ka prava pravcata svetica, pati i plaće za njon jer je puno, puno voli. A ne moren ja nikako zaboravit ni to kako je Kolinda ka mala trčala po livadaman i kako je volila tice i leptire i kako je ona patila jerbo u Jugi ni bilo jogurta i kako je posli, makar se nikako nije moglo, otišla na skule baš u Jamerike i svašta drugo. Sve je to ona ispričala nama, svon narodu. Tila bi je jedino pitat, Marinko moj, a ča radidu sve one matere na autobusnin kolodvorima kojiman dica gredu vanka trbujon za kruvon. Ja se temu ne mogu čudon načudit jerbo je u Rvackoj sada pravi pravcati raj ka ča nan je Kolinda to bila i obećala čin je postala naša pridsidnica. I ko sad more razumit tu našu razvicjanu dicu koja bižidu masovno iz tega raja drito u crnu Njemašku, Irsku, Norvešku…di ji god noge nosidu ! A niko to ne more razumit ! Samo Marinko moj, molin Boga dobrega, da Kolindi, kako je krenila, ne padne na pamet poč čitat na televiziju umisto “Pipi duge čarape” onega “Pinokija” jer bi joj nos moga toliko narest da bi probija sve ekrane na televizijama. A ko će mi onda kupit novu televiziju. Jedva jeman i za kruv !


Oznake: more, jedrilica


- 10:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.09.2019., utorak

KOLUMBIJSKA KRVAVA PRIČA SE NASTAVLJA


Sve je, samo naizgled, počelo u četvrtak 29. kolovoza ove godine kada se na društvenim mrežama pojavio video jednog od najpoznatijih pripadnika raspuštenog najstarijeg gerilskog latinskoameričkog pokreta, kolumbijskog FARC-EP ( Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo, Kolumbijske Revolucionarne Oružane Snage - Narodna Vojska ) Luciana Marina poznatijeg po njeovom gerilskom imenu Iván Márquez. On je jedan od najpoznatijih FARC-ovaca uopće. Bio je glavni pregovarač FARC-a za vrijeme pregovoro s kolumbijskom vladom koji su vođeni na Kubi u Havani i koji su okrunjeni prekidom polustoljetnog oružanog sukoba u Kolumbiji potpisivanjem tzv “Sporazuma o Miru” krajem 2016. godine. To je s oduševljenjem pozdravljeno u cijelom demokratskom svijetu, nakon čega tadašnji kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobiva Nobelovu nagradu za mir. Mnogi su bili ogorčeni zbog nepravde što istu nagradu nije dobio i vrhovni zapovjednik FARC-a Rodrigo Londońo Echeverri ( gerilsko ime Timoleón Jiménez ) koji je najpoznatiji po svom ratnom nadimku Timochenko.
Na videu snimku govori Márquez okružen s dvedesetijednim uniformiranim, naoružanim bivšim gerilcem FARC-a. Među njima su i neka od najpoznatijih imena FARC-ove “stare garde”. Márquez je u videu koji traje 32 minute objavio da se on i njegova grupa pobunjenih ex-gerilaca FARC-a vraćaju oružanoj borbi jer su na to primorani pošto je “Sporazum o Miru” de facto izigran od strane sadašnje desničarske kolumbijske vlasti na čelu s predsjednikom Ivánom Duqueom Márquezom. Tako su se sada ova dva Ivána Márqueza, u najbukvalnijem smislu, našla na suprotnim stranama nišana. U ime pobunjenika Márquez je govorio o “korumpiranoj oligarhiji” i izdaji kolumbijske vlade koja nije ispunila uvjete Sporazuma o miru iz 2016. godine.
Činjenica je kako se situacija u Kolumbiji i u čitavom tom području Latinske Amerike, a posebo u Venezueli, jako iskomplicirala i pogoršala nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama i Ivána Duquea u Kolumbiji. I jedan i drugi su od početka smatrali kako je Sporazum kojeg je bivši predsjednik Kolumbije Santos postigao s FARC-om loš i predsjednik Duque, uz Trumpovu podršku, traži njegove naknadne izmjene. Iván Duque u stvari je, u čemu se slaže većina anlitičara, samo produžena ruka moćnog ultradesnog bivšeg predsjednika Kolumbije Álvara Uribea koji je predvodio snažan pokret protiv potpisivanja Sporazuma o Miru s FARC-om. Upravo zato Duque ne poduzima ništa da se spriječi val terora koji se javlja nakon potpisivanja Sporazuma i koji primarno pogađa socijalne lidere i bivše, sada razoružane, demobilizirane ex-gerilce FARC-a. A Kolumbijom sve više nekontrolirano drmaju razne paramilitarne desničarske oružane skupine nerijetko povezane s narkokartelima. S druge strane se upravo neki od povijesnih lidera FARC-a optužuju za “narcotrafic” pa Trumpova administracija zahtijeva od Kolumbije njihovo izručenje Americi. Predsjednik Duque je “zatvorio špinu” daljeg dotoka obečanih sredstava koja su nužna za provođenje dubokih reformi koje su zagarantirane potpisanim Sporazumom. Amerčki interesi u Kolumbiji vezani su i za destabilizciju Madurove vlasti u susjednoj Venezueli koju je Trump proglasio terorističkom tako da mogućnost vojne intervencije nikada nije do kraja isključena a u sve se uvlačila i kolumbijska vojska. U ovom trenutku Amerika ima 7 vojnih baza na području Kolumbije u kojima su stacionirane zračne i specijalne američke vojne snage. Trumpu je još manje od predsjednika Duquea stalo od ispunjenja “Sporazuma o Miru” s FARC-om koji je u Madurovoj Venezuali uvijek imao snažnu podršku i svoj “rezervni teritorij”. Zato je jedna od prvih Trumpovih odluka bila da iz Kolumbije povuće istaknutog američkog diplomata Bernarda Aronsona jer je upravo Aronson snažno podržavao nužnost potpisivanja Sporazuma i direktno je pomagao u pregovorima između Santosove vlade i FARC-a a poslije njegovog potpisivanja i implementaciji tog Sporazuma.
Vrhovni zapovjednik FARC-a, nesumnjivo najveći autoritet te najsnažnije gerilske skupine koja nakon potpisivanja Sporazuma djeluje kao parlamentarna stranka, Timochenko - ostaje na čvrstim pozicijama nužnosti mirne integracije bivših gerilaca u kolumbijesko društvo inzistirajuči na daljnjem političkom a ne oružanom djelovanju FARC-a. Prihvaćanje demokratskih okvira parlamentarne demokracije kao prostor za daljnje djelovanje sada političke stranke FARC ( Fuerza Alternativa Revolucionaria del Común - Revolucionarna Alternativna Snaga Zajednice ) i ostvarivanje njegovih povijesnih ciljeva za njega je i dalje neupitno.
Nakon ovog Márquezovog čina dio analitičara smatra kako budućnost Kolumbije nije niti malo svijetla a da samom FARC-u prijeti daljnje cijepanje. Márquezova “oružana frakcija” najavila je u videu objedinjavanje svih disidentskih grupa FARC-a koje su iznikle nakon potpisivanja Sporazuma. Naime, iako je matica FARC-a ( kojoj je tada pripadao i Iván Márquez i čak postao glavni pregovarač ) i ogromna većina “običnih boraca” FARC-a podržala Timochenka i one koji su bili za potpisivanje “Sporazuma o Miru”, podržavajući ukljućivanje u kolumbijesko društvo, odbacivanje daljnje oružane borbe i formiranje političke stranke koja bi dalje nastavila djelovati u okviru pravila parlamentarne demokracije - dio gerilaca nije to prihvatio i nastavio je oružano djelovati razbijen u niz malih disidentsih grupa i frakcija na čelu kojih je svaka imala svog “malog vođu”. Márquez je osim toga najavio sklapanje saveza s ELN ( “Ejercito de Liberación Nacional” - Vojska Nacionalnog Oslobođenja ), marksističkim gerilskim pokretom koji je osnažio nakon FARC-ovog potpisivanja Sporazuma s kolumbijskom vladom i demobiliziranjem njegovih gerilskih jedinica. ELN je naročito prisutan u graničnim područjima s Venezuelom što mu posebno pogoduje.
Naime, još za vrijeme Obame a zatim puno intezivnije nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa započela je do kraja bezumna politika Amerike čiji je cilj bio rušenje “bolivarijanske vlasti” u Venezueli. To je politika ekonomske i svake druge blokade, a stalno na granici prijetnje vojnom intervencijom, po modelu koji se već desetljećima primjenjuje prema Kubi. Cilj je totalna destabilizacija, ekonomski kolaps, pauperizacija i bezizlazna socijalna i svaka druga situacija u Venezueli koja bi, posljedićno, trebala izazvati unutarnju pobunu naroda koji bi, zatim, srušio postojeću vlast koja ne odgovara američkim imperijalnim interesima još davno definiranim Monroovom doktrinom. Posljedice takve vrste destabilizacije čitavog jednog društva su nesagledive. Jedna od njih je rađanje, jačanje i stimuliranje svih vrsta radikalnih pokreta. To se također pokušava primijeniti i na druga područja svijeta poput Irana itd. U ovom slučaju, na jedan čudan način “profit” od takve sulude američke politike izvlači ELN koji neprestano osnažuje svoje redove izbezumljenim venezuelancima koji najčešće iz očaja bježe od teške situacije, ekonomske krize i političkog kaosa u Venezueli koji su direktna posljedica Trumpove neodgovorne politike koju, nažalost, u ovom slučaju podržavaju i naše vladajuće strukture, što iz udvorničko sluganskih, a što iz ideoloških razloga. Takvoj imperijelnoj politici interesi naroda “zadnja su rupa na svirali” iako se stalno na njih pozivaju. Čitavo je to područje, radi njihovih sebičnih parcijalnih interesa, namjerno destabilizirano a granice između zemalja tog područja su postale jako porozne što pogoduje kako narkotrafiku tako i svakoj drugoj vrsti ilegalne trgovine i šverca. Venezuela, Kolumbija, Brazil su tu nezaobilazni….počev od trgovine ljudima, gorivom, oružjem pa sve do trgovine “plavim zlatom”, koltanom ( skračenica za smjesu minerala kolumbita-tantalita iz koje se dobiva niobij i tantalio ) - mineralom bez kojeg je postala nezamisliva prozvodnja najsofisticiranijih uređaja i gotovo svih proizvoda vrhunske elektro i digitalne tehnologije, pa sve do najnovijih širenja neviđenih, strašnih požara koji ( iz upitnih razloga i interesa vlasti poput one ultradesnog Bolsonara u Brazilu ) uništavaju područje Amazone ali ne samo nje. Ukoliko svemu tome dodamo ostale faktore poput američkog izolacionizma ( koji svog “političkog brata” u Europi nalazi u Borisu Jonhsonu ) i nedostatka artikulirane , ozbiljne i odgovorne politike Washingtona prema Latinskoj Americi onda se ne treba čuditi što su otvorene sve moguće opcije pa i one najgore.
Povratak oružju jednog krila FARC-a na čelu s Ivánom Márquesom dešava se upravo sada kada se javlja i pojavljuje i niz velikih političkih, ekonomskih i ambijentalnih izazova koji se lako prelijevaju preko granica, iz jedne u drugu, ovih jako destabiliziranih država. S druge strane, kolumbijska je geografija uvijek bila prednost gerilskih pokreta koji sada ponovo niću i rastu, razvijaju se iz sjemena propalih i posrnulih snaga koje su se u Kolumbiji zalagale za ostvarenje, primjenu “Sporazuma o Miru”. Povijest Kolumbije puna je neostavrenih idealističkih “sporazuma” od kojih niti jedan prije ovog zadnjeg nije izdržao snagu postojećeg nasilja. Sada se dio bivših gerilaca FARC-a poziva na neispunjavanje obveza koje je vlada prihvatila potpisujući Sporazum, počev od garancije amnestije za gerilce ( koji se po njima ne ispunjava) pa do ambicioznih planova razvoja ruralnih zona koje se ne ostvaruju zbog slabašne infrastrukture kolumbijeske države izvan velikih urbanih cjelina.
Ipak, bilo bi pogrešno već sada govoriti o definitivnoj propasti Sporazuma iako ima bezbroj problema pa tako Internacionalni Komitet Crvenog Križa ( CICR ) početkom ove godine upozorava kako je nakon njegovog potpisivanja preseljavanje ljudi iz jednog dijela Kolumbije u drugi poraslo za 90%, s 14 594 na 27 780. Broj poginulih od zaostalih mina porastao je s 57 na 221. Tijekom cjelog sukoba prije potpisivanja Sporazuma “nestalo” je nevjerojatnih više od 80 000 ljudi. Razne paramilitarne grupe su nakon potpisivanja Sporazuma ubile više od 600 socijalnih lidera i više od 140 razoružanih, demobiliziranih gerlaca. Vlada i dalje bmbardira šumovite djelove zemlje a posebno u području Caguána. Opravdanje je uvijek isto: “rat s pobunjenicima” - ali su ta bombardiranja neselektivna i u njima gine puno nedužnih civila. Avioni uzlijeću iz američkih i kolumbijskih baza. Zbog svega toga, prema izvještaju “Forensis de Medicina Legal” broj ubojstava je u Kolumbiji narastao po prvi put nakon 8 godina neprestanog pada tog broja. Tako je najmanji broj ubijenih bio upravo prve godine nakon potpisivanja Sporazuma 2017.g. kada je ubijeno 11 737 ljudi a već 2018.g. broj ubijenih raste na 12 130, što je porast od 6% u samo godinu dana. Naravno da je za očekivati kako će nove i stare oružane grupe, poput novih disidenata FARC-a, sada dinamizirati oružane sukobe i povečati broj žrtava u Kolumbiji. Antropolog, professor na University of California u San Diegu, Alexandar L. Fattal prošle je godine objavio knjigu “Guerrilla Marketing: Counterinsurgency and Capitalism in Colombia”. Po njemu je upravo “Sporazum o Miru” koji je potpisan između FARC-a i kolumbijske vlade 30.11.2016. ulio nadu i velika očekivanja da se komplicirani politički konflikti mogu efikasno riješti pregovorima ali je baš nesmotrena Trumpova politika dovela do “brodoloma ove ideje”.
Iván Márquez je potpuno nestao iz javnosti još godinu dana prije svoje nedavne video-objave o “povratku oružanoj borbi”. Inače, on je bio izabran za člana kolumbijskog parlament kao predstavnik nove političke stranke FARC. Postao je kongresnik ali nije jedini FARC-ov kongresnik koji se vratio gerilskom ratovanju ( tu je još i gotovo mitski Seuxis Pausías Hernández alias “Jesús Santrich”, osoba iz “filmske priče” ). Ovu godinu dana svog “nestanka” iskoristio je za pripremu onoga što će se kasnije desiti i sve je jasnije kako se sve počelo dešavati daleko prije ovog 29. kolovoza. Očito je još puno ranije Márquez počeo tražiti platformu za povratak gerili. Puno ranije se počeo pripremati na ovaj potez radeći prije svega na političkoj pripremi terena, izmirenju s već postoječim disidentima FARC-a koji nikad nisu prihvatili Sporazum i na prikupljanju oružja za nastavak gerilske borbe. Jedan od onih iz redova FARC-a koji nikada nije odložio oružje bio je i Rodrigo Cadete, član “privremene direkcije”, istaknuti gerilac koji je u stvari trebao biti vođa nove gerile. On je smatrao kako Márquez, kao glavni pregovarač, snosi veliku krivnju zbog potpisivanja Sporazuma ( jer pravi gerilci “nikada ne izlaze iz tajnosti” ) i zbog njegove potpune podređenosti autoritetu vrhovnog zapovjednika bivšeg FARC-a, Timochenka. Bio je spreman ponovo prihvatiti Márqueza kao “jednog od šefova” pod uvjetom da se prije potvrdi u praksi i dokaže svoju sposobnost. Pored Márqueza tu su još i drugi njemu bliski ljudi poput Hernána Daría Velásqueza Saldarriaga “El Paise” ( “Oscar Montero”) ex-šefa jedne od najnaslnijih jedinica FARC-a, “Columna Móvil Teófilio Forero”. Ali, kada početkom veljače 2019.g. prilikom akcije vladinih specijalnih vojnih snaga ( “Zeus”) u ruralnoj zoni San Vicente de Caguán, gine “Rodrigo Cadete” ( Édgar Mesías Salgado Aragón ) za Márqueza se riješio i ovaj problem. Márquez se sada oslanja na najsnažniju strukturu ugašene gerile - na tzv “Bloque Oriental” (“Zapadni Blok”) za kojeg se još uvijek veže oko 3 000 gerlskih disidenata koji nastavljaju djelovati u većinom šumskim djelovima zemlje. Glavni među nima su Gentil Duarte ( jedan od pet najtraženijih osoba u Kolumbiji, ucjenjen na 3 miljarde kolumbijskih pesosa…a danas se ista suma nudi za Márqueza i Santricha ), zatim Iván Mordisco, ex vođa povijesnog “Frente Primero” koji regrutira uglavnom mlade gerilce, pa Francisco Gamba vođa bivših gerilaca iz Charrasa i Gusviare i još neki. Ta nikad ugašena gerila nastavila je sukobe s desničarskim paramilitarnim narco grupama poput “Clan de Golfo”, “Los Puntillerso”, “Bloque Meta”, “Libertadores de Vichada”, “Nuevo renacer” itd - jer im se interesi, koji nisu uvijek primarno političke narava, nerijetko međusobno sudaraju.
Naravno da je glavni šef FARC-a Timochenko odmah odgovorio na Márquezov proglas o povratku oružanoj borbi. Kako su to istakli kolumbjski mediji, Timochenko je odmah “uhvatio bika za rogove” ocjenjujući Márquezov potez izdajom interesa FARC-a i onoga što je prihatila ogromna većina njegovih članova. Njegovo je pismo nazvao “rušiteljskim” naglasivši kako njemu nije namjera “sjediti i kukati za starim ratnim vremenima”. Jasno je stavio do znanja da je jedini put FARC-a demokratski put djelovamja unutar pravila igre parlamentarne demokracije, ovaj put kao političke stranke a ne kao oružanog pokreta. Optužio je Márqueza za nanošenja ogromne štete stranci FARC ( “Fuerza Alternativa Revolucionaria Común” ) čiji su izabrani predstavnici u kolumbijskom Parlamentu bili on i Santrich. Timochenko kaže : “Nažalost, Iván nije shvatio važnost i dimenziju uloge koju naša borba ima. Otišao je bez ikakvog objašnjenja. Odbio je zauzeti svoje mjesto u Senatu neodgovorno ostavljajući našu parlamentarnu grupu u trenutku kada je njegovo prisustvo bilo najpotrebnije”. Timochenko je svjestan svih teškoća s kojima se FARC danas sudara prilagođavajući se demokratskim pravilima političke borbe pa naglašava “kako bi vjerojatno pozicija stranke bila manje teška nego što je bila u ovom period da nije postojala Ivanova čudnovata i opasna veza s njegovim nečakom Marlonom Marínom koja je završila upetljavanjem i Santricha u sve to i ocrnjivanjem rada FARC-a”. Timochenko aludira na veze Márquezovog nećaka Marína s narkotrafikom zbog kojeg je na kraju optužen i sam Santrich ( čiju ekstradikciju “zbog narkotrafika” sada traži američko pravosuđe ). Santricha je štitio parlamentarni imunitet. Bio je hapšen pa oslobađan i u ovom trenutku kolumbijska desnica traži ostavku trojice sudaca koji su ga pustili na slobodu nakon čega je on nestao da bi se 29. kolovoza pojavio na videu zajedno s Márquezom. Timochenko smatra da ne treba “s nostalgijom žaliti za položenim oružjem i ratnim danima”. Upravo suprotno. “Radi se o tome da čitav naš pokret pokaže kolumbijkama i kolumbijcima značaj i uspjehe potpisanog Sporazuma o Miru”. FARC danas ima druge zadatke jer je “naša stranka osnovana s ciljem uspostavljanja veze i izgradnje mostova sa svim sektorima nacionalnog života s glavnim ciljem da osvojimo simpatije, solidarnost i jedinstvo kao bi smo kreirali jednu novu, drugačiju zemlju. Planovi i ideje brbe i oružanih sukoba zauvijek su ostali iza nas.” Na kraju se poziva na “snagu i moć riječi a ne oružja” dodavajući kako Márquez ovakvim potezima ruši “snagu i autortet stranke” podsječajući kako “smo za vrijeme oružanih sukoba vodili dvije bitke: jednu s naoružanim neprijateljem a drugu za srce naroda” i dodaje kako “moramo priznati kako smo ovu drugu bitku, tijekom godina, u dobroj mjeri gubili”. Spomije greške koje su rađene i koje su bile korištene za medijsku diskreditaciju FARC-a. I Timochenko i FARC-ov parlamentarac Benedicto Gonzalez upozoravaju niz katastrofalnih stvari koje radi Duqueova vlada koja ne poštiva dogovorene klauzle Sporazuma. Tu su još i ubojstva ljevičarskih aktivista, bivših gerilaca, progoni Santricha, uojstvo Wilsona Saavedre, prvog zapovjednika FARC-a, činjenica da je još uvijek oko 300 “naših drugova” u zatvoreno u tzv “Centrima za normalizaciju” u kojima se pripremaju za uključivanje u civilno društvo, uvjeti života su tamo katastrofalni i vlada ogromna nesigurnost. Tmochenko je svjestan problema kojeg je izazvao Marquezov potez jer mu se priključilo desetak bivših zapovjednika FARC-a ali, po njemu, povratka na staro više nema. U tomu je u srijedu, 4.09. dobio i punu podršku Visoke povjerenice OUN za ljudska prava Michelle Bachelet (bivša čileanska lijevičarska predsjednica Čilea u periodu 2006-10. i 2014-18. ) koja ujedno optužuje Duqueovu vladu za pretjeranu politiku “čvrste ruke” i nepoštivanja svih odredbi Sporazuma o Miru.
Svi ozbijni analitičari, počev od onih iz France 24, ABC, El Pais, Semana, El Espectador, The Washington Post, Politico, The Guardian, The New York Times - smatraju Márquezov potez neodgovornim avanturizmom, anahronim i očajničkim potezom “gerilskog nostalgičara”, bez obzira ne sve teškoće i opstrukcije primjene Sporazuma. Uostalom pokušaji objedinjavaja gerile u Kolumbiji nisu neka nova stvar. Uviejk do sada su slični pokušaji propadali. Tako je između 1987-1990 postojala “La Coordinadora Guerrillera Simón Bolívar” koja je trebala objediniti gerilske pokerete : FARC, ELN, M-19, EPL i Quintín Lame. Dvije najjače gerilske grupe su brzo napustile Koordinaciju i sve je propalo. U ovom trenutku od 13 202 bivših pripadnika FARC-a njih 13 023 su obuhvaćeni procesom ponovnog uključivanja u kolumbijsko društvo, znači njih 98%.
Samo dan nakon Márquezove objave o ponovnog uzimanja oružje u ruke vladine snage izvele su zračni napad na područje San Vicente del Caguán. U napadu je poginulo 8 gerilaca ovog neo-FARC-a. Među njima i komandant “Giraldo Cucho”. Tako je poginuo i prvi zapovjednik disdinetskog FARC-a. To se desilo u petak u zoru, 30.08. Prve žrtve su pale. Kolumbijska krvava priča se nastavlja. Dokle ?!




Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 09:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.08.2019., utorak

SPLITE MOJ ISPOD DIVNEGA MARJANA


Ima jedan grad u kojem je uoči početka drugog svjetskog rata živjelo 40 000 ljudi. Taj je grad veoma specifičan radi puno toga pa između ostaloga i po tome da se čak 12 000 njegovih građana diglo na oružje protiv fašističkih sila i otišlo u partizansku narodnooslobodilaču vojsku. U toj borbi njih 1 500 je poginulo. Od 800 radnika tadašnjeg splitskog škvera čak njih 500 otišlo je u partizane od kojih 285 gine. Dakle, više od polovine. Pored toga, narodnooslobodilački pokret ( NOP ) u Splitu ima 15 000 ilegalnih aktivista. Oba gradska splitska kluba odlaze u partizane. Radnički nogometni klub “Split” odmah 1941.g. pa njegova gotovo kompletna prva momčad gine u sastavu Prvog splitskog partizanskog odreda koji je bio prvi ilegalni partizanski odred u okupiranoj Europi - a “Hajduk” postaje partizanski klub 1944. godine. Prve antifašističke novine na području cijele okupirane Europe ( “Izvještaj”, ilegalno glasilo KPH za Dalmaciju ) tiskaju se baš u Splitu i to već u lipnju 1941.g. ( kasnije, 1943.g one će prerasti u “Slobdnu Dalmacju” ). Nakon pada Italije 1943.g. Split je postao najveći oslobođeni teritorij u okupiranoj Europi ( sve do dolaska Nijemaca ). Čak 10 000 spličana prošlo je kroz fašističke zatvore a njih oko 5 000 kroz logore. Tako je Split postao ( procentualno ) najantifašističkiji grad na svijetu čije je gotovo kompletno stanovništvo ustalo u obranu svoje rodne grude i svog grada protiv fašističkih okupatora i protiv izdajnika iz redova vlastitog, hrvatskog naroda : protiv ustaša, koji su se odrekli i Splita i Dalmacije. Naime, baš su ustaški desperadosi, koji su talijani dopremili na svojim kamionaima u Hrvatsku, darovali Split i gotovo kompletnu Dalmaciju Kraljevini Italiji kao cijenu koju su morali platiti za obnašanje svoje sluganske, podaničke vlaste u ostatku ostataka Hrvatske. Zato londonski TIME 1943. g. piše kako su baš splitski antifašisti potvrdili “opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikada nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.” Naravno, imao je Split i svoje izdajnike…ali to je bila zaista minorna šačica “rjetkih ptica” da ju je baš zbog toga potrebno spomeuti. Split je, naime, u drugm svjetskom ratu, sve u svemu, dao 50 (pedeset ) ustaša i 45 ( četrdesetipet ) četnika. I to je to. Od 40 000 spličana samo njih 95 su izdali svoj grad, Dalmaciju i Hrvatsku.
Na čelu ustaša nalazio se Ante Pavelić koji je za potrebe svog pokreta izmislio ustaški pozdrav “Za dom spremni” hvaleći se pri tom ( u intervjuu Vinku Nkoliću ) kako je taj pozdrav isključivo “njegov izum”- koji će od tada karakterizirati ustaški pokret, tvrdeći sam kako ga povijest ranije nije poznavala. Pod ustaškim barjakom i tim pozdravom, uz svu odgovarajuću pompu, Pavelićeva novouspostavljena marionetska NDH ( Nezavisna Država Hrvatska ) svečano se odrekla Splita i Dalmacije u korist Kraljevine Italije. To se desilo 18. svibnja 1941.g. točno u 12:30 sati kada Pavelić potpisuje tzv “Rimske sporazume” zahvaljujući kojima pod taijanskom upravom završava 400 000 “hrvatica i hrvata”. To je bio prvi Rimski ugovor. Ali nije tu kraj ove tužne izdajničke priče. Drugim Rimskim ugovorom uspostavlja se tzv “demilitirizirana zona” u kojoj tzv NDH nije smjela imati niti jedan jedini vojni objekt a nad kojom zonom vlast također preuzimaju Talijani koji za te potrebe u nju šalju 200 000 talijanskih vojnika, policajaca i civilnih dužnosnika. Trošak te talijanske vojske, policije i uprave plačala je, da veselje bude potpuno, upravo Pavelićeva NDH koja je ( naravno, samo na papiru ) bila “nezavisna” u toj “svojoj” preostaloj trečoj zoni, daleko od Jadranskog mora. A njom su, de facto, “drmali” Nijemci. Što je inače o Pavelićevoj “nezavisnoj državi” mislio Adolf Hitler najbolje svjedoče njegove riječi ( prema navodima iz knjige “Hitlers table talks” u kojoj su objavljeni razgovori Hitlera sa svojim najbližim suradnicima a koje su bilježili Heinrich Heim, Martin Bormann i Henry Picker) kada govori kako Pavelićeva NDH po njemu spada ( pored Mađarske i sličnih država ) u tzv “dreckstaaten” ( “govnarsku državicu” ).
Ali da se vratimo Splitu, gradu koji se jedini u Europi kompletan digao protiv fašista, ustaša i talijanskih okupatora, gradu kojeg su se ondašnji “zadomspremaši” bez problema odrekli i poklonili ga Italiji. E baš u njemu, na inicijativu (da ludilo bude potpuno) splitskog gradonačelnika Opare ( kojeg od tog dana mnogi spličani posprdno nazivaju Oparetti ) za “Dan pobjede” organizira se Thompsonov koncert na kojem se taj notorni desničarski bard nasred splitske rive dere : “Za dom !” a ne znam odakle sve skupljena masa egzaltirano mu uzvračala urlikom : “Spremni !”. I tako je na kraju ispalo kako je Split ove godine za “Dan pobjede” obilježio, slavio i obnovio duhove onih radi kojih se splitska Pjaca, sve do partizanskog oslobođenja, zvala “Piazza Vittorio Emanuele” a Marmontova ulica, po Pevelićevom političkom fratelu : “Ulica Benita Mussolinija”. Te večeri su tako , na svoj način, talijanaši svih boja, nakon 76 godina, ponovo došli na svoje ! Na kultnom splitskom mjestu, na splitskoj rivi uzvikivao se i slavio pozdrav onih koji su im jednom darovali Split i Dalmaciju Italiji - a da apsurd bude veći, sve tobože u ime “pravog hrvatstva”.
Oni koji su za vrijeme drugog svjetskog rata uzvikivali “Za dom spremni” osigurali su da njihova “Nezavisna Hrvatska” ima i svog kralja. Zvao se Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia. Čovjek, doduše nije bio Hrvat ali je zato bio pravi princ od kraljevske dinastije Savoj. Istine radi, sam je Ante Pavelić osobno izmolio talijanaskoga kralja Vittoria Emanuelea III ( kojemu je već prije toga poklonio Split i Dalmaciju ) da mu talijani “iznajme” još jednog talijana za kralja. Ovog puta za potrebe ostatka Hrvatske kojeg ustaše optimistički nazivaju “nezavisnom državom”. Kralj , da ipak nešto i domači narod razumje, dobiva zaista pompoznu titulu : “Kralj Hrvatske, Princ Bosne i Hercegovine, Vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Vojboda od Spoleta i Aoste”. On kao Kralj Hrvatske dobiva Zvonimirovu krunu i nosi ime Tomislav II. Ovaj je Talijan službeno postao hrvatskim Kraljem na ceremoniji održanoj u Kvirinalakoj palači u Rimu. A naš suvremeni zadomspremaški poeta Thompson možda i ne zna kako su za vrijeme NDH i njegove rodne Čavoglave bile pod talijanskom upravom u tzv drugoj (“demilitiziranij”) zoni i da je za razliku od “našeg, splitskog talijanskog Kralja” Vittorea Emanuela III njegov “talijanski kralj ostatka Hrvatske” ( pa tako i Čavoglava ) bio Vojvoda od Spoleta iliti “po naški”, kralj Tomislav II. Samo da zna kako smo i mi spličani i njegovi sumještani imali ( doduše različite ) talijanske kraljeve iako smo mi spličani formalno, zahvaljujući ustašama, bili u Italiji za razliku od njegovih Čavoglava koje su bile u tobože “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Eto to je nama Hrvatima dao onaj pozdrav : “Za dom spremni” kojeg Thompson tako udarnički urla nasred splitske rive !
I onda se na sve to natakare naša ljupka, raspjevana predsjednica države, premijer, ministar pravosuđa i raznorazni policijski službenici svih mogućih rangova objašnjavajući kako, u biti, na kraju svih krajeva - ipak tu nema ničeg tako lošeg ili, ne daj bože, kažnjivog. Na stranu to što se preambula Ustava Republike Hrvatske uredno poziva baš na antifašizam i ZAVNOH kao temelje kontinuiteta hrvatske državnosti a ne na ustaštvo ili na marionetsku profašističku tvorevinu zvanu NDH. A da i ne spominjemo tragičnu činjenicu da se ama baš svi naši najviši državni dužnosnici, čim pređu hrvatsku državnu granicu, počinju kleti, busati u junačka prsa i zdušno pozivati na “slavnu antifašističku prošlost” hrvatskog naroda, zaboravljajući da je ikada u Hrvatskoj postojao ma iti jedan jedini ustaša ili tamo nekakva NDH ili, bože sačuvaj, da danas u Hrvatskoj postoje nekakvi Thompsoni ili Skeje čije uzvikiivanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni !” ista ta država, skupa s njima, itekako u praksi tolerira. Na stranu i to što predsjednica Kolinda u Izralu krši ruke i pušta svoju poznatu suzu, ovaj put nad žrtvama fašizma a čim se vrati u Hrvatsku ponovo relativizira sve živo vezano za ustaše i NDH hitajući da što prije da intervju najradikalnijem desnom glasilu u Hrvata, “Hrvatskom tjedniku”. Naravno, tamo po mijunti put ponovo relativizira ustaštvo ali, ovaj put, valjda radi izbora i ulizivanja najdesnijim biračima - sve to na potenciju. Pavelić je doduše, kaže ona, napravio neke “fatalne greške” ali..ali, uvijek nas to njeno “znakovito ali” dovodi do pitanja : Pa tko se u stvari to krije iza voštane maske njenog nasmješenog lica koje se pojavljuje baš svugdje, od nogometaških svlačionica, zidića Bijele Kuće pa do kazališnh bina, pjevačkih zborova i zagorskih kumica? Bez problema predsjednica Hrvatske daje intervju mediju koji tvrdi kako je Jasenovac u stvari bio “radni logor”, mediju koji propagira knjige o najgorim ustaškim zločincima, idealizira vrijednosti koje su nespojive s onim što ona prigodičarski govori po svijetu itd. Kako normalan čovjek može razumijeti da sve te strahote naša “Kolinda linda” prosipa u listu koji čak i nju otvoreno vrijeđa i naziva je običnom “bestidnicom” a Papu Franju ništa manje nego samim Antikristom ! A ona je navodno, pored svega još i uvjerena katolička vjernica. Možda isto tako kao što je i uvjerena antifašistkinja ?! Ali nema straha, drugi put će ako treba, čim recimo dođe u Istru, ponovo tu biti njeni kućni antifašisti, njeni “nono i nonica” itd - da bi učas, čim je kakav desničarski novinar priupita za “najvećeg krvnika i zločinca” Tita u sav glas kliktala samohvaleći se svojim predsjedničkim junaštvom kada je Titovu bistu izbacila s Pantovčaka isti onaj tren čim je tamo uselila ( time se, prije svega, narugavši Franji Tuđmanu koji je sam osobno tu Titovu bisu donio i stavio u svoju službenu kancelariju ). Ma na stranu i to što je u svojoj kampanji bezočno lagala narodu kako na Pantovčak neće “ni mrtva” nikada nogom ugaziti. Reklo bi se u Splitu : “Ni iz kupusa je čovik ne bi istira !”. Ali, pravo pitanje je, pa zašto sve ovo, ako mi već moramo, trpe njeni prijatelji izraelci iako sve o njoj i njenoj prijetvornosti predobro znaju ?
Premijer Plenković na pitanja o uzviku “Za dom spremni !” prklja nešto nerazumljivo, ministar Bošnjaković kaže kako se može vikati “Za dom spremni !” ispred spomenika hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata ali inače se to nikako ne bi smjelo. Tako je po njemu , abrakadabra metodom, kompletna splitska riva postala za vrijeme Thompsonovog koncerta spomenik braniteljima Domovinskog rata . Uf, koja gnjavaža odgovarati na takva blesava pitanja o Thompsonu i slavnom početku njegove pjesme “Čavoglave”. Koja gnjavaža govoriti o NDH, o ustašama, njihovom službenom pozdravu ili o suvremenoj, na antifašiizmu utemeljenoj Hrvatskoj. Ajme, koja gnjavaža odgovarati na pitanja o notornom Skeji ( koji uzvik “Za dom spremni !” izjednačava s pozdravom “Hvaljen Isus i Marija !” ) i o njegovoj folklornoj političkoj grupi koja svake godine na čelu s njim - na Dan Pobjede po Kninu uzvikuju Pavelićev pozdrav? Zar ne ?! To što se nitko neće usuditi u Austriji vikati “Za dom spremni !” samo je rezultat jednostavne činjenice da je to tamo kažnjivo i da taj proustaški egzibicionizam u Austriji košta nešto eura, pa ko voli nek izvoli ! Ali izgleda da naši zadomspremaši ipak nisu spremni izdvojiti jednako tako drage im eure radi zadovoljstva izvikivanja njihovog inače najomiljenijeg pozdrava. Na kraju svih krajeva, ipak je lova lova ! Kada nekidan Ivan Zvonimir Čičak u splitskoj “Slobodnoj Dalmaciji” izgovori ono što “svaka baba na pazaru” zna - da je uzvik “Za dom spremni !” isto što i uzvik “Sieg Heil !” onda se čak i na njega diže desničarska kuka i motika i prijeti mu se sudovima i raznim drugim čudima. O tempora o mores !
A nama, na kraju, izgleda ne preostaje ništa drugo nego da zapivamo onu našu staru : “Splite moj ispod divnega Marjana, Splite moj di se o ljubavi sanja !”- jer uvjeren sam kako baš takva vrsta pjesme najviše “dere uši i mozak” i užasno smeta psihološkom profilu i mentalnom sklopu našeg prosjećnog grlatog zadomspremaša jer ne vjerujem da će se političko niti bilo koje drugo njihovo uho ikada priviknuti na pravu, nježnu dalmatinsku pjesmu, “a capella”, a još manje na njenu poruku o ljubavi a ne mržnji.
Samo da Kolinda ne dođe i ubaci se u pismu !

Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 14:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.08.2019., ponedjeljak

APOROFOBIJA-BOLEST NOVOG DOBA ?


Suvremena španjolska filozofkinja Adela Cortina izazvala je značajnu pažnju znanstvene ali i opće javosti objašnjavajući jedan novi fenomen i jednu novu vrstu fobije koja je postala karakteristična socio-kulturološka, psihološka i općepolitička pojava našeg vremena. Živeći u vremenu velikih migracija, problema izbjeglica, naraslih ksenofobija i obnove najradikalnijih nacioalističkih koncepata, bujanja radikalmo desnih populističkih pokreta, najkonzervativnijih teorija i raznih vrsta “proroka” i Caudilla na političkom nebu Europe i Svijeta u kojima sve više jačaju koncepti “isključivanja” i “odbacivanja” a ne “uključivanja” i “integracije” što direktno vodi ka slomu prakse toolerancije, multikulturalnosti i međusobnog uvažavanja, poštivanja i normalnog suživota - Adela Cortina jezgrovito zaključuje kako je u biti svih tih pojava jednostavna činjenica da se “ne odbacuje stranac nego siromah” jer se u osnovi svega nalazi APOROFOBIJA ili strah od siromaha.
ADELA CORTINA I KONCEPT APOROFOBIJE
Adela Cortina je prof. emeritus “Etike i političke filozofije” na Sveučilištu u Valenciji. Novi pojam : “aporofobija” označava i definira odbacivanje siromašnog. Ona postavlja pitanje : Da li nam zaista smetaju stranci ili je ono što nam zaista smeta - “siromašan čovjek” , pa bio on stranac ili “domači” ( ili kako ona kaže “siromah iz naše vlastite kuće” ) ? Njezin odgovor će biti kako je bit odbacivanja tih ljudi averzija prema njihovom siromaštvu što implicira da ni najzatvorenijim ksenofobnim sredinama ne smetaju “bogataši” pa ma odakle dolazili.
Ona je prava majka ovog neologizma, ovog novonastalog pojma do kojeg ona dolazi 2017. godine kada riječ “aporofobija” ulazi u DICIONARIO DE LA REAL ACADEMIA ESPANOLA. Nakon ulaska riječi aporofobija u Riječnik Španjolske Kraljevske Akademije on se univerzalizira i polako ulazi u sve svjetske jezike i danas je općeprihvaćena. Riječ je o fobiji koja ima karakteristike svih ostalih fobija. Naravno da je izvor jedne druge fobije : ksenofobije, koja je usko vezana za aporofobiju, u stavu da želimo biti samo s onima “koji su poput nas”. Neki objašnjavaju kako se tu radi o svojevrsnom kolektivnom psihološkom atavizmu jer je čovjek kroz povijest uvijek bio dio neke zatvorene grupe koja je stajala nasuprot drugoj neprijateljskoj, konkurentskoj zatvorenoj grupi ( plemenu ili sl. ).
Ali, da bi objasnila svoju teoriju Adela Cortina uvodi jednu novu sintagmu. Naime, po njoj su ljudi “uzajamne životinje” ( “animals reciprocadores” ). Odnosno, ljudi su specifična bića koja funkcioniraju na temelju odnosa “davanja i primanja”. Takav odnos iziskuje postojanje određenog sporazuma. Pisanog ili nepisanog. Duga je tradicija te teorije i početke možemo naći još kod grčkih sofista ali se ona posebno definira u XVII I XVII stoljeću u u djelima Th. Hobbesa, J.Lockea i J.J.Rousseaua. Zato i Cortina smatra kako je “ugovornost” (“contractualismo”) izvor našeg društva. Pojedinac je, prema njoj, spreman ispuniti svoje dužnosti ukoliko država ispunjava svoje obveze prema njemu, odnosno štiti njegoova prava. To je taj odnos “dajem - primam” i to je bit tog društva razmjene, dogovora, ugovora. Iz svega ovoga ona izvlači logično pitanje : A šta s onima koji nemaju ništa interesantnog da nam daju za razmjenu ? Tko su ti koji nam ne mogu dati ništa na razmjenu ? Kako se oni zovu ? Zovu se SIROMAŠNI, odgovara Adela Cortina. Prema njima zato postoji odbojan odnos ili fobija, strah, odbacivanje, neprihvaćanje koje se u suvremenim društvima manifestira i kao nasilje nad njima.
Pojam APOROFOBIJA kombinacija je dvije grčke riječi: áporos, koja znači siromašan i riječi phobos koja znači strah, paniku i sl. Taj “strah od siromašnih”, smatra autorica ovog pojma, ima “cerebralnu bazu” i zato je on univerzalan. Naime, strašimo se onih koji nam ne mogu dati ništa zauzvrat i zato ih, u najboljem slučaju, pokušavamo izbječi i držati postrani. Naravno, ljudski mozak se da “obraditi” i modelirati ( što je u osnovi svake propaganda, ideologije, proizvodnje stereotipa, obrazaca ponašanja, socijalizacije itd ). Pošto Adela Cortina smatra da se aporofobija nalazi s onu stranu ili nasuprot ljudskog dostojanstva ona smatra kako je obrazovanje najefikasniji način za postizanje cilja mijenjanja ponašanja ljudi na bolje. Kao što se vrlo fleksibini ljudski mozak može modelirati i “programirati” u negativnom pravcu isto tako se obrazovanjem on može mijenjati u pozitivnom smjeru. Zato je obrazovanje najefkasniji način mijenjanja ponašanja koje je ispod ljudskog dostojanstva a koje može biti, između ostalog, i posljedica aporofobije.
ISKLJUČIVOST KAO TEMELJ APOROFOBIJE
Suvremeno društvo, nažalost, sve je više karakteriziranom isključivišću koja je sve bjelodanija kod problema tretiranja izbjeglica. Svakodnevno se suočavamo s tom tragičnom istinom. Upravo ovih dana i neki od nauglednjih svjetskih informativnih kuća ( BBC ) problematiziraju nehumano ponašanje hrvatske policije prema izbjglicama na svojim istočnim granicama. Isto tako se o američkom Trumpu već govori kao o čovjeku koji otvara “koncentracijske logore za djecu” koja se odvajaju od svojih roditelja ( latinskoameričkih izbjeglica ) i izloiraju ih u posebnim kampovima u kojima vladaju nehumani uvjeti. Mađarski predsjednik Orban postaje zvijezda ksenofobne europske desnice, u Italiji to ide prema još većem ekstremu itd itd. Naravno da bilo koja iskljućivost stoji nasuprot demokraciji pošto demokracija, eo ipso, mora biti uključiva. Jedna od temeljnih karakteristika demokracje je nužno - uključivost. Adela Cortina zato i naglašava kako je bit aporofobije upravo jako naglašena isključivost. Ali i mi smo svjedoci kako i u našem društvenom ambijentu svaka različitost postaje problematična : bilo spolna, nacionalna, vjerska, rodna, idejna itd a o siromaštvu kao diskriminatornom faktoru uopće i ne razmišljamo. A jake društvene institucije sve agresivnije promoviraju takav način ponašanja, svjetonazora i ideala iako bi njihova misija trebala biti sasvim drugačija, obratna.
Naravno da je logično kako ne može postojati društvo koje je istovremeno aporofobno i demokratsko. Profesorica Cortina nažalost zaključuje kako su “sva društva koje poznajem aporofobna”. Važnost filozofskog obrazovanja, obrazovanja o osnovnim ljudskim vriednostima izuzetno je važno a njega je sve manje a kod nas posebno. U vremenu velikih priča o “kurikularnoj reformi” zaista se moramo zapitati koju vrstu obrazovanja smo namjenili našim mladim generacijama - jer odgovor na to pitanje uvelike će odrediti smjer naše zajedničke budućnost iako mnogi toga nisu svjesni. Turizam smo proglasili gotovo našim spasom iako ovisiti jedino o turizmu znači odmah potpisati kako smo zemlja koju čeka izvjesna ekonomska nestabilnost i nesigurnost. Dragi su nam bogati stranci a prema strancima koje je tragedija rata, nevolja i bijeda natjerala na izbjegličku sudbinu gotovo i ne razmišljamo kao o ljudskim bićima iako je njihova tragična sudbina velikim dijelom samo posljedica neodgovornih imperijalnih europskih politika i posebno od 20-tog stoljeća sjevernoameričkih imperijalnig politika.
ŠTO SU SIROTINJA I SIROMAŠTVO ?
Ako nekoga označimo predznakom “sirotinja” on se u našoj ideologiziranoj svijesti identificira sa svojevrsnim “parazitom” jer od nas , od našeg društva, naše države - dobiva određene beneficije a zauzvrat nam “ne daje ama baš ništa” osim što nam pred kućni prag donosi problem. Zašto je taj čovjek ( muškarac, žena, dijete ) sveden na stutus i tragediju izbjeglice koji je prisiljen da se bori za goli život I koji je iščašen iz svoje zajednice, svog društva - to nas nije briga. Oni su jednostavno izvan našeg koncepta, izvan prihvaćene prakse “igre uzajamnosti” koja je u našim glavama temelj naše zajednice. Gledajući njihovu bijedu i mi se u odnosu na njih “osjećamo bogatima” ( iako smo unutar konkretne društvene strukture možda veoma nisko pozicionirani ) pa samim tim i bolj a aporofobija od koje možda ne znajući bolujemo nagoni nas na zaključak kako neimaština izbjegličke sirotinje ugrožava naše bogatstvo ( pa ma kako ono u stvarnosti bilo relativno ). Rezultat takvog našeg doživljaja dobodi nas do kategorije “isključenih” u koju trpamo izbjeglice kao amorfnu, obezljuđenu, prijeteću nadiruću masu.
Što je uopće siromaštvo ? Ono nije samo ekonomsko pitanje. Indijski dobitnik Nobelove ngrade za ekonomiju Amartya Sen definira siromaštvo kao lišavanje od temeljnih od stjecanja temeljnih sposobnosti a ne samo kao nedostatak određenig prihoda. Lišavanje od stjecanja sposobnosti ( od svega što bi netko mogao biti ) puno je širi pojam koji uključuje i lišavanje adektavnog od mogućnosti obrazovanja i mogućnosti stjecanja određenih znanja i vještina. Naravno, tu spade i isključivanja velikog broja ljudi od zdravstvene zaštite pa tako i od očekivane duljine života a da se ne spominje lišavanja elementarnih preduvjeta života poput hrane, pitke vode, nastambe…..pored kojih se sudjelovanje u političkim procesima, odlučivanjima itd zaista doživjava kao čista apstrakcija ili znanstvena fantastika. Bez obzira što je čovjeku kao ljudskom biću u zakonima, kao apstraktnom pojmu, zagarantirano sve to – u praksi, u konkretnom životu gdje netko postoji kao konkretna jedinka pobekad mu nije priznato baš ništa ništa. Mladi Marx bi tu dihotomiju između čovjeka kao apstraktnog i konkretnog bića nazvao “homo duplexom”. Amartya Sen smatra kako je razvoj preduvjet slobode pošto siromaštvo i nedostatak ekonomskih mogućnosti uvjetuju nedostatak ostvarenja fundamentalnih ljudskih sloboda. Zato je put u neslobodu popločan lišavanjem velikog dijela čovjećanstva od preduvjeta dostojanstvenog života. Koliko je tome doprinio i koliko takvom stanju i dalje doprinosi onaj razvijeni, bogati dio svijeta važno je ptanje koje ne možemo zanemariti ukoliko želimo shvatiti aktualna globalna zbivanja.
Generalni sekretar OUN nedavno je izjavio kako “iskorjenjivanje siromaštva nije pitanje milosrđa nego pravde”. A jedan veliki dio svijeta lišen je pravde. Opća deklaracija o ljudskim pravima prihvaćena na zasjedanju Opće Skupštine OUN 10. prosinca 1948.g. u prvoj rečenice svoje Preambule izričito kaže kako je “priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu”. Zapitajmo se u kolikoj mjeri su ova ( “zagarantirana”) apstraktna ljudska prava priznata i u konkretnom životu svakog ljudskog bića, u konkertnoj ljudskoj zajednici (“obitelji”) ? Možda dođemo do poraznog odgovora. Nedavno su objavljeni službeni podaci Internacionalne Organizacije Rada ( OIT ) za 2019. godnu prema kojima u ovom trenutku 700 milijuna ljudi živi s 3.20 američka dolara dnevno ( oko 2.80 eura ). Posebno je važno što su upravo mladi pri tome najugroženija skupina. U New Yorku je upravo završeno zasjednaje Političkog Foruma na Visokom Nivou na kojem je iznesen podatak da mladi ( 16-24 g. ) imaju tri puta više izgleda od starijih da ne nađu posao. Tako je stopa nezaposlenosti mladih 2018.g. bila 12% u odnosu na stopu nezaposlenosti odraslih od 4%. Žene su najugroženije u toj skupini nezaposlenih jer ih je 5,4% nezaposleno u odnosu na stopu nezaposlenosti muškaraca od 4.7%. Prošle, 2018.g. čak 30% mladih nije bilo obuhvaćeno procesom obrazobanja ili rada dok je obuhvat starijih bio 13%. Što se tiče plaća, muškarci imaju u prosjeku 12% veću plaču od žena ( na istom poslu ) a kada je riječ o rukovodećim poslovima tu su žene u velikoj manjini i potplaćene su čak za 20% u odnosu na muškarce.
NOVE TEHNOLOGIJE I SIROMAŠTVO
Distribucija nezadvoljstva zato nije ravnomjerna. Ono se koncentrira u nerazvijenijim djelovima koji imaju najsporiji razvoj ali i u određenim dobnim, spolnim, etničkim itd skupinama. Novi je fenomen što i najrazvijenije sredine dolaze na doći na udar i to, da apsurd bude potpun, zbog brzog tehološkog napretka, odnosno galopirajućih novih tehnloških inovacija. Tako profesorica s Cambridgea, Xialun Fu, direktorica i utemeljiteljica Technology and Management Centre for Development (TMCD) nedano u New Yorku kaže kako su “nove tehnlogije oružje s dvostrukom oštricom” naglašavajući kako će “skoro 50% zanimanja u razvijenim zemljama i 2/3 zanimaja i poslova u državama koje se nalaze na putu razvoja doživjeti svojevrstan udar zbog tehnološkog razvoja” pa zaključuje kako će “samo osobe velikih sposobnosti i države sa snažnom infrastrukturom imati koristi od tehnoloških inovacija.” Stalno, kontinuirano obrazovanje postaje nužnost kako bi se izbjegle loše posljedice brzog tehnološkog razvoja koji u skoroj budućnosti može prouzročiti siromaštvo nekih slojeva društva koji trenutno nisu ugroženi. Bez stalnog obrazovanja nema ekonomskog rasta, nema produktivnosti a za neosposobljene biti će sve manje pristojnih poslova a tako i preduvjeta za ptistojan život.
Filozof John Etchemendy, donedavni rektor Sveučilišta Stanford zato je nedavno upozorio kako “tehnologija raspolaže s ogromnim potencijalom nanošenja štete”. Darja Isaksson, direktorica “Švedske Organizacije za Inovacije” VINNOVA tvrdi kako razvoj tehnologije vodi ka nestanku nekih zanimanja ali i stvaranju novih. Po njoj “većina zanimanja postojati će još niz godina ali će promijeniti svoje zadatke” što podrazumijeva kontinuirano “formiranje” novih znanja, “stalni trening” jer ono “što znamo danas….nije dovoljno zauvijek” a budućnost Svijeta i Zemlje sve su ugroženiji i ekonomski rast postaje upitan a Planetu “moramo sačuvati za buduće generacije” što podrazumijeva i nove ekološke politike ( o čemu najbogatiji “vladari svijeta” ne vode računa ) ali i jednu “cirkularnu ekonomiju”, “kružno gospodarstvo” koje se neće bazirati na isključivosti nego uključivosti. Ali, problem je u tome, kao što to kaže holandski esejist Rob Riemen, što “elite nisu zainteresirane da mijenjaju društvo”. Te svjetske kvazielite koncentriraju bogatstvo na nekoliko punktova i u malo ruku pa su nezadovoljstva i upitna bdućnost čovjećanstva sve izvjesniji i nesigurniji.
Kada govorimo o siromašnima ili ekstremno siromašnima u inače bogatom svijetu nužno otvaramo temu pravde. Kada je ruski intelektualac, istraživač, geology i geograf, plemić Petar Aleksejevič Kropotkin, jedan od otaca “anarhističkog komunizma”, počeo objavljivati seriju članaka u pariškim anarhističkim novinama Le Révolté ( 1892. g. objedinjenih u knjizi “La Conquete du Pan”, “Osvajanje Kruha” ) u kojima razvija tezu da i kapitalizam, poput feudalizma…ali na drugi način, proizvodi ne samo bogatstvo ( za jedne ) nego i bijedu i neimaštinu ( za mnoge ) onda otvara temu prvilegiranih slojeva društva i u zajednici ljudi koja se nakon Francuske rvolucije deklarirala kao zajednica ljudi koji su slobodni i “jednaki po rođenju”. Uskoro će pravne norme deklarativno sve ljude proglasiti jednakima ukidajući dotadašnje rođenjem garantirane privilegije ali će konkretan život stalno, neumorno reproducirati nejednakost i nepravdu koji će se manifestirati u obliku nepodnošljive zbilje za mnoge pred kojima će i dalje stajati cilj “osvajanja kruha” ili golog preživljavanja. Nejednakost se neće proizvoditi samo u procesu rada, u procesu proizvodnje nego i u procesu distribucije bogatstva zajednice. Kropotkin zato govori o “pravu na blagostanja za sve” a ne samo odabrane i privilegirane jer, po njemu “sve stvari pripadaju svima”. Ako ogolimo ove teze od njihove utopijske dimenzije ponovo dolazimo do suvremenog, aktaulnog pitanja siromaštva u suvremenom društvu, prava svih na dostojanstven život ali i do pitanja aporofobije, straha od siromašnih kada se pojave u našoj blizini u vidu konkretnih ljudi, nerijetko izbjeglica. Zato Kropotkin ponovo postaje itekako aktuala i zanimljiv.
Strah od siromaštva “proizvodi se” i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju. Ako gledamo novije razdoblje onda je “doktrina šoka” Miltona Friedmana ( jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1976.g. i to nakon što je postao “otac” ekonomskog modela pučističkog profašističkog generala Pinocheta u Čileu ) najčešće je kod građana proizvodila pravi šok. Nagrađivana novinarka New York Timesa, sindikalna aktivistkinjai autorica nekoliko značajnih knjiga Naomi Klein smatra da je cilj te doktrine “ukrotiti i destabilizirati vlade” kako bi one zatim uvele Miltonovu “doktrinu prilagođavanja” što je samo eufizam za proizvodnju siromaštva. Ona se primjenjuje u različitim formama u različitim zemljama, zavisno o uvjetima. Njeno djelovanje izaziva kod ljudi prijetnju, “strah od katastrofe”. Siromaštvo se zna pojaviti kao nuspojava iluzije kako se bježi od njega. Posebno je zanimljiva pojava tzv “kvazisrednje klase”. Ona se sudara s psihologijom “konzumističkog siromaštva”. Strah od gubljenja pozicije na socijalnoj ljestvici u neoliberalnom konceptu društva je ogroman. Strategije dominacije ljudima se mijenjaju i kada se počinje živiti od obećanja i nadanja to je dobar put ka paklu nesigurnosti i dominaciji straha u svakodnevnom životu. Miltonov koncept je na primjeru Čilea potvrdio tezu kako je neolibaralni ekonomski model (“magična, nevidljiva ruka tržišta” koja najbolje regulira sve ) itekako spojiv s najbrutalnijim političkim diktaturama neofašističkog tipa. Pinochet-Friedmanov Čile nakon vojnog puča 11. Rujna 1973.g. je na brutalan način potvrdio kako su filozofija slobodnog tržišta, političko nasilje i diktatura itekako spojivi s neoliberalnim ekonomskim modelom društva. To otkriće je zaista zaslužilo Nobelovu nagradu !
KULTURA SIRMAŠTVA
Rođeno je nešto što uvjetno možemo nazvati “sociologijom siromaštva”. Šesdesetih godna se počelo pisati o “kulturi siromaštva”i o “subkulturi siromaštva”. Već ranih šesdesetih godina su sociolozi analizirali elemnte te “kulture siromaštva” u Meksiku, Limi i New Yorku. Taj pojam uveo je antropolog Oscar Lewis proučavajući urbanu sirotinju ( iz “prigradska baraka” latinoameričkih gradova i velikih američkih urbanih centara ). Po njemu ta sirotinja mrzi vlast i njen represivni aparat, ona s cinizmom gleda na Crkvu kao “licemjernu” instituciju koja ih je napustila, orijentirana je samo na sadašnji trenutak i ne planira nikakvu budućnost, bori se za život iz dana u dan itd. Naravno da ta sirotnja predstavlja eksplozivan “socijalni materija“. Pripadnici “kulture siromaštva” imaju po Lewisu “jedinstven sustav vrijednosti” i ne radi se samo o nedostatku sredstava. Pripadnici te “kulture” imaju posebnu “viziju svijeta”, poseban karakter, specifična su očekivanja njihove djece i mladih koji rastu unutar te kulture koja im kaže da su oni isključeni iz svijeta blagostanja, dostojanstvenog života,jednakih šansi itd. U međuvremenu stanje u svijetu se drastično pogršalo zbog novih ratova, destabilizacije ogromnih dijelova svijeta, imperijalnih interesa moćnih vladara koji zbog neodgovornog odnosa prema prirodi ugrožavaju, zbog drastičnih klimatskih promjena, i sam život na zemlji. Stvara se “novo strukturalno siromaštvo”, pojavjuju se “intraklase”, siromaštvo se u uvelikom dijelu svijeta “feminizira”, klasični lumpenproletarijat se javlja u novim formama “podklasa”, urušavaju se klasične podjele. Već i sama Europa govori o svojoj “novoj sirotinji” a u nju spadaju svi oni koji svoju poziciju u društvu doživljavaju kao položaj “ispod favoriziranih” djelova društva. “Siromaštvo razvijenih” se manifestira na jedan poseban način koji je drugačiji od siromaštva nerazvijenih pošto se tu radi o “konzumerističkom nezadovoljstvu” a ne o egzistencijalnoj ugroženosti. Pripdnici tog psihološkog profila mogu biti posebno rabijatni prema pripadnicima “siromaštva nerazvijenih” koje se pojavilo u vidu izbjegličkog vala koji je zapljusnuo Europu iz najsiromašnijih i najnestabilnijih dijelova svijeta.
POLITIČKI INTERESI I SIROMAŠTVO
Osim toga bijeda se proizvodi i iz političkih interesa i razloga, kako bi se nepoćudne vlade destabilizirale ekonomskim blokadama koje za rezultat imaju rast siromaštva, nefunkcioniranje socijalnih komponenti nekog društva, urušavanje gospodarstva, zdravstva, dostojanstva ljudi itd. Najnoviji primjer je ekonomska blokada Venezuele kao sredstvo bacanja na koljena kompletnog naroda koji bi zbog svog užasnog stanja trebao silom srušiti vladajući režim i tako ostvariti cilj onih koju tu izolaciju provode. A sve tobože u ime demokracije i interesa baš onih koji su najviše pogođeni njom i njenim posljedicama. Žrtve očito nisu bitne. Bitan je jdino cilj. Kuba je zemlja koja je najdulje pod takvom blokadom a sada se ona pokušava provesti nad Venezuelom, Nikaragvom, Iranom itd. Bijeda, žrtve, užasni preduvjeti života ljudi namjerno se proizvode. Oni postaju poželjno stanje jer se računa kako će njihov očaj u koji se namjerno bacaju od strane “humanog, demokratskog ostatka svijeta” srušiti nepoćudne ( u pravilu lijeve ) političke režime. Naravno da su osnovi svega ekonomski interesi, nafta, plin, druge vrijedne sirovine itd. Proizvodnja kaosa na Bliskom Istoku, Iraku, Libiji, pokušaji u Iranu, rat u Siriji, raznorazna “arapska proljeća”, miješanja u latinskoameričku političku zbilju, sve je to rezultiralo nikada do sada viđenim migracijskim valom u pravcu Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Te se migracije sve više pretvaraju u prave socijalne pokrete i najvećim dijelom su posljedica neodgovornih politika i imperijalnih interesa bogatih, moćnih Vladara Života. UNESCO je tako objavio kako je migracija “djece bez pratnje” u samo 6 godina ( 2010-2016.) narasla s 66 000 na čak 300 000 . Pretpostavlja se da danas u Americi ima oko 19.9 miljuna migranata od čega je čak 52% malodobno. Posebno je značajan podatak “Liječnika bez granica” da su oko 70% migranata iz Centralne Amerike koji bježe preko Meksika u USA - direktne žrtve nasilja. Ali, kompletna Latinska Amerika se bukvalno stotinama godina destabilizira, rušile su se demokratski izabrane vlade, podržavale diktature, vojni profašistički pučevi, do krajnjih se granica raubovala radna snaga, prekomjernom eksploatacjom i zbog interesa velikih kompanija bezobzirno se uništavao okoliš itd itd - pa se i Amerika sada suočava s posljedicama vlastite imperijalne politike prema tom području ( a samo od Meksika otela je ratom 55% njihovog državnog teritorija ) pa je i ona danas postala logičan “usisivač” latinoameričkog izbezumljenog, pauperiziranog i maltretiranog stanovništva. Direktna posledica toga je činjenica da je traženje azila u Americi poraslo za 150% u zadnjih nekoliko godina. Nikakvi zidovi to neće uspjeti, na dugu stazu, zaustaviti. Naravno da se na to nadovezuje neviđeni terorizam ( najsvježiji slučaj je nekidašnji masakr u EL Pasu inspiriran mržnjom prema “hispanosima” kojeg je Meksiko doživio kao “terorizam protiv meksikanaca” direktno podgrijan Trumpovom politikom ), sve izraženiji kulturološki međusobni sraz, propast koncepta multikultiralnosti, narasle sve vrste mržnje….posebno vjerske i etničke, teško objašnjivo bezumlje, odbacivanje svih racionalnih principa i totalna nestabilnost ionako ekološki teško ranjene Planete koja polako izdiše zbog suludog, iracionalno neodgovornog uništenja biosfere čitavog čovjećanstva u ime novog Boga vladajućih - u ime Boga Profita i političke dominacije.
“KAPITALISTIČKO ČUDO” I SOCIJALDEMOKRACIJA
Generalni sekretar Rimskog Kluba Graeme Maxton govori o tome kako je danas (ipak ) “najmanje sirotinje” do sada jer je oko miljardu ljudi izašlo iz siromaštva ( posebno zahvaljujući Kini koja tvrdi da je u njoj iz područja siromaštva “pobjeglo” 700 milijuna ljudi ). U 90-tim godinama, po kriterijima Svjetske Banke, smatralo se da je netko siromašan ukoliko pojedinac za život ( hrana, stanovanje, zdravlje, obrazovanje, obuća, kulturne potrebe itd ) dnevno raspolaže s manje od jednog američkog dolara. Poslije, 2005. godine Svjetska Banka smatra da je netko siromašan ukoliko ima manje od 1.20 dolara dnevno ( oko 8 kuna ) ….a Maxton zaključuje : “Kada bi uključli inflaciju, po meni, danas bi to bilo oko 2.90 dnevno” a da se čovjek ne smatra siromašnim. Dakle, riječ je o iznosu od oko 19 kuna dnevno. Dakle, po ovim “najizdašnijim kriterijima” i “granicama siromaštva” ukoliko netko raspolaže s 19 kuna dnevno on više ne spada u “siromašne” !? To je čak i za nas smiješna cifra. Naravno da i sam Maxton zbog toga, ipak objektivno zaključuje kako su ti super-niski kriteriji samo definitivna potvrda da smo “ostali bez kapitalističkog čuda” koje smo očekivali. Uzimajući u obzir ekonomsku situaciju ali i bezobzirno uništenje planete Zemlje, odnosno biospfere cijelog čovjećanstva, Maxton tvrdi da Afrika danas živi “lošije nego prije 3o godina”. Tako je španjolski “El Pais” je objavio podatke da je 1980. godine odnos bruto društvenog proizvoda (BDP) između Europe i Subsaharske Afrike bio 7:1 u korist Erope a danas je taj odnos porastao na 11:1 u korist Europe. Istovremeno, 1980. godine Europa je imala više stanovnika od Subsaharske Afrike a danas Subsaharska Afrika ima 2.5 puta više stanovnika od Europe. Naravno da taj europski “ispražnjeni demografski prostor” i njena ekonomska moć usisavaju afrički ekonomski uništen a demografski eksplozvan afrički korpus. Stimulirani ratovi sve su to samo još više pogoršali. Po Maxtonu , rast postoji ali se ne radi o “bezgraničnom rastu” i pravo pitanje postaje pitanje pravedne raspodjele društvenog bogatstva. On smatra da je socijaldemokracija, primjenjujući svoj koncept, stvorila od Europe “društvo blagostanja”. Zato se on zalaže za nužnost povratka Europe na “socijaldemokratski model” koji je podrazumijevao pravedniju raspodjelu a ne samo vođenje brige o rastu pod svaku cijenu. Osim toga, socijaldemokracija je više vodila brigu o problem kontaminirinasti i o ekološkom momentu nego što se to danas radi ( a posebno od dolaska Trumpa na čelo USA ). Ta socijaldemokratska politička filozofija dominirala je Europom 70-tih godina prošlog stoljeća i Maxton se zalaže za povratak na nju jer je upravo tada, po njemu, Europa “postala najbolji kontinent za život”. “Sjećam se dugog perioda enormnog ekonomskog rasta ali također i društvene bjede.” Naime, industrijska revolucija je razorila okoliš i osiromašila većinu “sve dok nije bila korigirana socijalnim politikama demokratske ljevice”, zaključuje on. Generalni sekretar Rimskog kluba smatra kako sada “trpimo drugu tehnološku revoluciju, koja poput one prethodne donosi više nejednakosti i nezaposlenosti”…tim više što se najrazvijenija tehnologija sve manje upotrebljava za razvoj a sve više za dominaciju a trenutno “digitalna revolucija ne donosi više blagostanja nego samo još više otuđenja, siromaštva i rasta dominacije novih plutokracija” pesimistički zaključuje Graeme Maxton. Činjenica da su tvitovi postali način globalne, pa tako i one političke, komunikacije samo potvrđuje ovaj fenomen. Uništava se klasično novinarstvo, nema više kritičkih analiza i informacija…bilioni tvitova su ko plima preplavili sve pa su se u njima utopile i nekadašnje velike reportaže. A sve to je pod kontrolom vlasnika Twittera, Googlea i Facebooka u dogovoru sa sigurnosnim i obavještajnim agencijama svjetskih supersila. Društvo je duhovno osiromašeno, digitalna revolucija “pojela je” niz malih firmi, radnih mjesta i zaposlenika a svime time su se okoristili digitalni plutarsi. U takvim uvjetima sve više jača desnica koja se hrani strahom od globalizacije i imigracija pa tim više uloga ljevice mora biti važnija ali se u praksi, nažalost, ona najčešće i sama utapa u bezbojnosti i podilaženju prosjećnosti i tzv “middle of the road” politici. Svjetska Banka u svom Izvještaju iz 2019. godine potvrđuje da još uvijek miljardu i 200 milijuna ljudi živi s prihodina ispod jednog dolara dnevno (6.5 kn ) a to znaći da četvrtina stanovništva Zemlje još uvijek živi u najekstremnijem siromaštvu. Zatim, 2 miljarde i 800 milijuna ljudi živi s manje od dva dolara dnevno ( 13 kn ) a 48% svjetskog stanovništva je pothranjeno, nema adekvatnu nastambu, odjeću i obuću, zdravstvenu uslugu, obrazovanje, informacije, a kulture potrebe da i ne spominjemo itd.
HRVATSKA I APOROFOBIJA
U takvim okolnostima govorimo o planetarnoj pojavi opasne nove fobije, “aporofobije” ili straha od siromašnih. Ako to smjestimo u naš, domaći, ambijent dobijemo upravo ono čemu svjedičimo ovih dana. To je ono što smo dobili u Kninu i Splitu za vrijeme obilježavanja Dana državnosti - kada smo se umjesto sa sanjanom skandinivizacijom Hrvatske sudarili s njenom “skejizacijom” ( prema notornom Marku Skeji koji ustaški pozdrav “Za dom spremni” izjednačava s pozdravom “Hvaljen Isus i Marija” ) toleriranjem ustašoidnih ispada. Nezainteresiranim promatranjem djelovanja jednog opskurnijeg dijela Hrvatske društvene scene vodi nas direktno u anticivilizacijsku barbarizaciju, udaljavaje od vrijednosti demokratskog svijeta i najgoru, opasnu primitivizaciju života a sve radi “par političkih punata” vladajućih. Najgore je što iza podgrijavanja svega toga stoji neodgovorna politika tzv “urbane struje” HDZ-a koja se uoči predsjedničkih izbora prestrašila nedovoljna podrška najprimitivnijeg dijela svog desnog biračkog tijela. Takva igra s vatrom uvijek ima svoju cijenu koju na kraju plačamo svi mi a radi interesa uske grupe privilegiranih koji nikome ne polaže račune za ono što radi. Naravno, da crna boja postaje najpopularnija modna boja i najpoželjniji dekor takvih političkih derneka pa se tako, na jedan perverzan način, polako ali sigurno pretvara u našu dominantnu “nacionalnu boju”. Pa zato i nije nikakvo čudo što istu večer nakon Thompsonovog koncerta na splitskoj rivi rulja crmomajicaša trči gradom i gađa flašama turiste “krive boje kože” i to, da apsurd bude još veći, one boje koja je inače njima najdraža - crne boje. Krajnji je čas da razumijemo opasnost ovih procesa i da im se suprostavimo dok još uopće ima vremena za to .












Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 10:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.07.2019., četvrtak

MEKSIKANAC U SPLITU


U Split je napokon doputovao moj stari meksički prijatelj Héctor. Godinu dana bili smo cimeri u Ciudad de Méxicu u stanu gospođe Viktorije u samom središtu tog megalopolisa u predivnom kvartu Colonia Santa Maria la Ribera. Sada sjedimo uz more na terasi Procaffea u splitskom Špinutu opušteno ćakulajući uz pićence.
Héctor je očaran svime što vidi, nasmijan, znatiželjan i pričljiv ko da je pravi Dalmatinac. Što se toga tiče možda su nam oni najsličniji. Sinoć kasno navečer malo smo gledali televiziju pa je shvatio da je glavna politička tema u Hrvatskoj smjena, mješanje i pretumbavanje ministara u vladi. On je politiziran čovjek i sve ga to zanima pa stalno nešto zapitkuje.
“A tko je na vlasti u Hrvatskoj ? Ljevica kao u Meksiku ?”, pita me Héctor.
“A ne, nije…U Hrvatskoj ti je na vlasti jedna mješavina svega i svačega. Glavna je jedna stranka desnog centra koji mnogi smatraju pravom majkom svih desnica u Hrvatskoj. Oni sebe nazivaju demokršćanima iako je to upitno. Oni najduže vladaju Hrvatskom ali ne bi mogli vladati bez izdajnika s ljevice koji glasaju za njih i izdajničkih stranaka iz bivše lijeve koalicije koju su predvodili socijaldemokrati. Onda su tu još i nacionalne manjine, pa odmetnuti pojedinci sa svih strana i svašta drugo…Ma tko bi ti to sve objasnio , komplicirano je ?!”
“Ha, ha , ha…Luđi ste on nas”, zaceni se moj meksički amigo. “A kako se zove ta vaša glavna desna stranka ?”
“Ma nije ti to lako ni prevesta da shvatiš. Oni su više kao neki pokret koji se nazvao strankom ali nekako najbliže značenje njihovog imena bi bilo : Unión Democrática Croata.”
“Ay caramba !”, uzvikne Héctor a ljudi s drugih stolova počmu se polako okretati i sve više buljiti začuđeno u nas jer je moj bučni korpulentni amigo očito počeo privlačiti opću pažnju gotovo cijele terase.
“Ne viči Héctor, molim te”, potiho ću mu ja a on opet prasne u svoj nezaustavljivi smijeh.
“Unionisti su nekakvi zajedničari, komunitarci, komunisti…Ha ha ha…Pa kakva je to ta vaša desnica za majku Božju…za koju bi, sudeći po njenom imenu, u mom Meksiku svi mislili da se radi o nekakvoj komunističkoj stranci !?”
“Ajme, pusti me sad s tim svojim glupostima Héctor…Ovo je Hrvatska a ne Meksiko. Ko će tebi sad sve to objasniti ? To su naše specifičnosti ! Kompliciramo je to. Istina je da tamo ima puno bivših članova Komunističke Partije, oni su je i osnovali..Čak je istina i to da ih je osnovao i da im je prvi predsjednik bio jedan bivši komunistički general. Najmlađi Titov general. A oni su, kao, žestoki antikomunisti. Preskočimo sad to inače tek onda nečeš ništa moći shvatiti. Uglavnom trenutno je velika kriza njihove vlade i premijer upravo mijenja 5-6 ministara, ne znam ni ja koliko ! Eto, to ti je onako najkraće.”
“Ha ha ha ! A šta su uradili ?”
“Svašta, uglavnom je pitanje sumnji u korumpiranost, neobjašnjivi problemi zgrtanja imovine, zemalja, parcela, kuća, roštilj-stanova , vikendica, čari-bari pretvorbe negrađevnih u građevne zone, pa onda abrakadabra kupovine za jeftine pare pa prodaje tih parcela za skupe pare, čudnovatih poslova sa sumnjivim privatnicima, firmama od jednog zaposlenog, off shore kompanije i sto drugih čuda…Svašta, ima tu svašta. Ma hrvatska posla !”
“E, pa onda ste kao i Meksiko, a tako ste mali. Krade se ! Je li ? Krade se !”
“Ma ništa to nije dokazano Héctor…Sve su to samo sumnje…Kod nas ti istrage traju trista godina. Sve pada u zastaru. A imovina ostaje onome tko ju je čapio. Njihovoj djeci, unucima…Na kraju nitko od njih ne strada jedino, u najgorem slučaju, odu u hladovinu Parlamenta ili negdje gdje isto nije loše Znaš ti kako to već ide. Ni vi niste loši u tome”
“Znam, znam…Kako ne bih znao…Ali, por favor, daj mi neki vaš primjer. Svoje znam.”
“Pa evo..ovako. Recimo jedna ministrica je tri godine vozila auto a nije smjela. Istekla joj je dozvola. Jednostavno nije smjela bit u prometu niti na cesti a bila je. I ne samo da je bila na cesti i vozila bez važečeg dokumenta nego je došlo do saobračajke u kojoj je stradala jedna djevojčica. Eto…Ona je poslije suzila i bilo joj je puno puno žao te curice i tako to..Čak joj je i krunicu krunicu u bolnicu da joj bude lakše. Toliko je dobra ! Ona je jedna puno fino i emotivno čeljade, zamalo je postala i europarlamentarka.”
“Aha, znači nju je predsjednik vlade mora odmah zamijenit jer je ona završila u zatvoru !”
“Ma nije…Ništa ti ne razumiješ amigo ! Nju premijer nije tada smijenio niti je ona završila u zatvoru. On je nju tada branio. I to kako ! Žestoko ! Evo baš su jučer mediji objavili da je ona nevina, da ništa nije kriva i da je sve OK !”
“Mooolim !”…Raskolači oči Hector. “Dakle vozila je bez vozačke dozvole !”
“Ma je, rekao sam ti već. Tri godine je tako vozila. Nije joj dozvola više bila važeća. Istekla joj je a ona nije izvadila novu. Bidna, nije vidila da joj je dozvola istekla.”
“I bila je na cesti, u autu. Vozila je a nije smjela voziti i zgazila je curicu ?! Dakle, da je ministrica poštovala zakon ona ne bi ni bila na cesti i onda curicu ne bi ni mogla udariti autom !?”
“Šta je tu nejasno Héctor ? Sto puta sam ti već rekao. Da, tako je, baš tako !”
“I sud je nije osudio ?”
“Nijeeee !”….ali si gluh ?
“Ha ha ha…..Joj, kad ovo čuju naši poltičari…Svi će navalit u Hrvatsku. Pa vi ste pravi raj za vladajuće. Čak bi i kod nas istu sekundu ta gospođa ministrica dala ostavku i pobjegla od očiju javnosti. Što dalje.”
“Jesmo, Héctor, jesmo…Raj smo za vladajuće. Ali šta je sa ostalima ?”
“A ostali nek se učlane u tu genijalnu stranku, Marin”, zajebantski će Héctor i opet padne u svoj iskreni gromoglasni smijeh.
“A neću ti niti spominjat da je u svom kućnom dvorištu našla Mercedes za kojeg se poslije utvrđivalo čiji je a čiji nije i odakle je i tko im ga je prodao ili nije prodao nego iznajmio i pod kojim uvjetima i je li taj prodavač mercedesa dobio od ministrice neke poslove i svašta još, šta ja znam, ko bi sve to zapamtio !”
“Ahahaha ahahaha…ha”, počme se hvatati za trbuh i previjati od smijeha na svojoj stolici moj bivši meksički cimer.
Ja brzo zovnem konobara da platim piče i da što prije šmugnemoodavde jer mi je postalo totalno neugodno jer smo zaista postali predmet opće pažnje cijelog publikuma Procaffea. Ali Héctor na moje zaprepaštenje i za pegulu zapita : “Ima li ovdje možda sladoleda ?”
“Ima, ima”, odgovorim ja nemoćno.
Jede Héctor svoga slaju i vidim da zbilja gušta. Općenito, sve mu je ovdje drago. Oduševljen je Splitom. Znam da ćemo poslije ponovo morati u staru grasku jezgru među zidine Dioklecijanove palače koja ga je toliko impresionirala. S razlogom, naravno. A inače, u meksičkim gimnazijskim udžbenicima iz povijesti za drugu godinu, nalazi se slika poznate replike Dioklecjanove palače tako da je Héctor odavno već čuo za nju kao i svaki drugi meksički završeni gimnazijalac. Na to sam, naravno, bio ponosan dok sam boravio u Meksiku a on je sada bio presretan što može šetati zbijenim kamenim kaletama unutar njenih zidina.
Héctor bi htio da mu sada pričam o svakom ministru pojedinačno ali ja mu objašnjavam da bi onda u Splitu morao ostati barem mjesec dana jer je ta priča predugačka i vjerojatno nema kraja.
“The NeverEnding Story”, zeza me Héctor…počinjući ispod glasa pjevušiti ovu poznatu pjesmu. “Bolje i to nego da sad počme pjevati La Bambu”, mislim se ja. Ali vrag mi nije dao mira, jednostavno nisam mogao izdržati a da mu ipak ne citiram jedan desni hrvatski portal koji je sinoć objavio da je ista ta ministrica navodno nakon što je dobila “šup kartu” od strane premijera izjavila da se osjeća kao da je “silovana i ostavljena u blatu”. Kad sam mu to rekao opet sam očekivao eruptivnu reakciju njegovog latino karaktera, provalu nekontroliranog smijeha…. ali on samo zaprepašteno, gotovo žalosno raskolači oči i ostane nijem. “Uf”, pomislio sam, “Ovo nije dobro. Preugo Héctora poznajem, još od 1984. godine - i ovo je prvi put u životu da sam video da je Héctor zanijemio, iskreno preneražen i gotovo skamenjen”.
“Hector ! Hector !”, viknem pomalo panično i pun straha. “Héctor, Héctor…Zaboga što ti je Héctor !?”
A on se samo isto tako iznenada “odkameni”, trgne i reče mi vrlo čudnovatim glasom prepunim tjeskobe : “Marin, Marin….pa vama Meksiko nije ni do koljena !”
“Nitko Hrvatskoj nije ni do koljena što se tiče korupcije, lopovluka, olinjalog pravosuđa, varanja naroda, manipuliranja ljudima i legalizirane pljačke dragi moj amigo. Nitko, nažalost !”…odgovorim mu ja još sjetnijim glasom.



Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 09:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.