Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

25.05.2020., ponedjeljak

"LE CHARME DISCRET DE LA COVID 19"



Kada je Luis Buńuel snimio svoje slavne filmove “Diskretan šarm buržoazije” ( 1972.g ) i “Fantom slobode” ( 1974.g ) oslikavajući svojim satiričkim genijem “dopadljivu dekadenciju”buržoazije , besmisao i svu apsurdnost njenog lažnog morala i dosadno-monotoni repetitivni karakter njihovog načina života u vremenu velikih društvenih preturbacija, nemira i zahtjeva za promjenom ( vrijeme Vijetnamskog rata, pobune mladih, nezadovoljstva “marginalnih” itd ) onda je svojom preciznom redateljskom rukom razgolio svu nemoć i društvenu nepotrebnost, suvišnost tih licemjernih lažnih “elita” i vladara svijeta koji proživljavaju duboku hipokriziju svih svojih kompromitiranih vrijednsti. Buńuelov “Fantom Slobode” bio je na izvjestan način ujedno i odavanje počasti Marxovom “Bauku Komunizma” kao simbolu prijetnje rušenja čitavog tog pomno izgrađenog kompleksa nagomilanih lažnih vrjednosti na kojima se temelji svijet tih “nepotrebnih ljudi”, “komedijaša povijesti”. Naravno da Buńuel kao jedan od najbriljantnijih predstavnika nadrealizma svojim žestokim cinizmom upozorava na svu apsurdnost čnjenice da takav “isprazni stalež” uopće postoji a kamo li da vlada s bilo kim a kamo li cijelim Svijetom.
DEKOLONIZACIJA IDEJA U DOBA PANDEMIJE
Aktaulan pandemija virusa COVID 19 poput Buńuela dovodi u pitanje sve suvremene vrijednosti, raspored snaga i temelje aktualnog tipa globalne zajednice neoliberalnog kapitalizma. Ona istinski dovodi u pitanje način reprodukcije života kako pojedinca tako i totaliteta društva u kojemu živimo. Tako je “Centro Latinoamericano de Análisis Estratégico” objavio kako je ova pandemija pokazala kako su “zemlje globalnog Zapada” potvrdila kako je ekstremni individualizam doživio slom. Ova zdravstvena kriza svakim se danom sve više legitmira kao kriza postoječeg tipa kapitalizma i kao kriza nositelja svjetske dominacije. U tom vrtlogu zbivanja rađa se šansa “nove dekolonizacije” - dekolonizacije ( zarobljene ) misli. Argentinski Universidad de Lanús u travnju o.g. je izdao publikaciju “Pensamiento nuestroamericanos en el siglo XXI” - “Doprinosi epistomološke dekolonizacije” u kojoj se razvijaju teze o nužnosti izgradnje alternative postojećem neoliberalnom modelu društva koji je u Latinskoj Americi nasilno implantiran krvavim vojnim pučem u Čileu 1973.g. kada je srušena legitimna vlast predsjednika Allendea i instaliran general Pinochet kako bi Freedmanova Čikaška ekonomska škola u koprodukciji i pod sponzorsvom Bijele Kuće u kontroliranim uvjetima kombinacije vojno-fašističke diktatorske političke vlasti u praksi primjenila i provjerila kako funkcionira filozofiija “magične ruke tržišta”. Taj, u najbukvalnijem smislu, zločinački eksperiment provodio se u stvarnom životu jednog stvarnog društva nad stvarnim ljudima. Eksperimentiralo se s neoliberalnim ekonomskim modelom koji je tisuće čileanskih domoljuba koštao života ali je zato Miltonu Freedmanu osigurao slavu i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Što bi Buńuel rekao: “buržoazija se malo zaigrala” na tuđem terenu ali su zato gurui slobodnog tržišta i negatori potrebe za socijalnom Državom dekorirani najvišim odličjima jednne trule, dekadentne svjetske zajednice elitnih licemjera. Postoji li uopće veći apsurd od toga ? Zar je uopće moguć veći primjer funkcioniranja lažnog morala kao jednog od temelja naše suvremene zbilje ?
Osim toga, kriza izazvana COVID-om 19 pokazala je nemoć suvremene globalne zajednice temeljene na neoliberalnoj doktrini kao tobože neupitnom “božanskom” ekonomskom zakonu. Bit same univerzalne ljudske “demokratske zajednice” duboko je dovedena u pitanje. Zbog toga je sasvim razumljivo da se u nastaloj krizi javljaju ne samo kritike nego i točke otpora “uvozu ideja” i nametnutoj “neoliberalnoj filozofiji života” iz koje je proizišao i dominantni ekonomski model suvremene epohe koji je posljedično izazvao katastrofalnu praksu u kojoj su zaštičeni samo pojedinci a o kolektivnom zdravlju zajednice više nitko ne brine jer je i ljudsko zdravlje postalo nešto što se ne štiti samo po sebi nego je tržišno posredovano kao i svaka druga roba. Postojeća svjetska kriza nije stoga samo zdravstvena nego i strukturalna, višeznačna i višeslojna kriza koja je toliko duboka da joj se kraj još uvijek ne nazire. Zato se na različitim točkama Svijeta traže zamjene za postojeće importirane kognitvne modele zapadnih društava koji su nametnuti svima ostalima. Traže se nova, kreativna rješenja za prevladavanje ove krize. Sjevernameričko europska misao se nametnula kao univerzalna a ova kriza se potvrdila upravo kao univerzalna kriza i kriza ovakvog tipa “univerzalnosti” tako da je sam smisao zajednice temeljene na neoliberalnoj zapadnoj logici došao u pitanje. Baš zato John William Cook govori o nužnosti “dekolonizacije misli” kao osnovnoj pretpostavci za izlazak iz postojeće katastrofalne situacije.
“DEMOKRATSKI KOMUNIZAM” KAO RJEŠENJE
Kaos donosi korist onima koji ga namjerno proizvode ali kaos i histerija koji su nasastali pandemijom koronavirusa teško da su namjerno izazvani. Oni su samo logična posljedica neoliberalnog kapitalizma koji je do sada “programirani kaos” koristio za svoje sebične špekulativne interese da bi na kraju sam izazvao potres i urušavanje vlastitih temelja zbog nesposobnosti da zaštiti javni interes. To je sasvim logično jer je taj tip kapitalizma istreniran i usmjeren jedino ka zadovoljavanja privatnih interesa privilegiranih. Sada se pokazalo da nikakva privilegija ne može osigurati “privatno zdravlje” ukoliko nije osigurano “kolektivno zdravlje”,odnosno zdravlje zajednice. Ali spominjanje kolektiviteta i zajednice kontrolorima Svijeta uvijek poltički miriše na opasno ljevičarenje ili neku od neokomunističkih derivacija onih teoretskih modela koji su služili za zastrašivanje ljudi strašnim “baukom komunizma” i “otimanjem privatnih sloboda”. Apsurd je u tom što upravo privatne slobode nikada nisu bile ugroženije kao što su to danas što je logična posljedica nametanja sebičnosti i društvene atomizacije kao vrhovnog općeg principa postojanja.
Odavno su postojali oni koji su Smrt izjednačavali s krajnjim izjednačavanjem svih ljudi koji su pred njom na kraju svog Života napokon postajali isti. Ali, to i nije baš tako u zajednici u kojoj je sve posredovano tržištem - pa tako i sam Život. Naime i Život i Smrt su na najapsurdniji mogući način postali nekom vrstom “kvazirobe” pošto su bogati mogli Smrt do određene mjere odgoditi kupovinom skupih zdravstvenih usluga, odnosno samog Života ( dok se istovremeno ubrzano dokidala zdravstvena briga društva za sve ostale) što je za pauperizirane slojeve značilo ubrzanje napuštanja ove “doline suza”. Njima je možda još jedino ostalo ufanje u neki bolji “onostrani svijet” i kvalitetniji “zagrobni život” uzdajući se nadrealni stav don Mladena Parlova, dekana splitskog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, kako je “za nas kršćane manje važno hoće li osoba živjeti….To je manje važno, važno je u kakvom stanju umire. Važno je umire li pomiren s Bogom.” Zato su u uvjetima velikih kriza, neizvjesnosti i straha od smrti Božji Hramovi uvijek bili prepuni očajnih kandidata za umiranje !
Ali i bogati su sada isprepadani COVID-om 19 jer u vihoru širenja pandemije on pogađa i njih. Taj sićušan nevidljivi virus kao da je napokon uspio “demokratizirati nepravednu stvarnost” koja već predugo u svom neoliberalnom divljanju proizvodi nepremostive razlike i širi neviđenu nepravdu i razlike među ljudima. Ali sada je COVID 19 natjerao čak i moćne kontrolore postojeće zbilje da panično napokon počmu poduzimati mjere zaštite svih ljudi jer im je postalo jasno da jedino tako mogu zaštititi i sami sebe. Naravno da je to poprimilo i svoj političko-filozofski smisao i raspirilo rasprave među najpoznatijim socilozima, filozofima itd - pa je tako nezaobilazni i uvijek provokativni Slavoj Žižek najavio povratak “demokratskog komunizma” kao jedinog logičnog način izlaska iz ove krize. Ta teza o spasonosnom komunizmu kao rješenju postojeće neefikasnosti u obračunu s COVID-om 19 i efikasnom obliku organiziranja buduće gobalne zajednice ljudi sasvim je očekivano izazvala pravu intelektualnu buru. Digitalna “coronoliteratura” se već u travnju 2020.g. tako pojavljuje kao poseban fenomen . Hit digitalna knjiga “Juha iz Wuhana” ( “Sopa de Wuhan”) objedinjuje tekstove petnaestak filozofa na ovu temu a Žižek hitro izdaje i svoje najnovije e-djelo “Pandemic ! Covid - 19 shakes the world”. Rasprava još uvijek plodonosno traje tako da je COVID 19 spasonosno oživio ponešto zamrlu svjetsku filozofsku scenu.
SMRT I SLOBODA
Svi ljudi su, a ne samo pjesnici kao što nas je učio A.B. Šimić, “čuđenje u svijetu”. Tako je ponovo vječna tema Smrti uletjela u fokus svakog ljudskog bića ma gdje se on trenutno nalazio. A čovjek ko čovjek, isprepadan i predoziran naplavinama informacija upitne kvalitete uglavnom se uzaludno pokušava skriti od nje držeći se kao svog vrhovnog kategorijalnog imperativa one narodne mudrosti koja nas zdravorazumsko-alanfordovski uvjerava u neupitnu istinu jednostavne tvrdnje kako će upravo “mene najviše pogoditi moja vlastita smrt”. Doduše ne razumiju pri tom kako u stvari tako samo potvrđuju Demokritovu misao kada je još davno upozoravao kako “bježeći od smrti ljudi trče za njom”. I tako kao da je svaki on nas na neki način postao onaj Bergmanov vitez koji u njegovom kultnom “Sedmom pečatu” ( 1957.g ) igra šah protiv Smrti ne bi li nekako produžio vlastiti život.
Ali dok se svatko od nas bori za svoj vlastiti život izgleda da nas za živote drugih i nije baš previše briga. Jer kako inače objasniti da oko 9 miljuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, odnosno da samo zbog gladi umire 24 000 ljudi dnevno. Od toga su 5.5 miljuna djeca mlađa od 5 godina. Dakle mi živimo u svijetu u kojem svaka 24 sata od gladi umre 15 000 djece. Od toga je 7 000 djece koja nisu doživjela niti mjesec dana života. To su podaci OUN i UNICEF-a koji izgleda ne uzbuđuju nikoga.
A onda je s pandemijom koronavirusa Smrt pokucala i na vrata najrazvijenijih svjetskih društava. Je li netko ikada upalio društveni alarm zbog činjenice koju potvrđuje OUN a koja kaže da se godišnje ugasi 50 000 života žena i djevojčica koje su žrtve rodnog nasilja ? Kolektivni mačistički duh jedna je od mnogih posljedica neoliberalnog stila života unipolarnog kapitalizma koji ostvaruje neviđene profite i u okviru kombinirane “duhan-alkohol” industrija koja prema podacima Ureda OUN za Droge i Delikte i Svjetske Zdravstvene Organizacije ( WHO ) dnevno ubije čak 27 000 ljudi.
Smrt nije samo logična konzekvenca Života nego je Smrt mnogih postala logičan proizvod i posljedica funkcioniranja neoliberalne mašinerije reprodukcije totaliteta i gomilanja profita u rukama malobrojnih. Na taj način neoliberalna praksa suvremenog kapitalizma kao univerzalne zajednice ostvaruje svoj najdublji smisao. “European Heart Journal” je u svojoj recentnoj studiji primjenom matematičkih modela utvrdio da zbog udisanja kontaminiranog zraka u našim gradovima godišnje prerano umire 9 miljuna ljudi ili 24 000 dnevno. Od intoksinacije hranom godišnje umre 400 000 ljudi ili 1 000 ljudi dnevno.
Prema prošlogodišnjem istraživanju London Scchool of Economics urbano stanovništvo po prvi put nadmašilo je ruralno stanovništvo 2017.g. Stampedo prema gradovima je krenuo. Njihova predviđanja kažu da će 2050. g. čak 2/3 svjetske populacije živjeti u gradovima a 1/3 izvan njih. Svjetsko stanovništvo raste i Zemlja je sve prenapućenija ali 90% rasta svjetskog stanovništva dešava se u Aziji i Africi a gradovi postaju njihovi magneti zbog devastacije ruralnih djelova svijta. Ne tako davne 1900-te g. u gradovma je živilo samo 13% svjetske populacije. Prisjetimo se da gradovi zauzimaju samo 0,5% svjetskog prostora a da je samo između 2010 - 2015 urbano stanovništvo naraslo za novih 77 miljuna ljudskih duša. To je jedna čitava Francuska. Gradovi su tako postali mjesta stolovanja Života ali i Smrti na što nas dramatično upozorava ova pandemija ( recimo pomor u New Yorku ).
Naravno da korporativni interesi uživajući u svojim fiskalnim rajevima guše ovakve informacije pokušavajući na Smrti i devastiranju Prirode ostvariti astronomske dobiti. Zbog toga pitanje očuvanja Prirode postaje središnje pitanje očuvanja Života PlaneteZemlje zajedno s nama na njoj. Danas je sve izvjesnije da je i virus COVOD - 19 stigao među nas iz obogaljene, teško ranjene, silovane Prirode bez obzira je li on samo puki bjegunac iz nekog od fantomskih frankeštajnovskih laboratorija razasutih diljem svijeta. U svakom slučaju COVID 19 je posljedica čovjekove nasilničke intervencije u bit Prirode, u njenu harmoniju i njenu logiku samoobnavljanja. Tako Čovjek kao dijete Prirode danas vrši Matricid a ubijajuči svoju Majku on ubija samog sebe. Riječ je o generičkom suicidu.
SOCIJALIZAM ZA BOGATE
Globalizatorska euforija završila je bukvalnim prislinim ili dobrovoljnim zatvaranjem pojedinaca. U svom bjekstvu od prijetnje Smrti potpisali su svoje faustovske ugovore s Državom odričući se ekspresno ideala svoje osobne slobode kao fantomskog relikta nekada revolucuonarne liberalne buržoazije. Ali Žižekovsko-Marxov “bauk komunizma” u vidu galopirajućeg jačanja Države kao jedinog mogućeg učinkovitog “borca” kontra COVID-a 19 stavio je i njihove zajednice pred nove dileme. Do efikasnog globalnog odgovora na globalnou dramu nije došlo i ljudi su se panično pozatvarali u svoje države, pa onda u svoje gradove, županije, stanove, sobe …odričući se bez problema svog prava na slobodu kretanja neumorno pričajući Šeherazidine milenijske priče ne bi li odgodili svoj nepovratni odlazak s lica Zemlje. Globalizacija se pojavla kao izgovor malog broja ljudi da nametnu ili ojačaju svoju dominaciju nad svima. Oni nameću svoje sebične interese i moć bacajući pod noge svojih sebičnih interesa zbiljske interese nužne integracije čovjećanstva zbog razloga postizanja humanih ciljeva korisnih svima. Zbog nakazne, mutirane neoliberalne globalizacije u vremenu generiranja sve veće nejednakosti i nepravde među ljudima svi sada beremo gorke plodove njihove prevare. Postalo je bjelodano da financijska tržišta ne štite Svijet od globalnih bolesti nego ih samo inteziviraju usmjeravajući ih prema najslabijima. Sve je to rezultiralo apsurdnom konzekvencom da smo danas dovedeni u situaciju nazadovanja u naporima ostvarenja ideala jednakosti ljudi i da smo se se vratili u situaciju poput one početkom XX stoljeća.
Thomasu Piketty tako navodi kako je 1% najbogatijih amerikanaca 1975.g. u svojim rukama koncentriralo 20% totalnog bogatstva ( nekretnine, financije itd ) a da se već 2018.g. to povečalo na 40% ( poput 1920.god. ). “Nevidljiva ruka tržišta” Adama Smitha pokazala se u ovoj krizi ne samo beskorisnom već osim što nikoga nije uspjela zaštititi - ta ista “ruka” postala je opasna za širenje pandemije jer je globalizacija funkcionirala jedino kao način uvečanja privatnog bogatstva velikih svjetskih kompanija a s druge se strane pokazala sasvm beskorisnom za zaštitu ogromne većine ljudi. “Društveni strahovi” uvijek su bili slabašan temelj državne konstrukcije. Možda je zato vrijeme da razmislimo o Gramscijevom konceptu države kao usmjeravanju njene volje ka zajedničkim akcijama a ako treba i zajedničkim žrtvama koje iziskuje zaštita javnih interesa provođenjem javnih politika pred opasnostima poput pandemije bilo koje bolesti ali i razarajučeg virusa ekonomske recesije čije žrtve postaju oni koji su ionako žrtvesocijal- darvinistička teorije opstanka “najsposobnijih” i propadanja “slabih”. A upravo se taj Spencerovskog duh ugnjezdio u samoj jezgri filozofije neoliberalnog dehumanizirajućeg kapitalizma koji se danas urušava na tako grozan način da prijeti urušavanjem kompletne ljudske civilizacije.
Ali ne trebamo nikada zaboraviti da iz svega ovoga kao tobožnji spasitelj može izrasti nekakav još veći Društveni Monstrum ukoliko na vrijeme ne shvatimo da je krajnji čas da se okrenemo interesima zajednice i svih onih koji je čine a ne interesima privilegiranih dominirajućih struktura. Treba nam Država kao “zajednica zaštite” pred rizicima smrti i ekonomske krize. Nužno je hitno dokidanja prakse u kojoj sudbina mnogih ovisi o interesima malobrojnih koji su uzurpirali monopol odlučivanja u ime svih nas. I ne treba zaboraviti kako su se već pojavile teorije tzv “Socjalizma za bogate” a “Kapitalizma za sirotinju” koje kažu da su bogati spremni jačati Državu ali samo u funkciji zaštite svojih parcijalnih ineteresa a za “raju” i dalje ostaje “tvrdi kapitalizam” koji im samo garantira još veću muku, nepravdu, nejednakost i neizvjesnost. Tako je u USA predsjednik Trump ovih dana odobrio financijske beneficije velikim korporacijama i bankama. Program pomoći malim i srednjim poduzečima je propao a na Floridi je od 650 000 molbi radnika za subvencije zbog nezaposlenosti udovoljeno samo 30 tisuća. Prema zadnjim podacima “International Labour Organization” čak 81% svjetskih radnika pogođeno je uvedenim “mjerama zaštite”. Izgubilo se 6.7% radnih sati u prva tri mjeseca 2020.g. što je ekvivalent od 230 miljuna radnih mjesta. Europa će do svibnja o.g. izgubiti 7.8% radnih sati što je ekvivalent od 15 miljuna radnih mjesta. Pacifička Azija gubi 7.2% adnih sati što iznosi čak 150 miljuna radnih mjesta. USA gubi 6.3% radnih sati što iznosi 29 miljuna radnih mjesta . A 38% svjetske radne snage nalazi se u najpogođenijim sektorima ( ugostiteljstvo, trgovina, industrija, nekretnine ). Ova četri sektora obuhvaćaju čak 1 miiljardu i 400 milijuna svjetske populacije. Istovremeno dvije miljarde radnika nema nikakav ugovor o radu i dio su tzv “podzemne ekonomije”. Radne nesreće su kategorizirane kao profesionalne bolesti. Čak 2.8 miljuna radnica i radnika godišnje smrtno strada na radu što je 7 600 dnevno a 800 000 ljudi godišnje izvrši samoubjstvo. To znači da se svaki dan ubije 2 200 stanovnika . Tako izgleda “najbolji svijet od svih svjetova do sada” u kojem trenutno živimo ! Pa zar nije nužna jedna temeljita promjena ukoliko uopće svi zajedno, kao rod, želimo nastaviti dalje ? Zaista, nakon svega, moramo priznati kako je čudan ovaj Svijet pa zato treba dobro pripaziti da nas ponovo ne zavede “diskretan šarm buržoazije” koja u svojoj dekadenciji poput lišaja već stoljećima vegetira na tijelu svih nas zajedno i rado bi tako nastavila dalje.


Oznake: valovi, ljeto


- 11:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

31.03.2020., utorak

ERNESTO CARDENAL OTIŠAO JE MEĐU ZVIJEZDE


U nedjelju , prvog dana ožujka 2020. godine, u svojoj 95-toj godini umro je u Managvi, glavnom gradu Nikaragve - Ernesto Cardenal, jedna od posljednjih mitskih figura Latinske Amerike. Nakon Cardenalove smrti Juan José Tamayo, direktor “Cátedre de Teología y Sciencias de las Religiones “Ignacio Ellacuria” s Universidad Carlos III u Madridu nam je biranim riječima barem donekle pokušao približiti lik Ernesta Caedenala i objasniti kakav nas je to čovjek napustio i otišao u jednu drugu stvarnost u koju je tako duboko i iskreno vjerovao. Po Tamayu, otišao je “ teolog i pjesnik, mistik i političar, svećenik i prorok, nikaragvanac i građanin svijeta, monah i revolucionar, borac i esteta, solidarist i usamljenik, komunist i evangelik, kršćanin i marksist , vjernik i anti-idolatrik, čovjek s ovog i s onog svijeta”.
Može li uopće više suprotnosti biti sažeto u jednoj jedinoj rečenici odnosno u jednom jedinom čovjeku ? Naizgled teško ! Ali upravo je ovim riječima izražena sva kontradiktorna suština latinskoameričkog podneblja koje je taj plodni humus iz kojeg je iznikla i veličanstvena figura Ernesta Cardenala. Društveni, politički, kultorološki, povijesni i svaki drugi “eruptivni karakter” Latinske Amerike ponekad porađa ovakve jedinstvene osobe koje nisu omeđene nikakvim oštrim rubovima ili granicama, ljude koji su sazdani od nevidljivog tkanja međusobno naizgled neposjivih elemenata koji stvaraju i koji se stapaju u jednu novu cjelinu i jedinstvenu dimenziju stvarnosti i osobnosti. U tom smislu Ernesto Cardenal je najoriginalniji proizvod Latinske Amerike ali istovremeno i neponovljiva pojava “sui generis”. Ta disharmonična polifonija različitih elemenata složila se u jedinstvenost Ernesta Cardenala, u jedan bogati i bujni, nadvremenski, univerzalni umjetnički i praktičko djelatni mozaik. U tom spajanju i amalgiranju naizgled međusobno nespojivog krije se suština magičnosti one vrste stvarnog, opipljivog realizma koje vrije u djelima ali i u konkretnim životima mnogih latinskoameričkih ljudi, umjetnika i kreativaca. Pojam “magičnog realizma” samo donekle pogađa bit tog “čuda koje čudo nije” - nego je ponekad samo najoporija tegobna realnost. Zato analitičar “El Paisa” Claudio Álvarez i može tvrditi kako je Cardenal u tom kompliciranom mozaiku od kojeg je bila satkana njegova osobnost, njegovo umjetničko djelo kao i njegov konkretan politički i društveni angažman, u svoj toj gotovo nadrealnoj pluralnosti - nikada nije dozvolio da dođe do međusobnog isključivanja ali ni preklapanja različitih elemenata te cjeline jer je “svako od njegovih ( različitih ) životnih iskustava obilježavala koherentnsot” ili, kako bi on to jezgrovito izrazio: “Čuli su se različiti glasovi ali samo jedna misao”. Ali jako bi pogriješili ukoliko bi Ernesta Cardenala pokušali izjednačiti s nadrealistima ili meksičko-čileanskim “infrarealistima” koji 60-tih i 70-tih godina XX stoljeća žele radikalno “ispuhati”, “raznijeti” mozgove “službene kulture”, kao što bi to rekao njihov idejni guru Roberto Matta.
Ernesto Cardenal postaje planetarno poznat 4. ožujka 1983. godine kada svi svjetski mediji objavljuju sliku ovog velikog pjesnika, revolucionara i svećenika i tadašnjeg ministra kulture u prvoj sandinističkoj vladi kako skromno kleći na svojoj desnoj nozi pred Papom Ivanom Pavlom II koji ga ukorava nasred aerodroma u Managvi prilikom njegove prve posjete Nikaragvi nakon rušenja somozističke diktature i dolaska Frente Sandinista de Liberación Nacional ( čiji je Cardenal bio član ) na vlast.
Jedan od glavnih ciljeva papinog dolaska u Nikaragvu bilo je ušutkivanje probuđenih Teologa Oslobođenja čiji je istaknuti pripadnik bio i Ernesto Cardenal. Papa nije krio kako mu je cilj da žestoko ukori lijevo orijenterine i poltički angažirane svećenike “narodne crkve” zbog njihovog direktnog angažmana u oružanoj revoluciji ali i u novoj vlasti u Nikaragvi. Zato je Papa tako prijeteći stajao na aerodromu nad ovim svećenikom i ministrom kulture u novoj nikaragvanskoj vladi oštro gestikulirajući svojim prstom nad glavom neukrotivog svećenika govoreći mu kako hitno “mora regulirati svoju situaciju” s Crkvom... Ali ovom svjetski poznatom slikom i čitavom tom scenom nije dominirao moćni Rimski Biskup, Sveti Otac, Papa Ivan Pavao II, Wojtyla - nego lik klečećeg, blago nasmješenog skromnog bijelobradog pjesnika s njegovom neizbježnom crnom beretkom na glavi koji je šutke slušao ovaj javni prijekor Pontifexa Maximusa. Papa je odlučno odbio da mu ovaj svećenik-revolucionar poljubi ruku i da mu udjeli svoj blagosov.
Kasnije je Ernesto Cardenal opisujući tu scenu naoisao u svojoj autobiografiji : “Kako mu ja nisam odgovorio ništa on je ponovio svoju opomenu dok su ga pratile sve svjetske kamere” dodajućii kako je “Papi nedostajalo poštovanje naroda” jer je preko pola miljuna okupljenih vjernika nakon Papinog govora u kojem je on kritizirao revoluciju počelo uzvikivati: “Crkva siromašnih...Crkva siromašnih !” i “Između kršćanstva i revolucije nema kontradikcije !”. Papa im je, van protokola, odgovorio citatom iz Evađelja po Ivanu: “Čuvajte se lažnih proroka” upozoravajući ih na “vukove u janjećoj koži” nakon čega je gomila okupljenih vjernika počela vikati ne dozvoljavajući mu da nastavi svoj govor iako je Wojtyla uzaludno uzvikivao: “Papa želi govoriti !”. Ta scena ostati će vječni simbol Cardenalovog sukoba s najvišom crkvenom hijerarhijom zbog njegovog opredjeljenja za Revoluciju. Papa Wojtyla nije volio sandiniste i to uopće nije krio. Imperativno je zabranio nikaragvanskim svećenicima da ulaze u novu vladu. Kako Ernestu Cardenalu ni na kraj pameti nije padalo da posluša Papu pa i pred prijetnjom ekskomunikacije, konzekvence su bile neizbježne. Zato će ga poljski Papa 4. veljače 1984. godine suspendirati “a divinis” zabranjujući mu daljnje obavljanje svećenićkih dužnosti. Osim njega Papa je također “suspendirao” i Fernanda Cardenala, Ernestova mlađeg brata…inače jezuita, revoluconara i teologa oslobođenja, ministra obrazovanja u sandinističkoj vladi i svećenike-sandiniste pripadnike teologije oslobođenja Miguela d’Escotoa i Edgara Parralesa.
Ta će Wojtylina zabrana trajati skoro 35 godina sve dok ih u veljači 2919. godine nije ukinuo argentinski papa Franjo. Vijest o ukidanju ove “anateme” bolesni Cardenal je primio u bolnici u Managvi, mirno - odbijajući bilo koje privilegije koje mu je ponovno svećeništvo donosilo kao što je odbijao i sve druge privilegije a posebno one proistekle iz njegovih neizmjernih revoluciocionarnih ili nekih drugih, a ponajmanje impozantnih pjesničkih zasluga.
Ernesto Cardenal rođen je 20. siječnja 1925. godine u Granadi u “jednoj od najpoštovanijih nikaragvanskih familija”, kako će on to sam kasnije napisati u svojoj autobiografiji. Bila je to vrlo bogata obitelj i “loza” čiji su se pripadnici generacijama bavili trgovinom. Djetinjstvo provodi u “La Casa de los Leones” ( “Lavljoj Kući” ). Po njegovim riječima to je bila “najelegantnja kuća” u Granadi ukoliko ne računamo Katedralu koja se nalazila točno nasuprot nje na centaralnom gradskom trgu. Familija mu je namjenila odvjetničku karijeru ali je Ernestov otac popustio pred dječakovom strasnoj zaljubljenosti u književnost. Tako mladi Cardenal odlazi na studje u Ciudad de México gdje upisuje “Filosofia y Letras” ( Filozofiju i Knjževnost ) na El Colegio Centroamérica pri najvećem latinskoameričkom sveučilištu “Universidad Nacional Autónoma de México” a zatim odlazi u Sjedinjene Američke Države i nastavlja svoje studije na Columbia University u New Yorku. Od 1949. godine putuje Europom a 1952. godine osniva malu izdavačku kuću “El Hilo Azul” (“Plavi Konac”). Već tada se opredjeljuje za direktan društveni angažman pa 1954. godine sudjeljuje u neuspješnom oružanom pokušaju rušenja diktatora Somoze ( “La Rebelión de Abril” - “Travanjska Pobuna” ). Osim književosti i direktnog angažmana na promjeni stvarnosti osjeća i vrlo snažnu vokaciju prema vjeri pa 1957. godine pravi radikalan zaokret i odlazi u trapistički samostan Gethesmani u Kentaky-ju ( USA ). Taj će potez ostavit duboki, neizbrisiv trag i sudbinski utjecati na cijeli njegov budući život.
Odlazak u samostan otkriva nam svu kompleksnost i bogatstvo Cardenalove osobe koja je bila prekrcana različitim vidovima ljubavi - što će kasnije zbunjivati mnoge analitičare koji su se bavili njegovom osobom i njegovim djelom . U prvom tomu svojih sjećanja nazvanih “Vida Perdida” (“Izgubljeni Život”) u kojem se bavi svojom mladošću, on piše: “Nisam bio ispunjen s ničim drugim osim s Bogom - s onim što je on znao a ja nisam”. U to vrijeme, kako nam sam otkriva, razdirali su ga osjećaji između “romantićne ljubavi” koja mu se desila i religioznog poziva - ali nakon ulaska u samostan piše svojim roditeljima: “Ne možete ni zamisliti koliko je sretno ovo moje putovanje. Osjećam se kao da se nalazim na medenom mjesecu”. U samostanu Gethesmani Cardenal neće doživjeti samo vjerski nago i izuzetno snažan politički utjecaj kojeg će na njega izvršiti ključna figura u njegovom životu. Naime tamo će se susresti s piscem i mistikom Thomasom Mertonom koji je u samostan stigao godinu dana ranije kao profesor. On će biti Cardenalov učitelj ali uskoro i prisni prijatelj . Merton će gotovo sudbinski utjecati na čitav daljnji Cardenalov život. U stvari on je već ranije imao snažan utjecaj na Cardenala pošto je on prije dolaska u samostan pročitao sve njegove knjige a neke je čak i prevo na španjolski .
Thomas Merton utjeće na Cardenalovo prihvaćanje koncepta politički angažiranog kršćanstva što je nikaragvanskom pjesniku, koji ionako vjeruje da mu je Bog povjerio posebnu misiju i koji je već imao revolucionarno iskustvo neuspjelog rušenja Somozine diktature, omogućilo da spoji kršćanstvo s konkretnim revolucionarnim, oružanim angažmanom a što će kasnije teoretski osmisliti kroz razvoj i uobličavanje koncepta Teologije Oslobođenja. Cardenal će sam postati nezaobilazna figura Teologije Oslobođenja koja je svoje sjeme duboko zasadila na biskupskoj konferenciji u Medelliínu ( Kolumbija ) 1968. godine. Cardenal se radikalizira u skladu s tadašnjim kontinentalnim političkim gibanjima. Poseban utjecaj na njega vrši kolumbijski svećenik Camilo Torres koji je bio prvi svećenik koji uzima oružje u ruke da se bori protiv društva nepravdi i ugnjetavanja. Taj svećenik- gerilac, preteča teologije oslobođenja koji spaja marksizam i kršćanski socijalni nauk… gine i postaje jedna od najvećih latinskoamerička ljevičarskih ikona. Kubanska revolucija također će jako usmjeriti Cardenalov politički razvoj. Tako mu je ulazak u trapistički red ( samostan ) pomogao da razvije ne samo svoj kasniji politički profil nego i poseban literalni stil koji uključuje i poemu “Hora de Cero” ( “Nulti Sat” ) u kojoj će 1957. godine napisati kako “Raj nikada nije postojao” jer “Raj je u budućnosti”. Po njemu “Biblija priča o mitu raja, ali to je samo mit. Charles ( Darwin ) je dokazao da u ljudskoj evoluciji nikada nije postojao takav raj”. Poema “Hora de Cero” je jasno iskazala njegovu averziju prema latinskoameričkim desničarskim diktaturama a posebno Somozinoj diktaturi u njegovoj rodnoj Nikaragvi.
Cardenal 1965. godine izaziva potres svojom “Molitvom za Marylin Monroe” ( “Oración por Marylin Monroe” ) u kojoj moli Boga za spas duše najvećeg sex simbola sredine XX stoljeća. Cardenal piše: “Gospode primi ovo dijete cijelom svijetu znano po imenu/ Marylin Monroe iako to uistinu nije njeno pravo ime/ ( ali ti poznaješ njeno pravo ime, ime siročeta/ silovanog u/ devetoj godini/ i trgovkinje koja se pokušala ubiti u šesnaestoj )/ i koja sada dolazi pred tebe bez ikakvog make -/ upa bez svojeg agenta za odnose s javnošću/ bez fotografa i bez potpisanih autograma/ poput osamljenog astronaut suočenog s/ galaktičkom noći/ Još kao mlada sanjala je sebe golu u crkvi/ ( kako piše u TIME magazine )/….Ona je samo glumila po scenariju koji smo joj dali/ - Scenariju naših osobnih života - a to je bio jedan/ apsurdni scenarij. Oprosti joj Gospode i oprosti nama ostalima/ zbog našeg 20th Centuryja/ zbog te super - kolosalne produkcije na kojoj smo/ svi radili/ Gladovala je za ljubavi a mi smo joj ponudili/ sredstva za smirenje…..Našli su je mrtvu s rukom na telefonu/ A detektivi nisu mogli otkriti koga je to htjela/ nazvati/ Bila je/ poput nekog tko je izabrao jedini prijateljski glas/ i čuje samo onaj snimljen na kazeti koji kaže:/ WRONG NUMBER/ ili poput nekog ranjenog gangster/ koji posiže u grču za isključenim telefonom/ Gospode:/ Tko god je bio taj kojeg je željela nazvati/ i nije ga nazvala ( možda je to bio nitko/ ili Netko čiji broj nije zapisan u telefonskom/ imeniku Los Angelesa )/ odgovori joj na poziv Ti !”
Iste te 1965. godine postavljen je za svećenika u Nikaragvi. Njegov se crkveni život odvija pod utjecajem II Vatikanskog koncila i revolucionarnih gibanja u Latinskoj Americi. Ubrzo formira kršćansku zajednicu, gotovo monašku komunu na jednom od otočića arhipelaga Solentiname na jezeru Cocibolca. Zajednicu će činiti jedna kršćanska kongregacija koju čine seljaci i ribari koje Cardenal uči izradi skulptura, pisanju poezije i naivnom slikarstvu, izradi rukotvorina…Tu će držeći svoje “seljačke mise”, živeči u skromnoj kolibi, spavajući na malom drvenom krevetu na kat, okružen knjigama, vodom i egzotičnim biljkama, divljim lišćem i mirom dobiti inspiraciju za pisanje svojeg slavnog “Solentinameskog Evađelja” (“El Evagelico de Solentiname” ) nakon čega postaje svjetski poznat pjesnik. U to se vrijeme sve više približava i uključuje se u “Frente Sandinista de Liberación Nacional - FSLN i njihovoj revolucionarnoj borbi. To su bila zaista turbulentna vremen. Cardenal čak potajno u svoju malu kršćansku komunu dovodi Julia Cortázara koristeći priliku što je ovaj slavni argentinski autor “Rayuele” došao u susjednu Costa Ricu. Somozin režim, naravno, mladog svećenika pjesnika Ernesta Cardenala, učenika Thomasa Mertona smatra pobunjenikom, gerilcem FSLN-a i svojim neprijateljem. I ništa tu oni nisu pogriješili.Zato i ne ćudi što Ernesto Cardenal nakon pobjede Sandinista i pada somozističke diktature postati ministar kulture u novouspostavljenoj revolucionarnoj sandinističkoj vladi.
On je bez ikakve sumnje jedan od nekolicine najznačajnijih latinskoamerilkih pjesnika XX stoljeća i sigurno spada samom vrhu svjetske književnosti. “Canto Cósmico” Ernesta Cardenala ( 1992. ), “Cantos de vida” i “Esperanza” njegovog sunarodnjaka Rubéna Daría i “Canto General” čileanca Pabla Nerude vjerojatno su najutjecajnija djela latinskoameričke poezije uopće. Poezija je bila dom u kojem je obitavao Ernesto Cardenal i možda je jedan od onih koji su na najdoslovniji način potvrdili Heideggerovu misao da je “jezik kuća bitka”, odnosno istinska kuća ljudskog bića. Juan José Tamayo kaže da je Cardenal bio “mistik s nogama na zemlji”. Razvio je poseban senzibilitet za latinoameričke indiose i jak “espíritu antiyanki” ( “antijenkijevski duh” ) kojeg je kod njega tako obožavo njegov učitelj i duhovni otac, filozof, mistik, teolog i trapistički redovnik Thomas Merton. Cardenal je politički, literalno i socijalno odan stvari Revolucije pa dužnost ministra kulture obavlja u skladu sa svojim idejama “kršćanskog oslobođenja” koje dnevn živi u praksi. On u stvari živi ritmom Utopije kao i svaki pravi revolucionar. Njegovo “ne-mjesto” bila je njegova kršćanska komuna Solentiname. Držao se one misli Oscara Wildea koji kaže: “Zemljopisna karta na kojoj nije označena zemlja Utopija ne zaslužuje ni da se pogleda”. Cardenal nije volio rasprave o Utopiji nego ju je zbiljski živio, radio na njenom ostvarenju, požurivao njen dolazak, pomalo naivno kao što to radi svaki revolucionar-romantičar ali uvijek bez ikakve žurbe, ustrajno i doslijedno. On smatra da ako povijest već ima kraj onda taj kraj ne smije biti fatalan nego sretan….a da bi to bilo tako Čovječanstvo mora ići “stazom bratstva i sestrinstva”.
Cardenal je stalno istraživao i “druge svjetove” : u umjetnosti, znanosti, filozofiji, religiji, narodnim znanjima, svom unutarnjem životu, Svemiru…On sam je predstavljao inkarnaciju susreta znanosti, religije, mistike i poezije. On zato piše kako “u znanstvenim činjenicama nalazim puno mistične i pjesničke inspiracije. Zato se već dugo vremena moja poezija hrani znanošću.” Bogu se približava na interdisciplinaran način tvrdeći da je “kraj” nama potpuno neshvatljiv i “nepristupaćan”. I on, poput Mertona, tvrdi da je Boga moguće spoznati jedino kroz ljubav. Svoju mladost smatra “izgubljenim životom” ( “vida perdida”) moto Oscara Wilda: “Nisam dovoljno mlad da bih sve znao”. Zanimao ga je Kozmos i bavi se proučavanjem zvijezda - otvorenim očima gledajući u beskraj svemira.
U svojoj najzrelijoj dobi, 2007. godine kada sandinisti ponovo osvajaju vlast u Nikaragvi, Ernesto Cardenal dolazi u sukob sa sandinističkim vodstvom a prije svega s Danielom Ortegom i njegovom suprugom Rosario Murillo ( koji de facto dijele vlast međusobno ). Zbog toga na suptilan način postaje predmetom njihovog političkog progona. Ali usprkos tome u niti jednom trenutku on ne odustaje od svog revolucionarnog opredjeljenja. Za BBC 2007.godine na pitanje o odnosu svećenićkog položaja i nasilja odgovara kako je protiv Smozine diktature “jedni mogući put bila oružana borba”. U tom istom intervjuu za BBC kaže: “Takvo kršćanstvo koje smo tada vidjeli u Vatkanu nije bilo ono kršćanstvo koje je Krist htio za Crkvu; ali moja vjera je vjera u Krista a ne u Vatikan; ukoliko se Vatikan odvojio od Krista ja ostajem uz Krista !” a 2012.godine, kada prima Premio Iberoamericano de Pesia Reina Sofia izjavljuje: “Moja je poezija socijalno i politički opredjeljenja ili, bolje rečeno, revolucionarna.”
2018. godine će otvoreno stati uz nikaragvanske prosvjednike optužujući vrh vlasti za zločine i suspenziju demokratskih sloboda. Ortegu naziva diktatorom. Protiv njega podižu neki nekakav imovinski spor i sud donosi presudu o ogromnoj novćanoj kazni ( 800 000 dolara ) koju bi on trebao platiti jednom njemačkom državljaninu. Cardenal odbija bilo što platiti i traži da ga se zatvori ali vlasti donesenu presudu “zamrzavaju”. On kaznu ne plaća a režim ga se ne usuđuje uhapsiti. U intervjuu za Deutsche Presse Agentur ( DPA ) izjavljuje kako je “tijekom puno godina ponavljao jednu molitvu iz “Psalama”: “Gospode, uradi da ponovo budemo ono što smo bili! I čuo me !”. Tu je mislio na aktualne socijalne pokrete u Nikaragvi, angažman mladih i pojavu “istinskih sandinističkih snaga” koje on podržava ( Movimiento Renovador Sandinista - MRS ). Bio je nekoliko puta predložen za Nobelovu nagradu za književnost, doktor je “Honoris Causa” na Universidad por la Huelva, nositelj je francuskog ordena “Legije Časti”, dobija “Premio de Poesía Pablo Neruda” a pri kraju života urugvajsku “Premio Internacional Mario Benedetti” koju posvećuje adolescent Álvaru Conradu koji je ubijen u uličnim anti-Orteginim prosvjedima u Managvi. Desetak dana prije njegove smrti, 20. siječnja 2020.g. na Cardenalov 95. rođendan španjolski izdavač TROTTA izdao je “Čudo do 1200 stranica”, knjigu poezije Ernesta Cardenala s naslovom “Pesia completa” koja je promovirana u Casa de América u Madridu. Knjigu je priredila María Ángeles Pérez koja je ujedno i autorica njegove antologije “Hidrógeno enamorado” (“Zaljubljeni Hidrogen”). Ovaj veliki pjesnik koji je još 1979. godine izjavio za sebe da je on “kršćanin i marksist” i kako su “kultura i revolucija ista stvar” a puno godna poslije da je “Daniel Ortega ubio pokret zbog svojih osobnih ambicija” cijei je svoj život, kako to kaže María Pérez on nastojao “imenovati jednu kolektivnu istinu utemeljenu u ljubavi”.
Nakon njegove smrti nikaragvanska poetesa i njegova velika prijateljica Gioconda Belle, autorica “El país bajo mi piel” (“Zemlja pod mojom kožom”) napisala je: “Otišao je mirno i slatko u kozmos o kojem je pjevao”….”Ne treba plakati nego slaviti život poput njegovog, dosljedan i kreativan, neumoran 95 godina”. Na misi koja se nakon njegove smrti, uz kovčeg s njegovim tijelom, održavala u La Catedral Metropolitana de Managua desio se incident kada su pristalice Daniela Ortega počeli pjevati himnu FSLN-a i uzvikivati. “Živio FSLN !”, Živio Daniel !”, “Poštujte zastavu !”…a sandinistički disidenti i Cardenalovi štovatelji uzvratili pjevanjem nacionalne himne i uzvicima “Živjela slobodna Nikaragva !”, “Pravda !”, “Demokracija !”….Nakon ovog incidenta najbliži prijatelji velikog pjesnika sahranjuju ga tajno u petak 6. ožujka ( umjesto u subotu kako je bilo najavljeno ) da bi izbjegli moguće nove icidente. Kremiran je u Managvi a urna s njegovom prahom odnesena je na otok Mancarrón arhipelaga Solentiname. Sahranjen je ispod kamena gdje su pokopani “heroji i mućenici Solentinamea”, sandinistički gerilci Laureano Mairena, Elvis Chavarría, Alejandro Guevara i drugi članovi kršćanske zajednice koju je osnovao i predvodio Cardenal. U subotu je otok bio prepun pjesnikove rodbine i štovatelja koji su došli na njegov poslijednji ispraćaj ali on je već bio sahranjen. Vlada Daniela Ortege proglasila je trodnevnu nacionalnu žalost zbog smrti Ernesta Cardenala. Tako je revolucija još jednom na području Latinske Amerike svojom magičnom rukom ispisala ovu pomalo nadrealnu priču o jednom neobilaznom čovjeku koji je svoj život utkao u mozaik ljudske povijesti na nezaobilazan način.







Oznake: more, ljeto


- 09:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.