Marin Jurjević o svemu

< ožujak, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

31.03.2020., utorak

ERNESTO CARDENAL OTIŠAO JE MEĐU ZVIJEZDE


U nedjelju , prvog dana ožujka 2020. godine, u svojoj 95-toj godini umro je u Managvi, glavnom gradu Nikaragve - Ernesto Cardenal, jedna od posljednjih mitskih figura Latinske Amerike. Nakon Cardenalove smrti Juan José Tamayo, direktor “Cátedre de Teología y Sciencias de las Religiones “Ignacio Ellacuria” s Universidad Carlos III u Madridu nam je biranim riječima barem donekle pokušao približiti lik Ernesta Caedenala i objasniti kakav nas je to čovjek napustio i otišao u jednu drugu stvarnost u koju je tako duboko i iskreno vjerovao. Po Tamayu, otišao je “ teolog i pjesnik, mistik i političar, svećenik i prorok, nikaragvanac i građanin svijeta, monah i revolucionar, borac i esteta, solidarist i usamljenik, komunist i evangelik, kršćanin i marksist , vjernik i anti-idolatrik, čovjek s ovog i s onog svijeta”.
Može li uopće više suprotnosti biti sažeto u jednoj jedinoj rečenici odnosno u jednom jedinom čovjeku ? Naizgled teško ! Ali upravo je ovim riječima izražena sva kontradiktorna suština latinskoameričkog podneblja koje je taj plodni humus iz kojeg je iznikla i veličanstvena figura Ernesta Cardenala. Društveni, politički, kultorološki, povijesni i svaki drugi “eruptivni karakter” Latinske Amerike ponekad porađa ovakve jedinstvene osobe koje nisu omeđene nikakvim oštrim rubovima ili granicama, ljude koji su sazdani od nevidljivog tkanja međusobno naizgled neposjivih elemenata koji stvaraju i koji se stapaju u jednu novu cjelinu i jedinstvenu dimenziju stvarnosti i osobnosti. U tom smislu Ernesto Cardenal je najoriginalniji proizvod Latinske Amerike ali istovremeno i neponovljiva pojava “sui generis”. Ta disharmonična polifonija različitih elemenata složila se u jedinstvenost Ernesta Cardenala, u jedan bogati i bujni, nadvremenski, univerzalni umjetnički i praktičko djelatni mozaik. U tom spajanju i amalgiranju naizgled međusobno nespojivog krije se suština magičnosti one vrste stvarnog, opipljivog realizma koje vrije u djelima ali i u konkretnim životima mnogih latinskoameričkih ljudi, umjetnika i kreativaca. Pojam “magičnog realizma” samo donekle pogađa bit tog “čuda koje čudo nije” - nego je ponekad samo najoporija tegobna realnost. Zato analitičar “El Paisa” Claudio Álvarez i može tvrditi kako je Cardenal u tom kompliciranom mozaiku od kojeg je bila satkana njegova osobnost, njegovo umjetničko djelo kao i njegov konkretan politički i društveni angažman, u svoj toj gotovo nadrealnoj pluralnosti - nikada nije dozvolio da dođe do međusobnog isključivanja ali ni preklapanja različitih elemenata te cjeline jer je “svako od njegovih ( različitih ) životnih iskustava obilježavala koherentnsot” ili, kako bi on to jezgrovito izrazio: “Čuli su se različiti glasovi ali samo jedna misao”. Ali jako bi pogriješili ukoliko bi Ernesta Cardenala pokušali izjednačiti s nadrealistima ili meksičko-čileanskim “infrarealistima” koji 60-tih i 70-tih godina XX stoljeća žele radikalno “ispuhati”, “raznijeti” mozgove “službene kulture”, kao što bi to rekao njihov idejni guru Roberto Matta.
Ernesto Cardenal postaje planetarno poznat 4. ožujka 1983. godine kada svi svjetski mediji objavljuju sliku ovog velikog pjesnika, revolucionara i svećenika i tadašnjeg ministra kulture u prvoj sandinističkoj vladi kako skromno kleći na svojoj desnoj nozi pred Papom Ivanom Pavlom II koji ga ukorava nasred aerodroma u Managvi prilikom njegove prve posjete Nikaragvi nakon rušenja somozističke diktature i dolaska Frente Sandinista de Liberación Nacional ( čiji je Cardenal bio član ) na vlast.
Jedan od glavnih ciljeva papinog dolaska u Nikaragvu bilo je ušutkivanje probuđenih Teologa Oslobođenja čiji je istaknuti pripadnik bio i Ernesto Cardenal. Papa nije krio kako mu je cilj da žestoko ukori lijevo orijenterine i poltički angažirane svećenike “narodne crkve” zbog njihovog direktnog angažmana u oružanoj revoluciji ali i u novoj vlasti u Nikaragvi. Zato je Papa tako prijeteći stajao na aerodromu nad ovim svećenikom i ministrom kulture u novoj nikaragvanskoj vladi oštro gestikulirajući svojim prstom nad glavom neukrotivog svećenika govoreći mu kako hitno “mora regulirati svoju situaciju” s Crkvom... Ali ovom svjetski poznatom slikom i čitavom tom scenom nije dominirao moćni Rimski Biskup, Sveti Otac, Papa Ivan Pavao II, Wojtyla - nego lik klečećeg, blago nasmješenog skromnog bijelobradog pjesnika s njegovom neizbježnom crnom beretkom na glavi koji je šutke slušao ovaj javni prijekor Pontifexa Maximusa. Papa je odlučno odbio da mu ovaj svećenik-revolucionar poljubi ruku i da mu udjeli svoj blagosov.
Kasnije je Ernesto Cardenal opisujući tu scenu naoisao u svojoj autobiografiji : “Kako mu ja nisam odgovorio ništa on je ponovio svoju opomenu dok su ga pratile sve svjetske kamere” dodajućii kako je “Papi nedostajalo poštovanje naroda” jer je preko pola miljuna okupljenih vjernika nakon Papinog govora u kojem je on kritizirao revoluciju počelo uzvikivati: “Crkva siromašnih...Crkva siromašnih !” i “Između kršćanstva i revolucije nema kontradikcije !”. Papa im je, van protokola, odgovorio citatom iz Evađelja po Ivanu: “Čuvajte se lažnih proroka” upozoravajući ih na “vukove u janjećoj koži” nakon čega je gomila okupljenih vjernika počela vikati ne dozvoljavajući mu da nastavi svoj govor iako je Wojtyla uzaludno uzvikivao: “Papa želi govoriti !”. Ta scena ostati će vječni simbol Cardenalovog sukoba s najvišom crkvenom hijerarhijom zbog njegovog opredjeljenja za Revoluciju. Papa Wojtyla nije volio sandiniste i to uopće nije krio. Imperativno je zabranio nikaragvanskim svećenicima da ulaze u novu vladu. Kako Ernestu Cardenalu ni na kraj pameti nije padalo da posluša Papu pa i pred prijetnjom ekskomunikacije, konzekvence su bile neizbježne. Zato će ga poljski Papa 4. veljače 1984. godine suspendirati “a divinis” zabranjujući mu daljnje obavljanje svećenićkih dužnosti. Osim njega Papa je također “suspendirao” i Fernanda Cardenala, Ernestova mlađeg brata…inače jezuita, revoluconara i teologa oslobođenja, ministra obrazovanja u sandinističkoj vladi i svećenike-sandiniste pripadnike teologije oslobođenja Miguela d’Escotoa i Edgara Parralesa.
Ta će Wojtylina zabrana trajati skoro 35 godina sve dok ih u veljači 2919. godine nije ukinuo argentinski papa Franjo. Vijest o ukidanju ove “anateme” bolesni Cardenal je primio u bolnici u Managvi, mirno - odbijajući bilo koje privilegije koje mu je ponovno svećeništvo donosilo kao što je odbijao i sve druge privilegije a posebno one proistekle iz njegovih neizmjernih revoluciocionarnih ili nekih drugih, a ponajmanje impozantnih pjesničkih zasluga.
Ernesto Cardenal rođen je 20. siječnja 1925. godine u Granadi u “jednoj od najpoštovanijih nikaragvanskih familija”, kako će on to sam kasnije napisati u svojoj autobiografiji. Bila je to vrlo bogata obitelj i “loza” čiji su se pripadnici generacijama bavili trgovinom. Djetinjstvo provodi u “La Casa de los Leones” ( “Lavljoj Kući” ). Po njegovim riječima to je bila “najelegantnja kuća” u Granadi ukoliko ne računamo Katedralu koja se nalazila točno nasuprot nje na centaralnom gradskom trgu. Familija mu je namjenila odvjetničku karijeru ali je Ernestov otac popustio pred dječakovom strasnoj zaljubljenosti u književnost. Tako mladi Cardenal odlazi na studje u Ciudad de México gdje upisuje “Filosofia y Letras” ( Filozofiju i Knjževnost ) na El Colegio Centroamérica pri najvećem latinskoameričkom sveučilištu “Universidad Nacional Autónoma de México” a zatim odlazi u Sjedinjene Američke Države i nastavlja svoje studije na Columbia University u New Yorku. Od 1949. godine putuje Europom a 1952. godine osniva malu izdavačku kuću “El Hilo Azul” (“Plavi Konac”). Već tada se opredjeljuje za direktan društveni angažman pa 1954. godine sudjeljuje u neuspješnom oružanom pokušaju rušenja diktatora Somoze ( “La Rebelión de Abril” - “Travanjska Pobuna” ). Osim književosti i direktnog angažmana na promjeni stvarnosti osjeća i vrlo snažnu vokaciju prema vjeri pa 1957. godine pravi radikalan zaokret i odlazi u trapistički samostan Gethesmani u Kentaky-ju ( USA ). Taj će potez ostavit duboki, neizbrisiv trag i sudbinski utjecati na cijeli njegov budući život.
Odlazak u samostan otkriva nam svu kompleksnost i bogatstvo Cardenalove osobe koja je bila prekrcana različitim vidovima ljubavi - što će kasnije zbunjivati mnoge analitičare koji su se bavili njegovom osobom i njegovim djelom . U prvom tomu svojih sjećanja nazvanih “Vida Perdida” (“Izgubljeni Život”) u kojem se bavi svojom mladošću, on piše: “Nisam bio ispunjen s ničim drugim osim s Bogom - s onim što je on znao a ja nisam”. U to vrijeme, kako nam sam otkriva, razdirali su ga osjećaji između “romantićne ljubavi” koja mu se desila i religioznog poziva - ali nakon ulaska u samostan piše svojim roditeljima: “Ne možete ni zamisliti koliko je sretno ovo moje putovanje. Osjećam se kao da se nalazim na medenom mjesecu”. U samostanu Gethesmani Cardenal neće doživjeti samo vjerski nago i izuzetno snažan politički utjecaj kojeg će na njega izvršiti ključna figura u njegovom životu. Naime tamo će se susresti s piscem i mistikom Thomasom Mertonom koji je u samostan stigao godinu dana ranije kao profesor. On će biti Cardenalov učitelj ali uskoro i prisni prijatelj . Merton će gotovo sudbinski utjecati na čitav daljnji Cardenalov život. U stvari on je već ranije imao snažan utjecaj na Cardenala pošto je on prije dolaska u samostan pročitao sve njegove knjige a neke je čak i prevo na španjolski .
Thomas Merton utjeće na Cardenalovo prihvaćanje koncepta politički angažiranog kršćanstva što je nikaragvanskom pjesniku, koji ionako vjeruje da mu je Bog povjerio posebnu misiju i koji je već imao revolucionarno iskustvo neuspjelog rušenja Somozine diktature, omogućilo da spoji kršćanstvo s konkretnim revolucionarnim, oružanim angažmanom a što će kasnije teoretski osmisliti kroz razvoj i uobličavanje koncepta Teologije Oslobođenja. Cardenal će sam postati nezaobilazna figura Teologije Oslobođenja koja je svoje sjeme duboko zasadila na biskupskoj konferenciji u Medelliínu ( Kolumbija ) 1968. godine. Cardenal se radikalizira u skladu s tadašnjim kontinentalnim političkim gibanjima. Poseban utjecaj na njega vrši kolumbijski svećenik Camilo Torres koji je bio prvi svećenik koji uzima oružje u ruke da se bori protiv društva nepravdi i ugnjetavanja. Taj svećenik- gerilac, preteča teologije oslobođenja koji spaja marksizam i kršćanski socijalni nauk… gine i postaje jedna od najvećih latinskoamerička ljevičarskih ikona. Kubanska revolucija također će jako usmjeriti Cardenalov politički razvoj. Tako mu je ulazak u trapistički red ( samostan ) pomogao da razvije ne samo svoj kasniji politički profil nego i poseban literalni stil koji uključuje i poemu “Hora de Cero” ( “Nulti Sat” ) u kojoj će 1957. godine napisati kako “Raj nikada nije postojao” jer “Raj je u budućnosti”. Po njemu “Biblija priča o mitu raja, ali to je samo mit. Charles ( Darwin ) je dokazao da u ljudskoj evoluciji nikada nije postojao takav raj”. Poema “Hora de Cero” je jasno iskazala njegovu averziju prema latinskoameričkim desničarskim diktaturama a posebno Somozinoj diktaturi u njegovoj rodnoj Nikaragvi.
Cardenal 1965. godine izaziva potres svojom “Molitvom za Marylin Monroe” ( “Oración por Marylin Monroe” ) u kojoj moli Boga za spas duše najvećeg sex simbola sredine XX stoljeća. Cardenal piše: “Gospode primi ovo dijete cijelom svijetu znano po imenu/ Marylin Monroe iako to uistinu nije njeno pravo ime/ ( ali ti poznaješ njeno pravo ime, ime siročeta/ silovanog u/ devetoj godini/ i trgovkinje koja se pokušala ubiti u šesnaestoj )/ i koja sada dolazi pred tebe bez ikakvog make -/ upa bez svojeg agenta za odnose s javnošću/ bez fotografa i bez potpisanih autograma/ poput osamljenog astronaut suočenog s/ galaktičkom noći/ Još kao mlada sanjala je sebe golu u crkvi/ ( kako piše u TIME magazine )/….Ona je samo glumila po scenariju koji smo joj dali/ - Scenariju naših osobnih života - a to je bio jedan/ apsurdni scenarij. Oprosti joj Gospode i oprosti nama ostalima/ zbog našeg 20th Centuryja/ zbog te super - kolosalne produkcije na kojoj smo/ svi radili/ Gladovala je za ljubavi a mi smo joj ponudili/ sredstva za smirenje…..Našli su je mrtvu s rukom na telefonu/ A detektivi nisu mogli otkriti koga je to htjela/ nazvati/ Bila je/ poput nekog tko je izabrao jedini prijateljski glas/ i čuje samo onaj snimljen na kazeti koji kaže:/ WRONG NUMBER/ ili poput nekog ranjenog gangster/ koji posiže u grču za isključenim telefonom/ Gospode:/ Tko god je bio taj kojeg je željela nazvati/ i nije ga nazvala ( možda je to bio nitko/ ili Netko čiji broj nije zapisan u telefonskom/ imeniku Los Angelesa )/ odgovori joj na poziv Ti !”
Iste te 1965. godine postavljen je za svećenika u Nikaragvi. Njegov se crkveni život odvija pod utjecajem II Vatikanskog koncila i revolucionarnih gibanja u Latinskoj Americi. Ubrzo formira kršćansku zajednicu, gotovo monašku komunu na jednom od otočića arhipelaga Solentiname na jezeru Cocibolca. Zajednicu će činiti jedna kršćanska kongregacija koju čine seljaci i ribari koje Cardenal uči izradi skulptura, pisanju poezije i naivnom slikarstvu, izradi rukotvorina…Tu će držeći svoje “seljačke mise”, živeči u skromnoj kolibi, spavajući na malom drvenom krevetu na kat, okružen knjigama, vodom i egzotičnim biljkama, divljim lišćem i mirom dobiti inspiraciju za pisanje svojeg slavnog “Solentinameskog Evađelja” (“El Evagelico de Solentiname” ) nakon čega postaje svjetski poznat pjesnik. U to se vrijeme sve više približava i uključuje se u “Frente Sandinista de Liberación Nacional - FSLN i njihovoj revolucionarnoj borbi. To su bila zaista turbulentna vremen. Cardenal čak potajno u svoju malu kršćansku komunu dovodi Julia Cortázara koristeći priliku što je ovaj slavni argentinski autor “Rayuele” došao u susjednu Costa Ricu. Somozin režim, naravno, mladog svećenika pjesnika Ernesta Cardenala, učenika Thomasa Mertona smatra pobunjenikom, gerilcem FSLN-a i svojim neprijateljem. I ništa tu oni nisu pogriješili.Zato i ne ćudi što Ernesto Cardenal nakon pobjede Sandinista i pada somozističke diktature postati ministar kulture u novouspostavljenoj revolucionarnoj sandinističkoj vladi.
On je bez ikakve sumnje jedan od nekolicine najznačajnijih latinskoamerilkih pjesnika XX stoljeća i sigurno spada samom vrhu svjetske književnosti. “Canto Cósmico” Ernesta Cardenala ( 1992. ), “Cantos de vida” i “Esperanza” njegovog sunarodnjaka Rubéna Daría i “Canto General” čileanca Pabla Nerude vjerojatno su najutjecajnija djela latinskoameričke poezije uopće. Poezija je bila dom u kojem je obitavao Ernesto Cardenal i možda je jedan od onih koji su na najdoslovniji način potvrdili Heideggerovu misao da je “jezik kuća bitka”, odnosno istinska kuća ljudskog bića. Juan José Tamayo kaže da je Cardenal bio “mistik s nogama na zemlji”. Razvio je poseban senzibilitet za latinoameričke indiose i jak “espíritu antiyanki” ( “antijenkijevski duh” ) kojeg je kod njega tako obožavo njegov učitelj i duhovni otac, filozof, mistik, teolog i trapistički redovnik Thomas Merton. Cardenal je politički, literalno i socijalno odan stvari Revolucije pa dužnost ministra kulture obavlja u skladu sa svojim idejama “kršćanskog oslobođenja” koje dnevn živi u praksi. On u stvari živi ritmom Utopije kao i svaki pravi revolucionar. Njegovo “ne-mjesto” bila je njegova kršćanska komuna Solentiname. Držao se one misli Oscara Wildea koji kaže: “Zemljopisna karta na kojoj nije označena zemlja Utopija ne zaslužuje ni da se pogleda”. Cardenal nije volio rasprave o Utopiji nego ju je zbiljski živio, radio na njenom ostvarenju, požurivao njen dolazak, pomalo naivno kao što to radi svaki revolucionar-romantičar ali uvijek bez ikakve žurbe, ustrajno i doslijedno. On smatra da ako povijest već ima kraj onda taj kraj ne smije biti fatalan nego sretan….a da bi to bilo tako Čovječanstvo mora ići “stazom bratstva i sestrinstva”.
Cardenal je stalno istraživao i “druge svjetove” : u umjetnosti, znanosti, filozofiji, religiji, narodnim znanjima, svom unutarnjem životu, Svemiru…On sam je predstavljao inkarnaciju susreta znanosti, religije, mistike i poezije. On zato piše kako “u znanstvenim činjenicama nalazim puno mistične i pjesničke inspiracije. Zato se već dugo vremena moja poezija hrani znanošću.” Bogu se približava na interdisciplinaran način tvrdeći da je “kraj” nama potpuno neshvatljiv i “nepristupaćan”. I on, poput Mertona, tvrdi da je Boga moguće spoznati jedino kroz ljubav. Svoju mladost smatra “izgubljenim životom” ( “vida perdida”) moto Oscara Wilda: “Nisam dovoljno mlad da bih sve znao”. Zanimao ga je Kozmos i bavi se proučavanjem zvijezda - otvorenim očima gledajući u beskraj svemira.
U svojoj najzrelijoj dobi, 2007. godine kada sandinisti ponovo osvajaju vlast u Nikaragvi, Ernesto Cardenal dolazi u sukob sa sandinističkim vodstvom a prije svega s Danielom Ortegom i njegovom suprugom Rosario Murillo ( koji de facto dijele vlast međusobno ). Zbog toga na suptilan način postaje predmetom njihovog političkog progona. Ali usprkos tome u niti jednom trenutku on ne odustaje od svog revolucionarnog opredjeljenja. Za BBC 2007.godine na pitanje o odnosu svećenićkog položaja i nasilja odgovara kako je protiv Smozine diktature “jedni mogući put bila oružana borba”. U tom istom intervjuu za BBC kaže: “Takvo kršćanstvo koje smo tada vidjeli u Vatkanu nije bilo ono kršćanstvo koje je Krist htio za Crkvu; ali moja vjera je vjera u Krista a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Krista ja ostajem uz Krista !” a 2012.godine, kada prima Premio Iberoamericano de Pesia Reina Sofia izjavljuje: “Moja je poezija socijalno i politički opredjeljenja ili, bolje rečeno, revolucionarna.”
2018. godine će otvoreno stati uz nikaragvanske prosvjednike optužujući vrh vlasti za zločine i suspenziju demokratskih sloboda. Ortegu naziva diktatorom. Protiv njega podižu neki nekakav imovinski spor i sud donosi presudu o ogromnoj novćanoj kazni ( 800 000 dolara ) koju bi on trebao platiti jednom njemačkom državljaninu. Cardenal odbija bilo što platiti i traži da ga se zatvori ali vlasti donesenu presudu “zamrzavaju”. On kaznu ne plaća a režim ga se ne usuđuje uhapsiti. U intervjuu za Deutsche Presse Agentur ( DPA ) izjavljuje kako je “tijekom puno godina ponavljao jednu molitvu iz “Psalama”: “Gospode, uradi da ponovo budemo ono što smo bili! I čuo me !”. Tu je mislio na aktualne socijalne pokrete u Nikaragvi, angažman mladih i pojavu “istinskih sandinističkih snaga” koje on podržava ( Movimiento Renovador Sandinista - MRS ). Bio je nekoliko puta predložen za Nobelovu nagradu za književnost, doktor je “Honoris Causa” na Universidad por la Huelva, nositelj je francuskog ordena “Legije Časti”, dobija “Premio de Poesía Pablo Neruda” a pri kraju života urugvajsku “Premio Internacional Mario Benedetti” koju posvećuje adolescent Álvaru Conradu koji je ubijen u uličnim anti-Orteginim prosvjedima u Managvi. Desetak dana prije njegove smrti, 20. siječnja 2020.g. na Cardenalov 95. rođendan španjolski izdavač TROTTA izdao je “Čudo do 1200 stranica”, knjigu poezije Ernesta Cardenala s naslovom “Pesia completa” koja je promovirana u Casa de América u Madridu. Knjigu je priredila María Ángeles Pérez koja je ujedno i autorica njegove antologije “Hidrógeno enamorado” (“Zaljubljeni Hidrogen”). Ovaj veliki pjesnik koji je još 1979. godine izjavio za sebe da je on “kršćanin i marksist” i kako su “kultura i revolucija ista stvar” a puno godna poslije da je “Daniel Ortega ubio pokret zbog svojih osobnih ambicija” cijei je svoj život, kako to kaže María Pérez on nastojao “imenovati jednu kolektivnu istinu utemeljenu u ljubavi”.
Nakon njegove smrti nikaragvanska poetesa i njegova velika prijateljica Gioconda Belle, autorica “El país bajo mi piel” (“Zemlja pod mojom kožom”) napisala je: “Otišao je mirno i slatko u kozmos o kojem je pjevao”….”Ne treba plakati nego slaviti život poput njegovog, dosljedan i kreativan, neumoran 95 godina”. Na misi koja se nakon njegove smrti, uz kovčeg s njegovim tijelom, održavala u La Catedral Metropolitana de Managua desio se incident kada su pristalice Daniela Ortega počeli pjevati himnu FSLN-a i uzvikivati. “Živio FSLN !”, Živio Daniel !”, “Poštujte zastavu !”…a sandinistički disidenti i Cardenalovi štovatelji uzvratili pjevanjem nacionalne himne i uzvicima “Živjela slobodna Nikaragva !”, “Pravda !”, “Demokracija !”….Nakon ovog incidenta najbliži prijatelji velikog pjesnika sahranjuju ga tajno u petak 6. ožujka ( umjesto u subotu kako je bilo najavljeno ) da bi izbjegli moguće nove icidente. Kremiran je u Managvi a urna s njegovom prahom odnesena je na otok Mancarrón arhipelaga Solentiname. Sahranjen je ispod kamena gdje su pokopani “heroji i mućenici Solentinamea”, sandinistički gerilci Laureano Mairena, Elvis Chavarría, Alejandro Guevara i drugi članovi kršćanske zajednice koju je osnovao i predvodio Cardenal. U subotu je otok bio prepun pjesnikove rodbine i štovatelja koji su došli na njegov poslijednji ispraćaj ali on je već bio sahranjen. Vlada Daniela Ortege proglasila je trodnevnu nacionalnu žalost zbog smrti Ernesta Cardenala. Tako je revolucija još jednom na području Latinske Amerike svojom magičnom rukom ispisala ovu pomalo nadrealnu priču o jednom neobilaznom čovjeku koji je svoj život utkao u mozaik ljudske povijesti na nezaobilazan način.







Oznake: more, ljeto


- 09:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.