Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2023 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

20.11.2023., ponedjeljak

TLATELOLCO - 55 GODINA POSLIJE

Tlatelolco je bio pretkolumbovski altépetl ili grad-država u dolini Meksika. Njegov stanovnici (los tlatelolcas) bili su dio “mexica naroda” (los mexicas) kojeg mi obično poistovjećujemo s Aztecima (iako je pojam Azteca širi jer obuhvaća više naroda). Prije gotovo 700 godina los tlatelocas su utemeljili “grad blizanac” Tenochtitlana. Tlatelolco će, nakon što je kasnije postao dio Tenochtitlana, biti zadnje uporište otpora “mexica naroda” (1251.g.) konkistadorima Hernána Cortésa. Danas je Tlatelolco dio povjesnog centra (unutar delegación Cuhautemoc) Ciudad de Méxica. Tlatelolco je nekada bio najvažniji centar trgovine u cijeloj Mezoamerici a u XX stoljeću postati će poznat po tzv “Masakru na Tlatelolcu” (“Masacre de Tlatelolco”) koji se dogodio 2. listopada 1968.g. Ove godine obilježavamo njegovu pedesetipetu godišnjicu. Sve se dogodilo na Trgu Tri Kulture (“Plaza de las Tres Culturas”) kojeg je na Tlatelolcu 21. studenog 1964.g. otvorio meksički predsjednik Adolfo López Mateos. Trg je tako nazvan jer on na simbličan način obuhvaća cjelokupnu meksičku povijest pošto se tamo na jednom mjestu susreću njegove tri kulture. Prvu, mezoameričku kulturu, predstavljaju arheloški ostaci altépetla México-Tlatelolca i negove veličanstvene tržnice. Zatim su tu ostaci španjolske kulture iz vremena Konkiste pa sve do postizanja meksičke nezavisnosti. Taj period posebno simbolizira La Iglesia de Santiago Tlatelolco izgrađena 1521.g - odnosno vjerski hram koji je istovremeno bio i prva sveučilišna institucija Meksika: El Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco u kojem je predavao i slavni evangelizator, franjevac Benardino de Sahagún, autor nezaobilazne “Histora general de las cosas de Nueva Espana” (koja se sastoji od 12 knjiga pisanih náhuatl jezikom). I na kraju, modernu meksičku kulturu predstavljaju Torre de Tlatelolco (neboder u kojem je do 2005.g. bilo smješteno meksičko Ministarstvo vanjskih poslova a u kojem se danas nalazi Sveučilišni Kulturni Centar i Memorial ’68 UNAM) kao i stambene zgrade urbanog kompleksa Nonalco Tlatelolco, djelo suvremenog meksičkog arhitekta Mario Pani Darquia.
MEKSIČKI PREDSJEDNICI I CIA
Što se dogodilo 1968.g. na Tlatelolcu deset dana uoči održavanja Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu ?
To je još uvijek jedna od nikada do kraja dopričanih tema. Živio sam dovoljno dugo u Ciudad de Méxicu, petnaestak godina nakon događaja iz 1968.g. - da uspijem steći puno meksičkih prijatelja i upoznam dosta ljudi koji su bili direktni sudionici tih zbivanja ali priča o Tlatelolcu još uvijek traje i ne vidi joj se kraja jer još nije skinuta oznaka tajnosti sa svih važnih dokumenata vezanih za taj masakr. Doduše, nedavno je deklasificiran dio dokumenata CIA bez čije uloge se teško može razumijeti pozadina onoga što se tada dešavalo u Latinskoj Americi.
Više nije nikakva tajna da su “na platnom spisku CIA” bila čak četiri meksička predsjednika: Adolfo López Mateos (1958-1964), kodnog imena “Litempo”, Gustavo Díaz Ordaz (1964-1970), kodnog imena “Litempo 2”, Luis Echeverría Álvarez (1970-1976), kodnog imena “Litempo 8” i José López Portillo Pacheco (1976-1982) koji je bio na vezi s CIA godinama prije nego je postao predsjednik. U Meksiku je 2002.g. osnovano Specijalno Tužiteljstvo za Društvene i Političke Pokrete iz Prošlosti (Femospp) s ciljem istraživanja teških kršenja ljudskih prava za vrijeme studentskog pokreta !968.g. i za vrijeme trajanja tzv “prljavog rata” (guerra sucia) u dekadi 1970-tih u Meksiku. Pokrenut je postupak protiv 532 osobe a među njima i protiv Luisa Echeverríe Álvareza zbog njegove uloge u masakru studenata na Tlatelolcu ali on nikada nije završio u zatvoru već je “uživao pogodnosti” kućnog pritvora u kojem je i umro 2022.g.
GODINE REVOLUCIONARNOG VRENJA
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrijeme “revolucionarnog vrenja” i preispitivanja temeljnih društvenih vrijednosti u cijelom svijetu. Dok se u Europi dešavao “Francuski Maj”, u Čehoslovačkoj “Praško Proljeće”, u Italiji “Vruća Jesen” a u Americi trajali prosvjedi protiv rata u Vijetnamu u Latinskoj Americi će jedna nova politička praksa koja će u predstojećim globalnim borbama postati poznata kao “Nova Ljevica” dobiti veliki zamah koji je posebno iniciran trijumfom Kubanske Revolucije 1959.g., pojavom “Teologije Oslobođenja” i perspektivama razvoja nedogmatskog marksizma temeljenog na regionalnim latinskoameričkim specifičnostima. Taj period nikada nije ostao iza nas kao “mrtva prošlost” nego na svoj način živi sve do današnjih dana. “Globalne 60-te” se manifestiraju kao niz različitih procesa političkih, socijalnih i intelektualnih borbi koje nemaju jedan konkretan epicentar. Bujanje novih kreativnih, svježih ideja i pokreta sada dolaze i iz onih područja koja su se nekada neopravdano smatrala svjetskom periferijom. Te se umjetne granice između tzv “centra” i “periferije” ovim procesima sve više brišu i među njima dolazi do plodonosne interakcije. Šezdesete, u romantičarskoj interpretaciji, postaju vijeme ostvarenja “revolucionarnog sna” u kojem se sanjana Utopija u mnogim glavama čini kao već ozbljena Praksa. Zato nije ni čudno što će se u tom specifičnom probuđenom globalnom zanosu u nekim nestrpljivim glavama olako početi brkati Anticipacija s Realizacijom. Meksiko je puno značajnija zemlja nego što je mi iz naše “europocentrističke optike” često doživljavamo. To je zemlja fascinantne prošlosti ali i sadašnjosti čija će budućnost zasigurno imati jednu od ključnih uloga u definiranju karaktera kompletnog latinskoameričkog kontinenta pa tako i cijelog svijeta. To vrijeme tek dolazi.
STUDENTSKA POBUNA I “CUERPO DE GRANADEROS”
Kada govorimo “Masakru na Tlatelolcu” sve je počelo 23. srpnja 1968.g. nakon jednog sukoba među studentima u centru Ciudad de Méxica kada intervenira postrojba antiterorističke policije poznata kao “Cuerpo de Granaderos”- brutalno pretukavši na desetine studenata, slučajnih prolaznika i promatrača. Te policijske snage su 1968.g. brojale oko šest tisuća pripadnika. Formirao ih je još 1939.g predsjednik Lázaro Cárdenas kao “Agrupamiento de Granaderos” (240 policajaca). Nakon 79 godina postojanja “granaderose”, čije je djelovanje bilo vezano uz razne skandale, incidenate i afere, raspušta 2018.g. današnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i predsjednička kandidatkinja ljevičarskog “Movimiento de Regeneración Nacional” (MORENA) Claudia Sheinbaum Pardo. Meksički izbori održavaju se 2024. g. i njihovi rezultati bitno će utjecati na sudbinu tzv “Nove Nove ljevice” u cijeloj Latinskoj Americi.
Četiri dana nakon ovog sukoba studenti Universidad Autónoma de México (UNAM) i Instituto Politécnico Nacional (IPN) organiziraju prosvjedni marš protiv nasilja kojem se pridružuje Partido Comunista Mexicano (PCM). Potpisuje se peticija u kojoj se traži raspuštanje “Cuerpo de Granaderos”. Ali upravo će “grenadiri” biti poslani na njih s zadatkom da ih razbiju. Od tog trenutka kreće studentski pokret kojemu će centar biti u Ciudad de Méxicu a predvode ga studenti UNAM-a i IPN-a. Pokret se veoma brzo širi i pridružuju mu se Sveučilišta iz svih djelova Meksika pa pokret uskoro zahvaća cijelu državu. Pobunjeni studenti zavrjeđuje pažnju i poštovanje sindikata pa im se dio radnika pridružuje. Zahtijevi pokreta se šire pa studenti sada traže izbacivanje iz zakona tzv “delito de disolución social” - odnosno mogućnosti kažnjavanja zbog “delikta širenja strane propaganda i ideja”. Osim toga zahtjevaju oslobađanje svih političkih zatvorenika i javni dijalog studentskog rukovodstva s meksičkom vladom. Dolazi do uličnih obraćuna i hapšenja studenata. Vojska ulazi na najveće latinskoameričko sveučilište UNAM i na Politehnički Institut i zauzima njihove objekte. Na najveći trg Ciudad de Méxica, Zócalo - ulaze tenkovi i vojska ali studentski pokret kojeg predvodi “Nacionalno Štrajkaško Vijeće” (Consejo Nacional de Huelga - CHN) ne uspijevaju suzbiti. Rektor UNAM-a prof Javier Barros Sierra u znak prosvjeda zbog invazije vojske na “Nezavisno Meksičko Nacionalno Sveučilište” solidarizira se sa studentima i daje ostavku. Situacija se zaoštrava a sve će kulminirati 2. listopada 1968.g. kada dolazi do masakra na Tlatelolcu. Za taj dan sazvan je prosvjedni marš koji je trebao krenuti s “Plaza de las Tres Culturas” na Tlatelolcu i završiti na drugom po veličini trgu svijetua - na trgu Zócalo (“Plaza de la Constitución”) ispred Palacio Nacional u kojoj je sjedište meksičke vlade. Ali prije nego što je marš krenuo oko 5 000 vojnika, 200 tenkova i kamiona opkolilo je okupljene studente. Suočeni s takvom situacijom studentske vođe odlučuju da se prosvjedni marš otkaže kako ne bi došlo do nasilja. Kada tu odluku objavijuju započela je pucnjava po okupljenima. Nikada se nije do kraja razjasnilo tko je izdao naređenje da se otvori paljba iako će kasnje za izdavanje tog naređenja biti optužen tadašnji minister unutarnjih poslova u vladi Díaz Ordaza i budući meksički predsjednik Luis Echeverría Álvarez.. Čak se ne zna ni točan broj ubijenih. Procjene variraju između 300 - 500 mrtvih, najmanje 1 000 ranjenih i 1354 uhapšenih. Punu istinu vjerojatno nikada nećemo saznati kao niti broj okupljenih toga dana na Tlatelolcu. Zna se da je na tzv Maršu Šutnje (“Marcha del Silencio”) koji je održan 15-tak dana ranije, bilo oko 150 000 studenata. Ono što je sigurno je to da Meksiko nakon ovog masakra više nikada neće biti isti. On će ostaviti dubok trag na memoriju, kulturu i buduću socijalno-političku artikulaciju Meksika.
WINSTON SCOTT I “IDEOLOŠK PARANOJA” DÍAZ ORDAZA
Ispostava CIA u Meksiku stalno je, iz dana u dan, pratila studentski pokret. Skupljaju podatke o njegovim vođama, snimaju njihove telefonske razgovore i kontroliraju sve njihove skupove. Dnevno šalju svoje procjene i izvještaje u centralu CIA-e u Lengley (Virginia). Utjecaj CIA-e na predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bio je izuzetan, možda i presudan. Šef CIA u Meksiku od 1956-1969.g bio je Winston Scott. On stalno, planski podgrijavao kod predsjednika Meksika, koji ionako već boluje od svojevrsne osobne “ideološke paranoje”, tezu da je ovaj studenstki pokret samo dio “međunarodne komunističke zavjere”. Scott doduše i sam vjeruje da na neki način iza svega ipak stoje Kuba i Sovjetski Savez (iako se ni nakon 50 godina nije našao niti jedan jedini dokaz koji bi potkrijepio tu tezu). Scott namjerno meksičkom predsjedniku daje “frizirane”, “selektivne podatke” i procjene vezane za studentska gibanja. Nije mu bilo niti malo važno koliko su oni pouzdani i kvalitetni. Jedini cilj mu je bio da meksičkog predsjednika usmjeri u onom pravcu kojeg je smatrao najkorisnijim za američke interese. Tako je CIA, preko Scotta, imala vjerojatno presudan utjecaj na kompletnu meksičku vladu i na donošenje njenih najvažnijih odluka. Bitna činjenica je da su u Ciudad de Méxicu u listopadu 1968.g trebale započeti Olimpijske igre pa je Ordaz Díaz bio opsjednut time da cijelom svijetu pokaže kako je u Meksiku “sve pod kontrolom”. Zato i donosi katastrofalnu odluku da silom zaustavi rastuće studentske prosvjede. Sve će to na kraju, u jednoj zamršenoj socijalno-poilitičkoj čipki koju se polako vezla na kraju završiti u tragediji na Tlatelolcu.

OPERACIÓN GALEANA I “BATALLÓN OLIMPIA”
“Operacija Galeana” bila je vladina strategija osmišljena s ciljem razbijanja i rastjerivanja studenata kako bi se spriječio njihov mirni prosvjedni marš koji je bio zakazan za 2.10.1968.g a trebao je krenuti s “Trga Tri Kulture” na Tlatelolcu i završiti na središnjem gradskom trgu Zócalo. Važan zadatak te “operacije” bilo je hapšenje studentskih vođa iz “Nacionalnog Štrajkačkog Vijeća”. Za izvršenje tog zadatka koji se pomno planirao u najužem krugu predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bila je zadužena vojska i tzv “Batallón Olipia”. Ali na kraju sve je završilo u totalnom kaosu i do tada neviđenom masakru studenata.
Okupljene studente na “Trgu Tri Kulture” na Tlatelolcu nadlijetala su dva heplikoptera. Jedan vojni, drugi policijski. Oko 17.55 sati iz zgrade u blizini Ministarstva Vanjskih Poslova Meksika ispaljene su zelene bengalke. Oko 18.15 sati iz helikoptera su ispaljene još dvije bengalke. Jedna zelena, druga crvena. Tada je počela paljba. Na studente su pucali pripadnici vojske i paramilitarne grupe poznate kao “Batallón Olimpia”. Godinama kasnije saznalo se da se radilo o pripadnicima Predsjednikovog Glavnog Stožera. Na studente sabijene na trgu počelo se istovremeno pucati s tla i s okolnih zgrada.
Sam predsjednik Gustavo Díaz Ordaz naredio je formiranje paramilitarnog “Bataljona Olimpija”, tobože radi potreba održavanja sigurnosti za vrijeme održavanja Olimpijskih Igara. Planirano je da ima oko 500 pripadnika iz redova Predsjednkovog Glavnog Stožera, Federalne Uprave Sigurnosti, Federalne Sudske Policije i Pravosudne Policije tadašnjeg Federalnog Distrikta (Ciudad de México). Na kraju ih je bilo između 1500-2000. Ta paramilitarna grupa koja je formirana kako bi “otkrila, špijunirala i obuzdala” pripadnike protestnih studentskih pokreta u stvari je obavljala najprljavije poslove obraćuna s opozicijom. Vršili su nezakonita ilegalna hapšenja, maltretiranja, mučenja, upade u stanove i otmice “nepoćudnih”. Članovi “Bataljona Olimpija” bili su odjeveni kao civili a kao znak raspoznavanja nosili su bijele trake na rukavu ili bijele rukavice. Sudjelovali su u svim akcijama razbijanja skupova i marševa studenata kao i u zauzimanju zgrada Sveučilišta UNAM i Politehničkog Instituta a na kraju se pokazalo kako će odigrati ključnu ulogu u masakru na Tlatelolcu. Bili su ubačeni među same studente ili razmješteni po okolnim zgradama s kojih su nakon zadnje ispaljene bengalke iz helikoptera počeli bezobzirno pucati po studentima na trgu čije izlaze je blokirala vojska. Pripadnici ovog bataljona koji su bili ubačeni među studente čak su uspjeli doći do trećeg kata zgrade Chihuahua s kojeg su se studentima obraćale njihove vođe. Njihov glavni cilj trebo je biti upravo njihovo hapšenje. Ali oni su bili ti koji su prvi zapucali na studente makar je vlada kasnije za to neuspješno pokušavala optužiti same studente.
Vjeruje se kako je bivši ministar unutarnjih poslova Luis Echeverría Álvarez nakon što je postao meksički predsjednik 1970.g. ponovo aktivirao dio pripadnika “Bataljona Olimpija” u paramilitarnoj skupini “Los Halcones” (“Sokolovi”) koju vodi pukovnik Manuel Díaz Escobaro. Ta skupina će 10.06.1971.g izvršiti “Matanza de Corpus Cristi” (“Pokolj na Tjelovo”) ili “El Halconazo” kada su u Ciudad de Méxicu ubili 120 studenta na mirnom prosvjedu podrške njihovim kolegama s “Universidad Autónoma de Nuevo León” koji su se pobunili protiv prijedloga zakona koji je gušio njihovu autonomiju. Tako je opskurni “Bataljon Olimpija” na neki način nastavio svoj opskurni život, samo u drugom obliku. Bar još za neko vrijeme.


EPILOG
Danas je u Meksiku na vlasti ljevica iako su i Gustavo Ordaz Díaz i Luis Echeverría Alvarez bili članovi “Partido Revolucionario Institucional” - PRI (“Revolucionarna Institucionalna Stranka”) koja sebe formalno smatra lijevim centrom i autentičnom sljednicom vrijednosti Meksičke Revolucije a postali su simboli najkrvavijih obraćuna s meksičkom ljevicom. Na čelu Meksika danas je lijevi populist Andrés Manuel López Obrador (AMLO), vođa “Movimiento de Regeneración Nacional” - MORENA (“Pokret Nacionalne Obnove”) koji prema najnovijem istraživanju iz listopada ove godine uživa podršku 67% građana Meksika. On je u svakom slučaju posebna pojava. Njegova vladavina u Meksiku na značajan način utjeće na aktualni politički trenutak kompletnog kontinenta. Činjenica je da lljevica danas udara politički ritam Latinske Amerike. Ali koliko dugo ? Dolazak na vlast ljevice u Čileu, Brazilu, Kolumbiji, Hondurasu i Boliviji jasan je politički znak. Svaka od tih ljevica je posebna, da ne spominjemo Kubu, Venezuelu ili Nikaragvu. Peru trenutno živi tešku krizu nakon pučističkog svrgavanja ljevičara Pedra Castilla a u Salvadoru Nayib Bukele koji je došao s ljevice sada “razgovara s Bogom” prijeteči “samoudarom” (“autogolpe”) Parlamentu uz podršu vojske a u Argentini je na upravo završenim predsjedničkim izborima (19.11.) pobijedio naizgled ridikulozni “showman”i tobožnji “anarhistički ultraliberal” (ma što to značilo) - ultradesničar Javier Milei. Kako bi rekao Gabriel García Márquez, europljani misle kako je “magični realizam” samo obićan književni stil u Latinskoj Americi ne razumijevajuči da je on životna svakodnevnica, “običaj”. Ako to prenesemo na politički život Latinske Amerike pa i na najrazličitije latinskoameričke ljevice, možda ćemo tek stvoriti pretpostavke za razumijevanje suštine tog kontinenta. Gerilske pokrete svih mogućih političkih vrsta da i ne spominjemo.
Claudia Sheinbaum, dosadašnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i najvjerojatnija buduća predsjednica Meksika izjavila je na komemoraciji ubijenim studentima na Tlatelolcu: “Drugi listopad se ne zaboravlja. Nikada više autoritarne vlade koji mlade studente koji se bore za slobodu i demokraciju vide kao svoje neprijatelje. Nikada više represivne vlade koje su spremne upotrijebiti metke protiv socijalnih pokreta i opozicionara !” Istovremeno, na ulice Ciudad de Méxica izašao je “Comite 68” da obilježi 55-tu obljetnicu studentskog masakra iz !968.g. Krenuli su u 16 sati s Tlatelolca a pridružili su im se predstavnici Universidad Nacional Autónoma de México (UNAM), Autonoma Metropolitana (UAM), Universidad Autonoma de la Ciudad de México (UACM), El Instituto Politécnico Nacional (IPN), sindikati i razne civilne udruge. I oni su obilježavali ovaj događaj pod sloganom “2 de octubre no se olvida” (“Drugi listopad se ne zaboravlja”). Pošli su s Tlatelolca pa preko Eje Central nakon sat i po hodanja po kiši stigli na trg Zócalo pred Palacio Nacional zahtjevajući pravdu za ubijene studente noseći transparente na kojima je pisalo ”Manje policije, više obrazovanja”, “U ratu protiv droge ginu studenti”, “Vi ste plod ove zemlje okupane krvlju”, “Mi studenti izlaziti ćemo na ulice sve dok bude trajala represija”. Tražili su pravdu i za 43 studenta iz Ayotzinape koji su ubijeni 26.09.2014.g. uzvikujući: ”Žive ste ih odveli, žive ih želimo” i “Ni oprost ni zaborav, kazna za ubojice !” Tada su ih, usred govora povijesnog vođe studentskog pokreta iz 1968.g. Félixa Hernándeza Gamundija maljevima i motkama napale maskirane osobe u crnom s navučenim kapuljačama iz tzv “Bloque Negro” (“Crni Blok”) bacajući na njih molotovljeve koktele i petarde pokušavajući srušiti zaštitnu ogradu oko Palacio Nacional. Gamundi je pozvao prisutne da ne nasjedaju na provokacije. Nakon 20-tak minuta I kratkog sukoba s policijom pripadnici “Crnog Bloka” su se povukli. Tako je završio 2.10.2023.g. “MEXICO LINDO Y QUERIDO !”

Oznake: Galeb, veslo


- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.11.2023., srijeda

HOĆE LI SE AMERIKA ISPRIČATI ČILEU ?


U ponedjeljak, 11. rujna 2023.g. navršilo se točno 50 godina od krvavog vojnog puča u Čileu. Taj prevrat i rušenje vlade predsjednika Salvadora Allendea izvršila je do tada tradicionalno neutralna čileanska vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom uz asistenciju sjevernoameričkog predjednika Richarda Nixona i njegovog dijaboličnog alter ega, Henry Kissingera, savjetnika u Nixonovoj predsjedničkoj kampanji 1968.g - a tada na funkciji državnog tajnika i Nixonovog “consiglierea” za nacionalnu sigurnost.
Kako je došlo do toga da “demokratska Amerika” odigra tako prljavu antidemokratsku ulogu u rušenju čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, čovjeka koji je 3. studenog 1970.g. postao prvi socijalistički mandatar na svijetu koji je demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima bio izabran na tu funkciju ? Jesu li su se SAD danas, pola stoljeća nakon organiziranja tog profašističkog puča, spremne ispričati Čileu i njegovom narodu zabog veličine patnje i tragedije koju su proživjeli zbog njih ?
Danas se o umješnosti i ulozi SAD u izvršenje vojnog puča u Čileu 1973.g. zna puno više jer je skinuta oznaka “tajnosti” s dijela dokumenata iz National Security Archiv-a iako je objektivnim analitičarima sve bilo jasno odmah. Tako je slavni nobelovac Gabriel García Márquez (inače “opasan komunista” čije knjige, kao i knjige mnogih drugih “subverzivnih autora”, Pinochetov režim ritualno spaljuje na lomačama pa je tako na jednoj od njih odjedom spaljeno čak 15 000 primjeraka Márquezove knjige “La aventura de Miguel Lattín clandestine en Chile”) još 1974.g. objavio tekst “Čile, puč gringosa” o tajnoj “washingtonskoj večeri” na kojoj se godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima će pobijediti Allende dogovorilo sve ono što će uslijediti ukoliko on pobjedi. “Svjetski čuvari demokracije” i “gospodari svijeta” sve su već riješili daleko prije održavanja čileanskih izbora i puča od 11.09.1973.g.
Naime, jedne snježne noći krajem 1969.g., dakle godinu dana prije predsjedničkih izbora a tri godine prije vojnog puča u Čileu, na periferiji Washingtona su se na tajnoj večeri našli 3 američka generala iz Pentagona i 4 visoka časnika čileanske vojske. Domaćin je bio zrakoplovni pukovnik pri vojnoj misiji Čilea u SAD, Gerardo López Angulo. Poeban gost na večeri je bio direktor zrakoplovne škole Čilea general Toro Mazote koji je dan ranije stigao u “studijsku posjetu” SAD. Tih sedam visokih američko-čilenskih časnika razgovaralo je što uraditi kako bi se spriječila pobjeda Salvadora Allendea na predstojećim čileanskim izborima ali i kako djelovati ukoliko Allende ipak uspije pobijediti. Dok su jeli pečenu govedinu s graškom i voćnu salatu pijuckajući odlična čileanska crna vina general Toro Mazote je rekao da će u tom slučaju: “Zauzeti palaču La Moneda u pola sata, makar je trebali i zapaliti”. Svi su se složili pa i general Ernesto Baeza, budući Pinochetov direktor Nacionalne Sigurnosti Čilea koji će za tri godine biti baš taj koji će izdati naređenje da se predsjednička palača zapali. Za stolom su još sjedili general Sergio Figueroa Gutieŕez, zapovjednik zračne brigade, budući Pinochetov minister Javnih Radova i najbolji prijatelj generala Gustava Leigha koji će naediti raketiranje La Monede i admiral Arturo Troncoso, budući pučist iz Valparaisa, koji će izvršiti krvavu čistku Allendeu odanih mornaričkih časnika. Ta “washingtonska večera” bila je prvi kontakt Pentagona s budućim pučistima. Nakon ove večere uslijediti će još niz susreta kako u Washingtonu tako i u Čileu na kojima je u tajnosti dogovoreno da će u slučaju pobijede Allendea i njegove uspješne inauguracije grupa urotničkih generala oružjem svrgnuti Salvadora Allendea.
Sve je bilo isplanirano unaprijed, hladnokrvno kao da se radilo o običnj ratnoj operaciji bez obzira na moguće žrtve. Taj je plan nazvan “Contigency Plan” a osmisliti ga je trebala pentagonska “Naval Intelegence Agency” koja je objedinjavala sve informacije drugih agencija uključujući i CIA a sve pod najvišim političkim vodstvom i nadzorom Nacionalnog Savjeta za Sigurnost. Bilo je “logično” da se mornarica zaduži za ovaj “projekt” jer je prvotni plan bio da se puč izvrši za vrijeme odvijanja zajedničkih američko-čileanskih pomorskih manevara na Pacifiku. Ti su se manevri trebali održati u rujnu 1970.g. istovremeno dok su se održavali čileanski izbori a sve u koordinaciji s čileanskim kopnenim i zračnim snagama.
Još 1965.g. SAD su razvile opsežnu akciju “Plan Camelot” kojom je bilo obuhvaćeno kompletno čileansko društvo. Još jedna Kuba nije se smijela dogoditi. Za amerikance je “pobjeda komunizma” bila istoznačna s izbornom pobijedom bilo koje lijeve političke opcije, pa makar i one najumjerenije. Oni su smatrali kako u tom slučaju “imaju pravo” da u ime svojih globalnih interesa - oružjem, nasilno sruše takvu vlast bez obzira na političku volju naroda suverenih država. Do izvođenja puča u Čileu neposredno nakon pobjede Allendea ipak ne dolazi i to zbog procjene američkog ambasadora u Čileu Edwarda Korryja i ispostave CIA u Čileu kako je za takvu terorističku državnu akciju “loš moment” i da bi sve moglo završiti katastrofalnim posljedicama za SAD. Stoga je trebalo razraditi nove planove.
Salvador Allende pobjedio je na čileanskim izborima 4.rujna 1970.g. Jedanaest dana poslije toga (15. rujna) američki predsjednik Richard Nixon primio je u Ovalnom Uredu Bijele Kuće konzervativnog vlasnika najvećeg i najutjecajnijeg čileanskog dnevnika “El Mercurio”, Augustína Edwardsa Eastmana. Taj događaj posredovao je predsjednik “PepsiCo” i glavni distributer “Pepsi Cole” za Čile, Don Kendall. Cilj susreta najmoćnijeg svjetskog političkog magnata (Nixona) s ovom dvojicom medijskih i poduzetničkih magnata bio je razrada sveobuhvatnog plana uništenja Allendea. Nakon razgovora tog naizgled čudnovatog trija predsjednik Nixon poziva Richarda Helmsa, direktora CIA. Otvorenu mu kaže da “režim Allendea u Čileu nije prihvatljiv Sjednjenim Američkim Državama” i naređuje masivnu intervenciju u Čileu. Za te prikrivene akcije odobrava mu početnih 10 milijuna dolara. Helms objašnjava Nixonovo odobravanje puča riječima kako je “Truman izgubio Kinu, Kennedy Kubu. Nixon neće izgubiti Čile”. Demokratska volja čileankog naroda izražena na slobodnim izborima ove lažne zaštitnike “svjetske demokracije” nije niti malo zanimala. Nixon zahtijeva od šefa CIA-e strogu konspiraciju Helms će kasnije tvrditi kako je to bila njegova “najtajnija misija nakon Drugog svjetskog rata”.
Početni cilj bio je “ekonomsko davljenje”, “proizvodnja kaosa” i nezadovoljstva u Čileu. Za to se zadužuje direktor Western Hempshire Divison CIA-e Wiliam Broe koji u svrhu toga formira “Task Force” pod upravom Davida Atlee Philipsa - šefa podružnice CIA-e u Brazilu. Taj plan ekonomskog razaranja, podsticanja bunta, kaosa i nepodnošljivih uvjeta života i krize u Čileu nazvan je “Projekt FUBLET”. Metode bespoštednog ekonomskog uništenja onih država čija vlast nije po volji moćnih američkih kontrolora stvarnosti prastara je priča. Kuba je tako pod sankcijama i u izolaciji već preko 60 godina a kompletna Latinska Amerika gotovo svakodnevno potvrđuje aktualnost slavne izreke davno preminulog don Porfiria Díaza: “Pobre México, tan lejos de Dios y tan cerca de Estados Unidos” (“Jadni Meksiko, tako daleko od Boga a tako blizu Sjedinjenih Država”). U novije vrijeme slične “blagodati” moćnog američkog susjeda posebno je osjetila Venezuela pa tako poznati ekonomist Jeffrey Sachs zajedno s Mark Weisbrotom u Izvještaju “Center for Economic and Policy Research” navode da je u Venezueli “ubijeno više od 40 000 ljudi kao posljedica sankcija” i to samo u periodu između 2017 do kraja 2018.g.
“Čileanska ekonomija mora vrištati”. Tim je riječima Nixon naredio uništenje čileanske ekonomije, promoviranje nereda, proizvodnju straha i očaja među građanima Čilea i stvaranje tzv “objektivnih uvjeta” za slom kičme Allendeovog režima i stvaranja klime podrške vojnom puču koji će srušiti demokratski izabranu vlast. Amerika odmah po završetku izbora u Čileu pokušava spriječiti da čileanski Kongres podrži Allendeovo preuzimanje funkcije predsjednika. Za ostvarenje tog cilja razradili su dva moguća puta: “Track I” - bio je pokušaj da Kongres ne prizna Allendea za predsjednika pozivajući se na činjenicu da “Unidad Popular” nije osvjio apsolutnu većinu za što im je trebala suradnja najuglednijeg čileanskog demokršćanskog lidera Eduarda Freia koji je trebao izvršiti Ustavni Puč poništavajući rezultaate izbora. On je trebao imenovati Vojni Kabinet koji bi predvodio prijelaznu vladu a predsjednički kandidat desničarske Partido Nacional (PN) Jorge Alessandri postao bi njen privremeni predsjednik koji bi zatim raspisao nove izbore i odstupio sa svoje funkcije a Eduardo Frei (koji ne bi ulazio u prijelaznu vladu) bio bi novi kandidat za predsjednika Čilea i “Track II” - koji je značio Vojni Puč.
O ulozi Eduarda Freia u rušenju Allendea i o neuspjehu socijalista da “nađu zajedničku riječ s demokršćanima” (što je po nekima bio glavni uzrok fatalnog kraja njihove vladavine) danas se puno razglaba ali je činjenca da on nije prihvatio ovu “izdajničku ulogu” (ima onih koji smatraju kako je to kasnije rezultiralo njegovom smrću na bezazlemoj operaciji, poput Pabla Nerude ). Puno tu još ima nejasnih stvari ali ova ideja američkog veleposlanika Korry-ja iz lipnja 1970.g. o Ustavnom Puču u Kongresu nije se ostvarila pa se pribjegava pripremama za izvršenje vojnog puča što počinje s obećanim Nixonovim “ekonomskim davljenjem” Čilea. MMF i Svjetska Banka uskraćuju Čileu sve kredite a zapadne kompanije prestaju sa svojim ulaganjima. To je bio prokušani recept i tehnika koja se već primjenila u Brazilu kako bi se opravdao vojni puč i rušenje predsjednika Joao Goularta. Činjenica je da se američki veleposlanik u Čileu Korry žestoko suprostavljao vojnom puču ( zalažući se za “ustavni puč” i sprječavanje Allendea da u Kongresu preuzme vlast) vjerujući da će vojni puč nanijeti štetu američkim interesima. Svoje spoznaje o pripremama vojnog puča prenio je Eduardu Freiu a posebno o suradnji majora Artura Marshalla i generala Horacia Gamboa s paravojnim desničarskim “Movimiento Nacionalista Patria y Libertad” (MNPL) kojeg je osnovao odvjetnik Pablo Rodriguez Grez pet dana nakon izbora s direktnim ciljem rušenja Salvadora Allendea. Njihov plan će se ostvariti tek za tri godine.
Peter Kornbluh, novinar i ekspert iz Arhiva Nacionalne Sigurnosti u Washingtonu i direktor Projekta dokumentacije u Čileu, objašnjava kako je Richard Nixon prvo poduzeo sve, naredivši direktnu akciju kako bi se socijalist Allende onemogućio da pobijedi na izborima 1970. g. u Čileu. Usprkos svemu, Allendeova koalicija Unidad Popular pobijedila je na izborima. Nakon toga pokušalo se spriječiti da Allende preuzme vlast. Nisu uspjeli a Allendeova osobna popularnost u širokim slojevima naroda rasla je sve više. To je izazvalo veliku nervozu u Bijeloj Kući. Nixon i Kissinger strahuju kako bi taj umjereni liječnik, demokratski socijalist i latinskoamerički marksist mogao uspjeti u svom projektu i postati uzor, primjer ostalim narodima latinskoameričke hemisfere koju je Amerika još od vremena “Monroeve Doktrine” iz 1823.g. i “Manifest Destiny” iz 1845.g. smatrala svojim “stražnjim dvorištem” kojim oni “imaju pravo” gospodariti i uređivati ga kako je njih volja a ne kako bi to, svojom slobodnom odlukom, željeli narodi koji žive na tom području. To nije moglo završiti drugačije nego u krvi i zločinu.
Ta vremena su politički izuzetno turbulentna. Eho kubanske revolucije još je odjekivao svijetom a posebno Latinskom Amerikom. Europu trese politički potres “revolucionarne” 1968 godine ljuljajući temelje “kapitalističke logike života”a studentski nemiri ne zaobilaze ni Jugoslaviju ali su najsnažniji u Francuskoj i Njemačkoj. Niz teoretskih kritika postojeće “kretenizacije života” pretvaraju se u direktnu akciju studenata ali uskoro i radnika uz zahtjev radikalnih promjena postojećeg načina života. U Meksiku 1968.g. uoči samog početka Olimpijade, dolazi do masakra studenata na trgu Tlatelolco (“Plaza de las Tres Culturas”). Iste godine Sovjetsku Savez tenkovima guši “Praško proljeće” u Čehoslovačkoj. U Argentini izbijaju tzv “Cordobazo” i “Rosariaso”, odnosno pobune studenata u tim gradovima. U Urugvaju se između 1967 - 1969.g. dešavaju četiri generalna štrajka. U listopadu 1967.g. u Boliviji je ubijen Che Guevara ali ne i njegova teorija “revolucionarnih žarišta”. U rujnu 1970.g. Allende pobjeđuje u Čileu a u Boliviji se uspostavlja “Asamblea Popular”, predstavničko tijelo sindikata i radnika kao alternativna vlada. U Meksiku u lipnju 1971.g. dolazi do “Krvoprolića na Tjelovo” (“La Matanza de Corpus Cristi” ili “Halconazo”) kada famozni paravojni “Los Halcones” masakriraju studente koji traže reformu obrazovanja (o čemu će Alfonso Cuarón snimiti film “Roma”). U Europi se početkom 60-tih godina u Italiji i Španjolskoj rađa ideja “eurokomunizma” koja sredinom 70-tih dominira zapadoeuropskim komunističkim strankama. To su godine Vijetnamskog rata, godine pobuna i revolucija ali i pokretanja “Operación Cóndor”, plana Sjedinjenih Američkih Država da uz pomoć desničarskih diktatura u Južnoj Americi svim metodama, bilo legalnim ili nelegalnim, pod svaku cijenu suzbiju ljevičarske političke pokrete. “Operacija Kondor” trajati će sve do 1980.g.
Na ljevici se tada pokreću rasprave o odnosu reforme i revolucije, načinima borbe protiv kapitalizma i Imperijalizma i različitim putovima u socijalizma. Otvara se prostor i za ideju čileanskog puta u socijalizam koji je podrazumijevao da se fundamentalna struktura buržoaske države ne dira i da se duboke društvene promjene pokušaju izvesti uz poštivanje institucionalnih i ustavnih formi i principa bez ikakvog nasilja nad njima. Treba imati na umu da u Latnskoj Americi 10% zemljoposjednika 60-tih godina prošlog stoljeća kontrolira 80% obradive zemlje. Seljaci tada čine 55% stanovništva Latinske Amerike. Oni žive u uvjetima ekstremnog siromaštva i prekomjerne eksploatacije. Industrijalizacija je vrlo niska, koncentrirana u nekoliko centara i enormno ovisna od Amerike. U Čile je čak 72.7% obradivih površina koncentrirano u samo 1.3% farmi dok 85,2% seljaka raspolaže sa samo 5,8% obradivih površina. Čileanska ekonomija 80% ovisi o bakru a 40% najvažnijih čileanskoh kompanija u stranim je rukama. Program Allendeovog “Unidad Popular” je u stvari ambiciozan projekt poboljšanja uvjeta života narodnih masa što podrazumijeva radikalan raskida s imprijalizmom. Zato će njegova vlada odmah potaknuti nacionalizaciju čileanskih prirodnih dobara i raspodjelu zemlje seljacima. Uvjeti nacionalizacije proizvodnje salitre, željeza itd dogovarali su se s vlasnicima. U prosincu 1970.g. čileanski Kongres je jednoglasno izglasao nacionalizaciju eksploatacije bakra. Nacionaliziraju se banke i osniva se “Área de Propriedad Social” - APS (“Područje Društvenog Vlasništva”) u što ulaze strateška nacionalizirana poduzeća. Allendeova vlada uskoro uspostavlja kontrolu nad industrijom čelika, naftnih polja, rafinerija, većine željeznica i zračnog prometa - tako da 1973.g. čileanska socijalistička vlada kontrolira 80% industrijske proizvodnje i 60% BDP-a. Sve je to bilo popračeno socijalnim mjerama poboljšanja uvjeta stanovanja, prehrane i zdravstvene zaštine. Naravno da se alarm velikih internacionalnih kompanija odmah upalio. Američki je već odavno bio upaljen. Allende je svjestan toga. On će inzistirati na mirnom putu ostvarenja socijalizma dolazeći zbog toga i u sukob s radikalnim krilom vlastite (Socijalističke) stranke. Zanimljivo je da su mu čileanski komunisti bili najlojalniji partneri podržavajući do kraja njegov pacifistički koncept. CIA i čileanska desnica u listopadu 1972.g. organiziraju štrajk kamiondžija paralizirajući kompletnu državu na što dolazi do velike mobilizacije i samoorganizacije radničke klase. Socijalni se konflikti zaoštravaju. Allende pokušava oslabiti urotnike i smiriti vojsku njihovim uključivanjem u izvršnu vlast pa tako 9. kolovoza 1973.g. formira svoj novi civilno-vojni kabinet u koji ulaze 3 generala i glavni zapovjednik policije. Taj krug “zatvara” neposredno uoči vojnog puča imenujući generala Augusta Pinocheta (23.08.1973) zapovjednikom čileanskih Oružanih snaga. Dakako, taj Allendeov pokušaj pokazao se promašenim na što su ga odmah upozoravali vođa radničkih samoorganizacija, “Córdones industriales”. “Kordoni” su bili organi teritorijalne koordinacije među radnicima određene zone unutar koje su se nalazile deseci tvornica i poduzeća čiji radnici imaju svoje predstavnike u pojedinom “Kordonu”. Upravo su oni su za vrijeme štrajka kamiondžija organizirali život u Čileu. U trenutku Pinochetovog puča u Čileu djeluje 31 “Kordon” od čega njih 8 u Santiago de Chileu. Jedan od radničkih vođa, Armando Cruces upozorava da “vojnici u vladi predstavljaju jamstva poslodavcima a ne radničkoj klasi”. Nekoliko dana uoči puča, 5.09.1973 “La Coordinación de los Cordones Industriales de Santiago” obratila se “drugu predsjedniku” Salvadoru Allendeu riječima: “Upozoravamo te druže, uz svo naše poštovanje i povjerenje koje još imamo prema tebi da češ, ukoliko ne provedeš program Narodnog Jedinstva, ukoliko izgubiš povjerenje u mase, izgubit jedinu stvarnu podršku koju imaš ti osobno i kao predsjednik vlade i biti češ odgovoran što češ odvesti zemlju, ne u građanski rat jer je on već u punom tijeku, nego u hladnokrvni, planirani masakr najsvjesnije i najorganiziranije radničke klase Latinske Amerike”
Nakon Pinochetovog vojnog puča kompletnu kontrolu nad zdravstvom preuzima vojska a ministar zdravstva postaje pukovnik. Sva nacionalizirana industrija vraćena je starim vlasnicima ili su velikodušno obeštećeni. Rudnici bakra vraćeni su američkim vlasnicima. Pinochet u jednom od svojih prvih intervjua kaže: “Netočno je da mi čileanci preuzimamo nešto što nama ne pripada”. Politička diktatura, ekonomski neoliberalizam, elimiranje bilo kakve vrste državne intervencije, svetinja privatnog vlasništva i djelovanje magične “nevidljive ruke tržišta” postaju, u režiji Miltona Friedmana i njegovih “Chicago boys-a”, temelji organizacije čilenaskog društva. Pučističkoj klici sada se širom otvaraju vrata svih banaka koje su Allendeovoj vladi odbijale dati kredite, a posebno vrata Svjetska Banka i “El Banco de Desarrollo Latinoamericano”. Izdašni krediti i inozemne investicije preplavljuju Čile. Predsjednik Nixon Pinochetu odmah odobrava kredit od 24 milijuna dolara za kupnju 120 000 tona pšenice što je bilo 8 puta više nego od onoga što je Allendeova vlada uspjela dobiti u sve 3 godine svog postojanja. Radnička kontrola tvornica se ukida, zabranjuju se sindikati a njihove vođe se hapse ili ubijaju. Zabranjuju se sve političke stranke osim onih koje Vojna Hunta proglašava “patriotskim” a radničke stranke se posebno stavljaju izvan zakona. Napušta se politika kontrole cijena, ukida se program respodjele mlijeka itd. Tako je Nixonova Amerika uspjela srušiti demokratsku izabranu vladu Salvadora Allendea i u Čileu instalirati neoliberalni koncept društva “na vrhovima bajoneta”, doduše krvavim, ali koga uopće briga za to !?
Vojni puč u Čileu je na brutalan način zatvorio put kojim su različite latinskoameričke država krenule pokušavajući izgraditi državu blagostanja koja bi suvereno i slobodno raspolagala svojim prirodnim bogatstvima. Eric Toussant, osnivač “The Committee for the Abolition of Illegitimate Debt” smatra kako je Pinochetov puč nagovjestio ono što će se desiti u slijedećih desetak godina u Latinskoj Americi - a to je: imperjalistička kontraofenziva predvođena Amerikom i instaliranje projekta ekonomskog modela kojeg danas poznajemo pod imenom Neoliberalizam. Taj je model je instaliran silom vojnog oklopa a protiv interesa najširih masa. Amerika zatim pomaže dolazak na vlast Carlosa Menema u Argentini i Carlosa Salinasa de Gortaria u Meksiku koji su, obečavajući ostvarenju “eknomskog ćuda”, doveli do teških neuspjeha i produbljenje socijalnih konflikata. Od tzv politike “ekonomskog šoka” na kraju će narodu ostati samo šok. Čile je postao živi laboratorij za nametanje tog modela koji se temeljio na ukidanju dotadašnjeg modela stimuliranja rasta i razvoja društva preko Države. Noliberalni model podržava privatizaciju svih strateških resursa, zdravstva i obrazovanja - reducirajući intervencije javnog sektora u reguliranju gospodarskih aktivnosti. Tako se 1973.g. pomoću tenkova, “na vrhovima bajoneta” a teoretski osmišljen idejama Miltona Frriedmana (Chichago University) i pod američkim pokroviteljstvom, promovirao “ekonomski model ćileanske diktature”. Na taj je način neoliberalni ekonomski model bučno ušetao na svjetsku pozornicu hodajući “ruku pod ruku” s okrutnom političkom diktaturom istovreeno trubeći o tobožnjoj zaštite demokracije. I još uvijek ne prestaju trubiti….
Neoliberalizam je u Čileu iza svojih prvih koraka ostavio za sobom krvavi trag. Časni čileanski vojnici koji nisu podržavali pučiste brutalno su pogubljeni. U atentatima su ubijena dva vrhovna zapovjednika čileanske vojske. General René Schneider ubijen je u atentatu 1970.g. u Čileu a 1973.g. u Buenos Airesu je ubijen general Carlos Prats. Na amerčku sramotu u Washingtonu je 1976.g. ubijen bivši čileanski minister vanjskih poslova i ministar obrane Letelier del Solar Orlando zajedno s 25-godišnjim amerikancem Ronnie Moffittom. “Demokratski svijet” a ni tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter ne uzbuđuju se previše zbog toga, uostalom - kao niti zbog ubojstva na desetke tisuća “nepoćudnih” čileanaca. Prognane da i ne spomnjemo. Štoviše, Henry Kissinge u prosincu 1973.g dobija Nobelovu nagradu za mir a Milton Friedman 1976.g. Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Pet dana nakon vojnog puča u Čileu Nixon je u telefonskom razgovoru zadovoljno rekao Kissingeru: “Ovo u Čileu se konsolidira”, dodajući: “U vrijeme Eisenhowera bili bismo heroji” pa cinično nastavlja kako se, na sreću, “naša ruka (..) u ovome ne uočava”. Kissinger mu je u istom, gotovo posprdnom stilu, odgovorio kako uostalom: “Mi to nismo napravili….mi smo im samo pomogli”.
Danas više nema nikakvih tajni o ključnoj ulozi ovog dijaboličnog dvojca u kreiranju strašnog zločina koji se u njihovoj režiji odigrao u Čileu 1973-g. Jedino pitanje koje na kraju preostaje je ono s početka ovog teksta: Imaju li Sjedinjene Američke Države danas u sebi dovoljno demokratskog i moralnog kapaciteta da se javno ispričaju čileanskom narodu za svo zlo i za sve patnje koje su mu tada nanijeli ?



Oznake: školjka, maestral


- 13:56 - Komentari (76) - Isprintaj - #

06.11.2023., ponedjeljak

Dictablanda ili meka diktatura Andreja Plenkovića


Pojam “dictablanda” pojavio se prvi put 1930.g. u Španjolskoj za vrijeme vladavine generala Berenguera kojeg je kralj Alfonso XIII odabrao za novog mandatara vlade nakon pada diktature Miguel Prímo de Rivere. Pojam je skovan tako da se u španjolskom pojmu diktature ( dicta-dura ) riječ “dura” ( koja znači - tvrda, teška ) zamijenio s riječi “blanda” ( koja znači - meka ). Dakle, kovanica “dictablanda” opisuje takav oblik vladavine koju karakterizira “meka diktatura”. Ta sintagma kao da na najbolji način opisuje suštinu današnejg oblika vladavine u Hrvatskoj.
Ono što de dogodilo u Hrvatskom Saboru u utorak 24. listopada 2023.g. definitivna je potvrda toga. Taj dan će se pamtiti kao dan kada je hrvatski premijer Plenković “urbi et orbi” objavio ukidanje parlamentarizma u Hrvatskoj. Nekome ove rječi mogu zvučati kao pretjerivanje. Uostalom buljuci “političkih komentatora” koji se ovih dana slivaju po svim hrvatskim televizijama uglavnom gotovo zborno pljuckaju s visoka po onom dijelu opozicije koji je, prosvjedujući kontra čina javnog silovanja zakonodavne vlasti od strane izvršne vlasti pred očima kompletne hrvatske javnosti, lupkao pločicama po saborskim klupama.
A što se usitinu dogodilo tog nezaboravnog utorka ?
Premijer Plenković došao je u Hrvatski Sabor podnijeti “Godišnje izvješće vlade Republike Hrvatske” ali očito bez namjere da se u Saboru ponaša po pravilima tog najvišeg Zakonodavnog tijela u Hrvatskoj (odnosno po njegovom Poslovniku) nego po vlastitim pravilima, demonstrirajući zorno na taj način “koja je vlast u Hrvatskoj jedina prava vlast”. Za to mu je bila potrebna kolaboracija predsjednika zastupničkog kluba HDZ u Saboru, inače potpredsjednika Sabora viteza Željka Reinera - koji je, u odsutnosti predsjednika Sabora g. Jandrokovića, predsjedavao ovom saborskom sjednicom.
Naime, treba dodati da nakon podnošenja premijerovog godišnjeg Izvješća saborski zastupnici nemaju pravo na replike niti na osobne diskusije. Mogu govoriti jedino predstavnici zastupničkih klubova. Jedini način na koji su zastupnici mogli osobno govoriti o ovoj točki bilo je traženja stanke ili povrede Poslovnika. E to njihovo pravo na govor u Parlamentu hadezeov duet Reiner - Plenković odlučio im je oduzeti. Tu činjenicu većina “političkih komentatora” koji uglas pjevju o tome kako su saborski zastupnici morali svojim argumentiranim diskusijama a ne lopaticama kontrirati premijeru - očito jednostavno ne zna. Toliko o njima. Nasilje koje je izvršeno nad Parlamentom, najvišim Zakonodavnim tijelom u Hrvatskoj, njegovim pravilima, nad onima koji predstavljaju suverenitet i volju hrvatskih građana - od strane ključnog čovjeka Izvršne vlasti a uz asistenciju potpredsjednika Sabora g. Reinera izazvalo je sasvim opravdanu reakciju dijela saborskih zastupnika. Po meni je ta reakcija zastupnika bila preblaga, odnosno nekorespodentna težini izvršenog akta nasilja Izvršne vlasti nad Saborom i čina uzurpacije onih političkih ovlasti koje izvršnoj vlasti ne pripadaju. Sve je to izvršeno javno. U većini demokratskih zemalja parlamentarci bi zaista regirali puno žešće.
Treba napomenuti da Sabor bira premijera a ne on njih. Da saborski zastupnici imaju tzv “izvorni izborni legitimitet” jer su izabrani neposredno od strane naroda kojeg šef Izvršne vlasti nema jer je izabran posredno i to do strane tih istih saborskih zastupnika pa tako njima i odgovara za svoj rad, odnosno zastupnici ga mogu u svakom trenutku smijeniti jednako kao što su ga jednom i izabrali. Ali se on u utorak 24. listopada 2023.g. stavio iznad svih njih i to na način da je četvorici saborskih zastupnika oduzeto pravo na govor u trajanju od dvije minute prije početka premijerovog izlaganja. To nasilje i uzurpacija saborske govornice od strane predsjednika Vlade izvršeni su na očigled kompletne hrvatske javnosti. Da eventualno ne bi bilo nikakve zabune oko karaktera tog čina javne egzekucije parlamntarizma u Hrvatskoj premijer Plenković je nakon svog izlaganja - pred TV kamerama direktno u novinarske mikrofone “svom puku” u imperijalnom stilu poručio: “Cilj nije da gubimo vrijeme slušajući po njihove dvije minute ni o čemu. Mi smo održali raspravu o onome o čemu smo došli”.
Sve je dakle bjelodamo. Nitko ništa ne krije. Apsolutni Vladar Hrvatske javno je izjavio kako on ne želi “gubiti vrijeme” u Parlamentu slušajući zastupmnike “ni o čemu”. On “I njegovi” su im zato jednostavno oduzeli pravo na “bevezno blebetanje”. Naravno, ne treba uopće sumnjati u to kako će saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav ( u kojem HDZ ima većinu ) odlučiti da nikome nikakva pravo u Saboru nije oduzeto. E moji Španjolci, kako bi ste Vi nazvali ovakvo političko ponašanje? Možda je pojam “dictablanda” u ovom slučajju zaista premek.

Oznake: pijesak, obala


- 12:00 - Komentari (59) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.