Marin Jurjević o svemu

< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

04.02.2018., nedjelja

RAMÓN XIRAU



Krajem srpnja prošle godine u Ciudad de Méxicu umro je Ramón Xirau (20. siječnja 1924.g. Barcelona - 26. srpnja 2017.g. Ciudad de México ) , jedan od najznačajnijih meksičko-europskih intelektualaca prošlog i početka ovog stoljeća. Malo poznat kod nas, zbog našeg teško razumljivog “provincijskog europocentrizma “ ili svojevrsnog ”antibalkanskog balkanizma” tipičnog za frustrirani, istraumatizirani europski jugoistok ( sličan onom kroatocentričnom inzistiranju na nazivu “Južna Hrvatska” - umjesto imena Dalmacija ).
Ramón Xirau je pripadao specifičnoj vrsti ljudi koje bi danas nazvali političkim izbjeglicama. Prisjetimo se s kojom ksenofobijom se Europa ( da ne spominjemo trumpiziranu Ameriku ) danas odnosi prema izbjeglicama i općenito prema “tuđinima”, pa će nam biti jasnije kroz što je prolazio mladi Ramón, inače katalonac, rođen u Barceloni – čije djetinjstvo i mladalačke godine sudbonosno određuje tragedija španjolskog građanskog rata, rušenje legalne republikanske vlasti, pobjeda Falange i fašističkih vojnih pučista na čelu s Caudillom Francom.
Ramónov otac Joaqin Xirau I Palau ( 1895-1946 ) bio je poznati katalonski intelektualac, liberalni katolik i ljevičar, filozof i dekan na prestižnom “Filozofia y Letras de Barcelona” za vrijeme republikanske vlasti. I sam Ramón kasnije će postati jedan od najpoznatijih meksičko-katalonsko-španjolskih filozofa, pjesnika i intelektualaca. Njegov je otac zasigurno ostavio značajan trag na njegovo kasnije djelo. Otac mu je bio veliki poznavatelj i pod jakim utjecajem filozofije Schelera, Husserla i Bergsona. Blizak je kršćanskom misliocu Emmanuelu Mounieru i krugu intelektualaca oko revije “Esprit” koju je pokrenuo Mounier .
Ramón je provodio svoje djetinjstvo i rastao u Barceloni. Godine 1936. izbija građanski rat. Barcelona je jedno od najvećih uporišta španjolske ljevice ( u rasponu od anarhista, trockistam komunista do lijevih sindikalista ). Ramónovi roditelji ga 1938. godine, kao četrnaestogodišnjaka, u strahu za njegov život, šalju u izbjeglištvo u Francusku u Marseille. Svoju 15. godinu napunit će daleko od svoje rodne Barcelone i od svojih roditelja. Nakon pobjede frankizma i poraza republikanaca, Ramónovi roditelji, uz pomoć velikog pjesnika i njihovog prijatelja Antonia Machada, poput mnogih ljevičara - bježe u Francusku, u Pariz. Uskoro se nalaze sa sinom i brodom isplovljavaju za New York odakle se autobusom prebacuju u Meksiko. Ramón je petnaestogodišnjak. Na put za Meksiko istovremeno kreću i druge španjolske republikanske mlade izbjeglice tako da Ramón putuje zajedno s pjesnikom Tomasom Segoviom, slikarom Vincenteom Rojom, novinarom Joseom de Colinom i drugima. Ti mladi španjolski intelektualci u budućnosti će izuzetno puno doprinjeti meksičkoj kulturi ali i intelektualnom povezivanju Meksika s Europom.
Zanimljiva je paralela sa današnjim vremenom i odnosom prema izbjeglicama. I tada je Europa, ta demokratska stara gospođa, itekako zakazala : prvo, prepuštajući Republikansku Španjolsku divljanju “fašističke zvijeri” – uglavnom se pretvarajući kao da se ništa ne dešava, licemjerno promovirajući svoju poznatu “politiku nemiješanja”. A nakon pobjede fašističkih pučista nerado otvara svoje granice španjlskim republikanskim izbjeglicama, prepuštajući ih najčešće njihovoj nesigurnoj sudbini a tako često i smrti u progonima koji su uslijedili nakon Francova dolaska na vlast. Prisjetimo se samo te iste “demokrastke Europe” i sudbine Lava Davidoviča Trockog kojeg nakon Staljinovog protjerivanja iz Rusije ne prihvaća niti mu pruža politički azil niti jedna od deklarirano “demokratskih” eusropskih zemalja. Utočište mu u početku pruža Turska nakon koje Trocki odlazi u Francusku pa Norvešku da bi, nakon svih odbijanja u Europi, dobio utočište i azil u dalekom Meksiku, baš poput Ramónove familije, u koji stiže iz Norveške brodom i to u siječnju 1937. godine u luku Tampico . Prihvatila ga je meksička vlada na čelu s predsjednikom Lázarom Cárdenasom. U Tampicu su Trockog čekali Diego Rivera, najveći meksički i svjetski muralist i njegova fascinantna, zagonetna supruga, slikarica Frida Khalo kao i dva američka trockista, Max Shatchman i George Novacki.
Dakle, Ramón i njegovi roditelji stižu u Meksiko dvije godine poslije Trockog. Meksiko je prema republikanskim izbjeglicama bio vrlo otvoren. Između 1939-1945. godine Meksiko izdaje preko 16 000 viza republikanskim izbjeglicama. Mnogi od njih sudjelovati će kasnije aktivno u formiranju meksičke intelektualne, političke i kulturne klime. Kada izbija Drugi svjetski rat Meksiko izdaje 1 400 viza poljskim izbjeglicama a ugroženim Židovima oko 1 850 viza. Tragedija broda “St Louise” koji s 900 židovskih izbjeglica isplovljava 1939. godine iz Hamburga prema Kubi i zatim Americi ( Miami, Florida ) pokazao je po tko zna koji put ponovo licemjerje “demokratskih” zemalja. Na Kubi im nisu dali vize za Ameriku niti im dozvoljavaju da se iskrcaju. Tu židovske izbjeglice ostaju na brodu šest dana. Kapetan zatim isplovljava za Miami ( Florida ) nadajući se kako će ih Amerika primit ali im predsjednik Roosevelt i američka vlada odbijaju odbriti iskrcavanje pa se “St Louis”, zajedno s 900 židovskih izbjeglica, vraća natrag u Europu i pristaje u belgijsku luku Amberes (i to nakon što je jedna židovska asocijacija kao “garanciju” platila za njih “odštetu domaćinima” u iznosu od 500 000 tadašnjih američkih dolara ). Kasnije će njih 250 biti ubijeno.
Ramónova familja naseljava se u Ciudad de Méxicu u Colonia San Rafael. Njegov otac Joaqin predaje na Faculdad de Filosofia y Letras. Ramón prvo studira na “Liceo Franco de México” ( 1940.1941 ) a zatim na Faculdad de Filosofia y Letras ( 1942-1946 ) pa svaki dan zajedno s ocem odlazi u Colonia Santa Maria la Ribera u zgradu “Mascarones” u kojoj se nalazi fakultet na kojem njegov otac predaje a on studira.
Puno godina kasnije, 1984. godine dolazim u Ciudad de México iz Splita i svoj novi dom, sasvim slučajno, nalazim baš u Colonia Santa Maria la Ribera. Tada prvi put čujem za Ramóna Xiaua koji je već posta vrlo značajno ime meksičko-hispanske intelektualne scene. Godinu dana proveo sam kao “gost istraživač” na El Colegio de México na kojem i osobno upoznajem Ramóna Xiraua. U to vrijeme je on na Colgiu predavao filozofiju ali istovremeno predaje i na Liceo Franco Méxicano, na Faculdad de Filosofia y Letras, radi kao istraživač na Instituto de Investigacones Filosoficas na UNAMU ( Universidad Nacional Autonoma de México ), a također drži katedru iz povijesti filozofije. Na prestižnom El Colegio de México predaje od 1973. godine i to kao prvi “nemeksikanac” po svom podrijetlu ( iako je 1955. g. Ramón dobio meksičko državljanstvo ). Osim toga drži poznati filozofski kružok u svojoj kući na San Angelu.
Taj genijalni čovjek je bio erudita, skroman i drag. Posebno je istraživao odnos Filozofije i Poezije a bio je pomalo i mistik. Osnovna teza mu je bila kako je “Poezija vrsta Znanja”. Bavio se i “Filozofijom kao Znanjem “ ( takav naslov nosi i jedna od njegovih najznačajnijih knjiga iz 1978. ) ali ne u značenju “sociologije znanja” ( Karl Mannheim ). Po njemu Poezija je jedan poseban oblik ( privilegirani oblik ) spoznaje ( Znanja ) Svijeta. Poezija mu je bila u fokusu interesa i to kao filozofu i kao pjesniku. Proučava “značenje Tišine”, odnos “Mita i Poezije “, posebno ga zanima “osjećaj Postojanja” ( u Unamunovskoj tradiciji “El sentimiento tragico de la vida” – “tragičnog osjećanja života” ) ali uvijek povezan s “trenutkom u kojem živimo”. Poezija nas ne vodi samo u sferu transcendencije nego nam istovremeno omogućava pristup mnogim aspektima Stvarnosti.
Ramón Xirau pokreće utjecajnu reviju “Dialogos” koja ima velik značaj poput kasnije Pazove revije “Vuelta”. Suradnici su mu upravo Octavio Paz, Malraux, Chomsky, Aron, Rulfo i mnogi drugi. Jose Gaos smatra kako je Ramón Xirao na izvjestan način dijelio sudbinu ( puno starije ) generacije José Ortege y Gasetta, Antonia Machada ( koji je, poput njega, bio uvijek između filozofije i poezije ) a posebno Miguela de Unamuna koji je brodio svojim životnim oceanom na valovima između “filozofije, literature i mistike “. A Ramőn je zaista povezivao različite države, kulture i jezike bukvalno prevladavajući Ocean koji ih je samo prividno dijelo. Ramón je poeziju uvijek pisao na svom materinjem katalonskom jeziku a filozofska djela na španjolskom. Bio je poveznica iako je stalno “vozio” između svojih različitih kreativnih vokacija, zvanja, različitih razmišljanja i shvaćanja, koja nisu određivala samo njega nego i prijašnje izuzetne generacije mislioca čija je sublimacija, na određen način, postao upravo on. Zato ga veliki Octavio Paz naziva “HOMBRE PUENTE” (“ČOVJEK MOST “ ) jer još za života postaje inkarnacija povezivanja duha Meksika i duha Europe a posebno Španjolske i Meksika, nikada ne zaboravljajući da je Katalonac.
Kompletan njegov poetski, filozofski i literalni opus na specifičan je način određen “Misterijem Svetog” koji ga poput unutarnjeg duhovnog krvotoka prožima cijelog života. Njega zanima prijelaz od “osvetoljubivog Boga” ka “milosrdnom Bogu”. U svom poznatom eseju posvećenom Knjizi o Jobu, Job mu je personifikacija mogućnosti postizanja stanja “apsolutne ljubavi” usprkos neizrecivoj boli koju trpi a koju mu je nanio direktno Bog kojeg u iskušenje dovodi sam Sotona. Tim više je Jobova “apsolutna ljubav” (koja je iznad svih strašnih muka i nepravedno nanijetih trpljenja ) toliko veličanstvena. Taj “Jobovski princip”, koji njega fascinira i prožima njegovu misao, istovremeno se sudarao sa ponekad strašnom latinskoameričkom praksom nasilja, nepravdi, strašnih trpljenja, izrabljivanja i raubovanja tuđe osobe, drugih bića pa i kompletnih “patničkih naroda” (indiosi, indigeni, autohtoni latinoamerikanci – njihove kulture ali i njihova patnja posebno fasciniraju Xiraua ).
Octavio Paz je smatrao kako je Xirau u stanju “stalne, permanentne mladosti” jer je sačuvao rijetku osobiinu da se još uvijek ( ko svojevrsno dijete ) “čudi”, da bude “zaprepašten”. To je možda i osnovna razlika između onih koji su izgubili mogućnost, odnosno sposobnost “čuđenja” – jer ih je Život odavno smjestio u podrućje koje je “bez ikakve nade”, koje je određeno indiferentnošću i apatjom na sve i prema svemu. Možda najveći živi meksički povjesničar Enrique Krauze smatra kako Xiraua cijeli njegov život određuje jedna njegova bitna karakteristika koju zaista imaju rijetki : Naime, Ramón Xirau “Tvrdi malo a pita puno !”. Možda je ta sposobnost “čuđenja” rezultirala njegovom sposobnošću postavljanja pravih, temeljnih pitanja.
Ovih dana Julio Hubard piše : “Ramón Xirau bio je posljednji od TRANSTERRASOSA .” Tko su “transterassosi” ? U Meksiku tako nazivaju španjolce koji su protjerani iz svoje zemlje zbog zvjerstava španjolskog građanskog rata i koji su svoje utočište našli u Meksiku gdje su se našli u jedinstevnenim okolnostima koje u početku određuje momenat “privremenosti” – pošto se svi oni misle ( nadaju se ) da će se vratiti u Španjolsku kada “padne Franco” – a s druge strane bili su nužno upućeni na “uklapanje”, na suradnju, pa i na “meksikanizaciju”, svoje svojevrsno “ponovno otkrivanje”, re-utemeljenje…i na stalnost života u Meksiku, pa su, tako, sve više i više postajali nezaobilazan dio autentične meksičke intelektualne i kulturne scene - postajali su “meksikanci”. Ramón je izvanredan a po Krauzeu, najvjerojatnije i posljdnji primjer takvog tipa čovjeka (jer ih jednostavno više fizički nema ). To je bio put od doživljaja Meksika kao “egzila” do prihvaćanja, i stvarnog ozbiljenja Meksika kao “svoje vlastite kuće”. Xirau je, na kraju, zaista bio u Meksiku ne samo onaj koji je bio “u svojoj kući” nego i onaj koji je “gradio tu kuću” i koji je nakon svoje smrti posta dio njenog duhovnog, kulturnog temelja.
To je “poučna ptića” koja je jako usporediva s problemom suvremenih izbjeglica i s njihovom percepcijom od strane “doaćih ljudi”. U rasponu od Njemačke (prisjetimo se samo javno iznesenih stavova o “propasti multikulturalnosti” ), Francuske ( protjerivanja Rumunja ), Trumpovih ( ali ranije i Obaminih ) “zidova” u glavi i u zbilji ( prema Meksiku ) pa sve do primitivizma kojeg svako malo svjedoćimo ovdje, među nama u Hrvatskoj, prema “svima drugačijima” ( od nacionalne, etničke, rasne, seksualne, idejne itd isključivosti pa sve do recentnih hrvojemarušićevskim prijetnji “strijeljanjem” političkih neistomišljenika koje, eto, izlaze iz usta naših etabliranih kvazielita, i tobože “uglednih” i “uspješnih” građana ).
Nije nikakva rijetkost da se netko nađe između dva svijeta - rascjepljen. Rjetko je, smatra Krauze, da netko, kao što je to uspio Xirau nađe uporište “točno na sredini križanja dviju kultura”, ugrađujući sebe i svoje djelo u obje. Naravno da su Španjolska i Meksiko povezani nerazdvojno, povijesnim okolnostima, konkvistom, religijom, jezikom itd. I pozitivno ali i negativno. Ramóna određuje Španjolska najviše po njegovom katalonskom momentu (koji je specifično separatsitički u odnosu na španjolski centarlizam..što upravo danas kulminira u Kataloniji jačanjem “katalonskog momenta” ). Katalonski nesumnjivo određuje Xirauovu poeziju ( koju piše isključivo na njemu ) ali i kastiljanski ( španjolski ) jezik na kojrm piše svoju prozu i koji određuje njegov svakodnevni, “građanski život”. Taj momenat “između” jako određuje Xiraua. Bio je između Poezije i Filozofije, između Mistike i (znanstvene ) Teorije, između Meksika i Španjolske, između katalonskog i španjolskog jezika - ali je na kraju sve to istovremeno obuhvatio totalitetom svoje misli, svog djela i svog konkretnog života.
On se ne zove slučajno Ramón. Njegovo ime sažimalo je tradiciju dva Ramóna. Njegov otac daje mu ime po Ramónu LLullu, katalonskom mistiku i filozofu i Ramónu Sibiudi, također katalonskom vjerskom msitiku, “glasniku Stvorenja”. Čovjek je dio “sveukupnosti Stvorenja” a svako je “stvorenje” samo jedno slovo napisano Božjim prstom. Tako nastaje “Knjiga svih stvorenja” u kojoj je Čovjek “najvažnije slovo među svim slovima”. Druga knjiga je “Knjiga Pisma” ( “Sveto Pismo” ) koja je dana samo Čovjeku - ali koji je još uvijek sam ne zna pročitati. Iz nje znaju čitati samo odabrani ( određena vrsta svećenika ). Taj momenat Mistike je jako utjecao i na formiranje Xirauovog duha i karaktera. Ako na to dogradimo ljevičarski politički ambijent unutar kojeg se kreću interesi njegovih roditelja i traumu djeteta-izbjeglice kojem tragična španjolska fašistička epizode određuje cijelu životne putanje - onda se nalazimo pred pravom zagonetkom ako pokušamo odgovoriti na prividno jednostavno pitanje : Tko je ( Što je ) zaista bio Ramőn Xirau ?
Još jedan momenat određuje Ramóna Xiraua. To je momenat Mediterana. On u svoju poeziju i u svoje cjelokupno stvaralaštvo unosi jednu vrstu mediteranske trubadurske tradicije. I tu je bitan momenat Ljubavi. Taj pojam kod njega nije istoznačan s Petrarkinim pojmom ljubavi ili reduciranjem samo na njega. Naime Ramóna određuje “katalonski pojam Ljubavi” a po njemu Ljubav nije samo ljubav zaljubljenih, ljubljenog i ljubljene – nego je to ljubav prema svemu što postoji….bukvalno, od obične naranče pa do dubine mora. Takav pojam Ljubavi Ramón preuzima od svoja dva imenjaka – mistika, od Ramóna Sibiuda i, prije njega, Ramóna LLulla. Povezivanjem Poezije, Filozofije, Mistike i Religije tražio je odgovore na “konačna pitanja”. On, poput Nietzschea, ali na svoj način - govori o svojevrsnoj “smrti Boga” . Ta smrt znači “smrt Apsoluta” pa sada čovjek želi stvoriti nekog “novog Apsoluta”. Ali Apsolut se ne može stvoriti od “parcijalnih djelova” – a po upravo radi ( pokušava ) suvremena Znanost (pozitivizam ). Da bi se obnovio Apsolut nije dovoljna niti “ideja Progresa” ali niti “jedna religija Čovjećanstva”. On rješenje vidi u stvaranju onoga što naziva “globalna harmonična metafizika” koja će u sebi sadržavati i neke religozne komponente.
Politički nije mogao biti indiferentan, Pripadao je slobodomunoj lijevoj misli ( koju je uzaludno pokušavati ukalupiti u formalnu ljevičarsku nomenklaturu ). Na poseban način fasciniran je Panchom Villom i velikim meksičkim predhispanskim kulturama indigena. Sve dok Franco nije umro nije htio kročiti na španjolsko tlo. Zato prvi put dolazi u Madrid tek 1976. godine. Nakon toga jako će se angažirati na kulturnom povezivanju Meksika i Španjolske i postati će veliki promotor nihove “isprepletenosti”. Ponekad je potrebno napustiti nešto a da bi se to zatim spoznalo. Ponekad treba “izići izvan sebe samog” da se spozna vlastita bit. Tako je i s zavičajem. Ramónov otac, filozof Enrique Xirau rekao je : “Tek ovdje u Meksiku otkrio sam Španjolsku.” Ta je misao odredila cijeli Ramónov život. Grozio se europocentrizma ( po njemu je to u biti provincijalizam kao što i svaki nacionalizam proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti ). Zato kaže : “Za Europu Meksiko je predaleko. Sasvim suprotno, odavde ( iz Meksika ) Europa je blizu. Ima više predrasuda i neznanja od tamo prema ovamo nego od ovamo prema tamo”
Smrt Ramóna Xiraua pokazala je što je on značio za Meksiko. Meksički predsjednik Enrique Peńa Nieto ga je nazvao “stubom meksičke kulture”. Bivši meksički predsjednik Felipe Calderon je izjavio kako je otišao “jedan od najvećih (meksičkih ) umova”. Još ranije je Pedro Stepanenko, direktor Instituto de Investigaciones Filosoficas de UNAM ( Universidad Autonoma Nacional de México ) rekao kako smo “svi mi (meksikanci ) na neki način učenici Ramóna Xiraua”. Meksiko ga danas stavlja u razinu svojih velikana poput Octavia Paza i Juana Rulfa. Enrique Krauze kaže da je Ramón “bio čista dobrota”. Ministrica kulture Meksika, Maria Cristina Garcia Cepeda je izjavila da je Meksiko izgubio svog “fundamentalnog, temeljnog intelektualca”.
Ramón Xirau dobio je bezbroj meksičkih i međunarodnih odlikovanja, priznanja, titula i nagrada, sveučilišnih počasnih doktorata i povelja. Zaista bi bespredmetno bilo sada ih sve nabrajati. Možda je dovoljno kazati da je bio “dvostruki vitez” Francuske ( Chevalier des Arts et des Letres i Chevalier de l’Ordre du merite ) da je bio član francuske Legion d’Honneur, da mu je taljanska vlada dodjelila titulu Comendador, španjolska vlada La Orden Isabel la Catolica, Medalla Gran Cruz del Merito Civil a njegovi katalonci Creau de Sant Jordi, da je primio odlikovanja meksičkog Senata, zatim La Medalla de Bellas Artes itd itd kao i zaista nebrojene književne i znanstvene nagrade i priznanja. Zato mi se čini neophodnim da i mi u Hrvatskoj, pa makar i na najskromniji mogući način, obilježimo smrt i ponešto naučimo od ovog velikog čovjeka koji neupitno predstavlja bitan dio naše zajedničke svjetske kulture i ljudske civilizacije uopće jer Svijet je premalen i uostalom naš je “zajednički stan” a da bi smo prihvatili ignoranciju kao prihvatljivi oblik ponašanja u njemu.






Oznake: more, Sunce


- 07:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2018., subota

ŠTO JE PAPA TRAŽIO U ČILEU


Upravo je završila sedmodnevna posjeta pape Franje ( 15-22. siječnja ) Čileu i Peruu. Latinska Amerika je svakako jedna od utvrda suvremenog katoličanstva kojeg u Europi i drugim razvijenim dijelovima svijeta sve više ugrožavaju sekularizacija i suvremeni način života. Latinska Amerika je, osim toga, uvijek i politički veoma trusno podneblje u kojem Crkva igra vrlo značajnu ulogu. Tako samo ove godine Latinsku Ameriku čekaju izbori u čak 6 zemalja od kojih dvije, Meksiko i Brazil, u svakom smislu predstavjaju dvije megaznačajne zemlje. Zato je posjet svakog pape području Latinske Amerika uvijek izazivao veliku pažnju svjetske javnosti jer te posjete objektivno i imaju iuzuzetno važno značenje.
Zašto je papa ovaj put odabrao Čile i Peru za zemlje svog posjeta ? U ovoj priči Čile izaziva daleko veću pažnju od Perua. Zašto ? Pa dovoljno je kazati kako Čile u zadnjih 30 godina ima najnegativnija kretanja i tendencije u odnosu na interese katoličke crkve u cjeloj Latinskoj Americi. Tako je Čile, između ostalog, danas latinskoamerička zemlja s najmanjim udjelom vjernika katolika u ukupnom stanovništvu. Prema rezultatima istraživanja najrespektabilije latinskoameričke istraživačke agencije javnog mnijenja , Latinobarómetra, u Čileu se 1917. godine katoličkim vjernicima izjasnilo samo 44% stanovništva ( dok se recimo u Paragvaju katolicima izjašnjava 89% stanovništva, u Meksiku 80%, u Kolumbiji i Peruu 73%, Argemntini 66% itd ). Za Crkvu je svakako alarmantan i podatak kako je u samo 30 godina u Čileu “nestalo” čak 30% katolika ( period 1985-2017.). To je radikalno drugačija situacija od one u kojoj se čileanska Crkva nalazila 1987. kada je tu zemlju posjetio pokojni pape Ivan Pavle II. Tada se 74% čileanaca deklariralo katolicima. Još jedan podatak iz ovog istraživanja alarmirao je Vatikan i samog papu Franju. Naime, prema Lainobarómetru i u ocjenama pape Franje ( od 1-10 ) papa je najlošije prošao upravo u Čileu. S ovim ocjenama latinskoamerički stanovnici su ocjenili papu Franju : Paragvaj 8.3, Brazil 8.0, Ekvador 7.5, Kolumbija 7.5, Kostarika 7.1, Panama 7.0, Peru 6.9, Venezuela 6.8, Bolivija 6,8 Argentina 6.6, Meksiko 6.5, Nikaragva 6.3, Salvador 6.3, Gvatemala 6.2, Honduras 6.0, Dominikanska Republika 6.0, Urugvaj 5.9 i Čile %.5.3. Da stvar bude gora, Čile danas tresu strašne afere vezane za seksualno zlostavljanje djece u crkvi i zataškavanje svega toga od strane nekih najviše pozicioniranih crkvenih “velikodostojnika”. Zbog svega toga za mnoge nema nikakve sumnje kako je papa odletio u Čile pokušavajući spasiti Crkvu u toj zemlji. Tako španjolski “El Pais” od 16.01. ove godine, uoči papinog oslaska u svoju misiju u Čile, piše kako papa Franja odlazi u Čile s misijom “spašavanja Crkve od teških problema, opterečenu različitim aferama seksualnog zlostavljanja” ističući činjenicu da danas Čile, pored Urugvaja, ima najviše ateista u Latinskoj Americi. “The New York Times” piše uoči papinog odlaska u Čile kako bi “ Papa (..) mogao na ovom putu pomoći da se istjeraju duhovi i ublaže rane u Čileu”. Sada, nakon završetka njegove posjete, ostaje pitanje : Je li papa Franjo uspio u svojoj “čileanskoj misiji” ?
Papa je, naravno, znao da odlazak u najateističkiju zemlju Latinske Amerike koja strmoglavo gubi vjernike i koju teške afere vezane za seksualno zlostavljanje ozbiljno potresaju već desetak godina a u kojoj postoje problem i s položajem autohtonog čileanskog naroda Mapuche nosi određene rizike. Sam kardinal i nadbiskup Santiaga Ricardo Ezatti ga je uoči dolaska javno upozoravo kako će u Čileu “nači jednu Crkvu koja je u krizi” i kako on “ne negira da je to posljedica konkretne situacije zadnjih godina kada su se ( u Crkvi ) desili slučajevi zlostacvljanja”. Po riječima samog kardinala riječ je o “preteškim slkučajevima”. Naravno, kardinal Ezatti nije zaboravio dodati riječi ohrabrenja : “Ali kriza je uvijek šansa da se stvari poboljšaju.” Naime, radi se o oko 80 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane poznatog čileanskog svećenika Frnanda Karadime koji je, doduše “izbačen iz crkve” ( “suspediran doživotno” 2011. godine i proglašen krivim za zlostavljanje djece od strane same Crkve i smješten u jedan samostan u Santiagu. ) ali koji je cijelo vrijeme uživa neupitnu zaštitu biskupa Juana Barrosa ( kojem je upravo papa Franjo dodojelio biskupsku čast 2015. godine ). Nakon postavljanja Barossa, zaštitnika svečenika-zlostavjaća Karadime, za biskupa dijeceze Osorno - dolazi do prosvjeda vjernika i udruga civinog društva koje papa Franja tada, neoprezno, naziva “glupanima” štiteć Barrosa. Već tada papa izaziva sumnju kod dijela čileanskih vjernika zbog svog odnosa prema tom čileanskom visokom prelatu i zaštitniku “seksulanog zlostavljača” iz redova Crkve pa papu dio društva optužuje za ničim opravdanu “neograničenu toleranciju” prema takvom ponašanju. Pokazat će se kako je nepromjenjen papin odnos prema biskupu Barrosu na kraju rezultirao krahom njegove misije spašavanja Crkve u Čileu.
Osim toga, čileanska Crkva je u period vladavine diktatora Pinocheta ( za razliku od odnosa argentinske Crkve prema argentinskoj diktaturi ) bila izrazito u opoziciji naspram vojnim pučistima pa je takvim svojim stavom zaslužila veliki ugled u društvu. Seksualni zlostavljač iz redova Crkve, svećenik Karadima, tada je pripadao prorežimskom dijelu Crkve koja je podržavala Pinocheta. Oni su bili u manjini ali su djelovali. Karadima je upravljao Crkvom u El Bosque u elitnoj četvrti Providencia. Riječ je o elitnoj četvrti Santiaga u kojoj su tada živili najviši slojevi čileanskog društva tako da je upravo ta četvrt bila Pinochetovo uporište pa svećenik Karadima ostvaruje veze s najvišim krugovima ljudi iz diktatorovog okruženja pa ga vjernici ne doživljavaju kao “cura del pueblo” ( “narodnog popa” ) nego elitističkog, “režimskog svećenika”. Danas u čileanskoj Crkvi, za razliku od tadašnjeg vremena, dominiraju vrlo konzervativne snage - pa sve ovo neizbježno poprima i političku dimenziju.
Uoči papinog dolaska u Čile došlo je i do slučajeva napada i paleža nekih Crkava. Dio čileanskih svećenika tražio je uoči papinog dolaska da biskupa Barros smijeni. To traže jezuiti Pablo Walker i Felipe Berrios. Osim toga mnogi uglednici kao i dio klera traže da biskupa Barrosa isključi iz službenog protokola i sa misa. Papa, na veliko iznenađenje, uzima u punu zaštitu svog biskupa Barrosa tvrdeći kako “protiv njega nema nikakvih dokaza”. Postojao je i određen strah od mogućih izazivanja nereda ali vlada izjavljuje kako se radi o “ malim skupinama ograničene sposobnosti djelovanja”. I iako papa Franjo odmah po dolasku u Čile, na primanju kod predsjednice Michelle Bachelet ( u prisustvu budućeg predsjednika Čilea Sebastiána Pinere ) u predsjedničkoj palači La Moneda ( u kojoj je, braneći je, ubijen Savador Allende ) izjavljuje kako “ne može prestati izražavati svoju bol i sramotu radi nepopravljive štete koja je nanesena djeci od djela službenika vjere” – njegova odluka da biskup Barros prisustvuje svim njegovim misama u Čileu rezultirala je velikim revoltom čileanaca. Tako Marta Larraechea, supruga bivšeg predsjednika Fernanda Freia ( 1994-2000 ) izjavljuje nakon što je biskup Barros sudjelvao na velikoj misi u Parque O’Higgins u Santiagu kako je to “velika sramota” pa traži javnu “ispriku pape”. Jezuit Felipe Berrios, koji je jedan od najutjecajnijih svećenika u narodu ali i veliki kritičar ovakvih papinih poteza, izjavljuje kako je nakon svega došlo “do otpora naroda papi” jer se Crkva odjelila od naroda. Najveće iznenađenje je tek usljedilo kada je papa Franjo, koji je inače poslovićno smiren i odmjeren čovjek, očito izgubio živce iziritiran pitanjima o njegovoj zaštiti biskupa Barrosa na konferenciji za tisak - izjavio kako “nema niti jednog dokaza” protiv biskupa Barrosa tvrdeći da su sve to samo “glasine” i da “će govoriti onog dana kjada mi pokažete dokaze protiv biskupa”. Ta izjava izazvala je lanac negativnih eakcija. Tom izjavom posebno je ogorčio žrtve seksualnog zlostavljanja uključujući biskupa Seana O’Malleya iz Bostona kojeg je sam papa Franjo zadužio da vodi Komisiju koja se bavi istraživanjima pedofilije, seksualnog zlostavljanja u redovima Crkve. Zato biskup O’Maally ogorčeno izjavljuje kako je “deprimirajuće” da komentari pape Franje iz Čilea “postaju izvor velike boli onih koji su doživjeli seksualna zlostavljanja od strane klera ili bilo koga drugog”. Ujedno izjavljuje kako je njegova Komisija nemoćna da u takvim uvjetima i takvoj klimi koju proizvode takve izjave uspješno radi. Žrtva seksualnog nasilja koje je kao dijete doživio od strane svećenika Karadime, poznati čileanski gastroenterology dr. James Hamilton, nakon papinih riječi, izjavljuje kako nam papa kaže : “Da bi ste vjerovali u nas morate imati vjeru , ali da bi mi vjerovali vama morate imati dokaze”.
Zato mnogi komentatori smatraju da je papa Franjo nakon svog posjeta ostavio čileansku Crkvu u gorem stanju nego onom u kojem je zatekao prilikom svog dolaska - a tada je bila u vrlo lošem stanju. U svojim razgovorima s predstavnicima naroda Mapuche govorio je o ekološkim problemima i problemima autohtonih naroda. U Peruu je potencirao temu nasilja nad ženama, ubojstvima žena ( “femicidio” ) jer se polovina od 25 zemalja s najvećom stopom ubojstava žena nalazi u Latinskoj Americi a u peruanskom gradu Trujillo u kojem je držao misu na 100 000 stanovnika dolazi 19,5 ubijenih žena. Govorio je i o problem korupcije kao najvećem zlu Latinske Amerike a u Peruu se upravo ovih dana dešavaju veliki neredi zbog puštanja na slobodu osuđenog korumpiranog ex-predsjednika Fujimorija ( čija je stranka prije toga spasila opstanak na vlasti aktualnog predsjednika Pedra Pabla Kuczynskog prilikom glasanja o poverenju u parlamentu ), u Argentini je veliko nezadovoljstvo zbog toga što je papa posjetio sve zemlje u njenom okruženju a nju stalno zaobilazi izjavljujući kako tamo neće doći sve dok u noj “ne bude izazivao jedinstvo a ne podjele” jer papu mnogi smatraju “peronistom” koji je u sukobu s aktualnim predsjednikom Macrijem. Ali sve je to ostalo u sjeni njegove čileanske posjete nakon koje madridski “El Pais” ( od 21. 01. ) ponešto kataklizmički zaključuje kako bi papa nakon ove posjete mogao razoriti svoj do sada “neuništivi autoritet”.
A što bi se tek desilo da papa dođe u Hrvatsku i progovorio problemima hrvatske Crkve, problema seksulanog zlostavljanja, klerikalizma, sekularne države, laicizma, problema politiziranja Crkve, hrvatskih svećenika i biskupa, problema bahatog ponašanja u osiromašenom društvu, problemima načina predavanja vjeronauka i njegove uloge u hrvatskom školskom sustavu, rastrošnosti i zakonskim procesuiranjima onih koji se ponekad stavljaju iznad zakona itd - ne možemo niti pretpostaviti, jer i ne znamo što bi on rekao. Slučaj Čilea nas ipak upozorava na onu staru narodnu poslovivu kako “nije zlato sve što sija” !




Oznake: more sunce


- 09:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.