Marin Jurjević o svemu

< travanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

30.04.2021., petak

ŠJORA FILE NE DA ZVIZDU PETOKRAKU


“Ma samo da ga ja najden. Da ga baranko dikod onako slučajno trefin po gradu….Ma čuće me, Boga mi moga oće ! Od gušta ću mu omar sve ča jeman za reč sasut drito posrid čunke i u oni njegov arlekinski brk “a la Hitler” kojemu se cila Rvacka smije. Pari mi se ka da je ovi momenat uteka iz nikega cirkusa !”
“Ajme meni, kolpat će Vas. Molin Vas dobrin Bogom smirite se, odma se smirite ! Koje su to ričetine ?”
“Ma ča, ma ča da se ja tot počnem smirivat ? Zarad koga ? Zarad njega možda ? E, baš neću pa neću ! I ča mi ti sad tu Boga spominješ, antikristu jedan ? Lipi se naša ko će mi poć prigovarat ! Nemoj samo da ja poludin, paš onda ti vidit Boga svoga ! Evo, sto ga kolpi dabogda kolpalo ka će on meni poć zabranjivat zvizdu petokraku. Evo mu ga na !”, završi svoju žestoku litaniju petavajuć roge u zrak moja Šjora File sva crljena ka škarpina tako da sam već pomislija da će, ako odma ne ferma, puknit ka cvrčak sad tu ovde prida mnom.
“Aaannnn….To ste Vi biće negdi čuli da Marko Skejo i oni njegovi tražidu da se zabrani zvizda petokraka. Ma to Van je oni isti koji tvrdi da je ustaški uzvik “Za dom spremni” deboto iz Raja izaša. Aaaan, zato ste se Vi tako užgali !? Ma ako je o temu rič nemojte ga previše obadavat. Pustite ga na miru. Ni on vridan Vašega jida a ni Vaših beštimji ! Molajte malo….Ostavite se šporki riči. Pa i Vaša vira Van to brani.”
“Ja jesan jedna bogobojazna žena i ka takva ću i umrit ma isto dobro znan ko su bili i ča su radili njegove ustaše. A isto tako dobro znan ko su bili i za ča su se borili partizani. E, oni su moji. Mooo-ji ! I zvizda petokraka je moja. Eto ti na ! Moooo-ja ! Neće mene nikor poć zajebavat !”
“Ma dobro, dobro….Pa znadete Vi da san ja na Vašoj strani !”
“Ne begenaji mi sad tot a moju viru ti pusti na miru. Znan ja da oti Skejo ni vridan ničesa, pa ni moga bisa. To je oni ča stalno veliča Pavelića, ustašiju i pizdi okolo da je Jasenovac bija ka nikakva bolnica, ča li…a onda još bleji da su izdajnici uništili njegovu NDH ?”
“Je, to je taj !”
“Ma koji izdajnici ? O-slo-bo-ti-te-lji ! Spasitelji naši su je uništili i to su crljenon zvizdon na svojin kapan ! I neka su ! Da su bar i prije ! Pa da neću onda poludit kad čujen te njegove baljezgarije ? Pogledaj me dobro : Ma ovin bi ga svojin prstiman cilega mogla šamaštrat i svega ga učinit u prašinu, u papar satrat…Ma samo da ga makar na po minute dikod trefin. Ne bi mi tribalo višje. A ne, ne. Ovega mi Boga, ne bi !”, sva se zajapuri i razmaše svojim košćatim krakatim staračkim rukama moja dobra susida.
“Ali ja se Vama čudin ča se Vi njemu čudite. On bar uvik piva istu pismu. Ka papagalo ponavja uvik isto. On je otvoreno za ustaše i to je to. Barem ne glumata da je ništo drugo ka ča to čine oni šotokucini koji sve to toleriradu. Uostalom on je zapovida bojnom koja se zvala po ustaškom zločincu. On je za njega heroj. Za Skeju su partizani izdajnici i zločinci i on to ne krije. Pa naravski da je onda i protiv crljene zvizde petokrake. A ča bi drugo i moga ? Ona je za njega isto ka i križ za Đavla ili glogov kolac za vampira. I to je to. Baranko je kod njega sve jasno ka dan. Ono ča mene infotaje, draga moja Šjora File, je to ča je sve to moguće u zemji Rvackoj u čijen Ustavu piše da je naš temelj antifašistička borba i ZAVNOH a ne ustašija i njena zločinačka sluganska kvazidržava. Sve nan se to dešava u našoj lipoj zemji koja se po svitu prigodičarski puše i fali svojin partizanima i antifašistima a doma jin ruši spomenike, daje imena ulican svojih gradovi po imenima ustaških zločinaca i pušta da rulja bez problema arlauće: “Za Dom Spremni” ! Sve se to dešava u zemji koja je članica Europske Unije . A ta se Unija i demokracija u njoj baziradu baš na tradiciji antifašizma i na pobidi svitske antifašističke koalicije čiji dil je bila naša partizanska vojska skupa su crvenon zvizdon na svojin kapaman, a ne ustašija. Ustaše se bile na suprotnoj, na onoj fašističkoj strani koju je ujedinjeni slobodarski svit pobidija. To je meni Šjora File nerazumljivo i tu je po meni problem a ne u Marku Skeji koji gušta Boga svoga u ovon našem političkom cirkusu koji vriđa zdravu pamet svakog normalnog čovika i cilega uljuđenog svita. Ako je taki frajer nek kuša u Njemačku poč na ulici vikat Sieg Heil pa će vidit kako demokratska evropska država reagira na take fašističke provokacije. Pržunom, eto kako, pržunom i kaznama !”
“Jebe se meni za Njemašku !”, odbrusi mi isti sekund Šjora File. “Ja živin u Rvackoj i u njoj se tribadu raščistit ote stvari…Joli ovo dovedimo u red i postanimo napokon normalna evropska država joli pošteno priznajmo da mi nismo za Evropsku Uniju i za njezinu demokraciju vengo da smo mi niki zaostali balkanski barbari koji jemadu svoja vlastita pravila i da nas zato triba istirat iz civiliziranog dila Evrpe jerbo ne prihvaćamo njezine osnovne vridnosti. I to ča prije to boje !”
“Eto, Vi bi nas omar pošli izbacivat !”
“A nego ča ! Ne more se istovremeno sidit na dvi katrige ka ća se ne more niti bit samo malo noseć . U nikin stvariman je vako ili nako. Nima treće ! Nema između. Ne more se jedan put na godinu ritualno odit u Jasenovac i “per la finta” davat počast žrtvama zločina ustaških koljača a u isto vrime dozvoljavat ustaški pozdrav “Za dom spremni” ! Ne mo-že ! Joli jesmo joli nismo ta Evropa o kojoj naši političari svaki dan tako uprazno tupe, palamude i ispijadu nan i kljucadu mozak a najviše baš o tin njezinin tobožnjim vridnostima ! E pa ako već nismo ili nikako ne moremo postat ta Evropa jer njezina pravila za nas ne važidu, jer smo divji, e pa onda mrš vanka iz nje ! Odma ! Da višje ne smetamo jedni drugiman. Ni oni nama a ni mi njima. I basta ! To bi po meni bilo najpoštenije. Eto tako ti ja mislim, Marinko moj…”, polako se ugasi i ka da se nekako snuždi moja Šjora File.
“Eto vidite da nije problem u Skeji vengo u državi kojoj ne smeta sve to ča on radi i govori.”
“Da izviniš, nije govno nego se pas posra!”, ljutito podviknu ona. “Pa ka da je država nešto drugo od judi koji žividu u njoj. Kakva država takvi judi i obratno !”
“E, sad ste pritirali. Pa jema nas puno koji smo protiv tega ča Skejo i takvi ka ča je i on govoridu !”
“Je, ma smo ostali na tuku ! Ništa se ne minja, sinko moj. Ma nemoj mi višje ništa govorit. Uostalon, pisalo je u foje da je oti Skejo toko bija zajubjen u svoju Rvacku da joj je 2012. godine osta dužan 12 mijuni kun poreza. Valjda od svojih pustih poduzeća… Znan samo da se sva nikako lipo zovedu ka ča je, ajmo reč, “Za dom” i slišno. Uvik jedno te isto s takin judiman. Kad je u pitanju izbor izmeju jubavi prima domovini i jubavi prima lovi čini mi se da kod jedne posebne vrste domojubi uvik nikako na kraju privagne jubav prima pinezima ! Jer to je taka vrsta jubavi ! Tu se ništa ne more,e ! Ka kad su se i našega Splita bili odrekli zarad vlastite koristi. E, to je takva jubav ! A ima tega još. Tako je naš meštar Skejo 2015. godine čak bija uvatija godinu dan pržuna uvjetno zbog gospodarskog kriminala u svojoj Rvackoj jerbo je navodno, kako je pisala “Slobodna”, izvuka mijune kun iz firme privarivši nike svoje partnere iz Australije…Ajme majko moja ! Ne znan ja bidna vako stara i neuka je li se to možda zove pljačka vlastite domovine ili je i to nika posebna vrsta jubav prima svojoj domovni ? A more bit da ja ništa ne razumin ! Ajme majko, još će na kraju bidan čovik puknit od tega svoga pustega domojubja i toke spremnosti i jubavi za svoj vlastiti dom !”
“Naravska stvar da svaki oni koji veliča ustašiju, odnosno izdajnike koji su se odrekli Splita, Dalmacije, dalmatinskih otoka, Istre, Međimurja…a sve zato da bi se dočepali bokun sluganske vlasti ne more bit nikakav domojub. Tu se mi slažemo Šjora File. I zbilja je najluđe od svega da se u partizanskon Splitu u kojemu su se ustaše mogle zbrojit na prste jedne jedine ruke i kojega su te iste izdajničke spodobe poklonile Krajevini Italiji, najdu danas oni koji ćedu poć velićat i falit ote šporkaćune. A ča se zvizde tiče, sudovi Europske Unije već su prisudili da je zvizda izraz, simbol radniškog pokreta i slobodarstva i nikakvi Marko Skejo, skupa sa svojon politiškom bratijom, ne more je ukinit. Poblem je u temu ča kod nas još nisu ukinuti ustaški simboli vengo ji se još pušta da se na mala vrata provlaće u naš javni život i to svakodnevno. U temu je problem Šjora File.”
“Je, je….sve si ti to lipo meni reka, mišu moj. Nego isto bi ja volila intrat dikod na ulici po Splitu tega brkatega crnega manekena Skeju. Da su slučajno njegovi a ne partizani pobidili Hajduk bi sad igra u talijansku a ne u rvacku nogometnu ligu ! Pitala bi ga ja je li on za talijanski joli za rvacki Split ? Nima šta, lipi domoljubi ! Ma samo da mi ga je trefit. Čuja bi on svoju pištulu od jedne stare žene ka ča san ja i to kakvu pištulu. Viruj mi da je nikad ne bi zaudobija ! Ne znan ja kakve je i je li on uopće završija ikakve skule ali mu potla mojega lekcijuna niti jedna višje ne bi ni tribala. Kunen ti se u to Marinko moj, kunen ti se svime na ovemu svitu !”





Oznake: jedro, veslo


- 10:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.04.2021., utorak

MIGUEL ENRÍQUEZ ESPINOSA


Dva su liječnika na sudbonosan način obilježila povijest Čilea i suvremene čileanske ljevice. Jedan od njih je bio dr Salvador Allende a drugi je bio manje poznati ali ne i manje važan dr Miguel Enríquez Espinoza. I Allende i Enríquez bili su vođe čileanske ljevice ali njenih različitih političkih krila i koncepcija. Allende je bio najpoznatiji predstavnik Socijalističke Partije Čilea ( Partido Socialista de Chile ), karizmatični simbol i predstavnik struje koja je zagovarala parlamentarni načini dolaska ljevice na vlast. On je postao prvi demokratski izabrani socijalistički predsjednik na latinskoameričkom kontinentu. Bio je predsjednik Čileanske Republike ( i čelnik lijeve koalicione vlade Narodnog Jedinstva - Unidad Popular ) između 3. 11. 1970.g. do 11. 09. 1973.g. kada (inače tradicionalno apolitična čileanska vojska) pod direktnim sponzorstvom i dirigentskom palicom Bijele Kuće i američkog predsjednika Nixona, izvršava vojno-fašistički puč kojeg predvodi general Augusto Pinochet. Tako je silom srušena Allendeova demokratski izabrana vlada. Nakon vojnog udara uslijedio je teror.
S druge strane, dr Miguel Enríquez je bio Generalni Sekretar Pokreta Revolucionarne Ljevice - MIR ( Movimiento de Izquierda Revolucionaria ), jedne od najradikalnijih ali zasigurno i najutjecajnijnijih opcija čileanske lijevice. I jedan i drugi postati će žrtve Pinochetove diktature ali i najpoznatiji simboli borbe protiv takve čileanske stvarnosti koja je bila određena dokidanjem demokracije i nasilnog instaliranja kombinacije krvave političke diktature i liberalnog ekonomskog koncepta po receptima Freedmanove “Chicago school of Economics”. Upravo će Enríquez postati trajna inspiracija mladima a posebno studentima u suprostavljanju takvom konceptu društva. Sve je to na spektakularan način kulminiralo lani kada je došlo do izlijevanja masovnog nezadovlsjtva građana na ulicama najvećih čileanskoh gradova što je dovelo do radikalnih promjena čileanske društvene zbilje i ustrojstva zajednice.
Ovih se dana navršilo 77 godina od rođenja dr Miguela Enríqueza. Taj liječnik, političar, revolucionar i osnivač MIR-a rođen je 27. ožujka 1944. godine u Talcahuanu, gradu na jugu Čilea. Bio je sin liječnika Edgarda Enríqueza, budućeg rektora Universidad de Concepción i ministra obrazovanja u Allendeovoj vladi. Još za svojih srednješkolskih dana u Concepciónu sprijateljio se i napravio svoje prve političke korake s budućim osnivačima MIR-a Lucianom Cruzom, Marcelom Ferradaom i Bautistom van Schouwenom. Medicinski fakultet upisao je 1961. godine na kojem diplomira s “summa cum laude”. U to vrijeme se priključuje “Federación Juvenil Socialista” ( Federaciji Socijalističke Mladeži ) ali se nakon dvije godine , tragajući za radikalnijim političkim opcijama, sve više udaljava od Socjalističke Partije (PS). Zajedno sa svojim prijateljima pridružuje se Marksističkoj Revoluconarnoj Avangardi (“La Vanguardia Revolucionaria Marxista”). Ta organizacija je u stvari bila konglomerat različitih lijevih struja u rasponu od “Trockističke Sveučilišne Mladeži” pa sve do “promaoista” i “guevarista”.
Sve ove revolucionarne struje povezivalo je to to što su dovodile u pitanje svrhovitost daljnjeg insituconalnog djelovanja čileanske ljevice koju su tradicioalno predstavljale “Socijalistička Partija” (PS) i “Komunistička Partija” (PC). Radilo se o vrlo šarolikoj grupi mladih ljudi koji su dolazli iz različitih slojeva čileanskog društva ali koje je povezivala zajednička spremnost da se pređe s teorije na konkretnu, neposrednu političku akciju. Bez obzira na svoje različio podrijetlo svi su oni bili spremni da raskinu s tradicionalnim parlamentarnom, tradicionalnom ljevicom i birokratiziranim sindikalnim sektorom. Na tim se temeljima 15. kolovoza 1965. godine osniva “Pokret Revolucionarne Ljevice “ ( MIR ). Taj se pokret zasnivao na tzv “kreativnom”, “bujnom” marksizmu-lenjinizmu obogačenom iskustvima “uspješnih revolucija” poput vjetnamske i kubanske. Zagovaraju radikalan raskid sa “svim bivšim”. Bezgranično vjeruju u izvornu “moć naroda” i njegovu sposobnost da mijenja društvo mimo “svijeta institucija” pošto one, po njima, samo perpetuiraju stanje “puzajućih društvenih promjena”. Umjesto puzanja oni zagovaraju galop ! U svojoj dvadesetitrećoj godini Mguel Enríquez postaje Generalni Sekretar MIR-a. Na 3. Kongresu MIR-a 1967.g. iznosi tezu o nužnosti transformiranja pokreta u čvrsto organiziranu “revolucionarnu partiju novog tipa”. Odlučno djelovanje MIR-a ostavlja jak dojam na mlade pa se posebno šire među studentiima, radnicima ali i u ruralnim sredinama. Zagovaraju radikalnu, beskompromisnu socijalističku revoluciju koja će odlučno raskinuti s postojećim stanjem. Zboog toga će vrlo brzo dobiti i svog žestokog neprijatelja u demokršćanskoj vladi Eduarda Freia ( 1960 - 1970 ). Za njih “narodna moć” nije samo sredstvo putem kojeg će izvršiti preokret nego je ona ujedno i vrhovni cilj revolucije. Enríquez i njegovi prijatelji su žestoki internacionalisti ali su istovremeno po svom temeljnom uvjerenju “latinoamerikaci” koji stalno ističu Cheovu tezu kako svaki revolucinar mora najprije izvršiti “svoju vlastitu revoluciju” što za njih znači da u njihovom fokusu prije svega mora biti čileanska revolucija koja će imati jak “latino naglasak”.
Nakon pobjede Allendea i formiranja koalicione vlade “Narodnog Jedinstva” (Unidad Popular) 1970.g. “Pokret Revolucionarne Ljevice” (MIR), uz svu svoju kritičnost, daje punu podršku tek formiranojj lijevoj vladi zadržavajući svoj značajan utjecaj na one slojeve koji u sebi akumuliraju snažnu društvenu i revolucionarnu snagu. Prije svega se to odnosilo na studente ( koji su njihova najsnažnija komponenta ), zatim radnike, seljake kao i na žitelje onih sredina u kojima je postojala najveća koncentracija nezadovoljstva. Orijentiraju se na organiziranje tzv “frontova masa“ (“Frentes de Masas”) preko koji rezvijaju i promiću svoju politiku. Tako nastaju “Pokret Revolucionarnog Stanovništva” (“Movimiento de Pobladores Revolucionaros - MPR”), “Pokret Revolucionarnih Seljaka” (“Movimiento de Campesinos” - MCR”), “Pokret Revolucionarnih Radnika” (“Frente de Trabajadores Revolucionarios” - FTR) a sredinom 1971.g. osnivaju “Cordones Industriales” (“Industrijske Kordone”) koji postaju možda najznačajnija organizacija koja se pojavila u kontekstu djelovanja ljevice u vrijeme vladavine vlade “Narodnog Jedinstva” u Čileu. Enríquez i MIR kao predstavnici “mlade generacije” ljevice a za razliku od “stare generacije” čileanske tradicionalne ljevice - u potpunosti prihvaćaju nasilje i oslanjanje na narodni spontanitet kao metodu djelovanja.
Tako MIR, u trenutku kada u Čileu 1972.g. dolazi do tzv “štrajka gazda” odgovara formiranjem “Komunalnih Komandi” (“Los Comados Comunales”), komunalnog koordiniranja i stvaranjem “komiteta” na terenu kao oblika narode organizaranosti. Cilj im je savez svih ugroženih slojeva (klasa) i direktno sučeljavanje s efektima “štrajka gazda” (“paro patronal”) kojemu je glavni cillj bio paraliziranje kompletnog društva (od transporta pa do distribucije hrane). Zato “Komunalne Komande” preuzimaju na sebe oraniziranje transporta, svih osnovnih dobara a posebno hrane. Za te potrebe osnivaju “Juntas de Abastecimiento y Control de Precios” - JAP (“Vijeća za Opskrbu i Kontrolu Cijena”) što znači da se uvodi “autoadministracija” ili specifičan čileanski oblik samouprave naroda koji sam preuzima opskrbu i kontrolu što se uklapa u širi koncept Allendeovog “čilenskog puta u socjalizam”. Buja narodni spontanitet. Stvaraju se Narodne Skupšine (“Asamblea Popular”), Radničke Koordinacijske Komande (“Comando Coordinador de los Trabajadores”) i drugi oblici samoorganiziranja.
Nasuprot njima organiziraju se različiti sektori desnice predvođeni malim i srednjim poduzetnicima pokušavajući općim “štrajkom gazda” ( posebno paraliziranjem transporta ) izazvati kolaps i dezinegraciju društva koja bi izazvala široko nezadovoljstvo, revolt i rušenje Allendeove vlade. MIR odmah reagira. “Cordones Industriales” preuzimaju na sebe organiziranje eksperimentalnog modela grupiranja različitih poduzeća po teritorijalnom principu. U tim poduzećima radnici preuzimaju kontrolu. Cilj je: nastavak proizvodnje, preskakanje svih posrednika između njih i naroda, pružanje efikasnog otpora frontu sabotaže i organiziranje direktne opskrbe naroda. Oni ne čekaju dnošenje nikakvih vladinih zakona nego stupaju u akciju odmah smatrajući da su birokratizirane instituconalne strukture jedan od glavnih problema društva. Zato se više ne uzdaju u institucije nego u samoorganizaciju baze i u direktnu akciju. “Štrajk gazda” propada nakon mjesec dana a MIR, osnažen ovim uspjehom, kreće u drugu fazu svoje borbe koja je za cilj imala prelazak tvornica u društveno vlasništvo (“Área de Propriedad Social” - APS) a zatim i uvođenje svojevrsnog su-upravljanja (“congestión”) u sferu rada.
Allendeova vlada zagovarala je kreiranje “nove ekonomije” čiji bi temelj bilo društveno vlasništvo (APS) ali u koegzistenciji s “Mješovitim vlasništvom” (“Área de Propriedad Mixta”) kao i privatnim sektorom. Nije za eksproprijaciju poduzeća u strateškom sektoru nego za nacionalizaciju obeštećenjem, otkupninom ili naknadom. Problem vlade “Narodnog jedinstva” je u tome što su se “Cordones Industriales” uspostavili i širili u srednjim i malim poduzetničkim sredinama (čime je obuhvaćena ogromna većina čileanskih radnika) a to nije postojalo u vladinom programu. Dakle, najborbeniji i najdinamičniji sektori radnika i naroda u Čileu grade konceppt “socialismo desde abayo” - “socjalizma odozdo”, stimulirajući i stvarajući pri tom najrazličitije forme “narodne vlasti”. Tradicionalni radnički pokret oličen u “Jedinstvenoj Radničkoj Centrali” (“Central Única de Trabahadores”) se pokazao sterilnim, nesposobnim i nekorespodentnim dramatičnom povijesnom momentu kojeg je u tom trenutku živio Čile. Nasuprot njima stajali su fleksibln oblici samoorganiziranja i novi lijevi pokreti i organizacije koje je karaterizirala mladost i beskompromisnost njenih članova koji se organiziraju kako po teritorijalnim tako i po proizvodnim i po profesionalnim principima.
“Revoluconarni” i “reformistički” dio čileanske ljevice tu su se razišli ali nikada nisu prestali biti na istoj strani u sukobu s desnicom. “Revolucionare” čini konglomerat organizacija od MIR-a pa sve do “Čileanske Kršćanske Ljevice” (“Izquierda Cristiana de Chile”) čiji je slogan “Avanzar sin Transar” (“Naprijed bez kopromisa”) a u jezgri “reformista” su socijalisti i komunisti čija je parola “Consolidar para Avanzar” (“Konslidirani Naprijed”) a koji se zalažu za etapno ostvarivanje revolucije. Usprkos svemu svi oni kao i “cordonesi” nikada nisu prestali podržavati Allendeovu vladu.
Par dana prije nego što je čileanska vojska na čelu s Pinochetom izvršila državni udar “cordonesi” šalju Salvadoru Allendeu “Otvoreno pismo” u kojem mu kažu: “Upozoravamo te druže (…) da češ biti odgovoran za uvođenje zemlje, ne u građanski rat jer je on već u punom zamahu, nego u planirani hladnokrvni masakr nad najsvjesnijom i najorganiziranijom latinskoameričkom radničkom klasom.” Kada 11.09.1973.g. dolazi do profašističkog državnog udara Miguel Enríquez nudi Allendeu da ga njegovi borci izvedu iz predsjedničke palače Moncade “na sigurno” ali Allende je već odlučio da se žrtvuje pa Enríquezu samo šalje kratku poruku; “Sada je red na tebe Miguel !” Ostalo je poznato. Dolazi do strašnog, krvavog obračuna desnice s čileanskom ljevicom i mnogi njeni pripadnici su ubijeni ili odlaze u egzil. Enríquez šalje poruku svojim članovima: “El MIR no se asila” (“Za MIR nema bijega”) jer za njega je odlazak u egzil značio dezertiranje a “Strah od represije ne može to opravdati. Povjesno dezerterstvo bilo bi osuđeno zauvijek”, zaključuje on.
Miguel Enríquez ubijen je nakon godinu dana, 5. listopada 1974.g. s deset metaka i oružjem u rukama nakon dvosatnog otpora kojeg je pružao zajedno sa svojim drugovima braneći se u kući u kvartu San Miguel, Calle Santa Fe 725 u južnom dijelu Santiago de Chilea nakon akcije Pinochetove tajne policije DINA (“Dirección de Inteligencia Nacional”). Njegovo skrovište i kompletnu mrežu MIR-a izdala je, nakon brutalnog mučenja, čelnica MIR-a u Concepciónu Marcie Merina (“Flaca Alejandra”) .
U istoj akciji tajne policije u kojoj je ubijen Genarlni Sekretar MIR-a teško je ranjena i uhapšena Carmen Castillo koja je u tom trenutku bila u 8. mjesecu trudnoće s Enríquezom. Nakon mučenja u zatvoru dijete dmah nakon poroda umire a Carmen, inače poznata književnica i sineastkinja, uspijeva dobiti azil u Francuskoj. Ona se 1994.g. vratila u Čile gdje snima mitski dokumentarni film o fenomenu izdaje u kojem “krtica” Marcie Merina javno moli oprost i priča svu tragediju koju je i ona, na svoj način, proživjela ali i epsku veličinu jedne generacije čileanske mladosti koja je na sudbonosan način odredila budućnost svoje zemlje koju Čile baš ovih dana proživljava na ulicama svojih najvećih gradova. Film se zove “La Flaca Alejandra” (“Vitka Alejandra”).






Oznake: palma, Sunce


- 10:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.