“Jipitecas” ( često ih se naziva i “Hippietecas” ili “Xipitecas” ) neka su vrsta meksičkih hippiesa kasnih 60-tih i ranih 70-tih godina ali s jasnim ciljem razlikovanja od američkih hippiesa zbog prihvaćanja svoje povijesne “podloge” u civilizacijama predkolumbijskih indijanaca, indiosa, indigena i njihove civilizacije. Tako ih je prvi nazvao mladi liberalni katolički svećenik, profesor, znanstvenik, pripadnik teologije oslobođenja, plodni pisac i aktivista Enrique Mareoquín koji je inače bio i jedna od ključnih figura meksičkog kontrakulturnog pokreta “La Onda” (“Val”). Ima vlastitu rock grupu, izdavač je meksičke edicije “Rolling Stone” magazina kojeg izdaje pod imenom “Piedra Rodante”. On na svojim filozofskim tečajevima koje naziva “Čovjek Danas” obuhvaća i studij glazbe - od bluesa, Beatlesa, Ravi Shankara pa do suvremenog rocka. Autor je knjige “La Contracultura como protesta”, pordžava meksičke domoroce, tzv. “prve ljude” a sam postaje dio i nezaobilazan pripadnik meksičke “avant-garde” tog vremena. Upravo po pokretu “La Onda” meksički hippiesi još se nazivaju i “onderos”. Ali, dio meksičke “nove-stare ljevice” smatra ih samo običnim dijelom imperijalističke dekadentne individualističke nejasne utopističke kulture.
Tako je meksički studentski pokret karakterizian vrlo različitim oblicima izričaja kao i unutarnjim međusobnim neslaganjima. Tradicioalni ljevičarski militanti imaju svoje tipične specifičnosti a prije svega ih određuje strogost kao i jaka organizaciona i aktivistička disciplina. Naziv Hippie-tecas ( Jipitecas, Xipitecas) je u stvari jezična kovanica koja nastaje kombnacijom od pojmova Hippies ( odnosno Jippies ili Xippies ) i Aztecas a u suštini označava autonomne “meksičke hippiese”. Nova-stara ljevica je sklonija lijevoj ortodoksiji a Jipitecas lijevo-liberalnim konceptima. Oni su neautoritarni i puno su širi pokret koji se ne temelji na kadrovskom principu poluprofesionalnih revolucionara ( kao nova-stara ljevica ) nego na labavom okupljanju mladih. Oni su više “lenonisti” nego “lenjinisti” koji se zanimaju za socijalnu ali naglašeno i za kulturološku revoluciju, za svoje nacionalne ali i internacionalne korijene pokreta. Na njih jako utječu angloamerička glazba, njihov stil odjevanja, njihova retorika i simbolika općenito. Nova-stara ljevica i oni, pored svih razlika, imaju dosta dodirnih točaka jer su jipitecas “militantni borci kontrakulture” koja se globalno širi putem novorođenih mas-medija ( cijeli Svijet zaista sve više postaje “Globalno Selo” Marshalla McLuhana ). Za jedne i druge je karakterističan snažan antisistemski stav s time što su jipitecas više određeni anarhizmom nego disciplinom i potrebom snažne organizacije koji karakteriziraju novu-staru meksičku ljevicu. Jedina dogma kojoj “robuju” jipitecas je “dogma psihodelije”. Utjecaj Pink Floyda i u Meksiku je ogroman a posebno na kontrakulturna gibanja među mladima. Nije čudo da je i danas Roger Waters najveća živa rock ikona i nesumnjivi idol latinskoameričke ljevice tim više što je on i neumoran lijevi aktivista koji je posebno angažiran oko pitanja Venezuele kao deklarirani protivnik pogubnih općih imperijalnih težnji Trumpove ultradesne politike a posebno prema Latinskoj Americi.
Meksička alternativna scena se reflektira i na američke alternativne krugove. Tako predstavnik “Onda literature”, meksički pisac José Augustín ima jak utjecaj na pokret “beatnika” a posebno na Allena Ginsberga i Williama Burroughsa kao i na “postbeatnike” poput Huntera S. Thompsona. Psihodelija utiče na mnoge potpuno nezavisne militante unutar pokreta mladih. Oni nisu određeni nikakvim idejnim okvirom. Ne spadaju niti u anarhoidne Yippiese ili u neku od njihovih podvarijanti jer ne prihvaćaju nikakve dogme ili idejne sustave koji bi bili nekakva panaceja, lijek ili formula za rješavanje svih bolesti kapitalističkog društva. Oni uživaju u rocku, puše marihuanu, ponekad možda kušaju gljive ili LSD, dugokosi su, odbijaju sbilo koje nametnute norme ( poput nekih suvremenih neokinika ili postdiogenovaca ), nose neformalnu odjeću, farmerke ili kratke suknje jer tada i odjeća postaje prepoznatljivi simbol mladih pobunjenika. S druge strane dio mladih unutar antisistemskog pokreta karakteriziranog, pored ostalog, i rock-kulturom traži socijalnu ( a ne samo unutarnju, duhovnu, individualnu ) revoluciju. To su pripadnici “nove-stare ljevice” koji traže čvršće, strože forme ozbiljne političke organizacije za razliku od Yippietecasa ( ili Yippieonderosa ) koji se bez problema kreću unutar postojećih hippievskih dogma. Jedni i drugi asimiliraju na isti način ljubav prema rocku kao obliku buntovničkog i protestnog izričaja u glazbi s time da je meksička scena pod snažnim utjecajem njihove nacionalne tradicije tako da šedsdesetih godina svjedočimo pojavi specifične mješavine meksičkog folklore i suvremenog rocka.
I dalje se masovno slušaju “corridos militantes” Judith Reyes ili José de Molina ili “Corridos Villistas” i “Corridos de Zapata” jer, kao što smo već napomenili, “corridos” su najrelevantnija socijalno-politički angažirana vrsta glazbene kompozicije povezane s kulturom i folklorom Meksika. Te se pjesame i dalje slušaju a uvijek istovremeno imaju, pored glazbene i snažnu političku poruku. Corridos su tako tradicionalni meksički oblik svojevrsnog političkog pamfleta koji se sada isprepliče i s glazbenim rock-formama i tradicionalnim meksičkim protestnim formama ( Amparo Ochoa, Óscar Chávez ) izražavanja.
Vrlo brzo će otvoreni um i široki pogledi Yippietecasa dolaze u sukob i sudaraju se s kompaktnom, “željeznom političkom kulturom” radikalnih lijevih militanata koji traže uspostavljanje jedinstvenog totaliteta unutar kojeg bi se ukalupile sve ideje, običaji i sva postojeća raznolikost pobunjenih dijelova mladih itd. Ta njihova isključivost i koncept revolucionarnosti koji se pokušava definirati nekakvim nejasnim “marksističko-lenjinističkim moralom” ( kojeg oni nerijetko poistovjećuju s nezaobilaznom Maovom “Crvenom Knjižicom” ) ili s onim što propisuju njihovi partijski šefovi ( ili vođe njihovih političkih sekti ) samo opravdavaju i potvrđuju razlog zbog kojeg je Marx još za vrijeme svog života smatrao potrebnim da izjavi kako on sam “nije marksista”.
PRASKOZORJE AVÁNDARA
U Acapulcu se 1963.g. snima film Richarda Thorpea “Fun in Acapulco” s Elvisom Presleyem u glavnoj ulozi. U to vrijeme predsjednik Meksika je López Portillo koji Preslyeja proglašava “persona non grata” ( “nepoželjnom osobom” ) zbog njegovog glazbenog stila ( “rock & roll” ) i karaktera Elvisovih filmskih uloga. Naime u Ciudad de Méxicu je 1958.g. prilikom prikazivanja jednog Presleyevog filma došla masa mladih ( uglavnom djevojaka ), došlo je do velikih nereda jer dobar dio Presleyevih funova nije mogao ući u kino dvoranu, došlo je do incidenata i bacanja zapaljenih papira i predmeta itd sa kata iznad kino-dvorane, kino predstava se na kraju nije ni održala a Portillova vlast je na taj incident nervozno nazivajući te mlade Presleyeve obožavatelje “egzistencijalistima” ( što je, pitaj boga zašto, očito trebalo imati nekakvu uvredljivo-negativnu konotaciju ) ,“neurednim bradatim dugokoscima u prljavoj odjeći”. Vlast u svom priopćenu vrdi kako se tu radilo “uglavnom o amerikancima” ipak priznavajući da je bilo “svih nacionalnost” ( iako se radilo gotovo isključivo o mladim meksikancima ) itd. Taj je događaj bitan kako bi se shvatio odnos meksičkog političkog establišmenta prema “novotarjama” koje su, po njima, stizale u Meksiko preko Rio Grandea od strane onog “dekadentnog djela” mladih amerikanaca koji svugdje pravi probleme.
Meksička vlada 1969. godine zabranjuje mjuzikl “Hair” nakon njegove jedinstvene izvedbe u Acapulcu. Cenzuriraju i rock grupe “Los Shakes” i “Pixis”, deportiraju iz Meksika glumce i inozemne producente kjuzikla ( James Rado i Gerome Ragni ). Blokiraju promotora i poduzetnika Alfredo Elíasa Callesa ( unuka bivšeg meksičkog predsjednika Plutarco Elías Callesa ). Zabranjuju pjesmu “Tlatelolco” grupe “Pop Music Team” i cenzuriraju njihve druge pjesme. U to vrijeme to postaje međunarodni skandal o kojem pišu magazine “Time” i dnevnik “New York Times”. U Monterreyu vlasti reagiraju represivno prema grupi “El Conjunto Sierra Madre” i Monterrey Light and Show spektaklu kada se pokušava održati trodnevni spektakl “Concierto Blanco” u Palacio de Gobierno Estatal. Dolazi do nereda i represije.
Istovremeno, to je vrijeme kada se održavaju koncerti na Kubi ( Varadero 70. ), Kolumbiji ( Festival de Ancon ), Argentini ( Festival Buenos Aires Rock ), Čileu ( Festival de los Dominicos “Piedra Roja” ), Engleskoj ( otok Wight ) i Sjedinjenim Američkim Državama ( Woodstock ). Takva je bila suština odnosa vlasti prema rock sceni i svemu onome što su oni smatrali “alternativnim” u odnosu na poželjne vrijednosti meksičkog društva u samo praskozorje održavanja rock koncerta u Avándaru.
GLJIVE, VLAST I STUDENTSKI POKRET U MEKSIKU
U jednoj od najljepših i nastarijih četvrti Ciudad de Méxica, u Colonia Santa María la Ribera, u kultnom Museo Universitario del Chopo organizirana je 2014.g. izložba “Revolución Cultural y Juvenil de los Ańos Sesenta en México - Sexo, Drogas, Rock & Roll” autora: prof. “Povijesti i Teorije Umjetnosti” sa Sveučilišta Essex i na “Instituto de Investigaciones Estéticas” pri UNAM u Ciudad de Méxicu - Daniela Garze i meksičkog pop pjevača i analitičara Estebana Kinga. Prof. Garza posvećuje posebnu pažnju jednom autonomnom meksičkom fenomenu indirektno vezanom i za pokrete mladih šesdesetih. On, naime, govori o meksičkoj “kulturi halucinogenih gljiva” kao nečemu što na specifičan način, preko svojih granica, ostvaruje “međunarodni utjecaj” Meksika na mlade u svijetu. Naime, već 50-tih godina američki etomikolozi ( etomikologija je podvrsta etnobilogije koja se bavi povijesnim utjecajem, upotrebom i sociološkim značajem gljiva ) dolaze u Meksiko, povezuju se s meksičkim šamanima koji ih uvode u “svijet predivnih gljiva”. Američki “Life” piše udarne članke o tome i interes za utjecaj meksičke “kulture gljiva” na različite aspekte života se našao u centru pažnje. Krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina meksički psihijatar Salvador Roquet, otac “psihodelične psihoterapije” provodi grupne terapije u svojoj klinici u Ciudad de Méxicu istražujući ljudsku podsvjest upravo pomoću halucinogenih gljiva. Ne zaboravimo kako je to vrijeme ujedno i vrijeme pojave psihodelije unutar underground subkulture ali i glazbenih i drugih pokreta vezanih za mlade diljem svijeta.
Populariziranju “kulture gljiva” posebo doprinosi peruansko-američki pisac i antropolog Carlos Castańeda koji 1968.g. objavljuje svoju prvu knjigu: “Las enseńanzas de Don Juan” ( “Učenja Don Juana” ) koju piše kao tobožnji učenik vidovnjaka Yaquija. Ta knjiga o šamanu, “čovjeku znanja”, izvršiti će velik utjecaj na generacije mladih tog vremena ali Castańedin utjecaj seže sve do suvremenih vremena pa je tako u Zagrebu i dan danas aktivno društvo “Tensegrity” koje djeluje pod motom “Uvod u učenje Carlosa Castańede i grupe za Tensegrity”. Druga karakteristika kulture šesdesetih u Meksiku po Garzi je lokalna varijanta “color field paintings” (“slikarstva obojenih polja”), varijanti apstraktnog stila crtanja ( inspiriranog europskim modernizmom bliskog apstraktnom ekspresionizmu ) nastalog u New Yorku 40-50-tih godina koji se u novim podvrstama nastavlja su 60-tim godinama. Meksička varijanta se naslanja na meksičku bogatu predkolumbovsku etno tradiciju geometrijskih kompozicija a sam svijet kontrakulture sve više se izražava u svim segmentima umjetničkog izraza ali sve više i više povezano za svoju specifičnu etičko-političku suspstancu koja se sublimira u konkretnim zahtjevima za radikalnim promjenama meksičkog tradicionalnog društva što izaziva određenu vrstu panike i tenzija unutar konzervativnih, okoštalih struktura kvazielita i vlasti. Zato oni sve živo što doživljavaju kao “novo” trpaju u sferu političke subverzije i političke opasnosti po vlastite interese. To dovodi do brutalne reakcije vlade koja kulminira 2.10.1968.g. neposredno uoči održavanja Olimpijade kada vlast preko svojih paramilitarnih struktura ( “Olympia Batallon” ) masakrira studente na trgu Tlatelolco. Samo deset dana kasnije, 12. listopada, predsjednik Gustavo Díaz Ordaz zaprepašteno gleda i kao da nikako ne može da vjeruje svojim očima niti može da shvati zašto mu kompletan “Estadio Olímpico Universitario” urnebesno zviždi prilikom svećanog otvaranja Olimpijskoh igara i najave Mundiala 70. u Meksiku. Taj krvnik jednostavno kao da nije razumio ništa.
|
