Marin Jurjević o svemu

16.06.2020., utorak

VJEČNI LORCA

Još od 1976. godine svakog se 5. lipnja u Fuente Vaquerosu u Granadi obilježava dan rođenja Federica Garcíe Lorce. Tog se dana održava višednevna manifestacija posvećena ovom kultnom španjolskom pjesniku pod nazivom “5 a las 5” ( “5 u 5” ). Obično se u period od 5. do 8. lipnja u “Museo de Casa Natal” ( “Muzej Rodna Kuća” ) nalazi španjolska kulturna elita evocirajući na razne načine ( konferencije, kazališne predstave, glazbene večeri, književne večeri… ) uspomenu na Lorcu. Prvi put se ove godine, zbog pandemije Covida 19, ta manifestacija nije održala na uobičajeni način. Tako je “korona kriza” potvrdila da ona utječe na apsolutno sve aspekte života i da nakon nje više ništa neće biti isto. Naime, zbog sanitarno-zdravstvenih razloga obilježavanje Lorcinog rođendana prebacilo se na društvene mreže. Učestvovanje ljudi iz svijeta kulture ovaj put odvijalo se putem video projekcija i poprimilo je virtalni oblik.
To je prvi put od 1967.g. da se ova manifestacija nije održala u Lorcinom rodnom Fuente Vaquerosu a osim toga ove godine nije se uručila tradicionalna nagrada “Pozo de Plata” (“Srebrni Bunar”) koja se od 1968.g. redovito dodjeljuje onim kulturnim radnicima, umjetnicima itd koji su najviše doprinjeli promoviranju Lorcinog djela u prošloj godini. Manifestaciju inače organizira “El Patronato Cultural Federico García Lorca” kao predstavnik Granade i gradsko vijeće Fuente Vaquerosa. Ove se godine na društvenim mrežama prikazuje video kreacija uz asistenciju profesorice dr Mar Garrido sa Sveučilišta u Granadi i Luisa Garcíe Monteroa, direktora “Instituto Cervantes” i prošlogodišnjeg laureata, dobitnika “Srebrnog Bunara”. Prikazan je i specjalni program “Pandemia y Poesía en Granada” o velikoj pandemiji gripe koja je 1918.g. harala Europom i načinu na koji je ona utjecala na Lorcu ali i o aktualnoj pandemiji Covida 19 i reflektiranju svih promjena koje je ona izazvala na današnji život pjesnika u Granadi. Tu su i mnogi drugi zanimljivi prilozi uz sudjelovanje mnogih poznatih ljudi iz svijeta kulture.
TAJFUN I ANĐEO
Lorcu su uspoređivali s anđelom a on je sam sebe uspoređivao s vodom. U jednom svom pismu je napisao: “Moje srce je malo čiste vode”. Inače, nije on nikako bio “mirna voda”. Njegov prijatelj, seviljanski pjesnik, akademik Vincente Aleixandre je 1957.g. napisao kako je Feredico bio nagao, bučan i “magičan poput đungle” ali se zvučno “smijao poput poljskog potoka” jer nikada nije bio sposoban za “hladni spokoj”. Aleixandrea je uz Lorcu vezivalo dugo prijateljstvo i bio je uvjern kako je Federica nemoguće “definirati”. Zato ga je uspoređivao s “tajfunom” istovremeno tvrdeći kako je bio “nježan poput ( morske ) školjke”, karakterističan po svom “nevinom crnomanjstom osmjehu”. Opisuje ga kao čovjeka koji se smijao “poput bijesnog stable, plamteći od želja bića stvorenog da bude Slobodan”. Kada pjesnik piše o pjesniku onda je to posebna priča a naročito onda kada je riječ o prijeteljima. Aleixandre smatra kako je “cijeli Federico bio inspiracija”. Sam po sebi. On je bio “trijumf sloode” i čovjek u kojem su se tjelesno i duhovno spajali u jedno. Bio je “fascinantan” baš zato jer je bio “neodvojiv i nedjeljiv”, jer je predstavljao to neobično jedinstvo svih dimenzija ljudskosti. Nisu mu bile strane ni samoće ni tuge ali još manje veselja. Štoviše bio je “čarobnjak veselja” i “mađioničar uživanja u životu, gospodar sjena koji ih je svojim prisustvom rastjerivao”. A sjetni Federico bio je “plemeniti Lorca tuge”, uvijek razdiran činjenicom da je u sebi istovremeno gnjezdio “usamljenost i strast”. Živio je na svoj način “vrtoglavicu svog trijumfalnog života”. Odgovarajući na pitanje koje sam postavlja: “Što te boli sine ?” Lorca odgovara: “Boli me zemlja, zemlja ljudi, mesa i duša ljudskih , moje i svih ostalih koji sa mnom čine jedinstvo”. Loši trenuci Lorce bili su trenuci kada je bio Poeta, u vrijeme samoće, ali one “velikodušne samoće” - “kada pjesnik osjeća i izražava ono što svi osjećaju” jer je samo njemu dano da to može izraziti. U kasnim noćnim satima znao se “zajedno s drugima vraćati sreći”. Njegov duboki ponor, kao kod svih velikih pjesnika, “nije bio ponor veselja” i oni koji su ga doživljavali kao pticu punu žarkih boja koja veselo leti nebom života “nisu ga dobro poznavali” ali, istovremeno, kako kaže Aleixandre: “Njegovo je srce poput malo njih, bilo strasno i sposobno da ljubi i da pati”. To je bilo srce koje je svakim danom sve više “oplemenjivalo sve oko sebe”. Patio je zbog svoje ljubavi jer je “ljubio ono što površni ljudi nisu ni primječivali”.
FEDERICOVE MUZIČKE MUZE
Pojam muzike dolazi nam iz grčkog preko latinskog u značenju “umijeća muza” i puno je širi od riječi ( pojma ) glazbe koja je u hrvatskom jeziku istoznačna s “umjetnosti izražavanja tonovima, glasovima i šumovima” a čiji je izvor riječ glas. A Federico Garcíu Lorcu zaista jedino možemo razumijeti u pitagorejskom značenju muzike kao veze između materijalnog svijeta i svijeta ideja. Pitagora je bio prvi čovjek koji je cjelinu svemira nazvao kozmosom a u kozmosu sve ima svojevrsno odašiljanje zvuka, odnosno vibracije. Kozmosom se širi muzika sfera koja je toliko profinjena da je naše uši ne mogu čuti. Ali Lorca ju je sigurno čuo i poput nekog nebeskog tijela - i sam stvarao.
Lorca je u listopadu 1933.g. stigao u Argentinu u Buenos Aires. Dočekala ga je gomila obožavatelja. Već je bio svjetski slavan pa revija “Noticias Gráficas” 14. listopada objavljuje intervju s njim u kojem on novinaru Pablu Suerrou kaže: “Prije svega ja sam muzičar”. Mnogi, koji su ga površno znali, bili su iznenađeni tom izjavom. Ali Lorca u Argentini drži niz javnih tribina na temu muzike na kojima sam svira klavir, govori o značaju muzike, pjeva, recitira svoje pjesme a sve to popraćeno nizom ilustracija s gramofonskih ploča i raznim scenskim nastupima. Izvodi “El cante primitive andaluz”, “Cómo canta una ciudad de noviembre a noviembre”, “Poeta en Nueva York” itd. Lorcina muzička djela prije svega su orijentirana i usredotočena ka obnavljanju tradicionalne narodne španjolske muzike. On je opsjednut potrebom razumijevanja i širenja tradicionalne narodne muzike putem predavanja, simpozija, snimaka, pijanističkih i kazališnih večeri.
Autor studije o odnosu Lorce i muzike, poznati muzikolog Marco Antonio De la Ossa Martínez o “magnetskoj privlačnosti” i “pasiji” s kojom su Lorcu privlačili tradicionalna muzika i kombinacija te muzike, poezije i tetara. Inače, sam Lorca je od malena studirao muziku, učio svirati klavir i već kao adolescent stalno svira klavir i javno nastupa tako da su svi bili uvjereni kako će se on sviranjem klavira baviti profesionalno. Družio se i svirao s najvećim imenima španjolske muzike. Dest godina proučava španjolski regionalni tradicionalni folklore. Sam Federico se volio hvaliti govoreći: “Sigurno postoji vrlo mali broj ljudi koji znaju više pjesama od mene”. Ima projekt sakupljanja i obnavljanja što većeg broja španjolskih narodnih pjesama. “Volio je španjolski folklore kao nitko drugi” zaključuje Ossa Martínez. Lorca u ožujku 1933.g.utemeljuje i počinje izdavati reviju “Blanco y Negro” namjerava snimiti i film o folkloru. Iz tog muzikološkog humusa niknuti će grandiozna figura Federica Garcíe Lorce. Postati će mundijalno slavan što će, na određen način, postati njegovo prokletstvo koje će jednog dana njegove ubojice usmjeriti ka njemu. Možda je zato Borges rekao veliku istinu tvrdeći kako je “slava jedan oblik nerazumijevanja ( i to ) možda najgori”.
LORCA, LOU REED, LEONARD COHEN I SUVREMENI ROCK
Lorca 1931.g. zajedno s hispanoargentinskom umjetnicom Encarnación López poznatijom kao “La Argentinita” snima pet gramofnskih ploča na 78 okretaja s po jednom pjesmom na svakoj strani. Tih pet ploča s deset pjesama pojavljuju se u izdanju poznate kompanije His Master’s Voice. Ploče doživljavaju ogroman uspjeh. Tada je “La Argentinita” vjerojatno bila najpoznatija flamenco plesačica i pjevačica, balerina i koreografkinja. Ona i Lorca već dugo su se poznavali. Tako je jedan od njenih prvih nastupa bio onaj u Lorcinom mjuziklu “El maleficio de la mariposa” iz 1920. godine. Na tim pločama Lorca je svirao klavir a ona je pjevala tradicionalne pjesme i davala ritam s kastanjetama i stepovanjem. Nakon uspostavljanja španjolske Druge Republike zajedno s Lorcom i svojom sestrom Pilar osnova baletnu družinu “Bailes Espańoles de La Argentina”. Naravno, i ona i Lorca su antifašisti koji podržavaju “Frente Popular” i španjolske republikance.
Kada je Lou Reed dozno za postojanje tih snimaka na kojima Lorca svira klavir a “La Argentinita” pjeva otputovao je u Granadu u potrazi za više informacija. Posjetio je Lorcinu rodnu kuću i susreo se s njegovom rodbinom. Zanimala ga je Lorcina suradnja sa slavnim kompozitorom Manuelom de Fallom koji je bio pjesnikov blizak prijatelj kao i suradnja s Menéndezom Pidal i drugim velikanima s kojima je Lorca surađivao i radio na očuvanju najčišćeg tradicionalnog španjolskog načina pjevanja. Lou Reed proučava te tradicionalne španjolske pjesme koje su bile sačuvane upravo zahvaljujući Lorci.
Drugi velikan suvremene glazbene scene, Leonard Cohen pronalazi isnpiraciju u Lorcinoj zbirci pjesama “Poeta en Nueva York” koja je nastala za vrijeme Lorcinog boravka u New Yorku 1929-1930.g. dok je Lorca studirao na Columbia University. Pod jakim utjecajem ove zbirke pjesama Cohen 1988.g. snima svoj album “I’m Your Man” na kojem se nalazi i pjesma “Take This Walz” koja se bazira na Lorcinoj poemi “Pequeńo vals vienés” iz ove zbirke pjesama.
Enrique Morente, jedan od najvećih suvremenih flamenco pjevača, 1994.g. povezuje se s mladom, revolucionarnim španjolskom punk-rock grupom “Lagartija Nick” i sa slavniim gitaristom Tomatitom s idejom da kombinira Cohenovu glazbu s tekstovima baziranim na Lorcinim stihovima iz njegove zbirke “Pjesnik u New Yorku”. Tako se rađa projekt “Omega” koji će defintivno promjeniti španjolsku rock scenu. Organiziraju javne nastupe a pridružuje im se i Morenteova supruga, poznata plesačica Aurora Carbonell, njihova kčerka Solara i sin Kiki. Nastupaju i u Carnegie Hallu a publika ih izvanredno prima. Šokirani zastupnici tradicionalnog španjolskog flamenco čitav projekt “Omega” proglasili bogohulnim. Uspjeh tog projekta bio je golem a kritika objavljeni album proglašava jednim od najrevolucionarnijih španjolskih albuma ikada. Režiser José Sanchez-Montes uz pomoć Antonia Arasa i grupe “Lagartija Nick” 1996.g. snima dokumentarac o ovom najizazovnijem španjolskom rock projektu koji je po mnogima iz temelja promijenio rock svijet. Njihova španjolska i Latinoamerička turneja 2003.g. doživjela je ogroman uspjeh a u projekt se uključila i slavna njujorška alternativna rock grupa “Sonic Youth”. Reklo bi se kako je Lorca i na ovaj način dokazao koliko ima istine u poruci Victora Arrogantea koji se na Lorcin rođendan 6. lipnja ove godine, obratio davno ubijenom pjesniku s riječima: “Federico, pjesnici se rađaju ali nikada ne umiru”. Naravno, pravi pjesnici !
EL CRIMEN FUE EN GRANADA ( ZLOČIN SE ZBIO U GRANADI )
“Ubiše Federica/ kad se svjetlost pomaljala/ Rulja ubojica/ ne usudi se da ga pogleda u lice”
Tako je pjevao veliki don Antonio Machado, za kojeg je Pablo Neruda napisao da je bio “tih, diskretan i ozbiljan kao staro španjolsko staklo” a dijabolički dječak španjolske poezije Juan Ramón Jiménez govorio kako je bio “čovjek pun pepela”. Taj “pepeljasti čovjek” koji neće živ dočekati kraj građanskog rata, uzviknuo je: “Jadna Granada !” jer “tamo se dogodio zločin”, tamo je ubijen Federico ( “umnožitelj ljepote”, “najobljubbljeniji i najdraži” španjolski pjesnik, “najsličniji djetetu divne radosti” ) !
Pablo Neruda, “pjesnik ulice” ( “La calle era mi religion” ) i plave boje ( “za mene je plava boja najljepša od svih boja”….jer je “poput svoda”…jer vodi ”prema radosti i slobodi” ) , pjesnik Svemira koji je osluškivao njegovo treperenje ( “Palpitacion del Universo” ), “kapetan stihova” (“Los versos del capitán”), čovjek koji je “priznao da je živio” ( “Confieso que he vivido” ) napisao je nakon što je opskurna fašistička “Banda Negra” u toploj noći 19. na 20. kolovoza 1936.g. u Visnaru (“…bijelom lijepom selu..desno od puta koji se penje ka Granadi” ) ubila njegovog prijatelja i “pjesnika zelene boje” (“Verde que te quiero verde”) Federica Garcíu Lorcu : “…i u središtvu života biti ću/ uvijek/ zajedno s prjeteljem, nasuprot neprijetelju/ s tvojim imenom na usnama”.
Nekoliko desetljeća nakon ovog srašnog ubojstva Neruda je napisao: “Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da gas pale, ubiju, da ga izujedaju…Neki hvalisavi kavgaddžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi konji su izluđeni galopirali preko beživotnog tijela Petofija. Boreći se protiv rata umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika.”
Uzalud je don Manuel de Falla, jedan od najvećih španjolskih kompozitora i neupitni vjernik i kršćanin pokušavao izbaviti Lorcu iz ruku “crnih”. Jednostavno su mu odgovorili “da se ne igra svojom glavom”. Neruda je tvrdo da je “poezija uvijek čin mira” ali istovremeno “poezija je pobuna” ( protiv nepravde, neljudskosti, neslobode ) pa se zato “pjesnici ne trebaju ljutiti kada ih nazivaju pobunjenicima.” Postoje vremena kada je nužno pobuniti se, kaže Neruda: “Pjesnik koji zna kruh nazvati kruhom a vino vinom opasan je.” Opasan je zato jer u ruci ima Istinu i jer je ne prešućuje.
Opskurnu grupu lokalnih fašista koji su uhvatili i ubili Lorcu predvodio je Ramón Ruiz Alonso, “beznačajni tipografski radnik” koji je prišao ekstremnj desnici, onakav kakve je sam José Antonio Primo de Rivera nazivao “radničkim pripitomljenim psima”. Ruiz Alonso je bio šef CEDA-e ( Španjolska Konfederacija Autonomnih Desnica ) za Granadu koja je bila “ekstremna desnica ekstremne desnice” a čiji omladinski pokret “Juventud de Acción Popular” Hugh Thomas opisuje kao “grozničav i nestrpljiv skup gospodičića koji su se otvoreno hvalili svojim antiparlamentarizmom…” Taj polusvjet, i beznačajni ljudi ili kako bi ih Ivo Andrić nazvao “fakir fukara”, ubili su Federica Garcíu Lorcu čije će djelo postati nadvremensko, univerzalno, vječno. Jedan od ubojica je Lorcinoj majci koja ih je dok su joj sina odvlačili od kuće pitala zašto ga odvode i što mu zamjeraju, odgovorio ovim riječima : “Njegova djela. Učinio je više štete svojim djelima nego drugi oružjem !” Možda je baš zato veliki Rafael Alberti i tvrdio kako je Lorca zbilja u očima tih ubojica koji su dolazili sa samog ruba ljudskosti zaista predstavljao onu “pjesničku gerilu” kojoj se svaki pravi čovjek mora i treba pridržiti uvijek onda kada se mrak fašizma nadvije nad nama.

Oznake: more, palma

- 17:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.05.2020., četvrtak

KILL MADURO

Venezuela je zemlja koja je danas interesantna iz više razloga, ali je možda najzanimljivija kao drastičan primjer manifestacije gadljivog licemjerja tzv “demokratskog svijeta” i sramnog zatvaranja očiju Europske Unije pred onim što se već dugo vremena radi toj zemlji. Nije bogzna kakva novost da Sjedinjene Američke Države iz nekog samo njima “logičnog razloga” polažu pravo na područje kompletne Latinske Amerike kao tobože njihovog, kako oni to vole kazati, “stražnjeg dvorišta” pa su tako bezbroj puta do sada vojno, ekonomski, politički, intervencionistiški, pučistički, izolacionistički itd načina intervenirali u Latinskoj Americi. Tako su, recimo, “bez da trepnu okom” u 19. stoljeću oružjem prisvojili preko 50% meksičkog teritorija.
Zadnji predsjednički izbori u Venezueli održani su 20.05.2018. godine. Na njima je pobijedio Nicolás Maduro ( čelnik PSUV - Partido Socialista Unido de Venezuela ) koji tu funkciju obnaša još od 2013.g. nakon smrti Huga Cháveza. Venezuelanske izbore 2018. godine nadziralo je više od 200 međunarodnih promatrača od kojih su preko 50% bili članovi Vijeća Izbornih Eksperata Latinske Amerike, tijela koje formalno surađuje s Organizacijom Američkih Država ( OEA ) koja okuplja 35 država ( 33 latinoameričke države, SAD i Kanadu ). Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Luis Zapatero i bivši ekvadorski predsjednik Rafael Correa. Posebno je zanimljivo da je Organizacija Ujedinjenih Naroda odbila poziv Madura da pošalje svoje promatrače jer je radije poslušala sugestiju Madurove opozicije da ne dolaze “jer će izbori biti ukradeni” . Madurov protukandidat Henri Falcon uzalud ih je molio da pošalju promatrače. Zaista znimljiva logika Ujedinjenih Naroda. Osim promatrača iz Latinske Amerike izbore su nadgledali i promatrači iz Azije, Afrike, Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Velike Britanije, Rusije, Kine i SAD. Na izbore je izišlo 46% građana ( što je iinače iznad latinskoameričkog prosjeka ). Nicolás Maduro dobiva 67% glasova i Međunarodna komisija te izbore proglašava regularnim ali opozicija ( koja bojkotira izbore ) tvrdi kako su izbori ukradeni u čemu dobivaju punu podršku SAD. U siječnju 1919. godine Organizacija Američkih Država večinom od 19 država članica ( od ukupno njih 35 ) proglašava izbore neregularnim i priznaje samoproglašenog predsjednika Venezuele ( tzv “ulični predsjednik” ) Juana Guaidóa “privremenim predsjednikom” u čemu im se pridružuje većina zemalja Europske Unije . SAD odmah uvode teške ekonomske sankcije, izolaciju, zapljenu venezuelanske imovine i zamrzavanje venezuekanskih financijskih sredstava u SAD, provodi politiku stalnih prijetnji vojnom intervencijom a Britanska Središnja Banka odbija Venezueli ustupiti njene zlatne reserve vrijedne 1.2 miljarde dolara. Sve to prof Francisco Dominguez ( nače jedan od engleskih promatrača na tim izborima ) sa Sveučilišta Middlesex u Londonu sve to smatra flagrantnim primjerom kršenja međunarodnog prava i Povelje UN kao i Povelje Organizacije Američkih Država. Te mjere imaju za cilj izazivanja paralize venezuelanskog društva. One zaista i dovode do tragičnih posljedica i smrti desetina tisuća ljudi u Venezueli zbog nedostatka ljekova, medicinske opreme itd a posebno u uvjetima pandemije COVIDA-19. Licemjerno lice svijeta i Eurpe niti se malo nije zacrvenilo zbog toga jer je “crve politička boja” onaj glavni razlog ovako brutalne reakcije “demokratskog svijeta” prema Venezueli. Kao što je Nixon nakon dolaska Allendea na vlast kazao kako će izazvati da čileanska ekonomija “vrišti” i da će čileanski narod patiti do krajnjih granica izdržljivosti sve dok se ne pobuni protiv demokratski izabrane socijalističke vlasti koja je pobijedila u Čileu tako će slijed događaja u Venezueli pokazati kako su metode pritiska i izazivanje krize i pada onih vlada koje nisu “po guštu SAD” samo postati još okrutnije i intezivnije.
UVERTIRA
Venezuela je postala žrtva kombiniranih prisilnh jednostranih “kaznenih mjera” Amerike još za vrjeme predsjednika Baraka Obame kojeg smo često spremni nekritički promatrati u puno boljem svjetlu nego što je on zaista bio. Tako je na Obaminu inicijativu američki Kongres u prosincu 2014.g. izglasao Zakon 113-278 ( cinično nazvan: “Javni zakon o obrani ljudskih prava i civilnog društva u Venezueli”). Taj “eksperimentalni zakon” će postati arhetip svih kasnijih uvedenih američkih sankcija, blokada itd Venezuele. On je omogučio blokadu vanjske trgovine Venezuele ( prije svega naftom ), blokadu i “zaleđivanje” svih venezuelanskih bankovnih računa i imovine po svijetu, totalnu blokadu i izolaciju kopletne zemlje i njenog naroda itd. Naravno, sve u ime svetog interesa demokratizacije venezuelanskog društva što su građani Venezuele bukvalno trebali platiti vlastitim životima.
Već u ožujku 2015.g. Obama donosi neuobičajenu Izvršnu odredbu 13692 ( Zakona 113-278 ) u kojoj konstatira kako je Venezuela “izvanredna prijetnja za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država” ! Razuman svjet se smijao ovoj formulaciji najmoćnje svjetske sile kojom su se pokušale opravdati drakonske mjere koje će nakon toga uslijediti prema toj zemlji. Ali to više nije bilo smiješno nego tragično. Thomas Sparrow, zaprepašteni dopisnik BBC iz Wasingotona, konstatira da je Obama ovim potezom de facto proglasio “izvanredno stanje” u SAD što mu implicite daje pravnu podlogu za uvođenje izvanrednih predsjedničkih ovlasti jer, eto, “moćna” Venezuela prijeti Americi !? U ožujku 2016.g. američka vlada obnavlja Odredbu 1369 a blokada venezuelanske imovine postaje praksa u svim američkim savezničko-ovisnim državama dljem svijeta pa tako njemačka Commerzbank prva blokira račune venezuelanskih banaka i državne naftne kompanije PDVSA opstruirajći financijski kapacitet Venezuele. Europska Unija sluganski sljedi Američkog diva u čemu Hrvatska niti malo ne zaostaje pa tako venezuelanac Ricardo Luque ( bivši pjevač grupe “Cubismo” i naturalizirani Hrvat ) izjavljuje: “Kao hrvatski državljanin sram me što je hrvatska vlada priznala Juana Guaidóa i čak glasala protiv osude američkih sankcija koje uzrokuju velike patnje i smrt”. Slijede radikalna blokada, sankcje i “davljenje Venezuele” izvana koji se svakim danom sve se više radikaliziraju. Blokada i sankcije Venezuele “koštale” su Venezuelu, prema procjeni prof. Atilia A. Boróna sa Sveučilišta Harvard ( svibanj 2020.g.) 69 000 života zbog nemogućnosti uvoza ljekova poput inzulina i malarije ( što je još 2018.g. na sjednici UN Savjeza za ljudska prava u Ženevi proglašeno “zločinom protiv čovječnosti” ). Tako je samo 2017.g. “zamrznuto” 300 000 doza inzulina i blokirana je kupnja Primaquina, lijeka protiv malarije. Slijedeće 2018.g. blokiran je pokušaj Venezuele da kupi ljekove u vrijednosti od 39 miljuna dolara. Blokirano je uplačivanje 5 miljuna dolara za liječenje venezuelanskih pacijenata u Italiji ( transplantacija koštane srži ) itd. Michelle Bachelet ( Povjerenica UN za ljudska prava ) u svom Izvještaju iz veljače 2020.g. konstatira da zbog blokade i nametnutih sankcija postoji “nedostatak između 60% i 100% osnovnih ljekova u četiri največa grada Venezuele uključujući Caracas”. Zbog blokade jedan od svaka tri stanovnika Venezuele pati od pothranjenosti a 30 miljuna građana ostalo je bez radnog mjesta. Ali John Bolton, američki savjetnik za vanjsku politiku u studenom 2018.g. Venezuelu proglašava dijelom “trojke tiranije” ( uz Kubu i Nikaragvu ) zbog čega očito treba kazniti kompletan venezuelanski narod. Prisjetmo se samo što se sve desilo u Iraku i s koliko je laži bilo zasuto svjetsko javno mnijenje ne bi li se opravdala katastrofalna vojna intervencija Amerike i njenih “saveznika” u Iraku. Danas dobro znamo s koliko je stotina tisuća nevinih života plačena ta prisilna demokratizacija na vrhovima bajoneta -“a la Americana”. Irak je na kraju ostavljen u krvi, kaosu i socijalnom rastrojstvu a Svijetu je podarena pojava Islamske Države. Kompletan Bliski Istok je zapalje. Ratovi i sukobi bukte preko Afganistana, Egipta, Sirije, Libije pa do Jordana . A zauzvrat dobili smo valove izbjeglica, prognanika i sve ono što ide uz to - poput rastučeg terorizma. Latinska Amerika i Venezuela samo su mali dio tog strašnog mozaika igre velikih.
ELLIOT ABRAMS
Onog trenutka kada je Elliott Abrams postavljen za osobu zaduženu za koordiniranje “američkih napora za uspostavu demokracije u Venezueli” boljim poznavateljima “lka i djela” tog čovjeka sve je postalo jasno i znalo se što čeka Venezuelu. Radi se o 72-godišnjem bivšem pomočniku Državnog tajnika u vrijeme administracije predsjednika Ronalda Reagana. Za njega sam prvi put čuo boraveći početkom osamdesetih godina u Centralnoj Americi upravo u vrijeme trajanja građanskih ratova na tom području i Abramsovog “šerifovanja” na tim prostorima. Dugo bi se dalo o njemu pričati ali je u vrijeme njegovog intezivnog političkog djelovanja u Latnskoj Americi on predstavljao inkaranciju Reaganove radikalne imperijalne politike. Kao izraziti politički jastreb bio je žestoki promotor, sponzor i pokrovitelj latinskoameričkih desničarskih diktatoria. Istovremeno je bio tutor i pokrovitelj najrazličitijim vrstama kontrarevolucionarnih desničarskih plačenika, avanturista, idealista, profašista i paravojski, “Escuadrones de la Muerte” i sličnih.
Abrams je djelovao posebno intezivno na području Salvadora, Nikaragve, Gvatemale i Paname. On je za vrijeme Reagan-Kissingerove vlasti bio glavni inženjer američke politike na području kompletne Srednje Amerike ali i Latinske Amerike uopće. Bio je uvučen u financiranje i trening “contrasa” u Nikaragvi kojima je osnovni cilj bio rušenje sandinističke vlasti. “Contrasi” (od “contrarevolucionarios” ) su odgovorni za strašne zločine, nestanke, ubojstva i torturu bezbrojnih civila i socijalnih lidera. Kasnije će ga ( 1991.g. ) senatski odbor optužiti za prikrivanje podataka o pokolju ( mučenja, silovanja žena i djevojčica, vješanja, klanja, kidanja glava, komadanja) oko 800-1000 salvadorskih seljaka u Mozoteu a kojeg je izvršio bataljon salvadorske vojske Atlácatl kojeg su formirale, trenirale i naoružale SAD. Taj se bataljon formirao s zadatkom borbe protiv FMLN - Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional ali je počeo terorizirati koga je god htio. Zločin u Mazoteu se desio 11. prosinca 1981.g. a Abrams je pred senatskim odborom tvrdio da su informacije o počinjenom masakru “nepouzdane”. UN osnivaju Komisiju za istinu koja 1992.g. eshumira većinu žrtava tog pokolja kojeg je izvršio bataljon Atlácatl a 1993.g. utvrđuje 22 000 zločina koji su izvršeni tjekom dvanaestgodišnjeg rata u Salvadoru. Čak njih 85% izvršila je desničarska paravojska koju je Reaganova administracija tada preko Abramsa podržavala i sponzorirala. Ti zločini su gotovo u cjelosti ( u 95% slučajeva ) bili izvršeni po direktnom “naređenju funkcionera koje je Abrams podržavao”. Abrams će svejedno izjaviti kako je Amerika u Salvadoru u to vrjeme postigla “fantastična postignuća” odnosno “nevjerojatne uspjehe”. Godine 2012.g. tadašnji salvadorski predsjednik Mauricio Funes priznaje taj masakr i moli oprost od rodbine žrtava. Za konzervativni “Policy Review” Abrams je 1989.g. izjavio kako je direktno “upravljao” contrasima. Sve to on naziva “promocijom demokracije”. Kasnije će bitu umješan u “Iran-Gate” ( ilegalnu prodaju oružja Iranu ) zbog čega će biti osuđen na “drakonsku kaznu” od 50 dolara globe i 100 sati društveno korisnog rada, zatim u skandal “La Empresa” vezan za “poslove” s narko kartelom u Medellínu, suradnju s Escobarom i prodajom droge u Los Anegelesu radi punjenja fondova za financiranje “contrasa” u Latinskoj Americi. U sve je bio uvučen i tadašnji predsjednik Paname general Noriega. Abrams podržava gvatemalskog diktatora Efraína Ríos Montta kojem prodaje oružje i preko Costa Rice financira kontrarevoluconare. H.W.Bush poništava sudsku presudu Abramsu i uključuje ga u realizaciju katastrofalne invazije na Irak a kasnije upravo Abrams organizira neuspjeli puč na Huga Cháveza samo 47 dana nakon njegovog dolaska na vlast. Sada je upravo on glavni Trumpov čovjek za Latinsku Ameriku. U nedjelju 3. svibnja ove godine još jednom je propao pučistički pokušaj svrgavanja venezuelanskog pedsjednika Nicolása Madura. Operación Gedeón je doživjela slom a Elliott Abrams samo pet dana kasnije poziva upomoć upravo Madurovu bolivarijansku vojsku koja je slomila taj pokušaj puča, tražeći njihovu ( “nužnu” ) suradnju u “demokratskoj tranzicji” Venezuele. Očito pokušajima nasilnog rušenja Madura još nije došao kraj. Živahan čovjek taj Elliott Abrams !
OPERACIÓN GEDEÓN
Još 30. travnja 2019.g. samoproglašeni ( ulični ) “predsjednik” Venezuele Juan Guaidó pokrenuo je “Operación Libertad” ili kako je to sam rekao “posljednju fazu” rušenja predsjednika Nicolása Madura . Po tko zna koji put tvrdio je kako ima podršku vojske iako će upravo ona i tada sprječiti taj njegov pokušaj. Mike Pompeo je tog dana objavio kako Maduro već odlazi prema aerodromu na kojem ga čeka avion s kojim želi pobjeći na Kubu. Guaidó je dobio ekspresnu podršku brazilskog profašističkog predsjednika Jaira Bolsonara i, naravno, Trumpa.
Takvi pokušaji postaju stalni politički dekor Venezuele od kada se Guaidó bukvalno nasred ulice samoproglasio predsjednikom države. Pritisci, blokade, sankcije, opstrukcije funkcioniranja javnih servisa, sabotaže koje izazivaju nestanak električne energije i dostave vode, opskrbe hranom itd postali su venezuelanska konstanta tako da odluka Trumpa da ucjeni glavu Madura na 15 miljuna dolara kao i slanje moćne IV flote u pomorsku blokadu Venezuele zbog tobožnjeg “narcotrafica” nikoga živog nije iznenadila. Inače, prema podacima američke policijsko-obavještajne agencije DEA ( The Drug Enforcement Administration ) 80% droge stiže u SAD Pacifikom a ne Karipskim morem kojeg je Trump blokirao. Osim toga, prema podacima same DEA, upravo iz Kolumbije ( Trumpove glavne saveznice u toj sferi ) stiže čak 90% kokaina koj se plasira na američko crno tržište. Od preostalih 10% kokaina koji stiže u SAD s tog područja 6% je peruanskog a 4% nepoznatog podrjetla. Venezuele tu nigdje nema iako je upravo optužba za narkotrgovinu bila osnova da William Barr u ime SAD, u stilu Divljeg Zapada, raspiše pravu pravcatu potjernicu za Madurom što je bio poziv najrazličitijim “Bounty Hanters”- ima da, kao u nekom lošem westernu, krenu u lov na njegovu ucjenjenu glavu.
U nedjelju, 3. svibnja o.g. samoproglašena “Coalición Activa de la Reserva Internacional Venezolana” ( u stvari grupa unajmljenih plačenika ) otpočela je “Operaciju Gedeon”. Radilo se o pokušaju invazije Venezuele morskim putem s ciljem rušenja legalne vlasti u Venezueli. Cilj je bio hapšenje i deportacija ili ubojstvo Niclása Madura. Pripreme su počele još u rujnu 2019.g u Kolumbiji kada se sastala grupa venezuelanskh opozicijskih političara s 43 godišnjim plačenikom i bivšim američkim specijalacem ( “zelena beretka” ) Jordanom Gourdeauom inače vlasnikom firme “Silvercorp” koja pruža usluge “zaštite” u preko 50 zemalja svijeta. Sam Guourdeau bio je dio tjelesne zaštite predsjednika Dnalda Trumpa. On je još u veljači 2019.g. radio za Guaidóa osiguravajući koncert “Venezuela Aid Live” kojeg je na kolumbijsko-venezuelanskoj granici održan kao predigra rušenja Madura i dovođenja Juanu Guaidóu na vlast. U tom trenutku planiraju uvježbavanje oko 800 ljudi u kolumbijskim vojnim kampovima na granici Venezuelom koji su trebali na čelu s bivšim generalom Cliverom Alcalom usiljenim maršom sa sjevera “jurišati” na Caracas buneći usput narod i “dižući revoluciju” . Prvi udar trebao se izvršiti pomorskom invazijom gliserima na grad Macuto u La Guairi. U međuvremenu je ex-general Alcalá uhapšen zbog narkotrafika. The Washington Post objavljuje kako je Gourdeaua odabrao sam Juan Guaidó smatrajući kako on treba voditi tzv Tajni Komitet. Oni donose dokument u kojem ističu da im je cilj “maknuti Madura” i smijeniti “aktualni režim i instalirati priznatog predsjednika Venezuele Juana Guaidóa”.
Još u studenom 2019.g. u Kolumbiji se sastaje veća grupa venezuelanskih opozicionara s šefovima akcije koju krste imenom “Operación Gideón”. Već tada među njih su se infiltrirali Madurovi agenti. Kada se plačenici pokušavaju iskrcati u Macutu cijela akcija se raspada. Osam je plačenika ubijena odmah a ostali su uhvaćeni ( a među njima i dva američka specijalca, kasnije i nećak generala Alcale i drugi ). Sve to neodoljivo podsjeća na propali Kennedijev pokušaj invazije Kube u “Zaljevi svinja” ( “Playa Girón”) u travnju 1961. godine. Do 8 svibnja uhvaćeno je 25 plačenika. Do danas preko 50. Uslijedila su njihova javna svjedočenja o ciju akcije (hvatanje ili ubojstvo Madura ). Po prvi put u 40 godina u hvatanje pučista uključilo se i osam ruskih specijalaca. Razotkriva se uloga koju su imali samoproglašeni predsjednik Guaidó, DEA, narkokrugovi, kolumbijska desničarska paravosjka i kolumbjski ultradesni predsjednik Ivánom Duque ali i SAD. Posebno je u javnosti odjeknula objava Ugovora “o izvršenju vojne skcije” kojeg su potpisali Juan Guaidó, J.J.Rendón ( Guaidóv suradnik ali i savjetnik nekoliko kolumbijskih predsjednika), Sergio Vergara ( Guaidóv suradnik )i Jordan Goudreau ( glavni izvršitelj ). Ugovor je objavila desničarska aktivistica Patricia Poleo jer je došlo do međusobnih optužbi i napada na Guaidóa da je “zakazao”. Guaidó sve to negira i 11. svibnja je “smjenjuje” Rendóna i Vergaru “zbog njihove uloge” u puču. Ali vođa plačenika Antono Sequea Torres 12. svibnja javno svjedoči o planovima operacije koji su dogovarani upravo s Guaidóom, predsjednikom Kolumbije Duqueom i Jordanom Goedrauom i s DEA tvrdeći da je Trumpova vlada bila upoznata sa svime i da su se Guaidó i Duque s njim o svemu dogovarali u samoj Bijeloj Kući. Posebnu ulogu u svemu je imao Iván Simonovis, Guaudóv glavni obavještajac i jedan od šefova cijele operacije. Tužilaštvo Venezuele zbog svega je optužilo Guaidóa za pokušaj državog udara i za financiranje propalog puča zapljenjenim vezuelanskim novcem. U američkom Kongresu je predsjednik Odbora za vanjsku politiku Elliot Engel postavio pitanju Mikeu Pompeu da odgovori je li Trumpova vlada umješana u Operación Gedeón ali odgovora još nema. Ostaje činjenica da je Trump Madurovu Venezuelu proglasio “velikom opasnošću” po američku sigurnost iako je Venezuela 2019.g. u oružje uložila samo 62,7 miljuna dolara a SAD nevjerojatnih 732 miljarde dolara. Zar je zaista moguće da se “američki slon” toliko boji malog “venezuelanskog miša” !?

Oznake: Sunce, more

- 17:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

31.03.2020., utorak

ERNESTO CARDENAL OTIŠAO JE MEĐU ZVIJEZDE

U nedjelju , prvog dana ožujka 2020. godine, u svojoj 95-toj godini umro je u Managvi, glavnom gradu Nikaragve - Ernesto Cardenal, jedna od posljednjih mitskih figura Latinske Amerike. Nakon Cardenalove smrti Juan José Tamayo, direktor “Cátedre de Teología y Sciencias de las Religiones “Ignacio Ellacuria” s Universidad Carlos III u Madridu nam je biranim riječima barem donekle pokušao približiti lik Ernesta Caedenala i objasniti kakav nas je to čovjek napustio i otišao u jednu drugu stvarnost u koju je tako duboko i iskreno vjerovao. Po Tamayu, otišao je “ teolog i pjesnik, mistik i političar, svećenik i prorok, nikaragvanac i građanin svijeta, monah i revolucionar, borac i esteta, solidarist i usamljenik, komunist i evangelik, kršćanin i marksist , vjernik i anti-idolatrik, čovjek s ovog i s onog svijeta”.
Može li uopće više suprotnosti biti sažeto u jednoj jedinoj rečenici odnosno u jednom jedinom čovjeku ? Naizgled teško ! Ali upravo je ovim riječima izražena sva kontradiktorna suština latinskoameričkog podneblja koje je taj plodni humus iz kojeg je iznikla i veličanstvena figura Ernesta Cardenala. Društveni, politički, kultorološki, povijesni i svaki drugi “eruptivni karakter” Latinske Amerike ponekad porađa ovakve jedinstvene osobe koje nisu omeđene nikakvim oštrim rubovima ili granicama, ljude koji su sazdani od nevidljivog tkanja međusobno naizgled neposjivih elemenata koji stvaraju i koji se stapaju u jednu novu cjelinu i jedinstvenu dimenziju stvarnosti i osobnosti. U tom smislu Ernesto Cardenal je najoriginalniji proizvod Latinske Amerike ali istovremeno i neponovljiva pojava “sui generis”. Ta disharmonična polifonija različitih elemenata složila se u jedinstvenost Ernesta Cardenala, u jedan bogati i bujni, nadvremenski, univerzalni umjetnički i praktičko djelatni mozaik. U tom spajanju i amalgiranju naizgled međusobno nespojivog krije se suština magičnosti one vrste stvarnog, opipljivog realizma koje vrije u djelima ali i u konkretnim životima mnogih latinskoameričkih ljudi, umjetnika i kreativaca. Pojam “magičnog realizma” samo donekle pogađa bit tog “čuda koje čudo nije” - nego je ponekad samo najoporija tegobna realnost. Zato analitičar “El Paisa” Claudio Álvarez i može tvrditi kako je Cardenal u tom kompliciranom mozaiku od kojeg je bila satkana njegova osobnost, njegovo umjetničko djelo kao i njegov konkretan politički i društveni angažman, u svoj toj gotovo nadrealnoj pluralnosti - nikada nije dozvolio da dođe do međusobnog isključivanja ali ni preklapanja različitih elemenata te cjeline jer je “svako od njegovih ( različitih ) životnih iskustava obilježavala koherentnsot” ili, kako bi on to jezgrovito izrazio: “Čuli su se različiti glasovi ali samo jedna misao”. Ali jako bi pogriješili ukoliko bi Ernesta Cardenala pokušali izjednačiti s nadrealistima ili meksičko-čileanskim “infrarealistima” koji 60-tih i 70-tih godina XX stoljeća žele radikalno “ispuhati”, “raznijeti” mozgove “službene kulture”, kao što bi to rekao njihov idejni guru Roberto Matta.
Ernesto Cardenal postaje planetarno poznat 4. ožujka 1983. godine kada svi svjetski mediji objavljuju sliku ovog velikog pjesnika, revolucionara i svećenika i tadašnjeg ministra kulture u prvoj sandinističkoj vladi kako skromno kleći na svojoj desnoj nozi pred Papom Ivanom Pavlom II koji ga ukorava nasred aerodroma u Managvi prilikom njegove prve posjete Nikaragvi nakon rušenja somozističke diktature i dolaska Frente Sandinista de Liberación Nacional ( čiji je Cardenal bio član ) na vlast.
Jedan od glavnih ciljeva papinog dolaska u Nikaragvu bilo je ušutkivanje probuđenih Teologa Oslobođenja čiji je istaknuti pripadnik bio i Ernesto Cardenal. Papa nije krio kako mu je cilj da žestoko ukori lijevo orijenterine i poltički angažirane svećenike “narodne crkve” zbog njihovog direktnog angažmana u oružanoj revoluciji ali i u novoj vlasti u Nikaragvi. Zato je Papa tako prijeteći stajao na aerodromu nad ovim svećenikom i ministrom kulture u novoj nikaragvanskoj vladi oštro gestikulirajući svojim prstom nad glavom neukrotivog svećenika govoreći mu kako hitno “mora regulirati svoju situaciju” s Crkvom... Ali ovom svjetski poznatom slikom i čitavom tom scenom nije dominirao moćni Rimski Biskup, Sveti Otac, Papa Ivan Pavao II, Wojtyla - nego lik klečećeg, blago nasmješenog skromnog bijelobradog pjesnika s njegovom neizbježnom crnom beretkom na glavi koji je šutke slušao ovaj javni prijekor Pontifexa Maximusa. Papa je odlučno odbio da mu ovaj svećenik-revolucionar poljubi ruku i da mu udjeli svoj blagosov.
Kasnije je Ernesto Cardenal opisujući tu scenu naoisao u svojoj autobiografiji : “Kako mu ja nisam odgovorio ništa on je ponovio svoju opomenu dok su ga pratile sve svjetske kamere” dodajućii kako je “Papi nedostajalo poštovanje naroda” jer je preko pola miljuna okupljenih vjernika nakon Papinog govora u kojem je on kritizirao revoluciju počelo uzvikivati: “Crkva siromašnih...Crkva siromašnih !” i “Između kršćanstva i revolucije nema kontradikcije !”. Papa im je, van protokola, odgovorio citatom iz Evađelja po Ivanu: “Čuvajte se lažnih proroka” upozoravajući ih na “vukove u janjećoj koži” nakon čega je gomila okupljenih vjernika počela vikati ne dozvoljavajući mu da nastavi svoj govor iako je Wojtyla uzaludno uzvikivao: “Papa želi govoriti !”. Ta scena ostati će vječni simbol Cardenalovog sukoba s najvišom crkvenom hijerarhijom zbog njegovog opredjeljenja za Revoluciju. Papa Wojtyla nije volio sandiniste i to uopće nije krio. Imperativno je zabranio nikaragvanskim svećenicima da ulaze u novu vladu. Kako Ernestu Cardenalu ni na kraj pameti nije padalo da posluša Papu pa i pred prijetnjom ekskomunikacije, konzekvence su bile neizbježne. Zato će ga poljski Papa 4. veljače 1984. godine suspendirati “a divinis” zabranjujući mu daljnje obavljanje svećenićkih dužnosti. Osim njega Papa je također “suspendirao” i Fernanda Cardenala, Ernestova mlađeg brata…inače jezuita, revoluconara i teologa oslobođenja, ministra obrazovanja u sandinističkoj vladi i svećenike-sandiniste pripadnike teologije oslobođenja Miguela d’Escotoa i Edgara Parralesa.
Ta će Wojtylina zabrana trajati skoro 35 godina sve dok ih u veljači 2919. godine nije ukinuo argentinski papa Franjo. Vijest o ukidanju ove “anateme” bolesni Cardenal je primio u bolnici u Managvi, mirno - odbijajući bilo koje privilegije koje mu je ponovno svećeništvo donosilo kao što je odbijao i sve druge privilegije a posebno one proistekle iz njegovih neizmjernih revoluciocionarnih ili nekih drugih, a ponajmanje impozantnih pjesničkih zasluga.
Ernesto Cardenal rođen je 20. siječnja 1925. godine u Granadi u “jednoj od najpoštovanijih nikaragvanskih familija”, kako će on to sam kasnije napisati u svojoj autobiografiji. Bila je to vrlo bogata obitelj i “loza” čiji su se pripadnici generacijama bavili trgovinom. Djetinjstvo provodi u “La Casa de los Leones” ( “Lavljoj Kući” ). Po njegovim riječima to je bila “najelegantnja kuća” u Granadi ukoliko ne računamo Katedralu koja se nalazila točno nasuprot nje na centaralnom gradskom trgu. Familija mu je namjenila odvjetničku karijeru ali je Ernestov otac popustio pred dječakovom strasnoj zaljubljenosti u književnost. Tako mladi Cardenal odlazi na studje u Ciudad de México gdje upisuje “Filosofia y Letras” ( Filozofiju i Knjževnost ) na El Colegio Centroamérica pri najvećem latinskoameričkom sveučilištu “Universidad Nacional Autónoma de México” a zatim odlazi u Sjedinjene Američke Države i nastavlja svoje studije na Columbia University u New Yorku. Od 1949. godine putuje Europom a 1952. godine osniva malu izdavačku kuću “El Hilo Azul” (“Plavi Konac”). Već tada se opredjeljuje za direktan društveni angažman pa 1954. godine sudjeljuje u neuspješnom oružanom pokušaju rušenja diktatora Somoze ( “La Rebelión de Abril” - “Travanjska Pobuna” ). Osim književosti i direktnog angažmana na promjeni stvarnosti osjeća i vrlo snažnu vokaciju prema vjeri pa 1957. godine pravi radikalan zaokret i odlazi u trapistički samostan Gethesmani u Kentaky-ju ( USA ). Taj će potez ostavit duboki, neizbrisiv trag i sudbinski utjecati na cijeli njegov budući život.
Odlazak u samostan otkriva nam svu kompleksnost i bogatstvo Cardenalove osobe koja je bila prekrcana različitim vidovima ljubavi - što će kasnije zbunjivati mnoge analitičare koji su se bavili njegovom osobom i njegovim djelom . U prvom tomu svojih sjećanja nazvanih “Vida Perdida” (“Izgubljeni Život”) u kojem se bavi svojom mladošću, on piše: “Nisam bio ispunjen s ničim drugim osim s Bogom - s onim što je on znao a ja nisam”. U to vrijeme, kako nam sam otkriva, razdirali su ga osjećaji između “romantićne ljubavi” koja mu se desila i religioznog poziva - ali nakon ulaska u samostan piše svojim roditeljima: “Ne možete ni zamisliti koliko je sretno ovo moje putovanje. Osjećam se kao da se nalazim na medenom mjesecu”. U samostanu Gethesmani Cardenal neće doživjeti samo vjerski nago i izuzetno snažan politički utjecaj kojeg će na njega izvršiti ključna figura u njegovom životu. Naime tamo će se susresti s piscem i mistikom Thomasom Mertonom koji je u samostan stigao godinu dana ranije kao profesor. On će biti Cardenalov učitelj ali uskoro i prisni prijatelj . Merton će gotovo sudbinski utjecati na čitav daljnji Cardenalov život. U stvari on je već ranije imao snažan utjecaj na Cardenala pošto je on prije dolaska u samostan pročitao sve njegove knjige a neke je čak i prevo na španjolski .
Thomas Merton utjeće na Cardenalovo prihvaćanje koncepta politički angažiranog kršćanstva što je nikaragvanskom pjesniku, koji ionako vjeruje da mu je Bog povjerio posebnu misiju i koji je već imao revolucionarno iskustvo neuspjelog rušenja Somozine diktature, omogućilo da spoji kršćanstvo s konkretnim revolucionarnim, oružanim angažmanom a što će kasnije teoretski osmisliti kroz razvoj i uobličavanje koncepta Teologije Oslobođenja. Cardenal će sam postati nezaobilazna figura Teologije Oslobođenja koja je svoje sjeme duboko zasadila na biskupskoj konferenciji u Medelliínu ( Kolumbija ) 1968. godine. Cardenal se radikalizira u skladu s tadašnjim kontinentalnim političkim gibanjima. Poseban utjecaj na njega vrši kolumbijski svećenik Camilo Torres koji je bio prvi svećenik koji uzima oružje u ruke da se bori protiv društva nepravdi i ugnjetavanja. Taj svećenik- gerilac, preteča teologije oslobođenja koji spaja marksizam i kršćanski socijalni nauk… gine i postaje jedna od najvećih latinskoamerička ljevičarskih ikona. Kubanska revolucija također će jako usmjeriti Cardenalov politički razvoj. Tako mu je ulazak u trapistički red ( samostan ) pomogao da razvije ne samo svoj kasniji politički profil nego i poseban literalni stil koji uključuje i poemu “Hora de Cero” ( “Nulti Sat” ) u kojoj će 1957. godine napisati kako “Raj nikada nije postojao” jer “Raj je u budućnosti”. Po njemu “Biblija priča o mitu raja, ali to je samo mit. Charles ( Darwin ) je dokazao da u ljudskoj evoluciji nikada nije postojao takav raj”. Poema “Hora de Cero” je jasno iskazala njegovu averziju prema latinskoameričkim desničarskim diktaturama a posebno Somozinoj diktaturi u njegovoj rodnoj Nikaragvi.
Cardenal 1965. godine izaziva potres svojom “Molitvom za Marylin Monroe” ( “Oración por Marylin Monroe” ) u kojoj moli Boga za spas duše najvećeg sex simbola sredine XX stoljeća. Cardenal piše: “Gospode primi ovo dijete cijelom svijetu znano po imenu/ Marylin Monroe iako to uistinu nije njeno pravo ime/ ( ali ti poznaješ njeno pravo ime, ime siročeta/ silovanog u/ devetoj godini/ i trgovkinje koja se pokušala ubiti u šesnaestoj )/ i koja sada dolazi pred tebe bez ikakvog make -/ upa bez svojeg agenta za odnose s javnošću/ bez fotografa i bez potpisanih autograma/ poput osamljenog astronaut suočenog s/ galaktičkom noći/ Još kao mlada sanjala je sebe golu u crkvi/ ( kako piše u TIME magazine )/….Ona je samo glumila po scenariju koji smo joj dali/ - Scenariju naših osobnih života - a to je bio jedan/ apsurdni scenarij. Oprosti joj Gospode i oprosti nama ostalima/ zbog našeg 20th Centuryja/ zbog te super - kolosalne produkcije na kojoj smo/ svi radili/ Gladovala je za ljubavi a mi smo joj ponudili/ sredstva za smirenje…..Našli su je mrtvu s rukom na telefonu/ A detektivi nisu mogli otkriti koga je to htjela/ nazvati/ Bila je/ poput nekog tko je izabrao jedini prijateljski glas/ i čuje samo onaj snimljen na kazeti koji kaže:/ WRONG NUMBER/ ili poput nekog ranjenog gangster/ koji posiže u grču za isključenim telefonom/ Gospode:/ Tko god je bio taj kojeg je željela nazvati/ i nije ga nazvala ( možda je to bio nitko/ ili Netko čiji broj nije zapisan u telefonskom/ imeniku Los Angelesa )/ odgovori joj na poziv Ti !”
Iste te 1965. godine postavljen je za svećenika u Nikaragvi. Njegov se crkveni život odvija pod utjecajem II Vatikanskog koncila i revolucionarnih gibanja u Latinskoj Americi. Ubrzo formira kršćansku zajednicu, gotovo monašku komunu na jednom od otočića arhipelaga Solentiname na jezeru Cocibolca. Zajednicu će činiti jedna kršćanska kongregacija koju čine seljaci i ribari koje Cardenal uči izradi skulptura, pisanju poezije i naivnom slikarstvu, izradi rukotvorina…Tu će držeći svoje “seljačke mise”, živeči u skromnoj kolibi, spavajući na malom drvenom krevetu na kat, okružen knjigama, vodom i egzotičnim biljkama, divljim lišćem i mirom dobiti inspiraciju za pisanje svojeg slavnog “Solentinameskog Evađelja” (“El Evagelico de Solentiname” ) nakon čega postaje svjetski poznat pjesnik. U to se vrijeme sve više približava i uključuje se u “Frente Sandinista de Liberación Nacional - FSLN i njihovoj revolucionarnoj borbi. To su bila zaista turbulentna vremen. Cardenal čak potajno u svoju malu kršćansku komunu dovodi Julia Cortázara koristeći priliku što je ovaj slavni argentinski autor “Rayuele” došao u susjednu Costa Ricu. Somozin režim, naravno, mladog svećenika pjesnika Ernesta Cardenala, učenika Thomasa Mertona smatra pobunjenikom, gerilcem FSLN-a i svojim neprijateljem. I ništa tu oni nisu pogriješili.Zato i ne ćudi što Ernesto Cardenal nakon pobjede Sandinista i pada somozističke diktature postati ministar kulture u novouspostavljenoj revolucionarnoj sandinističkoj vladi.
On je bez ikakve sumnje jedan od nekolicine najznačajnijih latinskoamerilkih pjesnika XX stoljeća i sigurno spada samom vrhu svjetske književnosti. “Canto Cósmico” Ernesta Cardenala ( 1992. ), “Cantos de vida” i “Esperanza” njegovog sunarodnjaka Rubéna Daría i “Canto General” čileanca Pabla Nerude vjerojatno su najutjecajnija djela latinskoameričke poezije uopće. Poezija je bila dom u kojem je obitavao Ernesto Cardenal i možda je jedan od onih koji su na najdoslovniji način potvrdili Heideggerovu misao da je “jezik kuća bitka”, odnosno istinska kuća ljudskog bića. Juan José Tamayo kaže da je Cardenal bio “mistik s nogama na zemlji”. Razvio je poseban senzibilitet za latinoameričke indiose i jak “espíritu antiyanki” ( “antijenkijevski duh” ) kojeg je kod njega tako obožavo njegov učitelj i duhovni otac, filozof, mistik, teolog i trapistički redovnik Thomas Merton. Cardenal je politički, literalno i socijalno odan stvari Revolucije pa dužnost ministra kulture obavlja u skladu sa svojim idejama “kršćanskog oslobođenja” koje dnevn živi u praksi. On u stvari živi ritmom Utopije kao i svaki pravi revolucionar. Njegovo “ne-mjesto” bila je njegova kršćanska komuna Solentiname. Držao se one misli Oscara Wildea koji kaže: “Zemljopisna karta na kojoj nije označena zemlja Utopija ne zaslužuje ni da se pogleda”. Cardenal nije volio rasprave o Utopiji nego ju je zbiljski živio, radio na njenom ostvarenju, požurivao njen dolazak, pomalo naivno kao što to radi svaki revolucionar-romantičar ali uvijek bez ikakve žurbe, ustrajno i doslijedno. On smatra da ako povijest već ima kraj onda taj kraj ne smije biti fatalan nego sretan….a da bi to bilo tako Čovječanstvo mora ići “stazom bratstva i sestrinstva”.
Cardenal je stalno istraživao i “druge svjetove” : u umjetnosti, znanosti, filozofiji, religiji, narodnim znanjima, svom unutarnjem životu, Svemiru…On sam je predstavljao inkarnaciju susreta znanosti, religije, mistike i poezije. On zato piše kako “u znanstvenim činjenicama nalazim puno mistične i pjesničke inspiracije. Zato se već dugo vremena moja poezija hrani znanošću.” Bogu se približava na interdisciplinaran način tvrdeći da je “kraj” nama potpuno neshvatljiv i “nepristupaćan”. I on, poput Mertona, tvrdi da je Boga moguće spoznati jedino kroz ljubav. Svoju mladost smatra “izgubljenim životom” ( “vida perdida”) moto Oscara Wilda: “Nisam dovoljno mlad da bih sve znao”. Zanimao ga je Kozmos i bavi se proučavanjem zvijezda - otvorenim očima gledajući u beskraj svemira.
U svojoj najzrelijoj dobi, 2007. godine kada sandinisti ponovo osvajaju vlast u Nikaragvi, Ernesto Cardenal dolazi u sukob sa sandinističkim vodstvom a prije svega s Danielom Ortegom i njegovom suprugom Rosario Murillo ( koji de facto dijele vlast međusobno ). Zbog toga na suptilan način postaje predmetom njihovog političkog progona. Ali usprkos tome u niti jednom trenutku on ne odustaje od svog revolucionarnog opredjeljenja. Za BBC 2007.godine na pitanje o odnosu svećenićkog položaja i nasilja odgovara kako je protiv Smozine diktature “jedni mogući put bila oružana borba”. U tom istom intervjuu za BBC kaže: “Takvo kršćanstvo koje smo tada vidjeli u Vatkanu nije bilo ono kršćanstvo koje je Krist htio za Crkvu; ali moja vjera je vjera u Krista a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Krista ja ostajem uz Krista !” a 2012.godine, kada prima Premio Iberoamericano de Pesia Reina Sofia izjavljuje: “Moja je poezija socijalno i politički opredjeljenja ili, bolje rečeno, revolucionarna.”
2018. godine će otvoreno stati uz nikaragvanske prosvjednike optužujući vrh vlasti za zločine i suspenziju demokratskih sloboda. Ortegu naziva diktatorom. Protiv njega podižu neki nekakav imovinski spor i sud donosi presudu o ogromnoj novćanoj kazni ( 800 000 dolara ) koju bi on trebao platiti jednom njemačkom državljaninu. Cardenal odbija bilo što platiti i traži da ga se zatvori ali vlasti donesenu presudu “zamrzavaju”. On kaznu ne plaća a režim ga se ne usuđuje uhapsiti. U intervjuu za Deutsche Presse Agentur ( DPA ) izjavljuje kako je “tijekom puno godina ponavljao jednu molitvu iz “Psalama”: “Gospode, uradi da ponovo budemo ono što smo bili! I čuo me !”. Tu je mislio na aktualne socijalne pokrete u Nikaragvi, angažman mladih i pojavu “istinskih sandinističkih snaga” koje on podržava ( Movimiento Renovador Sandinista - MRS ). Bio je nekoliko puta predložen za Nobelovu nagradu za književnost, doktor je “Honoris Causa” na Universidad por la Huelva, nositelj je francuskog ordena “Legije Časti”, dobija “Premio de Poesía Pablo Neruda” a pri kraju života urugvajsku “Premio Internacional Mario Benedetti” koju posvećuje adolescent Álvaru Conradu koji je ubijen u uličnim anti-Orteginim prosvjedima u Managvi. Desetak dana prije njegove smrti, 20. siječnja 2020.g. na Cardenalov 95. rođendan španjolski izdavač TROTTA izdao je “Čudo do 1200 stranica”, knjigu poezije Ernesta Cardenala s naslovom “Pesia completa” koja je promovirana u Casa de América u Madridu. Knjigu je priredila María Ángeles Pérez koja je ujedno i autorica njegove antologije “Hidrógeno enamorado” (“Zaljubljeni Hidrogen”). Ovaj veliki pjesnik koji je još 1979. godine izjavio za sebe da je on “kršćanin i marksist” i kako su “kultura i revolucija ista stvar” a puno godna poslije da je “Daniel Ortega ubio pokret zbog svojih osobnih ambicija” cijei je svoj život, kako to kaže María Pérez on nastojao “imenovati jednu kolektivnu istinu utemeljenu u ljubavi”.
Nakon njegove smrti nikaragvanska poetesa i njegova velika prijateljica Gioconda Belle, autorica “El país bajo mi piel” (“Zemlja pod mojom kožom”) napisala je: “Otišao je mirno i slatko u kozmos o kojem je pjevao”….”Ne treba plakati nego slaviti život poput njegovog, dosljedan i kreativan, neumoran 95 godina”. Na misi koja se nakon njegove smrti, uz kovčeg s njegovim tijelom, održavala u La Catedral Metropolitana de Managua desio se incident kada su pristalice Daniela Ortega počeli pjevati himnu FSLN-a i uzvikivati. “Živio FSLN !”, Živio Daniel !”, “Poštujte zastavu !”…a sandinistički disidenti i Cardenalovi štovatelji uzvratili pjevanjem nacionalne himne i uzvicima “Živjela slobodna Nikaragva !”, “Pravda !”, “Demokracija !”….Nakon ovog incidenta najbliži prijatelji velikog pjesnika sahranjuju ga tajno u petak 6. ožujka ( umjesto u subotu kako je bilo najavljeno ) da bi izbjegli moguće nove icidente. Kremiran je u Managvi a urna s njegovom prahom odnesena je na otok Mancarrón arhipelaga Solentiname. Sahranjen je ispod kamena gdje su pokopani “heroji i mućenici Solentinamea”, sandinistički gerilci Laureano Mairena, Elvis Chavarría, Alejandro Guevara i drugi članovi kršćanske zajednice koju je osnovao i predvodio Cardenal. U subotu je otok bio prepun pjesnikove rodbine i štovatelja koji su došli na njegov poslijednji ispraćaj ali on je već bio sahranjen. Vlada Daniela Ortege proglasila je trodnevnu nacionalnu žalost zbog smrti Ernesta Cardenala. Tako je revolucija još jednom na području Latinske Amerike svojom magičnom rukom ispisala ovu pomalo nadrealnu priču o jednom neobilaznom čovjeku koji je svoj život utkao u mozaik ljudske povijesti na nezaobilazan način.

Oznake: more, ljeto

- 09:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.11.2019., četvrtak

KLERIKALIZAM IM SE OMILIO

Knjigu “O Državi Božjoj protiv pagana” ( “De Civitate Dei Contra Paganos” ) napisao je u 5. stoljeću kršćanski teolog Aurelije Augustin. Knjigu je počeo pisati 412.g. potaknut vizigotskim pljačkama Rima koje su dovele do propitivanja kršćanstva koje je tada već postalo službena državna religija Rimskog Carstva. Naime, pagani su kršćane, odnosno napuštanje stare rimske religije smatrali glavnim uzrokom tih strašnih barbarskih najezdi i pustošenja. Sv. Augustin piše o konceptu “Božje države” ( civitas dei ) nasuprot “zemaljske države” ( civitas terrena ) iz aspekta vlastitog viđenja svjetske povijesti. Spominjati danas Aurelija Augistina u kontekstu suvremenih zbivanja i koncepta države u Hrvatskoj zaista nije moguće. Ali, njegovu sitnagmu ”Božja Država” dobar dio naše domaće crkvene hijerarhije nastoji “prevesti” na jedan specifičan način zalaganja za klerikalnu, antisekularnu državu 21. stoljeća u kojoj su “pagani” svi oni koji ne vjeruju upravo njima, pa makar i sami bili vjernici a nevjernike da i ne spominjemo. Naravno da Sv. Augustin zaista nema ama baš nikakve veze s takvim ( politiziranim ) egzibicijama dijela hrvatske crkvene hijerarhiije ili pojedinih klerika i vjeroučitelja.
PAPINO “PISMO NARODU BOŽJEM”
Papa Franjo, Biskup Rima i Pontifex Maximus Rimokatoličke Crkve, još u kolovozu 2018. godine objavio je “Pismo narodu Božjem” u kojem je za zataškavanje spolnog zlostavljanja mladih u Crkvi optužio KLERIKALIZAM koji se danas gnijezdi u krilu crkve a ne imaginarne “marksiste”, “ateiste”, “agnostike”, “filozofe” i ine. Po samom papi klerikalizam je najveće zlo crkve jer upravo on podupire i pomaže “da se nastave činiti tolika zla koje danas osuđujemo”. Po papi Franji, reči ne zlostavljanju - znači reči ne “svim oblicima klerikalizma”. Prošli je mjesec ( 26.09. ) list “La Civita Cattolica” objavio što je papa rekao isusovcima u razgovoru s njima o problemu klerikalizma u crkvi, kojeg on smatra “istinskom perverzijom” i “najvećom izopačenosti” onih biskupa i svećenika koji misle da samo oni “znaju sve o svemu”.
Pokušajmo na tren zamisliti što bi se desilo kada bi te papine riječi primjenili na ponašanje dobrog dijela biskupa i klera u Hrvatskoj koji su očito umislili da su baš oni nekakvo kvazi-protagorijansko “mjerilo svih stvari”. Oni misle da smiju i mogu presuđivati tko je “pravi domoljub” a tko nije, tko je “dobar” a tko je “slab”, “defektan” Hrvat ili, kao što bi rekao poznati sociolog religije Ivan Markešić : “Klerikalizam kod nas omogućuje nekima da budu moralni i svjetonazirksi bičonosci, da proglašavaju grešnicima i ekskomuniciraju iz Crkve sve one koji nisu na crti već uspostavljenog kursa rigidnog katoličkog hrvatstva, kao što se to već događalo kad su u pitanju političari tzv lijevog spektra. Jeste li, pak, na tzv desnoj opciji, možete upropastiti i državu i narod, za vas će, budite bez brige, služiti svete mise. Jer, vi ste “naši” i svejedno što ste (u)činili u borbi za “našu stvar” - ne možete biti GREŠNICI.”
Crkva u Hrvatskoj očito ima svoju viziju “Božje Države” kao neke vrste “univerzalne države” koja usisava sve svojim klerikalnim usisivaćem. Tako se svakog listopada u hrvatskim ( naravno, svjetovnim ) školama slave tzv “Dani kruha”. I ništa u tome ne bi bilo loše da se djeca tom prigodom gotovo prisiljavaju da sudjeluju u vjerskim obredima, što je dovelo do reakcije dijela roditelja. “Dani kruha” se svake godine obilježavaju u vrtićima, školama, učeničkim domovima i drugim institucijama koje se bave djecom. “Dani kruha” su zamišljeni kao iskazivanje zahvalmosti plodovima zemlje. Ali, naravno, tada školama u pohode dolaze svećenici koji škrope, blagoslivljaju i cijelom događaju daju vjersko obilježje a djeca su tako, htjela ne htjela, prisiljena da sudjeluju u vjerskom ritual u sekulranim školama. O vjeronauk koji se redovito predaje u sredini a ne na početku ili kraju nastave da i ne govorimo. Naravno da se djeca koja ne pohađaju vjeronauk tako usred nastave izoliraju i smještaju u posebne “rezervate” pa ma koliko ih mi eufimistički nazivali knjižnicama ili nekim zasebnim prostorijama ako ih uopće ima.
SEKULARIZAM I KLERIKALIZAM
Ali, čemu se čuditi? Pa mi živimo u državi koja je člankom 41. Ustava definirana kao sekularna država u kojoj su sve vjerske zajednice jednake i “odvojene od države”. Ipak, u toj istoj “sekularnoj državi” vaše dijete će u državnoj, dakle “sekularnoj” a ne nekoj vjerskoj školi, iz predmeta Povijest u petom razredu učiti ( u poglavlju. “Pojava i prostorno širenje čovjeka” ) kako “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života, tako postane čovjek živa duša”. Pa kako se onda čuditi zapnjenošću Gérarda Mouroua, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 2018.g., koji je ovog listopada boravio u Hrvatskoj na znanstvenom skupu “Ultrafast Optics XII” a koji je u Hrvatskoj sreo ljude koji ga najozbiljnije, kao znanstvenika pitaju: da li on zaista vjeruje kako je Zemlja okrugla. “To je zapanjujuće. Nisam mogao vjerovati” kaže zabezeknuti nobelovac koji konstatira kako je vrlo teško razgovarati s ljudima “koji nisu obrazovani”. Ali nobelovac se jako vara. Ti ljudi su obrazovani ali u hrvatskim školama u kojima je upravo “ultraprogresivna kurikularna reforma” friško porodila i citirani udžbenik iz Povijesti za peti razred naših osnovnih škola, dakle za djecu od 11 godina.
A papa Franjo je prije manje od mjesec dana prilikom svog puta u Mozambik govorio upravo o tome, o klerikalizmu koji hrani “želje za dominacijom”. Njegova upozorenja je itekako potrebno čuti baš u Hrvatskoj a posebno u hrvatskoj Crkvi jer papa upozorava kako svećenici njegove crkve sve više “služenje zamjenjuju svećeničkom moći” što je uvod u klerikalizam koji ih onda “vodi u licemjerje, posebno u vjerskom životu kada se vjernicima žele nametnuti pravila ona ponašanja u svakodnevnom životu koja ne vrijede za svećenike”. Nažalost, crkva se sve više bavi politikom kao da je to neko njeno temeljno poslanje. Miješaju se u ama baš sve, i u mrtve i u žive. Tako je umirovljeni biskup Mile Bogović ovih dana ponovo oživio ideju o hrvatskoj varijanti španjoslke “Valle de los Caidos” ( “Dolina Palih” ) i to upravo kada taj “projekt” doživljava potpuni krah u Španjolskoj odlukom vlade o vađenju i premještanjem kostiju pokojnog diktatora Franca . Tu bi se valjda trebale “izmješati” kosti Bleiburga i Jasenovca. Biskup Bogović to nazva “Svehrvatskim Grobom” koji bi se nalazio kraj crkve “Hrvatskih Mučenika” i Krbavskog polja ili u Podudbini kraj crkve Sv Marka Groba. To bi ujedno bila prva postaja križnog puta itd. Tako bi domača Crkva pod firmom “posthumne pomirbe” nadvila i obuhvatila svojim idejnim plaštem sve mrtve, pa i one za života najudaljenije i međusobno nespojive. A što se živih tiče, na njima se, ionako, stalno radi !
Bilo kakav sekularizam, u njihovoj viziji, postaje nepotreban. Sasvim je suvišan i kolo povijesti, uvjereni su oni, može se početi vrtiti unatrag. Makar u Hrvatskoj. S njim ćemo, ako treba, pregaziti i samog Voltaire-a skupa sa svim njegovim enciklopedistima, zajedno s Francuskom revolucijom i onim njenim prokletim građanskim duhom i eto nas učas, u sveopćoj Božjoj Državi. U Hrvatskoj ! To nam, na svoj način, poručuje hvarski biskup mons. Petar Palić 3. veljače ove godine za vrijeme misnog slavlja u dubrovačkoj katedrali povdom Feste Sv Vlaha a sve to u prisustvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, kukajući nad današnjom situacijom i žaleći za starim dobrim vremenima. Mons. Palić tako istiće “kako je, za razliku od apostolskih vremena, kada je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas sekularizam ušao u kuće i postao dijelom našeg postojanja.” Ma zamislite, sekularizam….taj odvratni sekularizam, postao je “dijelom našeg postojanja”. Kakavog li užasa ! Vijesti od prije par stoljeća očito još nisu došle do ušiju svih naših biskupa. Oni još ne znaju da je suvremena ljudska zajednica utemeljena na sekularizmu kao jednom od svojih temeljnih civilizacijskih, demokratskih dosega i principa. Postoje, doduše, neke zemlje u kojima su vjerski zakoni ujedno i svjetovni. Ali Europa ne poznaje niti jednu od varijanti teokratskih modela država. I onda se moramo zapitati da li je uvreda govoriti o “talibanizaciji duha” dijela našeg klera bez obzra na njihov vjerski predznak. Jer, talibanizam je postao sinonim za određeni način ponašanja bez obzira na njegovo izvorno ishodište. Nažalost, zato je takav princip lako prepoznati u mnogim našim domačim crkvenim glavama.
ATEIZAM I PROBLEM “ISUSOVA MORALA” ?
Ksenofobija, zatvorenost, nacionalna patetika, isključivost, želja za dominacijom u društvu, miješanje u sve pore društva i života, stalna potraga za “neprijateljima” poželjnih vrijednosti čiji su oni jedini autentični tumači, paničan otpor znanju, znanosti i kritičkom propitivanju, dogmatska obrana “prave istine samo jedne knjige” čiji su oni čuvari, licemjerje i klerikalizam - kao da se sve više nameću izvornim idejama kršćanstva. Pa zato i nije više nikakvo čudo da su mnogi vjernici sve više razočarani takvim trendom službene Crkve u Hrvatskoj i da joj okreću leđa, zbog čega biskup Palić tako teško kuka na misi usred Dubrovačke katedrale kako su ateizam, vjerska indiferentnost i izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili na početku stoljeća fenomen elita a danas, eto, “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija….Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost…a čini se da zvona više ne zvone na misu”. Izgleda da je to onaj pravi razlog ovakve vrste navale Crkve na “sekularne škole” kako bi se svim đacima usadila “vjerska svjest”, valjda jednako kao što je Jahve “čovjeku od pjeska” udahnuo “dah života”, pa bili oni ili ne bili dio vjerničkog puka. Koga uopće briga za to ? Naravno, sve uz blagoslov nadležnog ministarstva i države.
Možda upravo zato filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu Pavel Gregorić, razočaran takvim napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke, tvrdi kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom”. Po njemu je to priča o Samaritancu i o radikalnoj etici “koja podrazumijeva da rušimo sve barijere koje postoje između čovjeka i čovjeka kako bismo jednostavno bili čovjek čovjeku, neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo…to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku.” Zato, s pozicije izvornog kršćanstva, smatra tragičnim da je “Crkva u Hrvata posebno zapela u onaj najbesmisleniji nacionalizam koji je Isus u toj priči ( o Samaritancu ) napadao”. Izvorno kršćanstvo ne bi moglo nikada stati iza bilo kakve ksenofobije i zatvorenosti prema bilo komu a posebno prema izbjeglicama ili bilo kojem drugom čovjeku ma koje rase, nacije, vjere ili uvjerenja on bio. Naravno da je povijest prepuna sasvim drugačijeg ponašanja službene Crkve što samo potvrđuje kako se crkvena hijerarhija nerjetko može naći i “s onu stranu”, odnosno nasuprot izvorne ideje u čije ime Crkva formalno djeluje. Prisjetimo se samo “Legende o Velikom Inkvizitoru” iz “Braće Karamazovih” i pretpostavke Fjodora Dostojevskog, koji je i sam bio vjernik, kako bi se Isus proveo da se ponovo pojavi među ljudima i pred licem Crkve. Svakako, ne baš najbolje.
Pa zar se onda trebamo čuditi zašto iz redova same crkvene hijerarhije dolaze žestoki napadi na papu Franju. Tako ga u travnju ove godine na svetkovini Svete Katarine Sijenske dominikanac Adian Nicholas optužuje ništa manje nego za herezu, “najteži zločin” zbog kojeg se nekada direktno odlazilo na lomaču. Ali nije on jedini. Naravno da pojedine klerike kod nas koji žene nazivaju “drugobitnim” a one koje stupaju u predbračne seksualne odnose “štracama” smeta osoba poput pape Franje. A da će papa Franjo “imati posla” u dijelovima okoštalih struktura Crkve u koju je on svojom pojavom unio pozitivan dah i duh latinskoameričke “narodne crkve” - to uopće nije upitno. Recimo, tako vojni biskup Jure Bogdan početkom listopada ove godine kaže u Mariji Bistrici kako vjera “nije privatna stvar” !? A zašto ? Zato jer po učenom biskupu “ona po svojoj naravi zahvaća čitav ljudski život i međuljudske odnose.” Prevedeno na svakodnevni, razumljivi jezik: “Bez vjere i nema Života” tako su svi ateisti, bezvjerci, agnostici itd, po ovoj neobičnoj biskupskoj logici, satjerani u “neživi dio” stvarnosti a u najmanju ruku su “izvan života” pa su na jedan čudan “abrakadabra način” istovremeno “ živi i neživi ” ili, u najbolju ruku, “nepotpuno živi”! Ide se u nepotrebne krajnosti poput one kada ministar Krstičević u nizu prigoda gotovo poistovjećuje sve braniteje i cijeli Dmovinski rat s “krunicom, križem i vjerom” oduzimajući mu tako svenarodni i svodeći ga, nenamjerno, na nekakav vjeski karakter itd.
EUROPSKA MLADEŽ I RELIGIJA
Dok se sve ovo zbiva kod nas napravljeno je veliko istraživanje “Europska mladež i religija” kojeg je u dvadesetijednoj europskoj državi proveo prof teologije Stephen Bullivant s londonskog Katoličkog sveučilišta St Mary’s u suradnji s pariškim Katoličkim Institutom ICP . Rezultati tog istraživanja kažu kako recimo u Češkoj 81% mladih između 16-29 godina “nema nikakvu vjersku pripadnost”. U Estoniji, Švedskoj i Nizozemskoj takvih mladih “nevjernika” je 70-80% a u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj više od 50%. I šta bi sad naš vojni biskup s tim mladima i takvom Europom uopće uradio ? Naravno da je pravo pitanje zašto mladi u najrazvijenijim dijelovima Europe sve manje u Crkvi vide svoj Svjetionik prema kojem bi se orijentirali. Niti žalopojke niti agresija ne daju odgovor na to pitanje. Tako irački kardinal Louis Raphael Sako krivi Europu za teško stanje kršćana u Iraku. On smatra da je “Europa odavno postala plijenom relativizma” i da se “ne treba stidjeti kršćanskih vrijednosti” ne shvačajući da se ne radi o tome da se mladi stide izvornih kršćanskih vrijednosti nego se stide ponašanja politiziranih ultrakonzervativnih licemjernih dijelova crkvene hijerarhije koji svojim ponašanjem ne korespondiraju modernoj zbilji niti suvremenim potrebama i vrijednostima mladih pa im zato više i nisu potrebni. A pošto baš oni predstavljaju Crkvu mladi sve više odbacuju i takvu Crkvu koju oni predstavljaju. Zato teolog Stephen Bullivant rezignirano zaključuje: “Religija je pri kraju snaga”.
Ali kada đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić u kolovozu 2018.g. kaže kako je “funkcionalni pristup obrazovanju…božanstvo neoliberalnog mita” ili da je “žena velika kada poštuje svoje predbračno djevičanstvo”, pa kako učenik treba “sve svoje povjerenje staviti u Boga” i kako je vjeronauk “jedina oaza mogućeg susreta čovjeka sa svetim, odnosno s Bogom” onda se ne treba čuditi šta je takva “oaza” razumijevanja vjere i uloge Crkve u suvremenoj Europi danas sve praznija od mladih. Koga može privući, recimo, fra Bože Radoš iz Čapljine kada kaže ( travanj 2018.) kako je prosvjed protiv Istambukske Konvencije “zadnji okršaj protiv demona” nadahnuto uzvikujući: “U boj na Gospodnju stranu !”. A notorni bskup Košić gotovo prijeti saborskim zastupnicima: “Ako ste vjernici ne smijete dati glas za Istambulsku Konvenciju” ! Valjda bi on najradije kompletnu Crkvu proglasio političkom strankom. Da je nešto gnjilo u crkvenim redovima kod nas na najgori mogući način potvrdili su hvarski svećenik Mili Plenković kada je sav ushićen napisao. “Obradovala me vijest da je umro dr Slavko Goldstein” i zagrebački vjeroučitelj Krešimir Bagarić koji je djeci na vjeronauku propovijedao kako bi trebalo objesiti bivše predsjednike Hrvatske Ivu Josipovića i Stipu Mesića te bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Spomijao je on i metode “nabijanja glave na kolac”, “ispaljivanja metka u glavu” a Hrvate nazivao “nezahvalnom stokom , debilima i kretenima” hvaleći “opravdane zločine” Ratka Mladića nad muslimanima. Neizbježni biskup Košić ustaški logor za djecu Sisak naziva “prihvatilištem”, dakle “humanitarnom ustanovom”. U tom je “prihvatilištu” umrlo između 1152-1630 djece ( u dobi od nekoliko mjeseci pa do 13 godina ). Naravno, bila je riječ o srpskoj, romskoj i hrvatskoj djeci koja su bila oduzeta hrvatima antifašistima. U studenom 2018.g. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održan je čak i skup na kojem se opet čulo kako je dječji logor Sisak u stvari bio “humanitarna ustanova”.
IMA LI MJESTA ZA BOGA U SVEMIRU ?
I što na kraju kazati osim opet citirati papu Franju ( a mogli bi smo slobodno i Stjepana Radića ) koji kaže kako klerikalizam “dovodi do rascjepa u tijelu crkve” ali i do rascjepa između crkve i “ostatka društva” kojemu je ona, u ovakvom obliku, sve manje i manje potrebna pa se polako, u njegovim najrazvijenijim dijelovima, pretvara u vrstu usputne dekoracije ili samo dio kulturne baštine i povijesti odnosno, u najboljem slučaju, na golu tradiciju ( i to uglavnom u manje razvijenim, tradicionalnim sredinama ). Za papu su ksenofobija, strah od drugih i drugačijih najgori. Njima kumuje upravo klerikalizam kojem se papa Franjo suprostavlja kao obliku “sociologije steriliziranog života”. Ne može se živjeti u sredini koja od sebe pokušava stvoriti sterilnu “operacionu dvoranu”, sredini u kojoj vlada strah od toga da će nas drugi i drugačiji “okužiti”. Takav stav koji propagira sterilnu rasu, naciju, obitelj, kulturu, religiju…vodi nas, po papi Franji, u “sterilizirane nacionalne torove” koji na kraju rezultiraju “zaustavljanjem rasta društvene zajednice” a na taj način se pokušavaju zaustaviti oni procesi “koji daju život ljudima”. Najgore od svega je što taj dio okoštale crkvene strukture koji najtvrdokornije brani prevladani, tvrdokorni, hipertradicionalni, ekstremno politizirani ultrakonzervativni koncept vjere i Crkve, miješajući se “u sve živo i mrtvo” - pa i u ona područja za koja nemaju ama baš nikakve kompetencije, na kraju dovodi do rastuće nebitnosti Crkve za svakodnevni život. Samo naizgled čini se apsurdnim da upravo ta sveprisutnost takvog modela Crkve dovodi na kraju do njene totalne profanacije. Naime, upravo na taj način se urušio svaki dosadašnji oblik totalitarne svjesti i zbilje. A posebno je za Crkvu alarmantno to što takvo ponašanje dobrog dijela njene hijerarhije dovodi do jednog posebnog fenomena kojeg sublimira ovogodšnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Michel Mayor u svojoj izjavi: “U Svemiru nema mjesta za Boga”. A sudeći prema stavovima mladih o religiji u najrazvijenijim dijelovima Europe za njega će, ako se sadašnji trendovi nastave, sve manje biti mjesta i na Zemlji.

Oznake: jedro, more

- 10:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.09.2019., petak

ŠJORA FILE SE PLAŠI DA KOLINDA NE POČME ČITAT "PINOKIJA"

Marinko moj lipi, ma jesi li vidija ča nan oni papagalo radi ?
Ma koji Vas je sad papagalo spopa, šjora File ? Koga ste to vidili ?
Kako koji ?! Oli nisi vidija Kolindu kako nan dici čita “Pipi, dugu čarapu” ?
Aaaan, to ! A jesaaan, pa šta onda !
Kako to “Pa ča onda” ? Ma je li to posal o jedne ozbiljne pridsidnice, ajde reci mi ?
Ma ajte molin Vas šjora File lipo s milin Bogon, ka da već od nje do sad niste vidili i luđih stvari ? A i Vi ka da ste pali drito s Marsa ! Šta o nje morete drugo i očekivat nego da se svima kuša ulizat, ulist svakome ispod kože, uć priko televizije i interneta u svaku kuću, svaki stan, postelju…ka nika dobra, brižna mater, žena, spasiteljica, domačica, šta ja znam…bilo šta, samo da uvati koji punat više u ovin izborima. Ka da niste navikli da se ona sa svima kokolaje i radi svakakve makakade ? Ako triba i s crnin đavlon će se uvatit u kolo…samo da bude po njenu i da uvati koji glas više ?! Pa tila bi gospoja opet bit pridsidnica Rvacke. To je i malon ditetu jasno. Očito joj to radno misto nikako nije mrsko. Nikako !
“Svidilo joj se gujici sidit u pridsidničkoj poltroni !”, zlobno dobaci šjora File.
To je razumljivo, šjora File. Ne da joj se sad opet ponovo bit samo obična domačica Kolinda koja će se mota po kužini, čistit sobu, pivušit Thompsona i kuvat mužu obid. Tila bi ostat pridsidnica. A šta će drugo…kad je već tu. To Van je tako šjora File moja, sviđalo se to vama ili ne. Eto ga na !
Bože me oslobodi, pa da nas jopet gre sramoti po zidićima o Bile Kuće ili da se ka zanja šuša tura laktima oko onega, da izviniš, guzonje Trampa ne bi li je litretali blizu njega. Ma ko bi to jopet podnosija ?
Građani će odlučit šjora File, građani.
Ma je li to isti oni narod, isti oni građni prid kojima bi ona čas pivala “Po šumama i gorama” ka najžešća partizanka a čas se družila s poluustašama po Argentini, falila Thompsona i gukala kako je “Za dom spremni” lipi, stari, nježni rvacki povijesni pozdrav. Ispalo bi po njoj, da su se judi kod nas tako pozdravjali po ulicama od pamtivika a ne da ga je izumislija Pavelić i da je postoja samo dok je trajala ona njegova ustaška njemačko-talijanska kolonija. Ma ajde molin te ne pričaj mi take monade !
A dobro, šjora File moja, kad Vi tako kažete !
A nego ča nego da je tako ! Ma ajde, budi pošten pa mi reci iskreno, ko bi to osin nje moga slavat onako pismo Pupovcu. Pripisala gospoja sama sebe ! Prikopirala svoje pismo od prije tri godine pa ga javno šalje Pupovcu i uči ga kako se triba ponašat i još dodaje kako oni pozdrav “Za dom spremni” nikako nije dobar, da je ona protiv njega i svašta još tega drugega drobi. Pa oli ona misli da smo svi mi ludi pa smo zaboravili ča je ona prije govorila ? Ma je li tebi jasno da je ona bidna toliko gluva da jedino ona na stadionu ne čula kako trideset ijada duša urla “Za dom spremni” !? Pa ja bi joj oduzela radnu sposobost zbog teške gluvoće. Gluva je, sinko moj, ka top ! Pa sama to priznaje, za majku Božju, sama ! A ča će nan gluva pridsidnica, jel tako ?!
Ajme meni, šjora File, ne vriđajte sad i gluve ljude.
Ma koga ja vriđan ? Koga ? Nikoga….I ja, evo priznajen, jedva čujen. Godine su tu, sinko moj. A ča ću bidna ! Ali ja se zajebajen kad govorin o njoj. Zajebajen, jesi li me razumija ? Jer samo tako normalan čovik more su njoj razgovarat jer ona zajebaje svih nas. Čini nas ludiman. A ja nisam luda iako san možda stara i gluva. Ali ne ka ona. Jerbo čak i ja, vako gluva, čujen kad trideset ijada judi urla “Za dom spremni”. Čujen, čujen..i to jako dobro …ma ona bidna ne čuje ! E, reci ti meni sad, kako se zove ta njezina bolest ? Ja mislin da nije rič o gluvoći ali da je jako teška, pa ma kako se zvala da zvala.
E sad ste prišli svaku miru šjora File !
Ma ko ? Ja ? A i ti si, bome, onda skroz lud…Marinko moj. Da ja prišla svaku miru ? A ne ona ? Ma nemoj ti meni tu palamudit. Znan te ja tico. Tija bi ti mene natantat da ja počmen još gore o njoj pričat. E baš neću i neću ! Moš me peć ali neću i gotovo ! Neš me zajebat, mandrlo jedno splisko…A neš…To je jedna puno fina žena, gospoja i majka. Eno se i sa svojom čeron oprostila i naplakala javno, priko svih medija…da cili svit vidi kako je ona jedna prava, brižna i ositljiva mater. A i za razumit je. Mala joj gre u Jamerike na velike skule, pa joj ni laka. Komu bi bila ? A neš ti ove moje dice…nisu jemali ni za fakultet u Splitu nego su morali poč prvo lavurat i tek onda študirat uz rad. A srce mi se rasparalo kad san čitala kako majka Kolinda javno jeca za svojon čeri i kako je puno voli. Zlato njeno ! A ovi obišni svit, ovi ka ja, mi pobasji…oni ča jin dite u škarcot nosi kruva i mortadele u skulu za marendu…e, mi ti se, neuki, opraštamo od svoje dice utiho, da niko ne vidi…intimno, zagrlimo jih i pojubimo, pomilujemo po kosi i rečemo jin da se pazidu kad prilazidu cestu da jih auto ne zgazi i da neka ji dragi Bog čuva. Ako zaplačemo to niko ne smi vidit. Mi bidni volimo intimu. Nas je sram novinari, kameri i reflektori. Nismo na to navikli…Naša jubav prima dici je samo naša i više ničija. Nije za javnost ka kod ovi veliki judi ka ča je naša pridsidnica . Tako ti je o Marinko moj. E je… baš se mislin kako je ona jedna puno osićajna duša pa je red da i cila država to zna i da zvonidu sva zvona o crikvi u državi i da sve televizije javjadu narodu da njezina mala gre u Jamerike i da naša Kolinda, ka prava pravcata svetica, pati i plaće za njon jer je puno, puno voli. A ne moren ja nikako zaboravit ni to kako je Kolinda ka mala trčala po livadaman i kako je volila tice i leptire i kako je ona patila jerbo u Jugi ni bilo jogurta i kako je posli, makar se nikako nije moglo, otišla na skule baš u Jamerike i svašta drugo. Sve je to ona ispričala nama, svon narodu. Tila bi je jedino pitat, Marinko moj, a ča radidu sve one matere na autobusnin kolodvorima kojiman dica gredu vanka trbujon za kruvon. Ja se temu ne mogu čudon načudit jerbo je u Rvackoj sada pravi pravcati raj ka ča nan je Kolinda to bila i obećala čin je postala naša pridsidnica. I ko sad more razumit tu našu razvicjanu dicu koja bižidu masovno iz tega raja drito u crnu Njemašku, Irsku, Norvešku…di ji god noge nosidu ! A niko to ne more razumit ! Samo Marinko moj, molin Boga dobrega, da Kolindi, kako je krenila, ne padne na pamet poč čitat na televiziju umisto “Pipi duge čarape” onega “Pinokija” jer bi joj nos moga toliko narest da bi probija sve ekrane na televizijama. A ko će mi onda kupit novu televiziju. Jedva jeman i za kruv !

Oznake: more, jedrilica

- 10:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.07.2018., četvrtak

LJEVICA PONOVO JAŠE S MEKSIČKE STRANE RIO BRAVO

Svjetska ljevica, a posebno latinskoamerička lijeva politička scena, s uzbuđenjem i velikim očekivanjima dočekala je 1. srpanj 2018. godine - dan kada su u Meksiku, jednoj od ključnih zemalja američkog kontinenta održani do sada najveći izbori u njegovoj burovitoj povijesti. U uvjetima kada je ljevica gotovo svugdje u defanzivi i kada grozničavo traži nove puteve i nova rješenja, redefinirajući svoju dosadašnju poziciju u inače nikada bogatijem ali i nikada nepravednijem svijetu, meksički izbori došli su, sasvim očekivano, u fokus svjetske političke javnosti. Na ovim, upravo završenim izborima, birao se novi meksički predsjednik za period 2018 - 2014. g. ali se još biralo i 500 novih članova Kongresa, 123 senatora, zatim su se birali članovi parlamenata saveznih meksičkih država, 9 novih guvernera, oko 1 600 gradonačelnika odnosno, sve skupa, 18 311 najrazličitijih javnih funkcionera. Ti gigantski izbori bili su izbori ogromnih očekivanja a uoči njihovih održavanja u zraku se osjećao miris velikih promjena koje su najavljivale mnogobrojne ankete i prethodna sondiranja terena. Meksiko ima ogromno biračko tijelo od oko 89 milijuna glasača koje su svi pokušavali animirati i privući ne bi li dobili njihov glas.
Svim učesnicima izbora bilo je jasno kako su građani Meksika zasičeni starim političkim sustavima, izgledom tradicionalne političke scene i ustaljenim rasporedoom političkih snaga. Zbog toga su svi nudili snažan zaokret u provođenju svojih politika iznoseći pri tom najrazličitije programe. Meksiko je prekrasna zemlja koju je davno zahvatio val strašnog nasilja, od krminalnog nasilja “narco-cartela” ( sa čitavim komplesom i posebnim fenomenom “narko kulture” ) i sveprisutne mafije pa do neviđenog političkog nasilja. Ubojstva, otmice, nestali ( “desaparecidos” ) postali su svakodnevna praksa koja povremeno izaziva izlijevanje nezadovoljstva građana po ulicama velikih meksičkih gradova u vidu ogromnih javnih prosvjeda. Tako su 2014. g. u vrijeme još uvijek aktualne vlasti “nestala” 43 studenta “Escuela Normal Rural de Ayotzinapa”, 220 km južno od Ciudad de Méxica što je izazvalo strašan gnjev i zgražanje kompletne meksičke javnosti. Studenti su ubijeni u svojevrsnoj “koprodukciji” lokalnne vlasti, policije i mafije. Zato se manifestacije i prosvjedi građana za mir stalno se održavaju na ulicama i trgovima najvećih meksičkih gradova. Samo tjekom održavanja ove izborne kampanje ubijena su 145 meksička političara, od aktualnih gradonačelnika, načelnika, stranačkih aktivista pa do 48 kandidata za različite funkcije. Na sam dan održavanja izbora ubijena su tri političara. Osim toga, socijalne nejednakosti i razlike su ogromne. Ne treba zaboraviti kako je na predsjedničkim izborima 1994.g. čak bio ubijen tada najizgledniji predsjednički kandidat Luis Donaldo Colosio ( iz stranke PRI - Partdido Revolucionario Institucional ). Mnogi su uvjereni da je ubijen jer je htio iskorijeniti vezu mafije i vlasti. Više od 53 milijuna meksikanaca živi u siromaštvu a njih 6 miljuna u ekstremnj bijedi, trenutna inflacija iznosi 6,69%. Korupcija i uvlačenje kriminala u sve pore društva pa i u same strukture i institucije vlasti notorna je činjenica, posebno izražena na lokalnim nivoima. Može se kazati kako u Meksiku stalno traje pravi rat. Samo ove godine, do srpnja, ubijeno je 6 novinara a meksički gradovi postali su mjesta najopasnijeg življenja izvan prostora postojećih ratnih zona po svijetu. Zato je Meksiku hitno potreban mir. Taj mir zato su obečavali svi kandidati a traže ga svi građani. Istovremeno, usprkos ovakvom nesigurnom socijalnom ambijentu, turizam je jedan od najvećih izvora zarade Meksičke države.
I zaista, nakon ovih izbora, u Meksiku kao da su ostvarene sve pretpostavke za do sada neviđenu promjenu. Političke stranke koje su 100 godina vladale Meksikom sišle su konačno s vlasti, detronizirane su, voljom birača, i to dosta brutalno. Pobijedio je Andrés Manuel López, čelnik lijeve stranke-pokreta MORENA ( “Movimiento Regeneración Nacional “ - “Pokret Nacionalne Regeneracije “ ) koja je osnovana svega prije četiri godine 2014. g. a koja je na izbore izašla pod parolom “Juntos Haremos Historia” - “Zajedno stvaramo povijest” u savezu s dvije male stranke : “Radničkom Strankom” - ( PT ) i Strankom “Socijalni Susret” - ( PES ), spektakularnom pobjedom s čak 30% glasova prednosti pred prvim svojim slijedećim protukandidatom i sa ( do sada prvi put u povijesti Meksika dosegnutih ) 53% podrške biračkog tijela. Njega su, na neki način, građani očito doživili kao svojevrsnog “Mesiju” kojem su se tako dugo nadali i očekivali ga. Tako je Andrés Manuel López Obrador ( AMLO ), poznat još i po nadimku “El Peje” ( lukavi, mudri ), trijumfalno najavio početak obnašanja svog predsjedničkog mandata.
Tko je AMLO ? Andrés Manuel López Obrador nikako ne spade u “nove snage” na meksičkoj političkoj sceni. On je već dugo prisutan na njoj a intezivnije se počinje bavit politikom od sredine 70-tih godina XX stoljeća kada počinje obnašati prve važnije funkcije u Revolucionarnoj Institucionalnoj Stranci ( “Partido Institucional Revolucionario” ) u svom rodnom Tabascu. Taj “tabasqueńo” 1989. godine napušta PRI i pridružuje se “Stranci Demokratske Revolucije “ ( “Partido de la Revolución Democratica” - PRD Cuauhtémoca Cárdenasa ) čiji će predsjednik postati 1996. i biti do 1999.g. Kao kandidat PRD-a pobijedio je na izborima za vlast u Ciudad de Méxicu ( tada Federalnom Distriktu ) na čelu čije vlade se nalazio od 2000. do 2005.g. Nakon toga AMLO se kandidarao za predsjednika Meksika čak tri puta. Prvi put je to bilo 2006. godine. Tada ga je pobijedio desničarski kandidat Felipe Calderón iz “Stranke Nacionalne Akcije” PAN, ( “Partido de Acción Nacional” ) iako su do dan danas mnogi uvjereni kako je pravi pobjednik u stvari bio AMLO, ali u tom trenutku nacionalni ali i internacionalni “kontrolori” sistema jednostavno nisu mogli dozvoliti da Meksiko skrene previše ulijevo. Ipak je riječ o Latinskoj Americi ! Calderón je službeno inauguiran a narod je “inaugurirao” Lópeza Obradora i to javno na najvećem meksičkom trgu Zocalo u prisustvu više od milijun građana. Treba napomenuti da se i PRI, čiji je član AMLO nekad bio, oduvijek “legitimirao” kao lijeva politička stranka jer je istina kako je on povijesno proizišao iz redova pobjedničkih snaga Meksičke Revolucije ( 1910-1920 ) - ali se kasnije unutar te stranke svašta dešavalo. Iako su danas i PRI i PRD članice Socijalističke Internacuonale mnogi smatraju kako je zadnji zaista lijevo orijentirani predsjednik Meksika iz redova PRI bio Lázaro Cárdenas ( vladao Meksikom 1934-1940 ) koji je nacionalizirao naftu itd. Njegov sin Cuauhtémoc Cardenas, ljevičar i osnivač PRD, postao je guverner Michoacana i prvi demokratski izabrani gradonačelnik Ciudad de Méxica 1997. godine - tako da je Ciudad de México, na neki način, postao tradicionalna utvrda meksičke ljevice. Sada je upravo Calderón bio jedan od prvih koji je AMLO-u čestitao na trijumfalnom izboru za predsjednika države. Drugi put Lopez Obradór se bio kandidirao 2012. g. kada pobjeđuje aktualni predsjednik Enrique Peńa Nieto ( PRI ) tako da je on pobijedio tek u svom trećem pokušaju osvajanja predsjedničkog mandata.
Meksiko je zemlja koja je i danas puno više nego što bi se to možda očekivalo određena svojom prošlošću. Tu je, svakako, zanimljiv i fenomen “meksičke ljevice”. Kao što to kaže velika meksička književnica, intelktualka, ljevičarka, novinarka i analitičarka Elena Poniatowska ( 86.g. ), Meksiko je specifičan i po tome što su svi koji su u njemu osvajali vlast tvrdili da su ljevičari ili, kako ona to zaključuje : “Meksička je zastava uvijek bila zastava ljevice”. Taj fenomen je zanimljiv jer i ona sama navodi radikalne primjere obračuna s ljevicom, lijevim pokretima itd. poput pokolja studenata na Trgu Tri Kulture ( Tlatelolco ) 1968. godine kada za vrijeme predsjednika Gustava Diaz Ordaza ( PRI ). Tako je, usprkos radikalno ljevičarskoj retorici koju mnogi poistovjećuju s čistim populizmom i opasnosti “venezuelizacije” Meksika i AMLO izložen nekim sumnjama u njegovu istinski lijevu orjentaciju. Među njegovim kritičarima su i njegov bivši zamjenik i bliski suradnik akademik Macario Schettina kao i Marco Rascón, jedan od osnivača PRD. Oni tvrde kako AMLO uopće “nije predstavnik ljevice nego starog PRI-ja”, odnosmo “revolucionarnog nacionalizma”. Po njima je on kombinacija bivšeg meksičkog predsjenika Luisa Echeverríe (PRI ) koji je bio na čelu Meksika u period 1970-76.g., zbog njegovog populizma i Daniela Ortege, zbog Orteginog odnosa prema “duhovnosti”. AMLO je u ovoj kampanji, naime, kao manjeg partnera prihvatio evangeliste iz “Stranke Socijalni Susret” ( PES – “Partido Encuentro Social” ). Kada pitate samog Obradora on sam sebe definira i vidi kao kombinaciju ljevičara Lázara Cárdenasa i najžešćeg borca protiv konzervativizma, vođe meksičke liberalne revolucije, najpopularnijeg meksikanca svih vremena, Benita Juáreza. Tako AMLO sam sebe definira kao javnog službenika koji “mora biti poput Lázara Cárdenasa u sferi socijalnog i poput Benita Juáreza u sferi političkog”.
Drugi po broju osvojenih glasova na predsjedničkim izborima u Meksiku je Ricardo Anaya s osvojenih 22,5% glasova potpore birača. On je bio kandidat koalicije “Por Mexico al Frente” koju je predvodila lijeva Stranka Demokratske Revolucije ( PRD ) u savezu s “Movmiento Ciudadano “ - MC ( “Pokret Građana” ) i “Strankom Nacionalne Akcije” – PAN. Ova je koalicija izazvala dosta kontroverzi zbog saveza lijevičarske PRD i tradicionalne desne stranke PAN. U međuvremenu je i njen povijesni utemeljitelj Cuauhtémoc Cárdenas napustio PRD i upravo je Cárdenas bio onaj prvi čovjek s kojim se AMLO, već dan nakon svoje pobjede, našao “ da rasprave o četvrtoj transformaciji Meksika”, kako je to novinarima rekao sam AMLO. Sve se to desilo uoči prvog službenog susreta Obradora s aktualnim predsjednikom Peńa Nietom u Nacionalnoj Palači. Treći je bio José Antonio Meade s osvojenih 16,4% podrške birača koji je imao podršku koalicije “Todos por México” ( “Svi za Meksiko” ). Ovu koaliciju predvodila je do sada vladajuća stranka PRI i ovo je njen veliki povijesni poraz. Zanimljivo je da se sve tri prve stranke deklariraju kao lijevica: Morena, PRD i PRI ali očito postoji velika gradacija u percepciji njihove lijeve orjentacije kod birača. I Morena i PRD su, s druge strane zagrabili djelomično i u klasično desno biračko tijelo komponirajući svoje koalicije u širokoj svjetonazorskoj lepezi ali je svima u Meksiku sasvim jasno koja glavna politička snaga stoji iza svakog od ova tri najjača predsjednička kandidata. PRI je tako svoju koaliciju, koja je stala iza Meade komponirao još s “Nueva Alianca” - PANAL ( “Novi Savez” ) i s “zelenom” strankom “Verde Ecologsta de Mexico” - PVEM. Ovaj put su se po prvi put na predsjedničkim izborima, nakon 66 godina, mogli kandidirati i nezavisni kandidati. Naime, za vrijeme predsjednika Manuela Avile Camacha 1946.g. je bio donesen zakon koji je zabranio “nezavisne kandidature”. Po tom su se zakonu za predsjednika Meksika mogli kandidirai samo pojedinci koji su bili članovi neke od registriranih političkih stranaka. Zakonodavnom reformom iz 2012.g. ta je odredba ukinuta pa se ove godine pojavilo čak 48 nezavisnik predsjedničkih kandidata. Na kraju je samo troje njih uspjelo ispuniti zakonski uvjet da za svoju kandidaturu dobiju podršku najmanje 866 593 registrirana birača. To su aktualni guverner Nuevo Leónea, Jaime Rodríguez “El Bronco”, zatim bivši senator Armando Rios Pitter “El Jaguar” i Margarita Zavala, žena bivšeg predsjednika Felipea Calderóna, koja je i pored ostvarenih uvjeta naknadno odustala od svoje kandidature. Jedini od njih koji je ostvario značajan rezultat je Jaime Rodríguez osvojivši 5,1% podrške birača. Inače, nije ovo bila jedina značajna izmjena u meksičkom izbornom zakonodavstvu. Naime, 2014.g. je izvršena još jedna reforma zakonodavstva koje je omogučila tzv “reelección” ( ponovni izbor ) gradonačelnika, viječnika, senator, kongresnika, predstavnika zakonodavne vlasti. Gradonačelnici tako mogu biti reizabrani jedan put a senatori i zastupnici mogu najdulje obnašat svoju funkciju 12 godina. Predsjednik se bira na 6 godina ( sekstenij ). Meksički Ustav u članku 83. regulira kako pod nikakvim uvjetima i zbog nikakvih razloga “građanin koji vrši dužnost Predsjednika Republike…ne može ponovo obnavljati ovu dužnost”. Ali duh “relekcionizma” pušten je iz boce. A to je u Meksiku uvijek eksplozivno. Naime, Meksička Revolucija iz 1910.g. izbila je upravo postavljanjem pitanja reizbora Porfiria Díaza koji je do tada vlast obnašao više od 30 godina. Otac Meksičke Revolucije Francisco I Madero je revoluciju započeo parolom “Sufragio efectivo, no reelección” ( “Efektivno pravo glasa, ne reizbor” ). Zato Ustav iz 1917.g. uvodi zabranu ponovnog izbora predsjednika a Ustav iz 1933.g. zabranjuje se reizbor svih koji se biraju u zakonodavna tijela. Ali i sada, po ovoj reformi predsjednika Enriquea Peńe Nieta iz 2014.g, ponovo se kandidirati mogu samo oni koje ponovo kandidira ista stranka koja ih je kandidirala i prvi put, ista koalicija ili ukoliko se netko ponovo kandidira kao nezavisan kandidat.
MORENA je osvojila vlast i u Ciudad de Méxicu. Tako je tim megalpolisom pnovo zavladala ljevica, što je od izuzetne važnosti za kompletan Meksiko. Po prvi put na čelu vlade Ciudad de Méxica naći će se žena. To je Claudia Shcinbaum. MORENA je pobijedila i dobila svoje guvernere još i u Morelosu, Chiapasu, Tabascu ( rodnoj državi AMLO-a ) i u Vera Cruzu.
Prije izbora su se najjače meksičke korporacije kao i najveći dio poduzetničkog sektora otvoreno uključili u predizbornu kampanju i to protiv Lópeza Obradora i ljevice. Posebno otvoreno su se tu angažirali “Grupo México”, “Grupo Bal”, “Femsa”, “”Grupo Vasconia”, “Aeroméxico”, “Grupo Herdez” itd. Svima njima su odmah nakon pobjede AMLO-a na burzi pale dionice. Povjesna uspomena na Lazara Cárdenasa koji je nacionalizirao naftu i prirodna bogatsrva Méxica još je očito živa. Svi oni uplašeni su da nova meksička vlast ne krene žestoko na neoliberalne temelje današnje meksičke ekonomije. Mnogi analitičara smatraju kako bi takva politika nove vlasti veoma brzo dovela do žestokih konflikata u Meksiku i spremniji su prihvatiti tezu da se stvari trebaju pokušati mijenjati postupno.
AMLO je u predizbornoj kampanji izjavio kako su u stuštini njegovih stremljenja : “Moral temeljen na solidarsnosti , uzajamna pomoć, poštivanje vjerskih, etničkih, kulturnih, seksualnih razlika i respektiranje jednakih prava, razvijanje osjećaja zajedništva, ljubavi, za bližnjeg i prema održavanju i očuvanja prirodnog okoliša”. On će 1. prosinca i formalno preuzeti vlast u Meksiku. Izjavio je da će njegovi prvi koraci biti određeni borbom protiv korupcije ali i “mafije u vlasti” s tim da je posebno naglasio kako “neće tražiti osvetu nego pravdu”. Osnovna njegova teza je kako je u Meksiku privilegirana manjina narodu “otela njegovu državu”. On smatra kako je upravo to “glavni razlog postojeće meksičke tragedije” pa zato AMLO kaže : “Prvo što moramo napraviti je demokratski preuzeti Državu i pretvoriti je u promotora političkog, ekonomskog i socijalnog razvoja društva.” Ali je obećao i “republikanski strogost” čim bude preuzeo vlast. Tako je odmah najavio da će u predsjedničkoj rezdenciji Los Pinos već 2. prosinca izložiti svoj program iz kojeg će se vidjeti što pod tim podrazumijeva.
Najavio je kako će svoju, predsjedničku plaću srezati na polovinu sadašanje. Biti će ukinute sve postojeće privilegije i “osobne koristi” koje je uživao predsjednik. Više nigdje neće putovati predsjedničkim zrakoplovom ( “na kojem sadašnjem meksičkom predsjedniku zavidi i Trump” ) niti skupim helikopterom nego samo komercijalnim letovima i drugim prijevoznim sredstvima i redovnim linijama ili automobilom. Predsjednički zrakoplov će prodati. Naravno, najavio je kako će i svim javnim funkcionerima srezati njihove plaće i velike privilegije koje sada uživaju pa tu očekuje ogromne uštede u iznosu od čak 500 miljardi pesosa. Osim toga odmah ide cjelovita reforma obrazovanja s tim da “niti jedna mlada osoba neće biti odbijena prilikom upisa u srednje državne škole ili Sveučilišta. Upisat ćemo njih 100% koji se prijave”. Naravno da je socijalni program u žarištu politike ljevice koja je u Meksiku osvojila vlast. Još kao “prvi čovjek” Ciudad de Méxica AMLO je razvio neke socijalne programe u kojima se posebno isticala briga za osobe s posebnim potrebama, invalide kao i za studente. Tako da se očekuju novi programi stipendiranja nadarenih pripadnika socijalno ugroženih slojeva, zatim programi besplatne medicinske skrbi za najugroženije slojeve jer, po njemu, obrazovanje i zdravstvo moraju biti besplatni i moraju biti omogućeni svima. Naravno, riječ je uvijek o državnom sektoru. AMLO smatra kako “područje zdravstva” na najgori mogući način “manifestira nejednakost” a takav “nedostatak jednakosti” u području zdravstvenih usluga jedna je od najgorih stvari koje su se desile Meksiku. Kulturni sektor i znanost moraju dobiti na svom značaju i država ih treba posebno štititi i stimulirati njihov razvoj.
Osim toga AMLO želi pojačati “nacionalnu proizvodnju” pa stoga obećaje pomoć meksičkim “nacionalnim proizvođačima” subvencioniranim državnim kreditima. Cilj mu je smanjenje uvoza a posebno u poljoprivredi. U tom sektoru želi ostvariti “samodovoljnu proizvodnu” a veliki je protivnik korištenja genetski modificiranog sjemenja. O svim tim reformama “odlučit će narod”, uvjerava AMLO. Na koji način ? To će se tek vidjeti. On želi ojačati unutarnje tržište, fiksirati i garantirati neke cijene a posebno u poljoprivredi i osnovnih prehrambenih prozvoda. Protivnik je ulaska stranog kapitala u meksičku naftnu industriju. Žestoko se suprostavlja navodnom planu privatizacije nacionalnog naftnog giganta “Pemexa” ( “Petróleos Mexicanos” ) kao i velikog područja energetike. U ovom trenutku Meksiko 70% svoje nafte izvozi u Sjedinjene Američke Države. “Pemex” je državna firma s čudnom srukturom vlasništva. Tako “Pemex” ima u svom vlasništvu 59 privatnih firmi nastalih između 1992-2012.g. koje se većim dijelom nalaze u inozemstvu. Te se firme alimentiraju javnim sredstvima a radi se često o “offshore” firmama, “firmama duhovima” itd. On tvrdi kako se u stvari radi o običnoj pljački, korupciji i privatzacji “na mala vrata” državnog naftnog bogatstva. Obećava gradnju novih rafinerija a cilj mu je potpuuna neovisnost od kupovne plina ili bilo kakvih energenata iz inozemstva. Isto tako želi pokrenuti obnovu ali i razvoj kompletne infrastrukture Meksika. Meksiku predstoje veliki radovi na obnovi postojećih cesta i izgradnji novih. Želi puno bolje povezati i “ujediniti” pacifičku i atlantsku obalu Meksika, jer po njemu sada Meksiko još nije infrastrkturno “sjedinjen”. U planu mu je obnova kompletne željezničke infrastrukture i uvođenje vlakova velike brzine koji će povezivati Ciudad de México s američkom granicom. Isto tako AMLO obećava razvoj turističkih željezničkih linija na pravcu Cancún-Tulum-Calakmul-Palenque. Taj kompletni program promjena i svojih namjera MORENA i López Obrador nazvali su “Proyecto Alternativo de Nación” ( “Alternativni Nacionalni Pojekt” ). Za njega nema nikakve sumnje kako neoliberalizam proizvodi ogromne razlike među ljudima ali nije siguran da se stvari u sferi ekonomije (sferi “proizvodnje života” društva ) mogu mijenjati preko noći.
Što se aparata represije tiče AMLO kaže da će on “vratiti vojsku u vojarne” i povećati sada nepostojeću koordinaciju vojske i policije. Misli da se vojnicima moraju povećati plaće ali vojska i policija moraju biti garanti ljudskih, intelektualnih i građanskih sloboda a ne služiti za njihovo gušenje ili ograničavanje. Treba se povećati i stupanj njihovog zadovoljstva i njihovih uvjeta rada kao i efikasnosti - ali snage represije moraju biti u službi obrane demokracije i demokratskih sloboda i pod kontrolom demokratskih institucija i pod civilnim nadzorom. Mora se staviti točka na nekažnjavanje kriminala i kriminalaca a po njemu kriminal je prodro duboko u tkivo državnih insttucija ali i same vlasti pa tu očekuje najžešću borbu, protivljenja i sukobe. Ali on je svjestan toga kako je obračun s kriminalom i uvođenje MIRA u meksičko društvo je osnovni preduvjet za bilo kakve pozitivne promjene. To je postalo pitanje ostvarenja nacionalnog suvereniteta kojeg narasli kriminal ugrožava. Po njemu najveće žrtve takvog stanja su slobodnomisleći ljudi iz svih slojeva društva i meksička sirotinja. Solidarizirajući se baš s ugroženima Andrés Manuel López Obrador na izborima nije glasao za samog sebe. On je na glasačkom listiću nadopisao ime Rosario Ibarra. Radi se o 91. godišnjoj meksikanki, majci sina koji je nestao još 1974.g kao žrtva tzv “guerra sucio” ( prljavog rata ) a koja je postala simbol patnje i borbe meksičkih majki koje tragaju za svojom nestalom djecom.
Meksička ali i kompletna latinskoamerička desnica se, naravno, jako uznemirila nakon ove spektakularne pobjede ljevice u Meksiku, ako ništa drugo a ono zbog gole činjenice ogromnog utjecaja Meksika na zbivanja na cijelu Latinsku Ameriku. Zato su odmah počeli i žestoki napadi na Lópeza Obradora. S jedne ga strane napadaju da iza njega stoje radikalne neformalne političke grupacije, neformalne “ekonomske grupe”, udruge seljaka, zatim tzv “udruge samoobrane” koje su organizirane u militantne čelije - a svi oni navodno traže “ socijalnu i klasnu osvetu”. Posebno ističu kako glavnu podršku AMLO crpi iz “Nacionalne Koordinacije Radnika u Obrazovanju” ( “Coordinadora Nacional de Trabajadores de la Educacción” ). Radi se, naime o sindikatu učitelja i drugih djelatnika u obrazovnom sustavu koji su alternativa državnom “Nacionalnom Sindikatu Radnika u Obrazovanju “ ( “Sindicato Nacional fe Trabajadores de Educacción “ ). Ova Koordinacija, kja je bliska ljevici, vrlo je aktivna i često blokira svojim akcijama trgove i ulice najvećih meksičkih gradova izražavajući svoje nezadovoljstvo položajem djelatnika u obrazovanju i samim obrazovnim sustavom. Njihove su akcije posebno česte u Ciudad de Méxicu ali i u drugim djelovima države. Organizirani su u svim meksičkim državama. Tako je prošle godine “Coordinatora Estatal de Trabajadores de Guerrero” u Guerreru zauzela, okupirala niz državnih zgrada i institucija. AMLO-a napadaju da je tako izazivao organizirani kaos a posebno ga optužuju da je u vezi i s 14 naoružanih “udruga samoobrane” koje djeluju u 5 meksičkih država. S druge su strane očekivanja najugroženijih sada ogromna. Njegova obećanja o rezanju svih plaća javnim funkcionerima za 50%, o spasu sela, o štedljivoj vladi, reviziji postojećih ugovora u području energentike teških miljarde pesosa a koji su štetni po meksičke interese, reduciranje siromaštva i rast socijalnog progresa pale su na plodno tlo meksičkih glasača ali su ga doveli i u nezavidnu situaciju njegovog poistovjećivanja s dugo očekivanim Mesijom koji bi sad trebao napraviti čudo. A prekonoćnih čuda ima samo u bajkama a ne u realnom životu i on je toga, kao vrlo iskusan politički igrač, itekako svjestan.
Američki predsjednik Trump je nenamjerno jako doprinio trijumfu ljevice i Lópeza Obradóra u Meksiku. Naime on je toliko iziritirao meksičku javnost svojim odnosom prema Meksiku, prijetnjama o izgradnji zida na granici između Amerike i Meksika kojeg će ( po njemu ) morati platitii sami meksikanci, odnosom prema “iindocumentadosima”, odnosno meksikancima bez urednih dokumenata na tlu Amerike, razdvajanjem djece od roditelja ( ilegalnih useljenika u Ameriku ), negativnim odnosom prema obnovi Sporazuma o Slogodnoj Trgovini Sjeverne Amerike koji je još 1992.g. bio potpisan između Kanade, USA i Meksika - da su meksički glasači, na kraju, doživjeli Obradora kao jedinog istinski spremnog kandidata da se odlučno suprostavi Trumpu. U Meksiku se razvila čitava “antitrumpovska subkultura” i “antitrumpovski pokret” zbog, po njima, uvredljivog i nipodaštavajućeg Trumpovog odnosa prema meksičkom narodu, njegovim vrijednostima i meksičkoj državi. Mariachi pjesme s antitrumpovskim tekstovima postale su svakodnevnica, popularne “narodne pjesme” - “los corridos” s anti-trumpovskim porukama čuju se na meksičkim ulicama i trgovima, pjevaju ih ulični pjevači i grupe itd. Internet je prepun takvih sadržaja. Nikada ne treba zaboraviti kako su mekiskanci ekstremno ponosan narod koji obožava svoju zemlju, svoju hmnu, svoju zastavu, svoju kulturu, prošlost, sve nacionalne simbole itd. AMLO je, na neki način, postao inkarnacija takvog općeproširenog stave prema politici Trumpove administracije prema Meksiku ali i kompletnoj Latinskoj Americi. S druge strane, AMLO je jasno kazao da meksikanci nikada neće platiti zid na granici s Amerikom, vrlo je jasno pokazao što misli o američkom odnosu prema imigrantima ali on, istovremeno, ne želi do kraja zaoštriti odnose sa svojim moćnim susjedom - svjestan američkog značaja ali i jakog utjecaja meksičke kulture u samoj Americ u kojoj su hispano-amerikanci postali druga skupina po veličini u ukupnoj američkoj populaciji. U državama koje su nekada bile dio meksičkog teritorija meksikanci su postali itekako važni. Meksikanci u Americi sebe nazivaju “chicanosi” i vrlo se ponose svojim podrijetlom i vrijednostima svog naroda pa je i Trump sve više svjestan njhovog značaja. Lópezu Obradoru su na pobjedi odmah čestitali svi najvažniji svjetski čelnici, počev od Putina, pa do Angele Merkel i Macrona ali i Trumpa, koji je i ne htijući pomogao AMLO-u da pobijedi u Meksiku.
U svakom slučaju ovo su bili povijesni izbori jer s južne strane Rio Bravo ( kako tu rijeku zovu meksikanci) odnosno Rio Grandea ( kako je zovu amerikanci ), u Meksiku - ponovo jaše ljevica. I to, kako trenutno stvari stoje, nezadrživim galopom !

Oznake: more, sunčanje

- 14:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2018., petak

POEZIJA I POLITIKA

Još je Rimbaud pisao o “vatrenom strpljenju” koje nam je potrebno kako bi smo osvojili “jedan sjajan grad koji će nas obasjati svjetlošću pravde i dostojanstva za sve ljude.” Principi Nade i Utopije pokretali su u oduvijek kroz povijest velika gibanja među ljudima u njihovoj borbi protiv nepravde i neslobode a u potrazi i zahtjevu za dostojanstvom i jednakošću kao temeljnim preuvjetima smislenog življenja. To je ujedno temelj svih ijevih pokreta i lijevih ideja u svim sferama i segmentima života. A područje kulture zasigurno je jedno od rodnih mjesta ljevice jer je bilo kakva vrsta stvaralaštva nezamisliva bez ljudske slobode - štoviše Kultura je možda njen najsublimiraniji izraz. Sloboda ljudskog duha kao i dostojanstvo u području sfere rada ( u kojoj se pribavljaju preduvjeti za reprodukciju gole egzistencije ) trebali bi biti u temelju svake ljudske zajednice kao zajednice slobodnih bića. Često su zato politički zahtjevi ili kritike nepodnošljivog stanja kojeg određuju postojanje neslobode i nepravde, svoj najkoncentriraniji izraz nalazili upravo u području kulturnog stvaralaštva pa tako i poezije.
Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih simbola i potvrde te teze o simbiozi poezije i politike. Prošlo je točno 114 godina od njegovog rođenja ( 12.07. 1904. ) On je bio veliki a neki smatraju možda i najveći latinskoamerički pjesnik ali isto tako je bio i strastveni ljevičar, strasan političar, aktivista - čovjek koji se prije svega borio snagom svoje riječi koja je zaista bila moćna. Kao mlad bio je pod jakim utjecajem rebelističih, anarhističkih ideja i još se dvadesetih godina XX stoljeća angažira kao studentski agitator u “Federación de Estudiantes de la Universidad de Chile“. Kao mladi dopisnik revije “Claridad” taj pjesnik se sve više profilira i kao javna politička osoba. On ne može a da u svojoj poeziji i kroz nju ujedno ne “govori i o svijetu koji ga okružuje”. On je sam sebe smatrao prvenstveno pjesnikom. Čak s čuđenjem piše : “Puno je ljudi vjerovalo kako sam ja značajan političar. Ne znam odakle takva legenda ?” Naravno da se Neruda i ovdje malo poigrava s riječima jer je istovremeno priznavao kako vjeruje kako se njegove “doživotne pjesničke potrebe pjesnika ne odnose samo na bratstvo s ružom i simetrijom, sa uzvišenom ljubavi i sa beskrajnim nostalgijama, nego također i s grubim ( teškim ) ljudskim zadaćama koje sam uključio u svoju poeziju.”
Kada izbija španjolski građanski rat on se u svojstvu čileanskog konzula nalazio u Barceloni. Potpuno se stavlja na stranu antifašista republikanaca. Piše “Espańa en el corazón” .( “Španjolska u srcu” ). Tu je i pjesma “Explico algunas cosas “ ( “Da objasnim neke stvari” ). Slomljen je kada opskurna grupa fašista ubija njegovog najboljeg prijatelja i “najdraže dijete španjolske poezije” Federica Garciu Lorcu u njegovoj rodnoj Granadi. “El crimen fue en Granada” ( “Zločin se desio u Granadi” ) piše veliki Antonio Machado a Neruda svoj budući pjesnički angažman povezuje s politički aktivizmom suprostavljanja zločinu. Pravo Nerudino ime bilo je Ricardo Eliécer Naftalí Reyes Basalto i za vrijeme drugog svjetskog rata angažiran je kao već priznati, poznati čileanski pjesnik u antifašističkoj kampanji. U ožujku 1945. g. izabran je u Senat Rebublike Čile kao predstavnik sjevernih čileanskih provincija Tarapacá i Atfofagasta. Svoj prvi govor kao “Senator Reyes“ ( kako su ga obićno službeno oslovjavali ) održao je 30. svibnja 1945.g. Odmah je postalo jasno da je rođen jedan od najvećih govornika čileanskog Senata. Već tada se sasvim priklonio komunističkoj političkoj orjentaciji a posebno za vrijeme svog obnašanja konzulskog posla u Ciudad de Méxicu. Postaje veliki prijatelj kompletne meksičke umjetničke lijeve scene kojom dominiraju Diego Rivera, David Alfaro Siqueiros, Frida Kahlo, José Clemente Orozco i drugi veliki slikari a posebno muralisti. U to vrijeme u Meksiku je i Trocki kojeg Neruda upoznaje. Neruda je ogorčen stanjem u čileanskom Senatu. Pisao je o tome kako “ do Senata teško dopire ogorčenost naroda koju smo im ja i moji drugovi pokušavali prenijeti”. On Senat doživljava kao “komodnu, dobro opšivenu dvoranu kako do nje ne bi dopro, kako u nju ne bi ušao glas nezadovoljne mase koji bi mogao uznemiriti senatore”. O svojim kolegama koji se predstavljali vlast nije imao lijepo mišljenje. O njima on piše : “Moje kolege sa suprotne strane bli su akademici, umjetnici u držanju svećanih patriotskih ovora - a pod njihovim nogama bio je tepih od lažne svile na kojem se sve to odvijalo.” Zbog sve te ogromne količine licemjerja, laži i odvojenosti od istinskog života i problema običnih ljudi te čileanske političke kvazielite očajni Neruda viče: “Gušili su me !”
Naravno da je takav Neruda postao meta desnice. Kada je 1946.g. za predsjednila Čilea izabran desničar Gabriel González Videla stvari se pogoršavaju. On 1948.g. donosi “Ley de Defensa Permanente de la Democracia” ( “Zakon o stalnoj obrani demokracije” ) kojim se progoni radnički pokreta a Komunistička Partija Čilea zabranjuje se i proglašava ilegalnom. Neruda piše poemu “El Traidor” (“Izdajnik “) u kojoj govori o predsjedniku koji stotine čileanaca šalje u koncentracione kampove. To je onaj isti izdajnik Videla koji će 1973.g. kada general Pinochet izvrši fašistički vojni udar u Čileu i sruši Salvadora Allendea i legalnu lijevu vladu Narodnog Jednstva (“Unidad Popular” ) s TV ekrana u ekstazi vikati : “ Spašeni smo ! ”. A kada u Čileu počmu štrajkovi i prosvjedi i kada dolazi do cenzure tiska Pablo Neruda piše svoje poznato “Intimno pismo miljunima ljudi” ( “Carta íntima para milliones de hombres” ) kojeg objavljuje u dnevniku “El Nacional” ( Caracas ). Naravno da je to bio onaj dugo čekani povod da se pokrene process protiv “Senatora Reyesa”. Zadnji put Neruda govori u Senatu 6. rujna 1948.g. u kojem izgovara svoje : “Yo acuso !” (“Optužujem !”). U tom je govoru razobličio Videlinu dikataturu u Čileu i pročitao je 650 imena ( i zanimanja ) zatvorenika u zatvoru Pisagua. U roku od 30 dana optužen je za uvredu. Vrhovni Sud mu oduzima imunitet, zabranjuje mu se ulazak u Senat i napuštanje Čilea. Neruda se povlači u ilegalu i kasnije mu stranački drugovi i prijatelji organiziraju spektakularan bijeg iz Čilea preko Anda ( što kasnije opisuje u “Canto General” ). Puno godina kasnije pratiti će i podržavati svog prijatelja Salvadora Allendea u dolasku na vlast u Čileu i umrjeti neposredno nakon Pinochetovog puča pod još nerazjašnjenim, sumnjivim uvjetima. U kampanji Salvadora Allendea 1970. godine bila je uključena sva elita čileanske kulture. To je bio ujedno i trijumf Kulture nad politikom gao golom tehnologijom vladanja ljudima. Zato je 1973.g. udar pučističkih fašista bio jednako strašan prema sferi kulture koliko i prema sferi politike jer su oni jedno vrijeme u Čileu živjele u istinskom jedinstvu. Tako se u Allendeovom Čileu jedan poltički pokret u velikoj mjeri pretvorio u kulturološki pokret.
Upravo je Neruda pokazao kako je svijet poezije, intime, mistike ljubavi ili ljepote pejzaža neodvojiv od potrebe angažmana i nužnosti osjećaja odgovornosti za procese u društvu u kojem živimo kao i potrebe za promjenom tog društva prema onom utopijskom snu u kojeg je utkan i princip Nade kao pokretač svega. Neruda - taj veliki pjesnik ljubavi, govoreći sam o sebi to je izrazio na ovaj način : “Poslužio sam se najstarjim oružjem poezije, pjesme, pamfleta….kojim su još služili klasici i romantici - a koji su namjenjeni uništeanju neprijatelja”.
I poezija može biti oružje, i to najjače. Možda nam takve poezije i takvih pjesnika kakav je bio Neruda danas strašno nedostaje. A možda su takvi ljudi tu oko nas ali još nisu angažirani na način kojeg je Neruda svjedočio cijelinom svog života i cijelinom svog bića. Ono što je sigurno to je da je i kod nas područje Kulture žestoko izloženo udaru domačih konzervativaca, nacionalista, ksenofoba, mrzitelja i desničara svih vrsta jer su barem oni, ako to već nismo mi, svjesni toga kako je područje Kulture možda zadnje utočište Slobode kod nas kojeg oni još nisu osvojili. Zato je možda bit političkih sučeljavanja i na ovim našim prostorima u stvari u sukobu dva različita kulturloška koncepta poimanja totaliteta Života a ne samo puki sukob suprostavljenih bezličnih poltičkih mašinerija.

Oznake: Sunce, more

- 09:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.04.2018., nedjelja

RAČAN I SPLIT

U nedjelhu 29. Travnja, prije 11 godina umro je Ivica Račan, prvi predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske ( SDP ) i premijer hrvatske vlade iz 2000. godine. Te godine je prekinuta desetogodišnja dominacija HDZ-a u Hrvatskoj.
Ivica Račan je neupitno jedna od najznačajnijih osoba suvremene hrvatske povijesti i političke scene općenito. Odigrao je ključnu ulogu u očuvanje lijevog političkog prostora u Hrvatskoj u gotovo nemogućim uvjetima rata i stalnih napada od strane radikalne desnice i radikalne ljevice istovremeno. Trebalo je puno političke vještine i ljudske pameti da se preživi u toj poziciji “između čekića I nakovnja” u kojoj se SDP nalazio.
Račana su s jedne strane, na okrajcima ljevice stalno napadali da je “oklijevalo”, da je “neodlučan”, “mlak” itd a s radikalne desnice da je “janje presvučeno u vučju kožu”, “prikriveni komunista” s lažnom etiketom socijaldemokrate i slično. Naravno da je desnici odgovaralo da se SDP satjera u beznačajan prostor radikalnog lijevog “tora” u kojem bi preživljavao služeći samo za prigodičarsko zastrašivanje ratom istraumatiziranog i iracionilazirang naroda i javnosti prijetečom “komunističkom neojugoslavenskom opasnošću”.
Za HDZ nije bilo nikakve sumnje kako je baš takav, socjaldemokratski SDP, njihova najveća politička opasnost pa su oni uvijek dobro i precizno detektirali svog glavnog političkog konkurenta, čak i onda kada je SDP imao vrlo malu poršku javnosti. To mnogi na radikalnoj ljevici nikada nisu razumijevali pa ne treba čuditi što to, ponekad, ne razumiju ni danas. Najbitniji trenutak desio se 1994. godine kada se SDP, kao reformirani dio SKH ujedinio s izvornom socijaldemokratskom strankom dr. Anuna Vujića. Taj je process bio jedinstven u Europi i ostao je to sve do danas.
Split je Račanu bio izuzetno važan. Iako je splitska sredina slovila za tradicionalno “tvrđi” dio lijevog političkog spektra u Hrvatskoj. Upravo su splitski socijaldemokrati od samog početka, od njegovih prvih reformatorskih koraka unutar SKH pa do kraja - davali punu podršku Račanu i njegvom političkom konceptu. Račan nije nikada zaboravio ( što je, inače, malo poznato u hrvatskoj javnosti ) da su upravo splitske organizacije SDP-a i tadašnjeg splitskog HSLS-a ( na čelu s Ivicom Škarićem ) dale inicijativu i potakle plodonosnu koaliciju SDP - HSLS na državnoj razini ( koja se baš zato potpisuje u Splitu ) i koja je u siječnju 2000. godine zauvijek suštinski prmijenila Hrvatsku. Prekinuto je dotadašnje prikriveno jednostranačje koje je postojalo pod firmom višestranačja u Hrvatskoj. To se desilo onda kada ta koalicija trijumfira na izborima za Hrvatski Sabor i formira svoju koalicionu vladu na čelu s Ivicom Raćanom. Nakon toga više nikada ništa neče biti isto u Hrvatskoj i otpočeti će era istinskog parlamentarizma i višestranačja. Ideju o toj inicijativi za koalicijom prihvatili su Račan i Budiša upravo na inicijativu splitskog SDP-a i HSLS-a koji u to vrijeme vrlo uspješno surađuju u Splitu u kojem u to vrijeme zajedno obnašaju vlast.
Račan je bio čovjek koji je samo naizgled bio neodlučan. Mnogi su njegov stil miješali s njegovom suštnom. On je bio je čovjek koji je “orao duboko” i zato je iza sebe ostavljao trag iz kojeg je posađeno sjeme uspješno klijalo. Nije “orao po površini” jer nije bio površan niti brzoplet čovjek. Naravno da su i njegova tiha dostojanstvena smrt i njegov skroman pogreb odavali njegovu suštinu, suštinu čovjeka koji nije volio nikakvu pompu ni blještavi dekor kao i teške, kičene, patetične riječi koje najčešće odaju političke i ljudske skorojeviće, blefare i prevarante. Nije zavodio nego uvjeravao ljude. Nije bio ni pozer ni kozer, nego normalan, običan čovjek s dubokim lijevim uvjerenjima koji je u trenucina intime slikao portrete. Ivica Račan je načinom svog života pa na kraju i načinom svoje smrti , na najbolji način posvjedočio suštinu svoje svoje politike kao svoje bitno, ljudsko određenje.
U njegovom privatnom i političkom životu Split je uvijek imao značajno mjesto a uvjeren sam da ga i on ima i da će ga uvijek imati u životima onih koji su svojedobno imali priliku zajedno sa njim hodati putem izgradnje suvremene hrvatske ljevice i “boljeg života svima a ne samo njima” .

Oznake: Sunce, more

- 14:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.04.2018., srijeda

ŠJORA FILE BI OŽENILA SVE POPE

“Fali ti Bože, izgleda da će napokon proliće. Evo je jutros u Splitu napokon svanija lipi sunčani dan. Da ti pravo kažen, već mi je pun mi kufer i sniga i kiše i ove buretine…Sve se izmišalo moj Marinko, sve je išlo kvragu. Usrid zime smo se kuvali od vrućine a sad smo proliće dočekali sa snigom ! I dragi Bog je diga ruke od nas ”, kuka mi moja dobra šjora File koja mi je jutros najranije donila domaću šoltansku sirnicu “da dica malo okuse pravo slako za Uskrs”.
“A lipa moja šjora File pa Vi dobro znate da mi nismo baš niki virnici….pa niste tribali..”, kažem joj ja nudeći joj odma katrigu da malo otpočine.
“Ma ajde cukunu jedan, koje veze to ima sa viron ? Neće ti ruka otpast ako okusiš bokun sirnice..”, nasmije se ona.
“Ma naravski, pa znadete Vi da ja nikad nisam bija protiv dobrega bokuna…i baš me briga u ime čega jin ako je spiza dobra”, brzo joj odgovorin ja vadeći bocun prošeka i nalivajući joj bićerin zlatnosmeđom tekućom likarijom. Znam ja šta je mojoj susidi najdraže.
“Ma oli si poludija ? Pa di ću poć pit ovako rano ! Još ću na kraju ispast pijandora !”, ka malko se iznenadi moja susida i na brzinu se prikriži.
“Ma ča se tote znamenujete, za Gospu blaženu….Pa neće Vas valjda ubit jedan bićerin prošeka. Ovo je oni hvarski kojega Vi najvolite. To Van je prava pravcata likarja. To će Van reč svaki dotur a najboje ga je popit baš ujutro, omar kad se ustanete…natašte, da Van život malo proradi !”, poučavan ja moju šjoru Filu koja je inače pametnija od sto doturi i sto profešuri skupa, ma se malko mora činit finćiukasta jerbo je to ka niki red dat se malo nagovarat za popit prvi jutarnji bičerin jerbo je ipak ona jedna fina, starija gospoja a ne bilo ko.
“Aj, dobro kad je tako”, reče mi ona gledajući oni bićerin i doda : “Ali samo da znaš vazet ću ga ka ča vazimjen dekote za tlak i ka ništa drugo . Ako je dobro za zdravje onda more, ali ka alkohol nikako ne more !”
“Ma govorite ka da čitate Sveto pismo šjora File. Ovi bi se prošek triba davat na ricetu u apoteku, ka i svaki drugi dekot, ka i svaku drugu likariju…eto baš tako…Pa ne bi Van ja dava svašta. Ovi bi prošek mrtve diga iz grebe ! Ajde, samo se Vi komodajte.”
“A dobro onda..kad ti tako kažeš”, ponovi moja draga šjora File pa ispije oni bićerin prošeka, malo trzne i zatrese svojon glavon i zaključi : “ A bogami si ovi put jema prav Marinko moj. Omar mi je život malo skočija, malo mi se, ajmo reč, ka diga. Sad se puno boje čutin !”
“Je, ma triba popit dva bićerina šjora File. E, a taka je doza”, dodam ja i odma joj nalijen još jedan bićerin a ona muči, ništa ne kaže nego me samo fišo pogleda svojim bistrim očima s onin njenim prodornim dubokim pogledom kojemu i sve da očeš ne moš nikako uteć.
“A spominješ mi Sveto pismo, an “…odjednom se ona upali. “A znaš li ti ča u njemu piše? Piše li tamo recimo da se popi ne smidu ženit…je li Marinko ? Piše li to tamo ?”
“A ne piše koliko ja znan”, nađem se u čudu šta joj je to sad palo na pamet.
“Ma naravski da ne piše”, nekako značajno naglasi ona. “Pa onda ti meni kaži a zašto se popi lipo ne ženidu, je li ?”
“Ma ča ste Vi navalili ovod na mene s tin pitanjima. Nisan Van ja Bozanić. Eno pitajte njega a ne mene !” ka ljutin se ja malo na nju.
“Ma koji Bozanić ! Ča pizdiš. Ja jedino mogu vidit onega moga župnika kad oden na misu ali mi se višje ne gre ni nju pa te zato i pitan.”
“A ča, oli Vi više ne grete na misu ?”, istinski se začudim. “Pa svi znaju da ste Vi oduvik bili jedna prava virnica i bogobojazna žena. Ča oče reć da se ne denjate više ni u crikvu poč ?”
“E zato ča su počeli tamo višje govorit o politici vengo o viri, eto zato mi se ne gre tamo. Pa nikad ja nisan išla u crikvu na politički tečaj vengo zaraj Boga i svoje potribe da ga tamo najden u ričima koje čujen s oltara. Ma tega više nima. A ne ne…Ne želin ja u crikvu ić na političke sastanke vengo na božju službu, a tega je sve manje i manje tamo a sve višje je politike. Ka da je crikva postala politička stranka. Eto zato mi se sve manje gre u crikvu…Jedno je, sunce moje, živit za viru a skroz je druga pisma živit od vire !”
“Pa kakve veze to jeme s timen ženidu li se popi ili ne ženidu ?”
“Jema, jema…itekako jema jerbo mi stalno tamo govoridu o braku, o politici, o obitelji, o rađanju i nerađanju, o abortusu, o nikoj rodnoj idejologiji, o seksu….o temu da nan nevirnici očedu uzet našu rvacku praviru, da bi mi tribali ovo joli ono u državu napravit, da čedu opet protiravat one virnike iz crikve koji ji ne budu slidili. Onda, neš mi virovat, u crikvi organiziradu i krcadu jude u autobuse i šajedu jih na poltičke skupove po drugin gradoviman po ciloj Rvackoj….Bože oslobodi Marinko moj, to nije ona moja crikva u kojoj san ja Boga molila i tražila ga ! A ne, ne..to višje nija ona moja crikva. Umisto da se u crikvu govori o viri oni govoridu o politici ali zato nan minister o zdravja umisto o politici priča da će Crikva pisat državne zakone. Pa di tega jema na svitu sinko moj ?!” završi ona i ljutito ispije oni bićerin prošeka a ja ne znajući šta ću brže bolje joj nalijen još jedan.
“Je, Vi ste navikli tamo na Šoltu mirno živit a i svoju viru slidit u jednemu drugemu, puno mirnijemu ambijentu. Sad ste u veliki grad, ovod Van je sve pinku drugovačije. Ovod niko nema mira. Veliki je ovod kupus i gungula. Ni se lako ovod poštenu čoviku snać.
“Ajde ne zajebaji ti mene”, oštro me ona ošine svojim ričima. “Istina, blaženi je bija moj don Pjero. Bog mu da pokoj vični i nauživa se on sto raji. Ali on je govorija samo o viri a ovo sad je ništo drugo. Druga su vrimena došla. Sad su i niki novi popi došli. Čuješ li ti samo onega Stojića ? O čemu sve taj ne bunca zanamisto da se bavi duovnim stvarima i viron. Ma gledan nikidan one demonštracjune a i one cukune ča ne znadu ni zašto su došli ni ča očedu ni o čemu se tu uopće radi. Ali arlauču i vičedu ka da ji niko dere na živo, ka da jih kolju. Oni mazgun o dva metra navalija na ženu koja brani svoja prava pa joj se izbečija u oči i urliće ka šimija i tira je ča. Oče mi on poć govorit o nasilju nad ženama ! Je li on predstavnik te nike njiove prave vire u ime koje su digli kuku i motiku protiv te konvencije ča govori protiv nasilja nad ženaman. Ma koji rodovi i spolovi ! Tu radi šaka u divjaka ! Jesu li oni ikad vidili naprobivanu ženu. Ča mi oni Košić dili lekcije. Ka da san ja luda. Ča prvo ne sredidu crikvu i ono strašno nasilje u crikvi nad dičicon. Ma tlak mi omar skače na miljun kad o ovemu počnem govorit. Pa ko če jin virovat kad jedino oni od pet joli osam ijada judi vididu na svon skupu sedandeset ijad judi ? Pa kako mi taki išta mogu reč ? Uf, da znaš samo ča su me razbisnili. Ma objasni mi, zašto se popi ne ženidu kad jin to Sveto pismo ne brani ? Lipo te opet pitan !”
Ma šjora File. U Katolišku crikvu su se mogli ženit sve do jedanajestoga stolića. Onda je to postalo ka zabranjeno jerbo je tako, koliko znan, zabranija jedan njiov koncil. To je bila ka ta nika gregorijanska reforma. Pravoslavni popi se ženidu. I protestanti. I u islamu se ženidu. A, evo, u katolišku crikvu se to zabranilo. Ali nije tako bilo oduvik ! Eto, to Van je ono ča ja znan.
“Znači to ka da je odlučija niki crkovni Centralni Komitet joli crkovni partijski Kongres, je li ?
“ To ste Vi rekli a ne ja. Ali more se i tako reč. Kako Vas god voja. Odavno su niki u nas viru izmišali sa svačin drugim. Eto, sičan se kako se na službu u Sabor bija javija jedan ča je u svoju molbu napisa da kako je on puno patija kad je bija dite i to baš zaraj vire.”
“A je li ? A o čemu se radilo ?” , zainteresira se šjora File.
“Ma on Van je u tu molbu napisa da kako mu je otac bija remeta u crikvu na selu…Tija je reč da mu je otac potiza oni konop o zvona na kampanelu o crikve. E, pa da su mu zaraj tega čaću i cilu familju proganjale one komunistiške tajne službe, udbe, kosovi i sve tako redom koliko ji je god bilo.”
“Samo zato ča je potiza konop o zvona u crikvu ? A kako mene nikor ni proganja a stalno san bila u crikvu. Višje vengo doma ?”, začudi se iskreno moja šjora File.
“Ma strpite se bokun. Sad će te čut cilu štoriju. Nije tu bija kraj njegovi ditinji muka i strašnih patnji. On je još napisa da mu je najgore bilo to ča su ga sva seoska dica stalno zajebavala da mu čaća gre ulicon ka malo išenpjan, treso, onako ukoso, da se tetura i gre stalno vamo-tamo a nikako drito jerbo da mu se to manta od onega konopa o zvona koji ga je stalno vuka sad gori, sad doli. Zajebavali su ga da mu čaća stalno leti u arju pa se opet vraća natrag i da mu se zato od tega stalno vrti i manta u glavu. A njega je bilo ka sram to priznat pa je pravda svoga čaću da ta njegova mantavica nije od potizanja konopa u crikvi i stalnog letenja u zrak i natrag vengo da mu čaća voli bumbit i da zna popit koju čašu više pa mu se onda od tega vina manta a ne od letačine. Tako je u ta vrimena bilo boje bit i pijančina nego remeta u crikvu. E pa zaraj tega je on napisa u tu svoju molbu da je on puno patija u komunizmu a sve za Lipu Našu pa bi sad bija red da on jema i niku pridnost prid drugima kod zapošljavanja a sve radi tih svojih pritrpljenih muka za našu viru i našu Rvacku.”
“I jesu li ga primili ?”, razrogači oči šjora File.
“Ma bidnega čovika nisu primili jerbo su svi krepali od smija i još su se zajebavali na njegov račun umisto da uvaže njegove opravdane argumente za teške patnje koje je on još ka dite pripatija radi čaćinog služenja našoj viri”
“A svašta ću još ja čut pod ove moje stare dane, Marinko moj. Tako, eto, kod nas mudruju da jema li osandeset joli sto posto virnika u Rvackoj a u isto vrime ne moš živit od pustih lupeži, privaranata, manjamuktaša, arambaša i apaša svih vrsta, ajduka koji bi ti iz oka odnili a sve tukući se šakon u domoljubna virnička nacionalna prsa.. Pa ti sad budi pametan ako ikako moš !”
“Je, svaka Vam piva šjora File…Ma ne razumin kakve to veze ima s otin ženidu li se popi joli ne ženidu!”
“Kako nema ! Vraga izili svoga…ča se ne ženidu. Spasili bi i sebe i nas. Onda bi lipo i oni imali svoje familje, svoje žene i svoju vlastitu dicu a ne ovako. Bidni, dođe mi ji na kraju nikako i žaj. Pa sve su to muškići i kad sazriju priroda radi svoje, bogati i njima se oče…jel tako. Meni se ovo kako je sad pari nenormalno. Ma ne more dalje ovako ! Puknit če joli oni joli cilo naše društvo. Ovako bidni popi patidu pa onda svašta i radidu. Triba ji lipo pustit da se ženidu. Slušaj ti mene ! To bi bilo pravo kršćansko milosrđe. Naredit jin ako triba. I to bi bilo boje nego ovako. Eto to bi onda bilo prirodno a bilo bi, triba i to reč, rodno jer je ovako sve za njih bezrodno. Bogati, ne moredu judi rađat, pravit svoju dicu. Ka da je to lako izdurat ?! Tako ti ja mislin o temu. Ča ćedu mi oni bidni, tako sapeti, sad poć pričat o seksu, rodu i porodu, demografskim obnovama, bračnim manama i ženaman kad o temu znadu samo u teoriji i u svojim noćnin morama kojih mora bit da je puno. Pa to je ka da ja gren u zubara ličit upalu mijura ! Ča oni znadu o familiji, dici i braku ? A ništa, eto ča ! A da ti pravo kažen i naša bi dičica onda u crikvi bila mirnija, Viruj mi….Ne bi ja na temu stala. Ma ja bi i švore ženila. I njih mi je puno žaj. Možda još i višje o popi. Znan ja ča je žensko. Pa i ja san nika žena, jel tako Marinko moj !”
“Ma ča žena, ma Vi ste jedan pravi zmaj od žene !” odgovorin joj ja i nasičen onu sirnicu ča mi je bila donila jer ako niste znali sirnica van najboje gre baš uz bićerin dobrega prošeka.

Oznake: more, Sunce

- 13:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.04.2018., četvrtak

ŠTO TRAŽI STEVE BANNON U EUROPI ?

Steve Bannon, jedan od najpoznatijih desničara i bivši savjetnik predsjadnika Amerike Donalda Trumpa – krenuo je u Europu. Taj gorljivi ideolog populizma svojim je djelovanjem otvorio pitanja odnosa i veza između populizma i mogućnosti novih oblika fašizma. Dakako da populizam i fašizma nisu sinonimi ali je neupitna istina kako su povjesna iskustva fašističke prakse pokazala kako ta dva fenomena imaju dosta dodirnih točaka i kako se ponekad u konkretnim situacijama, u društvenoj praksi ( do neprepoznatljivosti i nemogućnosti međusobne distinkcije ) znaju ispreplesti.
Zbog nekih pogrešnih poteza ( a nakon što je u jednoj važnoj fazi odlučno utjecao na Donalda Trumpa ) Steve Bannon je ostao bez posla i svoje moćne pozicije predsjednikovog savjetnika. Postao je neprihvatljiv i inače ultrakonzervativnim američkim krugovima zbog štetnog imagea kojeg je stvorio o sebi nakon Trumpova osvajanja vlasti. I sada se taj “ranjeni ultradesničarski glasnogovornik” zaputio prema Europi oduševljen jačanjem populističkim desnih pokreta i stranaka na Starom Kontinentu a posebno oduševljem pobjedom desničara u Italiji - s namjerom da im stavi na raspolaganje svoje neupitne propagandne sposobnosti i svoja medijska iskustva i veze. Kao što sam izjavljuje, cilj mu je “izgradnja globalne infrastrukture jednog globalnog populističkog pokreta”.
Bannona nikako ne treba podcijenti. Objektivni analitičari smatraju kako je njegova kampanja za Donalda Trumpa bila briljantna. Pa zar nije upravo Donald Trump a ne gospođa Hillary Clinton na kraju krajeva ipak pobijedio - što je, naravno, jedino mjerilo uspješnosti ili neuspješnosti neke kampanje, odnosno efikasnosti nečije propagandne mašinerije ?! A na čelu Trumpove “propagandne mašinerije” bio je upravo Bannon. Doduše, prije i poslije tog trjumfa njegova je karijera bila prepuna neuspjeha. On je bio i savjetnik notorne Sare Palin, bivše kandidatkinje za potpredsjednicu Amerike. Ona je davala niz “ludih izjava” a posebno o Rusiji iako se podrazumijevalo da ona odlično poznaje susjednu joj Rusiju pošto je Sara Palin bukvalno s prozora svoje kuće na Aljasci mogla vidjeti ruski poluotok Kamčatku.
Bez ikakve sumnje, Bannonov najveći neuspjeh dogodio se nakon što je kao glavni propagandni strateg Bijele Kuće i predsjednikov savjetnik nagovorio predsjednikovog sina Donalda Trumpa juniora ( 40. g. ) koji je inače izvršni podpredsjednik “Organization Trump”, da se potajno susretne s ruskim odvjetnikom koji je imao direktan kontakt s Kremljom. To se na kraju protumačilo kao klasični čin “izdaje” nakon čega je Steve Bannon jednostavno protjeran iz Bijele Kuće. Nakon toga su ga vlasnici “Britbart News-a” - “žute”, ultrakonzervativne web stranice vijesti, smijenili s pozicije izvršnog direktora i skinuli su ga s programa vrlo utjecajnog satelitskog radija “Sirius MX”.
Tako “ranjeni” Bannon, oduševljen uspjehom desnice na upravo završenim izborma u Italiji, putuje odmah nakon toga u Europu s novom misijom. On je, inače, veliki protivnik projekta i koncepta Europske Unije pa je oduševljen jačanjem europskih populističkih antiimigranstskih političkih snaga koje dijele njegovo mišljenje i u odnosu na nužnost likvidacije Europske Unije. Iako se nije uspio susresti s čelnicima pokreta “ 5 zvijezdica” ( “Movimento Cinque Stelle” - M5S ) Beppe Grillom ili internetskim poduzetnikom Gianroberto Casaleggiom niti s Mateom Salvinijem ili Umberto Bossijem iz “Sjeverne Lige za nezavisnost Padanije” ( “Lega Nord” - LN ) svoj dolazak iskoristio je za uspostavu niz kontakata s europskom populističkom desnicom ali i za napade na “proimigrantsku politiku” pape Franje.
Iz Italije putuje u Zurich u Švicarsku gdje se susreće s jednom od šefova njemačke ultradesne političke stranke “Alternativa za Njemačku” ( “Alternative fur Deutschland” - AfD ), Alice Elisabeth Weidel ( inače lezbijke koja je protiv gay brakova, eura, imigracija itd ) kojoj nudi svoje usluge u “alternativnim medijima”. U Zurichu drži govor o nužnosti tzv “narodne pobune” što je veoma loše primljeno u Švicarskoj koja kao tradicionalno stabilna država ne gleda sa simpatijama na zagovornike ekstremnih politika. Bannon nakon Švicarske odlazi u Francusku. U Lilleu se sastaje s Marine Le Pen i sudjeluje na skupovima njenog desničarskog “Nacionalnog Fronta” ( “Front National” ) koji je doživio poraz ( 13.8 % ) na francuskim izborima 2017. godine ( nakon trijumfa na izborima za Europski Parlament 2014. na kojima su osvojili više od 25% glasova i u tom trenutku privremeno postao najsnažnija francuska politička snaga ). Sada ih je Bannon uvjeravao da je budućnost tek pred njima jer “ Euro neće preživjeti. Sve je u rukama građana. Populistički val je počeo jer je povijest na našoj strani”. Po njemu budućnost je na strani radikalno desnih populističkih desnih snaga. Zato je uvjeravao Marine Le Pen i članove “Front National” kako svoj rasizam i ksenofobiju trebaju s posnosom nositi “poput zlatne medalje”, to jest “kao obilježje časti”. Po njemu, u ovom stoljeću bitka se više neće voditi iumeđu političke desnice i ljevice nego između “nacionalista” i “globalista”.
Zanimljivo je kako se danas u Hrvatskoj liberalni krugovi i ljevica napadaju za tzv “nadnacionalnost”, “izdajnički univerzalizam” pa, u tom smislu, i za posebnu vrstu nedostatka osjećaja za “naše”, “autohtno”, nacionalno iza čega se na kraju, po njima, ne krije ništa drugo negoli sumnjivi uvozni globalizam. Politički, medijski, kulturološki itd “rat” koji se ovih dana u Hrvatskoj vodi oko “Istambulske konvencije” samo potvrđuje to ksenofobično-konzervativno udaranje u tobože prave nacionalne domoljubne talambase zorno nam pokazujući kolika se količina iracionalnosti i nepopravljive ignorancije razlila kompletnom “Lijepom Našom” i to s vrlo visokih, utjecajnih i društveno moćnih mjesta i pozicija. Sve se to obavilo neizbježnom dimom zavjesom tobožnje “obrane” kršćanskih vrijednosti ovog podneblja, svetih vrijednosti “obitelji”, “naših temelja” i svih drugih mogućih čuda koja su uvjek neizbježna popratna pojava nametanja klerikalnog kulturološkog i svakog drugog desnog, radikalno konzervativnog društvenog obrasca kao nečeg tobože samorazumljivog i Hrvatima imanentnog. Tako se živahan radikalni konzervatizam ponovo kod nas ( uvijek nanovo ) prodaje sveopćem populusu kao tobožnji zadnji “modni krik” suvremenog domljublja. O tempora o mores !
Europska Unija je stoga jedan od prirodnih neprijatelja naših nacionalnih kampanelista. Za Bannona, kao i za naše domaće uspaničene tradicionalno-konzervativne umove koji se boje bilo kakvih europskih ili ne daj Bože svjetskih “otvorenih vrata”, jer bi nastali propuh možda mogao ugasiti sve teže održivu vatru njihovih malenih zadimljenih rodnogrudnih ognjišta ( a koju su naši preci tako mukotrpno i usprkos svemu i svima održavali i održali u svojim skromnim ali toplim “nacionalnim kućama” ). I sada tu upada nekakva “rodna ideologija” kao gotovo đavoliji import izvana. Ona je bauk koji se prepoznaje svugdje a ponajviše tamo gdje je nema. Zato Bannonov glas za mnoge domaće konzervativne uši tako milo zvući kao jedva dočekana politička melodija jer Bannon bez ikakve dileme tvrdi kako je Europska Unija veliki “rizik za našu zapadnu civilizaciju”. Najzanimljive je što se takvi kod nas pozivaju na bilo kakvu “zapadnu civilizaciju” i tepaju sami sebi kako su “zapadnjaci” istovremeno panično zatvarajući svoja rasklimana ognjištarska vrata s odlučnom namjerom da ih ne otvaraju ama baš ničemu i ama baš nikom stranom, “tuđem”, neznanom i nepoznatom, zaogrčući se svojim spasonosnim toplim domaćim nacionalnim gunjem kojim su se još zaogrtali i naši šukundjedovi.
Oni možda nikada i nisu čuli za Steva Bannona ali se svejedno slažu s njim kada on kaže da je Europska Unija opasna zato jer ona “razvodnjuje nacionalni identitet” za što je posebno kriva europska “granična politika” - pa su, konzekventno tome, europske granice postale porozne što je omogućilo da Islam izvrši invaziju na Zapad. Po Bannonu, populizam je nužan kao oblik “narodne pobune” . On jedini može predstaviti i zastupati “istinsku volju ujedinjenog naroda”. Protivnici nisu samo uljezi koji stižu izvana nego i “domaća elita” ( izdajnici ) koja je sve to dopustila. Zato će populizam biti brana protiv “imigranata, etničkih, religijskih ili seksualnih manjina” i svih onih koji ih protežiraju. I Bannonu se “Istambulska konvencija” ne sviđa. Niti malo ! Zato su populističke vlade nužnost. One, po njemu, već postoje “od Baltika pa do Egejskog mora” ali ne postoje ondje gdje se po njemu nalazi prava Zapadna Europa. I to je nužno što prije izmijeniti.
Da li se “banonizam” ( i svi oni koji slično misle ) približava fašizmu ? Što je to slično i Bannonovom konceptu društva i fašizmu ? Pa to su sigurno : ekstremni nacionalizam, kult karizmatičnog lidera, prezir prema demokratskim institucijama ali i prema tradicionalnim komunikacijskim sredstvima i tradicionalnim medijima, demonizacija imigranata, ksenofobija…itd. Naravno, povijesno gledajući “pravi” fašizam je bio Mussolinijev model korporativnog društva dok je Hitler otac nacizma - ali se ta podjela ( i razlika ) u svakodnevnom korištenju pojma fašizam u međuvremenu izgubila. I Mussolinijev i Hitlerov “društveni model” počeli su kao populistički pokreti koji su “prirodnim putem” završili u fašizmu. Masa je preduvjet za postojanje tih pokreta iako Mussolini bez problema mačistički primitivno uvredljivo tvrdi kako je “Masa kao i žena stvorena da je silujete”. Talijanski fašizam je po nekima svojevrsna vrsta “pobune provincije” ali ne treba u fašizmu nikako zanemariti niti ono što se u Italiji nazivalo “trincherocrazia”, odnosno “aristokracija rovova” ( udruge nezadovoljnih ratnih veteran, branitelja…koji traže izvanredna prava ) ili u Njemačkoj “freikorpsa” i njihove uloge u svim tim procesima.
Naravno da se iskustva tadašnje Italije ili Njemačke ne mogu primjeniti niti komparirati sa današnjim svijetom ali određene relacije ne treba zaboravljati. Zato uvijek moramo imati na umu kako su najveća prepreka za mogućnost uspostave bilo kakvog totalitarnog sustava: stalno jačanje i produbljivanje demokracije, smanjenje nejednakosti među ljudima ( koja nikada nije bila veća u raspodjeli bogatstva nikad bogatijeg Svijeta ), smanjenja pogoršanja životnih uvjeta pripadnika zajednice, osiguranje dostojanstvene zarade za rad, dostojnu starost i pristojne mirovine, jačanje brige o ugroženima i uvjetima života građana, respekt različitosti ali i respekt institucija koje moraju biti očišćene od korupcije, razvoj suvremenog obrazovanja dostupnog svima, osiguranje demokratičnosti izbornih procesa, osiguravanje stabilnih i slobodnih sredstava komunikacije, podsticanje svih vrsta umjetničkih sloboda, jačanja područja kluture itd. Nasuprot stabilnoj demokraciju kao garantu ljudske slobode populizam je sinonim “demokracije u problemu” - a fašizam je krajnja konzekvenca krajnje krize demokracije. Sergio Muńoz Bala zato s pravom kaže kako je Steve Bannon zasad pravi populista ali i ozbiljni “aspirant na fašizam” - što nam puno govori i o stanju i koncetraciji nezadovoljstva u suvremnoj ljudkoj zajednici.
Nažalost “novi svjetski nered” pogoduje mnogim lošim stvarima. Jason Horowitz je prošle godine pisao u “New York Timesu”, upozoravajući kako tadašnji “ideološki guru predsjednika Trumpa” velića inače ne tako poznatog ( izvan fašističkih i ekstremno desnih krugova ) talijanskog mislioca Juliusa Evolu koji je svojevremeno bio ljubimac Mussolinija a kasnije 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća ( umro 1974,g, ) inspirirao talijanske post-fašističke teroriste. Zanimljivo da je Bannon citirao Evolu koji 2014. g. učestvuje na jednoj konferenciji održanoj u Vatikanu na kojoj je govorio o populizmu, islamu i kapitalizmu. Engleski povjesničar Mark Sedgwick, jedan od vodećih znanstvenika, specijalista za tradicionalizam, Islam i terorizam sa Arhus University u Danskoj je tom prilikom izjavio : “Činjenica da je Bannon uopće čuo za Evolu je znakovita.” Danas se grčka radikalno desna stranka “Zlatna Zora” poziva upravo na Julius Evolu isto kao i mađarska nacionalistička stranka “Jobbik”. Za poznatog rasističkog antiimigranta i supermačista ( “bijelog nacionalističkog lidera”) Richarda Spencera: “Julius Evola je jedan od najfascinantnijih ljudi 20-tog stoljeća.” Svima njima Biblija je Evolina knjiga iz 1934.g. “Pobuna protiv modernog svijeta “.
Steve Bannon je upravo izrazio želju da se još sastane i s mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Zar nije živo čudo kako taj desničarski guru još uvijek nije stigao i u Hrvatsku svojim istomišljenicima u goste ! A možda ćemo na to čekati kraće nego što smo i mislili.

Oznake: Sunce, more

- 09:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.02.2018., nedjelja

RAMÓN XIRAU

Krajem srpnja prošle godine u Ciudad de Méxicu umro je Ramón Xirau (20. siječnja 1924.g. Barcelona - 26. srpnja 2017.g. Ciudad de México ) , jedan od najznačajnijih meksičko-europskih intelektualaca prošlog i početka ovog stoljeća. Malo poznat kod nas, zbog našeg teško razumljivog “provincijskog europocentrizma “ ili svojevrsnog ”antibalkanskog balkanizma” tipičnog za frustrirani, istraumatizirani europski jugoistok ( sličan onom kroatocentričnom inzistiranju na nazivu “Južna Hrvatska” - umjesto imena Dalmacija ).
Ramón Xirau je pripadao specifičnoj vrsti ljudi koje bi danas nazvali političkim izbjeglicama. Prisjetimo se s kojom ksenofobijom se Europa ( da ne spominjemo trumpiziranu Ameriku ) danas odnosi prema izbjeglicama i općenito prema “tuđinima”, pa će nam biti jasnije kroz što je prolazio mladi Ramón, inače katalonac, rođen u Barceloni – čije djetinjstvo i mladalačke godine sudbonosno određuje tragedija španjolskog građanskog rata, rušenje legalne republikanske vlasti, pobjeda Falange i fašističkih vojnih pučista na čelu s Caudillom Francom.
Ramónov otac Joaqin Xirau I Palau ( 1895-1946 ) bio je poznati katalonski intelektualac, liberalni katolik i ljevičar, filozof i dekan na prestižnom “Filozofia y Letras de Barcelona” za vrijeme republikanske vlasti. I sam Ramón kasnije će postati jedan od najpoznatijih meksičko-katalonsko-španjolskih filozofa, pjesnika i intelektualaca. Njegov je otac zasigurno ostavio značajan trag na njegovo kasnije djelo. Otac mu je bio veliki poznavatelj i pod jakim utjecajem filozofije Schelera, Husserla i Bergsona. Blizak je kršćanskom misliocu Emmanuelu Mounieru i krugu intelektualaca oko revije “Esprit” koju je pokrenuo Mounier .
Ramón je provodio svoje djetinjstvo i rastao u Barceloni. Godine 1936. izbija građanski rat. Barcelona je jedno od najvećih uporišta španjolske ljevice ( u rasponu od anarhista, trockistam komunista do lijevih sindikalista ). Ramónovi roditelji ga 1938. godine, kao četrnaestogodišnjaka, u strahu za njegov život, šalju u izbjeglištvo u Francusku u Marseille. Svoju 15. godinu napunit će daleko od svoje rodne Barcelone i od svojih roditelja. Nakon pobjede frankizma i poraza republikanaca, Ramónovi roditelji, uz pomoć velikog pjesnika i njihovog prijatelja Antonia Machada, poput mnogih ljevičara - bježe u Francusku, u Pariz. Uskoro se nalaze sa sinom i brodom isplovljavaju za New York odakle se autobusom prebacuju u Meksiko. Ramón je petnaestogodišnjak. Na put za Meksiko istovremeno kreću i druge španjolske republikanske mlade izbjeglice tako da Ramón putuje zajedno s pjesnikom Tomasom Segoviom, slikarom Vincenteom Rojom, novinarom Joseom de Colinom i drugima. Ti mladi španjolski intelektualci u budućnosti će izuzetno puno doprinjeti meksičkoj kulturi ali i intelektualnom povezivanju Meksika s Europom.
Zanimljiva je paralela sa današnjim vremenom i odnosom prema izbjeglicama. I tada je Europa, ta demokratska stara gospođa, itekako zakazala : prvo, prepuštajući Republikansku Španjolsku divljanju “fašističke zvijeri” – uglavnom se pretvarajući kao da se ništa ne dešava, licemjerno promovirajući svoju poznatu “politiku nemiješanja”. A nakon pobjede fašističkih pučista nerado otvara svoje granice španjlskim republikanskim izbjeglicama, prepuštajući ih najčešće njihovoj nesigurnoj sudbini a tako često i smrti u progonima koji su uslijedili nakon Francova dolaska na vlast. Prisjetimo se samo te iste “demokrastke Europe” i sudbine Lava Davidoviča Trockog kojeg nakon Staljinovog protjerivanja iz Rusije ne prihvaća niti mu pruža politički azil niti jedna od deklarirano “demokratskih” eusropskih zemalja. Utočište mu u početku pruža Turska nakon koje Trocki odlazi u Francusku pa Norvešku da bi, nakon svih odbijanja u Europi, dobio utočište i azil u dalekom Meksiku, baš poput Ramónove familije, u koji stiže iz Norveške brodom i to u siječnju 1937. godine u luku Tampico . Prihvatila ga je meksička vlada na čelu s predsjednikom Lázarom Cárdenasom. U Tampicu su Trockog čekali Diego Rivera, najveći meksički i svjetski muralist i njegova fascinantna, zagonetna supruga, slikarica Frida Khalo kao i dva američka trockista, Max Shatchman i George Novacki.
Dakle, Ramón i njegovi roditelji stižu u Meksiko dvije godine poslije Trockog. Meksiko je prema republikanskim izbjeglicama bio vrlo otvoren. Između 1939-1945. godine Meksiko izdaje preko 16 000 viza republikanskim izbjeglicama. Mnogi od njih sudjelovati će kasnije aktivno u formiranju meksičke intelektualne, političke i kulturne klime. Kada izbija Drugi svjetski rat Meksiko izdaje 1 400 viza poljskim izbjeglicama a ugroženim Židovima oko 1 850 viza. Tragedija broda “St Louise” koji s 900 židovskih izbjeglica isplovljava 1939. godine iz Hamburga prema Kubi i zatim Americi ( Miami, Florida ) pokazao je po tko zna koji put ponovo licemjerje “demokratskih” zemalja. Na Kubi im nisu dali vize za Ameriku niti im dozvoljavaju da se iskrcaju. Tu židovske izbjeglice ostaju na brodu šest dana. Kapetan zatim isplovljava za Miami ( Florida ) nadajući se kako će ih Amerika primit ali im predsjednik Roosevelt i američka vlada odbijaju odbriti iskrcavanje pa se “St Louis”, zajedno s 900 židovskih izbjeglica, vraća natrag u Europu i pristaje u belgijsku luku Amberes (i to nakon što je jedna židovska asocijacija kao “garanciju” platila za njih “odštetu domaćinima” u iznosu od 500 000 tadašnjih američkih dolara ). Kasnije će njih 250 biti ubijeno.
Ramónova familja naseljava se u Ciudad de Méxicu u Colonia San Rafael. Njegov otac Joaqin predaje na Faculdad de Filosofia y Letras. Ramón prvo studira na “Liceo Franco de México” ( 1940.1941 ) a zatim na Faculdad de Filosofia y Letras ( 1942-1946 ) pa svaki dan zajedno s ocem odlazi u Colonia Santa Maria la Ribera u zgradu “Mascarones” u kojoj se nalazi fakultet na kojem njegov otac predaje a on studira.
Puno godina kasnije, 1984. godine dolazim u Ciudad de México iz Splita i svoj novi dom, sasvim slučajno, nalazim baš u Colonia Santa Maria la Ribera. Tada prvi put čujem za Ramóna Xiaua koji je već posta vrlo značajno ime meksičko-hispanske intelektualne scene. Godinu dana proveo sam kao “gost istraživač” na El Colegio de México na kojem i osobno upoznajem Ramóna Xiraua. U to vrijeme je on na Colgiu predavao filozofiju ali istovremeno predaje i na Liceo Franco Méxicano, na Faculdad de Filosofia y Letras, radi kao istraživač na Instituto de Investigacones Filosoficas na UNAMU ( Universidad Nacional Autonoma de México ), a također drži katedru iz povijesti filozofije. Na prestižnom El Colegio de México predaje od 1973. godine i to kao prvi “nemeksikanac” po svom podrijetlu ( iako je 1955. g. Ramón dobio meksičko državljanstvo ). Osim toga drži poznati filozofski kružok u svojoj kući na San Angelu.
Taj genijalni čovjek je bio erudita, skroman i drag. Posebno je istraživao odnos Filozofije i Poezije a bio je pomalo i mistik. Osnovna teza mu je bila kako je “Poezija vrsta Znanja”. Bavio se i “Filozofijom kao Znanjem “ ( takav naslov nosi i jedna od njegovih najznačajnijih knjiga iz 1978. ) ali ne u značenju “sociologije znanja” ( Karl Mannheim ). Po njemu Poezija je jedan poseban oblik ( privilegirani oblik ) spoznaje ( Znanja ) Svijeta. Poezija mu je bila u fokusu interesa i to kao filozofu i kao pjesniku. Proučava “značenje Tišine”, odnos “Mita i Poezije “, posebno ga zanima “osjećaj Postojanja” ( u Unamunovskoj tradiciji “El sentimiento tragico de la vida” – “tragičnog osjećanja života” ) ali uvijek povezan s “trenutkom u kojem živimo”. Poezija nas ne vodi samo u sferu transcendencije nego nam istovremeno omogućava pristup mnogim aspektima Stvarnosti.
Ramón Xirau pokreće utjecajnu reviju “Dialogos” koja ima velik značaj poput kasnije Pazove revije “Vuelta”. Suradnici su mu upravo Octavio Paz, Malraux, Chomsky, Aron, Rulfo i mnogi drugi. Jose Gaos smatra kako je Ramón Xirao na izvjestan način dijelio sudbinu ( puno starije ) generacije José Ortege y Gasetta, Antonia Machada ( koji je, poput njega, bio uvijek između filozofije i poezije ) a posebno Miguela de Unamuna koji je brodio svojim životnim oceanom na valovima između “filozofije, literature i mistike “. A Ramőn je zaista povezivao različite države, kulture i jezike bukvalno prevladavajući Ocean koji ih je samo prividno dijelo. Ramón je poeziju uvijek pisao na svom materinjem katalonskom jeziku a filozofska djela na španjolskom. Bio je poveznica iako je stalno “vozio” između svojih različitih kreativnih vokacija, zvanja, različitih razmišljanja i shvaćanja, koja nisu određivala samo njega nego i prijašnje izuzetne generacije mislioca čija je sublimacija, na određen način, postao upravo on. Zato ga veliki Octavio Paz naziva “HOMBRE PUENTE” (“ČOVJEK MOST “ ) jer još za života postaje inkarnacija povezivanja duha Meksika i duha Europe a posebno Španjolske i Meksika, nikada ne zaboravljajući da je Katalonac.
Kompletan njegov poetski, filozofski i literalni opus na specifičan je način određen “Misterijem Svetog” koji ga poput unutarnjeg duhovnog krvotoka prožima cijelog života. Njega zanima prijelaz od “osvetoljubivog Boga” ka “milosrdnom Bogu”. U svom poznatom eseju posvećenom Knjizi o Jobu, Job mu je personifikacija mogućnosti postizanja stanja “apsolutne ljubavi” usprkos neizrecivoj boli koju trpi a koju mu je nanio direktno Bog kojeg u iskušenje dovodi sam Sotona. Tim više je Jobova “apsolutna ljubav” (koja je iznad svih strašnih muka i nepravedno nanijetih trpljenja ) toliko veličanstvena. Taj “Jobovski princip”, koji njega fascinira i prožima njegovu misao, istovremeno se sudarao sa ponekad strašnom latinskoameričkom praksom nasilja, nepravdi, strašnih trpljenja, izrabljivanja i raubovanja tuđe osobe, drugih bića pa i kompletnih “patničkih naroda” (indiosi, indigeni, autohtoni latinoamerikanci – njihove kulture ali i njihova patnja posebno fasciniraju Xiraua ).
Octavio Paz je smatrao kako je Xirau u stanju “stalne, permanentne mladosti” jer je sačuvao rijetku osobiinu da se još uvijek ( ko svojevrsno dijete ) “čudi”, da bude “zaprepašten”. To je možda i osnovna razlika između onih koji su izgubili mogućnost, odnosno sposobnost “čuđenja” – jer ih je Život odavno smjestio u podrućje koje je “bez ikakve nade”, koje je određeno indiferentnošću i apatjom na sve i prema svemu. Možda najveći živi meksički povjesničar Enrique Krauze smatra kako Xiraua cijeli njegov život određuje jedna njegova bitna karakteristika koju zaista imaju rijetki : Naime, Ramón Xirau “Tvrdi malo a pita puno !”. Možda je ta sposobnost “čuđenja” rezultirala njegovom sposobnošću postavljanja pravih, temeljnih pitanja.
Ovih dana Julio Hubard piše : “Ramón Xirau bio je posljednji od TRANSTERRASOSA .” Tko su “transterassosi” ? U Meksiku tako nazivaju španjolce koji su protjerani iz svoje zemlje zbog zvjerstava španjolskog građanskog rata i koji su svoje utočište našli u Meksiku gdje su se našli u jedinstevnenim okolnostima koje u početku određuje momenat “privremenosti” – pošto se svi oni misle ( nadaju se ) da će se vratiti u Španjolsku kada “padne Franco” – a s druge strane bili su nužno upućeni na “uklapanje”, na suradnju, pa i na “meksikanizaciju”, svoje svojevrsno “ponovno otkrivanje”, re-utemeljenje…i na stalnost života u Meksiku, pa su, tako, sve više i više postajali nezaobilazan dio autentične meksičke intelektualne i kulturne scene - postajali su “meksikanci”. Ramón je izvanredan a po Krauzeu, najvjerojatnije i posljdnji primjer takvog tipa čovjeka (jer ih jednostavno više fizički nema ). To je bio put od doživljaja Meksika kao “egzila” do prihvaćanja, i stvarnog ozbiljenja Meksika kao “svoje vlastite kuće”. Xirau je, na kraju, zaista bio u Meksiku ne samo onaj koji je bio “u svojoj kući” nego i onaj koji je “gradio tu kuću” i koji je nakon svoje smrti posta dio njenog duhovnog, kulturnog temelja.
To je “poučna ptića” koja je jako usporediva s problemom suvremenih izbjeglica i s njihovom percepcijom od strane “doaćih ljudi”. U rasponu od Njemačke (prisjetimo se samo javno iznesenih stavova o “propasti multikulturalnosti” ), Francuske ( protjerivanja Rumunja ), Trumpovih ( ali ranije i Obaminih ) “zidova” u glavi i u zbilji ( prema Meksiku ) pa sve do primitivizma kojeg svako malo svjedoćimo ovdje, među nama u Hrvatskoj, prema “svima drugačijima” ( od nacionalne, etničke, rasne, seksualne, idejne itd isključivosti pa sve do recentnih hrvojemarušićevskim prijetnji “strijeljanjem” političkih neistomišljenika koje, eto, izlaze iz usta naših etabliranih kvazielita, i tobože “uglednih” i “uspješnih” građana ).
Nije nikakva rijetkost da se netko nađe između dva svijeta - rascjepljen. Rjetko je, smatra Krauze, da netko, kao što je to uspio Xirau nađe uporište “točno na sredini križanja dviju kultura”, ugrađujući sebe i svoje djelo u obje. Naravno da su Španjolska i Meksiko povezani nerazdvojno, povijesnim okolnostima, konkvistom, religijom, jezikom itd. I pozitivno ali i negativno. Ramóna određuje Španjolska najviše po njegovom katalonskom momentu (koji je specifično separatsitički u odnosu na španjolski centarlizam..što upravo danas kulminira u Kataloniji jačanjem “katalonskog momenta” ). Katalonski nesumnjivo određuje Xirauovu poeziju ( koju piše isključivo na njemu ) ali i kastiljanski ( španjolski ) jezik na kojrm piše svoju prozu i koji određuje njegov svakodnevni, “građanski život”. Taj momenat “između” jako određuje Xiraua. Bio je između Poezije i Filozofije, između Mistike i (znanstvene ) Teorije, između Meksika i Španjolske, između katalonskog i španjolskog jezika - ali je na kraju sve to istovremeno obuhvatio totalitetom svoje misli, svog djela i svog konkretnog života.
On se ne zove slučajno Ramón. Njegovo ime sažimalo je tradiciju dva Ramóna. Njegov otac daje mu ime po Ramónu LLullu, katalonskom mistiku i filozofu i Ramónu Sibiudi, također katalonskom vjerskom msitiku, “glasniku Stvorenja”. Čovjek je dio “sveukupnosti Stvorenja” a svako je “stvorenje” samo jedno slovo napisano Božjim prstom. Tako nastaje “Knjiga svih stvorenja” u kojoj je Čovjek “najvažnije slovo među svim slovima”. Druga knjiga je “Knjiga Pisma” ( “Sveto Pismo” ) koja je dana samo Čovjeku - ali koji je još uvijek sam ne zna pročitati. Iz nje znaju čitati samo odabrani ( određena vrsta svećenika ). Taj momenat Mistike je jako utjecao i na formiranje Xirauovog duha i karaktera. Ako na to dogradimo ljevičarski politički ambijent unutar kojeg se kreću interesi njegovih roditelja i traumu djeteta-izbjeglice kojem tragična španjolska fašistička epizode određuje cijelu životne putanje - onda se nalazimo pred pravom zagonetkom ako pokušamo odgovoriti na prividno jednostavno pitanje : Tko je ( Što je ) zaista bio Ramőn Xirau ?
Još jedan momenat određuje Ramóna Xiraua. To je momenat Mediterana. On u svoju poeziju i u svoje cjelokupno stvaralaštvo unosi jednu vrstu mediteranske trubadurske tradicije. I tu je bitan momenat Ljubavi. Taj pojam kod njega nije istoznačan s Petrarkinim pojmom ljubavi ili reduciranjem samo na njega. Naime Ramóna određuje “katalonski pojam Ljubavi” a po njemu Ljubav nije samo ljubav zaljubljenih, ljubljenog i ljubljene – nego je to ljubav prema svemu što postoji….bukvalno, od obične naranče pa do dubine mora. Takav pojam Ljubavi Ramón preuzima od svoja dva imenjaka – mistika, od Ramóna Sibiuda i, prije njega, Ramóna LLulla. Povezivanjem Poezije, Filozofije, Mistike i Religije tražio je odgovore na “konačna pitanja”. On, poput Nietzschea, ali na svoj način - govori o svojevrsnoj “smrti Boga” . Ta smrt znači “smrt Apsoluta” pa sada čovjek želi stvoriti nekog “novog Apsoluta”. Ali Apsolut se ne može stvoriti od “parcijalnih djelova” – a po upravo radi ( pokušava ) suvremena Znanost (pozitivizam ). Da bi se obnovio Apsolut nije dovoljna niti “ideja Progresa” ali niti “jedna religija Čovjećanstva”. On rješenje vidi u stvaranju onoga što naziva “globalna harmonična metafizika” koja će u sebi sadržavati i neke religozne komponente.
Politički nije mogao biti indiferentan, Pripadao je slobodomunoj lijevoj misli ( koju je uzaludno pokušavati ukalupiti u formalnu ljevičarsku nomenklaturu ). Na poseban način fasciniran je Panchom Villom i velikim meksičkim predhispanskim kulturama indigena. Sve dok Franco nije umro nije htio kročiti na španjolsko tlo. Zato prvi put dolazi u Madrid tek 1976. godine. Nakon toga jako će se angažirati na kulturnom povezivanju Meksika i Španjolske i postati će veliki promotor nihove “isprepletenosti”. Ponekad je potrebno napustiti nešto a da bi se to zatim spoznalo. Ponekad treba “izići izvan sebe samog” da se spozna vlastita bit. Tako je i s zavičajem. Ramónov otac, filozof Enrique Xirau rekao je : “Tek ovdje u Meksiku otkrio sam Španjolsku.” Ta je misao odredila cijeli Ramónov život. Grozio se europocentrizma ( po njemu je to u biti provincijalizam kao što i svaki nacionalizam proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti ). Zato kaže : “Za Europu Meksiko je predaleko. Sasvim suprotno, odavde ( iz Meksika ) Europa je blizu. Ima više predrasuda i neznanja od tamo prema ovamo nego od ovamo prema tamo”
Smrt Ramóna Xiraua pokazala je što je on značio za Meksiko. Meksički predsjednik Enrique Peńa Nieto ga je nazvao “stubom meksičke kulture”. Bivši meksički predsjednik Felipe Calderon je izjavio kako je otišao “jedan od najvećih (meksičkih ) umova”. Još ranije je Pedro Stepanenko, direktor Instituto de Investigaciones Filosoficas de UNAM ( Universidad Autonoma Nacional de México ) rekao kako smo “svi mi (meksikanci ) na neki način učenici Ramóna Xiraua”. Meksiko ga danas stavlja u razinu svojih velikana poput Octavia Paza i Juana Rulfa. Enrique Krauze kaže da je Ramón “bio čista dobrota”. Ministrica kulture Meksika, Maria Cristina Garcia Cepeda je izjavila da je Meksiko izgubio svog “fundamentalnog, temeljnog intelektualca”.
Ramón Xirau dobio je bezbroj meksičkih i međunarodnih odlikovanja, priznanja, titula i nagrada, sveučilišnih počasnih doktorata i povelja. Zaista bi bespredmetno bilo sada ih sve nabrajati. Možda je dovoljno kazati da je bio “dvostruki vitez” Francuske ( Chevalier des Arts et des Letres i Chevalier de l’Ordre du merite ) da je bio član francuske Legion d’Honneur, da mu je taljanska vlada dodjelila titulu Comendador, španjolska vlada La Orden Isabel la Catolica, Medalla Gran Cruz del Merito Civil a njegovi katalonci Creau de Sant Jordi, da je primio odlikovanja meksičkog Senata, zatim La Medalla de Bellas Artes itd itd kao i zaista nebrojene književne i znanstvene nagrade i priznanja. Zato mi se čini neophodnim da i mi u Hrvatskoj, pa makar i na najskromniji mogući način, obilježimo smrt i ponešto naučimo od ovog velikog čovjeka koji neupitno predstavlja bitan dio naše zajedničke svjetske kulture i ljudske civilizacije uopće jer Svijet je premalen i uostalom naš je “zajednički stan” a da bi smo prihvatili ignoranciju kao prihvatljivi oblik ponašanja u njemu.

Oznake: more, Sunce

- 07:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.01.2018., srijeda

ŠJORA FILE NA SPROVODU PREDRAGA LUCIĆA

Marin Jurjević

“Koji strašan petak danas ! Za ne povirovat”, slomljena glasa ponovi Šjora File. Baš danas, u petak dvanajestoga siječnja dviiljadeiosamnaeste godine u Splitu, na Lovrincu u po sunčana, burovita dana sahranjen je Predrag Lucić. “Koja nepravda ! Koji užas ! Zašto uvik odlaze najboji ? Koliko lipega, šesnega svita je došlo danas na njegov zanji ispračaj…Koliko pravi judi na jednemu mistu, a najboji od sviju u tužnemu je kapsilu punom jubavi, mladosti, lipote, pameti, hrabrosti, talenta i svačesa drugega dobrega, najvridnijega… u kapsilu punemu Predraga” - govori i briše suze koje joj kližu niz suvo, godinama života zategnutio lice, moja dobra, sva shrvana Šjora File a onda polako drhtavom rukom tura u đep svoga kaputa bili rekamani šudar iz ko zna kojih njenih davnih prigaženih vrimena. “Koji strašni dan…Koji nesriknji dan Marinko moj !”, više za sebe nego meni ponavlja stalno Šjora File držeći me šotobraco, onako ispod ruke ka šta se držidu zajubjeni parovi - jer ni joj laka, nikako joj danas ni laka. Volila je ona Predraga. Puno ga je volila, priko svake mire ga je volila - ako se tako more uopće reč za bilo čiju jubav. Koliko me samo puti činila da joj čitam njegove baze, stihove i tekstove još od onih zubatih devedesetih godina pa unaprid naovamo, do zanjih dana. Uvik ponovo, u beskraj. “Pa joli Van unuk ne more čitat nego ste mene ovod našli gnajvit ?”, zna san ja uzaludno grintat. “A uostalom vidite i Vi sami čitat boje od mene. Ja san čorav ka potopir, ka slipi miš !” A ona bi se samo slako nasmijala zajebantski mi odgovarajući : “A kad ti jemaš najlipji glas o sviju, mišu moj ! Guštan te slušat”. A danas zbilja jedva vidi. Sve su joj oči mutne od navrlih suza. Pune su joj ji danas te njene inače tako bistre oči čiji pogled zna sić ka bič kroz ariju a sad je tako miran, skamenjen, nepokretan od tuge, nemoćan. “A je pop baš lipo govorija”, doda ona ispod glasa, uzdahnuvši…”I, drugi…i svi drugi su baš lipo govorili, naravski…A di i ne bi ? Ko bi o njemu moga grubo govorit ? A da o kome bi lipo govorili ako ne bi o njemu, jel tako !?”. “Je, je…tako je”, odgovaram joj, “Samo zanji nejudi mogu i jednu ružnu o njemu reč”. Onda dugo mučimo. Nikome ni bila laka, nikome..To se vidi. More se opipat u ariji. Tuga i samo tuga ušla je u svaku dušu koja se tamo našla. Okolo nas ljudi s cvićem, s ružama u rukama….polako koracaju. “A je jin je zna reč sve ča su miritali i to onda kad niko drugi ni jema kurađa za to ! Jel tako Marinko ?”…Ja se prenem. Malo me uvatila na livu. Bija san utonija u svoje misli. ”Kome ?”, zapitam je oprezno. “Njima, njima…Znaš ti dobro kome je on govorija ! Njima ! Ča mi tu sad glumiš tricu o špadi ? Onim govniman je govorija. Eto komu ! Njima !”..Pinku se najidi na mene ali napokon bar malo živne moja dobra Šjora File. “ Po temu judi i jesu judi ako jesu judi a ne crvi ! Po temu ča se ne plašidu reč svoju. Drito u čunku svakomen”, a onda naglo izvuče onu svoju suvonjavu ruku ,koja je sličila na lozju grančicu, ispod moje ruke, malo me ka odgurne od sebe i digne oni svoj košćati prst drito uvis. A to je značilo samo jedno. Da se tu nema više šta raspravljat. U temu trenutku parila je ona skoro ka niki ženski Grgur Ninski koji se ukipija ispod onih grobljanskih čempresa , čije je vrjove lomila bodljikava bura dok se njoj sunce igralo na zaoštrenim licu. “Jemate prav, naravski da jemate prav i to sto na sto”, brzo dodam ja i ponovo je uvatin ispod njene ruke. A Predrag Lucić zaista je bija najpotrebnija stvar na svitu u ovin šporkin vrimenima, u ovin teškim prostorma tako nepodnošljivo pritrpanim raznim vucibatinama, ignorantskim ološem, nepotrebnim, suvišnim ljudima…i zato su apsurd i nepravda njegove smrti tako strašni i tako neopisivi da je moja Šjora File iz dubine svoga dobrog bića izvukla svoj tihi krik bijesnog očaja zbog nemoći da se činjenica konačnosti Predragova života i početka njegove smrti nekako promini, poništi. Da nestane. Jer istina njegove smrti za nju je bila strašna. Ka šta i je strašna. Kad smo došli isprid naše kuće, pogledala me opet onim svojim starim bistrim pogledom koji joj se vratija i po stoti put prošaptala: “A koliko je lipih judi došlo ispratit našega Predraga! Koliko lipa svita, an Marinko… Još nas jema ! ”. Pomognen joj se uspet uza skaline o portuna i dodan : “Eto vidite Šjora File moja da još jema uja u svići, da još jema puno pravih, dobrih judi, da jih je uvik bilo i da će jih uvik bit. Zato triba virovat u njih i nastavit dalje. Baš radi taki ka ča je bija i naš Predrag. Ka da je još uvik tu.” Zaustavi se ona, pogleda me drito u oči, stisne mi svojim tankim prstima ruku čvrsto ka klištima i samo reče : “Tako je Marninko, baš tako. Jemaš prav. Nikad ne smimo fermat. Baš zaraj takih, jer biće pravih judi dok je Svita i vika ! A dok je i Splita ! Ajde gren sad malo otpočinit pa onda gren daje. Puno tega me još čeka danas za uradit. Neman ja ka i ti puno vrimena za dangubit !”

Oznake: more

- 08:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Marin Jurjević o svemu

Opis bloga

Linkovi

16.06.2020., utorak

VJEČNI LORCA

28.05.2020., četvrtak

KILL MADURO

31.03.2020., utorak

ERNESTO CARDENAL OTIŠAO JE MEĐU ZVIJEZDE

07.11.2019., četvrtak

KLERIKALIZAM IM SE OMILIO

20.09.2019., petak

ŠJORA FILE SE PLAŠI DA KOLINDA NE POČME ČITAT "PINOKIJA"

19.07.2018., četvrtak

LJEVICA PONOVO JAŠE S MEKSIČKE STRANE RIO BRAVO

13.07.2018., petak

POEZIJA I POLITIKA

29.04.2018., nedjelja

RAČAN I SPLIT

25.04.2018., srijeda

ŠJORA FILE BI OŽENILA SVE POPE

12.04.2018., četvrtak

ŠTO TRAŽI STEVE BANNON U EUROPI ?

04.02.2018., nedjelja

RAMÓN XIRAU

24.01.2018., srijeda

ŠJORA FILE NA SPROVODU PREDRAGA LUCIĆA

<	travanj, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30