Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

07.11.2019., četvrtak

KLERIKALIZAM IM SE OMILIO


Knjigu “O Državi Božjoj protiv pagana” ( “De Civitate Dei Contra Paganos” ) napisao je u 5. stoljeću kršćanski teolog Aurelije Augustin. Knjigu je počeo pisati 412.g. potaknut vizigotskim pljačkama Rima koje su dovele do propitivanja kršćanstva koje je tada već postalo službena državna religija Rimskog Carstva. Naime, pagani su kršćane, odnosno napuštanje stare rimske religije smatrali glavnim uzrokom tih strašnih barbarskih najezdi i pustošenja. Sv. Augustin piše o konceptu “Božje države” ( civitas dei ) nasuprot “zemaljske države” ( civitas terrena ) iz aspekta vlastitog viđenja svjetske povijesti. Spominjati danas Aurelija Augistina u kontekstu suvremenih zbivanja i koncepta države u Hrvatskoj zaista nije moguće. Ali, njegovu sitnagmu ”Božja Država” dobar dio naše domaće crkvene hijerarhije nastoji “prevesti” na jedan specifičan način zalaganja za klerikalnu, antisekularnu državu 21. stoljeća u kojoj su “pagani” svi oni koji ne vjeruju upravo njima, pa makar i sami bili vjernici a nevjernike da i ne spominjemo. Naravno da Sv. Augustin zaista nema ama baš nikakve veze s takvim ( politiziranim ) egzibicijama dijela hrvatske crkvene hijerarhiije ili pojedinih klerika i vjeroučitelja.
PAPINO “PISMO NARODU BOŽJEM”
Papa Franjo, Biskup Rima i Pontifex Maximus Rimokatoličke Crkve, još u kolovozu 2018. godine objavio je “Pismo narodu Božjem” u kojem je za zataškavanje spolnog zlostavljanja mladih u Crkvi optužio KLERIKALIZAM koji se danas gnijezdi u krilu crkve a ne imaginarne “marksiste”, “ateiste”, “agnostike”, “filozofe” i ine. Po samom papi klerikalizam je najveće zlo crkve jer upravo on podupire i pomaže “da se nastave činiti tolika zla koje danas osuđujemo”. Po papi Franji, reči ne zlostavljanju - znači reči ne “svim oblicima klerikalizma”. Prošli je mjesec ( 26.09. ) list “La Civita Cattolica” objavio što je papa rekao isusovcima u razgovoru s njima o problemu klerikalizma u crkvi, kojeg on smatra “istinskom perverzijom” i “najvećom izopačenosti” onih biskupa i svećenika koji misle da samo oni “znaju sve o svemu”.
Pokušajmo na tren zamisliti što bi se desilo kada bi te papine riječi primjenili na ponašanje dobrog dijela biskupa i klera u Hrvatskoj koji su očito umislili da su baš oni nekakvo kvazi-protagorijansko “mjerilo svih stvari”. Oni misle da smiju i mogu presuđivati tko je “pravi domoljub” a tko nije, tko je “dobar” a tko je “slab”, “defektan” Hrvat ili, kao što bi rekao poznati sociolog religije Ivan Markešić : “Klerikalizam kod nas omogućuje nekima da budu moralni i svjetonazirksi bičonosci, da proglašavaju grešnicima i ekskomuniciraju iz Crkve sve one koji nisu na crti već uspostavljenog kursa rigidnog katoličkog hrvatstva, kao što se to već događalo kad su u pitanju političari tzv lijevog spektra. Jeste li, pak, na tzv desnoj opciji, možete upropastiti i državu i narod, za vas će, budite bez brige, služiti svete mise. Jer, vi ste “naši” i svejedno što ste (u)činili u borbi za “našu stvar” - ne možete biti GREŠNICI.”
Crkva u Hrvatskoj očito ima svoju viziju “Božje Države” kao neke vrste “univerzalne države” koja usisava sve svojim klerikalnim usisivaćem. Tako se svakog listopada u hrvatskim ( naravno, svjetovnim ) školama slave tzv “Dani kruha”. I ništa u tome ne bi bilo loše da se djeca tom prigodom gotovo prisiljavaju da sudjeluju u vjerskim obredima, što je dovelo do reakcije dijela roditelja. “Dani kruha” se svake godine obilježavaju u vrtićima, školama, učeničkim domovima i drugim institucijama koje se bave djecom. “Dani kruha” su zamišljeni kao iskazivanje zahvalmosti plodovima zemlje. Ali, naravno, tada školama u pohode dolaze svećenici koji škrope, blagoslivljaju i cijelom događaju daju vjersko obilježje a djeca su tako, htjela ne htjela, prisiljena da sudjeluju u vjerskom ritual u sekulranim školama. O vjeronauk koji se redovito predaje u sredini a ne na početku ili kraju nastave da i ne govorimo. Naravno da se djeca koja ne pohađaju vjeronauk tako usred nastave izoliraju i smještaju u posebne “rezervate” pa ma koliko ih mi eufimistički nazivali knjižnicama ili nekim zasebnim prostorijama ako ih uopće ima.
SEKULARIZAM I KLERIKALIZAM
Ali, čemu se čuditi? Pa mi živimo u državi koja je člankom 41. Ustava definirana kao sekularna država u kojoj su sve vjerske zajednice jednake i “odvojene od države”. Ipak, u toj istoj “sekularnoj državi” vaše dijete će u državnoj, dakle “sekularnoj” a ne nekoj vjerskoj školi, iz predmeta Povijest u petom razredu učiti ( u poglavlju. “Pojava i prostorno širenje čovjeka” ) kako “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života, tako postane čovjek živa duša”. Pa kako se onda čuditi zapnjenošću Gérarda Mouroua, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 2018.g., koji je ovog listopada boravio u Hrvatskoj na znanstvenom skupu “Ultrafast Optics XII” a koji je u Hrvatskoj sreo ljude koji ga najozbiljnije, kao znanstvenika pitaju: da li on zaista vjeruje kako je Zemlja okrugla. “To je zapanjujuće. Nisam mogao vjerovati” kaže zabezeknuti nobelovac koji konstatira kako je vrlo teško razgovarati s ljudima “koji nisu obrazovani”. Ali nobelovac se jako vara. Ti ljudi su obrazovani ali u hrvatskim školama u kojima je upravo “ultraprogresivna kurikularna reforma” friško porodila i citirani udžbenik iz Povijesti za peti razred naših osnovnih škola, dakle za djecu od 11 godina.
A papa Franjo je prije manje od mjesec dana prilikom svog puta u Mozambik govorio upravo o tome, o klerikalizmu koji hrani “želje za dominacijom”. Njegova upozorenja je itekako potrebno čuti baš u Hrvatskoj a posebno u hrvatskoj Crkvi jer papa upozorava kako svećenici njegove crkve sve više “služenje zamjenjuju svećeničkom moći” što je uvod u klerikalizam koji ih onda “vodi u licemjerje, posebno u vjerskom životu kada se vjernicima žele nametnuti pravila ona ponašanja u svakodnevnom životu koja ne vrijede za svećenike”. Nažalost, crkva se sve više bavi politikom kao da je to neko njeno temeljno poslanje. Miješaju se u ama baš sve, i u mrtve i u žive. Tako je umirovljeni biskup Mile Bogović ovih dana ponovo oživio ideju o hrvatskoj varijanti španjoslke “Valle de los Caidos” ( “Dolina Palih” ) i to upravo kada taj “projekt” doživljava potpuni krah u Španjolskoj odlukom vlade o vađenju i premještanjem kostiju pokojnog diktatora Franca . Tu bi se valjda trebale “izmješati” kosti Bleiburga i Jasenovca. Biskup Bogović to nazva “Svehrvatskim Grobom” koji bi se nalazio kraj crkve “Hrvatskih Mučenika” i Krbavskog polja ili u Podudbini kraj crkve Sv Marka Groba. To bi ujedno bila prva postaja križnog puta itd. Tako bi domača Crkva pod firmom “posthumne pomirbe” nadvila i obuhvatila svojim idejnim plaštem sve mrtve, pa i one za života najudaljenije i međusobno nespojive. A što se živih tiče, na njima se, ionako, stalno radi !
Bilo kakav sekularizam, u njihovoj viziji, postaje nepotreban. Sasvim je suvišan i kolo povijesti, uvjereni su oni, može se početi vrtiti unatrag. Makar u Hrvatskoj. S njim ćemo, ako treba, pregaziti i samog Voltaire-a skupa sa svim njegovim enciklopedistima, zajedno s Francuskom revolucijom i onim njenim prokletim građanskim duhom i eto nas učas, u sveopćoj Božjoj Državi. U Hrvatskoj ! To nam, na svoj način, poručuje hvarski biskup mons. Petar Palić 3. veljače ove godine za vrijeme misnog slavlja u dubrovačkoj katedrali povdom Feste Sv Vlaha a sve to u prisustvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, kukajući nad današnjom situacijom i žaleći za starim dobrim vremenima. Mons. Palić tako istiće “kako je, za razliku od apostolskih vremena, kada je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas sekularizam ušao u kuće i postao dijelom našeg postojanja.” Ma zamislite, sekularizam….taj odvratni sekularizam, postao je “dijelom našeg postojanja”. Kakavog li užasa ! Vijesti od prije par stoljeća očito još nisu došle do ušiju svih naših biskupa. Oni još ne znaju da je suvremena ljudska zajednica utemeljena na sekularizmu kao jednom od svojih temeljnih civilizacijskih, demokratskih dosega i principa. Postoje, doduše, neke zemlje u kojima su vjerski zakoni ujedno i svjetovni. Ali Europa ne poznaje niti jednu od varijanti teokratskih modela država. I onda se moramo zapitati da li je uvreda govoriti o “talibanizaciji duha” dijela našeg klera bez obzra na njihov vjerski predznak. Jer, talibanizam je postao sinonim za određeni način ponašanja bez obzira na njegovo izvorno ishodište. Nažalost, zato je takav princip lako prepoznati u mnogim našim domačim crkvenim glavama.
ATEIZAM I PROBLEM “ISUSOVA MORALA” ?
Ksenofobija, zatvorenost, nacionalna patetika, isključivost, želja za dominacijom u društvu, miješanje u sve pore društva i života, stalna potraga za “neprijateljima” poželjnih vrijednosti čiji su oni jedini autentični tumači, paničan otpor znanju, znanosti i kritičkom propitivanju, dogmatska obrana “prave istine samo jedne knjige” čiji su oni čuvari, licemjerje i klerikalizam - kao da se sve više nameću izvornim idejama kršćanstva. Pa zato i nije više nikakvo čudo da su mnogi vjernici sve više razočarani takvim trendom službene Crkve u Hrvatskoj i da joj okreću leđa, zbog čega biskup Palić tako teško kuka na misi usred Dubrovačke katedrale kako su ateizam, vjerska indiferentnost i izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili na početku stoljeća fenomen elita a danas, eto, “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija….Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost…a čini se da zvona više ne zvone na misu”. Izgleda da je to onaj pravi razlog ovakve vrste navale Crkve na “sekularne škole” kako bi se svim đacima usadila “vjerska svjest”, valjda jednako kao što je Jahve “čovjeku od pjeska” udahnuo “dah života”, pa bili oni ili ne bili dio vjerničkog puka. Koga uopće briga za to ? Naravno, sve uz blagoslov nadležnog ministarstva i države.
Možda upravo zato filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu Pavel Gregorić, razočaran takvim napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke, tvrdi kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom”. Po njemu je to priča o Samaritancu i o radikalnoj etici “koja podrazumijeva da rušimo sve barijere koje postoje između čovjeka i čovjeka kako bismo jednostavno bili čovjek čovjeku, neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo…to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku.” Zato, s pozicije izvornog kršćanstva, smatra tragičnim da je “Crkva u Hrvata posebno zapela u onaj najbesmisleniji nacionalizam koji je Isus u toj priči ( o Samaritancu ) napadao”. Izvorno kršćanstvo ne bi moglo nikada stati iza bilo kakve ksenofobije i zatvorenosti prema bilo komu a posebno prema izbjeglicama ili bilo kojem drugom čovjeku ma koje rase, nacije, vjere ili uvjerenja on bio. Naravno da je povijest prepuna sasvim drugačijeg ponašanja službene Crkve što samo potvrđuje kako se crkvena hijerarhija nerjetko može naći i “s onu stranu”, odnosno nasuprot izvorne ideje u čije ime Crkva formalno djeluje. Prisjetimo se samo “Legende o Velikom Inkvizitoru” iz “Braće Karamazovih” i pretpostavke Fjodora Dostojevskog, koji je i sam bio vjernik, kako bi se Isus proveo da se ponovo pojavi među ljudima i pred licem Crkve. Svakako, ne baš najbolje.
Pa zar se onda trebamo čuditi zašto iz redova same crkvene hijerarhije dolaze žestoki napadi na papu Franju. Tako ga u travnju ove godine na svetkovini Svete Katarine Sijenske dominikanac Adian Nicholas optužuje ništa manje nego za herezu, “najteži zločin” zbog kojeg se nekada direktno odlazilo na lomaču. Ali nije on jedini. Naravno da pojedine klerike kod nas koji žene nazivaju “drugobitnim” a one koje stupaju u predbračne seksualne odnose “štracama” smeta osoba poput pape Franje. A da će papa Franjo “imati posla” u dijelovima okoštalih struktura Crkve u koju je on svojom pojavom unio pozitivan dah i duh latinskoameričke “narodne crkve” - to uopće nije upitno. Recimo, tako vojni biskup Jure Bogdan početkom listopada ove godine kaže u Mariji Bistrici kako vjera “nije privatna stvar” !? A zašto ? Zato jer po učenom biskupu “ona po svojoj naravi zahvaća čitav ljudski život i međuljudske odnose.” Prevedeno na svakodnevni, razumljivi jezik: “Bez vjere i nema Života” tako su svi ateisti, bezvjerci, agnostici itd, po ovoj neobičnoj biskupskoj logici, satjerani u “neživi dio” stvarnosti a u najmanju ruku su “izvan života” pa su na jedan čudan “abrakadabra način” istovremeno “ živi i neživi ” ili, u najbolju ruku, “nepotpuno živi”! Ide se u nepotrebne krajnosti poput one kada ministar Krstičević u nizu prigoda gotovo poistovjećuje sve braniteje i cijeli Dmovinski rat s “krunicom, križem i vjerom” oduzimajući mu tako svenarodni i svodeći ga, nenamjerno, na nekakav vjeski karakter itd.
EUROPSKA MLADEŽ I RELIGIJA
Dok se sve ovo zbiva kod nas napravljeno je veliko istraživanje “Europska mladež i religija” kojeg je u dvadesetijednoj europskoj državi proveo prof teologije Stephen Bullivant s londonskog Katoličkog sveučilišta St Mary’s u suradnji s pariškim Katoličkim Institutom ICP . Rezultati tog istraživanja kažu kako recimo u Češkoj 81% mladih između 16-29 godina “nema nikakvu vjersku pripadnost”. U Estoniji, Švedskoj i Nizozemskoj takvih mladih “nevjernika” je 70-80% a u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj više od 50%. I šta bi sad naš vojni biskup s tim mladima i takvom Europom uopće uradio ? Naravno da je pravo pitanje zašto mladi u najrazvijenijim dijelovima Europe sve manje u Crkvi vide svoj Svjetionik prema kojem bi se orijentirali. Niti žalopojke niti agresija ne daju odgovor na to pitanje. Tako irački kardinal Louis Raphael Sako krivi Europu za teško stanje kršćana u Iraku. On smatra da je “Europa odavno postala plijenom relativizma” i da se “ne treba stidjeti kršćanskih vrijednosti” ne shvačajući da se ne radi o tome da se mladi stide izvornih kršćanskih vrijednosti nego se stide ponašanja politiziranih ultrakonzervativnih licemjernih dijelova crkvene hijerarhije koji svojim ponašanjem ne korespondiraju modernoj zbilji niti suvremenim potrebama i vrijednostima mladih pa im zato više i nisu potrebni. A pošto baš oni predstavljaju Crkvu mladi sve više odbacuju i takvu Crkvu koju oni predstavljaju. Zato teolog Stephen Bullivant rezignirano zaključuje: “Religija je pri kraju snaga”.
Ali kada đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić u kolovozu 2018.g. kaže kako je “funkcionalni pristup obrazovanju…božanstvo neoliberalnog mita” ili da je “žena velika kada poštuje svoje predbračno djevičanstvo”, pa kako učenik treba “sve svoje povjerenje staviti u Boga” i kako je vjeronauk “jedina oaza mogućeg susreta čovjeka sa svetim, odnosno s Bogom” onda se ne treba čuditi šta je takva “oaza” razumijevanja vjere i uloge Crkve u suvremenoj Europi danas sve praznija od mladih. Koga može privući, recimo, fra Bože Radoš iz Čapljine kada kaže ( travanj 2018.) kako je prosvjed protiv Istambukske Konvencije “zadnji okršaj protiv demona” nadahnuto uzvikujući: “U boj na Gospodnju stranu !”. A notorni bskup Košić gotovo prijeti saborskim zastupnicima: “Ako ste vjernici ne smijete dati glas za Istambulsku Konvenciju” ! Valjda bi on najradije kompletnu Crkvu proglasio političkom strankom. Da je nešto gnjilo u crkvenim redovima kod nas na najgori mogući način potvrdili su hvarski svećenik Mili Plenković kada je sav ushićen napisao. “Obradovala me vijest da je umro dr Slavko Goldstein” i zagrebački vjeroučitelj Krešimir Bagarić koji je djeci na vjeronauku propovijedao kako bi trebalo objesiti bivše predsjednike Hrvatske Ivu Josipovića i Stipu Mesića te bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Spomijao je on i metode “nabijanja glave na kolac”, “ispaljivanja metka u glavu” a Hrvate nazivao “nezahvalnom stokom , debilima i kretenima” hvaleći “opravdane zločine” Ratka Mladića nad muslimanima. Neizbježni biskup Košić ustaški logor za djecu Sisak naziva “prihvatilištem”, dakle “humanitarnom ustanovom”. U tom je “prihvatilištu” umrlo između 1152-1630 djece ( u dobi od nekoliko mjeseci pa do 13 godina ). Naravno, bila je riječ o srpskoj, romskoj i hrvatskoj djeci koja su bila oduzeta hrvatima antifašistima. U studenom 2018.g. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održan je čak i skup na kojem se opet čulo kako je dječji logor Sisak u stvari bio “humanitarna ustanova”.
IMA LI MJESTA ZA BOGA U SVEMIRU ?
I što na kraju kazati osim opet citirati papu Franju ( a mogli bi smo slobodno i Stjepana Radića ) koji kaže kako klerikalizam “dovodi do rascjepa u tijelu crkve” ali i do rascjepa između crkve i “ostatka društva” kojemu je ona, u ovakvom obliku, sve manje i manje potrebna pa se polako, u njegovim najrazvijenijim dijelovima, pretvara u vrstu usputne dekoracije ili samo dio kulturne baštine i povijesti odnosno, u najboljem slučaju, na golu tradiciju ( i to uglavnom u manje razvijenim, tradicionalnim sredinama ). Za papu su ksenofobija, strah od drugih i drugačijih najgori. Njima kumuje upravo klerikalizam kojem se papa Franjo suprostavlja kao obliku “sociologije steriliziranog života”. Ne može se živjeti u sredini koja od sebe pokušava stvoriti sterilnu “operacionu dvoranu”, sredini u kojoj vlada strah od toga da će nas drugi i drugačiji “okužiti”. Takav stav koji propagira sterilnu rasu, naciju, obitelj, kulturu, religiju…vodi nas, po papi Franji, u “sterilizirane nacionalne torove” koji na kraju rezultiraju “zaustavljanjem rasta društvene zajednice” a na taj način se pokušavaju zaustaviti oni procesi “koji daju život ljudima”. Najgore od svega je što taj dio okoštale crkvene strukture koji najtvrdokornije brani prevladani, tvrdokorni, hipertradicionalni, ekstremno politizirani ultrakonzervativni koncept vjere i Crkve, miješajući se “u sve živo i mrtvo” - pa i u ona područja za koja nemaju ama baš nikakve kompetencije, na kraju dovodi do rastuće nebitnosti Crkve za svakodnevni život. Samo naizgled čini se apsurdnim da upravo ta sveprisutnost takvog modela Crkve dovodi na kraju do njene totalne profanacije. Naime, upravo na taj način se urušio svaki dosadašnji oblik totalitarne svjesti i zbilje. A posebno je za Crkvu alarmantno to što takvo ponašanje dobrog dijela njene hijerarhije dovodi do jednog posebnog fenomena kojeg sublimira ovogodšnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Michel Mayor u svojoj izjavi: “U Svemiru nema mjesta za Boga”. A sudeći prema stavovima mladih o religiji u najrazvijenijim dijelovima Europe za njega će, ako se sadašnji trendovi nastave, sve manje biti mjesta i na Zemlji.




Oznake: jedro, more


- 10:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.11.2019., petak

MEKSIKO NAKON AVÁNDARA ( AVÁNDARO-MEKSIČKI WOODSTOCK 4. DIO )


Latinska Amerika je zbog opće situacije i povijesnih okolnosti bila puno trusnije područje od Amerike ili Europe. Početak šesdesetih godina bio je pod snažnim pečatom tek izvršene politički i društveno trusnije kubanske revolucije. Fidel Castro i Che Guevara postaju ne samo latinoameričke nego i unverzalne revolucionarne ikone. Nakon kubanskog revolucionarnog iskustva sve više jačaju najrazličitiji oblici oružanog radikalizma. U samoj Latinskoj Americi jačaju antiameričke i antiimperjalističke tendencije koje se reflektiraju na mlade koji doživljavaju svojevrstan udar na svoje dotadašnje razmišljanje. Dolazi do pojave jednog oblika romantičnog “revolucionarnog optimizma” i porasta nada u moguću brzu pobjedu socijalizma u Latinskoj Americi. Castro drži svoje čuvene beskrajne govore na “Plaza de la Revolución” u Havani koji se snimaju na 8-milimetarskim filmskim trakama i poslije reemitiraju po fakultetima diljem Meksika sa čijih obala je Castrova mala revolucionarna družina i krenula u svoju revoluconarnu avanturu svojim legendarnim brodićem “Granma”. Castro u jednom od tih svojih govora kaže kako je “kubanska demokracija” koju je donijela revolucija jedina “prava demokracija” jer ta “demokracija daje pušku radnicima, daje pušku seljacima, daje pušku ženama, daje pušku studentima a to samo može napraviti jedna istinski demokratska vlada” jer ona naoružava narod. To je bila logika ondašnje Castrove “političke pedagogije” koja se svodi na politiku “direktne akcije” naroda i lomljenja kičme starog sustava a ne puke teorije. To je bila politika nužnosti radikalnog raskida, slamanja glavnih karika lanca kojim su privilegirani slojevi desetljećima davili kubanski narod.
Mladi šesdesetih godna na ovom području polako postaju dio jednog, kao što to kaže novinar meksičkog dnevnika “La Jornada” Gilberto López y Rivas, “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene koje su dugo godina fermentirale da bi iznenada, bez velikih najava i bez velikog planiranja, spontano izbile. Ti slojevi mladih nisu dolazili iz svijeta institucionaliziranih formi društva kojem pripadaju oni koji su jedino bili spremni na odgađanje rješavanja krize i koji nikada nisu nudili konstruktivna rješenja nego su samo pokušavali održati status quo.
CIA I MEKSIKO
Ali nije Tlatelolco bio jedini krvavi obračun sa studentima. Festival Avándaro održati će se 11-12. 09. 1971.g., svega par mjeseci nakon “Masacre del Jueves de Corpus Christi” ili “El Halconazo” koji se dogodio 10. lipnja 1971.g. kada je ubijeno 120 studenata a stotine njih bilo ranjeno, tu se radilo o mirnim prosvjedima studenata koji su samo tražili veće slobode i demokratizaciju procesa donošenja nastavnih planova i programa ( ah ta “kurikularna reforma” ! ). To je bilo vrijeme tzv. “prljavog rata” ( “guerra sucia” ) kojeg meksička vlada vodi protiv svih opozicionih pokreta ( taj će se rat voditi sve do kasnih odamdesetih godina ). Ovaj masakr je izvršila paramilitarna skupina “Los Halcones” (“Jastrebovi”) koju osniva i koja je pod direktnom kontrolom same vlasti. Tu paramilitarnu skupinu predvodi i uvježbava pukovnik Manuel Díaz Escobar. Ranjeni demonstranti ubijani su čak i u bolnicama a najmlađa žrtva imala je svega 14 godina. To je bio političko-društveni okvir i ambijent epohe kraja šesdesetih i početka sedamdesetih godina u Meksiku. Tada se svako, pa i najmirnije, protivljenje vlasti karakterizira kao subverzivna akcija. “Los Halconesi” su samo bili krvavi glasnici vladine poruke da je ona spremna svim sredstvima skršiti pa i najmanji pokušaj opozicione socijalne mobilizacije. Kao odgovor na takvu politiku vlast je dobila oružanu gerilu u Meksiku ( o kojoj se kod nas ne zna gotovo ništa ). S meksičkom gerilom počinju oružani sukobi vojske, snaga DSF-a (“Dirección Federal de Seguridad” - “Federalne Sigurnosne Direkcije” ) ali i paramilitarne provladine skupine “Los Blancos”. Ta se strategija primjenjuju u dekadi sedamdesetih pa sve do kraja prve polovije osamdesetih godina. Prema nedavno deklasificiranim dokumentima CIA je imala ključan utjecaj na predsjednika Meksika Luisa Echeverríu kod donošenja odluka o brutalnom obraćunu s mladima na Tjelovo 1971.g.. Oni su uvjerili Echeverríu da su studentski nemiri dio komunističke zavjere. Tako je akademik Sergio Aguayo Quezada s Colegio de México nedavno iznio podatke o tome kako je CIA imala ključnu ulogu i kod krvoprolića na trgu Tlatelolcu 1968.g. jer je tadašnji meksički predsjednik Gustavo Díaz Ordaz primao plaću od CIA-e. Kate Doyle, direktorica za analizu politike USA u Latinskoj Americi pri Arhivi Nacionalne Sigurnosti piše : “CIA je bila potpuno uvjerena da je studentski pokret imao pomoć i inspiraciju ne samo u Kubi nego i od Sovjetskog Saveza” a osim toga Díaz Ordaz je imao “osobnu ideološku paranoju” jer su ga CIA, vojska i njegove sigurnosne službe kljukale friziranim “podacima”. Sve analize koje mu je davala CIA još su nedostupne jer su pod zaštitom. Danas se zna da su dva meksička predsjednika: Gustavo Díaz Ordaz i Luis Echeverría bili direktno na plači CIA-e ( a upravo njihova vlast izvršava dva najveća masakra studenata u svijetu ). Pored njih CIA je regrutirala još 12 agenata iz najviših krugova meksičke vlasti. Tu akciju CIA je nazvala “Litempo”. Oba meksička predsjednika kao američke plačenike “zaposlio” je direktno Winston Scott, šef Državnog ureda CIA-e u Meksiku. Prema Kate Doyle CIA je uspjela oko meksičkih predsjednika “kreirati jedan zatvoreni krug mišljenja koji im nije puno pomogao da realno shvate što se tada zbilja dešavalo u Meksiku”. Akademik Aguayo smatra kako je CIA posebno kod predsjednika Díaza “još više jačala ( već postojeću ) paranoičnu viziju” kako je studentski pokret “bio samo dio zavjere međunarodnog komunizma” zaključujući kako se ni nakon 50 godina od ovih tragičnih događaja nije pronašao niti jedan jedini dokaz o bilo kakvom utjecaju Kube ili tadašnjeg SSSR-a na studentski pokret u Meksiku. A meksička vlada je pored toga još i pod sigurnosnom presijom, podgrijavanom od strane CIA-e, zbog potrebe mirnog održavanja Olimpijskih igara 1968.g. i “Mundijala” 1970.g. u Meksiku. Zbog straha od mogućih prosvjeda meksička vlada je,nažalost, zaključila kako je upravo brutalna sila jedino efikasno sredstvo preveniranja mogućih nereda pa onda nije ni čudno što sve to na kraju zavržava s tragičnim masakrom ali i nastavljanjem takve represivne politike.
AVÁNDARO FESTIVAL I “AVÁNDARAZO”
“Circuito Avándaro” je bila poznata automobilska utrka koja je 1969.g. bila otkazana zbog fatalne nesreće vozača Moisésa Solane. Braća Eduardo i Alfonso López Negrete bili su vlasnici terena na kojem se ta automobilska utka održavala su u suradnji s kompanijom “Promotora Go”, s Luisom de Llano Macedom ( producentom emisije “La onda de Woodstock” ( “Val s Woodstocka” ) s “Telesistema Mexicano” ( danas “Televisa” ) zajedno s Armandom Molina Solisom iz grupe “La Máquina del Sonido” i Waldom Tena iz grupe “Rebedes del Rock” sklopili ugovor s grupom “La Revolución de Zapata” i s još 12 meksičkih rock grupa o održavanja kombinacije rock festivala i automobilske trke. Taj se spektakl zato naziva “El Festival Rock y Ruedas de Avándaro” ( “Avándaro Festival Rocka i Kotača” ). Festival je trebao početi u subotu 11.rujna u 19 sati i trajati do nedjelje 12.rujna 1971.g. u 8 sati ujutro nakon čega bi se održala obnovljena automobilska utrka u kojoj su trebali sudjelovati čak 122 vozača. Za taj spektakl za publiku je bilo predviđeno 25 000 sjedećih mjesta. Očekivale su se i neke američke rock grupe a kao posebno iznenađenje Carlos Santana. Sklopljen je ugovor s “Radio Juvetud” (“Radio Mladost”) da u radijo difuziji prenosi kompletan koncert. Država je predvidila osiguranje od 150 vojnika, 200 federalnih i 50 specijalnih agenata. Prisutnost vojske izazivala je jezu kod mladih jer su sječanja na masakr nad studenatima 1968.g. ali još više na masakr koji je bio izvršen prije samo par mjeseci 10. lipnja ( “Jueves de Corpus Christi”) bila itekako svježa.
A stvari su se od početka počele odvijati drugačije od predviđenih. Mladi su počeli dolaziti već dva dana prije održavanja koncerta. To je bilo pravo hodočašće: pješke, automobilima i autobusima jer je Avándaro udaljen samo dva sata vožnje od Ciudad de Méxica. U subotu ujutro okupila se masa mladih u Avándaru tako da se umjesto očekivanih 25 000 okupilo više od 300 000 posjetitelja zbog čega je organizator morao otkazati automobilsku utrku. Tako su od festival otpali otpali “kotači” a ostao je samo rock. To je bio nezamisliv broj pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno. Kiša je počela padati u petak, dan uoči početka festivala tako da je atmosfera već pomalo bila “woodstockovska”. Prvi je nastupio Carlos Baca pa eksperimentalna kazališna grupa UNAM s rock operom “Tommy” s Carlosom Streartom pa redom “La Ley de Herodes”, “Zafiro”, “La Sociedad Anónima”, Soul Masters”, “La Fachada de Piedra” s Larry Sánchezom, “Grupo 39,4”, “Los Dug Dug,s”, “El Epilogo”, “La Division Norte”, “Tequila”, “Peace and Love”, “El Ritual”, “Bandido”, “Los Yaki” s Mayita Campos, “Tinta Blanca”, “El Amor”, a festival zatvaraju legendarni “Three Souls in My Mind” koje predvodi Charlie Hauptvogel. Festival se zatvara između 9 i 10 sati ujutro 12. rujna 1971.g. Predsjednik države Luis Echeverría naređuje da se pošalje 300 autobusa kako bi se olakšala “evakuacija” prisutnih s festivala a negativne reakcije na festival počele su još dok je on trajao. Grupa “Peace and Love” izvela je pjesme “Marihuana” i “We got the power” koje su proglašene kontroverznim i protivne poželjnim moralnim vrijednostima meksičkog društva zbog čega počinju žestoki napadi a posebno na pjevača grupe Ricarda Ochou. “Radio Juventud” koji uz nezabilježenu slušanost prenosi cijeli festival napadnut je zbog podržavanja tobožnjih “subverzivnih snaga”. Reagira i sam minister unutarnjih poslova i federalna vlast. Organizatori se optužuju za “prevaru” iako je festival protekao u apsolutno mirnoj atmosferi krcat jedino porukama o ljubavi i miru kao centralnim vrijednostima koje se na njemu propagiraju. Pošto se festival održavao u saveznoj Državi México ( “Estado de México” je jedna od 32 meksičke države koje zajedno s Ciudad de Méxicom kao posebnm cjelinom, čine “Sjedinjenje Meksičke Države”- “Estados Unidos Mexicanos”, kako se Meksiko službeno zove ) reagira njen guverner Carlos Hank González osuđujući organizatore festivala jer su navodno državnim vlastima “podmetnuli” rock festival pod firmom automobilske utrke za koju su jedino, po njemu, i imali potrebne dozvole. Konzervativni mediji pišu kako su festivalom dominirali “golotinja, marihuana, seksualno degeneriranje, prljavština, dugokosci i krv”. Počinju sumanuti napadi i diskvalifikacije Avándara kao prvog masovnog rock koncerta na prostorima Latinske Amerike. Ta “eksplozija mladosti” zaprepastila je i skandalizirala učmale konzervativne meksičke krugove i umove. Ali festival je zauvijek učinila besmrtnim slavna meksička umjetnica fotografije Graciela Iturbide koja će te fotografije čuvati decenijama. Njena knjiga fotografija “Yo Estuve en Avándaro” ( “Bila sam na Avándaru”) po prvi put se pojavila na “Feria Internacional del Libro de Guadalajara” 2017. godine uz popratan tekst novinara i rock kritičara Federica Rublia. Ona kaže: “U Avándaru sam se susrela s jednom stvarnošću svoje zemlje koju do tada nisam poznavala i koja mi se jako svidila. Strašno pretjeruju kada govore o Avándaru . Nije bilo seksa niti pravih droga. Pušila se trava, to da, a ako se netko i seksao to se nije dešavalo javno.” Festival je bio ekstaza meksičkog rocka. Do ovog događaja nitko u Meksiku nije vjerovao da on ima toliku snagu.
U obranu održanog festival i njegovih poruka ustaju svi pisci koji pripadaju pokretu “La Onda” poput José Augustina i Parménides Garcie kao i jedan od najvećih meksičkih intelektualaca uopće, pisac i kasnije nobelovac ( 1990.g.) Ostavio Paz, zatim poznati profesor Paco Ignacio Talbot I, jedna od najpoznatijih aktivistkinja, pisaca i meksičkih intelektaulki Elena Poniatowska ( koja je i sama prisustvovala festival ), José Emilio Pacheko i drugi. Naravno da je liberalni svećenik Enrique Marroquín podržao festival pišući kako je “Bog želio da kiši kako bi nas ujedinio”. Isto radi i monsinjor Rafael Vázquez koji zbog toga dolazi na udar “Tradicionalnog Civilnog Pokreta” (“Movimiento Civico Tradicionalista”) koji mu pravi incidente dok služi misu u svojoj crkvi. Napada ga i rektor Sveučilišta u Guadalajari dr Garibay Gutiérez koji objavljuje kompletnu knjigu protiv festival pod naslovom “Veliki izazov: Vratimo se razmišljanju” a i jedan od predstavnika najviše crkvene hijerarhije u Meksiku kardinal Guadalajare José Garibi Rivera. On kritizira liberalne svećenike i osuđuje festival Avándaro. Kupljeni sindikalni lideri poput Fidela Velázqueza uključuju se u osudu festivaal kojeg on proglašava “običnom orgijom” a državni tužitelj Ojeda Paullleda festival naziva “Vještičjim Sabbathom” a predsjednik meksičkog Senata Enrique Olivares svećano obečaje meksičkom narodu da “više nikada neće biti novih Avándarosa u Republici”. Predsjednik Meksika Echeverria i sam “osuđuje fenomen Avándara”, ali kako kaže: “Tješi nas naše uvjerenje da ovakav tip događaja i spektakla prihvaća samo jedan mali dio naših mladih”.
Nakon ovoga kreće se u križarski pohod i uništenje književnog pokreta “La Onda” a traži se i zabrana svih disco proizvoda preko kojih se prenosi “duh Avándara”, zabranjuju se ploče, cenzuriraju radio stanice koje emitiraju pjesme s festivala itd. Proganjaju se i otpuštaju ljudi s “Radio Juventud” a posebno najpopularniji DJ-evi a glazbena revija svećenika Marroquine “Piedra Redonda” se zabranjuje. Sa “Radio Juventud” protjeruju se Félix Ruano Méndez i Augustin Meza de la Peńa a najgore polazi poduzetnik Justino Comoean koji emigrira iz Meksika. Taj udar na slobodu mladih, slobodu medija, na kompletnu subkulturu i posebno na “rock kulturu”,na lijeve intelektualne i liberalne svećeničke krugove u Meksiku se naziva “El Avándarazo”. Rock grupa “Tinta Blanca” organizira glazbenike koji se okupljaju pred predsjedničkom palačom “Los Pinos” tražeći razgovor s predsjednikom Echeverriom, ali uzalud. Tako se desilo da nakon festivala Avándaro rock u Meksiku odlazi u poluilegalu. Vlast se plašila zahtjeva za promjenu koje je očitavala u porukama mladih i njihovoj “novoj glazbi” koja je u Meksičkoj varijanti bila mješavina rocka, rhythm & bluesa, meksičkih narodnih corrida, bolera, ranchero glazbe, la cumbie, afroantilske glazbe i tradicije latnoameričke političke protestne pjesme ( Victor Jara, Ángel Parra, Silvio Rodriguez, Violeta Parra, Óscar Chávez, José de Molina ( umro 1998.g nakon otmice i mučenja političke policije ), Facundo Cabral, Gabino Palomeras, Mercedes Sosa, Carlos Puebla, Atahualpa Yupanqui, Daniel Viglietti, Caetano Velosio i dr. ) kao i “zapadne protestne” tradicije na tragovima Arlo Guthrieja, Pete Seegera, Barry McGuirrea, Phila Ochsa, Joan Baez, Ruth Alice Gilbert, Josh Whitea ili duha pjesme “Something is in the Air” grupe Thunderclap Newman. Vlast se posebno plaši onih među njima čija sve glasnija parola postaje: “Hoćemo vlast” !
MEKSIKO NAKON AVÁNDARA
Nakon Avándara slijedile su decenije tišine. Kao što kaže Federico Rubli : U Meksiku je “glazbeni pokret bio izuzetno jak ali je nakon Avándara žestoko srezan. Nakon njega dolazi do enormnog udara cenzure i represije. Na radiju se prestala puštati rock glazba a diskografska industrija zatvorila mu je vrata. Kvaliteta opada a glazbenici emigriraju u Ameriku a oni koji su i ostali moraju djelovati u poluilegali”. Tako je meksički rock s Avándarom “uzletio u nebo” da bi zatim zbog represije “pao u podzemlje”. Rock od tada životari satjeran na marginu meksičkog društva. Koncerti se drže po starim kino dvoranama, tvorničkim halama i napuštenim podrumima a osim toga to i što je ostalo od njega prognano je u najneatraktivnije nedjeljne termine u 17 sati poslijepodne. Sve se to dešava jer vlast boluje od izrazitog straha pred buntom mladih pošto je postala svjesna da su mladi “jaki i imaju ideale” a osim toga vole se okupljati “na svojim masovnim skupovima” od čega vlast panično zazire a, s druge strane, kako pesimistički zaključuje Graciela Iturbide, “u ovoj zemlji ( ionako ) nema slobode za za prosvjede”.
U tim uvjetima meksička rock scena poprima specifičan karakter. Neka imena su posebno značajna među kojima se posebno ističe Rodrigo González poznatiji kao “Rockdrigo” ( “El Profeta de Nopal” ) koji početkom osamdesetih godina zajedno s prijateljima pokreče “Rupestre Pokret”, to jest “Špiljski Pokret” čiiji se početak poistovjećuje s osnivanjem “Colectivo Rupestre” i pisanjem “Manifesto Rupestre”. Prva polovina 80-tih godina je period ponovnog buđenja subkulturne scene i otvaranja novih prostora za djelovanja alternativne scene općenito. Rockdrigo sudjeluje u TV programima “Musica urbana” i “Flores de Asfalto”. U “Museo Universitario del Chopo” se 1984.g. održava “Segundo Festival de la Canción Rupestre”. Rockdrigo te iste 1984.g. izrađuje nezavisnu kazetu svoje glazbe koja će biti izdata kao ploča tek 1986.g. nakon njegove pogibije u velikom potresu koji je 1985.g. pogodio Ciudad de México. Ta će ploča postati najznačajnijih glazbenih događaja dekade osamdesetih u Meksiku. Album izlazi pod nazivom “Hurbanhistorias” i u stvari je bio rekompilacija pjesama koje su odražavale život marginaliziranih usamljenih ljudi koji “poput pasa na periferiji” lutaju u gradu jedne izgubljene dekade a koje je napisao i otpjevao na svoj osječajan ali ironičan način pun kritike ovaj mladi, svježi roker. U svojoj kultnoj pjesmi “Metro Balderas” ( Balderas je jedna od najpoznatijih stanica metroa u CDMX-u ) Rockdrigo pjeva o otmici metroovskog vlaka koju izvodi mladić koji je ostao bez svoje ljubavi.
Jaime López je drugo značajno ime meksičke rock scene osamdesetih godina. On zajedno s Emiliom Amázan i Rockdrigom snima jedan od najznačajnijih albuma tog vremena “Sesion con Emilia” kritizirajući s odmakom i s pozicija radkalne kultorološke ljevice stavove nekih od ikona zapadnog rocka koji su šesdesetih godina promovirali poseban pogled na dosage pobune mladih pa on pjeva: “i što smo napravili s ovm pobunama/ osim što smo nahranili stare agonije/ i udebljali hijerarhije/ i do toga da nas Rolling Stonesi optužuju da smo glupi anarhisti”. Poslije, 1998.g. snima album u kojem izražava svoje razočarenje s grupom “The Who” i njihovom pjesmom “Neće nas opet prevariti”. Ismijava se s njihovom ograničenošću ( u svojoj pjesmi “Seńoritos” ) zbog koje oni nisu mogli razumijeti suštinu avangardnih vremena pobune mladih prema kojima se ponašaju “sektaški”. Po Lópezu oni su samo neki “novi gospodičići” koji su uvijek (unaprijed) negdje raspoređeni. Oni su samo “gospodičići koji se igraju revolucije/ tako se oni brinu o onima s dna/…/ ratuju s mirom i ljubavlju/prekoravajući poput Greenpeacea/ i neku krasnu zvijezdu rocka/ koja je došla da opere svoju lovu ovdje”. Po njemu WHO-ovci zagovaraju “defetizam”, odvraćanje od radikalne akcije jer po njima “Svjet svijetli potpuno isto/ i nije to krivnja povijesti/ jer sa svim su plakatima već mahali u zadnjem ratu”. Kada WHO-ovci pjevaju “smijat ću se pred općom promjeom/ vratit ću se na svoje mjesto i igrati svoju ulogu/ isto ko i jučer/ i kleknut ću i preklinjati : Nećete nas ponovo prevariti” ili “Nema ništa na ulicama/ što mi izgleda drugačije/ oznake su se promijenile/ i lijevi put/ sada je desni/ i sve su brade izrasle preko noći do zore/ Skinuti ću šešir pred novim ustavom/ Ne daj da te prevare ponovo/ Ne ! Ne !/ Yeah !/ Predstavljaju ti novog šefa/ jednakog ko što je bio i onaj prije” - to je za njega, iz njegove radikalno lijeve meksičke latinoameričke perspektive, gotovo ravno izdaji.
Osamdesete godine zaista donose promjene i u ovaj dio svijeta koji je puno više zasičen nasiljem, terororom, političkim diktaturama, represijom, imperijalnim ambicijama gospodara svijeta i strašnim socijalnim nejednakostima, tenzijama i nepravdama od mnogih drugih dijelova svijeta. Zato je teško “europskim očima” objektivno promatrati i na osnovu toga suditi o “istinama” latinskoameričke zbilje i o karakteru njihovog zahtjeva za potrebom “revolucionarne promjene” postojećeg stanja. Kako danas tako još više ranije. U svakom slučaju velika je greška, koju stalno uporno ponavljamo, podcijenjivati politički kapacitet kao i kulturni, civilizacijski, umjetnički i svaki drugi značaj ovog dijela svijeta i njegov jak utjecaj na budućnost svih nas. Zbog toga se u godinini obilježavanja 50-te godišnjice Woodstocka vrijedno prisjetiti Avándaro Festivala i društvenog okružemja u kojem je on održan a posebno u svjetlu velikih promjena do kojih je u međuvremenu u Meksiku došlo.

Oznake: jedrilica, Sunce


- 09:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.