Marin Jurjević o svemu

17.11.2025., ponedjeljak

AP I SJENE FAŠIZMA ( Anatomija jednog zaborava )

Sredinom lipnja ove godine 400 znanstvenika, pisaca, umjetnika ( među njima i 31 nobelovac) poslali su „Otvoreno pismo“ javnosti naslovljeno: „Prijetnja fašizma se vratila“. Ovo „Otvoreno pismo“ počinje alarmantnim riječima: „Baš kao što se dogodilo 1925. godine kada je Musollini bio na vlasti, i danas moramo otvoreno osopriti brutalno nametanje fašističke ideologije.“ U rujnu je dogovoreno da će se od 26. do 29. ožujka 2026.g. održati Prva međunarodna antifašistička konferencija u Porto Alegreu (Brazil ).

Ima li to ikakve veze s Hrvatskom čija vlast, kako bi to u svojoj knjizi „Amnezijci“ rekla francusko-njemaćka povjesničarka Géraldine Schwarz, pati od kolektivnog „amnezijskog poremećaja svijesti“ ali i od još niza kognitivnih disfunkcija ? ima, itekako ima pa ma koliko to naš “deaf, mute and bliind“ vladajući establišment uporno “nečuo, prešućivao i nevidio“.

VRIJEME TAME

Čitava ljudska povijest je na neki način priča o međusobnoj isprepletenosti dualističke tradicije koja se uglavnom definira kao učenje o dva počela. U toj dualističkoj teodiceji kozmos se promatra kao rezultat i poprište borbe dva suprostavljena načela, dobra i zla, Svjetla i Tame. U tzv „kozmičkom dualizmu“ zoroastrizma materjalni svijet u osnovi je “dobra tvorevina“ koja, premda je stalno na udaru zla, grijeha i smrti, u konačnici uništava silu zla. “Antikozmički dualizam“ poistovjećuje materijalni svijet (tijelo i tvar) s zlom. Kršćanska tradicija borbe dva suprostavljena načela dobra i zla poziva se na Isusove riječi po Mateju (7,17-18): „Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovia zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.“
Zanimljivo da je najveći njemački intelektualac svog vremena, Max Weber, 26. siječnja 1919.g. u Munchenu ( jedva deset tjedana nakon što je Landtag, bavarski parlament, imenovao junaka trenutka i „mesijanskog idealistu“, neokantovca Kurta Eisnera - urednika „Vorwartsa“, dnevnih novina SPD-a, “ministrom predsjednikom“ Bavarske Republike ) pred “Slobodnom studentskom unijom“ održao svoje slavno predavanje “Politika kao poziv“. Kritizirajući “etiku uvjerenja“ u korist “etike odgovornosti“ u trenutku kada je u Goetheovom Weimaru proglašena republika na čelu sa Socijaldemokratima „pretvarajući taj mirni, kulturni i dinamični grad u pozornicu na kojoj se uvježbavalo 20. stoljeće“ Weber je citrao riječi Goetheovog Fausta: „Vrag je star, ostarite da biste ga razumijeli“. Za razliku od duge tradicije dotadašnje civilizacije pa i samog Isusa Krista (po Mateju) Weber se snebivao nad „naivnosti vjerovanja da iz dobra dolazi samo dobro, a iz zla samo zlo“. Često se, tvrdio je, događa suprotno. Među slušateljima su se nalazili Max Horkheimer ( kasniji utemeljitelj Frankurtske škole ), različiti revolucionari, lenjinisti i Spartakovci i nekolio budućih nacista poput Rudolfa Hessa i Ernsta Rohma.

Danas znamo da se sve ovo dešavalo u praskazorje rađanja fašizma i nacizma u Europi. Weber će uskoro umrijeti i neće dočekati dolazak “vremena tame“ koje je već kucalo na vrata Europe. Miguel de Unamuno će se 1936.g. u Salamnci suprostaviti falagistima dijaboličnog jednookog generala Joséa Millána Astraya, braneći kao rektor Sveučilišta prostor slobode riječima: “Ovo je hram inteligencije i ja sam ovdje vrhovni svćenik. Vi profanirate ovaj sveti prostor...“ uz prijeteće urlike fašističke rulje: “Živjela smrt !“, “Smrt inteligenciji !“. Uskoro će dobri Bask umrijeti od iste „bolesti“ od koje će jednom puno godina kasnije “umrijeti“ i Pablo Neruda u Pinochetovom Čileu jer svi fašizmi su isti pa u ma kakvom prividno različitom obliku i različitom vremenu se pojavili. Tješiti se kako je danas napor obnove fašizma uzaludan jer ne postoji fašistički poredak pomalo je naivno.

A Hrvatska, gdje je tu Hrvatska ? Ona je svakim danom sve više u rukama AP-a jer se izvršna vlast dobrim dijelom transformirala u jedinu pravu vlast dok zakonodavna i sudbena vlast dahćući kaskaju za njom. Tako anagram AP nije više samo privatni, “osobni znak“ Andreja Plenkovića nego je postao opći zaštitni znak, simbol proizvoditelja političke supstance, stvarnosti kompletnog hrvatskog društva pretvarajući ga tako u svojevrsnog „Mogu što hoću“ - Cro-Demiurga ( Hrvatski Sabor, rujan 2017.g.). On odražava bit stvari same pa tako i potencijala naše autohtone “domaće tame“. Neka nas ne zavara prividna banalnost simboličnog načina “rađanja“ fenomena AP kao Demiurga i „logotipa kompletnog hrvatskog društva“ ( mobitelska sms komunikacije posrnulih pripadnica nekadašnjeg dokonog „političkog plemstva“ s Banskih dvora ). Sva prividna trivijalnost i tužna istina suštine tog “plemenitaškog kokošarskog dopisivanja“ upozorava nas na dubinu i alarmantnost krizne situacije u koju smo do grla zaglibili. U svakom slučaju, bilo bi zdravo da AP „baci oko“ na govor Umberta Ecca na Columbia University of New Yorku iz 1955.g. o “Ur-Fašizmu“, odnosno “vječnom fašizmu“. Možda bi mu pomoglo kao što i običan rasol pomaže prosjećnom pijancu nakon teškog jutarnjeg mamurluka. A da se u ovom slučaju radi o vrlo teškom i to „mentalnom mamurluku“ u to više nema ama baš nikakve sumnje.

HEIDEGGER U BANSKIM DVORIMA

U filmu Bernarda Bertoluccia „Novecento“ (1978.g.) Olmo Dalco ( Gerárd Depardieu ) kaže: „Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći, ne. Postojale su gazde koje su fašiste posadili, njegovali ih ( volili ), plaćali ih“.
Svjedoci smo kako je ozbiljan dio svjetske, pa tako i naše javnosti poprilično uznemiren zbog raznih vrsta oživljavanja fašizacije. AP sa svog trona „političkog apsoluta“ ( „Mi smo tu negdje gore, politički gigant a opozicija sitnež“, press - 21.06.2025.g, ) usred Hrvatskog Sabora u svom Godišnjem Izvješću 15.10.2025.g. obznanjuje : „Ništa od desničarenja, sve se ispuhalo !“. Po njemu to samo ojađena lijeva opozicija u svojoj nemoći diže besplodnu buku zbog tobožnjeg toleriranja i koketiranja hrvatskog „apizma“ s ustašlukom ove ili one vrste. U stvari je cijela Hrvatska na čudan način postala tragikomična vrsta političke i svake druge mješavina svega i svačega u kojoj živopisni likovi poput notornog Thompsona postaju u pravom „klošmerovskom stilu“ najvažniji lakmus papir detekcije političkog bila našeg populusa. Ali, kao što bi rekao Ionesco : „Nikada nisam razumio razliku između komedije i tragedija. I duboko u sebi, istina je: tragedija je komedija koja vas ne nasmijava.“

Dođavola i Ionesco, valjda AP zna što govori ! Pa zar mladog političara u naletu Andreja Europskog nismo onomad 2016.g. upoznali kao spasonosni dašak demokratskog duha kada je moćnom Karamarku direktno u njegovo „desničarslo lice“ bacio svoju političku rukavicu hrabrom izjavom kako smatra „da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana“. U tom trenutku je vidno iznervirani HDZ-ov koordinator za Sjevernu Ameriku Frank Bilaver agresivno tražio od Plenkovića da se ispriča Karamarku jer je „to što si rekao (..) udar na njega. Jak predsjednik je jaka stranka !“ Sjeti li se ikad AP ovih Bilaverovih riječi !? Makar noću kad sve utihne i kada je sasvim sam.

Tko zna, možda je AP neka zapadnobalkanska varijanta gospodara „bivanja-u -svijetu“ Martina Heideggera čija se filozofija ne može identificirati s fašizmom ali će mnogi, zbog njegovog političkog i ljudskog posrnuća kada se 1933.g. učlanio u NSDAP postavši rektor Sveučilišta u Freiburgu, učestvujući u raznim propagandističkim aktivnostima njega osobno identificirati s „filonacizmom“ ( U intervjuu „Freiburger Studentenzeintungu“ Heidegger tako kaže: „Sam Fuhrer i samo on njemačka je stvarnost, sadašnja i buduća, njen zakon“ a studentski život definira kao „oržani servis“ u „samoafirmaciji njemačkog sveučilišta“ ). Nije li to sama bit „apizma“ ? Naime. možda je ipak moguće nekako dijeliliti privatnog od javnog, mladog od „sazrelog“ AP-a ?! Šta ja znam. Čudima nikada kraja na ovim prostorima. Pa zar svi mi još uvijek pomalo ne lutamo „Šumom Striborovom“ ?

Hannah Arendt, Heideggerova nekadašnja ljubav koja je pred molohovskim apetitom nacizma morala bježati iz Njemačke nazvala je suučešništvo dijela intelektualaca i fašizma „savezom imeđu rulje i elite“ („Podrijetlo totalitarizma“). Heideggera i dio tadašnjih intelektualaca privukla je Hitlerova nacionalsocijalistička priča o transformaciji njemačke egzistencije i prevladavanja krize europske kulture posredstvom nacionalističke i autoritarne politike. Veliki Heidegger zanio se snom o obnovi i ponovnom uspostavljanju duhovnosti koji su jedino mogući uz povratak podrijetlu - korjenima. Kako je samo gadno morao izgledati njegov „povratak iz Sirakuze“ ( nakon onog Platonovog iskustva s Dionizijem Starijim još iz 4. st.p.n.ere ). Zašto nam to ipak zvuči jako aktualno i kakve veze s tim ima AP-ova izjava u Saboru ( 15.10.2025.g.) da „mi vodimo politiku modenog suverenizma“ ?

HEIL SCHICKLGRUBER

Otac Adolfa Hitlera rodio se 1837.g. kao Alois Schinklgruber. Bio je vanbračni sin Ane Marie Schinklgruber. U 39.g. (1876.g.) života Alios mijenja svoje prezime u Hitler. Nakon 13.g. dobio je sina Adolfa (1889.g.) koji bi se, da nije bilo te promjene, prezivao Schicklgruber a ne Hitler. Na svu sreću pedantni nijemci nisu izmislile nikakvo svoje „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ ili neki sličan nadzakonski oblik propisivanja „podobne povijesti“. Njemačkim naci-nostalgičarima tako je uskraćeno da tu i tamo mogu arlaukati: „Heil Schicklgruber“. Takvo Vijeće ostalo je autohtoni, jedinstveni specijalitet hrvatskog „apizma“ poput neke hrvatske „političke čovječje ribice“ !
Hrvatski pandan nacističkog „Heil Hitler“ ustaški je pozdrav „Za dom spremni“ koji Ustav RH izrijekom zabranjuje stavljajući ga van zakona ( Priopćenje Ustavnog Suda RH od 5.06.2920.g., višekratne izjave bivšeg predsjednika Ustavnog Suda RH Miroslava Šeparovića i recentna izjava novoizabranog predsjednika Ustavnog Suda RH Frane Staničića ). Reklo bi se: Sve je jasno. Ali ipak nije ! „Apizam“ tumači da je fašistički uzvik „ZDS“ istovremeno i zabranjen i nije zabranjen jer je slobodnolebdeće nadustavno Vijeće reklo da se ipak, usprkos Ustavnoj zabrani, „ZDS“ može izvikivati onda kada ono kaže da se može. Pa se ta apistička „možemost“ rastegla od „samo jedne pjesme“ pa sve do hrvatskih stadiona i „Bog i Hrvati“ nadahnutog dubrobvačkog gradonačelnika Frankovića u Cisti Velikoj ili šjor Skeje „s njegovima“ ako ih policijska patrola „ne uspije fermat “. Na kraju svih krajeva Hrvatski je Sabor postao jedini parlament u cijeloj Europskoj Uniji ili civiiziranoj zemlji bilo gdje u svijetu u kojem se uživo može čuti „zabranjeno“ fašističko kliktanje !

I što sada ? Pravo pitanje postaje: Tko je tu glup: „apistička vlast“ koja kaže da se u Hrvatskoj ne smije javno kliktati „ZDS“ ali istovremene se, o dragi naš Jakove Mletački, „ipak može ali samo ponekad“ - Ili svi mi ostali ? AP je inače svjetska faca bez ikavih malograđanskih predrasuda pa je tako u prosincu 2016.g. izjavio kako on „nema nikakav problem pojesti srpsku čokoladu“. Koja ljudina ! Koji gigant ! Ali istom prilikom je sve nas kao i Ustavni Sud poučio da uzvik „ZDS“ ima „dvostruke konotacije“ pa je tako, npr., u Jasenovcu jako negativan ali pola kilometra dalje, ako je takva prigoda, baš i nije.

Bilo bi prenaivno smatrati da se tu radi o nekakvoj bezveznoj „čiri bu-čiri ba“ politici. Možda nas ipak tu netko pokušava....“u mozak“. Talijanski povjesničar Carlo M. Cipolla u svojim „Temeljnim zakonima ljudske gluposti“ podsjeća na to da je glupost uvijek tu, u istoj količini, pa ono što varira „nije postojanje gluposti, već opseg njezinih učinaka“. Bistri umovi, u rasponu od Aristotela pa do Einsteina i drugih upozoravaju da je ljudska racionalnost krhka. Pa, gledajući i trpeći posljedice funkcioniranja hrvatskog apizma, postaje sasvim bjelodano kako pitanje stanuje li glupost „kod nas“ postaje suvišno a u prvi plan dolazi nužnost odgovorana na dilemu hoćemo li moći živjeti s njom a da joj ne dopustimao, kako bi to Cipolla rekao, „da postane pokretačka snaga (naše) povijesti ?“

DAMNATIO MEMORIAE

Kada je nagluha mesareva kći ( ona ne čuje ama baš ništa dok cijeli stadion urla „Za dom spremni“ ) iznosila Titovu bistu iz Tuđmanovog predsjedničkog ureda na Pantovčaku bila je to javna ritualna gesta s kojom je započela detuđmanizacije HDZ-a. Taj proces Andrej Plenković upravo dovršava. Apeizacija HDZ-a trijumfira dok antihadezeovska Hrvatska još uvijek pruža otpor. Da bi se u tom poslu uspjelo moralo se pribjeći izvršenju stare rimske navade „osude sjećanja“, „brisanja uspomene“ ili što bi se po domaću reklo: činu „političke nekrofilije“ u značenju potpune posthumne kontrole nad pokojnikom koji je na taj način postao predmet okrutnog obreda „silovanja njegove kompletne političke i duhovne ostavštine “. Franjo Tuđmano postao je posthumna žrtva ostracizma AP-a & co.

Kada su izvan domaje AP i njegovi apeovci se udarnički busaju u „svoja antifašistička hrvatska prsa“ ističući kako je Naša Lijepa u Drugom svjetskom ratu bila dio velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije. Hrvatska - zemlja najsnažnijeg antifašističkog pokreta na svijetu, partizanskog pokreta ! A doma ? E to je jedna sasvim druga priča. Ovdje se dešava nešto što je bilo nezamislivo za vakata bilo kojeg od dosadašnjih HDZ-ovih vladara počev od Tuđmana pa do ( čak ) Karamarka. Danas se tolerira sramotna revizija hrvatske prošlosti, relativiziraju se antifašistički temelji Hrvatske a partizanski pokret se prekriva tamnim tonovima dok sve što je vezano za kvislinšku fašističku NDH poprima „sve svjetlije i svjetlije boje“. Tako se nekidan usred Hrvatskog Parlamenta održao mračni kvaziznanstverni „okrugli stol“ na kojem su prema „Antifašističkoj Lizi“ uvodničari bili ljudi čija je jedina „stručnost“ u „falsificiranju broja i bezočnom negiranju ustaših zločina u logoru Jasenovac“. Nagla ljubav vladajućih prema atomosferi, ornamentici i folkloru vezanim za pjevača čiji je simbol „šmajser“ a kojem je HDZ ne tako davno masno plačao ( 515 000 eura) „da ne pjeva“ priča je za sebe. Na stranu to što je AP-ovom bardu 2007.g. hrvatski sud odrezao 1,2 milijuna kuna na osnovu nalaza Porezne uprave i što je prijetio Reutersu „jer ga povezuju s ustašama“ iako je ničim izazvan „pjevao“: „Moje političko uvjerenje je takvo da poštujem Poglavnika. Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Ustaše nisu bili koljači nego uredna vojska koja se borila za neovisnost svog naroda i ti su vojnici bili primjer mnogim drugim narodima“ - ali za očekivati bi bilo da će „europskom“ AP-u ipak zasmetati to što je ugledni New York Times nakon koncerta na Zagrebačkom Hipodromu, analizirajući „revival“ ustaštva u Hrvatskoj, napisao kako „Thompson s ustaškim pozdravom oživljava sjećanja na krvavu prošlost, a dolazi mu i premijer“. Ali ne smeta mu. Tatinu djecu ne želimo ovdje niti spominjati !

AXOLOTL, DIOGENOVA OČERUPANA KOKOŠ, GOETHE I AP

Axolotl ( Ambystoma mexicanum ) - „vodeno čudovište“ ( monstruo de agua ) jedinstveni je meksički vodozemac koji je dobio ime po aztečkom bogu munje Xolotlu. Živi isključivo u vodama jezera Xochimilco na jugoistoku Ciudad de Méxica. Ovaj vodozemac je poput fašizma ili ustašovanja jer ima jedinstvenu sposobnost stalnog obnavjanja svojih udova i organa.

Hipernacionalizam je jedan od temelja nacizma a kič mu je omiljeni oblik manifestiranja. U svojoj knjizi „Katastrofalni nacionalizam“ Richard Seymour će tvrditi da je „nacionalizam općenito imbecilizam“. Ali ta konstatacija samo pojačava nužnost detektiranja „koliko je naconalizam idiotski opasan“. Fašizacija i autoritarizacija života velikim dijelom su ne samo političko nego etičko ali i estetsko pitanje. Crne horde pripadnika „faši-kulture“ zorno nam to manifestiraju gotovo svakodnevno. Veliki pjesnik, disident i prognanik iz SSSR-a (1972.g.) Josif Brodski zato je i mogao kazati: „Moja neslaganja, moje borbe sa sustavom, nisu bile političke koliko estetske“. Desničarska kolonizacija povijesti usko je vezana uz to. Walter Benjamin, neuspjeli bjegunac od nacizma i njegovog smrtonosnog primitivizma, tvrdio je da „fašizam estetizira poliiku“ i da „ni mrtvi neće biti sigurni ako neprijetelj pobijedi“. Sramotni desničarski okrugli stol o Jasenovcu kojeg je ugostio Hrvatski Sabor dramatično nas upozorava na to.

AP danas u svojim rukama ima najveću koncentraciju moći u državi Hrvatskoj ali ona je tanja nego što i sam možda sanja. Naime, političko tijelo apizma ovisi o „transfugizmu“ ( o prevarantskim prebjezima iz oporbe u zagrljaj vlasti nakon izbora ) jer mu oni ( prvo Saucha & co. pa onda HNS a danas DP ) osiguravaju jadnu „neprincipjelnu većinu“ u parlamentu. Hrvatski ultradesničari su krhko perje na nekada korpulentom AP-ovom tijelu pa zato on i podilazi njihovoj sljedbi. A perje ko perje. Lako otpada pa se tako lako može desiti da Andrej uskoro postane ona Diogenova očerupana kokoš koju je „poludjeli Sokrat“ bacio pred noge Platonu koji je prigodice defnirao čovjeka kao „dvonošca bez perja“.

Goethe je 1797.g. napisao baladu „Čarobnjakov šegrt“ u kojoj je poslao besmrtnu poruku i upozorenje o opasnosti situacije kada netko posjeduje moć ali bez mudrosti. Ako otac „apizma“, premijer Andrej Plenković nije još pročitao ovaj uradak velikog njemačkog književnika pod hitno mu je netko dobronamjeran mora kupiti. Možda još uvijek ima nade !

Oznake: sidro, val

- 15:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

09.04.2025., srijeda

ANNUS HORRIBILIS (treći dio)

LIJEVO, DESNO, NIGDJE MOGA STANA

1900.g. u gradovima je živjelo samo 13% stanovništva. A već 2007.g. urbano stanovništvo premašilo je ruralno. U Aziji i Africi urbano stanovništvo naraslo je za 90%. Predviđa se kako će (prema straživanju „London School of Economics“ ) 2050.g. čak 2/3 svjetske populacije (66%) živjeti u gradovima (El Pais, 10.05.2019). Samo u 5 godina (2010-2015) urbano je stanovništvo naraslo za 77 milijuna (cijela jedna Francuska). Istovremeno, gradovi zauzimaju samo 0.5% prostorana Zemlji. Nismo li svi mi zajedno u istoj mišolovci ?
Gradovi su postali neudobni i pretjesni za najbogatije pa su odlučili izgraditi svoje „privatne gradove“. U međuvremenu se izoliraju u rezidencijalnim, dobro čuvanim elitnim bogataškim četvrtima grada. U Hondurasu na otoku Roatán upravo raste „čarter grad“ Próspera kao posebna gospodarska zona. Taj projekt financira tzv „rizični kapitali“ (Balaji Srinivasan, Peter Thiel i Marc Andreessen preko tvrtke rizičnog kapitala Pronomos Capital), Bitcoin je zakonsko sredstvo plaćanja. Istovremeno u Kaliforniji snovi bogatih pretvaraju urbane prostore u ekskluzivna privatna područja (projekt „California Frever“ u Rio Visti). Lova iz bogataških džepova usmjerena je na jačanje njihovih ekskluzivnih privilegija i udobnosti. Izvještaj (2024.g.) „Fight Inequality Aliance, Institute for Policy Studios i Oxford Committie for Famine Relief -OXFAM“ uzalud pokušava alarmirati njihovu savjest. Naime, kada bi se uveo porez od samo 5% na sve svjetske miljunaše i miljardere, sakupilo bi se 1.7 trilijuna dolara što bi bilo dovoljno da se dvije miljarde svjetske populacije izvuće iz siromaštva i spriječi glad. Bogatstvo superbogatih se u zadnje dvije godine udvostručilo. Iako se zbog straha od socijalne eksplozivnosti tog opasnog naboja socijalne nejednakosti uzbudila i „davoska gospoda“ uzalud je kucati na ta vrata „gluhih elita“. Oni kao da ne vide kako se klatno nezadovoljstva okrenulo udesno baš kao i u Njemačkoj 1933.g. Ili se sve to, što je najgore, događa uz svjesnu podršku „lunarnih kapitalista“ iz Trumpove ergele.
Utopijska ideologija neoliberalizma i globalnog kapitalizma pokazala se kao velika prevara jer se svjetsko bogatstvo ne raspoređuje ravnomjerno nego je usmjereno „prema gore“ u ruke grabežljive oligarhijske elite potičući najgoru vrstu „ekonomije nejednakosti“. Naravno da otpori postoje ali ljevica se više pokušala uklopiti u dominantne trendove (pokušavajući ih ublažiti, „uljuditi“) nego što im se efikasno, radikalno suprostavila. Trenutna najveća zvijezda „ljevice“ Sahra Wagenknecht (bivši „Die Linke“) danas definira sebe i svoj „Savez Za Razum i Pravdu – BSW“ (pa ma što to bilo) kao „lijevi konzervatizam“ braneći savez između konzervatizma u društvenim pitanjima i općenito „lijeve“ politike. Ljevica još nije potpuno svjesna kako joj je desnica ukrala Gramscija koji je inzistirao na „svijetu kulture“ kao „zavičajnom mjestu“ ljevice kojeg je desnica danas prisvojila. Ratovi za „prostor kulture i civilnog društva“ danas se vodi na svim razinama dok je sveobuhvatnim globalnim internetskim prostorom (koji je zamijenio „javni trg“, agoru) zavladala desnica koja raspolaže s vojskom influencera i „tvornicama trolova i botova“ koji su u rukama novih tehnoloških feudalaca koji usput podržavaju neofašiste (Musk - AfD) pa ma gdje oni bili.
Veliki Ludwig Wittgeinstei je mislio da „etika mora biti uvjet svijeta, poput logike“. O, kako bi se razočarao promatrajući današnji svijet („Svijet je sve što se događa“, „Svijet je ukupnost činjenica a ne stvari“, Činjenice su „postojanje stanja stvari“). Bez obzira na to ne moramo biti „zatvoreni u sadašnjosti“ i ne mora „smrt“ biti naša jedina budućnost a pravi život ostati „na čekanju“. Uostalom, po Wittgensteinu „smrt nije događaj u životu“ a beskonoćnost možemo smjestiti u sadašnjost ukoliko je shvatimo kao „bezvremenost“ pa tako i budućnost može postojati već u sadašnjosti.Nadu u to da život više nije na čekanju bude aktualni studentski prosvjedi u Srbiji kao praktička (a ne populistički lažna) negacija i pobuna kontra vladavine manipulatorske kulture domaćih kvazielita i provincijskog kvaziestablišmenta. Iako se studenti politički ne definiraju bit njihova prosvjeda je „antiplemenska“ jer stoje nasuprot uvjerenja desnice da su jedini ljudi s kojima ikada treba imate stvarne veze i obveze samo članovi njihovog vlastitog plemena. Univerzalizam je prvi princip koji razlikuje ljevicu i antikonzervativce od desnice. Po Marcu Blochu povijest su „ljudska bića u vremenu“. Ideologija „nulte godine“ nameće društvu moralni vakuum zagovarajući zaborav (odvojenst) od prošlosti dok nam istovremeno nedostaju moralni i intelektualni resursi potrebni za razvoj „pogleda uprtog u budućnost“. Greška je pokušavati zaboraviti prošlost iako nas jedna ruska poslovica ustalno pozorava kako je „prošlost nepredvidljva“. Baš zato treba „imati želuca“ pogledati otvorenim očima u svoju prošlost poput Njemačke koja se suprostavila „kolektivnom zaboravu“ njegujući „kolektivno pamćenje“ pa ma kako traumatično ono bilo. Nijemci za te potrebe maju jednu gotovo neprevedivu riječ: „vergangenheitsaufarbeitun“ koja najbliže znači „rad na prošlosti“. Ta je riječ postala simbol njihovog napora propitivanja vlastite nacističke prošlosti. Stvari je moguće mijenjati praksom i stoga se aktivizmom nužno suprostaviti „tezi o uzaludnosti“ (Albert Hirschman) kao i tezi da su svi revolucionari „prometejski kriminalci“. Biti aktivan na promjeni nepodnošljivog stanja znači prevladati zamku propovijedanja „lažnih Solona“ o Redu (Eunomiae) i Neredu (Dysnomiae) pošto nisu Bogovi nego ljudi „krivi za bijedno stanje polisa“. Uostalom naši današnji živi domaći Bogovi nemaju ama baš ništa zajedničko sa starogrčkim panteonom.

POTRAŽI ME U PREDGRAĐU

Grad i njegove ulice danas postaju pozornica i poluga građanskog aktivizma i snažnih promjena. Sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća radio sam na Colegio de México u Ciudad de Méxicu kao gost istraživač. Tada sam prvi put čuo za Iztapalapu, dvomilijunski kvart na istoku ovog megalopolisa - slavan po tome što su Azteci na vrhu „Cerro de Estrella“ svake 52 godine obavljali ceremoniju noćnog paljenja „nove vatre“ koja je gasila „sve stare vatre“ kako bi Sunce ponovo izišlo započinjući novi ciklus života od 52 godine po Aztečkom Kalendaru. Upravo iz Iztapalape (Culhuacana) 1519.g. ujahao je u Aztečku prijestolnicu Tenochtitlan (današnji CDMX) španjolski osvajač Hernán Cortés. Počev od 1883.g. svake se godine na Uskrs u Iztapalapi doslovno ponavlja Kristovo raspeće. Najveća je čast biti razapet. Sretnik („Krist“) se odabire među dragovoljacima iz Iztapalape. Emiliano Zapata je 1914.g. (čija parola „Tierra y Libertad“ – „Zemlja i Sloboda“ nikada nije bila aktualnija) sa svojim konjem sudjelovao u Pasiji. Danas je Iztapalapa postala svjetski poznata po aktivizmu svojih žitelja (506 familija) koji su kao članovi „Organización Popular Francisco Villa de Izquierda Independiente“ („Narodna Organizacija Nezavisne Ljevice Francisco Villa“) zvane „Los Panchos“ na 543 907 metara kvadratnih osnovali 12 „Utopija“ („Unidades de Transformación y Organización Para la Inclusive y la Autonomía Social“ – „Jedinice transformacije i organizacije za inkluziju i društvenu harmoniju“) inspiriranih „Utopijom“ Thomasa Morea. Te Utopije djeluju na principu „zadruga“ koje obnavljaju javni prostor za promicanje kvaliteta života. Ti su prostori dizajnirani za uživanje u umjetnosti, sportu, kulturi, prirodi, proizvodnji ekološke hrane, pitke vode, solarne energije itd. U njima se može zajedno živjeti, educirati i učestvovati u debatama o građanskim pravima i pravu na grad. Odlučuje se na Skupštini koja trajno zasjeda. Glavni cilj Utopija osiguranje je izravne demokracije, vlasti „odozdo“ i autonomije života u svim aspektima. Povijest „Los Panchos“ seže još od 80-tih godina a posebno nakon potresa 1985.g.
Pokret-Akcija „Antimonumentos de la Ciudad de México: Antigloriosos y Antiherocos, Recuerdo Permanente De Las Heridas Abiertas Que No Pueden Sanar“ („Antispomenici Ciudad de Méxica: Antislavni i Antiherojski, Trajni Podsjetnik Na Otvorene Rane Koje Ne Mogu Zacijeliti“). Ovi su se Antispomenici (instalacije) pretvorili u novi mehanizam prosvjednih grupa. Pokret Antispomenika pojavio se 2015.g. s prvim instalacijama posvećena 34 „nestalih“ studenta Učiteljskog Fakulteta u Ayontzinapi. Pravda se počela tražiti stalnim prosvjedima u javnom prostoru s ciljem „održavanja sjećanja na nestale“ ali i održavanjem „budnim“ društvene zahtjeve. U tom se smislu ove „antislavne i antiherojske“ akcije permanentno održavaju sve dok su nanesene rane otvorene i nezacijeljene. Poput studentskih prosvjeda u Beogradu bitno je odžati „interakciju s prsutnom javnošću“ kako bi se utjecalo na građane i stekla svijesti o dubini problema. Ove akcije traju neprestano već desetu godine i uglavnm su vezena za centralnu, najvažniju i najsimboličniju aveniju Ciudad de Méxica, petnaestkilometarski „Paseo de la Reforma“.
Prije skoro dvije godine Mateo Rivera i Jennifer Villegas pokrenuli su i treči pokret u javnom prostoru Ciudad de Méxica nazvan „Del Otro Lado de la Calle“ („S Druge Strane Ulice“). Po njima potrebno je razmišljati o ulici kao prostoru integracije, rekreacije, druženja, življenja i koegzistencije. Rade u različitim djelovima ovog meksičkog megalopolisa a posebno s beskućnicima. Mnogi upravo u zagovoru „južnjačkog duha“ vide šansu prevladavanja katastrofe postneoliberalizma. Neoliberalni model je (u režiji djaboličnog dua Nixon-Kissinger +Friedmaova Čikaška ekonomska škola) instaliran krvavim vojnim pučem u Čileu 1973.g. Danas se postneoliberalni Frankenstein u liku Mileia porodio u Argentini. Ekonomski liberalizam i politička diktatura uvijek su se jako ljubili. Sve je akcelerirano. Vremena više nema. Čeka li nas „užasna godina“ ? Možda je krajnji čas da se Neman zaustavi dok još svi zlikovci nisu pobjegli u svojim kapsulama s Zemlje u Svemir.

Oznake: palma peraje vjetar

- 19:25 - Komentari (194) - Isprintaj - #

08.04.2025., utorak

ANNUS HORRIBILIS (drugi dio)

MUJO KUJE, A MAJKA GA KUNE

Prema Heziodovoj „Teogoniji“ (8.st.pr. Krista) Kaos je bilo ništavilo iz kojeg su nastali prvi oblici postojanja. Prva Kaosova djeca bila su: Geja (Zemlja), Tartar (Podzemni Pakao), Nikta (Noć), Ereb (Tama Podzemlja) i Eros (Seksualna Ljubav). Pakao nije bio na Zemlji nego u Podzemlju. Aldous Huxley (1894-1963) će jednom puno kasnije napisati da je „možda ovaj svijet pakao nekog drugog planeta“. To je bio distopijski „Brave New World“ kojeg danas nama kroji (a iz njega istovremeno „bježi“) tehnološka varijanta Nečastivog - Elon Musk (Antonio Navalón, Letras Libres, 1.02.2025). Pa zar još zoroastrički dualistički obrazac (1500 g.pr. Krista) sukoba Istine i Neistine, Svetog i Rušilačkog duha, Ahura Mazde (Ormuzda) s Angra Mainjuom (Ahrimanom) ne pogađa direkto u bit današnjeg sukoba dva iskonska i neovisna načela: Dobra i Zla. (Yuri Stoyanov „Skrivena predaja u Europi“, 2020), antikapitalzma i kancerogenog postneoliberalizma (kao najbolesnije faze kapitalizma).
Još početkom 20. stoljeća Max Weber je govorio o „čeličnom kavezu“ industrijskog kapitalizma. Zatvorenost u doba pandemije pokazala nam je kamo vodi san o oslobođenju kroz industriju: do „postojanja“ odvojenog od „svijeta života“ sličnog boravku astronauta u njihovoj „svemirskoj kapsuli“. Svijet je nepovratno povezan u jednu (globalnu cjelinu) još od 15. stoljeća kada je Kolumbo 1492.g. “otkrio“ Novi Svijet i 16. stoljeća uspostavljanjem „La Ruta de Plata“ („Srebrene Rute“) između Španjolske (via Mexico) i Azije (Filipini). „Galeón de Manila“ (Sevilla, Vera Cruz, Acapulco, Manila ) ploviti će bez prestaka 250 godina povezujući Europu i Kinu a meksičko srebro („real de ocho“, „španjolski dolar“) postati će podloga kineske ekonomije (valute). Zato će 1609.g. Inca Garsilaco de la Vega u „Comentarios Reales de Los Incas“ napisati kako „ne postoji ništa drugo nego samo jedan svijet, makar ga mi nazivali Stari i Novi Svijet, samo zato što smo ga mi ponovo otkrili, jer nikada nisu postojala dva nego samo jedan svijet.“ Razvojem „Kapital-Odnosa“ (kapitalizma) kao načina proizvodnje (reprodukcije) života naše globalne (planetarne) zajednice, nakon revolucionarnog prevladavanja feudalizma (buržoaske revolucije) bilo kakve „robinzonijade“ postale su naivna iluzija. Ma koliko nekome bilo teškao podnijeti sve nepravde, boli, otuđenja i obezljuđenja u postojećoj zajednici bilo kakva pojedinačna bjekstva iz te „globalne retorte“ (osim u osobno ludilo) puka su tlapnja i ništa više. Zato se u „obrnutoj svijesti“ Svemir javlja kao mogući djevičanski prostor „slobode“.
Dok je na Zemlji po prvi put u zadnjih 25 godina istovremeno poraslo ekstremno bogatstvo i ekstremno siromaštvo naša „lunarna klasa“ („Davos klasa“) sanja o Mjesecu i drugim planetama kao svojim novim destinacijama za nastavak života pošto „pravo pitanje“ više nije preživljavanje najugroženijih nego preživljavanje najbogatijih. Svjetska Banka u svom Izvješću iz 2020.g. kaže kako „borba protiv siromaštva bilježi najgoru regresiju u zadnjih 20 godina“. U 2022.g. ukupno 712 milijuna ljudi živjelo je ekstremnm siromaštvu (povećanje od 23 miijuna u odnosu na 2019.g) a 4 godine poslije (15.10.2024) Svjetska Banka je izdala Priopćenje u kojem čitamo da bi „po sadašnjim stopama trebalo više od jednog stoljeća da se pola svijeta izvuče iz siromaštva“ (World Inequality Report, Sin Permiso 20.01.2025). Pa tko bi „normalan“ čekao toliko dugo a naročito ukoliko spada u onih 10% najbogatijih ljudi na Svijetu. Istovremeno, za vrijeme pandemije pa na dalje (od 2020.g.) 26 bilijuna dolara ili 63 % ukupnog novog bogatstva pripalo je „eliti“ od svega 1% najbogatijih. Preostalih 37% otišlo je ostatku (99%) svijeta dok je bogatstvo obogotvorenih miljardera raslo tempom od 2.7 miljardi dnevno (odnosno „oplodnjom“ 1.7 mljuna dolara na svaki dolar novog globalnog bogatstva).

IZUZETNI LEŠEVI

Dotle najutjecajniji influenceri (Joe Rogan, Theo Von, Adin Ross, Nelk Boys...) tehno-apostoli „trumperijalizma“ uzdižu svog šefa Donalda u polubožanski staus a on sam nakon neuspjelog atentata izjavljuje: „Bog me spasio da Ameriku učinim velikom“ tako da njegov izbor za predsjednika Amerike više nije samo stvar običnih ljudi nego samog Boga pa je i njegova inauguracija više nalikovala carskom ustoličenju nego svjetovnom proglašenju. Istovremeno Trumpova multimiljarderska dokona konklava troši „tone dolara“ na lansiranje „čudnovatih stvari“ u Svemir. Tako je Tesla „Roadster“, električni automobil firme “Trumpovog Torquemade“ Elona Muska (koji ukinuti USAID naziva „zmijskim leglom radikalnih marksista koji mrze Ameriku“) još u veljači (kao teret Falcon Heavya Muskove tvrtke SpaceX) postao umjetni satelit Sunca. Ali tu nije kraj. Čak i pokojnike šalju u Svemir. Tako se (kako piše „The New York Times“ od 18.01.2024) početkom siječnja 2024.g. u zemljinoj atmosferi raspao i srušio Astroboticov „Lunar Lender Peregrine“ koji je trebao na površinu Mjeseca (za potrebe tvrtki „Celestic“ i „Elysium Space“) odložiti leševe „sedamdeset umrlih bogataša“ i jednog „bogataškog psa“. E moj Raskoljnikov, došla su takva vremena u kojem više ne postoje samo „izuzetni ljudi“ nego čak i „izuzetni leševi“. Osim „bogatunskih leševa“ ovaj privatni Lunar Lender nosio je i određen NASA-in teret (u okviru njenog „Commercial Lunar Payload“ programa). Naravno, cjenik putovanja u Svemir nije nikakva tajna. Čak je cijena odlaska u Svemir malo pala pa tako danas sjedalo u raketi „Falcon 9“ (tur-retur) košta samo 82 milijuna dolara. Musk predviđa da će „jednosmjerna karta“ za Mars i njegovu buuduću „Samostalnu Marsovsku Koloniju“ koštati samo između 500 000 i 1 milijun dolara. Za siromašne može i na rate u okviru tzv „Obvezničkog Radnog Paketa“. Navali narode ! I sve to dok nas Svjetska Banka izvještava da istovremeno dok „mrtvi lete na Mjesec“ 3.5 milijarde ljudi živi na Zemlji s manje od 6.85 dolara dnevno.
Legenda kaže da je Staljin na konferenciji u Postdamu 1945.g. nakon što su podijelili Njemačku, Trumanu predložio podjelu Mjeseca ali Truman nije ništa odgovorio misleći kako je prevoditelj krivo shvatio ptanje Uncle Joa. Je li moguće da je Staljin bio toliko vidovit ?!

Oznake: suncobran. školjka, pijesak

- 09:09 - Komentari (35) - Isprintaj - #

07.04.2025., ponedjeljak

ANNUS HORRIBILIS (prvi dio)

U novu 2025. godinu, kako to kaže Ian Overton izvršni direktor „Action on Armed Violence“, ušli smo opterećeni „moralnom katastrofom monumentalnih razmjera“ koja svojom strahotom nadilazi i najgoru moguću imaginaciju - neuspjehom čovječanstva da zaštiti djecu Gaze. Nad civilizacijom XXI stoljeća zauvijek će sablasno lebdjeti činjenica da 96% djece Gaze osjeća kako je smrt neizbježna, da njih 92% ne prihvaća stvarnost a 87% permanentno živi u strahu dok čak 49% njih „želi umrijeti zbog rata“ („Studija o psihološkom utjecaju rata na ranjivu djecu Gaze“, XII 2024.g. „War Child“ ). Prisjetimo se da je po Camusu „bjekstvo iz života“ (ima li ili nema smisla živjeti ?) odnosno „samoubojstvo“ – ključan i jedini pravi problem filozofije.
Između 7. X 2023.g. i 20. XI 2024.g. u Gazi je ubijeno 17 400 djece. Jedno dijete svakih 30 minuta. Tisuće „ostalih“ nestalo je pod ruševinama. Nije ni čudno što su preživjela djeca toliko traumatizirana da dio njih odbacuje život. Opterećuje li to savjest gospodara svijeta ?
S druge strane, na Zapadu, 42% pripadnika „Generacije Z“ (rođenih između 1997-2012.) pati od neuroloških bolesti a 40% se terapeutski lijeći (Abigail Shrier „Bad Teraphy: Why The Kids Aren't Growing Up“, 2024.g.) Ova je generacija izložena snažnim podjelama, oštroj političkoj polarizaciji, programiranoj proizvodnji kaosa i nesigurnoati tako da ne čudi kako u eri sveopće „trumpizacije“ i „mileizacije“ svijeta više od polovine američke „Generacije Z“ koja ima pravo glasa smatra da je važnije imati snažnog vođu nego štititi demokraciju (Whitney Rose, Meredith College). Oni su ogorčeni. Čak 31% ispitanika generacije Z prihvaća nasilje „nad ljudima ili imovinom“ kao „prikladan način“ postizanja „realne, opipljive promjene“ a čak 55% osoba u dobi od 18 do 35 godina odobrava upotrebu nasilja i dezinformacija ukoliko će to omogućiti promijene. Sve je više onih koji aktualno stanje uspoređuju s Europom 30-tih poput Sigmunda Ginzberga (u knjizi „Sindrome 1933“) ili Eduarda Turrent Mene (osnivač „News Senseia“) koji tvrdi da „ulazimo u iznimno opasno razdoblje svjetske povijesti, usporedivo s 1930-ima (“Letras Libres“ 28.01.2025.)

RASKOLJNIKOV PONOVO MEĐU NAMA

Fjodor Mihajlović Dostojevski se okrenuo pitanjima dobra i zla, krivnje i odgovornosti, zločina i kazne nakon povratka s desetogodišnje robije u Sibiru. Tada (1866.) piše svoj roman „Zločin i kazna“ oživljavajući lik Raskoljnikova, mladog neuspješnog studenta koji se zbog tobožnjih „viših ciljeva“ odlućuje na ubojstvo. On se zbog toga ne kaje jer je uvjeren kako spada u „izuzetne ljude“ kojima je sudbina namijnila izvršenje velikih stvari zbog čega su oni iznad svih zakona. Kajanje je ostavljeno „obićnem ljudima. Na kraju će Raskoljnikov shvatiti kako je i on samo obićan čovjek i da nitko nije oslobođen odgovornosti i krivnje za svoje postupke a da kajanje može biti čin milosti i iskupljenja a ne kazne.
Kada bi Aristotel nekim čudom oživo i došao među nas vjerojatno bi ga jako iznenadilo kada bi vidio kako u praksi funkcionira njegova misao da je „najviše ljudsko dobro“ u jedinstvu etike i politike i da je „etička vrlina“ preduvjet da se bude građanin. Vjerojatno bi prošao jednako kao što je prošao i zbunjeni Isus koji (u „Braći Karamazovima“ F.M.Dostojevskog) „po drugi put“ dolazi „među nas“ da pred Velikim Inkvizitorom odgovori na pitanje: „Zašto si nam došao smetati ?“. Veliki Inkvizitor podsjeća Bogočovjeka kako je često govorio: “Hoću vas učiniti slobodnima“ a sada su upravo ti „slobodni“ ljudi sami dobrovoljno donijeli „svoju slobodu „ i „pokorno je položili pred naše noge“. Odričući se svoje slobode „i to baš sada, ovi ljudi su sigurniji nego ikada da su potpuno slobodni“. Stvarnost u kojoj najugroženiji slojevi danas podržavaju Trumpa („nepredvidivi hvalisavac, a uz to i osuđivani kriminalac , koji je u Bijelu Kuću smjestio čudnovatu koaliciju seljaka, ljubitelja AK-47, ogorčenih kršćana, seksistički nastrojenih mladih ljudi i latinoameričkih odmetnika od svojih korijena“ - dr.Antón Losada, USC) i „vladavinu miljardera“ na najbolji način opisuje sav apsurd trenutka u kojem živimo. Uostalom zar Étienne de La Boétie još daleke 1577.g. nije napisao svoj slavni politički esej „Rasprava o dobrovoljnom ropstvu“.
Očito je došlo takvo vrijeme u kojem narod sam stvara „izuzetne ljude“ stavljajući svoje živote u njihove ruke. Kmetovi XXI stoljeća čeznu za novim feudalcima (samo se sada nazivaju „tehnofeudalci“). Jednakost ljudi ostaje negdje u apstraktnoj sferi „onostranih“ zakona. A u „ovostranoj sferi“ stvarnog (zbiljskog) života u kojoj postoje konkretni (a ne apstraktni) ljudi sa svojim konktetnim sudbinama)-Jednakost, Pravda i Sloboda više ne stanuju a demokracija je postala tolikao velika gnjavaža da nikome više i ne treba. Kao što bi to rekao rocker i novinar Xosé Manuel Pereiro: „Laž će nas osloboditi“ pošto je pravi cilj laži „da ne vjerujemo u ni što“. U tom inverznom svijetu ljevica se, nažalost, toliko pogubila da je svoju Utopiju izgubila dok je desnica „udarnički gradi“. Stigao je „Trumperijalizam“ !
Kada su predraspravni suci Međunarodnog Kaznenog Suda ( International Criminal Court -ICC, Hag ) u XI mjesecu 2024.g. izdali naloge za privođenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina u Gazi američki Kongres je udruženim snagama (243 glasa) republikanaca (198) i demokrata (45) izglasao mjeru sankcioniranja Haškog suda koji se usudio svrstati njihovog izraelskog amiga u „obične smrtnike“ za koje vrijedi međunarodno pravo. I nije se to dogodilo prvi put. Trumpova vlada je još 2020.g. uvela sankcije Haškom sudu koji se usudio istraživati navodne ratne zločine USA u Afganistanu, uključujući mućenje. Naime, američka politika smatra kako ne postoje jedino „izuzetni ljudi“ nego postoje i kompletne „izuzetnje nacije“ (poput njih) za koje ne važi ono što važi za sve ostale (Haški sud također ne priznaju Kina, Rusija, Indija, Izrael, Pakistan, Saudijska Arabija i Turska). Che Bella Compagnia !
Ali i običan narod stvara „svoje izuzetne ljude“ kojima daje „moralno dopuštenje za ubojstvo“ (Julia Friedman/David Hawkes, Quillette, 23,12,2024.). Naime, kada je početkom prosinca 2024.g. na Manhattanu u New Yorku ispred hotela „Hilton“ ubijen Brian Thompson izvršni direktor United-Healthcarea među građanima se počeo „slaviti“ njegov ubojica Luigi Nicholas Mangione (26) jer je „eliminirao krvopiju“ (predstavnika tzv „Nosferatu“, „Vampirskog Kapitalizma“) koji je isisavao život običnih ljudi preko lihvarskog zdravstvenog osiguranja. Baš kao što je Raskoljnikov bio uvjeren da je „s razlogom“ ubio „strašnu staru harpiju“ Aljonu Ivanovnu tako je vjerojatno i Luigi Mangione sebe vidio kao jednog od Raskoljnikovljevih „izuzetnih ljudi“ jer njih na ovome svijetu nikada ne fali.
Tako se na „GoFoundMe“ stranici sugerira da je Mangione „riskirao sve kako bi se suprostavio korporacijama koje uništavaju američke živote“. Dio javnosti ga slavi kao svog „Sveca zaštitnika“ od pohlepnih osiguravajućih društava. U prodaji su se odmah pojavile majice s natpisom „Sv. Luigi“. Prema istraživanjima „Generation Lab“ („Axios“ 09.01.2025) 41% mladih ovaj atentat smatra „prihvatljivim“ a čak 81% anketiranih studenata izjavilo je „da ima donekle ili sasvim negativno mišljenje o žrtvi Thompsonu“. U Americi je čak 85 milijuna ljudi bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. Ubojica je već dobio nadimak „Narodna Pravda“ (što podsjeća na „Narodnu Volju“ - ruski pokret iz 19. stoljeća čiji ih je atentat na cara Aleksandra II 1881.g. etablirao kao prvu modernu terorističku organizaciju). I oni su vjerovali da konvencionalni moralni zakon mora biti odbačen u ime većeg dobra. Korisno se možda ovom prilikom prisjetiti „Demona“, još jednog velikog romana Dostojevskog u kojem se parodira jedan revolucionar koji „zahtjieva više od sto miljuna glava za uspostavljanje zdravog razuma u Europi“. To je napisano puno prije pojave Hitlera.

MUJO KUJE KONJA PO MJESECU

Na ovim „teškim prostorima“ tzv Jugoistoćne Europe (kažu da Balkanski poluotok ionako nikada nije ni postojao) ljudi su oduvijek na Mjesec gledali kao na nešto blisko, kao na izvor mjesečine, naših najtananijih emocija i dubokih osjećaja a ne kao na neko udaljeno, hladno nenebesko tijelo. Lijepo kaže Andrija Števanić: „Sevdah 'Mujo kuje konja po mjesecu' pjeva se već 300 godina i to „nitko neće prevazići“ jer „sevdalinka je kao slamka za utopljenika“. Može li išta od toga razumijeti Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, nebeski kauboj, predstavnik „lunarnog kapitalizma“, vlasnik Tesla Inc, SpaceX, platforme X (bivši Twitter), SolarCity-ja....itd ? Teško ! A tek da čuje Safeta Isovića kako pjeva: „Ja ne gledam Sunca nit' Mjeseca/ nit' moj đogo mraka nit' oblaka/ već me nosi dragoj pod pendžere“ - bi li shvatio što je „ljudska duša“ kada voli i kada boli ? Ma nema šanse !
Za razliku od „libidalne ekonomije“ (Jean-Francois Lyotard) kojom libido teče poput oblika energije, kroz strukturu nagona (želja) i „libidinalnog inženjeringa postkapitalizma“ (Mark Fisher), Aurélien Berlan („filozof-vrtlar“) smatra kako je „prva potreba (čovjeka) ne protratiti život nastojeći zadovoljiti neograničene želje“. Po njemu takva moderna koncepcija slobode „vodi ravno u katastrofu“ („Terre et liberté. La quete d'autonomie contre le fantasme de déliverace“ 2021). Sloboda se danas povezuje s idejom oslobađanja od „potreba“ svakodnevnog života što podrazumijeva poimanje slobode kao „oslobođenja od materijalnih zadataka“ dok nam je istovremeno „potrebno pet planeta“ kako bi smo održali svoj način života. Takva „sloboda“ moguća je jedino u političkom režimu u kojem postoji „dobrovoljno ropstvo“ većine (Orwell,1984). „Napuštanje Zemlje“ najnoviji je avatar ove fantazije „oslobođenja“. Ta nas ideja navodi na želju da se oslobodimo našeg zemaljskog stanja. Ali ni to nije neka velika novost kako se čini na prvi pogled. Tako je „Ruski Kozmizam“ (intelektualni poket kraja 19. st. kojeg utemeljuje Nikolaj Fjodorov) htio ovjekovječiti čovjećanstvo i istražiti glemo prostranstvo svemira. Konačni cilj mu je bio potstići besmrtnost za sve kao i „uskrsnuti svaku dušu koja je ikada živjela.“ Čovjećanstvo će kolonizirati Kozmos, osiguravajući mu vječno postojanje („Ruski kozmizam“, MIT Press, 2008 – „Lenjin je hodao po mjesecu“, Michael Eltchanin). Iako Fjodorov nije imao nikakve veze s boljševizmom dio intelektualaca i revolucionarnih vođa Ruske revolucije iz 1917.g. prigrlio je kozmizam kao temelj stvaranja „homo sovieticusa“, nove „sovjetske osobe“ koja bi bila sposobna „prkositi smrti i pobjeći od zemaljske gravitacije“. S još većim žarom kozmizam danas prihvaća „ekipa iz Silicijeks doline“ na čelu s „vražjim izaslanikom“ Elonom Muskom. Tko je uopće posumnjao u to da se Amerika, kad-tad, neće sovjetizirati ?!

Oznake: palma, val, Sunce

- 10:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.04.2024., četvrtak

QUO VADIS EPISCOPI ?

Hrvatski biskupi su izazvali dosta kontroverzi svojim javnim oglašavanjem o predstojećim izborima smatrajući kako je “ovo prlika kada moramo progovoriti”. I zaista, biskupi su “progovoriil” i to putem tzv Izjave Komisije HBK “Iustitia et pax” pod naslovom “Očuvati dostojanstvo politike i ustavnopravni poredak države”. Velik broj analitičara ocijenio je ovu njihovu inetrvenciju kao pokušaj političkog “usmjeravanja birača” i miješanje u predizbornu kampanju s jasnim svrstavanjem uz interese desne političke opcije. U nekoliko navrata tijekom samog izlaganja članova Komisije HBK “Isutitia et pax” kao i u kasnijim javnim nastupima njenih predstavnika (“Otvoreno”, HRT - 3.0.2024.) iznesena je teza kako “vjera nije privatna stvar” nego ima i svoju “javnu”, “društvenu” funkciju - izjednačavajući i brkajući tako institucionalnu ulogu i poziciju Crkve u zajednici, njene partikularne ali i javne interese s zasebnošću, autonomijom, intimnim duhovnim potrebama i privatnošću kao i osobnim političkim integritetom građana vjernika. Biskupi kao da “zaboravljaju” kako u Hrvatskoj ne postoji nikakva “državna vjera” niti Crkva i da činjenicu većinski “katoličke određenost” građana Hrvatske treba uvažiti kao važan dio društveno-kulturološkog ambijenta ali i njihove privatnosti. Zato su mnogi zaključili kako ova biskupska Izjava nije napisana “u duhu Evanđelja i socijalnog nauka Crkve” kako to njeni autori navode a još manje zbog “očuvanja ustavnopravnog poretka države”. Sasvim obratno - sve je prisutnija tvrdnja da je ona napisana “u iskrivljenom duhu” antisekularne interpretacije Ustava RH - s jasnom namjerom instrumentaliziracije vjere, duhovnih potreba i uvjerenja vjernika u političke svrhe. Radi li se zaista o pokušaju biskupa da “građane-vjernike”, ovog puta primarno u svojstvu glasačke mašinerije, upregnu u kola jedne partikularne, vladajuće politike ili se, možda, ipak radi o nečem sasvim drugom ?
Često se vjernici izjednačavaju s konzervativnim političkim predznakom nasuprot “onih drugih”. Ukoliko pri tome ljevicu primarno poistovjećujemo s vrijednostima socijalizma ubrzo ćemo se nači u zamci koju nerijetko ne vide oba suprostavljena politička pola - zamci nužnosti objašnjenja povijesne i aktualne relacije između kršćanstva, morala i socijalizma. Nekima će možda zvučati nevjerojatno da dio lijevih mislioca baš današnje vrijeme određuje nužnošću traganja za čvršćim moralnim pozicijama na kojima bi se pokrenuo novi socijalistički politički program na temeljima “uskrsle kršćanske etike”. Naizgled apsurdno ali na taj način kršćanstvo zahvaljujući ljevici doživljava svoj povratak i mogućnost nadilaženje duboke krize u koju je zaglibilo a, s druge strane, ljevica u aktualiziranju svog odnosa prema kršćanstvu i “šotobraco” s izvornim kršćanskim vrijednostima - pokušava pronaći “svjetlo na kraju tunela” u kojem je i ona beznadno zaglavila. Neki bi rekli : “Dva brata rođena u istoj nevolji nađena !”
S druge strane, hrvatski filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu Pavel Gregorić, razočaran napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke smatra kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom”……”neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo…to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku”, zaključuje on.
Hrvatska crkvena elita, uz časne izuzetke, gotovo je uvijek koračala na začelju kolone progresivnih kretanja u vlastitim redovima onda kada je do njih dolazilo. Teško je, na žalost, naša biskupska vrhuška mogla prepoznati bilo kakve dodirne točke a još manje “bratstvo” između njihovog poimanja kršćanstva i lijevih političkih pozicija. Pa zašto bi sada od njih očekivali nešto drugo ? Očito biskupima i inače teško ide razlikovanje javne od private, državne od građanske sfere. Odavno je religija “protjerana” iz javnog u postor privatnog prava. Ona više nije “duh države” nego “duh građanskog društva”. Ali je naši biskupi očito i dalje u velikoj mjeri poistovjećuju s kompletnom zajednicom ne prihvačajući njeno “preseljenje” u sferu “privatnih interesa” što je inače preduvjet političke emancipacije zajednice ali i pojedinaca.
Naravno da se djelovanje ali i interesi Crkve kao važne i utjecajne institucije ne mogu odvojiti “od ostatka društva” i da je međusobno ispreplitanje pa i ono političke naravi naša stvarnost. Ali u tom ispreplitanju, priznali to ili ne, postoji niz dodirnih točaka između kršćanstva i raznih oblika, pojava i fenomena ljevice. Ne radi se tu samo o općepoznatim “teolozima oslobođenja” koji su u marksizmu pronašli snažno sredstvo za analizu postojeće stvarnosti nudeći jedan kršćanski, opće etički, svjetonazorski pa i metafizički okvir koji je kompatibilan s marksističkom analizom društva ali i smisla ljudskog života uopće. Radikalniji dio “teologa oslobođenja” koji u centar svog djelovanja stavlja problem slobode i ostvarenja dostojanstvenog života najugroženijih čak smatra kako je marsksistički prijedlog revolucionarnog rješenja kompatibilan s onim što u kršćanstvu samom već postoji. U toj optici gledanja Isus Krist je u samoj suštini njegove pojave i djelovanja prije svega - revolucionar. Za karizmatičnog kolumbijskog svećenika-gerilca Camila Torresa koji gine s puškom u ruci boreći se za obespravljene i sirotinju neupitno je da Krist koji poručuje: “Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe”, a bližnji naš jeste svaki čovjek na svijetu - pripada “taboru socijalista” i da je poruka kršćanstva istovremeno poruka za oslobađanje “zemaljskog roblja”. “Teolozi oslobođenja” poput Gustava Gutiérreza i Leonarda Boffa smatraju kako je Isusova borba za marginalizirane, diskriminirane i obespravljene artikulirana upravo u socijalizmu. “Teolozi oslobođenja” nisu puki teoretičari. Oni su aktivisti koji praktički djeluju u latinskoameričkim favelima među najsiromašnijima, najugroženijima i prezrenima u bešćutnom svijetu koji stalno reproducira nejednakost i nepravdu. Do svojih teorijskih pozicija i osmišljavanja svog svećeničkog poslanja i izgradnje “Narodne Crkve” nasuprot “Crkve Elita” oni dolazi “odozdo” iz jezgre realnog života, iz samog epicentra reprodukcije nepravde. Neki od njih ulaze i u revolucijonarne vlade poput Ernesta Cardenala koji postaje ministar sandinističke vlade Nikaragve. Ubrzo će doći do reakcije službenog Vatikana i pape Ivana Pavla II koji će, na žalost, uraditi sve da “disciplinira” pobunjene latinoameričke svećenike oduzimajući im pravo javnog govora i služenja. Aktualni papa argentinac Franjo radikalno mijenja vatikanski službeni diskurs primivši u audijenciju oca teologije oslobođenja Gustava Gutiérreza što je jako uznemirilo hrvatskog radikalno konzervativnog publicistu i teologa Ivicu Šolu koji papu Franju zbog bliskosti argentinkoj “teologiji naroda” proglašava “neomarksistom”, “ljevičarem” i “plagijatorom sekularne ljevice”. Ništa čudno za njega. S njim bi i sam Isus Krist danas vjerojatno imao problema zbog koketiranja “s lijevim idejama” ali mnogi članovi HBK očito ne bi.
Ogromna važnost kršćanstva za “zapadnokršćansku civilizaciju” kako je nazvao veliki Miguel de Unamuno je neupitna. Ljevica nije nikakva “robinzonska pojava” nego je dio te civilizacije i to u rasponu od Krista pa do Marxa….Tolstojevog “kršćanskog anarhizma” ili suvremenih socijalističkih, socijaldemokratskih i komunističkih pokreta.To ne znači kako ljevica i desnica najčešće ne artikiliraju radikalno različite vizje budućnosti. Ali, danas se izgleda kompletan politički spektar osvrće unatrag s ciljem vraćanja u prošlost. Kao da je došao “kraj budućnosti” pa se smisao onoga što tek treba doći traži u onomu što je već bilo. Međutim, razlike u doživljaju i interpretacije prošlosti izgleda da su još veće nego u procjenama težeće sutrašnjice. Pa zar se to u Hrvatskoj najzornije ne ogleda u dijametralmo suprotnim interpretacijama drugog svjetskog rata kao nekakve političke ulaznice za ulazak u prostor desnice ili ljevice ? Kako naši “ognjištarski desničari” objašnjavaju da je u razvijenoj Austriji u Grazu danas na vlasti Komunistička partija i da je gradonačelnica Graza upravo proglašaena “najboljim gradonačelnikom na svijetu” ? Ista ta KP Austrija (koja je 2019.g. osvojila manje od 1% na izborima u Salzburgu.) u ožujku ove godine postala je druga politička snaga u Salzburgu osvojivši 23% glasova što je 500% više u odnosu na 2019.g. Najviše glasova (26%) osvojila je Socijaldemokratska. Istovremeno je u nekim sredinama Hrvatske još uvijek opasno izgovoriti riječ “drug”. Zato barem od članova Hrvatske biskupske konfernecije očekujemo da se ne vraća u 16. I 17. stoljeće dijeleći hrvatsku političku scenu i hrvatske građane na Benandante (one koji se bore kontra “zlonamjernh vještica”) i na Malandante (“zle vještice”) jer su i jedni i drugi na kraju nastradali. Prvi od Inkvizicije a drugi od Benandanata.
Katolički socijalni nauk temelji se na Bibliji. Inicirao ga je papa Lav XIII enciklikom Rerum Novarum (1891) u kojoj se osuđuje liberalizam i socijalizam ali se potiče intervencija države u usmjeravanju pravde i traženju balansa između poslodavaca i radnika s izrazitom sklonošću prema radnicima za koje se traži poštena plaća, bolji uvjeti rada, odmor, pravo na vlastite udruge ali ne i pravo na štrajk. Bez obzira na vrlo oprezne korake Crkve - u tom “miksu” itekako nalazimo i neke ideje “ukradene” od ljevice. S druge strane, popularni britanski povjesničar Tom Holland napisao je 2019.g. knjigu “Domination: How the Christian Revolution Remade the World” u kojoj na 624 stranice obrazlaže tvrdnju da je gotovo sve što shvaćamo kao dio racionalnog, znanstvenog i progresivnog svjetonazora, uključujući i sam pojam sekularizma, izravan proizvod “kršćanske revolucije”. Hvalospjeve ovoj knjizi pišu ljevičarski kritičar Ed Simon i u “Guardianu” kršćanski marksist Terry Eagleton a čak i siva eminencija američkog liberalizma “New Yorker” hvali knjigu. Holland inzistira na tezi da je “komunizam koji je prakticirala najprimitivnija Crkva služio kao nadahnuće radikalima”. I zaista, svi prvi socijalisti vjeruju u svoje “božansko nadahnuće”: u rasponu od “levellers-a”, “diggers-a”, “sans-culotess-a”, Saint Simonians-a pa do određenih Foruierističkih i Owenistučkih zajednica itd. Čak i “kumovi marksizma” Marx i Engels, bez obzira što svi socijalisti dolaze u sukob s Crkvom kao institucijom, smatraju kako je kršćanska misao označila ideološki stupanj rasta čovječanstva a Karl Kautsky govori da je kršćanstvo prosocijalistička ideologija dok Lenjin izražava divljenje prema radikalno egalitarističkim anabaptistima koji vode pobunu u Munsteru. U ljeto 1918.g. kada se približavala prva godišnjica Oktobarske revolucije Lenjin poduzima mjere provođenja jednog od njegovih omiljenih projekata. Bio je to monumentalni propagandni plan. Prema dekratu od 12. travnja preživjeli simboli carističkog režima trebali su se sustavno uklanjati a spomenici revolucionarnih mislilaca i aktivista postavljati. Među carističkim simbolima bio je i golemi granitni obelisk u Aleksandrovim vrtovima pokraj Kremlja podignut 1913.g. u znak sječanja na 300 godina vladavine Romanovih. Dvoglavi orao Romanovih je maknut, imena careva su izbrisana a umjesto njih su ispisana imena 19 istaknutih revolucionarnih mislilaca. Pored Marxa i Engelsa na osmom mjestu našlo se ime kršćanskog komuniste Gerrarda Winstanleya, vođe engleskih “diggera”. On je smatrao da je svako kršćanstvo koje se usredotočilo isključivo na individualno spasenje bilo neutemeljeno. Po njemu je Kristova poruka bila revolucionarna doktrina koja je zahtjevala ponovnu izgradnju duštva za zajednički interes. Tako su se na simboličan način kršćanstvo i ljevica još jednom susreli na ovom obelisku 1918. godine. S druge strane spektra Nietzsche smatra da je socijalizam prezira vrijedan “ostatak kršćanstva”, Oswald Spengler tvrdi da je “kršćanstvo baka boljševizma” a samoproglašeni “superfašista” i idol današnje ekstremne desnice Julius Evola napada socijalizam i kršćanstvo zbog njihove zajedničke predanosti “napretku”.
Zbog svega toga sam uvjeren da se hrvatski biskupi moraju odmaknuti od bilo koje vrste politizacije Crkve kao i svoje uloge u društvu. Njihovo poslanje je duhovno a ne političko. Svaki pokušaj klerikalizacije društva vodi ih u direktan sukob s onim što naučava Pontifex maximus, papa Franjo koji govori da je klerikalizam “zlo koje i danas postoji u Crkvi” a čija je žrtva “odbačeni i ugnjetavani narod”. Papa smatra da klerikalizacijom društva narod postaje žrtva “intelektualaca religije” čiji je moral “udaljen od Božje objave”. O tome je među Hrvatima najjasnje govorio Stjepan Radić kada se kao uvjereni vjernik suprostavljao pogubnoj klerikalizaciji Hrvatske. Aktualni trenutak u Hrvatskoj ponovo nas na dramatičan način upozorava na tu opasnost.

Oznake: gondola, maestral

- 08:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.12.2023., petak

NOSTALGIJA

Može li se uopće danas biti nostalgičan a bez opasnosti da se tom intimnom osjećaju odmah ne prišije nekakav politički predznak ? Ukoliko netko politizira nostalgiju to je samo zato što “kontrolori zbilje” misle kako postoji opasnost da se taj individulani osjećaj “socijalizira” i preraste u “masovnu nostalgiju”. E to bi već za dizajnere idealizirane slike sadašnjosti i budućnosti društva u kojem živimo zaista predstavjalo opasnu klicu “političke opasnosti” ili čak “sjeme pobune”. Ali gdje je uopće ta masa “nostalgičara” ? To samo oni znaju. Ja ih nigdje ne vidim. Nostalgija za sad možda tu i tamo bljesne u ponekoj sijedoj glavi koja zna “kako je uistinu nekada bilo” jer istinu govoreći mladi ljudi i ne mogu za nečim biti nostalgični pošto je postojeće stanje za njih “jedina stvarnost”. U njihovim glavama “ono prije” uopće i ne postoji (kao “zbiljska prošlost”) a ako je i postojalo mora biti da je to bilo nekakvo “strašno”, “užasno vrijeme” iz kojeg smo na njihovu sreću uspjeli pobjeći. Bar ih tako uče. Stoga, ako ponekad netko i upadne u nostalgiju valjda se radi samo o banalnom “optimizmu pamćenja”. U ponekom težem slučaju možda o ideološkoj, “iskrivljenoj svijesti” i ničem više. Ili možda baš i nije tako ?

RETROPIJA

Eto, ja na primjer svoj osjećaj nostalgije uopće ne smatram banalnim. Sasvim obratno. Ponekad on zna biti “veličanstven”. Pa zar nije moguće da se “Utopija” nađe u prošlosti a ne budućnosti ? U ovom inverznom, čudnovatom svijetu i životu kojeg danas živimo a u kojem čak i ono naizgled najnestvarnije postaje itekako stvarno i moguće (i obratno) ta mogućnost kao da postaje sasvim realna. Uostalom, zar briljantni anglopoljski filozof Zygmunt Bauman poznat po svojoj teoriji “likvidnog (tekućeg) društva” nije svojim nostalgičnim pogledom unazad, za razliku od “Utopije” Thomasa Mora kao izvjesnom snu o još nerealiziranom idealnom društvu smještenom u budućnosti - svoju “Retropiju” smjestio direktno u prošlost? “Retropija” također simbolizira jedno nepostojeće (sigurno) mjesto “ali ne zato što jednom nije postojalo” nego zato “što više ne postoji” a nama je danas preostalo samo da “sanjamo o sigurnom svijetu kojem se može vjerovati”. Stoga, gledajući gdje i kako živimo, što se zbiva s nama, kakva su naša očekivanja i koje vrijednosti danas caruju - sve češće upiranje naših pogleda unazad, u prošlost kao u područje “izgubljene Utopije i sigurnosti” više nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Ako za Oscara Wildea napredak nije bio ništa drugo doli “ostvarenja utopija” danas svjedočimo sasvim obratnom procesu u kojem ljudi, a posebno mladi, od budućnosti ne očekuju nikakve “dobitke” nego samo “gubitke”. Živimo vrijeme u kojem po prvi put nove generacije strahuju da neće ostvariti niti kvalitetu života svojih roditelja a bolju da i ne spominjemo. Tako se prošlost pojavljuje kao naše izgubljeno utopijsko mjesto, kao “Retropija”. Na neki način mi živimo vrijeme kraja utopija. Walter Benjamin, genijalni židovsko-njemački filozof čiji tragičan kraj u pokušaju bjekstva pred fašizmom upozorava još i danas, bio je ospsjednut slikom Paula Kleea “Angelus Novus” na kojoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se s naporom pokušava udaljiti od nečega u što se zagledao raskolačenih očiju, otvorenih usta i krila spremnih za let. Licem je okrenut prošlosti a leđima budućnosti. Vihor, koji za Waltera Benjamina predstavlja budućnost uhvatio mu se u krila. Taj “Novi Anđeo” u stvari je “Anđeo Povijesti” koji se okrenuo za 180 stupnjeva.

INTRAHISTORIJA

Velki Miguel de Unamuno, Bask kojeg španjolsci smatraju “moralnim arbitrom nacije”, svojim “intelektualnim ministrom”, “skladištarem najviših moralih vrijednosti” (Francisco Javier Escobar Borrego), “budilnikom savjesti” (José Vicente Rodríguez), čovjek koji se u Salamanci 12.10.1936.g. za vrijeme proslave “Fiesta de Raza” usudio Francovim falangistima kazati da oni mogu pobijediti ali da “pobijediti ne znači i uvjeriti” - uvodi pojam “intrahistorije”- “unutarnje povijesti” kao one “tihe”, “skrivene”, “svakodnevne povijesti” svakog pojedinca koja djeluje u “augustinskoj”, “samostanskoj tišini” a na kojoj izrasta “vidljiva, zvučna povijest” jer na “beskrajnom tihom čovječanstvu” se izdižu oni koji stvaraju “buku povijesti”. Ta Unamunova “vida intrahistorica”, taj tihi, šutljivi, nijemi, stalni, unutarnji život je poput morskog dna, uporišta istinske povijesti. “Nevidljiva povijest” je u stvari “prava povijest”, supstanca progresa nasuprot oficijelnoj, bučnoj, lažnoj “metapovijesti” jer se “Istina traži ponizno”, tiho a ne galameći. Ono što se medijski producira kao “povijest” nije ništa nego “samo površina mora, pjena na vrhu vala” koja se okamenjuje u knjigama. A ispod toga “tvrdog pokorova” buja tihi svijet milijuna ljudi “bez povijesti” koji se svakog dana u svim dijelovima zemaljske kugle ujutro ustaju, rade i “žive u tišini mraka”, “nevidjivi poput suboceanskih koralja” koji čine bazu na kojoj se uzdižu vidljivi “Otoci Povijesti”. Tragedija je što u svakodnevnom životu ti “obični”, “nevidljivi ljudi”, ti “mravi” koji su temelj i graditelj svega postojećeg: prošlog (povijesti), sadašnjeg i budućeg - za “vidljivi”, reflektorima medija obasjan “bučan površinski svijet spektakla” dominantnih (lažnih) elita najčešće kao da i “ne postoje”.

SVJETLO

Ja sam splićanin. Rođen sam u Splitu 1952.g., sedam godina nakon završetka drugog svjetskog rata. Nisam tada razmišljao zašto je to tako ali moj Split su zbog nečeg zvali “crvenim gradom”. Odrastajući saznao sam da je Split 1941.g. imao 40 000 stanovnika od kojih je 12 000 “otišlo u partizane”, da je u Splitu 1944.g. djelovalo čak 15 000 aktivista “Pokreta”. Tada mi je sve “silo na svoje misto”, “postalo kjaro”. Pa Split je zaista bio “nacjrveniji grad na svitu”. Samo iz splitskog “škvera” u partizane je otišlo više od 500 radnika (poginulo ih je 285). U partizanima su završila i oba splitska nogometna kluba nakon što su raspuštena jer su odbili igrati za talijanske i njemačke fašiste i njihove ustaške sluge. “RNK Split” odlazi u partizane 1941.g. (njegova je momčad gotovo kompletna izginula u “Prvom splitskom partizanskom odredu”) a “Hajduk” se obnavlja 1944.g. na slobodnoj teritoriji Visa i postaje momčad Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije a 1945.g. Charles de Gaulle “Hajduk” proglašava počasnim klubom Slobodne Francuske. Prvi ilegalni partizanski oružani udarni odred u okupiranoj Europi formiran je u Splitu na južnoj strani Marjana na blagdan Sv. Duje 7.05.1941.g. kada su 63 splićana položila “Antifašističku Zakletvu”: “U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašističkih okupatora i njegovih slugu. i za slobodu svog naroda dati sve svoje snage, a ako ustrba i život”. On će u kolovozu prerasti u “Prvi splitski partizanski odred”. Prve antifašističke novine također su bile osnovane u Splitu 23.06.1941..g. kada izlazi prvi broj “Našeg Izvještaja”, ilegalnog glasila Komunističke Partije Hrvatske za Dalmaciju koje će 1943.g prerasti u “Slobodnu Dalmaciju”.
Odrastajući u didinoj kući na Poljudu ispod babinog goblena Sv. Ante Padovanskog - zaštitnika naše kuće, tek sam kasnije skužio da su moj otac i njegova dva brata bili partizanski prvoborci, da su očevi roditelji, moja baba Vinka i dida Marin, završili u talijanskom zatvoru jer nisu htjeli položiti “talijansku prisegu”, da je moja majka Marija s !4 godina zajedno s njenim 15 godišnjim bratom Tomislavom otišla u Mosorski partizanski odred, da su njena dva brata (moji ujaci Ante i Miro) s dalmatinskim partizanima prošli Neretvu i poginuli na Sutjesci, da su materinog oca, mog drugog dida Marina, Nijemci ubili “na njene oči” a majku joj (moju dobru babu Jelu) odveli u logor. Jer o tim se stvarima “prid dicom” nije puno pričalo. To je bila njihova, a s vremenom će postati i moja (porodična) “nevidljiva” tiha “intrahistorija”.

TAMA

Splitska “tama” za vrijeme Drugog svjetskog rata, uz sve strašne nesreće koje je rat sa sobom donio, bila je puno svjetlije boje od one u većini drugih sredina jer su “Snage Svjetla” moga grada, bez obzira na veličinu žrtve koju su zbog toga morale podnijeti, bile toliko hrabre, snažne i odlučne da mu nisu dozvolile da (povijesno) potamni a još manje da (politički) pocrni. Izdajnici u Splitu gotovo da i nisu postojali. Tako je Split dao svega 50 ustaša i 45 četnika. Dakle, među četrdeset tisuća splićana našlo se manje od sto “apostata”, gradskih otpadnika. Bilo je tu još i 50 (regrutiranih) domobrana. Oni su ipak bili nešto drugo. Marx će u “18. brumaire Louisa Bonapartea” o deklasiranim otpadnicma, bresprizornoj rulji koja će podržavati diktaturu Napoleona III pisati kao o “izmetu”, “društvenom višku”, “šljamu svih klasa” na koje se oslanja “populistički bonapartizam”. Marx ih naziva “roués” (pokvarenjaci, razvratnici), “raspadnutom masom”. Upravo “u tom šljamu, smeću, otpadu svih klasa” Bonaparte pronalazi “bezuvjetnu osnovu” svoje diktatorske vlasti. Baš u takvima uporište su našli i “naši” domaći fašisti jer svaki grad, svaka nacija, svaka država, socijalna skupina i društvo….imaju svoj “izmet”. Ovih stotinjak splitskih izdajnika bili su “povijesni izmet” mog grada. Ustaša se u Splitu za vrijeme drugog svjetskog rata našlo jedva 50 (vjerojatno puno manje od broja njihovih današnjih simpatizera) na čelu kojih se, ironijom povijesti, našao splitski odvjetnik Edo Bulat koji je “na velika vrata” ušao u politiku ništa manje nego kao tajnik ORJUNE (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) koja je u Splitu osnovana 1921.g. svega 26 dana nakon objavljivanja “Obznane”. Bulatova ORJUNA je negirala postojanje Hrvata, Srba i Slovenaca kao posebnih nacija smatrajući kako su oni samo “tri plemena” jedne te iste “jugoslavenske nacije”. On će (može li uopće biti išta luđe od toga ?) nakon uspostave NDH postati ustaški “Ministar za Dalmaciju” u Pavelićevoj vladi. Ministar je postao 12.10.1941.g. i na toj funkciji je bio cijelih 8 dana, sve do 21.10.1941.g. Taman toliko dugo dok marionetski “Poglavnik” nije kao cijenu svoje sluganske vlasti morao svojim talijanskim gospodarima “darovati” Split, Dalmaciju, otoke i sve drugo su htjeli. Nakon “pada” Italije 1943.g. Nijemci će u Split ponovo dovesti notornog Edu Bulata da šefuje splitskim ustašama ali će on rezignirao slati poruke u Pavelićev “Glavni Stan” kako u Splitu jednostavno nije moguće osnovati ustašku organizaciju jer “nitko neće da im se pridruži”. Zanimljivo je kako je odmah nakon formiranja NDH u Split stigao i četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca kojeg će Draža Mihailović uskoro imenovati “Komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske”. On sav u čudu 1942.g. piše Draži Mihailoviću kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista”. Tako su isti jadi u Splitu i Dalmaciji mučili ustašku i četnički crnu bratiju.

BUDUĆNOST NAŠE PROŠLOSTI

Istinu o dalmatinskoj protuprirodnoj ljubavi između “ljutih neprijatelja ” ustaša i četnika (“braće po zločinu”) njihovi sljedbenici danas skrivaju “kao zmija noge”. Uostalom, pa zar još Nietzsche nije rekao kako “ne postoje činjenice“ nego samo njihova “interpretacija”. Ovaj furiozni Nijemac kao da je anticipirao tragičnu sudbinu svog vlastitog filozofskog djela u naknadnim interpretacijama (u rasponu od nacističkih propagandista do suptilnog Heideggera i radikalnog Ernsta Noltea ili sumnji T. Manna u vezu između Nietzscheovog “bijega od građanskog” i fašističkog “ razbijanja svega građanskog” pa do Lukacsove teze o naslanjanja fašizma na Nietzscheov “građanski iracionalizam” itd.)
Zločinci se uvijek nadaju kako će oni pobijediti i zatim napisati “svoju vlastitu varijantu povijesti”. Stari prepredeni lisac Churchill nije bez razloga kazao: “Povijest će biti dobra prema meni jer je ja namjeravam pisati”. Ironija naše situacije je u tome što su “dobri” u drugom svjetskom ratu pobijedili “zlikovce” ali kao da današnji trenutak tim povijesnim gubitnicima nekakvom “abrakadabra socijalnom alkemijom” daje šansu da svoj poraz naknadno pretvore u pobjedu a zlo u dobro i obratno. Žestokim jurišom revizionista na Istinu u vječnoj borbi između Dobra i Zla (ne nužno Ormuzda i Ahrimana) budućnost naše prošlosti ozbiljno je došla u pitanje. Na nama je da je obranimo kako ne bismo doveli u pitanje smisao vlastitog postojanja.

SPINOZA “KONTRA” UNAMUNA

Za razliku od Miguela de Unamuna jedan drugi veliki čovjek ogromnog moralnog integriteta, Baruch de Spinoza, smatrao je kako striktno osobni detalji nečije egzistencije ne zaslužuju značajniju pažnju u “Velikoj Shemi Stvari”. On smatra kako autobiografski detalji osobne povijesti kao i identitet grupe kojoj netko pripada ne znače previše. Spinoza živi u vremenu velike netolerancije 17. stoljeća (sam je postao žrtva sefardskih rabina koji su ga isključili iz židovske zajednice) a Unamuno je suvremenik jednog drugog strašnog vremena 20. stoljeća kada u uvjetima jačanja fašizma i početka španjolskog građanskog rata buja netolerancija. Veliki zamasi povijesti mljeli su i proždirali svaku vrstu posebnosti i individualnosti. On vidi da osim tog agresivnog, netolerantnog duha kolektiviteta (nacije, partije, ideologije, vjere, klase) koji sve unificira, pretvara u anonimni broj i obezljuđuje postoji i jedan drugi, intiman svijet “unutarnje povijesti” u kojem postoje ljudi s “imenom i prezimenom” i njihovim zbiljskim, najkonkretnijim životima i sudbinama. Upravo će taj prostor za Unamuna postati svijet “jedine prave povijesti”.

AKO JE LJUBAV JAKA UNIFORMA NIJE VAŽNA

U svibnju 1942.g ustaške vlasti iz Knina počele su razgovore s dalmatinskim četnicima kao i s onima iz Bosne. Več u lipnju postigli su međusobni sporazum. Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, ustaški stožernik David Sinčić, je 17.06.1942.g. poslao iz Knina nadređenima brzojav: “Postignuta suradna s četničkim vođama Bogunovićem, Đujićem, Rokvićem, Rađenovićem. Četnici po dogovoru sa mnom i dobivenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se sa četnicima Drenovića i domobranima gdje odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija. Radi djelovanja proti partizana radi pstignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici izvršili napadaj na Peutlje, Crni Lug, Grkovce, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspjehom. Četnici za suradnju s nama i borbu proti partizana nemaju oružja, streljiva i hrane. Potrebito ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno zapovjedničtvu sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanje u ljudstvu, oružju, osobitoo strojnicama, bacačima mina i vojnim vozilima. Četnici poveli akciju proti partizana iz Medka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju s akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstve našeg vojnog zapovjedničtva. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo kao što je već učinilo zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite zapovjedničtvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića.” Borba “proti partizana” bio je taj čarobni amalgam koji je čvrsti zagrljaj sljubio naizgled nespojive ustaše i četnike (“kape” i “šubare”) u na prvi pogled bludnu (a u biti “sasvim logičnu”) vezu iz koje se trebao poroditi nekakav politički mutant kao njihovo dugo očekivano zajedničko čedo. Sva sreća da se taj “politički degenerik” nikada nije rodio jer se ipak radilo o incestuodnoj vezi unutar iste političke familije loše maskirane u različite uniforme i nacije. Već slijedeći dan agilni Veliki župan David Sinčić piše MUP-u NDH,” Glavnom Stanu” Poglavnika i drugim nadređenima: “Danas sam četničkim vođama izručio jednu makar skromnu količinu hrane, a naše vojno zapovjedničtvo stavilo im je na raspolaganje 20 000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca-puškomitraljezca s oružjem”. Ustaški župan zatim obavještava vrh NDH: “Sada se baš završava u zajedničkoj suradnji uništenje tih partizanskih odreda. Ovaj posljednji događaj izazvao je osobit zanimljivu i novu sliku Knina. Knin su prolazili i prolaze oružani četnici. Njihovi vođe s oružanim pratnjama šetali su Kninom u društvu s našim ljudima i sa mnom te našim časnicima. Dolazili su s bombama i puškama u župu. Priređena je bila večera, gdje su bili njihove vođe sa mnom i predstavnicima naše vojske” jer običaj je da se kod nas najsnažnija prijateljstva kuju “uz dobro jiće i piće”. Na kraju ustaški stožernik Sinčić obavještava “ustaški vrh” kako su “u moj stan” dolazili “domobranski bojnik Emil Rahaj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda “Petar Kočić” u Mrkonjić Gradu te ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu (Vrcar Vakufu) 1942.”

ZDRAVSTVENA I SOCIJALNA SKRB ZA ČETNIKE U NDH

“Glavni Stan” Poglavnika Ante Pavelića u lipnju 1942.g. šalje “Okružnicu” u kojoj se preciziraju postupci oko pregovora s četnicima koje su ustaške vlasti trebale organizirati i voditi u svim Velikim župama. Između ostalog u toj se “Okružnici” ističe kako je “dopušteno da četnici obnašaju samoupravnu vlast” (e, moj druže Kardelj !) na područjima koja su držale četničke postrojbe ali “pod kontrolom vlasti NDH”. Naravno, glavni cilj ovih pregovora bila je zajednička borba protiv partizana. Osim toga, u jesen 1942.g. pri ustaškom Ravnateljstvu za javni red i sigurnost MUP-a NDH osniva se “X odjel” koji je bio zadužen za “kontakt s četnicima”. Uskoro (već od polovine lipnja 1942.g) gotovo svi četnici na području NDH formalno i neformalno surađuju s vlastima NDH i to bez obzira na to s koje strane “crte razgraničenja” (Njemačke ili Talijanske) su se nalazili. Suradnja ustaša i četnika sve više i više jača. Kruna tih pregovora i ustaško-četničke suradnje bilo je postignuće da četnici na kraju priznaju vlast NDH a vlast NDH priznala je četnike kao svoje partnere u borbi protiv partizana. Postiže se još puno toga. Tako je NDH osim naoružavanja četnika omogućila bolničko-zdravstvenu skrb za ranjene četnike i to jednaku kao onu koju su uživali ustaški i domobranski ranjenici. Štoviše, članovima obitelji poginulih četnika (u “svetoj borbi” protiv partizana) garantirana je socijalna skrb pod istim uvjetima kao i vojnicima u službi NDH. Ne znam što o ovoj “bratskoj suradnji” kažu (uvjeravajući nas da ne lažu) oni koji danas ustaše drže “pozitivcima” ili četnicima tepaju kako su bili “drugi antifašistički pokret” ? Bez obzira na sve, pa ma tko danas pokušavao falsificirati povijest, ona tiha, duboka i jedino stvarna “intrahistorija” svakog onog pojedinca koji se u to vrijeme suprostavio Zlu Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika svjedoči zauvijek jednu drugu dostojanstvenu i herojsku a ne izdajničku pravu stvarnost i Istinu o sebi i o nama samima.

FENOMENOLOGIJA FAŠIZMA

“Fenomenlogija fašizma”. O, kako to učeno zvuči ! Ali na našim prostorima suština tog “fenomena” daleko je od svake “učenosti”. Svela se na stravičnu barbarizaciju života, zločin, krv i užas. Europski fašizam se “u našoj varijanti” manifestirao kao njegova “periferijska”, “divlja varijanta” koja je svojom neobuzdanom brutalnošću zgrozila i same “roditelje nacizma”. Nijemcima nije smetala ustaška okrutnost prema Židoviima pa i Romima ali smatrali su da ustaški surov progon Srba i Hrvata antifašista jako utječe na omasovljavanje antifašističkg pokreta. Edmund Glaise von Horstenau, austrijski časnik, general Wermachta i njemački vojni izaslanik u NDH u svojim službenim izvještajima Berlinu žestoko kritizira ustašku divlju politiku ubijanja i proganjanja. O ustašama piše kao o ljudma “u ludom bijesu” ne krijući svoje gađenje prema Paveliću. Ipak je on bio bivši austrijski ministar unutarnjih poslova i minister rata koji je završio Terezijansku vojnu akademiju a ne “balkansku tradicijsku školu klanja” Naravno da fašizam nije među ljude “pao s neba”. Kada govorimo o društvenim procesima onda se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno. Još je Demokrit tvrdio da “nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom”. Ali, s druge strane, nadrealisti (BuĂ±uel) smatraju kako na osobnoj razini “slučajnost” tka naše živote. Kada u filmu Bernarda Bertoluccia “Novecento” Olmo Dalco (Gérard Depardiú) kaže: “Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći, ne. Postojale su gazde koji su fašiste posadili, njegovali ih, plaćali ih” onda izgovara veliku istinu. Bez pomoći financijskih i političkih elita, od čije se kontrole kasnije otrgnuo, fašizam bi ostao bez jednog od svojih osnovnih preduvjeta za osvajanje vlasti. Pa zar Ludwig von Mises, jedan od očeva austrijske ultraliberalne ekonomske škole čije je učenje danas glavna inspiracija ekscentričnog argentinskog predsjednika Javiera Mileia (zvanog “El Loco”, “Luđak”), nije 1927.g. u svojoj knjizi “Liberalizam” pisao da su fašisti bili “ispunjeni dobrim namjerama” i kako je fašizam efikasna “zakrpa za hitne slučajeve” koja je nužna kako bi se europska civilizacja zaštitila od socijalističke prijetnje. Povjesničar Emilio Gentile smatra da je fašizam fundamentalno državna forma orijentirana na “proizvodnju poslušnosti”. Kako inače objasniti ”Einsatzgruppen” znane još kao “Mobilne jedinice za ubijanje” (Schutzstafiel, SS paravojni odredi smrti nacističke Njemačke) ili fenomen pretvaranja “običnih ljudi” u masovne, bešćutne ubojice (o čemu govori izvrstan dokumentarac “Ordinary Men: The “Forgoten Holocaust” iz 2023.g.), ustaške i četničke koljače? Može li uopće normalan ljudski um dokučiti tajnu tolike količine obezljuđenosti koju opisuje Kurzio Malaparte u svojoj knjizi “Kaputt” govoreći o svom susretu s Pavelićem kada je u njegovom uredu ugledao posudu s nečim za što je pomislio da su školjke: “To su ostrige iz Dalmacije ?” upitao sam Poglavnika. Ante Pavelić podiže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reće smiješeći se na onaj njemu svojstven način: “To je poklon mojih vjernih ustaša: ovdje ima dvadeset kilograma ljudskih očiju”.

ESTETIKA FAŠIZMA

José Carlos Mariátegui je u “Biologiji fašizma” (1925.g) napisao da je Musollini “direktna emanacija rata”. Zaista je teško iz perspektive balkanskog klanja govoriti o bilo kakvoj vrsti “estetike fašizma” (možda jedino u značenju “estetike nasilja” Ernsta Jungera ili “metafizike rata” Juliusa Evole) ali njegove (intelektualne) temelje nalazimo i u svijetu umjetnosti. Po Mariáteguiju - “Il Profeta”, književnik Gabriele D’Annunzio, nije bio fašista ali je fašizam estetski bio “dannunzioano” (“danuncijanski”). Walter Benjamin smatra kako boljševizam politizira estetiku a fašizam “estetizira politiku” kako bi je konzervirao upotrebljavajući masu kao “kinematogrfski akt”. Malograđanski (kič) karakter fašizma možda je najplastičnije prikazao Federico Fellini u svom “Amarcordu” (1973). Ali brzo će biti jasno da iza fašizma ne stoji nikakva operetna nego stravična krvava tragična zbilja koja se dešava stvarnim ljudima u stvarnom životu. Drugačije i nije moglo biti u sustavu kojeg Thomas Mann detektira kao “patološku infekciju” koja se razorno širi i oblik vlasti koja je “protiv svega plemenitog, najboljeg, pristojnog, protiv slobode, istine i pravde” prihvačajući “nasilje i krvoločnost, vladavinu iracionalizma i okrutnost”. Reiner Werner Fasbinder smatra kako je film Lucina Viscontija “Sumrak Bogova” (1969.) koji analizira “fenomenologiju zla” koje se pojavljuje “uvjek i iznova” - “možda najveći film….film za koji mislim da za povijest filma znači isto što i Shakespeare za kazalište”. Godard kaže da je Visconti kreirao filmsku “formu koja govori”. U ovom je filmu ta forma dramatično progovorila o užasu “fašistogene svijesti”. Najljepši film o nečem najstrašnijem (fašizmu) vjerojatno je snimio Roberto Begnini (“La Vita e bella”, 1997.g.) Hrpe tekstova napisane su o tom filmu tražeći rješenje tajne ove humorne drame u filozofiji Schopenhauera i Nietzschea ali je ironija slučaja htjela da Begnini inspiraciju za naslov ovog filma nađe u rečenici koju je slavni vođa boljševičke Oktobarske Revolucije i tvorac “Crvene Armije” Lav Davidovič Bronstein Trocki napisao neposredno prije nego što ga je u dalekom Ciudad de Méxicu 1940.g. stigla ruka ubojice kojeg je ”na zadatak” poslao živi komunistički Bog Josif Visarionović Staljin a ne fašist Adolf Hitler.

“KRV JE MOJE SVJETLO I MOJA TAMA”

Opet oči. Izvađene oči. Ovaj put krvnici su četnici a pjesnik koji govori o tom strašnom zločinu je Ivan Goran Kovačić u svojoj vanvremenskoj “Jami”: “Krv je moje svjetlo i moja tama,/ Blaženu noć su meni iskopali/ Sa sretnim vidom iz očinjih jama;/ Od kaplja dana bijesni oganj pali/ Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu./ Moje su oči zgasle na mom dlanu.”. Mladog hrvatkog tridesetogodišnjeg pjesnika koji je ispjevao najžešći protest protiv ustaških pokolja nad Srbima ubijaju četnici u srpnju 1943.g. U tom činu je na simboličan način bila sažeta ne samo sva tragedija smrti prefinjenog nebeskog pjesnika kojeg ubija pakleni nož domaćeg fašističkog zla (kao što je “u njegovoj Granadi” metak lokalnih fašističkih probisvjeta ubio Lorcu - “to najdraže dijete španjolske poezije”) nego je u Goranovoj smrti sažeta i sva dubina perverznosti koljačke “ljubavne veze” ustaša i četnika. Dvjesta pripadnika Drvarsko petrovačkog četničkog odred pod komandom Mane Rokvića 30.09.1942.g. dolazi vlakom iz Knina u Split odakle se kamionima prebacuju u Omiš, sjedište ustaške Velike župe Cetina gdje su večerali i prenoćli. Sutradan su, pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH, krenuli u masakr stanovnika po selima omiškog zaleđa. Divljali su vadeći živima ljudima oči, spaljujući ih žive i koljući ih. Ukupno oko Splita i Omiša ubijaju oko 200 ljudi ne birajući spol niti dob. Najstarija žrtva imala je 87 godina a najmlađa 9 mjeseci. Ne samo da su četnici uoči pokolja spokojno prespavali u sjedištu ustaške Velike župe Cetina nego ih je za vrijeme ovog barbarskog divjanja Četnički Štab ostao čekati u Omišu dok se “junaci” ne vrate “iz akcije”. Mosorski partizanski odred je usiljenim maršom hitno kreuo u pomoć seljanima i tako spriječio još veći pokolj. Početkom 1943.g. iz Knina će u Split stići još nekoliko stotina četnika popa Đujića kojima će se uskoro pridružiti čak 3 000 - 5 000 četnika koji će zajedno sa svojim ratnim amigosima ustašama i domobranima, zbratimljeni na istom brodu, krenuti pijano pjevajući prema Metkoviću iz kojeg dalje odlaze za Bosnu u IV ofnzivu (Bitka na Neretvi). U srpnju 1943.g. četnici ponovo dolaze u dalmatinsku zagoru koljući u Lovreću 50-tak civila i 60 partizana iz Mosorskog odreda. Društvo im čine Talijani iz divizije “Bergamo” i stotinjak folksdojčera iz SS divizije “Prinz Eugen”. Zdravom ljudskom razumu teško je shvatljivo da danas postoje oni koji se usuđuje te koljače nazivati “antifašistima”. Nek to pokušaju kazati potomcima poklanih Dalmatinaca.

“KAJA, UBIT ĆU TE !”

Situacija rata, kao najradikalnija manifestacija sukoba između Dobra i Zla, ne dozvoljava nikoma da ostane “negdje nigdje”, “negdje između” u svojevrsnom stanju (božanske) “ataraksije” ili nezainteresirane samodostatnosti. Kako bi to rekli egzistencijalisti, rat je jedna od “najčišćih situacija” u kojoj se svatko (“htio ne htio”) svojim svakodnevnim ponašanjem (pa makar to značilo i zauzimanje pozicije: “to se mene ne tiče”), objektivno jasno opredjelio. Na neki način ostaje tajna kako u takvim radikalnim situacijama neki ljudi u sebi razvijaju svoje najgore osobine a drugi najbolje. Jedni će postati stvarni zločinci a drugi stvarni heroji (makar zauvijek ostali anonimni). Ivo Andrić je (u svojoj “Gospođici”) te monstrume, naše dojučerašnje mirne susjede, sugrađane, “neprimjetne ljude” koji odjednom u situaciji rata izlaze na površinu iz svog osobnog i društvenog podzemlja da bi vršili najbestijalnije, najnezamislivije i najsvirepije zločine - naziva “fakir fukarom”. Nakon završetka rata (ukoliko uspiju izmigoljiti pred rukom pravde) oni ponovo poput ljigavih jegulja otpuzu u svoj mračni podzemni svijet anonimnosti “do slijedeće prilike”. Surovost tog, u vremenima normalnog života neprimjetnog ljudskog šljama, opisao je Victor Klemperer (1947) u neprolaznom djelu “LTI - Lingua Tertii Imperii: Notizbuch eines Philogen”. Još upečatljivije nam je, na fascinantan umjetnički način provalu takve vrste iracionalnog zla uspio predočiti Vatroslav Mimica u vjerojatno jednom od najznačajnijih filmova hrvatske kinematografije; u svom “Kaja, ubit ću te !” (1967). U takvim dramatičnim situacijama zli ljudski nagoni, ta mračna strana dijela onih koji su do jučer neprimjetno živjeli pored nas, prevladava nad ljudskom civilizacijom izjedajuči iznutra same tenmelje zajednice. To raspadanje unutarnje strukture ljudske zajednice može zaustaviti jedino konkretna akcija konkretnih ljudi koji će se svojim životima hrabro suprostaviti nadirućem Zlu i onima koji ga nose. Zato Tonko (Antun Nalis) u jednom trenutku (u Mimičevom filmu) kaže: “I nima ti druge nego se opredjeli. Ovod po sridi nemoš ostat jerbo je propuh !” U takvoj situaciji razarajućeg povjesnog vihora rata nitko više ne može “ostati po strani”. Svi se na svoj način opredjeljujemo. To je situacija “ili Ili”. Ima onih koji misle kako danas, naknadno, nakon svega - mogu promijeniti strane onih koji su se jednom sasvim jasno svrstali. Ne to nije moguće jer ne postoji niti će ikada postojati takva vrsta magije koje bi nekadašnje ustaše ili četnike danas pretvorila u antifašiste, odnosno u povijesne pozitivce - pa ma koliko im spomenika podizali a partizanske rušili. Tako je Branimir Glavaš, kao predsjednik Izvršnog vijeća Osijeka, svom vlastitom bratu Tomislavu, direktoru komunalnog poduzeća “Unikom”, cinićno naredio da “preuzme mjere u svezi zaštite spomenika kulture, te s tim u vezi da organizirate skidanje spomen-ploča NOB-a radi restaurranja istih” uništavajući na taj način čak 60 partizanskih spomen obilježja . Nije se pri tome na odmet prisjetiti kako spomenici koji se ruše nerijetko padaju upravo na glave primitivnih baraba koji to rade.

METRON ARISTON

Dosezanje “Najbolje Mjere” u uređenju zajedničkog života u atenskom polisu slobodnih Grka nalagalo je nužnost oslanjanja na razboritost (“sophronei”). Naime, slobodnog čovjeka (“eleutheros”) određuju “nous” (um) i “logos” (razbor). Cilj zajedničkog života ljudi u grčkom polisu je osiguravanje društvenog okvira za međusobno djelovanje “noetičkih” (racionalnih) pojedinaca. Herodot “nomos polisa” suprostavlja “nomosu perzijskih despota” jer se “Slobodni Grci” boje samo jednog “despotesa”, a to je zakon (“nomos”). One kojima ne vlada zakon nego volja “jednog bića” Heleni nazivaju barbarima. Pravda (“dike”) je načelo “nomosa ljudi”. Dobro, vrlinu, “sam bitak ljudi” - stari Grci zovu “arete” što nije ništa drugo nego dosezanje najboljeg načina zajedničkog života (“dikaiosyne”). Otkriće Politike podrazumijeva zadobijanje svijesti o inherentnom načinu zajedništva. Solon shvaća kako je ljudsko ponašanje uzrok reda (“eunomiae”) i nereda (“dysnomiae”) pa je stoga nužna potraga za pravom “mjerom reda” odnosno osvještavanjem izvora reda. Ta napetost između sila reda i nereda zahtijeva dosezanje one “nevidljive mjere” koja ujedinjuje građane u zajedničkom području “dobrih djelovanja” - odnosno Politici. Koliko li smo samo milijuna svjetlosnih godina danas udaljeni od ovih idela starih Grka ? U današnjem društvu jednako smo udaljeni od “uma” i “razuma” a način funkcioniranja zakona u stvarnom životu stalno perpetuira bolesni razdor, shizofrenu diskrepanciju između apstraktnog i konkretnog bića u svakome od nas. U nama kao da istovremeno žive dvije međusobno suprostavljene osobe: ona apstraktna kojoj je sve priznato u zakonima i ona konkretna kojoj u stvarnom životu nije priznato ništa. Nije lako podnositi takav život. Na kraju se kompletno društvo pretvara u bolesno a stari Grci bi rekli - barbarsko (despotsko) društvo pošto u njemu sve manje vladaju zakoni a sve više “izuzetni pojedinci”. Ne treba se zato čuditi što u takvoj zbilji jednako stradaju i sadašnjost i prošlost. Pri tome je najluđe od svega što legalna država (ostajući tako bez izvornog legitimiteta) postaje sama sebi najveći neprijatelj stimulirajući stvaranje paralelnih, paradržavnih (nelegalnih) struktura koje sve više i više u sebi koncentriraju i preuzimaju stvarnu društvenu moć. Tako je hrvatska Vlada osnovala “Viječe za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”. Odluke tog hibridnog političkog “čudnovatog kljunaša” s vremenom će zadobiti status “zakona iznad zakona” na koje će se jednako pozivati kako premijer tako i svi ostali dijelovi vladjuće političke kaste u Hrvatskoj. To je Viječe donijelo tzv “Dokumet dijaloga” kojim je aposteriori “doregulirana” inače Ustavom i zakonima Republike Hrvatske zabranjena javna upotreba ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Tako smo kao konzekvencu ove unikatne “lebdeće politike” dobili “drveno željezo” hrvatske stvarnosti koje nikako niti da potone niti da pliva ali s kojim se “brod civilizirane Hrvatske” na svom putu stalno sudara. “Sancta simplicitas” !

“READY FOR HOME”

Svakog 18.XI. u Hrvatskoj se obilježava godišnjica stradanja civila i branitelja u Vukovaru i Škabrnji. Pri tom je Vukovar postao najveći, dramatičan simbol stradanja (ubijena su 2717 branitelja i civila a 374 se još vode nestalima) ali i neprimjerenog političkog iskorištavanja tragedije vukovaraca u najprizemnije političke svrhe. Tako najrazličitiji “politički šibicari” svake godine pokušavaju pretvoriti Vukovar iz mjesta pijeteta, dostojanstva, sućuti, podsjećanja na patnju, žrtve i besmislenost rata - u poligon primitivne političke samoreklame, nedolične estradizacije i stranačkog kokošarenja. Ove godine su na Vukovar tog dana pale “teške boje” jer su “kolonu sjećanja”, na čelu koje su se uvijek nalazili branitelji i ratni stradalnici, ovaj put predvodili pripadnici HOS-a sa svojom “crnom ornamentikom” koja je uključivala i ustaški pozdrav “Za dom spremni” pa je dr. Žarko Puhovski s pravom (TVN1, 20.11.) konstatirao: “Ono što se zbilja dogodilo svodi se na parafrazu nekada poznate parole koja bi danas glasila: “Drug Ante jaši na čelu kolone”. Jer na čelu kolone su bili simboli Ante Pavelića.” Sapienti sat ! Na notornog gradonačelnika Ivana Penavu ne treba trošiti riječi. Zec toleriranaja “ustašovanja na mala vrata” leži u jednom drugom grmu, u vladinom “čudnovatom kljunašu” (“Viječe za suočavanje…”) koje ne zna “bi li pišilo ili bi kakilo” izmišljajući nekakvu (nepostojeću) razliku između “ustaškog ZDS” i “neustaškog ZDS”. Sam Franjo Tuđman borio se protiv HOS-a (stranačke vojske Hrvatske stranke prava - HSP) kojoj je u programu, da sve bude jasno, pisalo da se zalaže za “Hrvatsku do Zemuna”. Tuđman ih je zbog koketiranja s ustaštvom smatrao opasnim provokatorima u službi KOS-a. Po njemu je ustaški pozdrav “Za dom spremni” (koji se nalazi u njihomom grubu) “sjeme zla”. HOS je na kraju zabranjen i početkom 1922.g. integriran u Hrvatsku vojsku. General HOS-a Ante Prkačin je jedan od onih koji ne pristaje na tu “čudnovatokljunašku vladinu mimikriju” pa jasno i glasno kaže kako “nema nikakve dvojbe da je pozdrav “Za dom spremni”…..kao i HOS…vojska koja je nastala na tradiciji…ustaške vojske iz Drugog svjetskog rata” (TVN1, povodom 25-te godšnjice Oluje 2020.g). Zato nikakva “između” ili “je i nije politika” u ovom slučaju jednostavno nije održiva. Ustaški “Za dom spremni” nije poput boga Dionizija “dvaput rođen”. Ne, njegov “otac i majka” je Ante Pavelić i između tog njegovog ZDS i tobože nekavog novog ZDS nema nikakve razlike. Riječ je o istom pozdravu. Ukoliko, dakle, “stavimo pravu stvar na pravo mjesto” a “popu kažemo pop a bobu bob” - više se ni dubrovački gradonačelnik Mato Franković neće moči kititi majcom s “nekim drugim” ZDS, niti će Thompson urlikati “neko svoje” a ne ustaško ZDS, niti će HOS-ov maneken Marko Skejo, gdje stigne da stigne, kliktati sa svojim gavranovima ustaški ZDS.

ANTE I MILAN

Bila jednom dva dobra prijateja, Ante i Milan. Oba izbjeglice. Sprijateljili su se u Buenos Airesu nakon Drugog svjetskog rata. Ante je bio Hrvat a Milan Srbin. Prvi je bio bivši “Poglavnik” marionetske NDH a drugi bivši Predsjednik vlade Kraljevine Jugooslavije. Milan je imao odličnu šljivu koju je Ante obožavao pa su često uz nju ljudikali usput dijeleći novu, “Titovu Jugoslaviju”. Zbližila ih je zajednićka ljubav prema rakiji i mržnja prema “komunjarama”. Ante se prezivao Pavelić a Milan - Stojadinović. Que amigos ! Tako su jednog dana, devet godina nakon uspostave “Titove Juge”, ova dva zbratimljena rakijaša, međusobno podijelili novu Jugoslaviju. Argentiski drugari su se te 1954.g. bez velkih problema dogovorili o razgraničenju između Srbije i Hrvatske. Bosna i Hercegovina bi nestala. Nju su “bratski” podijelili. Sarajevo bi pripalo Srbiji a Banja Luka Hrvatskoj. Na Jadranu bi sve južnije od Makarske postalo dio Stojadinovićeve Srbije. Pavelić nije škrtario makar više nije bilo Talijana da ga “pritišću”. Kompletna dolina Neretve, dubrovačko primorje s Dubrovnikom i Konavlima - sve bi to postalo Srbija. Nekadašnja “Turska Hrvatska”, zapadni dio Hercegovine i dijelovi Srednje Bosne, pripali bi Hrvatskoj a cijela istočna Bosna i Hercegovina postali bi dio Srbije. Crna Gora i Makedonija pripali bi Srbiji a svi Srbi u Hrvatskoj postali bi “pavoslavni Hrvati”. Kao što to kaže narodna poslovica: “Složna braća kuću grade”. Pitam se pitam: Zašto “naše” neoustaše i “naši” neočetnici nikada ne spominju ovaj “sporazum” ? O tempora o mores !

STJEPAN I NJEGOVA BRAČA

Stjepan Filipović bio je Hrvat iz Opuzena - komunist, partizan, školovan u Kragujevcu kojeg početak Drugog svjetskog rata zatiče u Valjevu. Kao komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskog NOP-a hvataju ga četnici Koste Pećanca. Oni ga nakon mučenja predaju Nijemcima, Ljotičevcima i Gestapu u Beogradu. U svibnju 1942.g. njemački vojni sud osuđuje ga na smrt vješanjem a kazna je izvršena 22.05.1942.g. u Valjevu. Ulogu krvnika preuzeli su kvislinški pripadnici “Srpske Državne Straže” i tzv “legaliziranih četničkih odreda” pod kontrolom Milana Nedića. Dva četnika su se dobrovoljno javila za izvršenje kazne. Idući prema vješalima Filipović je narodu dovikivao: “Što čekate ? Što trpite ? Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje !”. Uoči samog vješanja na tržnici u Valjevu stojeći na klupi uzdignutih ruku, stisnutih šaka - Filipović je okupljenom narodu uzviknuo: “Stojte i gledajte. Ako budete samo stajali i gledali, neprijatelj će i vas ovako jednog po jednog vješati. Smrti se ne plašite. Ona nije ništa. To ćete vidjeti kroz nekoliko trenutaka kada ja budem umirao. Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire !” Nakon svega što se desilo okupator donosi odluku o ukidanju javnog vješanja jer nije očekivao ovoliku količinu hrabrosti i prezira smrti. To je za njih i domaće kvislinge bilo strašno kontraproduktivno i neizmjerno je jačalo ugled partizana u narodu. Slika Stjepana Filipovića koji raširenih uzdignutih ruku, stisnutih šaka ispod vješala prkosi Smrti postala je dio stalnog postava Memorijalnog Muzeja Holokausta u Washingtonu a ukrašavala je i zidove sjedišta Ujedinjenih Naroda kao basmrtni simbol Života osmišljenog borbom Dobra kontra Zla i pobjedom Hrabrosti nad Kukavičlukom i Izdajom. Stjepan Filipović proglašen je narodnim herojem Jugoslavije u prosincu 1949.g. Danas je on slavljeni narodni heroj diljem svijeta ali “ponižen doma” - kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, ali svi čestiti ljudi čuvaju ga i dalje od pokušaja dirigiranog zaborava (“damnatio memoriae”) Prema njemačkom međunarodnom javnom servisu Deutsche Welle (DW) u Hrvatskoj je u zadnjih 30 godina srušeno preko 3 000 antifašističkih spomenika. Među prvima je u noći 17-18. srpnja 1991.g. miniran spomenik Sjepana Filipovića pored njegovog rodnog Opuzena. “Novodomoljubi” su tako dinamitom navalili na uspomenu najboljih sinova svog naroda. Par mjeseci ranije u Valjevu je jednako tako prošla bista Stjepana Filipovića (podignuta na mjestu njegovog vješanja) dok mu je spomenik preživio postavši žrtva stalnog iživljavanja raznoraznih divljaka i “junaka iz mraka”. Kada je Igor Mandić 2.11.2017.g na prvom program Hrvatske Televizije u emisji “Nedjeljom u dva” izazvao šok kazavši kako je “patriotizam zadnje utočište hulja” onda je on samo parafrazirao poznatu misao dr Smuela Johnsona iz 18.st. o takvoj vrsti “domoljuba” s kojom smo se i mi na ovom prostoru sudarili. Goethe bi samo ironično pimjetio kako najgori narodi imaju “najbolje rodoljube”. Stjepan Filipović je imao još dva brata, Šimuna i Nikolu. Šimun je strijeljan u Kragujevcu 20.10.1941.g. u odmazdi po strašnoj zapovijedi generala Franza Bomea: “Sto Srba za jednog Nijemca” kada je u samo dva dana ubijeno 2 800 civila. Kao Hrvat, Šimun se mogao spasiti i istupiti ali nije. Radije je odabrao smrt dijeleći subinu svojih prijatelja Srba. Drugi Stjepanov brat Nikola, inače pripadnik Kragujevačkog partizanskog odreda, gine na Sutjesci u svibnju 1943.g. kao pripadnik Prve proleterske brigade. Današnjim revizionistima nikakva herojstva nisu dovoljno sveta a da po nebrojeni put ne bi izvršili svoj juriš na Istinu. Tako smo 2.12.2023.g. na Tanjugovoj TV od nekog opskurnog gosta “za dobrojutro” na tašte čuli blasfemiju kako je Stjepan Filipović “bio zločinac” (i to toliki da su ga čak i Nijemci morali osuditi na smrt). Takva vrsta “ludila” nije više nikakva rijetkost pa se i na TV “Happy” u famoznoj “Čirilici” 4.12.2023.g. moglo čuti kako Hrvata gotovo da i nije bilo u partizanima a Dalmatinci sa Sutjeske su ionako bili “upitni Hrvati” itd. Ti ignoranti (neki od njih dekorirani titulama akademika) ne znaju da su komunisti (na čelu s Vickom Jelaskom) još 1926.g. pobijedili na općinskim izborima u Splitu s osvojenih 10 mandata koje je vlast poništila jer se splitski viječnici-komunisti nisu htjeli zakleti kralju Aleksandru nakon čega je slavni arheolog don Frane Bulić, koji je i sam bio izabran, dao ostavku uz riječi: “Kad ne mogu predstavnici naroda biti u općinskom vijeću, nije tu mjesto ni don Frani Buliću”. Ničija ignorancija, neznanje ne može biti opravdanje. “Nova povijest” udarnički se piše dinamitom i maljevima, rušenjem. Tako su u Splitu, u navali svog rušiteljskog “patriotskog zanosa” maskirani noćni “profesori povijesti” razbili spomen ploču koja je podsjećala na dan (22.07.1921) kada su splitski komunisti u Plinarskoj ulici u splitskom Varošu razbili orjunaše, dakle “jugoslavenske prokarađorđevske ultrase”. Tko bi rekao da je budući šef “splitskih ustaša” dr Bulat baš te 1921.g. postao tajnik splitskih orjunaša, jugonacionalista. Posebno je bilo tragično razaranje (1995.g.) veličanstvenog spomenika Bogdana Bogdanovića “Čuvar Slobode” podignutog 1987.g. na Klisu braniteljima Splita iz 1943.g. Svi poginuli su bili “domaći ljudi”, mještani - tu rođeni, u tamošnjim crkvama kršteni i krizmani…čiji je jedini grijeh bio da su se Nijemcima suprostavili i svoju domovinu svojim životima branili, bili partizani. Kakva li tek kozmička kazna čeka one koji su se usudili dignuti svoju bezvrijednu ruku na te mrtve junake ? Samo se jednom rađa i živi (ukoliko niste Dionizije ili James Bond) ali kod nas se izgleda može umrijeti i nekoliko puta.

EXPORT ANTIFAŠIZAM

Ja živim u zemlji čudnovatijoj od Alisine “zemlje čudesa”. Tako je “antifašizam” postao jedan od njenih glavnih izvoznih “artikala” a istovremeno ga u njoj itekako nedostaje a kada ga i ima stjeran je na samu marginu društva, na goli dekor. Može li nevjerojatnije ? Može…jer i Ustav moje države jasno kaže kako je antifašizam jedan od njenih glavnih temelja ali istovremeni se pojam “partizana” u “medijsko-obrazovno” ispranoj svijesti prosjećne mlade osobe gotovo poistovjetio s uvredom. Pomalo nadrealno ali stvarno. Neki, poput Voltairea su ionako smatrali kako je “povijest samo registar zločina i nesreća” pa je možda najbolje “ostaviti na miru”. Ali to kod nas ne važi. I tu smo mi nekakvi “specijalci” jer kao što pažljiviji promatrači naše zbilje zamjećuju: “Avion naše budućnosti stalno slojeće na aerodrom naše prošlosti”. Pa ti sad budi pametan ! Teško je zaista odvojiti prošlost od sadašnjosti pa i budućnosti. Stara civilizacija Maya to je riješila stavom da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno, paralelno. Ali ne govori li to, na svoj način, i suvremena kvantna fizika ? Pa je li se išta ikada promijenilo ili je oduvijek sve bilo isto i isto će uvijek biti ? Kompletna “istočna misao” varira na temu budućnosti “koja iako još nije nastala, ipak jest”. Pa ti sad dumaj….Ako budućnost već postoji gdje se onda mi trenutno nalazimo ? Ludwig Wittgenstein bi nam odgovorio da ukoliko smatramo kako je vječnost istoznačna s bezvremenosti (a ne s beskonačnim trajanjem ) “onda vječno živi onaj tko živi u sadašnjosti”. Živeći u Meksiku shvatio sam da za meksikance ne postoji granica između života i smrti sve dok postoji “sjećanje” na pokojnika koji tako zapravo i nije “pokojan” što oni praktički manifestiraju svake godina na Dan Mrtvih (maestralno prikazano u animiranom filmu Lee Unkricha i Andriana Moline “Coco”). Na kraju ispada kako je sve “živo i mrtvo” međusobno isprepleteno te da Nietzscheova duhovita futuristička parafraza Tukidida: “Jedva čekam da vidim što će se dogoditi u prošlosti” itekako ima smisla jednako kao i ruska poslovica koja nas upozorava kako je “prošlost nepredvidljiva”. To ne znači da trebamo odustati od odlučnog suprostavljanja kriminalnom falsificiranju prošlosti i dopusiti da se ostvari pesimistička misao Oscara Wildea kako je “jedina razlika između svetaca i grešnika u tome što svaki svetac ima prošlost a svaki grešnik ima budućnost”. Baš zato je nužno raskrinkati suvremene revizionističke barbare i istinskim “svecima” osigurati (Wittgeinsteinovu) “vječnost” a “grešnike” ostaviti tamo gdje im je i mjesto, u Petrarcinoj “ropotarnici povijesti”. Ali i naša sadašnjost nije ništa manje zagonetna . Tako je Hvatska Vlada 1. ožujka 2023.g. obznanila kako je Hrvatska preuzela “jednogodišnje predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA)”, međuvladinim tijelom (35 država članica i 10 država promatrača) koje je uspostavljeno 1998.g. “s ciljem jačanja i promicanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu”. Nedavno se hrvatski Premijer Plenković na zasjedanju Vlade (30.11.) pohvalio kako je “hrvatsko predsjedništvo IHRA-om unaprijedilo zajedničku misiju očuvanja sjećanja na Holokaust”. Ali, mediji su (“Nacional” 12.12.2023) istovremeno objavili kako su nam premijer Andrej Plenković i njegova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek “prešutjeli da je IHRA preporučila uvrštavanje Jasenovca na UNESCO-ov popis”. Još krajem studenog (21.11 “Nacional”) saznali smo kako nitko živ (a ponajmanje hrvatska Vlada) nije prenio vijest kako je u dalekoj Americi hrvatski veleposlanik Pjer Šimonović još 5.11. u Houstonu (Texas), predstavljajući Hrvatsku (predsjedateljicu IHRA) kao “suvremenu zemlju parlamentarne demokracije, utemeljenu na antifašizmu, antinacizmu i toleranciji, liberalizmu i slobodi” bio glavni govornik na otvaranju “Vrta nade” posvećenog žrtvama Holokausta. Kao da se onog čime se vani ponosimo doma stidimo. Pa treba li još ikoga podsjećatii na bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je hodačasteći po Argentini prkljala o tome kako su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljblje i istcati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine” (“Telegram”, 13.03.2018). Naravno da su mnogi zapitali je li raspjevana “šampanj predsjednica” zapravo, ustaše koji su bježali u Argentinu štakorskom linijom nazvala Hrvatima “koji su našli slobodu” ? A što kazati o ulicama koje po Hrvatskoj još nose imena ustaških dužnosnika ? Ništa osim da je to neprobavljivi sramotni odraz nepodnošljivog licemjera prigodičarskih “export antifašista” na vlasti. U Zagrebu (napokon) još četiri ustaška dužnosnika (Vladimir Arko, Filip Lukas, Ivan Šarić i Antun Bonifačić) gube “svoje ulice” ali zato je u organizaciji više katoličkih institucija i “Matice Hrvatske” u Muzeju grada Kaštela 30.11.2023.g. održan “znanstveni skup” pod nazivom “Humanist u nehumano doba. Život i djelo Filipa Lukasa (1871-1958)”. Pa mi onda nastavimo i dalje pjevati u Texasu (USA) o hrvatskom antifašizmu i Holokaustu. Možda ćemo se tako slijedeći put gromoglasno busati u “svoja antifašistička prsa” pred pingvinima na Antartici ili “đava bi ga zna di”, negdje još dalje od Hrvatske !?

ZLAJA I SARAJEVSKA RAJA

Ekipi iz moje klape, rođenih 50-tih godina prošlog stoljeća u splitskom “Starom rodilištu” - prostori, granice ili bilo kakve druge umjetne barijere nisu značili ama baš ništa. Ljudi su nam značili sve. Planeta Zemlja bila je naš zavičaj i naša kaleta. Bili smo istinski građani svijeta. Lokalni pečat, splitsko-dalmatinski “genius loci” bio je samo lansirna rampa naših blještavih životnih raketa koje su nas raspršile na sve strane svijeta. Tada su smiješni nacionalizmi, šovinizmi, provincijalizmi i uskogrudne robinzonijade bili nemoćni pred pozitivnom snagom jedne najobićnije ljubavne balade. Bili smo dio rock kulture, generacije divlje i nježne, planetarne i univerzalne. A kakva bi drugačija ona i mogla biti - inače bi sebe samu odmah uspjela ubiti. Ma koja globalizacija ? Svijet je bio naša Nacija, bez ikakvih kategorijalnih akrobacija. Mi smo zaista jednom već živjeli našu Utopiju. Stoga imamo pravo vjerovati u “njenu-našu” budućnost - u Retropiju ?! Bili smo vezani uz more, brodove, jedrilice, motore, knjige, muziku, ploče, đite, marende i beskonaćne razgovore. Jedno ljeto smo tako otišli čoporativno kampirati u Goveđare na Mljetu i više nikada ništa nije bilo isto. Radela je navečer pjevao uz gitaru ispred šatora Oliverovog “Galeba” kada se do nas dogegao krupni bradonja uz prijedlog da se pridružimo njegovom društvu. Bio je to Zlaja. Vrlo brzo moja splitska klapa i “sarajevska raja” postali su jedno - nerazdvojni zauvijek. U Sarajevu su se oni okupljali u “Šetalištu” a u Splitu mi, još od gimnazijskih dana, “Iza Lože” ispred “Gage” i u “Taverni” kod “stare Ćikešnke”. Među nama su uskoro pali i prvi splitsko-sarajevski brakovi. Ko te pitao kako se zoveš, tko su ti otac i majka, koje si vjere i nacije…? Nitko među nama. Htjeli to ili ne htjeli, danas bi se za nas moglo reči: Bili smo “pravo lijevi” (iako nas osnivač “Belih orlova” Dragoslav Bokan na TV Happy u “Ćirilici” M.Marića, dan nakon izbora u Srbiji, 18.12. počava kako više ne postoje niti ljevica niti desnica nego samo “suverenisti” i “globalisti”). Koji komad iskomplesiranog mazguna ! Ćevapi u Ferhatovića, Sogan dolma u Dairama ili brujetada u “Mate Jere”, lignje u “Babilona” - nama svejedno. “Kradem ti se u večeri rane” ili “Dalmatino povišću pritrujena” - nama jednako drage. Glavno je bilo društvo, ljudi su bili važni, dobra pisma i piće - a spiza onako usput. Mjesto radnje: Split, Sarajevo, Mljet, Hvar, Konjic, Rogoznica, Jahorina ili Lastovo. Koga briga ! Svugdi smo bili doma. “Those were the days” ! A onda je buknuo rat. Strašan, nezamisliv, proklet. Stigle devedesete . Ali nitko od Zlajine “raje” nije izdao svoje Sarajevo, svoj grad. Svi su ostali ljudi. Nitko nije postao “papak”. Zlaja, Brdo, Raka, Slunto, Mirkan, Slađo, Srda, Miki, Dženana, Dijana, Senći, Čuka, Jasna, Noka, Olgica, Dževad, Almijana, Zoka, Mirsada, Sofija, Sena, Edo, Paša, Bambi, Aida, Maja, Ljilja, “Rođo” Nermin, Srđan, Taušan, Bokica, Nenad, Lela, Meho, Akšamija, Ćoro ….svi kao da su postali Valter iz kultnog filma Hajrudina Krvavca. Nitko nije odletio u svoje “nacionalno jato”. Bili su i ostali su oni isti naši amigosi iz “Šetališta” koji navijaju za Želju. Sarajevska raja. Niti iz “splitske klape” nitko nije izdao naše zajedničke ideale ljudskosti. U 9. epizodi treće sezone serije “Fargo” Noaha Hawleya, fatalni V.M.Varga u jednom trenutku kaže: “Nije problem što ima zla u svijetu. Problem je što ima dobra. Jer da nema koga bi bila briga” Moji sarajevski prijatelji dokaz su da svako vrijeme ima svoje “prave ljude” zvali se oni Stjepan Filipović ili nekako drugačije. Svejedno. Danas više nekih nema među nama. Oni su istovremeno otišli i nisu jer sve dok ima onih koji stoje na strani Dobra noseći njegovu i njihovu zastavu, pjesmu, ljubav, sreću, merak i gušte koje smo međusobno dijelili, biti će i njih. Biti će naše “intrahistorije”. Pa tko mi onda može oduzeti moje pravo na Nostalgiju, na našu Utopiju koju smo zajedno živjeli i koja je bila toliko stvarna da i danas živi kao Retropija ? Nitko nikada !

.

Oznake: Sunce, vjetar

- 10:03 - Komentari (58) - Isprintaj - #

20.11.2023., ponedjeljak

TLATELOLCO - 55 GODINA POSLIJE

Tlatelolco je bio pretkolumbovski altépetl ili grad-država u dolini Meksika. Njegov stanovnici (los tlatelolcas) bili su dio “mexica naroda” (los mexicas) kojeg mi obično poistovjećujemo s Aztecima (iako je pojam Azteca širi jer obuhvaća više naroda). Prije gotovo 700 godina los tlatelocas su utemeljili “grad blizanac” Tenochtitlana. Tlatelolco će, nakon što je kasnije postao dio Tenochtitlana, biti zadnje uporište otpora “mexica naroda” (1251.g.) konkistadorima Hernána Cortésa. Danas je Tlatelolco dio povjesnog centra (unutar delegación Cuhautemoc) Ciudad de Méxica. Tlatelolco je nekada bio najvažniji centar trgovine u cijeloj Mezoamerici a u XX stoljeću postati će poznat po tzv “Masakru na Tlatelolcu” (“Masacre de Tlatelolco”) koji se dogodio 2. listopada 1968.g. Ove godine obilježavamo njegovu pedesetipetu godišnjicu. Sve se dogodilo na Trgu Tri Kulture (“Plaza de las Tres Culturas”) kojeg je na Tlatelolcu 21. studenog 1964.g. otvorio meksički predsjednik Adolfo López Mateos. Trg je tako nazvan jer on na simbličan način obuhvaća cjelokupnu meksičku povijest pošto se tamo na jednom mjestu susreću njegove tri kulture. Prvu, mezoameričku kulturu, predstavljaju arheloški ostaci altépetla México-Tlatelolca i negove veličanstvene tržnice. Zatim su tu ostaci španjolske kulture iz vremena Konkiste pa sve do postizanja meksičke nezavisnosti. Taj period posebno simbolizira La Iglesia de Santiago Tlatelolco izgrađena 1521.g - odnosno vjerski hram koji je istovremeno bio i prva sveučilišna institucija Meksika: El Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco u kojem je predavao i slavni evangelizator, franjevac Benardino de Sahagún, autor nezaobilazne “Histora general de las cosas de Nueva Espana” (koja se sastoji od 12 knjiga pisanih náhuatl jezikom). I na kraju, modernu meksičku kulturu predstavljaju Torre de Tlatelolco (neboder u kojem je do 2005.g. bilo smješteno meksičko Ministarstvo vanjskih poslova a u kojem se danas nalazi Sveučilišni Kulturni Centar i Memorial ’68 UNAM) kao i stambene zgrade urbanog kompleksa Nonalco Tlatelolco, djelo suvremenog meksičkog arhitekta Mario Pani Darquia.
MEKSIČKI PREDSJEDNICI I CIA
Što se dogodilo 1968.g. na Tlatelolcu deset dana uoči održavanja Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu ?
To je još uvijek jedna od nikada do kraja dopričanih tema. Živio sam dovoljno dugo u Ciudad de Méxicu, petnaestak godina nakon događaja iz 1968.g. - da uspijem steći puno meksičkih prijatelja i upoznam dosta ljudi koji su bili direktni sudionici tih zbivanja ali priča o Tlatelolcu još uvijek traje i ne vidi joj se kraja jer još nije skinuta oznaka tajnosti sa svih važnih dokumenata vezanih za taj masakr. Doduše, nedavno je deklasificiran dio dokumenata CIA bez čije uloge se teško može razumijeti pozadina onoga što se tada dešavalo u Latinskoj Americi.
Više nije nikakva tajna da su “na platnom spisku CIA” bila čak četiri meksička predsjednika: Adolfo López Mateos (1958-1964), kodnog imena “Litempo”, Gustavo Díaz Ordaz (1964-1970), kodnog imena “Litempo 2”, Luis Echeverría Álvarez (1970-1976), kodnog imena “Litempo 8” i José López Portillo Pacheco (1976-1982) koji je bio na vezi s CIA godinama prije nego je postao predsjednik. U Meksiku je 2002.g. osnovano Specijalno Tužiteljstvo za Društvene i Političke Pokrete iz Prošlosti (Femospp) s ciljem istraživanja teških kršenja ljudskih prava za vrijeme studentskog pokreta !968.g. i za vrijeme trajanja tzv “prljavog rata” (guerra sucia) u dekadi 1970-tih u Meksiku. Pokrenut je postupak protiv 532 osobe a među njima i protiv Luisa Echeverríe Álvareza zbog njegove uloge u masakru studenata na Tlatelolcu ali on nikada nije završio u zatvoru već je “uživao pogodnosti” kućnog pritvora u kojem je i umro 2022.g.
GODINE REVOLUCIONARNOG VRENJA
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrijeme “revolucionarnog vrenja” i preispitivanja temeljnih društvenih vrijednosti u cijelom svijetu. Dok se u Europi dešavao “Francuski Maj”, u Čehoslovačkoj “Praško Proljeće”, u Italiji “Vruća Jesen” a u Americi trajali prosvjedi protiv rata u Vijetnamu u Latinskoj Americi će jedna nova politička praksa koja će u predstojećim globalnim borbama postati poznata kao “Nova Ljevica” dobiti veliki zamah koji je posebno iniciran trijumfom Kubanske Revolucije 1959.g., pojavom “Teologije Oslobođenja” i perspektivama razvoja nedogmatskog marksizma temeljenog na regionalnim latinskoameričkim specifičnostima. Taj period nikada nije ostao iza nas kao “mrtva prošlost” nego na svoj način živi sve do današnjih dana. “Globalne 60-te” se manifestiraju kao niz različitih procesa političkih, socijalnih i intelektualnih borbi koje nemaju jedan konkretan epicentar. Bujanje novih kreativnih, svježih ideja i pokreta sada dolaze i iz onih područja koja su se nekada neopravdano smatrala svjetskom periferijom. Te se umjetne granice između tzv “centra” i “periferije” ovim procesima sve više brišu i među njima dolazi do plodonosne interakcije. Šezdesete, u romantičarskoj interpretaciji, postaju vijeme ostvarenja “revolucionarnog sna” u kojem se sanjana Utopija u mnogim glavama čini kao već ozbljena Praksa. Zato nije ni čudno što će se u tom specifičnom probuđenom globalnom zanosu u nekim nestrpljivim glavama olako početi brkati Anticipacija s Realizacijom. Meksiko je puno značajnija zemlja nego što je mi iz naše “europocentrističke optike” često doživljavamo. To je zemlja fascinantne prošlosti ali i sadašnjosti čija će budućnost zasigurno imati jednu od ključnih uloga u definiranju karaktera kompletnog latinskoameričkog kontinenta pa tako i cijelog svijeta. To vrijeme tek dolazi.
STUDENTSKA POBUNA I “CUERPO DE GRANADEROS”
Kada govorimo “Masakru na Tlatelolcu” sve je počelo 23. srpnja 1968.g. nakon jednog sukoba među studentima u centru Ciudad de Méxica kada intervenira postrojba antiterorističke policije poznata kao “Cuerpo de Granaderos”- brutalno pretukavši na desetine studenata, slučajnih prolaznika i promatrača. Te policijske snage su 1968.g. brojale oko šest tisuća pripadnika. Formirao ih je još 1939.g predsjednik Lázaro Cárdenas kao “Agrupamiento de Granaderos” (240 policajaca). Nakon 79 godina postojanja “granaderose”, čije je djelovanje bilo vezano uz razne skandale, incidenate i afere, raspušta 2018.g. današnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i predsjednička kandidatkinja ljevičarskog “Movimiento de Regeneración Nacional” (MORENA) Claudia Sheinbaum Pardo. Meksički izbori održavaju se 2024. g. i njihovi rezultati bitno će utjecati na sudbinu tzv “Nove Nove ljevice” u cijeloj Latinskoj Americi.
Četiri dana nakon ovog sukoba studenti Universidad Autónoma de México (UNAM) i Instituto Politécnico Nacional (IPN) organiziraju prosvjedni marš protiv nasilja kojem se pridružuje Partido Comunista Mexicano (PCM). Potpisuje se peticija u kojoj se traži raspuštanje “Cuerpo de Granaderos”. Ali upravo će “grenadiri” biti poslani na njih s zadatkom da ih razbiju. Od tog trenutka kreće studentski pokret kojemu će centar biti u Ciudad de Méxicu a predvode ga studenti UNAM-a i IPN-a. Pokret se veoma brzo širi i pridružuju mu se Sveučilišta iz svih djelova Meksika pa pokret uskoro zahvaća cijelu državu. Pobunjeni studenti zavrjeđuje pažnju i poštovanje sindikata pa im se dio radnika pridružuje. Zahtijevi pokreta se šire pa studenti sada traže izbacivanje iz zakona tzv “delito de disolución social” - odnosno mogućnosti kažnjavanja zbog “delikta širenja strane propaganda i ideja”. Osim toga zahtjevaju oslobađanje svih političkih zatvorenika i javni dijalog studentskog rukovodstva s meksičkom vladom. Dolazi do uličnih obraćuna i hapšenja studenata. Vojska ulazi na najveće latinskoameričko sveučilište UNAM i na Politehnički Institut i zauzima njihove objekte. Na najveći trg Ciudad de Méxica, Zócalo - ulaze tenkovi i vojska ali studentski pokret kojeg predvodi “Nacionalno Štrajkaško Vijeće” (Consejo Nacional de Huelga - CHN) ne uspijevaju suzbiti. Rektor UNAM-a prof Javier Barros Sierra u znak prosvjeda zbog invazije vojske na “Nezavisno Meksičko Nacionalno Sveučilište” solidarizira se sa studentima i daje ostavku. Situacija se zaoštrava a sve će kulminirati 2. listopada 1968.g. kada dolazi do masakra na Tlatelolcu. Za taj dan sazvan je prosvjedni marš koji je trebao krenuti s “Plaza de las Tres Culturas” na Tlatelolcu i završiti na drugom po veličini trgu svijetua - na trgu Zócalo (“Plaza de la Constitución”) ispred Palacio Nacional u kojoj je sjedište meksičke vlade. Ali prije nego što je marš krenuo oko 5 000 vojnika, 200 tenkova i kamiona opkolilo je okupljene studente. Suočeni s takvom situacijom studentske vođe odlučuju da se prosvjedni marš otkaže kako ne bi došlo do nasilja. Kada tu odluku objavijuju započela je pucnjava po okupljenima. Nikada se nije do kraja razjasnilo tko je izdao naređenje da se otvori paljba iako će kasnje za izdavanje tog naređenja biti optužen tadašnji minister unutarnjih poslova u vladi Díaz Ordaza i budući meksički predsjednik Luis Echeverría Álvarez.. Čak se ne zna ni točan broj ubijenih. Procjene variraju između 300 - 500 mrtvih, najmanje 1 000 ranjenih i 1354 uhapšenih. Punu istinu vjerojatno nikada nećemo saznati kao niti broj okupljenih toga dana na Tlatelolcu. Zna se da je na tzv Maršu Šutnje (“Marcha del Silencio”) koji je održan 15-tak dana ranije, bilo oko 150 000 studenata. Ono što je sigurno je to da Meksiko nakon ovog masakra više nikada neće biti isti. On će ostaviti dubok trag na memoriju, kulturu i buduću socijalno-političku artikulaciju Meksika.
WINSTON SCOTT I “IDEOLOŠK PARANOJA” DÍAZ ORDAZA
Ispostava CIA u Meksiku stalno je, iz dana u dan, pratila studentski pokret. Skupljaju podatke o njegovim vođama, snimaju njihove telefonske razgovore i kontroliraju sve njihove skupove. Dnevno šalju svoje procjene i izvještaje u centralu CIA-e u Lengley (Virginia). Utjecaj CIA-e na predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bio je izuzetan, možda i presudan. Šef CIA u Meksiku od 1956-1969.g bio je Winston Scott. On stalno, planski podgrijavao kod predsjednika Meksika, koji ionako već boluje od svojevrsne osobne “ideološke paranoje”, tezu da je ovaj studenstki pokret samo dio “međunarodne komunističke zavjere”. Scott doduše i sam vjeruje da na neki način iza svega ipak stoje Kuba i Sovjetski Savez (iako se ni nakon 50 godina nije našao niti jedan jedini dokaz koji bi potkrijepio tu tezu). Scott namjerno meksičkom predsjedniku daje “frizirane”, “selektivne podatke” i procjene vezane za studentska gibanja. Nije mu bilo niti malo važno koliko su oni pouzdani i kvalitetni. Jedini cilj mu je bio da meksičkog predsjednika usmjeri u onom pravcu kojeg je smatrao najkorisnijim za američke interese. Tako je CIA, preko Scotta, imala vjerojatno presudan utjecaj na kompletnu meksičku vladu i na donošenje njenih najvažnijih odluka. Bitna činjenica je da su u Ciudad de Méxicu u listopadu 1968.g trebale započeti Olimpijske igre pa je Ordaz Díaz bio opsjednut time da cijelom svijetu pokaže kako je u Meksiku “sve pod kontrolom”. Zato i donosi katastrofalnu odluku da silom zaustavi rastuće studentske prosvjede. Sve će to na kraju, u jednoj zamršenoj socijalno-poilitičkoj čipki koju se polako vezla na kraju završiti u tragediji na Tlatelolcu.

OPERACIÓN GALEANA I “BATALLÓN OLIMPIA”
“Operacija Galeana” bila je vladina strategija osmišljena s ciljem razbijanja i rastjerivanja studenata kako bi se spriječio njihov mirni prosvjedni marš koji je bio zakazan za 2.10.1968.g a trebao je krenuti s “Trga Tri Kulture” na Tlatelolcu i završiti na središnjem gradskom trgu Zócalo. Važan zadatak te “operacije” bilo je hapšenje studentskih vođa iz “Nacionalnog Štrajkačkog Vijeća”. Za izvršenje tog zadatka koji se pomno planirao u najužem krugu predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bila je zadužena vojska i tzv “Batallón Olipia”. Ali na kraju sve je završilo u totalnom kaosu i do tada neviđenom masakru studenata.
Okupljene studente na “Trgu Tri Kulture” na Tlatelolcu nadlijetala su dva heplikoptera. Jedan vojni, drugi policijski. Oko 17.55 sati iz zgrade u blizini Ministarstva Vanjskih Poslova Meksika ispaljene su zelene bengalke. Oko 18.15 sati iz helikoptera su ispaljene još dvije bengalke. Jedna zelena, druga crvena. Tada je počela paljba. Na studente su pucali pripadnici vojske i paramilitarne grupe poznate kao “Batallón Olimpia”. Godinama kasnije saznalo se da se radilo o pripadnicima Predsjednikovog Glavnog Stožera. Na studente sabijene na trgu počelo se istovremeno pucati s tla i s okolnih zgrada.
Sam predsjednik Gustavo Díaz Ordaz naredio je formiranje paramilitarnog “Bataljona Olimpija”, tobože radi potreba održavanja sigurnosti za vrijeme održavanja Olimpijskih Igara. Planirano je da ima oko 500 pripadnika iz redova Predsjednkovog Glavnog Stožera, Federalne Uprave Sigurnosti, Federalne Sudske Policije i Pravosudne Policije tadašnjeg Federalnog Distrikta (Ciudad de México). Na kraju ih je bilo između 1500-2000. Ta paramilitarna grupa koja je formirana kako bi “otkrila, špijunirala i obuzdala” pripadnike protestnih studentskih pokreta u stvari je obavljala najprljavije poslove obraćuna s opozicijom. Vršili su nezakonita ilegalna hapšenja, maltretiranja, mučenja, upade u stanove i otmice “nepoćudnih”. Članovi “Bataljona Olimpija” bili su odjeveni kao civili a kao znak raspoznavanja nosili su bijele trake na rukavu ili bijele rukavice. Sudjelovali su u svim akcijama razbijanja skupova i marševa studenata kao i u zauzimanju zgrada Sveučilišta UNAM i Politehničkog Instituta a na kraju se pokazalo kako će odigrati ključnu ulogu u masakru na Tlatelolcu. Bili su ubačeni među same studente ili razmješteni po okolnim zgradama s kojih su nakon zadnje ispaljene bengalke iz helikoptera počeli bezobzirno pucati po studentima na trgu čije izlaze je blokirala vojska. Pripadnici ovog bataljona koji su bili ubačeni među studente čak su uspjeli doći do trećeg kata zgrade Chihuahua s kojeg su se studentima obraćale njihove vođe. Njihov glavni cilj trebo je biti upravo njihovo hapšenje. Ali oni su bili ti koji su prvi zapucali na studente makar je vlada kasnije za to neuspješno pokušavala optužiti same studente.
Vjeruje se kako je bivši ministar unutarnjih poslova Luis Echeverría Álvarez nakon što je postao meksički predsjednik 1970.g. ponovo aktivirao dio pripadnika “Bataljona Olimpija” u paramilitarnoj skupini “Los Halcones” (“Sokolovi”) koju vodi pukovnik Manuel Díaz Escobaro. Ta skupina će 10.06.1971.g izvršiti “Matanza de Corpus Cristi” (“Pokolj na Tjelovo”) ili “El Halconazo” kada su u Ciudad de Méxicu ubili 120 studenta na mirnom prosvjedu podrške njihovim kolegama s “Universidad Autónoma de Nuevo León” koji su se pobunili protiv prijedloga zakona koji je gušio njihovu autonomiju. Tako je opskurni “Bataljon Olimpija” na neki način nastavio svoj opskurni život, samo u drugom obliku. Bar još za neko vrijeme.

EPILOG
Danas je u Meksiku na vlasti ljevica iako su i Gustavo Ordaz Díaz i Luis Echeverría Alvarez bili članovi “Partido Revolucionario Institucional” - PRI (“Revolucionarna Institucionalna Stranka”) koja sebe formalno smatra lijevim centrom i autentičnom sljednicom vrijednosti Meksičke Revolucije a postali su simboli najkrvavijih obraćuna s meksičkom ljevicom. Na čelu Meksika danas je lijevi populist Andrés Manuel López Obrador (AMLO), vođa “Movimiento de Regeneración Nacional” - MORENA (“Pokret Nacionalne Obnove”) koji prema najnovijem istraživanju iz listopada ove godine uživa podršku 67% građana Meksika. On je u svakom slučaju posebna pojava. Njegova vladavina u Meksiku na značajan način utjeće na aktualni politički trenutak kompletnog kontinenta. Činjenica je da lljevica danas udara politički ritam Latinske Amerike. Ali koliko dugo ? Dolazak na vlast ljevice u Čileu, Brazilu, Kolumbiji, Hondurasu i Boliviji jasan je politički znak. Svaka od tih ljevica je posebna, da ne spominjemo Kubu, Venezuelu ili Nikaragvu. Peru trenutno živi tešku krizu nakon pučističkog svrgavanja ljevičara Pedra Castilla a u Salvadoru Nayib Bukele koji je došao s ljevice sada “razgovara s Bogom” prijeteči “samoudarom” (“autogolpe”) Parlamentu uz podršu vojske a u Argentini je na upravo završenim predsjedničkim izborima (19.11.) pobijedio naizgled ridikulozni “showman”i tobožnji “anarhistički ultraliberal” (ma što to značilo) - ultradesničar Javier Milei. Kako bi rekao Gabriel García Márquez, europljani misle kako je “magični realizam” samo obićan književni stil u Latinskoj Americi ne razumijevajuči da je on životna svakodnevnica, “običaj”. Ako to prenesemo na politički život Latinske Amerike pa i na najrazličitije latinskoameričke ljevice, možda ćemo tek stvoriti pretpostavke za razumijevanje suštine tog kontinenta. Gerilske pokrete svih mogućih političkih vrsta da i ne spominjemo.
Claudia Sheinbaum, dosadašnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i najvjerojatnija buduća predsjednica Meksika izjavila je na komemoraciji ubijenim studentima na Tlatelolcu: “Drugi listopad se ne zaboravlja. Nikada više autoritarne vlade koji mlade studente koji se bore za slobodu i demokraciju vide kao svoje neprijatelje. Nikada više represivne vlade koje su spremne upotrijebiti metke protiv socijalnih pokreta i opozicionara !” Istovremeno, na ulice Ciudad de Méxica izašao je “Comite 68” da obilježi 55-tu obljetnicu studentskog masakra iz !968.g. Krenuli su u 16 sati s Tlatelolca a pridružili su im se predstavnici Universidad Nacional Autónoma de México (UNAM), Autonoma Metropolitana (UAM), Universidad Autonoma de la Ciudad de México (UACM), El Instituto Politécnico Nacional (IPN), sindikati i razne civilne udruge. I oni su obilježavali ovaj događaj pod sloganom “2 de octubre no se olvida” (“Drugi listopad se ne zaboravlja”). Pošli su s Tlatelolca pa preko Eje Central nakon sat i po hodanja po kiši stigli na trg Zócalo pred Palacio Nacional zahtjevajući pravdu za ubijene studente noseći transparente na kojima je pisalo ”Manje policije, više obrazovanja”, “U ratu protiv droge ginu studenti”, “Vi ste plod ove zemlje okupane krvlju”, “Mi studenti izlaziti ćemo na ulice sve dok bude trajala represija”. Tražili su pravdu i za 43 studenta iz Ayotzinape koji su ubijeni 26.09.2014.g. uzvikujući: ”Žive ste ih odveli, žive ih želimo” i “Ni oprost ni zaborav, kazna za ubojice !” Tada su ih, usred govora povijesnog vođe studentskog pokreta iz 1968.g. Félixa Hernándeza Gamundija maljevima i motkama napale maskirane osobe u crnom s navučenim kapuljačama iz tzv “Bloque Negro” (“Crni Blok”) bacajući na njih molotovljeve koktele i petarde pokušavajući srušiti zaštitnu ogradu oko Palacio Nacional. Gamundi je pozvao prisutne da ne nasjedaju na provokacije. Nakon 20-tak minuta I kratkog sukoba s policijom pripadnici “Crnog Bloka” su se povukli. Tako je završio 2.10.2023.g. “MEXICO LINDO Y QUERIDO !”

Oznake: Galeb, veslo

- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.11.2023., srijeda

HOĆE LI SE AMERIKA ISPRIČATI ČILEU ?

U ponedjeljak, 11. rujna 2023.g. navršilo se točno 50 godina od krvavog vojnog puča u Čileu. Taj prevrat i rušenje vlade predsjednika Salvadora Allendea izvršila je do tada tradicionalno neutralna čileanska vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom uz asistenciju sjevernoameričkog predjednika Richarda Nixona i njegovog dijaboličnog alter ega, Henry Kissingera, savjetnika u Nixonovoj predsjedničkoj kampanji 1968.g - a tada na funkciji državnog tajnika i Nixonovog “consiglierea” za nacionalnu sigurnost.
Kako je došlo do toga da “demokratska Amerika” odigra tako prljavu antidemokratsku ulogu u rušenju čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, čovjeka koji je 3. studenog 1970.g. postao prvi socijalistički mandatar na svijetu koji je demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima bio izabran na tu funkciju ? Jesu li su se SAD danas, pola stoljeća nakon organiziranja tog profašističkog puča, spremne ispričati Čileu i njegovom narodu zabog veličine patnje i tragedije koju su proživjeli zbog njih ?
Danas se o umješnosti i ulozi SAD u izvršenje vojnog puča u Čileu 1973.g. zna puno više jer je skinuta oznaka “tajnosti” s dijela dokumenata iz National Security Archiv-a iako je objektivnim analitičarima sve bilo jasno odmah. Tako je slavni nobelovac Gabriel García Márquez (inače “opasan komunista” čije knjige, kao i knjige mnogih drugih “subverzivnih autora”, Pinochetov režim ritualno spaljuje na lomačama pa je tako na jednoj od njih odjedom spaljeno čak 15 000 primjeraka Márquezove knjige “La aventura de Miguel Lattín clandestine en Chile”) još 1974.g. objavio tekst “Čile, puč gringosa” o tajnoj “washingtonskoj večeri” na kojoj se godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima će pobijediti Allende dogovorilo sve ono što će uslijediti ukoliko on pobjedi. “Svjetski čuvari demokracije” i “gospodari svijeta” sve su već riješili daleko prije održavanja čileanskih izbora i puča od 11.09.1973.g.
Naime, jedne snježne noći krajem 1969.g., dakle godinu dana prije predsjedničkih izbora a tri godine prije vojnog puča u Čileu, na periferiji Washingtona su se na tajnoj večeri našli 3 američka generala iz Pentagona i 4 visoka časnika čileanske vojske. Domaćin je bio zrakoplovni pukovnik pri vojnoj misiji Čilea u SAD, Gerardo López Angulo. Poeban gost na večeri je bio direktor zrakoplovne škole Čilea general Toro Mazote koji je dan ranije stigao u “studijsku posjetu” SAD. Tih sedam visokih američko-čilenskih časnika razgovaralo je što uraditi kako bi se spriječila pobjeda Salvadora Allendea na predstojećim čileanskim izborima ali i kako djelovati ukoliko Allende ipak uspije pobijediti. Dok su jeli pečenu govedinu s graškom i voćnu salatu pijuckajući odlična čileanska crna vina general Toro Mazote je rekao da će u tom slučaju: “Zauzeti palaču La Moneda u pola sata, makar je trebali i zapaliti”. Svi su se složili pa i general Ernesto Baeza, budući Pinochetov direktor Nacionalne Sigurnosti Čilea koji će za tri godine biti baš taj koji će izdati naređenje da se predsjednička palača zapali. Za stolom su još sjedili general Sergio Figueroa Gutieŕez, zapovjednik zračne brigade, budući Pinochetov minister Javnih Radova i najbolji prijatelj generala Gustava Leigha koji će naediti raketiranje La Monede i admiral Arturo Troncoso, budući pučist iz Valparaisa, koji će izvršiti krvavu čistku Allendeu odanih mornaričkih časnika. Ta “washingtonska večera” bila je prvi kontakt Pentagona s budućim pučistima. Nakon ove večere uslijediti će još niz susreta kako u Washingtonu tako i u Čileu na kojima je u tajnosti dogovoreno da će u slučaju pobijede Allendea i njegove uspješne inauguracije grupa urotničkih generala oružjem svrgnuti Salvadora Allendea.
Sve je bilo isplanirano unaprijed, hladnokrvno kao da se radilo o običnj ratnoj operaciji bez obzira na moguće žrtve. Taj je plan nazvan “Contigency Plan” a osmisliti ga je trebala pentagonska “Naval Intelegence Agency” koja je objedinjavala sve informacije drugih agencija uključujući i CIA a sve pod najvišim političkim vodstvom i nadzorom Nacionalnog Savjeta za Sigurnost. Bilo je “logično” da se mornarica zaduži za ovaj “projekt” jer je prvotni plan bio da se puč izvrši za vrijeme odvijanja zajedničkih američko-čileanskih pomorskih manevara na Pacifiku. Ti su se manevri trebali održati u rujnu 1970.g. istovremeno dok su se održavali čileanski izbori a sve u koordinaciji s čileanskim kopnenim i zračnim snagama.
Još 1965.g. SAD su razvile opsežnu akciju “Plan Camelot” kojom je bilo obuhvaćeno kompletno čileansko društvo. Još jedna Kuba nije se smijela dogoditi. Za amerikance je “pobjeda komunizma” bila istoznačna s izbornom pobijedom bilo koje lijeve političke opcije, pa makar i one najumjerenije. Oni su smatrali kako u tom slučaju “imaju pravo” da u ime svojih globalnih interesa - oružjem, nasilno sruše takvu vlast bez obzira na političku volju naroda suverenih država. Do izvođenja puča u Čileu neposredno nakon pobjede Allendea ipak ne dolazi i to zbog procjene američkog ambasadora u Čileu Edwarda Korryja i ispostave CIA u Čileu kako je za takvu terorističku državnu akciju “loš moment” i da bi sve moglo završiti katastrofalnim posljedicama za SAD. Stoga je trebalo razraditi nove planove.
Salvador Allende pobjedio je na čileanskim izborima 4.rujna 1970.g. Jedanaest dana poslije toga (15. rujna) američki predsjednik Richard Nixon primio je u Ovalnom Uredu Bijele Kuće konzervativnog vlasnika najvećeg i najutjecajnijeg čileanskog dnevnika “El Mercurio”, Augustína Edwardsa Eastmana. Taj događaj posredovao je predsjednik “PepsiCo” i glavni distributer “Pepsi Cole” za Čile, Don Kendall. Cilj susreta najmoćnijeg svjetskog političkog magnata (Nixona) s ovom dvojicom medijskih i poduzetničkih magnata bio je razrada sveobuhvatnog plana uništenja Allendea. Nakon razgovora tog naizgled čudnovatog trija predsjednik Nixon poziva Richarda Helmsa, direktora CIA. Otvorenu mu kaže da “režim Allendea u Čileu nije prihvatljiv Sjednjenim Američkim Državama” i naređuje masivnu intervenciju u Čileu. Za te prikrivene akcije odobrava mu početnih 10 milijuna dolara. Helms objašnjava Nixonovo odobravanje puča riječima kako je “Truman izgubio Kinu, Kennedy Kubu. Nixon neće izgubiti Čile”. Demokratska volja čileankog naroda izražena na slobodnim izborima ove lažne zaštitnike “svjetske demokracije” nije niti malo zanimala. Nixon zahtijeva od šefa CIA-e strogu konspiraciju Helms će kasnije tvrditi kako je to bila njegova “najtajnija misija nakon Drugog svjetskog rata”.
Početni cilj bio je “ekonomsko davljenje”, “proizvodnja kaosa” i nezadovoljstva u Čileu. Za to se zadužuje direktor Western Hempshire Divison CIA-e Wiliam Broe koji u svrhu toga formira “Task Force” pod upravom Davida Atlee Philipsa - šefa podružnice CIA-e u Brazilu. Taj plan ekonomskog razaranja, podsticanja bunta, kaosa i nepodnošljivih uvjeta života i krize u Čileu nazvan je “Projekt FUBLET”. Metode bespoštednog ekonomskog uništenja onih država čija vlast nije po volji moćnih američkih kontrolora stvarnosti prastara je priča. Kuba je tako pod sankcijama i u izolaciji već preko 60 godina a kompletna Latinska Amerika gotovo svakodnevno potvrđuje aktualnost slavne izreke davno preminulog don Porfiria Díaza: “Pobre México, tan lejos de Dios y tan cerca de Estados Unidos” (“Jadni Meksiko, tako daleko od Boga a tako blizu Sjedinjenih Država”). U novije vrijeme slične “blagodati” moćnog američkog susjeda posebno je osjetila Venezuela pa tako poznati ekonomist Jeffrey Sachs zajedno s Mark Weisbrotom u Izvještaju “Center for Economic and Policy Research” navode da je u Venezueli “ubijeno više od 40 000 ljudi kao posljedica sankcija” i to samo u periodu između 2017 do kraja 2018.g.
“Čileanska ekonomija mora vrištati”. Tim je riječima Nixon naredio uništenje čileanske ekonomije, promoviranje nereda, proizvodnju straha i očaja među građanima Čilea i stvaranje tzv “objektivnih uvjeta” za slom kičme Allendeovog režima i stvaranja klime podrške vojnom puču koji će srušiti demokratski izabranu vlast. Amerika odmah po završetku izbora u Čileu pokušava spriječiti da čileanski Kongres podrži Allendeovo preuzimanje funkcije predsjednika. Za ostvarenje tog cilja razradili su dva moguća puta: “Track I” - bio je pokušaj da Kongres ne prizna Allendea za predsjednika pozivajući se na činjenicu da “Unidad Popular” nije osvjio apsolutnu većinu za što im je trebala suradnja najuglednijeg čileanskog demokršćanskog lidera Eduarda Freia koji je trebao izvršiti Ustavni Puč poništavajući rezultaate izbora. On je trebao imenovati Vojni Kabinet koji bi predvodio prijelaznu vladu a predsjednički kandidat desničarske Partido Nacional (PN) Jorge Alessandri postao bi njen privremeni predsjednik koji bi zatim raspisao nove izbore i odstupio sa svoje funkcije a Eduardo Frei (koji ne bi ulazio u prijelaznu vladu) bio bi novi kandidat za predsjednika Čilea i “Track II” - koji je značio Vojni Puč.
O ulozi Eduarda Freia u rušenju Allendea i o neuspjehu socijalista da “nađu zajedničku riječ s demokršćanima” (što je po nekima bio glavni uzrok fatalnog kraja njihove vladavine) danas se puno razglaba ali je činjenca da on nije prihvatio ovu “izdajničku ulogu” (ima onih koji smatraju kako je to kasnije rezultiralo njegovom smrću na bezazlemoj operaciji, poput Pabla Nerude ). Puno tu još ima nejasnih stvari ali ova ideja američkog veleposlanika Korry-ja iz lipnja 1970.g. o Ustavnom Puču u Kongresu nije se ostvarila pa se pribjegava pripremama za izvršenje vojnog puča što počinje s obećanim Nixonovim “ekonomskim davljenjem” Čilea. MMF i Svjetska Banka uskraćuju Čileu sve kredite a zapadne kompanije prestaju sa svojim ulaganjima. To je bio prokušani recept i tehnika koja se već primjenila u Brazilu kako bi se opravdao vojni puč i rušenje predsjednika Joao Goularta. Činjenica je da se američki veleposlanik u Čileu Korry žestoko suprostavljao vojnom puču ( zalažući se za “ustavni puč” i sprječavanje Allendea da u Kongresu preuzme vlast) vjerujući da će vojni puč nanijeti štetu američkim interesima. Svoje spoznaje o pripremama vojnog puča prenio je Eduardu Freiu a posebno o suradnji majora Artura Marshalla i generala Horacia Gamboa s paravojnim desničarskim “Movimiento Nacionalista Patria y Libertad” (MNPL) kojeg je osnovao odvjetnik Pablo Rodriguez Grez pet dana nakon izbora s direktnim ciljem rušenja Salvadora Allendea. Njihov plan će se ostvariti tek za tri godine.
Peter Kornbluh, novinar i ekspert iz Arhiva Nacionalne Sigurnosti u Washingtonu i direktor Projekta dokumentacije u Čileu, objašnjava kako je Richard Nixon prvo poduzeo sve, naredivši direktnu akciju kako bi se socijalist Allende onemogućio da pobijedi na izborima 1970. g. u Čileu. Usprkos svemu, Allendeova koalicija Unidad Popular pobijedila je na izborima. Nakon toga pokušalo se spriječiti da Allende preuzme vlast. Nisu uspjeli a Allendeova osobna popularnost u širokim slojevima naroda rasla je sve više. To je izazvalo veliku nervozu u Bijeloj Kući. Nixon i Kissinger strahuju kako bi taj umjereni liječnik, demokratski socijalist i latinskoamerički marksist mogao uspjeti u svom projektu i postati uzor, primjer ostalim narodima latinskoameričke hemisfere koju je Amerika još od vremena “Monroeve Doktrine” iz 1823.g. i “Manifest Destiny” iz 1845.g. smatrala svojim “stražnjim dvorištem” kojim oni “imaju pravo” gospodariti i uređivati ga kako je njih volja a ne kako bi to, svojom slobodnom odlukom, željeli narodi koji žive na tom području. To nije moglo završiti drugačije nego u krvi i zločinu.
Ta vremena su politički izuzetno turbulentna. Eho kubanske revolucije još je odjekivao svijetom a posebno Latinskom Amerikom. Europu trese politički potres “revolucionarne” 1968 godine ljuljajući temelje “kapitalističke logike života”a studentski nemiri ne zaobilaze ni Jugoslaviju ali su najsnažniji u Francuskoj i Njemačkoj. Niz teoretskih kritika postojeće “kretenizacije života” pretvaraju se u direktnu akciju studenata ali uskoro i radnika uz zahtjev radikalnih promjena postojećeg načina života. U Meksiku 1968.g. uoči samog početka Olimpijade, dolazi do masakra studenata na trgu Tlatelolco (“Plaza de las Tres Culturas”). Iste godine Sovjetsku Savez tenkovima guši “Praško proljeće” u Čehoslovačkoj. U Argentini izbijaju tzv “Cordobazo” i “Rosariaso”, odnosno pobune studenata u tim gradovima. U Urugvaju se između 1967 - 1969.g. dešavaju četiri generalna štrajka. U listopadu 1967.g. u Boliviji je ubijen Che Guevara ali ne i njegova teorija “revolucionarnih žarišta”. U rujnu 1970.g. Allende pobjeđuje u Čileu a u Boliviji se uspostavlja “Asamblea Popular”, predstavničko tijelo sindikata i radnika kao alternativna vlada. U Meksiku u lipnju 1971.g. dolazi do “Krvoprolića na Tjelovo” (“La Matanza de Corpus Cristi” ili “Halconazo”) kada famozni paravojni “Los Halcones” masakriraju studente koji traže reformu obrazovanja (o čemu će Alfonso Cuarón snimiti film “Roma”). U Europi se početkom 60-tih godina u Italiji i Španjolskoj rađa ideja “eurokomunizma” koja sredinom 70-tih dominira zapadoeuropskim komunističkim strankama. To su godine Vijetnamskog rata, godine pobuna i revolucija ali i pokretanja “Operación Cóndor”, plana Sjedinjenih Američkih Država da uz pomoć desničarskih diktatura u Južnoj Americi svim metodama, bilo legalnim ili nelegalnim, pod svaku cijenu suzbiju ljevičarske političke pokrete. “Operacija Kondor” trajati će sve do 1980.g.
Na ljevici se tada pokreću rasprave o odnosu reforme i revolucije, načinima borbe protiv kapitalizma i Imperijalizma i različitim putovima u socijalizma. Otvara se prostor i za ideju čileanskog puta u socijalizam koji je podrazumijevao da se fundamentalna struktura buržoaske države ne dira i da se duboke društvene promjene pokušaju izvesti uz poštivanje institucionalnih i ustavnih formi i principa bez ikakvog nasilja nad njima. Treba imati na umu da u Latnskoj Americi 10% zemljoposjednika 60-tih godina prošlog stoljeća kontrolira 80% obradive zemlje. Seljaci tada čine 55% stanovništva Latinske Amerike. Oni žive u uvjetima ekstremnog siromaštva i prekomjerne eksploatacije. Industrijalizacija je vrlo niska, koncentrirana u nekoliko centara i enormno ovisna od Amerike. U Čile je čak 72.7% obradivih površina koncentrirano u samo 1.3% farmi dok 85,2% seljaka raspolaže sa samo 5,8% obradivih površina. Čileanska ekonomija 80% ovisi o bakru a 40% najvažnijih čileanskoh kompanija u stranim je rukama. Program Allendeovog “Unidad Popular” je u stvari ambiciozan projekt poboljšanja uvjeta života narodnih masa što podrazumijeva radikalan raskida s imprijalizmom. Zato će njegova vlada odmah potaknuti nacionalizaciju čileanskih prirodnih dobara i raspodjelu zemlje seljacima. Uvjeti nacionalizacije proizvodnje salitre, željeza itd dogovarali su se s vlasnicima. U prosincu 1970.g. čileanski Kongres je jednoglasno izglasao nacionalizaciju eksploatacije bakra. Nacionaliziraju se banke i osniva se “Área de Propriedad Social” - APS (“Područje Društvenog Vlasništva”) u što ulaze strateška nacionalizirana poduzeća. Allendeova vlada uskoro uspostavlja kontrolu nad industrijom čelika, naftnih polja, rafinerija, većine željeznica i zračnog prometa - tako da 1973.g. čileanska socijalistička vlada kontrolira 80% industrijske proizvodnje i 60% BDP-a. Sve je to bilo popračeno socijalnim mjerama poboljšanja uvjeta stanovanja, prehrane i zdravstvene zaštine. Naravno da se alarm velikih internacionalnih kompanija odmah upalio. Američki je već odavno bio upaljen. Allende je svjestan toga. On će inzistirati na mirnom putu ostvarenja socijalizma dolazeći zbog toga i u sukob s radikalnim krilom vlastite (Socijalističke) stranke. Zanimljivo je da su mu čileanski komunisti bili najlojalniji partneri podržavajući do kraja njegov pacifistički koncept. CIA i čileanska desnica u listopadu 1972.g. organiziraju štrajk kamiondžija paralizirajući kompletnu državu na što dolazi do velike mobilizacije i samoorganizacije radničke klase. Socijalni se konflikti zaoštravaju. Allende pokušava oslabiti urotnike i smiriti vojsku njihovim uključivanjem u izvršnu vlast pa tako 9. kolovoza 1973.g. formira svoj novi civilno-vojni kabinet u koji ulaze 3 generala i glavni zapovjednik policije. Taj krug “zatvara” neposredno uoči vojnog puča imenujući generala Augusta Pinocheta (23.08.1973) zapovjednikom čileanskih Oružanih snaga. Dakako, taj Allendeov pokušaj pokazao se promašenim na što su ga odmah upozoravali vođa radničkih samoorganizacija, “Córdones industriales”. “Kordoni” su bili organi teritorijalne koordinacije među radnicima određene zone unutar koje su se nalazile deseci tvornica i poduzeća čiji radnici imaju svoje predstavnike u pojedinom “Kordonu”. Upravo su oni su za vrijeme štrajka kamiondžija organizirali život u Čileu. U trenutku Pinochetovog puča u Čileu djeluje 31 “Kordon” od čega njih 8 u Santiago de Chileu. Jedan od radničkih vođa, Armando Cruces upozorava da “vojnici u vladi predstavljaju jamstva poslodavcima a ne radničkoj klasi”. Nekoliko dana uoči puča, 5.09.1973 “La Coordinación de los Cordones Industriales de Santiago” obratila se “drugu predsjedniku” Salvadoru Allendeu riječima: “Upozoravamo te druže, uz svo naše poštovanje i povjerenje koje još imamo prema tebi da češ, ukoliko ne provedeš program Narodnog Jedinstva, ukoliko izgubiš povjerenje u mase, izgubit jedinu stvarnu podršku koju imaš ti osobno i kao predsjednik vlade i biti češ odgovoran što češ odvesti zemlju, ne u građanski rat jer je on već u punom tijeku, nego u hladnokrvni, planirani masakr najsvjesnije i najorganiziranije radničke klase Latinske Amerike”
Nakon Pinochetovog vojnog puča kompletnu kontrolu nad zdravstvom preuzima vojska a ministar zdravstva postaje pukovnik. Sva nacionalizirana industrija vraćena je starim vlasnicima ili su velikodušno obeštećeni. Rudnici bakra vraćeni su američkim vlasnicima. Pinochet u jednom od svojih prvih intervjua kaže: “Netočno je da mi čileanci preuzimamo nešto što nama ne pripada”. Politička diktatura, ekonomski neoliberalizam, elimiranje bilo kakve vrste državne intervencije, svetinja privatnog vlasništva i djelovanje magične “nevidljive ruke tržišta” postaju, u režiji Miltona Friedmana i njegovih “Chicago boys-a”, temelji organizacije čilenaskog društva. Pučističkoj klici sada se širom otvaraju vrata svih banaka koje su Allendeovoj vladi odbijale dati kredite, a posebno vrata Svjetska Banka i “El Banco de Desarrollo Latinoamericano”. Izdašni krediti i inozemne investicije preplavljuju Čile. Predsjednik Nixon Pinochetu odmah odobrava kredit od 24 milijuna dolara za kupnju 120 000 tona pšenice što je bilo 8 puta više nego od onoga što je Allendeova vlada uspjela dobiti u sve 3 godine svog postojanja. Radnička kontrola tvornica se ukida, zabranjuju se sindikati a njihove vođe se hapse ili ubijaju. Zabranjuju se sve političke stranke osim onih koje Vojna Hunta proglašava “patriotskim” a radničke stranke se posebno stavljaju izvan zakona. Napušta se politika kontrole cijena, ukida se program respodjele mlijeka itd. Tako je Nixonova Amerika uspjela srušiti demokratsku izabranu vladu Salvadora Allendea i u Čileu instalirati neoliberalni koncept društva “na vrhovima bajoneta”, doduše krvavim, ali koga uopće briga za to !?
Vojni puč u Čileu je na brutalan način zatvorio put kojim su različite latinskoameričke država krenule pokušavajući izgraditi državu blagostanja koja bi suvereno i slobodno raspolagala svojim prirodnim bogatstvima. Eric Toussant, osnivač “The Committee for the Abolition of Illegitimate Debt” smatra kako je Pinochetov puč nagovjestio ono što će se desiti u slijedećih desetak godina u Latinskoj Americi - a to je: imperjalistička kontraofenziva predvođena Amerikom i instaliranje projekta ekonomskog modela kojeg danas poznajemo pod imenom Neoliberalizam. Taj je model je instaliran silom vojnog oklopa a protiv interesa najširih masa. Amerika zatim pomaže dolazak na vlast Carlosa Menema u Argentini i Carlosa Salinasa de Gortaria u Meksiku koji su, obečavajući ostvarenju “eknomskog ćuda”, doveli do teških neuspjeha i produbljenje socijalnih konflikata. Od tzv politike “ekonomskog šoka” na kraju će narodu ostati samo šok. Čile je postao živi laboratorij za nametanje tog modela koji se temeljio na ukidanju dotadašnjeg modela stimuliranja rasta i razvoja društva preko Države. Noliberalni model podržava privatizaciju svih strateških resursa, zdravstva i obrazovanja - reducirajući intervencije javnog sektora u reguliranju gospodarskih aktivnosti. Tako se 1973.g. pomoću tenkova, “na vrhovima bajoneta” a teoretski osmišljen idejama Miltona Frriedmana (Chichago University) i pod američkim pokroviteljstvom, promovirao “ekonomski model ćileanske diktature”. Na taj je način neoliberalni ekonomski model bučno ušetao na svjetsku pozornicu hodajući “ruku pod ruku” s okrutnom političkom diktaturom istovreeno trubeći o tobožnjoj zaštite demokracije. I još uvijek ne prestaju trubiti….
Neoliberalizam je u Čileu iza svojih prvih koraka ostavio za sobom krvavi trag. Časni čileanski vojnici koji nisu podržavali pučiste brutalno su pogubljeni. U atentatima su ubijena dva vrhovna zapovjednika čileanske vojske. General René Schneider ubijen je u atentatu 1970.g. u Čileu a 1973.g. u Buenos Airesu je ubijen general Carlos Prats. Na amerčku sramotu u Washingtonu je 1976.g. ubijen bivši čileanski minister vanjskih poslova i ministar obrane Letelier del Solar Orlando zajedno s 25-godišnjim amerikancem Ronnie Moffittom. “Demokratski svijet” a ni tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter ne uzbuđuju se previše zbog toga, uostalom - kao niti zbog ubojstva na desetke tisuća “nepoćudnih” čileanaca. Prognane da i ne spomnjemo. Štoviše, Henry Kissinge u prosincu 1973.g dobija Nobelovu nagradu za mir a Milton Friedman 1976.g. Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Pet dana nakon vojnog puča u Čileu Nixon je u telefonskom razgovoru zadovoljno rekao Kissingeru: “Ovo u Čileu se konsolidira”, dodajući: “U vrijeme Eisenhowera bili bismo heroji” pa cinično nastavlja kako se, na sreću, “naša ruka (..) u ovome ne uočava”. Kissinger mu je u istom, gotovo posprdnom stilu, odgovorio kako uostalom: “Mi to nismo napravili….mi smo im samo pomogli”.
Danas više nema nikakvih tajni o ključnoj ulozi ovog dijaboličnog dvojca u kreiranju strašnog zločina koji se u njihovoj režiji odigrao u Čileu 1973-g. Jedino pitanje koje na kraju preostaje je ono s početka ovog teksta: Imaju li Sjedinjene Američke Države danas u sebi dovoljno demokratskog i moralnog kapaciteta da se javno ispričaju čileanskom narodu za svo zlo i za sve patnje koje su mu tada nanijeli ?

Oznake: školjka, maestral

- 13:56 - Komentari (76) - Isprintaj - #

06.11.2023., ponedjeljak

Dictablanda ili meka diktatura Andreja Plenkovića

Pojam “dictablanda” pojavio se prvi put 1930.g. u Španjolskoj za vrijeme vladavine generala Berenguera kojeg je kralj Alfonso XIII odabrao za novog mandatara vlade nakon pada diktature Miguel Prímo de Rivere. Pojam je skovan tako da se u španjolskom pojmu diktature ( dicta-dura ) riječ “dura” ( koja znači - tvrda, teška ) zamijenio s riječi “blanda” ( koja znači - meka ). Dakle, kovanica “dictablanda” opisuje takav oblik vladavine koju karakterizira “meka diktatura”. Ta sintagma kao da na najbolji način opisuje suštinu današnejg oblika vladavine u Hrvatskoj.
Ono što de dogodilo u Hrvatskom Saboru u utorak 24. listopada 2023.g. definitivna je potvrda toga. Taj dan će se pamtiti kao dan kada je hrvatski premijer Plenković “urbi et orbi” objavio ukidanje parlamentarizma u Hrvatskoj. Nekome ove rječi mogu zvučati kao pretjerivanje. Uostalom buljuci “političkih komentatora” koji se ovih dana slivaju po svim hrvatskim televizijama uglavnom gotovo zborno pljuckaju s visoka po onom dijelu opozicije koji je, prosvjedujući kontra čina javnog silovanja zakonodavne vlasti od strane izvršne vlasti pred očima kompletne hrvatske javnosti, lupkao pločicama po saborskim klupama.
A što se usitinu dogodilo tog nezaboravnog utorka ?
Premijer Plenković došao je u Hrvatski Sabor podnijeti “Godišnje izvješće vlade Republike Hrvatske” ali očito bez namjere da se u Saboru ponaša po pravilima tog najvišeg Zakonodavnog tijela u Hrvatskoj (odnosno po njegovom Poslovniku) nego po vlastitim pravilima, demonstrirajući zorno na taj način “koja je vlast u Hrvatskoj jedina prava vlast”. Za to mu je bila potrebna kolaboracija predsjednika zastupničkog kluba HDZ u Saboru, inače potpredsjednika Sabora viteza Željka Reinera - koji je, u odsutnosti predsjednika Sabora g. Jandrokovića, predsjedavao ovom saborskom sjednicom.
Naime, treba dodati da nakon podnošenja premijerovog godišnjeg Izvješća saborski zastupnici nemaju pravo na replike niti na osobne diskusije. Mogu govoriti jedino predstavnici zastupničkih klubova. Jedini način na koji su zastupnici mogli osobno govoriti o ovoj točki bilo je traženja stanke ili povrede Poslovnika. E to njihovo pravo na govor u Parlamentu hadezeov duet Reiner - Plenković odlučio im je oduzeti. Tu činjenicu većina “političkih komentatora” koji uglas pjevju o tome kako su saborski zastupnici morali svojim argumentiranim diskusijama a ne lopaticama kontrirati premijeru - očito jednostavno ne zna. Toliko o njima. Nasilje koje je izvršeno nad Parlamentom, najvišim Zakonodavnim tijelom u Hrvatskoj, njegovim pravilima, nad onima koji predstavljaju suverenitet i volju hrvatskih građana - od strane ključnog čovjeka Izvršne vlasti a uz asistenciju potpredsjednika Sabora g. Reinera izazvalo je sasvim opravdanu reakciju dijela saborskih zastupnika. Po meni je ta reakcija zastupnika bila preblaga, odnosno nekorespodentna težini izvršenog akta nasilja Izvršne vlasti nad Saborom i čina uzurpacije onih političkih ovlasti koje izvršnoj vlasti ne pripadaju. Sve je to izvršeno javno. U većini demokratskih zemalja parlamentarci bi zaista regirali puno žešće.
Treba napomenuti da Sabor bira premijera a ne on njih. Da saborski zastupnici imaju tzv “izvorni izborni legitimitet” jer su izabrani neposredno od strane naroda kojeg šef Izvršne vlasti nema jer je izabran posredno i to do strane tih istih saborskih zastupnika pa tako njima i odgovara za svoj rad, odnosno zastupnici ga mogu u svakom trenutku smijeniti jednako kao što su ga jednom i izabrali. Ali se on u utorak 24. listopada 2023.g. stavio iznad svih njih i to na način da je četvorici saborskih zastupnika oduzeto pravo na govor u trajanju od dvije minute prije početka premijerovog izlaganja. To nasilje i uzurpacija saborske govornice od strane predsjednika Vlade izvršeni su na očigled kompletne hrvatske javnosti. Da eventualno ne bi bilo nikakve zabune oko karaktera tog čina javne egzekucije parlamntarizma u Hrvatskoj premijer Plenković je nakon svog izlaganja - pred TV kamerama direktno u novinarske mikrofone “svom puku” u imperijalnom stilu poručio: “Cilj nije da gubimo vrijeme slušajući po njihove dvije minute ni o čemu. Mi smo održali raspravu o onome o čemu smo došli”.
Sve je dakle bjelodamo. Nitko ništa ne krije. Apsolutni Vladar Hrvatske javno je izjavio kako on ne želi “gubiti vrijeme” u Parlamentu slušajući zastupmnike “ni o čemu”. On “I njegovi” su im zato jednostavno oduzeli pravo na “bevezno blebetanje”. Naravno, ne treba uopće sumnjati u to kako će saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav ( u kojem HDZ ima većinu ) odlučiti da nikome nikakva pravo u Saboru nije oduzeto. E moji Španjolci, kako bi ste Vi nazvali ovakvo političko ponašanje? Možda je pojam “dictablanda” u ovom slučajju zaista premek.

Oznake: pijesak, obala

- 12:00 - Komentari (59) - Isprintaj - #

09.05.2023., utorak

GIANNI MINA (1938 - 2023)

Umro je “najveći latinoamerikanac od svih talijanskih novinara”, objavio je argentinski “Clarin” 27.03.2023. g. na dan smrti talijanskog novinara, redatelja, pisca, esejiste, producenta, “zamjenskog oca” Diega Armanda Maradone i angažiranog ljevičara, čovjeka “svete riječi” Giannija Mine, institucije talijanskog i svjetskog novinarstva. Meksička “La Jornada” se toplim rječima oprostila od velikog “poznavatelja i zaljubljenika Latinske Amerike” a “Diario de Cuba” je podsjetio kako je Fidel Castro svoj najduži i najpoznatiji intervju (16 sati razgovora) dao upravo ovom novinaru. Sam kubanski predsjednik Miguel Díaz Canel je izjavio kako je “Kuba s dubokom tugom primila vijest o smrti izvanrednog intelektualca i dragog prijatelja Giannija Mine” dodavajući kako je “svojom borbom za pravdu zavrijedio naše divljenje”. Svi informativne agencije i svjetski mediji objavili su vijest o smri Giannija Minne koji je 17. svibnja 2023.g. trebao napuniti 85 godina ali se možda najtočnijim riječima od njega oprostila čileanska novinarka Isabella Arria napisavši kako je umro “branitelj najljepših utopija”.
Svaki pravi novinar branitelj je “najljepše utopije” - utopije o dosezanju, otkrivanju, objavljivanju i obrani Istine. Taj je njihov napor možda najplemenitiji i “najljepši” ali je, nažalost, jako opasan jer novinari koji otkrivaju i brane istinu nerijetko postaju žrtve onih (moćnih kontrolora društvene zbilje) koji tu Istinu žele prikriti. Zar nas sudbina osnivača Wikileaksa Juliana Assangea koji se trenutno nalazi u britanskom zatvoru najviše sigurosti (a čiju ekstradikcju traže SAD) na dramatičan način ne upozorava na tu činjenicu, tim više što iza njegove golgote stoje zemlje koje su tobože “najveće zaštitnice demokracije”. Koliko li je samo strašnih zločina do sada napravljeno u ime tobožnje zaštite demokracije !?
Prema podacima UNESCO (“Izvještaj” od 16.01.2023.) u 2022.g. u svijetu je ubijeno 86 novinara i medijskih zaposlenika (svaki četvrti dan jedan) što je povećanje od nevjerojatnih 50%. Prema “Izvještaju o slobodama novinarstva” objavljenog od strane “Reportera bez granica” Meksiko je zemlja u kojoj je prošle godine ubijeno najviše novinara. On je ujedno jedina zemlja koja je po ubojstvima iznad Ukrajine. Među ubijenmim novinarima 15% su žene. U ovom trenutku u svijetu se u zatvorima nalaze 553 novinara (od toga najviše u Kini, Iranu i Burmi). Kada govorimo o našoj situaciji najnoviji prijedlozi izmjena kaznenog zakona kao i svakodnevna retorika najviših nositelja izvršne vlasti u Hrvatskoj i njihov način ophođenja prema novinarima ne ulijevaju nam niti malo nade da se odustaje od notornih pokušaja “discipliniranja” novinara, urednika i “neposlušnih medija”. U zemlji koja je službeni prvak Europske Unije po korupciji to je vrlo opasno, moglo bi se kazati - alarmantno, tim više ukoliko znamo da bi gotovo sve hrvatske koruptivne afere bile zataškane da nisu postojali hrabri novinari koji su ih objelodanili.
U tom svjetlu moramo gledati i na Giannija Minu ( Torino, 17.05.1938.) koji počinje svoju novinarsku karijeru u sportskoj novini “Tuttosport”. Na TV RAI debitirao je 1960.g. kao izvjestitelj s Olimpijskoh igara u Rimu. Od 1965.g. radi u sportskoj reviji “Sprint”. Brzo postaje poznat a posebno po svojim mnogobrojnim dokumentarcima i istraživanjima koji obilježavaju tadašnju epohu talijanske televizije. S Renzom Arboreaom i Mauriziom Barendsonom 1976.g. na RAI 2 pokreće emisiju “L’altra Domenica”. Talijanski predsjednik Sandro Pertini osobno mu je 1981.g. uručio “Nagradu San Vicente” za najboljeg TV novinara godine. U svojoj kultnoj TV emisiji “Blitz” među ostalima intervjuira Federica Fellinija, Sergia Leonea, Jane Fondu, Enza Ferraria, Gabriela Garcíu Marqueza, Muhameda Alija i Eduarda De Filippoa. Govorilo se kako Mina posjeduje “svetu riječ” za sve dobronamjerne ljude. Napisao je dvije knjige o svojim razgovorima s Fidelom Castrom koji je s njim po prvi put otvoreno progovorio o svom kompleksnom odnosu s Che Guevarom. Prvoj knjizi predgovor je napisao Gabriel García Marquez a drugoj Jorge Amado. Kao uvjereni ljevičar ( bio je član KP Italije) od sportskog novinara sve više se pretvarao u ozbiljnog analitičara društvene zbilje i prijatelja mnogih poznatih osoba s javne scene koji su udarili pečat vremenu u kojem je živio. Intervjuira ljude iz svijeta sporta poput Platinija, Ronalda, Carlosa Monzona ili Nereo Rocca ali i gvatemalsku aktivistkinju i dobitnicu Nobelove nagrade za Mir Rigobertu Menchú, brazilskog prozaista, dramatičara, pjesnika i glazbenika Chica Buarquea i Ray Charlesa.
Tako je počevši od novinara sportskog “Tuttosporta” iz Torina polako postajo uvaženi suradnik novina poput “La Republica”, “l’Unita”, “Corriere de la Sera”, “Il Manifesto”….Mina je bio žestoki navijač nogometnog kluba “Torino” ali možda najveći prijatelj i branitelj mitskog Diega Maradone o kojem će snimiti slavni dokumentarac o zadnjoj, najbolnijoj godini života ove nogometne megazvijezde, koju je naslovio “Maradona nikada neće biti običan čovjek”. Kao novinar “pokrio je” osam Mundijala i šest Olimpijada kao i desetine različitih svjetskih prvenstava, izvještavao o vrhunskom svjetskom boksu kao i o društvenim sukobima manjina ali je istovremeno bio zaljubljenik glazbe pa je producirao “Povijest Jazza” kao i program u 14 dijelova o popularnoj glazbi Centralne i Južne Amerike kao i sociološku povijest tog fenomena.
Pored svojih dokumentaraca o Fidelu Castru, Muhamedu Aliju, Ernestu Che Guevari, Rigoberti Menchú i drugima politički je aktivan pa tako sudjeluje u zapatističkoj karavani 2001.g. predvođenoj Subcomandanteom Marcosom i s još 23 komandanta Zapatističke vojske (“Marš za Dostojanstvo” - 3 000 km kroz 12 država i 32 grada) od San Cristóbal de las Casasa u Chiapasu na jugu Meksika pa do trga Zócalo u Ciudad de Méxicu. Snima dokumentarni film o Subcomandanteu Marcosu pod naslovom “Marcos, ovdje smo”. U svom intervjuu 2004.g. za “La Jornada”, objašnjavajući filozofiju djelovanja tog karizmatičnog zapatističkog vođe, kazao je kako je Marcos “odgojen u majanskoj kulturi i da stoga zna kako mora biti strpljiv” pošto su Maje imale specifičan odnos prema vremenu (“imanju vremena”). Žurba nije bilo njihovo određenje. Upravo suprotno: “Majanska tradicija kaže da će ljudima jednom vraćeno ono što su im oduzeli. Zbog toga (zapatistički) pokret ne služi samo indiosima nego cijelom svijetu”.
Mina odlično poznaje i obožava Latinsku Ameriku. Svjestan je svih njenih problema. Kao angažirani ljevičar dolazio je u sukobe s represivnim nedemokratskim režimima. Tako su ga argentinske vlasti za vrijeme Mundijala u Argentini 1978.g. (u kojoj je 1976.g. izveden vojni puč i uspostavljen režim generala Videle koji je ubio na desetke tisuća ljudi - što licemjernoj FIFA-i niti “demokratskom svijetu” nije nimalo smetalo) upozorile kako neće tolerirati njegov politički angažman. Ali pošto je na jednom okruglom stolu postavio pitanje o nestalim građanima (“desaparecidos”) kojima se nije znalo broja i nakon toga još pokušao prikupiti podataka o njima - on je jednostavno protjeran iz Argentine. Tako je argentinska pučistička vojna hunta uz pomoć Svjetske Nogometne Federacije i zatvaranja očiju “demokratskog Zapada” koristila Svjetsko nogometno prvenstvo za pranje svog imidža.
Nije to bilo prvi put da FIFA uz opći muk i asistenciju “demokratskog svijeta” radi svinjarije u Latinskoj Americi. Tako je FIFA 21.11.1973.g. organizirala najsramotniju nogometnu utakmicu u povijesti. Naime, kvalifkacijska utakmica za Mundijal u Njemačkoj između Čilea i SSSR-a trebala se održati na (u tom trenutku) još uvijek krvavom Estadio de Chile na kojem su Pinochetovi krvnici samo dva mjeseca ranije, nakon fašističkog vojnog puča i rušenja legalno izabranog predsjednika Allendea, zatvorili i pogubili nebrojene čileanske rodoljube. Reprezentacija SSSR-a odbila je igrati na tom stratištu i Čile se kvalificirao na svjetsko nogometno prvenstvo pobjedom od 1:0 na utakmici koja je održana bez protivnika. Izgeda da to nikome od svjetskog “političkog establishmenta” nije previše smetalo.
Mina je smatrao kako Latinska Amerika početkom XXI stoljeća počela živiti jedan specifičan moment tranzicije koji zahtijeva pojavu novih vođa koji prihvaćaju kao svoju temeljnu moralnu maksimu stav da njihova vodeća uloga ne podrazumijeva nikakve privilegije. On vjeruje kako se kreira takva politička zbilja koja zamjenjuje logiku starih političkih stranaka i njenih “starih vođa”. Javljaju se “pokreti” koji u sebi nose tu “novu snagu” (novu političku paradigmu). Meksički zapatisti jedna su od tih snaga.
Moćnici su odavno shvatili kako proizvoditi, dozirati i plasirati informacije među populus znači perpetuirati svoju privilegiranu poziciju koju svakodnevno obnavljaju upravo zahvaljujući programiranju i kontroliranju ponašanja drugih. Zbog toga se još davno pojavio fenomen predoziranja ljudi kontroliranim poluinformacijama kako bi ih se potpuno dezinformiralo. “Usamljena gomila” obrađuje se prekomjernim bombardiranjem “friziranim informacijama”. Stimulira se “gragarni nagon” gomile, “motiv stada”. Ponašanje masa se modelira proizvodnjom potrebe za neumjerenom konzumacijom “junk-informacija” i “fake newsa” što jako pogoršava njihovo mentalno zdravlje i sposobnost objektivnog rasuđivanja. Izazivaju se “moralne panike”, “kolektivne psihoze” i dirigirano (usmjereno) ponašanje. Globalni medijski rat među proizvođačima informacija dosegao je danas neslućene razmjere a razvoj sofisticiranih tehnologija samo ga je produbio. Rat u Ukrajini to nam na najgori mogući način svjedoći svakodnevno.
Gianni Mina je zato odbacivao bilo kakvu pretenziju da jedino on “nosi istinu u svom džepu” kritički smatrajući kako je smisao novinara “da traga za istinom” istovremeno razumijevajući “kako ona ne mora biti ono što on misli da ona jest”. Iako je pripadao novinarskoj eliti iz svijeta novinarstva najviše razine za samog sebe je tvrdio da se u suštini bavi “novinarstvom dječaka koji priča priču ulice koja je važna za one ljude koji tu žive”. Suština tog novinarstva je - iskrenost.
Fasciniran je Latinskom Amerikom pa inicira snimanje ciklusa filmova o tom dijelu svijeta. Upoznaje najboljeg Cheovog prijatelja, argentinsko-kubanskog biokemičara, liječnika, pisca i znanstvenika Alberta Granado Jiméneza koji je 1952.g. na motociklu zajedno s dvadesettrogodišnjim Cheom kružio Latinskom Amerikom (o čemu je Che napisao “Dnevnik motocikliste”, Granado roman a José Rivera 2004.g. snimio igrani film) što sve, nakon suradnje s brazilskim redateljem Walterom Sallesom (“koja je bila fantastična”) snima dokumentarac o osamdesetogodišnjem najboljem Cheovom amigu uz pomoć kojega rekreira njihovu legendarnu motociklističku avanturu. Među njegovim esejima o Latinskoj Americi posbno se ističu “Bolji svijet je moguć” i “Nestali kontinent” (1995.) koji se sastoji od razgovora s Gabrielom García Marquezom, Jorge Amadom, Eduardo Galeanom, Rogobertom Menchú, Frei Bettom ali i preživjelim gerilcima koji su sudjelovali u Cheovoj bolivijakoj kampanji (kada je ubijen), s Harry Villegasom (Pombo) i Leonardom Tamayom (Urbano). Deset godina kasnije izdati će “Nestali kontinent ponovo se pojavio” u kojem razgovara s Eduardom Galeanom, Fernandom Solanasom, Hugom Chávezom, Gilbertom Gilom, Arundati Rox, Tarikom Alijem, Pacom Ignaciom Tabom II, Leonardom Boffom i Francois Houtartom. Među mnogim knjigama 1999.g. piše knjigu “Papa i Fidel” (nakon posjete Ivana Pavla II Kubi). Od 2000 do 2015.g. uređuje tromjesećnu reviju “Latinamerica e tutti i Sud del Mondo” tiskajući stotine članaka o geopolitičkim temama.
Za svoj filmski rad 2007.g. dobiva na berlinskom filmskom festival prestižnu nagradu “Berlinare Camera” koja se dodjeljuje “osobama i institucijama koji su posebno doprinijeli filmskoj produkciji”. Mina je autor više od 60 dokumentaraca i nebrojenih intervjua. Jako je držao do prijateljstva. S Peleom ga je vezivao snažan prijateljski odnos ali s Maradonom je bio najbliži pa je tako ostao uz njega i u njegovim najtežim trenucima prateći ga na liječenje od ovisnosti na Kubu. Maradona mu je priznao kako je zbog svoje bolesti koja se “pretvorila u noćnu moru” na kraju “nanio patnju mnogim osobama koje me vole”. To čudno prijateljstvo dvojice poštivatelja Chea iz dva sasvim različita životna kruga trajalo je do kraja.
Mina nuje prihvaćao da ga smatraju “sveznalicom”. Odgovarajući na pitanje. “Može li novinarstvo biti nepristrano ?” odgovorio je: “Nitko ne može biti istinski nepristran. Biti iskren već je puno”. Bio je član “Mreže Intelektualaca u Obrani Čovjećanstva”. U svojoj zadnjoj knjizi “Ovako ide svijet” piše o odnosu novinarstva, moći, vlasti i slobode. Bio je čovjek koji je označio jednu epohu. Za njegov 80-ti rođendan Kuba mu je uručila odlikovanje “Félix Elmuza” koje dodjeljuje “Unija Kubanskih Novinara (UPEC)”. Za vrijeme trodnevne počasti Mini održane u kubanskom veleposlanstvu u Rimu on je rekao kako je Kuba “primjer svijetu” objašnjavajući da Kuba “za mene predstavlja ostvarenje utopije, čak i pod blokadom koja traje više od 50 godina”. I na kraju, možda bi zaista mogli zaključiti kako je Gianni Mina cijelim svojim životom na najbolji mogući način posvjedočio kako je potraga i napor za dosezanjem Utopije jedini pravi smisao ljudskog postojanja.

Oznake: jedro, veslo

- 14:28 - Komentari (72) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.