Marin Jurjević o svemu

< listopad, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

31.10.2019., četvrtak

JIPITECAS, HIPPIETECAS, XIPITECAS ( AVÁNDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK 3. DIO )


“Jipitecas” ( često ih se naziva i “Hippietecas” ili “Xipitecas” ) neka su vrsta meksičkih hippiesa kasnih 60-tih i ranih 70-tih godina ali s jasnim ciljem razlikovanja od američkih hippiesa zbog prihvaćanja svoje povijesne “podloge” u civilizacijama predkolumbijskih indijanaca, indiosa, indigena i njihove civilizacije. Tako ih je prvi nazvao mladi liberalni katolički svećenik, profesor, znanstvenik, pripadnik teologije oslobođenja, plodni pisac i aktivista Enrique Mareoquín koji je inače bio i jedna od ključnih figura meksičkog kontrakulturnog pokreta “La Onda” (“Val”). Ima vlastitu rock grupu, izdavač je meksičke edicije “Rolling Stone” magazina kojeg izdaje pod imenom “Piedra Rodante”. On na svojim filozofskim tečajevima koje naziva “Čovjek Danas” obuhvaća i studij glazbe - od bluesa, Beatlesa, Ravi Shankara pa do suvremenog rocka. Autor je knjige “La Contracultura como protesta”, pordžava meksičke domoroce, tzv. “prve ljude” a sam postaje dio i nezaobilazan pripadnik meksičke “avant-garde” tog vremena. Upravo po pokretu “La Onda” meksički hippiesi još se nazivaju i “onderos”. Ali, dio meksičke “nove-stare ljevice” smatra ih samo običnim dijelom imperijalističke dekadentne individualističke nejasne utopističke kulture.
Tako je meksički studentski pokret karakterizian vrlo različitim oblicima izričaja kao i unutarnjim međusobnim neslaganjima. Tradicioalni ljevičarski militanti imaju svoje tipične specifičnosti a prije svega ih određuje strogost kao i jaka organizaciona i aktivistička disciplina. Naziv Hippie-tecas ( Jipitecas, Xipitecas) je u stvari jezična kovanica koja nastaje kombnacijom od pojmova Hippies ( odnosno Jippies ili Xippies ) i Aztecas a u suštini označava autonomne “meksičke hippiese”. Nova-stara ljevica je sklonija lijevoj ortodoksiji a Jipitecas lijevo-liberalnim konceptima. Oni su neautoritarni i puno su širi pokret koji se ne temelji na kadrovskom principu poluprofesionalnih revolucionara ( kao nova-stara ljevica ) nego na labavom okupljanju mladih. Oni su više “lenonisti” nego “lenjinisti” koji se zanimaju za socijalnu ali naglašeno i za kulturološku revoluciju, za svoje nacionalne ali i internacionalne korijene pokreta. Na njih jako utječu angloamerička glazba, njihov stil odjevanja, njihova retorika i simbolika općenito. Nova-stara ljevica i oni, pored svih razlika, imaju dosta dodirnih točaka jer su jipitecas “militantni borci kontrakulture” koja se globalno širi putem novorođenih mas-medija ( cijeli Svijet zaista sve više postaje “Globalno Selo” Marshalla McLuhana ). Za jedne i druge je karakterističan snažan antisistemski stav s time što su jipitecas više određeni anarhizmom nego disciplinom i potrebom snažne organizacije koji karakteriziraju novu-staru meksičku ljevicu. Jedina dogma kojoj “robuju” jipitecas je “dogma psihodelije”. Utjecaj Pink Floyda i u Meksiku je ogroman a posebno na kontrakulturna gibanja među mladima. Nije čudo da je i danas Roger Waters najveća živa rock ikona i nesumnjivi idol latinskoameričke ljevice tim više što je on i neumoran lijevi aktivista koji je posebno angažiran oko pitanja Venezuele kao deklarirani protivnik pogubnih općih imperijalnih težnji Trumpove ultradesne politike a posebno prema Latinskoj Americi.
Meksička alternativna scena se reflektira i na američke alternativne krugove. Tako predstavnik “Onda literature”, meksički pisac José Augustín ima jak utjecaj na pokret “beatnika” a posebno na Allena Ginsberga i Williama Burroughsa kao i na “postbeatnike” poput Huntera S. Thompsona. Psihodelija utiče na mnoge potpuno nezavisne militante unutar pokreta mladih. Oni nisu određeni nikakvim idejnim okvirom. Ne spadaju niti u anarhoidne Yippiese ili u neku od njihovih podvarijanti jer ne prihvaćaju nikakve dogme ili idejne sustave koji bi bili nekakva panaceja, lijek ili formula za rješavanje svih bolesti kapitalističkog društva. Oni uživaju u rocku, puše marihuanu, ponekad možda kušaju gljive ili LSD, dugokosi su, odbijaju sbilo koje nametnute norme ( poput nekih suvremenih neokinika ili postdiogenovaca ), nose neformalnu odjeću, farmerke ili kratke suknje jer tada i odjeća postaje prepoznatljivi simbol mladih pobunjenika. S druge strane dio mladih unutar antisistemskog pokreta karakteriziranog, pored ostalog, i rock-kulturom traži socijalnu ( a ne samo unutarnju, duhovnu, individualnu ) revoluciju. To su pripadnici “nove-stare ljevice” koji traže čvršće, strože forme ozbiljne političke organizacije za razliku od Yippietecasa ( ili Yippieonderosa ) koji se bez problema kreću unutar postojećih hippievskih dogma. Jedni i drugi asimiliraju na isti način ljubav prema rocku kao obliku buntovničkog i protestnog izričaja u glazbi s time da je meksička scena pod snažnim utjecajem njihove nacionalne tradicije tako da šedsdesetih godina svjedočimo pojavi specifične mješavine meksičkog folklore i suvremenog rocka.
I dalje se masovno slušaju “corridos militantes” Judith Reyes ili José de Molina ili “Corridos Villistas” i “Corridos de Zapata” jer, kao što smo već napomenili, “corridos” su najrelevantnija socijalno-politički angažirana vrsta glazbene kompozicije povezane s kulturom i folklorom Meksika. Te se pjesame i dalje slušaju a uvijek istovremeno imaju, pored glazbene i snažnu političku poruku. Corridos su tako tradicionalni meksički oblik svojevrsnog političkog pamfleta koji se sada isprepliče i s glazbenim rock-formama i tradicionalnim meksičkim protestnim formama ( Amparo Ochoa, Óscar Chávez ) izražavanja.
Vrlo brzo će otvoreni um i široki pogledi Yippietecasa dolaze u sukob i sudaraju se s kompaktnom, “željeznom političkom kulturom” radikalnih lijevih militanata koji traže uspostavljanje jedinstvenog totaliteta unutar kojeg bi se ukalupile sve ideje, običaji i sva postojeća raznolikost pobunjenih dijelova mladih itd. Ta njihova isključivost i koncept revolucionarnosti koji se pokušava definirati nekakvim nejasnim “marksističko-lenjinističkim moralom” ( kojeg oni nerijetko poistovjećuju s nezaobilaznom Maovom “Crvenom Knjižicom” ) ili s onim što propisuju njihovi partijski šefovi ( ili vođe njihovih političkih sekti ) samo opravdavaju i potvrđuju razlog zbog kojeg je Marx još za vrijeme svog života smatrao potrebnim da izjavi kako on sam “nije marksista”.
PRASKOZORJE AVÁNDARA
U Acapulcu se 1963.g. snima film Richarda Thorpea “Fun in Acapulco” s Elvisom Presleyem u glavnoj ulozi. U to vrijeme predsjednik Meksika je López Portillo koji Preslyeja proglašava “persona non grata” ( “nepoželjnom osobom” ) zbog njegovog glazbenog stila ( “rock & roll” ) i karaktera Elvisovih filmskih uloga. Naime u Ciudad de Méxicu je 1958.g. prilikom prikazivanja jednog Presleyevog filma došla masa mladih ( uglavnom djevojaka ), došlo je do velikih nereda jer dobar dio Presleyevih funova nije mogao ući u kino dvoranu, došlo je do incidenata i bacanja zapaljenih papira i predmeta itd sa kata iznad kino-dvorane, kino predstava se na kraju nije ni održala a Portillova vlast je na taj incident nervozno nazivajući te mlade Presleyeve obožavatelje “egzistencijalistima” ( što je, pitaj boga zašto, očito trebalo imati nekakvu uvredljivo-negativnu konotaciju ) ,“neurednim bradatim dugokoscima u prljavoj odjeći”. Vlast u svom priopćenu vrdi kako se tu radilo “uglavnom o amerikancima” ipak priznavajući da je bilo “svih nacionalnost” ( iako se radilo gotovo isključivo o mladim meksikancima ) itd. Taj je događaj bitan kako bi se shvatio odnos meksičkog političkog establišmenta prema “novotarjama” koje su, po njima, stizale u Meksiko preko Rio Grandea od strane onog “dekadentnog djela” mladih amerikanaca koji svugdje pravi probleme.
Meksička vlada 1969. godine zabranjuje mjuzikl “Hair” nakon njegove jedinstvene izvedbe u Acapulcu. Cenzuriraju i rock grupe “Los Shakes” i “Pixis”, deportiraju iz Meksika glumce i inozemne producente kjuzikla ( James Rado i Gerome Ragni ). Blokiraju promotora i poduzetnika Alfredo Elíasa Callesa ( unuka bivšeg meksičkog predsjednika Plutarco Elías Callesa ). Zabranjuju pjesmu “Tlatelolco” grupe “Pop Music Team” i cenzuriraju njihve druge pjesme. U to vrijeme to postaje međunarodni skandal o kojem pišu magazine “Time” i dnevnik “New York Times”. U Monterreyu vlasti reagiraju represivno prema grupi “El Conjunto Sierra Madre” i Monterrey Light and Show spektaklu kada se pokušava održati trodnevni spektakl “Concierto Blanco” u Palacio de Gobierno Estatal. Dolazi do nereda i represije.
Istovremeno, to je vrijeme kada se održavaju koncerti na Kubi ( Varadero 70. ), Kolumbiji ( Festival de Ancon ), Argentini ( Festival Buenos Aires Rock ), Čileu ( Festival de los Dominicos “Piedra Roja” ), Engleskoj ( otok Wight ) i Sjedinjenim Američkim Državama ( Woodstock ). Takva je bila suština odnosa vlasti prema rock sceni i svemu onome što su oni smatrali “alternativnim” u odnosu na poželjne vrijednosti meksičkog društva u samo praskozorje održavanja rock koncerta u Avándaru.

GLJIVE, VLAST I STUDENTSKI POKRET U MEKSIKU
U jednoj od najljepših i nastarijih četvrti Ciudad de Méxica, u Colonia Santa María la Ribera, u kultnom Museo Universitario del Chopo organizirana je 2014.g. izložba “Revolución Cultural y Juvenil de los Ańos Sesenta en México - Sexo, Drogas, Rock & Roll” autora: prof. “Povijesti i Teorije Umjetnosti” sa Sveučilišta Essex i na “Instituto de Investigaciones Estéticas” pri UNAM u Ciudad de Méxicu - Daniela Garze i meksičkog pop pjevača i analitičara Estebana Kinga. Prof. Garza posvećuje posebnu pažnju jednom autonomnom meksičkom fenomenu indirektno vezanom i za pokrete mladih šesdesetih. On, naime, govori o meksičkoj “kulturi halucinogenih gljiva” kao nečemu što na specifičan način, preko svojih granica, ostvaruje “međunarodni utjecaj” Meksika na mlade u svijetu. Naime, već 50-tih godina američki etomikolozi ( etomikologija je podvrsta etnobilogije koja se bavi povijesnim utjecajem, upotrebom i sociološkim značajem gljiva ) dolaze u Meksiko, povezuju se s meksičkim šamanima koji ih uvode u “svijet predivnih gljiva”. Američki “Life” piše udarne članke o tome i interes za utjecaj meksičke “kulture gljiva” na različite aspekte života se našao u centru pažnje. Krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina meksički psihijatar Salvador Roquet, otac “psihodelične psihoterapije” provodi grupne terapije u svojoj klinici u Ciudad de Méxicu istražujući ljudsku podsvjest upravo pomoću halucinogenih gljiva. Ne zaboravimo kako je to vrijeme ujedno i vrijeme pojave psihodelije unutar underground subkulture ali i glazbenih i drugih pokreta vezanih za mlade diljem svijeta.
Populariziranju “kulture gljiva” posebo doprinosi peruansko-američki pisac i antropolog Carlos Castańeda koji 1968.g. objavljuje svoju prvu knjigu: “Las enseńanzas de Don Juan” ( “Učenja Don Juana” ) koju piše kao tobožnji učenik vidovnjaka Yaquija. Ta knjiga o šamanu, “čovjeku znanja”, izvršiti će velik utjecaj na generacije mladih tog vremena ali Castańedin utjecaj seže sve do suvremenih vremena pa je tako u Zagrebu i dan danas aktivno društvo “Tensegrity” koje djeluje pod motom “Uvod u učenje Carlosa Castańede i grupe za Tensegrity”. Druga karakteristika kulture šesdesetih u Meksiku po Garzi je lokalna varijanta “color field paintings” (“slikarstva obojenih polja”), varijanti apstraktnog stila crtanja ( inspiriranog europskim modernizmom bliskog apstraktnom ekspresionizmu ) nastalog u New Yorku 40-50-tih godina koji se u novim podvrstama nastavlja su 60-tim godinama. Meksička varijanta se naslanja na meksičku bogatu predkolumbovsku etno tradiciju geometrijskih kompozicija a sam svijet kontrakulture sve više se izražava u svim segmentima umjetničkog izraza ali sve više i više povezano za svoju specifičnu etičko-političku suspstancu koja se sublimira u konkretnim zahtjevima za radikalnim promjenama meksičkog tradicionalnog društva što izaziva određenu vrstu panike i tenzija unutar konzervativnih, okoštalih struktura kvazielita i vlasti. Zato oni sve živo što doživljavaju kao “novo” trpaju u sferu političke subverzije i političke opasnosti po vlastite interese. To dovodi do brutalne reakcije vlade koja kulminira 2.10.1968.g. neposredno uoči održavanja Olimpijade kada vlast preko svojih paramilitarnih struktura ( “Olympia Batallon” ) masakrira studente na trgu Tlatelolco. Samo deset dana kasnije, 12. listopada, predsjednik Gustavo Díaz Ordaz zaprepašteno gleda i kao da nikako ne može da vjeruje svojim očima niti može da shvati zašto mu kompletan “Estadio Olímpico Universitario” urnebesno zviždi prilikom svećanog otvaranja Olimpijskoh igara i najave Mundiala 70. u Meksiku. Taj krvnik jednostavno kao da nije razumio ništa.

- 07:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.10.2019., srijeda

MEKSIČKO DRUŠTVO 60-tih ( ÁVANDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK 2. )

Meksičku rock scenu i područje kontrakulture, naravno, nemoguće je odvojiti od kompletnog socijalno političkog ambijanta Meksika koji je u neku ruku specifičan s obzirom na dugu meksičku rebelističku tradiciju. Čak mnogi smatraju kako je svaki izlazak na ulice mladih, bilo gdje na svijetu, u stvari manifestacije određene doze demokracije “ a la mexicana “. Za vrijeme predsjednika Adolfa Lópeza Mateosa ( 1959-64. ) brutalno se guše štrajkovi željezničara a njegove vođe hapse ( Valantín Campa i Demetrio Vallejo ). Policija brutalno guši pokret profesora pod vodstvom prof Othóna Salazara a bande policijskih žbira i “los mátones-a” ( “nasilnika” ) obračunavaju se s učenicima i profesorima u “La Escuela Normal Superior” i na ulicama četvrti San Cosme u Ciudad de Méxicu. Glavna parola postaje : “Sloboda političkim zatvorenicima”. Studenti izlaze na ulice, marširaju i sve više protestiraju kontra antidemokratske autoritarne politike. Već 1960.g. na najjvećem latinskoameričkom sveučilištu, na “Universidad Nácional Autónoma de México” (UNAM ) u Ciudad de Méxicu izbijaju demonstracije. Demonstracije se izlijevaju na ulice grada i studenti se koncentriraju oko Palacio de Bellas Artes. Režim šalje svoje organizirane razbijače demonstracija koji noževima, bokserima i lancima mlate i rastjeruju studente. Već spomenuti masakr studenata 2. 10. 1968.g. na “Tlatelolcu” biti će najbrutalniji obraćun ( do 500 ubijenih ) na cijelom svijetu sa tzv. “šesdesetiosmašima”. Sve će se to u žestokom obliku ponoviti 70-tih godina kada se studenti opet počinju ubijati na ulicama. To je bio tzv. “El Halconazo” ili “La Matanza del Jueves de Corpus Cristi” 10.06.1971.g. kada je bilo ubijeno 120 studenata što u svom najnovijem autobiografskom filmu “Roma” ( ime četvrti Ciudad de Méxica u kojoj je živio ) prikazuje Alfonso Cuarón.
Tako je izgledao društveni ambijent šesdesetih godina u Meksiku kada krajem jednog dekadentnog konzervativnog desetljeća sve više počinje jačati politička samosvijest do tada marginaliziranih društvenih skupina pa pa se tako polako ozbiljno artikuliraju i politički zahtjevi mladih koji će se, između ostalog, izraziti i preko rock-kulture i uopće unutar kompleksa kompletne meksičke kontrakulturne scene. Meksički teoretičar rocka José Othón Quiroz Trejo piše kako je to bila generacija “faustovskih roditelja” koji, kako on to radikalno kaže, “odbijaju da umru”. To je vrijeme miješanja “baby boom” i “X” generacije. Po njemu su roditelji ove nove generacije buntovnika koji dolaze iz redova mladih “pobjegli” od samih sebe, nisu zadržali niti relizirali svoje ideje, svoje utopije i snove. Previše je dugo trajao taj put tranzicije “prema ničemu”. Na tom njihovom putu je izgubio svoju koherentnost pa sada “sve važi”. Idoli i snovi prošlosti polako nestaju a rađaju se i pojavljuju novi. U jednom tipično “macho društvu” ali i društvu “kulta Majke” i ideala čvrste Familije očevi više nemaju dominantan nego veoma mlaki i svakim danom sve slabiji autoritet i utjecaj na svoju djecu a majčinska posesivnost postaje neodrživ stereotip koji se ruši pred radikalnim zahtjevima mladih latinosa generacije 60-tih za slobodom i osobnom autonomijom. To je vrijeme “nerješivog odnosa” između generacija “očeva i djece”, smatra Trejo. Trajanje “vremena bez razdora” polako, ali neumitno, sve brže i brže prolazi i ističe.
Po njemu upravo je rock, kao ideologija, kao “paradigma” i kao “paradogma” postao kulturni fenomen koji je proistekao iz tih kontradikcija i konfuzija koje je živjelo meksičko društvo u vrijeme naraslih nereda koje proizvodi sam sustav i vrh političke vlasti. Zato se može kazati kako mladi latinoamerikanci 60-tih godina čine dio pokreta jednog novog “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene.
ROCK I MEKSIČKA TRADICIJA
José Othón Quiroz Trejo tvrdi, govoreći o kraju XX stoljeća: “Na rubu kulturne industrje, slomljene slike svijeta spektakla, sirenskih pjesama političkih i kulturnih korporacija, meksički rock još je mlad i pobunjenički.” Nakon desetljeća neoliberalnih režima koji su po potrebi instalirani čak i vojnim pučevima ( Čile 1973.g. ) jasno se vide dosezi poduzetničkog revanša prema lijevim političko-ekonomskim i lijevim kulturološkim modelima. Postoji dugi kontinuitet getoizacije određenih društvenih slojeva. Društvene, teritorijalne i kulturne podjele definiraju se na osnovi moći raspolaganja robama a sve više i više - dionicama ( financijskim kapitalom ). Identiteti pojedinih slojeva društva unutar socijane strukture i hijerarhijske društvene ljestvice definiraju se i konstituiraju na osnovu stratificirane moći potrošnje pojedinca ili sloja s kojim se oni identificiraju.
Šesdesete godine nosile su jaki naboj pobune mladih protiv takve, njima neprihvatljive, zbilje koja je bila usko povezana i s mentalitetom imperijalnih pretenzija moćnih i primjene sile kako bi se ostvario poželjni političko-ekonomski model ukoliko baš ne ide nikako drugačije. Zato je i čikaška ekonomska škola na čelu s vrhovnim ekonomskim magom liberalizma Miltonm Friedmanom ( “Chichago Boys” ) bez ikakvih moralnih predrasuda bila itekako involvirana u vojno-fašistički puč generalisimusa Pinocheta u Čileu 1973.g. koji nakon toga instalira Friedmanov “ekonomski model” da bi sam Friedman nakon toga ( 1976.) od licemjenog, zahvalnog “slobodnog svijeta” zaslužio i dobio Nobelovu nagradu.
Šesdesetih godina, u praskozorje općeg neoliberalnog juriša, američki hippie i yippies ( “Youth International Party” ) pokreti propovijedaju utopije koje će, na žalost, poslije završiti obnovom i jačanjem autoritarizma. Njihove vođe Jerry Rubin i Abbie Hoffman su zajedn s umjetnikom Alainom Ginsbergom predvodili masovne prosvjedne manifestacije ( recimo na Pentagon ) u vremenu “rock pobune” protiv Vijetnamskog rata i rasnih nejednakosti u Americi. Glazba koja okuplja veliki broj nezadovoljnih postaje “sredstvo borbe” jer počinje izražavati snagu mladih. Utopijski zahtjevi o nužnosti uspostave pravedne raspodjele društvenog bogatstva, makar se i zadržali samo na razini utopije, šalju jasnu poruku o postojećoj nepravdi kao temelju suvremene zajednice ali i o nužnosti konkretne borbe protiv postojanja te nepravde. To je ono što će ubrzo alarmirati kontrolore sustava.
Meksiko je geografski, što mnogi zaboravljaju, u stvari sjevernoamerička a ne južnoamerička zemlja ( on je samo svojim vrlo malim dijelom u Sredjoj Americi ). On je, naravno, istovremeno i latinskoamerička zemlja ( kojoj su Sjedinjene Američke Države silom otele njenog 52% njegovog teritorija ). Naravno da je Meksiko zato pupčano vezan za taj dio američkog kontinenta što neće uspjeti promijeniti nikakvi današnji Trumpovi zidovi ma koliko oni veliki i dugi bili. Pokreti mladih Meksika i mladih u Sjedinjenim Državama zato su oduvijek bili jako povezani.
Nije tajna da je Meksiko bio i još uvijek je znatno ekonomski slabiji i demokratski insuficijentniji prostor od svog sjevernog susjeda. Tako 1968.g. meksički roker Tońo de la Villa iz “Locos del Ritmo” pjeva: “Ja nisam pobunjenik bez razloga/ niti sam sumnjivac/ ja samo želim plesati rock’n’roll/ i slobodno govoriti što me je volja”. Slobodan govor bio je veliki zahtjev tog vremena. Meksiko vrije uoči Olimpijade 1968.g. i čim se okupi preko tri studenta režim to smatra “mitingom”. Meksički rokeri na svoj način odražavaju takvu stvarnost pa Vivi Hernandez iz “Crazy Boys-a” pjeva: “Bio jednom jedan momak/ bio je pravi buntovnik/ kada su ga u raciji uhvatili/ viknuo je “Dođavola, što sam napravio…” Meksiko je nezamisliv bez pjesme i tamo je još za vrijeme meksičke revolucije s početka XX stoljeća rođena specijalna forma pjesme (“corrido”) u kojoj se pričaju stvarne priče i događaji iz života junaka, vođa, vojnika, žena itd u revoluciji ali te pjesme pričaju i o bandolerosima kao i imaginarnim likovima iz narodnih legendi. Te pjesme su oduvijek nosile jaku socijalnu i političku poruku. Mladi zato ne slušaju samo rock glazbu nego i pjesme iz perioda neksičkog građanskog rata i revolucije. Isto tako postoji i jaka tradicija protestne glazbe koja je veoma popularna među mladima ( Judith Reyes, Margarita Bauche, Óscar Chávez i drugi ). Nisu ti mladi koji se javljaju u okviru hipiessa ili yuppiesa bili nekakvi militantni komunisti. Velikim dijelom oni dolaze iz socijalnog bazena više srednje klase i upravo oni čine “kičmu” tih pokreta a pridružuju im se djelovi službeničke djece ( koji studiraju uglavnom u javnim obrazovnim ustanovama ) kao i dobar dio radničke i seljačke omladine. Oni su možda bili zadnji izdanci države proistekle iz meksičke revolucije. Zato će meksički pokreti mladih imati svoj poseban kulturološki pečat vezan za tradiciju, jezik, glazbu i tradicionalnu revelucionarnu viziju.
“NOVA - STARA LJEVICA” U MEKSIKU I POKRET MLADIH
Tradicionalni lijevi militanti u Meksiku imaju svoj vlastiti izvor inspiracije. Meksiko je imao dugu revolucionarnu tradiciju ali i tradiciju žestokih sukoba na ljevici. Šesdesetih godina Komunistička Partija Meksika ( PCM - Pardido Comunista Mexicano ) je najjača opoziciona snaga a među mladima su na terenu, na ulici, u društvenoj bazi posebno aktivni pripadnici “Komunističke Omladine Meksika” ( “La Juventud Comunista de México” ). To je i bitna razlika u odnosu na gibanja mladih u Sjedinjenim Američkim Državama. Lijeva izdavačka djelatnost sve više jača. “Editorial Progreso” ne tiska samo klasičnu socjalističku literature nego se tiskaju i djela Sartrea, Franza Fannona, Hermana Hessea, Carlosa Fuentesa, Normana Mailera itd a jedan od najpoznatijih ljevičara i intelektualaca, slavni filmski redatelj Luis Buńuel snima tada niz svojih značajnih filmova, novi crtani stripovi sa snažnim socijalnim porukama sve su prisutniji a počinju s emitiranjem i utjecajne radio stanice koje puštaju rock glazbu i šire “rock-kulturu” kao specifičan oblik subkulture mladih. Za razliku od “zapadnih” hippiesa i yippiesa koji velikim dijelom dolaza iz više srednje klase pripadnici meksičkog undergrounda i alternativnog podzemlja (“inframundo”) dobrim dijelom dolaze i “s ulice” i iz meksičkih rubnih socijalnih slojeva.
Za njih su hippiesi i yippiesi “premeki”. Zato jedan od vođa meksičkih mladih lijevih ortodoksnih militanata Parmenidés Garcia Saldańa za lidere yippiese poput Abbie Hoffmana, Toma Haydena i Jerry Rubija kaže kako oni “nisu radili ništa drugo” osim što su “provodili vrlo smiješnu revoluciju” na koju buržoazija gleda s naklonošću računajući da tako samo “puštaju svoju djecu da se zabavljaju”. Posebno nakon pokolja studenata na “Tlatelolcu” u Ciudad de Méxicu 1968.g. brigadsti ( “momci iz baze”) više vjeruju u obnavljanje stare ljevice nego što se uzdaju u hippies i yippies pacifističke metode djelovanja. Sve se to odražava i na meksičku rock scenu. Ti pokreti mladih u Meksiku su novi ali su istovremeno su, na jedan specifičan način, pokušaj stvaranje jedne specifične kombinacije “nove-stare ljevice” koja će od samog početka, čemu se i nije čuditi, unutar sebe biti heteronomna. Naime, taj lijevi puritanizam i ortodoksija kao i snažna vjera kako je revolucionarna partija ključna da bi se promijenio svijet…odvojit će ih od širokog pokreta mladih nekon krvavih događaja na Tlatelolcu.
ZAPADNI ROKERI I “REVOLUCIJA”
Engleski i američki rokeri misle na drugi koncept “revolucije” od onog kojeg podrazumijevaju mladi “trećeg svijeta” pa tako i Meksika. Za njih revolucija nije nešto što bi se svodilo na radikalnu promjenu “objektivne stvarnosti” čemu, recimo, teže lijevi meksički militanti. Njihov koncept “revolucije” duboko je određen subjektivnim ( unutarnjim ) aspektom promjene (vlastitog “duha”). Rock-simbol takvog koncepta “revolucije” sublimiran je u pjesmi kultnih Beatlesa “Revolution” u kojoj oni jasno poručuju: “Kažeš da želiš revoluciju/…/svi želimo promijeniti svjet/ako izađeš noseći slike predsjednika Maoa/…/nećeš napraviti ništa/…/bolje ti je da oslobodiš svoj um “. Bob Dylan 1966.g. u “Blow their minds” govori o “novom stanju duha” koje propovjeda brazilski utjecajni autor ( prvi latino autor knjige o Maou ), teoretičar rock i jazz kulture Roberto Miati. Odlasci u prirodu, duga kosa, “širenje uma” itd. na simboličan način manifestiraju razliku između revolucije starog tipa koju predvode klasični socijalni pokreti i stranke ( zasnovani na staroj revoluconarnoj paradigm ) i, s druge strane, “revolucije duha”, mentalne revolucije, trenutne revolucije koja se dešava “odmah”. Takav model revolucije iz šesdesetih godina na Zapadu gleda dalje od “pukog preuzimanja vlasti”. Njezini ciljevi transcendiraju zahtjeve “starih revolucija” poput podruštvljenja sredstava za proizvodnju i slično.
Jerry Rubi pokušava na ovaj način sintetizirati yippie ideje: “Kombiniramo politiku nove ljevice sa psihodeličnim stilom života. Naš način života, naša vlastita egzistencija, to je revolucija”. “Rolling stonesi” su bili jedan od glavnih simbola pobune mladih izraženog ne samo kroz glazbu nego i konkretni angažman ( sudjelovanje Micka Jaggera u demonstracijama ). Oni snimaju pjesmu “Street Fightin Man” koja postaje simbol tog vremena. Pjevaju o zvuku nogu ljudi koji marširaju ulicama, o ljetu “koje je ovdje” i o tome kako je “trenutak za borbu na ulicama” ali onda dodaju bit koncepta njihove “revolucije” u razvijenim zemljama Zapada poput Engleske: “ali što može uraditi jedan momak/ osim da pjeva u rock and roll grupi/ jer u uspavanom gradu poput Londona/ nema mjesta za uličnog borca”. Grupu “Who” neki autori smatraju možda najradikalnijim kritičarima tradicionalnih koncepta revolucije. Oni se razlikuju od ostalih rokera jer predstavljaju mlade engleske “modse” koji imaju svoju zasebnu subkulturu a ponekad se i sukobljavaju s “klasičnim rokerima” ( recimo, legendarni sukob Modsa i Rockersa na Brighton Beach ) a karakterizira ih i skeptičan odnos prema tradicionalnoj revoluciji. Kada karizmatični gitarista i vođa rupe “Who” Peter Townsend objašnjava njihovu pjesmu “Won’t get Fooled Again” ( “Neće nas ponovo prevariti”) iz 1970-te godine, on kaže: “To je pomalo čudna pjesma . To je pjesma protiv establišmenta ali u isto vrijeme i pjesma protiv negativnih ljudi. Jedna pjesma protiv revolucije zato jer je revolucija samo revolucija a revolucija neće na dugu stazu promijeniti ništa a puno će ljudi biti povrijeđeno”. Te riječi kao da su postale neka vrsta Manifesta zapadne “rokerske ljevice” koja se bitno razlikuje od meksičke “nove-stare ljevice”.

Oznake: barka, palma


- 09:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.10.2019., utorak

AVÁNDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK ( 1. DIO )


Šesdesete godine prošlog stoljeća ostavile su svoj neizbrisiv trag i utjecaj na vrijeme koja će doći nakon njih pa su zato i neka današnja zbivanja teško razumljiva bez poznavanja tog razdoblja. Između ostalog to je vrijeme duboko određeno formiranjem i djelovanjem različitih socijalno-kulturoloških pokreta među kojima će pojava “rock-kulture” na bitan način odrediti cjelokupno područje tzv “kontrakulture”. To područje nije moguće odvojiti od snažnog političkog angažmana mladih tog vremena. Baš zato se ovih dana s velikom pažnjom diljem svijeta obilježila 50-ta godišnjica legendarnog rock festivala “Woodstock” ( 15-18. kolovoza 1969.g. ) kao jednog od najvažnijih simbola kulture ili “kontrakulture” generacije mladih 6o-tih godina. Ali upravo u rujnu ove godine navršila se i 48-ma godišnjica održavanja jednog drugog neizmjerno važnog rock-festivala koji je imao ogroman utjecaj na tadašnje generacije mladih čitavog latinskooameričkog područja - a koji je na gotovo neshvatljiv i neopravdan način zanemaren ne samo od strane kroničara nego i društvenih analitičara tog vremena uopće. Riječ je o rock festivalu Avandáro ( “El Festival de Rock y Ruedas de Avandáro” ), koji je održan točno prije 48. godina između 11-12. rujna 1971. godine u Meksiku.
ŠESDESETE GODINE XX STOLJEĆA
Da bi smo razumijeli njegov značaj nužno je barem površno oslikati karakter tog burnog razdoblja. Šesdesete godine prošlog stoljeća bile su pod jakim pečatom “hladnog rata” i blokovske podjele Istok - Zapad, koju predvode i simboliziraju SSSR, s jedne strane, i Sjedinjenje Američke Države s druge strane - kao dvije ideološki suprostavljene globalne velesile različitog političkog predznaka, što se vojno manifestira formiranjem NATO-a i Varšavskog Ugovora kao dva suprostavljena vojna saveza….tako da prijetnja nastavka globalnog rata kao Damoklov mač visi nad glavom Čovječanstva neposredno nakon okončanja tragedije Drugog svjetskog rata. Ali sada u međusobno suprostavljenim političko-vojnim kompozicijama ovih bivših saveznika. Naravno da se jedan velik dio čovječanstva pokušava na najrazličitije načine suprostaviti takvoj kataklizmičkoj slici prijeteće budućnosti međusobno suprostavljenog, neprirodno ( bipolarno ) međusobno podijeljenog i suprostavljenog svijeta koji je tek bio izašao iz do tada neviđenog, bezumnog klanja. Svijet se, nakon drugog svjetskog rata, sudario s činjencom da su ljudi spremni na izvršavanje do tada nezamislivih zločina u jednoj totalno obezljuđenoj zbilji koja je proizvela monstruoznu molohovsku “mašineriju smrti” koja je mljela sve pred sobom pretvarajući pojedinačne, jedinstvene, neponovljive ljudske egzistencije na gole, suhoparne brojke i običnu bezličnu statistiku. Nastavak tog ludila kao posljedice kolektivne otuđenosti i apsolutne vlasti demona političke ideologije bio je realna prijetnja koja se prijeteči nazirala na maglovitom obzorju rađanja dekade šesdesetih godina a sve nošeno valom programirane “proizvodnje mržnje” kao glavnog “pogonskog goriva” i razloga postojanja zatvorenih vladajućih kvazielita vojno-političkih ( ali i ekonomsko-financijskih ) gospodara Svijeta. Nema nikakve sumnje kako nas ta kataklizmička slika ondašnjeg vremena jako podsjeća na neke suvremene globalne svjetske trendove.
To je vrijeme rušenja američkog špijunskog aviona U2, ubojstva Patrica Lumumbe u Kongu, formiranja MMF-a, suđenja Eichmanu, ulaska Castra, Che Guevare i “barbudosa” u novogodišnju Havanu 1959. godine i propale Kennedy-jeve invazije na na Kubu ( “Zaljev Svinja” ), raketne krize i “slavnog” Hruščovljeva lupanja cipelom po klupi u OUN, vrijeme početka rušenja mita o Staljinu, početka II Vatikanskog Koncila, kraja rata u Alžiru, hapšenja Nelsona Mandele, ubojstva Johna F. Kennedy-ja, ubojstva Martina Luthera Kinga, Gagarinovog leta u svemir, rasplamsavanja gerile u Latinskoj Americi (Kolumbija), početka “beskrajnog rata” u Vijetnamu, pojave Beatlesa i “beatlemanije”, utjecaja Allena Ginsberga, bitnika i jačanja pokreta za seksualne slobode, ubojstva afroameričkog lidera Malcolma Littlea ( Malcolm X ), početka Maove “kulturne revolucije” u Kini, jačanja latinskoameričkih diktatorskih režima, ubojstva Che Guevare, festivala “Summer of Love” 1968.g. u San Franciscu i pojave masovnog hippie pokreta, vrijeme rađanja studentskog pokreta u Europi kada Pariz i Berlin i sve europske metropole ali i metropole zemalja Istočnog Bloka svjedoče snažnim zahtjevima studenata za nužnošću radikalne promjene postojećeg stanja (“Budimo realni - Tražimo nemoguće “) kao što se to dešava i u Beogradu i Zagrebu iz kojeg snažno prema čitavom svijetu zrači “praxisovska” filozofska škola okupljena oko časopisa “Praxis”. To je vrijeme održavanja Olimpijade u Cíudad de Méxicu ali i pokolja studenta u istom gradu na “Trgu Tri Kulture”, na “Tlatelolcu” ( “Matanza de Tlatelolco” ), vrijeme Apola XI i prvog slijetanje čovjeka na Mjesec, vrijeme dolaska Gadafija na vlast u Libiji, vrijeme rađanja novih tehnologija i udaranja temelja pojavi interneta, vrijeme održavanja mitskog rock fesitivala u Woodstocku, pojave Skinheadsa, latinskoameričkog književnog booma, filmova koji će značajno odrediti čitavu generaciju: poput Kubrickovog “2001: A SpaceOdyssey”, Fellinijevog “Satiricona”, Hooperovog “Easy Rider-a” ili Peckinpahovog “Wild Buncha” itd, to je vrijeme ruske intervencije u Čehoslovačkoj ali i vrijeme rađanja ideje o Europskoj Uniji, vrijeme poslijeratnog “baby booma”, jačanja utjecaja istočnih filozofija i pojave Ravi Shankara koji snažno utjeće na glazbene tokove Zapada, vrijeme rađanja najrazličitij pokreta unutar kulture mladih, pojave “underground” i “psihodelije” s megautjecajem svega onoga što predstavlja pojava Pink Floyda na glazbenoj i kulturološkoj sceni uopće, vrijeme pojave ( i to u Limi u Peru-u ) prve proto-punck, “garage-rock”, “surf-rock” grupe “Los Sáicos” ( koja se trebala zvati “Los Sádicos” - odnosno “Sadisti”, ali je to tada bilo nezamislivo pa izbaciju “nepoćudno d” iz svog imena ) kao avangarde punck pokreta koji će se na Zapadu javiti tek za desetak godina, to je vrijeme smrti Ho Ši Min-a, Tet ofanzive u Vijetnamu koja radikalno mijenja sliku o budućnosti tog rata i snova o brzoj, neupitnoj “američkoj pobjedi” nad “komunističkim Sjevernim Vijetnamom”, vrijeme pokolja u Mi Laju, vrijeme snažnog “ulijetanja” droge među mlade i vrijeme početka održavanja masovnih antivejtnamskih demonstracija u Americi, izlaska “Nacionalne Garde” na ulice i vrijeme ubojstva četvorice studenata u Ohiu, dvojice u Missisipiju, ogromnih nereda u Chichagu i pokušaja nasilnog “discipliniraja studenata”, vrijeme zatvaranja 448 američkih studentskih kampusa ali i vrijeme u kojem postaju sve bitnije one poruke koje dolaze iz područja, iz sfere rock kulture i ikona tog pokreta koje preko glazbe, stvaralaštva, umjetničkog izričaja uopće manifestiraju ogorčenje i zahtjeve velikog dijela mladih koji ne pristaju na toleriranje takvog nepodnošljivog stanja i suprostavljaju mu se na najrazličitije načine : u rasponu od radikalno-militantnih do masovnih mirotvorno-pacifističkih pokreta.
“WOODSTOCK” - MIT ILI STVARNOST ?
Pet decenija nakon “Woodstocka” još uvijek je teško razlikovati mit od stvarnosti. “Woodstock” je bio nenapisana deklaracija jedne cijele generacije. On je zato postao naslijeđe ne samo pola milijuna mladih koji su prisustvovali tom koncertu nego i velikog dijela te generacije općenito. Usprkos tome mnogi će postavljati pitanje da li se tu radilo o “revolucionarnoj subkulturi” ili samo o jednoj klišeiziranoj manfestaciji “pop kulture” ? Amerika je tada bila pod šokom zgusnutih zbivanja tog vremena a posebno antivijetnamskim demonstracijama i ubojstavima poznatih američkih javnih osoba. U takvom ambijentu “Woodstock” se javlja kao svojevrstan “protuotrov” mržnji, bijesu, srdžbi i ubijanju iza kojih stoje pojedinci, uske grupe političkih kvazielita ili, što je puno gore, sama Država. Teoretičarka glazbe i kulture s Boston Collegea prof. Martha Bayles piše: “Stanje duha u Americi bilo je slično današnjem. Postojao je osječaj vladavine nasilja, istinske mržnje i podjela”. Razmislimo, u tom kontekstu, i o “stanju duha” u Hrvatskoj danas pa ćemo možda u tim riječima prepoznati zapanjujuću preciznost dešifriranja stanja u kojem se i mi nažalost, 50 godina nakon “Woodstocka”, nalazimo. Martha Bayles govori o sentimentalnosti “Woodstock generacije” koju ona gaji prema tom trodnevnom događanju dok dio analitičara smatra kako se tu radi samo o ponavljanju “narcizma šesdesetih” koje su prije svega bile određene snažnim “hippie pokretom” koji je na svojim zastavama propagirao slobodnu ljubav, toleranciju, nenasilje i mir. Ne smije se zanemaritiniti činjenica kako je ta 1969. godina u Americi određena snažnom “ratnom proizvodnjom” kao posljedicom vijetnamskog rata. Rezultat postojanja te snažne ratne proizvodnje je bila činjenica da Amerika te godine bilježi svoj zadnji višak proračuna ( koji ponovo bilježi rast tek 1998.g. ). Glazbeni kritičar “The New York Timesa” Jop Pareles, koji je i sam bio učesnik “Woodstocka”, smatra da su mladi amerikanci na “Woodstocku”, zahvaljujući tom ( možda iluzornom ) osjećaju relativnog izobilja “apsolutno vjerovali kako smo mi bili centar cijelog univerzuma”. Zanimljivo je kako je Quentin Tarantino svojim najnovijim filmom “Once Upon a Time in Hollywood” izazvao žestoku reakciju onih koji smatraju kako je u njemu pokušao “diskredidirati” kompletan hippie pokret poistovječujući ga isključivo s “karizmatskim luđakom” Charles Masonom, njegovom sektom “Family” i njihovim zločinima ( ubojstvo Sharon Tate i drugih ) što mnogi analitičari smatraju čistim falsifikatom i nedozvoljivom simplifikacijom do koje dolazi zbog Tarantinvih osobnih frustracija i mržnji koje je gajio prema hippiesima. Njegov kritičari smatraju kako je kroz tu svoju iskrivljenu osobnu prizmu ( iz vremena njegovog djetinjstva u Los Angelesu ) opisao zbivanja u Hollywoodu pri čemu ga je posebno pogađao pozitivan odnos njegove vlastite majke ( za koju je bio jako vezan ) prema hippie pokretu kojeg on prezire.
Militantni aktivisti radikalne ljevice ne prepoznaju revolucionarnu snagu “Woodstocka”. Martha Bayles zato tvrdi da su mnogi “Woodstock” pogrešno shvatili. Naime, ona smatra da “iako su se na Woodstocku izvodile i protestne pjesma” on u sebi ne nosi radikalno revolucionarni naboj bez obzira na činjenicu da je odigrao vrlo važnu političko kulturološku ulogu suprostavljanja kulturi nasilja, sukoba i rata. S druge strane radikalni politički aktivisti će “Woodstock” jednostrano svoditi samo na masovo okupljanje “drogiranih, neozbiljnih hippiesa koji nisu razumijeli koliko je situacija ozbiljna”- na “lagodnu glupariju” i na ništa drugo. Naravno da je tu riječ o isključivoj i pogrešnoj krajnosti s kojom bi se možda složio jedino Tarantino. Kasnije će Joan Baez, inače i sama učesnica Woodstocka, za “New York Times” izjaviti kako se “revolucija ili čak obična društvena promjena ne dešava bez volje da se preuzme rizik” a taj faktor “rizika” Woodstock nije nosi u sebi. On u tom vremenu ima jedan drugi, ali ipak jako bitan značaj. Naime, na “Woodstocku” se izvodila jedna vrsta rocka ukorijenjenog u tradiciji folka, bluesa i gospela koji su bili nit vodilja generacije šesdesetih i u sebi nose poruke mira, pacifizma i ljubavi. Ta vrsta glazba tada ujedinjuje široku lepezu generacije mladih bez obzira na velike razlike koje postoje između njih s obzirom iz kojeg ( različitog ) socijalnog sloja oni dolaze. Sada se ta vrsta glazbe javlja kao vrsta “socijalnog lijepila” koje međusobno povezuje, približava i veže inače vrlo različite skupine mladih koje je tradicinalna politika oduvijek međusobno dijelila. Zato Bayles tvrdi kako je upravo “glazba ujedinila različite sektore mladih te generacije” a to zaista nije bilo malo i na svoj način, ipak je bilo novo i baš zato revolucionarno ( ne u uskom značenju tog pojma kako ga tradicionalno interpretiraju militantni aktivisti orgaizirane ljevice ). Kasnija komercijalizacija “Woodstocka” ( vezana za diskografsku i filmsku industriju - kada trosatni dokumentarac “Woodstock” osvaja Oscara ) nije poništila taj važan, jedinstven i neprolazan “duh Woodstocka” koji je “debelo nadživio” svoje vrijeme i na svoj način živi sve do danas.
VLAST I “WOODSTOCK”
Vlast je po logici stvari pokušavala kontrolirati i usmjeravati gibanja među mladima. Veoma ozbiljno se rade istraživanja o tome je li iluzija ili je stvarnost da velike mase ljudi mogu biti zahvaćene jednim tipom kolektivnog transcendentalnog iskustva. Za vlast je posebno ineteresantno odgovoriti na pitanje koliko je moguće manipulirati s tim procesima ? Relativno svježa iskustva fašističke masovne histerije, nacističkog narkotiziranja ogromnih masa ljudi spremnih na sve, dresiranih na velikim mitinzima, mimohodima, bakljadama i sveopćom propagandom kao i slijepim sljedbeništvom mesijanskog Vođe upozoravala su i na realnu mogućnost ponovne pojave takvih stanja - ali, ovaj put samoniklih i van kontrole Vlasti. Uostalom, vjetnamski rat koji je još uvijek trajao kao i iskustva nedavno završenog korejskog rata potvrđivali su mogućnost kontroliranog dirigiranja i usmjeravanje kolektivne psihe ( pa tako i mržnje ) ali isto tako i mogućnost pojave autohtonih, nekontroliranih masovnih pokreta.
Danny Goldberg, koje je s 19 godina pratio “Woodstock” kao izvjestitelj “Billboarda” kaže kako su se nakon “Woodstocka” osigurala sredstva za promociju rock glazbe na način na koji se to nikada prije nije radilo. Po njemu “Bila je to točka povezivanja rock glazbe s industrijom” što će mnogi positovjetiti s pokušajem kontrole rocka i subkulturnih poketa vezanh za nju. Trosatni dokumentarac “Woodstock” je, bez obzira na bilo kakvu pozadinu, pridonio mijenjanju slike o “Woodstocku” kao hedonističkom, kaotičnom festivalu u močvari jednog “utopjskog mjesta” na kojem mladi promoviraju Mir. Gooldberg smatra kako je trenutak u kojem Jimi Hendrix svira svoju legendarnu verziju američke himne ( u centralnom mjestu filma ) kompletnom festivalu simbolički dao jak politički naboj i značaj. Hippie pokret će uskoro jenjati i polako se ugasiti otvarajaći prostor i svoje mjesto drugim pokretima mladih. Ali upravo je ovaj film osigurao da “Woodstock” i dalje nastaviti utjecati na razvoj subkulture mladih te se ovaj festival po Goldbergu “od predmeta satire” polako, sve više pretvara u “objekt idealizma”. Dakle, ako su i pokušali, kontrolori društva i institucije vlasti su preko komercijalizacije rocka i njegovog pokušaja svođenja na goli business i rock-industriju samo djelomično ostvarili svoje ciljeve ( neki smatraju a su kasnije na taj način uspjeli “disciplinirati” punk ) jer su velikim dijelom postigli i sasvim suprotan efekt : globalno širenje duha kojeg je rebelistička subkultura mladih, izražena kroz specifičnu glazbu i njene poruke, nastavila stalno nositi u sebi. Vlast će i dalje zadržati svoj interes za “svijet mladih” ali nikada ga neće uspjeti u potpunosti staviti pod svoju kontrolu.
CRKVA U HRVATA I “WOODSTOCK”
Naravno da domaća Crkva nije mogla prešutiti 50-tu godišnjicu “Woodstocka”. Tako je “Hrvatska Katolička Mreža” 28. kolovoza ove godine objavila zanimljive “misli” fra Tomislava Pervana koje bi se mogle sažeti u njegovoj tvrdnji kako je “Woodstock pomogao da cijela jedna nacija a potom i svijet, uđe u razdoblje moralne pustoši”. Po fra Tomislavu “Woodstock” je svima nama osatvio strašno “negativnu baštinu” jer se zbog njegovog pogubnog utjecaja čitav jedan naraštaj “usmjerio samo na sebe” jer je prihvatio krilaticu “anything goes” i to, kako nas uči fra Tmislav : “u antikulturi, seksu, drogama, rock ‘n’ roll-u”. Najveća žrtva bila je Amerika koja je “na Woodstocku izgubila i okaljala svoju nevinost”. Ko o čemu a naš učeni fratar o seksu i “nevinosti” ! Sam “Woodstock” je po njemu bio neka vrsta posljedice niza nesretnih okolnosti i “vražjih novotarija i nauma” poput, recimo, izmišljanja antibaby pilule, pa preneražen iskreno zbori : “Pilula protiv začeća učinila je svoje, svi se slobodno mogu upuštati u spolne odnose bez straha od trudnoće”. Tko zna što bi tek naš fra Tomislav dao samo da znanstvenici uspiju izumiti “pilulu protiv pedofilije” ? Uopće ne sumnjam da bi on zdušno pozdravio takvu novotariju. “Woodstock” je, nema nikakve dileme za njega, “promijenio Ameriku nagore”. Najgore od svega je što je taj trodnevni hippie rock dernek, po našem zabrinutm popu, odigrao nezamislivo strašnu ulogu “u stvaranju duhovne pustoši sanjajući utopijsko društvo bez religije i bez vjere.” U biti, “Woodstock” je bio “liturgijski čin jedne protureligije i protuvjere” kojem on, ko Križ Vragu, suprostavlja “Fatimsko čudo” kada se u Fatimi 1917. godine okupilo 80 000 ljudi i festival mladih u Međugorju koji su antipodi nevjerničkom “Woodstocku” prepunom “gliba”, “golotiinje”, “otvorenog seksa”, “droge”, “alkohola”, “fekalija” ili kao što to bi to naš učeni ftarar sažeo ponavljajući jednu tuđu misao : “Lakše je bilo doći do seksa nego do doručka”. I u Fatmi je, doduše, “lijevalo kao iz kabla” ali je “svijet prihvatio kišu, glib i prljavštinu kao dio patnje i pokore, kao sastavni dio fatmske poruke ( jer su )…ljudi klečali u blatu i molili, iščekujući nebeski znak” - svršava ovaj naš moralni meteorolog zaključujući kako “Woodstock bijaše događaj koji je slavio život i svjet bez zaštitnih mehanizama. Upravo suprotno onome što poručuje Novi zavjet”. Pa sad više i nismo baš sigurni na koje “zaštitne mehanizme” misli naš vidno potreseni fratar Tomislav koji je tako strašno pogođen jer je “Woodstock najavio protufatimsku poruku” i jer je bio “poziv na grijeh…vrjeđanje i huljenje Boga” dok je “Fatimska poruka” bila poruka kajanja, obraćenja, molitve “posveta Srcu Marijinu”. A onda svim sljedbenicima takvih modernih neopaganskih “rock Saturnalija” prijeti i to autoritetom same Majke Marije jer ona bez oklijevanja “prijeti čovjećanstvu ako se ne obrati i pokaje”.
Da ne bi pomislili kako “Woodstock” ne živi i danas fra Tomislav gotovo panično urla kako je on još uvijek tu poput neke Sotone koja se sad samo pojavljuje prerušena, u drugom obliku - ali njega to ne može zavarati, pa nas ovako neuke i zavedene podučava kako se danas : “ miljunske mase okupe u svjetskoj prijestolnici ateizma Berlinu za Love Parade i na raznim Ultrafestivalima”. Tu mora policija uredovati dok, recimo, u Međugorju ne treba ni policije ni redara jer “se tu osjeti zaštita Neba na svakom koraku, dok drugdje imamo Sodomu i Gomoru.” Tako se u fantaziji našeg zapjenjenog popa i samo Nebo pojavilo u obliku onostranog Ministarsta Unutarnjih poslova. Ako je i od hrvatskog fratra previše je !

Oznake: Čamac, lopta


- 09:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.