Marin Jurjević o svemu

< siječanj, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

24.01.2018., srijeda

ŠJORA FILE NA SPROVODU PREDRAGA LUCIĆA

Marin Jurjević

“Koji strašan petak danas ! Za ne povirovat”, slomljena glasa ponovi Šjora File. Baš danas, u petak dvanajestoga siječnja dviiljadeiosamnaeste godine u Splitu, na Lovrincu u po sunčana, burovita dana sahranjen je Predrag Lucić. “Koja nepravda ! Koji užas ! Zašto uvik odlaze najboji ? Koliko lipega, šesnega svita je došlo danas na njegov zanji ispračaj…Koliko pravi judi na jednemu mistu, a najboji od sviju u tužnemu je kapsilu punom jubavi, mladosti, lipote, pameti, hrabrosti, talenta i svačesa drugega dobrega, najvridnijega… u kapsilu punemu Predraga” - govori i briše suze koje joj kližu niz suvo, godinama života zategnutio lice, moja dobra, sva shrvana Šjora File a onda polako drhtavom rukom tura u đep svoga kaputa bili rekamani šudar iz ko zna kojih njenih davnih prigaženih vrimena. “Koji strašni dan…Koji nesriknji dan Marinko moj !”, više za sebe nego meni ponavlja stalno Šjora File držeći me šotobraco, onako ispod ruke ka šta se držidu zajubjeni parovi - jer ni joj laka, nikako joj danas ni laka. Volila je ona Predraga. Puno ga je volila, priko svake mire ga je volila - ako se tako more uopće reč za bilo čiju jubav. Koliko me samo puti činila da joj čitam njegove baze, stihove i tekstove još od onih zubatih devedesetih godina pa unaprid naovamo, do zanjih dana. Uvik ponovo, u beskraj. “Pa joli Van unuk ne more čitat nego ste mene ovod našli gnajvit ?”, zna san ja uzaludno grintat. “A uostalom vidite i Vi sami čitat boje od mene. Ja san čorav ka potopir, ka slipi miš !” A ona bi se samo slako nasmijala zajebantski mi odgovarajući : “A kad ti jemaš najlipji glas o sviju, mišu moj ! Guštan te slušat”. A danas zbilja jedva vidi. Sve su joj oči mutne od navrlih suza. Pune su joj ji danas te njene inače tako bistre oči čiji pogled zna sić ka bič kroz ariju a sad je tako miran, skamenjen, nepokretan od tuge, nemoćan. “A je pop baš lipo govorija”, doda ona ispod glasa, uzdahnuvši…”I, drugi…i svi drugi su baš lipo govorili, naravski…A di i ne bi ? Ko bi o njemu moga grubo govorit ? A da o kome bi lipo govorili ako ne bi o njemu, jel tako !?”. “Je, je…tako je”, odgovaram joj, “Samo zanji nejudi mogu i jednu ružnu o njemu reč”. Onda dugo mučimo. Nikome ni bila laka, nikome..To se vidi. More se opipat u ariji. Tuga i samo tuga ušla je u svaku dušu koja se tamo našla. Okolo nas ljudi s cvićem, s ružama u rukama….polako koracaju. “A je jin je zna reč sve ča su miritali i to onda kad niko drugi ni jema kurađa za to ! Jel tako Marinko ?”…Ja se prenem. Malo me uvatila na livu. Bija san utonija u svoje misli. ”Kome ?”, zapitam je oprezno. “Njima, njima…Znaš ti dobro kome je on govorija ! Njima ! Ča mi tu sad glumiš tricu o špadi ? Onim govniman je govorija. Eto komu ! Njima !”..Pinku se najidi na mene ali napokon bar malo živne moja dobra Šjora File. “ Po temu judi i jesu judi ako jesu judi a ne crvi ! Po temu ča se ne plašidu reč svoju. Drito u čunku svakomen”, a onda naglo izvuče onu svoju suvonjavu ruku ,koja je sličila na lozju grančicu, ispod moje ruke, malo me ka odgurne od sebe i digne oni svoj košćati prst drito uvis. A to je značilo samo jedno. Da se tu nema više šta raspravljat. U temu trenutku parila je ona skoro ka niki ženski Grgur Ninski koji se ukipija ispod onih grobljanskih čempresa , čije je vrjove lomila bodljikava bura dok se njoj sunce igralo na zaoštrenim licu. “Jemate prav, naravski da jemate prav i to sto na sto”, brzo dodam ja i ponovo je uvatin ispod njene ruke. A Predrag Lucić zaista je bija najpotrebnija stvar na svitu u ovin šporkin vrimenima, u ovin teškim prostorma tako nepodnošljivo pritrpanim raznim vucibatinama, ignorantskim ološem, nepotrebnim, suvišnim ljudima…i zato su apsurd i nepravda njegove smrti tako strašni i tako neopisivi da je moja Šjora File iz dubine svoga dobrog bića izvukla svoj tihi krik bijesnog očaja zbog nemoći da se činjenica konačnosti Predragova života i početka njegove smrti nekako promini, poništi. Da nestane. Jer istina njegove smrti za nju je bila strašna. Ka šta i je strašna. Kad smo došli isprid naše kuće, pogledala me opet onim svojim starim bistrim pogledom koji joj se vratija i po stoti put prošaptala: “A koliko je lipih judi došlo ispratit našega Predraga! Koliko lipa svita, an Marinko… Još nas jema ! ”. Pomognen joj se uspet uza skaline o portuna i dodan : “Eto vidite Šjora File moja da još jema uja u svići, da još jema puno pravih, dobrih judi, da jih je uvik bilo i da će jih uvik bit. Zato triba virovat u njih i nastavit dalje. Baš radi taki ka ča je bija i naš Predrag. Ka da je još uvik tu.” Zaustavi se ona, pogleda me drito u oči, stisne mi svojim tankim prstima ruku čvrsto ka klištima i samo reče : “Tako je Marninko, baš tako. Jemaš prav. Nikad ne smimo fermat. Baš zaraj takih, jer biće pravih judi dok je Svita i vika ! A dok je i Splita ! Ajde gren sad malo otpočinit pa onda gren daje. Puno tega me još čeka danas za uradit. Neman ja ka i ti puno vrimena za dangubit !”

Oznake: more


- 08:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.