Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

01.11.2019., petak

MEKSIKO NAKON AVÁNDARA ( AVÁNDARO-MEKSIČKI WOODSTOCK 4. DIO )


Latinska Amerika je zbog opće situacije i povijesnih okolnosti bila puno trusnije područje od Amerike ili Europe. Početak šesdesetih godina bio je pod snažnim pečatom tek izvršene politički i društveno trusnije kubanske revolucije. Fidel Castro i Che Guevara postaju ne samo latinoameričke nego i unverzalne revolucionarne ikone. Nakon kubanskog revolucionarnog iskustva sve više jačaju najrazličitiji oblici oružanog radikalizma. U samoj Latinskoj Americi jačaju antiameričke i antiimperjalističke tendencije koje se reflektiraju na mlade koji doživljavaju svojevrstan udar na svoje dotadašnje razmišljanje. Dolazi do pojave jednog oblika romantičnog “revolucionarnog optimizma” i porasta nada u moguću brzu pobjedu socijalizma u Latinskoj Americi. Castro drži svoje čuvene beskrajne govore na “Plaza de la Revolución” u Havani koji se snimaju na 8-milimetarskim filmskim trakama i poslije reemitiraju po fakultetima diljem Meksika sa čijih obala je Castrova mala revolucionarna družina i krenula u svoju revoluconarnu avanturu svojim legendarnim brodićem “Granma”. Castro u jednom od tih svojih govora kaže kako je “kubanska demokracija” koju je donijela revolucija jedina “prava demokracija” jer ta “demokracija daje pušku radnicima, daje pušku seljacima, daje pušku ženama, daje pušku studentima a to samo može napraviti jedna istinski demokratska vlada” jer ona naoružava narod. To je bila logika ondašnje Castrove “političke pedagogije” koja se svodi na politiku “direktne akcije” naroda i lomljenja kičme starog sustava a ne puke teorije. To je bila politika nužnosti radikalnog raskida, slamanja glavnih karika lanca kojim su privilegirani slojevi desetljećima davili kubanski narod.
Mladi šesdesetih godna na ovom području polako postaju dio jednog, kao što to kaže novinar meksičkog dnevnika “La Jornada” Gilberto López y Rivas, “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene koje su dugo godina fermentirale da bi iznenada, bez velikih najava i bez velikog planiranja, spontano izbile. Ti slojevi mladih nisu dolazili iz svijeta institucionaliziranih formi društva kojem pripadaju oni koji su jedino bili spremni na odgađanje rješavanja krize i koji nikada nisu nudili konstruktivna rješenja nego su samo pokušavali održati status quo.
CIA I MEKSIKO
Ali nije Tlatelolco bio jedini krvavi obračun sa studentima. Festival Avándaro održati će se 11-12. 09. 1971.g., svega par mjeseci nakon “Masacre del Jueves de Corpus Christi” ili “El Halconazo” koji se dogodio 10. lipnja 1971.g. kada je ubijeno 120 studenata a stotine njih bilo ranjeno, tu se radilo o mirnim prosvjedima studenata koji su samo tražili veće slobode i demokratizaciju procesa donošenja nastavnih planova i programa ( ah ta “kurikularna reforma” ! ). To je bilo vrijeme tzv. “prljavog rata” ( “guerra sucia” ) kojeg meksička vlada vodi protiv svih opozicionih pokreta ( taj će se rat voditi sve do kasnih odamdesetih godina ). Ovaj masakr je izvršila paramilitarna skupina “Los Halcones” (“Jastrebovi”) koju osniva i koja je pod direktnom kontrolom same vlasti. Tu paramilitarnu skupinu predvodi i uvježbava pukovnik Manuel Díaz Escobar. Ranjeni demonstranti ubijani su čak i u bolnicama a najmlađa žrtva imala je svega 14 godina. To je bio političko-društveni okvir i ambijent epohe kraja šesdesetih i početka sedamdesetih godina u Meksiku. Tada se svako, pa i najmirnije, protivljenje vlasti karakterizira kao subverzivna akcija. “Los Halconesi” su samo bili krvavi glasnici vladine poruke da je ona spremna svim sredstvima skršiti pa i najmanji pokušaj opozicione socijalne mobilizacije. Kao odgovor na takvu politiku vlast je dobila oružanu gerilu u Meksiku ( o kojoj se kod nas ne zna gotovo ništa ). S meksičkom gerilom počinju oružani sukobi vojske, snaga DSF-a (“Dirección Federal de Seguridad” - “Federalne Sigurnosne Direkcije” ) ali i paramilitarne provladine skupine “Los Blancos”. Ta se strategija primjenjuju u dekadi sedamdesetih pa sve do kraja prve polovije osamdesetih godina. Prema nedavno deklasificiranim dokumentima CIA je imala ključan utjecaj na predsjednika Meksika Luisa Echeverríu kod donošenja odluka o brutalnom obraćunu s mladima na Tjelovo 1971.g.. Oni su uvjerili Echeverríu da su studentski nemiri dio komunističke zavjere. Tako je akademik Sergio Aguayo Quezada s Colegio de México nedavno iznio podatke o tome kako je CIA imala ključnu ulogu i kod krvoprolića na trgu Tlatelolcu 1968.g. jer je tadašnji meksički predsjednik Gustavo Díaz Ordaz primao plaću od CIA-e. Kate Doyle, direktorica za analizu politike USA u Latinskoj Americi pri Arhivi Nacionalne Sigurnosti piše : “CIA je bila potpuno uvjerena da je studentski pokret imao pomoć i inspiraciju ne samo u Kubi nego i od Sovjetskog Saveza” a osim toga Díaz Ordaz je imao “osobnu ideološku paranoju” jer su ga CIA, vojska i njegove sigurnosne službe kljukale friziranim “podacima”. Sve analize koje mu je davala CIA još su nedostupne jer su pod zaštitom. Danas se zna da su dva meksička predsjednika: Gustavo Díaz Ordaz i Luis Echeverría bili direktno na plači CIA-e ( a upravo njihova vlast izvršava dva najveća masakra studenata u svijetu ). Pored njih CIA je regrutirala još 12 agenata iz najviših krugova meksičke vlasti. Tu akciju CIA je nazvala “Litempo”. Oba meksička predsjednika kao američke plačenike “zaposlio” je direktno Winston Scott, šef Državnog ureda CIA-e u Meksiku. Prema Kate Doyle CIA je uspjela oko meksičkih predsjednika “kreirati jedan zatvoreni krug mišljenja koji im nije puno pomogao da realno shvate što se tada zbilja dešavalo u Meksiku”. Akademik Aguayo smatra kako je CIA posebno kod predsjednika Díaza “još više jačala ( već postojeću ) paranoičnu viziju” kako je studentski pokret “bio samo dio zavjere međunarodnog komunizma” zaključujući kako se ni nakon 50 godina od ovih tragičnih događaja nije pronašao niti jedan jedini dokaz o bilo kakvom utjecaju Kube ili tadašnjeg SSSR-a na studentski pokret u Meksiku. A meksička vlada je pored toga još i pod sigurnosnom presijom, podgrijavanom od strane CIA-e, zbog potrebe mirnog održavanja Olimpijskih igara 1968.g. i “Mundijala” 1970.g. u Meksiku. Zbog straha od mogućih prosvjeda meksička vlada je,nažalost, zaključila kako je upravo brutalna sila jedino efikasno sredstvo preveniranja mogućih nereda pa onda nije ni čudno što sve to na kraju zavržava s tragičnim masakrom ali i nastavljanjem takve represivne politike.
AVÁNDARO FESTIVAL I “AVÁNDARAZO”
“Circuito Avándaro” je bila poznata automobilska utrka koja je 1969.g. bila otkazana zbog fatalne nesreće vozača Moisésa Solane. Braća Eduardo i Alfonso López Negrete bili su vlasnici terena na kojem se ta automobilska utka održavala su u suradnji s kompanijom “Promotora Go”, s Luisom de Llano Macedom ( producentom emisije “La onda de Woodstock” ( “Val s Woodstocka” ) s “Telesistema Mexicano” ( danas “Televisa” ) zajedno s Armandom Molina Solisom iz grupe “La Máquina del Sonido” i Waldom Tena iz grupe “Rebedes del Rock” sklopili ugovor s grupom “La Revolución de Zapata” i s još 12 meksičkih rock grupa o održavanja kombinacije rock festivala i automobilske trke. Taj se spektakl zato naziva “El Festival Rock y Ruedas de Avándaro” ( “Avándaro Festival Rocka i Kotača” ). Festival je trebao početi u subotu 11.rujna u 19 sati i trajati do nedjelje 12.rujna 1971.g. u 8 sati ujutro nakon čega bi se održala obnovljena automobilska utrka u kojoj su trebali sudjelovati čak 122 vozača. Za taj spektakl za publiku je bilo predviđeno 25 000 sjedećih mjesta. Očekivale su se i neke američke rock grupe a kao posebno iznenađenje Carlos Santana. Sklopljen je ugovor s “Radio Juvetud” (“Radio Mladost”) da u radijo difuziji prenosi kompletan koncert. Država je predvidila osiguranje od 150 vojnika, 200 federalnih i 50 specijalnih agenata. Prisutnost vojske izazivala je jezu kod mladih jer su sječanja na masakr nad studenatima 1968.g. ali još više na masakr koji je bio izvršen prije samo par mjeseci 10. lipnja ( “Jueves de Corpus Christi”) bila itekako svježa.
A stvari su se od početka počele odvijati drugačije od predviđenih. Mladi su počeli dolaziti već dva dana prije održavanja koncerta. To je bilo pravo hodočašće: pješke, automobilima i autobusima jer je Avándaro udaljen samo dva sata vožnje od Ciudad de Méxica. U subotu ujutro okupila se masa mladih u Avándaru tako da se umjesto očekivanih 25 000 okupilo više od 300 000 posjetitelja zbog čega je organizator morao otkazati automobilsku utrku. Tako su od festival otpali otpali “kotači” a ostao je samo rock. To je bio nezamisliv broj pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno. Kiša je počela padati u petak, dan uoči početka festivala tako da je atmosfera već pomalo bila “woodstockovska”. Prvi je nastupio Carlos Baca pa eksperimentalna kazališna grupa UNAM s rock operom “Tommy” s Carlosom Streartom pa redom “La Ley de Herodes”, “Zafiro”, “La Sociedad Anónima”, Soul Masters”, “La Fachada de Piedra” s Larry Sánchezom, “Grupo 39,4”, “Los Dug Dug,s”, “El Epilogo”, “La Division Norte”, “Tequila”, “Peace and Love”, “El Ritual”, “Bandido”, “Los Yaki” s Mayita Campos, “Tinta Blanca”, “El Amor”, a festival zatvaraju legendarni “Three Souls in My Mind” koje predvodi Charlie Hauptvogel. Festival se zatvara između 9 i 10 sati ujutro 12. rujna 1971.g. Predsjednik države Luis Echeverría naređuje da se pošalje 300 autobusa kako bi se olakšala “evakuacija” prisutnih s festivala a negativne reakcije na festival počele su još dok je on trajao. Grupa “Peace and Love” izvela je pjesme “Marihuana” i “We got the power” koje su proglašene kontroverznim i protivne poželjnim moralnim vrijednostima meksičkog društva zbog čega počinju žestoki napadi a posebno na pjevača grupe Ricarda Ochou. “Radio Juventud” koji uz nezabilježenu slušanost prenosi cijeli festival napadnut je zbog podržavanja tobožnjih “subverzivnih snaga”. Reagira i sam minister unutarnjih poslova i federalna vlast. Organizatori se optužuju za “prevaru” iako je festival protekao u apsolutno mirnoj atmosferi krcat jedino porukama o ljubavi i miru kao centralnim vrijednostima koje se na njemu propagiraju. Pošto se festival održavao u saveznoj Državi México ( “Estado de México” je jedna od 32 meksičke države koje zajedno s Ciudad de Méxicom kao posebnm cjelinom, čine “Sjedinjenje Meksičke Države”- “Estados Unidos Mexicanos”, kako se Meksiko službeno zove ) reagira njen guverner Carlos Hank González osuđujući organizatore festivala jer su navodno državnim vlastima “podmetnuli” rock festival pod firmom automobilske utrke za koju su jedino, po njemu, i imali potrebne dozvole. Konzervativni mediji pišu kako su festivalom dominirali “golotinja, marihuana, seksualno degeneriranje, prljavština, dugokosci i krv”. Počinju sumanuti napadi i diskvalifikacije Avándara kao prvog masovnog rock koncerta na prostorima Latinske Amerike. Ta “eksplozija mladosti” zaprepastila je i skandalizirala učmale konzervativne meksičke krugove i umove. Ali festival je zauvijek učinila besmrtnim slavna meksička umjetnica fotografije Graciela Iturbide koja će te fotografije čuvati decenijama. Njena knjiga fotografija “Yo Estuve en Avándaro” ( “Bila sam na Avándaru”) po prvi put se pojavila na “Feria Internacional del Libro de Guadalajara” 2017. godine uz popratan tekst novinara i rock kritičara Federica Rublia. Ona kaže: “U Avándaru sam se susrela s jednom stvarnošću svoje zemlje koju do tada nisam poznavala i koja mi se jako svidila. Strašno pretjeruju kada govore o Avándaru . Nije bilo seksa niti pravih droga. Pušila se trava, to da, a ako se netko i seksao to se nije dešavalo javno.” Festival je bio ekstaza meksičkog rocka. Do ovog događaja nitko u Meksiku nije vjerovao da on ima toliku snagu.
U obranu održanog festival i njegovih poruka ustaju svi pisci koji pripadaju pokretu “La Onda” poput José Augustina i Parménides Garcie kao i jedan od najvećih meksičkih intelektualaca uopće, pisac i kasnije nobelovac ( 1990.g.) Ostavio Paz, zatim poznati profesor Paco Ignacio Talbot I, jedna od najpoznatijih aktivistkinja, pisaca i meksičkih intelektaulki Elena Poniatowska ( koja je i sama prisustvovala festival ), José Emilio Pacheko i drugi. Naravno da je liberalni svećenik Enrique Marroquín podržao festival pišući kako je “Bog želio da kiši kako bi nas ujedinio”. Isto radi i monsinjor Rafael Vázquez koji zbog toga dolazi na udar “Tradicionalnog Civilnog Pokreta” (“Movimiento Civico Tradicionalista”) koji mu pravi incidente dok služi misu u svojoj crkvi. Napada ga i rektor Sveučilišta u Guadalajari dr Garibay Gutiérez koji objavljuje kompletnu knjigu protiv festival pod naslovom “Veliki izazov: Vratimo se razmišljanju” a i jedan od predstavnika najviše crkvene hijerarhije u Meksiku kardinal Guadalajare José Garibi Rivera. On kritizira liberalne svećenike i osuđuje festival Avándaro. Kupljeni sindikalni lideri poput Fidela Velázqueza uključuju se u osudu festivaal kojeg on proglašava “običnom orgijom” a državni tužitelj Ojeda Paullleda festival naziva “Vještičjim Sabbathom” a predsjednik meksičkog Senata Enrique Olivares svećano obečaje meksičkom narodu da “više nikada neće biti novih Avándarosa u Republici”. Predsjednik Meksika Echeverria i sam “osuđuje fenomen Avándara”, ali kako kaže: “Tješi nas naše uvjerenje da ovakav tip događaja i spektakla prihvaća samo jedan mali dio naših mladih”.
Nakon ovoga kreće se u križarski pohod i uništenje književnog pokreta “La Onda” a traži se i zabrana svih disco proizvoda preko kojih se prenosi “duh Avándara”, zabranjuju se ploče, cenzuriraju radio stanice koje emitiraju pjesme s festivala itd. Proganjaju se i otpuštaju ljudi s “Radio Juventud” a posebno najpopularniji DJ-evi a glazbena revija svećenika Marroquine “Piedra Redonda” se zabranjuje. Sa “Radio Juventud” protjeruju se Félix Ruano Méndez i Augustin Meza de la Peńa a najgore polazi poduzetnik Justino Comoean koji emigrira iz Meksika. Taj udar na slobodu mladih, slobodu medija, na kompletnu subkulturu i posebno na “rock kulturu”,na lijeve intelektualne i liberalne svećeničke krugove u Meksiku se naziva “El Avándarazo”. Rock grupa “Tinta Blanca” organizira glazbenike koji se okupljaju pred predsjedničkom palačom “Los Pinos” tražeći razgovor s predsjednikom Echeverriom, ali uzalud. Tako se desilo da nakon festivala Avándaro rock u Meksiku odlazi u poluilegalu. Vlast se plašila zahtjeva za promjenu koje je očitavala u porukama mladih i njihovoj “novoj glazbi” koja je u Meksičkoj varijanti bila mješavina rocka, rhythm & bluesa, meksičkih narodnih corrida, bolera, ranchero glazbe, la cumbie, afroantilske glazbe i tradicije latnoameričke političke protestne pjesme ( Victor Jara, Ángel Parra, Silvio Rodriguez, Violeta Parra, Óscar Chávez, José de Molina ( umro 1998.g nakon otmice i mučenja političke policije ), Facundo Cabral, Gabino Palomeras, Mercedes Sosa, Carlos Puebla, Atahualpa Yupanqui, Daniel Viglietti, Caetano Velosio i dr. ) kao i “zapadne protestne” tradicije na tragovima Arlo Guthrieja, Pete Seegera, Barry McGuirrea, Phila Ochsa, Joan Baez, Ruth Alice Gilbert, Josh Whitea ili duha pjesme “Something is in the Air” grupe Thunderclap Newman. Vlast se posebno plaši onih među njima čija sve glasnija parola postaje: “Hoćemo vlast” !
MEKSIKO NAKON AVÁNDARA
Nakon Avándara slijedile su decenije tišine. Kao što kaže Federico Rubli : U Meksiku je “glazbeni pokret bio izuzetno jak ali je nakon Avándara žestoko srezan. Nakon njega dolazi do enormnog udara cenzure i represije. Na radiju se prestala puštati rock glazba a diskografska industrija zatvorila mu je vrata. Kvaliteta opada a glazbenici emigriraju u Ameriku a oni koji su i ostali moraju djelovati u poluilegali”. Tako je meksički rock s Avándarom “uzletio u nebo” da bi zatim zbog represije “pao u podzemlje”. Rock od tada životari satjeran na marginu meksičkog društva. Koncerti se drže po starim kino dvoranama, tvorničkim halama i napuštenim podrumima a osim toga to i što je ostalo od njega prognano je u najneatraktivnije nedjeljne termine u 17 sati poslijepodne. Sve se to dešava jer vlast boluje od izrazitog straha pred buntom mladih pošto je postala svjesna da su mladi “jaki i imaju ideale” a osim toga vole se okupljati “na svojim masovnim skupovima” od čega vlast panično zazire a, s druge strane, kako pesimistički zaključuje Graciela Iturbide, “u ovoj zemlji ( ionako ) nema slobode za za prosvjede”.
U tim uvjetima meksička rock scena poprima specifičan karakter. Neka imena su posebno značajna među kojima se posebno ističe Rodrigo González poznatiji kao “Rockdrigo” ( “El Profeta de Nopal” ) koji početkom osamdesetih godina zajedno s prijateljima pokreče “Rupestre Pokret”, to jest “Špiljski Pokret” čiiji se početak poistovjećuje s osnivanjem “Colectivo Rupestre” i pisanjem “Manifesto Rupestre”. Prva polovina 80-tih godina je period ponovnog buđenja subkulturne scene i otvaranja novih prostora za djelovanja alternativne scene općenito. Rockdrigo sudjeluje u TV programima “Musica urbana” i “Flores de Asfalto”. U “Museo Universitario del Chopo” se 1984.g. održava “Segundo Festival de la Canción Rupestre”. Rockdrigo te iste 1984.g. izrađuje nezavisnu kazetu svoje glazbe koja će biti izdata kao ploča tek 1986.g. nakon njegove pogibije u velikom potresu koji je 1985.g. pogodio Ciudad de México. Ta će ploča postati najznačajnijih glazbenih događaja dekade osamdesetih u Meksiku. Album izlazi pod nazivom “Hurbanhistorias” i u stvari je bio rekompilacija pjesama koje su odražavale život marginaliziranih usamljenih ljudi koji “poput pasa na periferiji” lutaju u gradu jedne izgubljene dekade a koje je napisao i otpjevao na svoj osječajan ali ironičan način pun kritike ovaj mladi, svježi roker. U svojoj kultnoj pjesmi “Metro Balderas” ( Balderas je jedna od najpoznatijih stanica metroa u CDMX-u ) Rockdrigo pjeva o otmici metroovskog vlaka koju izvodi mladić koji je ostao bez svoje ljubavi.
Jaime López je drugo značajno ime meksičke rock scene osamdesetih godina. On zajedno s Emiliom Amázan i Rockdrigom snima jedan od najznačajnijih albuma tog vremena “Sesion con Emilia” kritizirajući s odmakom i s pozicija radkalne kultorološke ljevice stavove nekih od ikona zapadnog rocka koji su šesdesetih godina promovirali poseban pogled na dosage pobune mladih pa on pjeva: “i što smo napravili s ovm pobunama/ osim što smo nahranili stare agonije/ i udebljali hijerarhije/ i do toga da nas Rolling Stonesi optužuju da smo glupi anarhisti”. Poslije, 1998.g. snima album u kojem izražava svoje razočarenje s grupom “The Who” i njihovom pjesmom “Neće nas opet prevariti”. Ismijava se s njihovom ograničenošću ( u svojoj pjesmi “Seńoritos” ) zbog koje oni nisu mogli razumijeti suštinu avangardnih vremena pobune mladih prema kojima se ponašaju “sektaški”. Po Lópezu oni su samo neki “novi gospodičići” koji su uvijek (unaprijed) negdje raspoređeni. Oni su samo “gospodičići koji se igraju revolucije/ tako se oni brinu o onima s dna/…/ ratuju s mirom i ljubavlju/prekoravajući poput Greenpeacea/ i neku krasnu zvijezdu rocka/ koja je došla da opere svoju lovu ovdje”. Po njemu WHO-ovci zagovaraju “defetizam”, odvraćanje od radikalne akcije jer po njima “Svjet svijetli potpuno isto/ i nije to krivnja povijesti/ jer sa svim su plakatima već mahali u zadnjem ratu”. Kada WHO-ovci pjevaju “smijat ću se pred općom promjeom/ vratit ću se na svoje mjesto i igrati svoju ulogu/ isto ko i jučer/ i kleknut ću i preklinjati : Nećete nas ponovo prevariti” ili “Nema ništa na ulicama/ što mi izgleda drugačije/ oznake su se promijenile/ i lijevi put/ sada je desni/ i sve su brade izrasle preko noći do zore/ Skinuti ću šešir pred novim ustavom/ Ne daj da te prevare ponovo/ Ne ! Ne !/ Yeah !/ Predstavljaju ti novog šefa/ jednakog ko što je bio i onaj prije” - to je za njega, iz njegove radikalno lijeve meksičke latinoameričke perspektive, gotovo ravno izdaji.
Osamdesete godine zaista donose promjene i u ovaj dio svijeta koji je puno više zasičen nasiljem, terororom, političkim diktaturama, represijom, imperijalnim ambicijama gospodara svijeta i strašnim socijalnim nejednakostima, tenzijama i nepravdama od mnogih drugih dijelova svijeta. Zato je teško “europskim očima” objektivno promatrati i na osnovu toga suditi o “istinama” latinskoameričke zbilje i o karakteru njihovog zahtjeva za potrebom “revolucionarne promjene” postojećeg stanja. Kako danas tako još više ranije. U svakom slučaju velika je greška, koju stalno uporno ponavljamo, podcijenjivati politički kapacitet kao i kulturni, civilizacijski, umjetnički i svaki drugi značaj ovog dijela svijeta i njegov jak utjecaj na budućnost svih nas. Zbog toga se u godinini obilježavanja 50-te godišnjice Woodstocka vrijedno prisjetiti Avándaro Festivala i društvenog okružemja u kojem je on održan a posebno u svjetlu velikih promjena do kojih je u međuvremenu u Meksiku došlo.

Oznake: jedrilica, Sunce


- 09:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2018., petak

POEZIJA I POLITIKA


Još je Rimbaud pisao o “vatrenom strpljenju” koje nam je potrebno kako bi smo osvojili “jedan sjajan grad koji će nas obasjati svjetlošću pravde i dostojanstva za sve ljude.” Principi Nade i Utopije pokretali su u oduvijek kroz povijest velika gibanja među ljudima u njihovoj borbi protiv nepravde i neslobode a u potrazi i zahtjevu za dostojanstvom i jednakošću kao temeljnim preuvjetima smislenog življenja. To je ujedno temelj svih ijevih pokreta i lijevih ideja u svim sferama i segmentima života. A područje kulture zasigurno je jedno od rodnih mjesta ljevice jer je bilo kakva vrsta stvaralaštva nezamisliva bez ljudske slobode - štoviše Kultura je možda njen najsublimiraniji izraz. Sloboda ljudskog duha kao i dostojanstvo u području sfere rada ( u kojoj se pribavljaju preduvjeti za reprodukciju gole egzistencije ) trebali bi biti u temelju svake ljudske zajednice kao zajednice slobodnih bića. Često su zato politički zahtjevi ili kritike nepodnošljivog stanja kojeg određuju postojanje neslobode i nepravde, svoj najkoncentriraniji izraz nalazili upravo u području kulturnog stvaralaštva pa tako i poezije.
Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih simbola i potvrde te teze o simbiozi poezije i politike. Prošlo je točno 114 godina od njegovog rođenja ( 12.07. 1904. ) On je bio veliki a neki smatraju možda i najveći latinskoamerički pjesnik ali isto tako je bio i strastveni ljevičar, strasan političar, aktivista - čovjek koji se prije svega borio snagom svoje riječi koja je zaista bila moćna. Kao mlad bio je pod jakim utjecajem rebelističih, anarhističkih ideja i još se dvadesetih godina XX stoljeća angažira kao studentski agitator u “Federación de Estudiantes de la Universidad de Chile“. Kao mladi dopisnik revije “Claridad” taj pjesnik se sve više profilira i kao javna politička osoba. On ne može a da u svojoj poeziji i kroz nju ujedno ne “govori i o svijetu koji ga okružuje”. On je sam sebe smatrao prvenstveno pjesnikom. Čak s čuđenjem piše : “Puno je ljudi vjerovalo kako sam ja značajan političar. Ne znam odakle takva legenda ?” Naravno da se Neruda i ovdje malo poigrava s riječima jer je istovremeno priznavao kako vjeruje kako se njegove “doživotne pjesničke potrebe pjesnika ne odnose samo na bratstvo s ružom i simetrijom, sa uzvišenom ljubavi i sa beskrajnim nostalgijama, nego također i s grubim ( teškim ) ljudskim zadaćama koje sam uključio u svoju poeziju.”
Kada izbija španjolski građanski rat on se u svojstvu čileanskog konzula nalazio u Barceloni. Potpuno se stavlja na stranu antifašista republikanaca. Piše “Espańa en el corazón” .( “Španjolska u srcu” ). Tu je i pjesma “Explico algunas cosas “ ( “Da objasnim neke stvari” ). Slomljen je kada opskurna grupa fašista ubija njegovog najboljeg prijatelja i “najdraže dijete španjolske poezije” Federica Garciu Lorcu u njegovoj rodnoj Granadi. “El crimen fue en Granada” ( “Zločin se desio u Granadi” ) piše veliki Antonio Machado a Neruda svoj budući pjesnički angažman povezuje s politički aktivizmom suprostavljanja zločinu. Pravo Nerudino ime bilo je Ricardo Eliécer Naftalí Reyes Basalto i za vrijeme drugog svjetskog rata angažiran je kao već priznati, poznati čileanski pjesnik u antifašističkoj kampanji. U ožujku 1945. g. izabran je u Senat Rebublike Čile kao predstavnik sjevernih čileanskih provincija Tarapacá i Atfofagasta. Svoj prvi govor kao “Senator Reyes“ ( kako su ga obićno službeno oslovjavali ) održao je 30. svibnja 1945.g. Odmah je postalo jasno da je rođen jedan od najvećih govornika čileanskog Senata. Već tada se sasvim priklonio komunističkoj političkoj orjentaciji a posebno za vrijeme svog obnašanja konzulskog posla u Ciudad de Méxicu. Postaje veliki prijatelj kompletne meksičke umjetničke lijeve scene kojom dominiraju Diego Rivera, David Alfaro Siqueiros, Frida Kahlo, José Clemente Orozco i drugi veliki slikari a posebno muralisti. U to vrijeme u Meksiku je i Trocki kojeg Neruda upoznaje. Neruda je ogorčen stanjem u čileanskom Senatu. Pisao je o tome kako “ do Senata teško dopire ogorčenost naroda koju smo im ja i moji drugovi pokušavali prenijeti”. On Senat doživljava kao “komodnu, dobro opšivenu dvoranu kako do nje ne bi dopro, kako u nju ne bi ušao glas nezadovoljne mase koji bi mogao uznemiriti senatore”. O svojim kolegama koji se predstavljali vlast nije imao lijepo mišljenje. O njima on piše : “Moje kolege sa suprotne strane bli su akademici, umjetnici u držanju svećanih patriotskih ovora - a pod njihovim nogama bio je tepih od lažne svile na kojem se sve to odvijalo.” Zbog sve te ogromne količine licemjerja, laži i odvojenosti od istinskog života i problema običnih ljudi te čileanske političke kvazielite očajni Neruda viče: “Gušili su me !”
Naravno da je takav Neruda postao meta desnice. Kada je 1946.g. za predsjednila Čilea izabran desničar Gabriel González Videla stvari se pogoršavaju. On 1948.g. donosi “Ley de Defensa Permanente de la Democracia” ( “Zakon o stalnoj obrani demokracije” ) kojim se progoni radnički pokreta a Komunistička Partija Čilea zabranjuje se i proglašava ilegalnom. Neruda piše poemu “El Traidor” (“Izdajnik “) u kojoj govori o predsjedniku koji stotine čileanaca šalje u koncentracione kampove. To je onaj isti izdajnik Videla koji će 1973.g. kada general Pinochet izvrši fašistički vojni udar u Čileu i sruši Salvadora Allendea i legalnu lijevu vladu Narodnog Jednstva (“Unidad Popular” ) s TV ekrana u ekstazi vikati : “ Spašeni smo ! ”. A kada u Čileu počmu štrajkovi i prosvjedi i kada dolazi do cenzure tiska Pablo Neruda piše svoje poznato “Intimno pismo miljunima ljudi” ( “Carta íntima para milliones de hombres” ) kojeg objavljuje u dnevniku “El Nacional” ( Caracas ). Naravno da je to bio onaj dugo čekani povod da se pokrene process protiv “Senatora Reyesa”. Zadnji put Neruda govori u Senatu 6. rujna 1948.g. u kojem izgovara svoje : “Yo acuso !” (“Optužujem !”). U tom je govoru razobličio Videlinu dikataturu u Čileu i pročitao je 650 imena ( i zanimanja ) zatvorenika u zatvoru Pisagua. U roku od 30 dana optužen je za uvredu. Vrhovni Sud mu oduzima imunitet, zabranjuje mu se ulazak u Senat i napuštanje Čilea. Neruda se povlači u ilegalu i kasnije mu stranački drugovi i prijatelji organiziraju spektakularan bijeg iz Čilea preko Anda ( što kasnije opisuje u “Canto General” ). Puno godina kasnije pratiti će i podržavati svog prijatelja Salvadora Allendea u dolasku na vlast u Čileu i umrjeti neposredno nakon Pinochetovog puča pod još nerazjašnjenim, sumnjivim uvjetima. U kampanji Salvadora Allendea 1970. godine bila je uključena sva elita čileanske kulture. To je bio ujedno i trijumf Kulture nad politikom gao golom tehnologijom vladanja ljudima. Zato je 1973.g. udar pučističkih fašista bio jednako strašan prema sferi kulture koliko i prema sferi politike jer su oni jedno vrijeme u Čileu živjele u istinskom jedinstvu. Tako se u Allendeovom Čileu jedan poltički pokret u velikoj mjeri pretvorio u kulturološki pokret.
Upravo je Neruda pokazao kako je svijet poezije, intime, mistike ljubavi ili ljepote pejzaža neodvojiv od potrebe angažmana i nužnosti osjećaja odgovornosti za procese u društvu u kojem živimo kao i potrebe za promjenom tog društva prema onom utopijskom snu u kojeg je utkan i princip Nade kao pokretač svega. Neruda - taj veliki pjesnik ljubavi, govoreći sam o sebi to je izrazio na ovaj način : “Poslužio sam se najstarjim oružjem poezije, pjesme, pamfleta….kojim su još služili klasici i romantici - a koji su namjenjeni uništeanju neprijatelja”.
I poezija može biti oružje, i to najjače. Možda nam takve poezije i takvih pjesnika kakav je bio Neruda danas strašno nedostaje. A možda su takvi ljudi tu oko nas ali još nisu angažirani na način kojeg je Neruda svjedočio cijelinom svog života i cijelinom svog bića. Ono što je sigurno to je da je i kod nas područje Kulture žestoko izloženo udaru domačih konzervativaca, nacionalista, ksenofoba, mrzitelja i desničara svih vrsta jer su barem oni, ako to već nismo mi, svjesni toga kako je područje Kulture možda zadnje utočište Slobode kod nas kojeg oni još nisu osvojili. Zato je možda bit političkih sučeljavanja i na ovim našim prostorima u stvari u sukobu dva različita kulturloška koncepta poimanja totaliteta Života a ne samo puki sukob suprostavljenih bezličnih poltičkih mašinerija.

Oznake: Sunce, more


- 09:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.04.2018., nedjelja

RAČAN I SPLIT


U nedjelhu 29. Travnja, prije 11 godina umro je Ivica Račan, prvi predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske ( SDP ) i premijer hrvatske vlade iz 2000. godine. Te godine je prekinuta desetogodišnja dominacija HDZ-a u Hrvatskoj.
Ivica Račan je neupitno jedna od najznačajnijih osoba suvremene hrvatske povijesti i političke scene općenito. Odigrao je ključnu ulogu u očuvanje lijevog političkog prostora u Hrvatskoj u gotovo nemogućim uvjetima rata i stalnih napada od strane radikalne desnice i radikalne ljevice istovremeno. Trebalo je puno političke vještine i ljudske pameti da se preživi u toj poziciji “između čekića I nakovnja” u kojoj se SDP nalazio.
Račana su s jedne strane, na okrajcima ljevice stalno napadali da je “oklijevalo”, da je “neodlučan”, “mlak” itd a s radikalne desnice da je “janje presvučeno u vučju kožu”, “prikriveni komunista” s lažnom etiketom socijaldemokrate i slično. Naravno da je desnici odgovaralo da se SDP satjera u beznačajan prostor radikalnog lijevog “tora” u kojem bi preživljavao služeći samo za prigodičarsko zastrašivanje ratom istraumatiziranog i iracionilazirang naroda i javnosti prijetečom “komunističkom neojugoslavenskom opasnošću”.
Za HDZ nije bilo nikakve sumnje kako je baš takav, socjaldemokratski SDP, njihova najveća politička opasnost pa su oni uvijek dobro i precizno detektirali svog glavnog političkog konkurenta, čak i onda kada je SDP imao vrlo malu poršku javnosti. To mnogi na radikalnoj ljevici nikada nisu razumijevali pa ne treba čuditi što to, ponekad, ne razumiju ni danas. Najbitniji trenutak desio se 1994. godine kada se SDP, kao reformirani dio SKH ujedinio s izvornom socijaldemokratskom strankom dr. Anuna Vujića. Taj je process bio jedinstven u Europi i ostao je to sve do danas.
Split je Račanu bio izuzetno važan. Iako je splitska sredina slovila za tradicionalno “tvrđi” dio lijevog političkog spektra u Hrvatskoj. Upravo su splitski socijaldemokrati od samog početka, od njegovih prvih reformatorskih koraka unutar SKH pa do kraja - davali punu podršku Račanu i njegvom političkom konceptu. Račan nije nikada zaboravio ( što je, inače, malo poznato u hrvatskoj javnosti ) da su upravo splitske organizacije SDP-a i tadašnjeg splitskog HSLS-a ( na čelu s Ivicom Škarićem ) dale inicijativu i potakle plodonosnu koaliciju SDP - HSLS na državnoj razini ( koja se baš zato potpisuje u Splitu ) i koja je u siječnju 2000. godine zauvijek suštinski prmijenila Hrvatsku. Prekinuto je dotadašnje prikriveno jednostranačje koje je postojalo pod firmom višestranačja u Hrvatskoj. To se desilo onda kada ta koalicija trijumfira na izborima za Hrvatski Sabor i formira svoju koalicionu vladu na čelu s Ivicom Raćanom. Nakon toga više nikada ništa neče biti isto u Hrvatskoj i otpočeti će era istinskog parlamentarizma i višestranačja. Ideju o toj inicijativi za koalicijom prihvatili su Račan i Budiša upravo na inicijativu splitskog SDP-a i HSLS-a koji u to vrijeme vrlo uspješno surađuju u Splitu u kojem u to vrijeme zajedno obnašaju vlast.
Račan je bio čovjek koji je samo naizgled bio neodlučan. Mnogi su njegov stil miješali s njegovom suštnom. On je bio je čovjek koji je “orao duboko” i zato je iza sebe ostavljao trag iz kojeg je posađeno sjeme uspješno klijalo. Nije “orao po površini” jer nije bio površan niti brzoplet čovjek. Naravno da su i njegova tiha dostojanstvena smrt i njegov skroman pogreb odavali njegovu suštinu, suštinu čovjeka koji nije volio nikakvu pompu ni blještavi dekor kao i teške, kičene, patetične riječi koje najčešće odaju političke i ljudske skorojeviće, blefare i prevarante. Nije zavodio nego uvjeravao ljude. Nije bio ni pozer ni kozer, nego normalan, običan čovjek s dubokim lijevim uvjerenjima koji je u trenucina intime slikao portrete. Ivica Račan je načinom svog života pa na kraju i načinom svoje smrti , na najbolji način posvjedočio suštinu svoje svoje politike kao svoje bitno, ljudsko određenje.
U njegovom privatnom i političkom životu Split je uvijek imao značajno mjesto a uvjeren sam da ga i on ima i da će ga uvijek imati u životima onih koji su svojedobno imali priliku zajedno sa njim hodati putem izgradnje suvremene hrvatske ljevice i “boljeg života svima a ne samo njima” .


Oznake: Sunce, more


- 14:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.04.2018., srijeda

ŠJORA FILE BI OŽENILA SVE POPE


“Fali ti Bože, izgleda da će napokon proliće. Evo je jutros u Splitu napokon svanija lipi sunčani dan. Da ti pravo kažen, već mi je pun mi kufer i sniga i kiše i ove buretine…Sve se izmišalo moj Marinko, sve je išlo kvragu. Usrid zime smo se kuvali od vrućine a sad smo proliće dočekali sa snigom ! I dragi Bog je diga ruke od nas ”, kuka mi moja dobra šjora File koja mi je jutros najranije donila domaću šoltansku sirnicu “da dica malo okuse pravo slako za Uskrs”.
“A lipa moja šjora File pa Vi dobro znate da mi nismo baš niki virnici….pa niste tribali..”, kažem joj ja nudeći joj odma katrigu da malo otpočine.
“Ma ajde cukunu jedan, koje veze to ima sa viron ? Neće ti ruka otpast ako okusiš bokun sirnice..”, nasmije se ona.
“Ma naravski, pa znadete Vi da ja nikad nisam bija protiv dobrega bokuna…i baš me briga u ime čega jin ako je spiza dobra”, brzo joj odgovorin ja vadeći bocun prošeka i nalivajući joj bićerin zlatnosmeđom tekućom likarijom. Znam ja šta je mojoj susidi najdraže.
“Ma oli si poludija ? Pa di ću poć pit ovako rano ! Još ću na kraju ispast pijandora !”, ka malko se iznenadi moja susida i na brzinu se prikriži.
“Ma ča se tote znamenujete, za Gospu blaženu….Pa neće Vas valjda ubit jedan bićerin prošeka. Ovo je oni hvarski kojega Vi najvolite. To Van je prava pravcata likarja. To će Van reč svaki dotur a najboje ga je popit baš ujutro, omar kad se ustanete…natašte, da Van život malo proradi !”, poučavan ja moju šjoru Filu koja je inače pametnija od sto doturi i sto profešuri skupa, ma se malko mora činit finćiukasta jerbo je to ka niki red dat se malo nagovarat za popit prvi jutarnji bičerin jerbo je ipak ona jedna fina, starija gospoja a ne bilo ko.
“Aj, dobro kad je tako”, reče mi ona gledajući oni bićerin i doda : “Ali samo da znaš vazet ću ga ka ča vazimjen dekote za tlak i ka ništa drugo . Ako je dobro za zdravje onda more, ali ka alkohol nikako ne more !”
“Ma govorite ka da čitate Sveto pismo šjora File. Ovi bi se prošek triba davat na ricetu u apoteku, ka i svaki drugi dekot, ka i svaku drugu likariju…eto baš tako…Pa ne bi Van ja dava svašta. Ovi bi prošek mrtve diga iz grebe ! Ajde, samo se Vi komodajte.”
“A dobro onda..kad ti tako kažeš”, ponovi moja draga šjora File pa ispije oni bićerin prošeka, malo trzne i zatrese svojon glavon i zaključi : “ A bogami si ovi put jema prav Marinko moj. Omar mi je život malo skočija, malo mi se, ajmo reč, ka diga. Sad se puno boje čutin !”
“Je, ma triba popit dva bićerina šjora File. E, a taka je doza”, dodam ja i odma joj nalijen još jedan bićerin a ona muči, ništa ne kaže nego me samo fišo pogleda svojim bistrim očima s onin njenim prodornim dubokim pogledom kojemu i sve da očeš ne moš nikako uteć.
“A spominješ mi Sveto pismo, an “…odjednom se ona upali. “A znaš li ti ča u njemu piše? Piše li tamo recimo da se popi ne smidu ženit…je li Marinko ? Piše li to tamo ?”
“A ne piše koliko ja znan”, nađem se u čudu šta joj je to sad palo na pamet.
“Ma naravski da ne piše”, nekako značajno naglasi ona. “Pa onda ti meni kaži a zašto se popi lipo ne ženidu, je li ?”
“Ma ča ste Vi navalili ovod na mene s tin pitanjima. Nisan Van ja Bozanić. Eno pitajte njega a ne mene !” ka ljutin se ja malo na nju.
“Ma koji Bozanić ! Ča pizdiš. Ja jedino mogu vidit onega moga župnika kad oden na misu ali mi se višje ne gre ni nju pa te zato i pitan.”
“A ča, oli Vi više ne grete na misu ?”, istinski se začudim. “Pa svi znaju da ste Vi oduvik bili jedna prava virnica i bogobojazna žena. Ča oče reć da se ne denjate više ni u crikvu poč ?”
“E zato ča su počeli tamo višje govorit o politici vengo o viri, eto zato mi se ne gre tamo. Pa nikad ja nisan išla u crikvu na politički tečaj vengo zaraj Boga i svoje potribe da ga tamo najden u ričima koje čujen s oltara. Ma tega više nima. A ne ne…Ne želin ja u crikvu ić na političke sastanke vengo na božju službu, a tega je sve manje i manje tamo a sve višje je politike. Ka da je crikva postala politička stranka. Eto zato mi se sve manje gre u crikvu…Jedno je, sunce moje, živit za viru a skroz je druga pisma živit od vire !”
“Pa kakve veze to jeme s timen ženidu li se popi ili ne ženidu ?”
“Jema, jema…itekako jema jerbo mi stalno tamo govoridu o braku, o politici, o obitelji, o rađanju i nerađanju, o abortusu, o nikoj rodnoj idejologiji, o seksu….o temu da nan nevirnici očedu uzet našu rvacku praviru, da bi mi tribali ovo joli ono u državu napravit, da čedu opet protiravat one virnike iz crikve koji ji ne budu slidili. Onda, neš mi virovat, u crikvi organiziradu i krcadu jude u autobuse i šajedu jih na poltičke skupove po drugin gradoviman po ciloj Rvackoj….Bože oslobodi Marinko moj, to nije ona moja crikva u kojoj san ja Boga molila i tražila ga ! A ne, ne..to višje nija ona moja crikva. Umisto da se u crikvu govori o viri oni govoridu o politici ali zato nan minister o zdravja umisto o politici priča da će Crikva pisat državne zakone. Pa di tega jema na svitu sinko moj ?!” završi ona i ljutito ispije oni bićerin prošeka a ja ne znajući šta ću brže bolje joj nalijen još jedan.
“Je, Vi ste navikli tamo na Šoltu mirno živit a i svoju viru slidit u jednemu drugemu, puno mirnijemu ambijentu. Sad ste u veliki grad, ovod Van je sve pinku drugovačije. Ovod niko nema mira. Veliki je ovod kupus i gungula. Ni se lako ovod poštenu čoviku snać.
“Ajde ne zajebaji ti mene”, oštro me ona ošine svojim ričima. “Istina, blaženi je bija moj don Pjero. Bog mu da pokoj vični i nauživa se on sto raji. Ali on je govorija samo o viri a ovo sad je ništo drugo. Druga su vrimena došla. Sad su i niki novi popi došli. Čuješ li ti samo onega Stojića ? O čemu sve taj ne bunca zanamisto da se bavi duovnim stvarima i viron. Ma gledan nikidan one demonštracjune a i one cukune ča ne znadu ni zašto su došli ni ča očedu ni o čemu se tu uopće radi. Ali arlauču i vičedu ka da ji niko dere na živo, ka da jih kolju. Oni mazgun o dva metra navalija na ženu koja brani svoja prava pa joj se izbečija u oči i urliće ka šimija i tira je ča. Oče mi on poć govorit o nasilju nad ženama ! Je li on predstavnik te nike njiove prave vire u ime koje su digli kuku i motiku protiv te konvencije ča govori protiv nasilja nad ženaman. Ma koji rodovi i spolovi ! Tu radi šaka u divjaka ! Jesu li oni ikad vidili naprobivanu ženu. Ča mi oni Košić dili lekcije. Ka da san ja luda. Ča prvo ne sredidu crikvu i ono strašno nasilje u crikvi nad dičicon. Ma tlak mi omar skače na miljun kad o ovemu počnem govorit. Pa ko če jin virovat kad jedino oni od pet joli osam ijada judi vididu na svon skupu sedandeset ijad judi ? Pa kako mi taki išta mogu reč ? Uf, da znaš samo ča su me razbisnili. Ma objasni mi, zašto se popi ne ženidu kad jin to Sveto pismo ne brani ? Lipo te opet pitan !”
Ma šjora File. U Katolišku crikvu su se mogli ženit sve do jedanajestoga stolića. Onda je to postalo ka zabranjeno jerbo je tako, koliko znan, zabranija jedan njiov koncil. To je bila ka ta nika gregorijanska reforma. Pravoslavni popi se ženidu. I protestanti. I u islamu se ženidu. A, evo, u katolišku crikvu se to zabranilo. Ali nije tako bilo oduvik ! Eto, to Van je ono ča ja znan.
“Znači to ka da je odlučija niki crkovni Centralni Komitet joli crkovni partijski Kongres, je li ?
“ To ste Vi rekli a ne ja. Ali more se i tako reč. Kako Vas god voja. Odavno su niki u nas viru izmišali sa svačin drugim. Eto, sičan se kako se na službu u Sabor bija javija jedan ča je u svoju molbu napisa da kako je on puno patija kad je bija dite i to baš zaraj vire.”
“A je li ? A o čemu se radilo ?” , zainteresira se šjora File.
“Ma on Van je u tu molbu napisa da kako mu je otac bija remeta u crikvu na selu…Tija je reč da mu je otac potiza oni konop o zvona na kampanelu o crikve. E, pa da su mu zaraj tega čaću i cilu familju proganjale one komunistiške tajne službe, udbe, kosovi i sve tako redom koliko ji je god bilo.”
“Samo zato ča je potiza konop o zvona u crikvu ? A kako mene nikor ni proganja a stalno san bila u crikvu. Višje vengo doma ?”, začudi se iskreno moja šjora File.
“Ma strpite se bokun. Sad će te čut cilu štoriju. Nije tu bija kraj njegovi ditinji muka i strašnih patnji. On je još napisa da mu je najgore bilo to ča su ga sva seoska dica stalno zajebavala da mu čaća gre ulicon ka malo išenpjan, treso, onako ukoso, da se tetura i gre stalno vamo-tamo a nikako drito jerbo da mu se to manta od onega konopa o zvona koji ga je stalno vuka sad gori, sad doli. Zajebavali su ga da mu čaća stalno leti u arju pa se opet vraća natrag i da mu se zato od tega stalno vrti i manta u glavu. A njega je bilo ka sram to priznat pa je pravda svoga čaću da ta njegova mantavica nije od potizanja konopa u crikvi i stalnog letenja u zrak i natrag vengo da mu čaća voli bumbit i da zna popit koju čašu više pa mu se onda od tega vina manta a ne od letačine. Tako je u ta vrimena bilo boje bit i pijančina nego remeta u crikvu. E pa zaraj tega je on napisa u tu svoju molbu da je on puno patija u komunizmu a sve za Lipu Našu pa bi sad bija red da on jema i niku pridnost prid drugima kod zapošljavanja a sve radi tih svojih pritrpljenih muka za našu viru i našu Rvacku.”
“I jesu li ga primili ?”, razrogači oči šjora File.
“Ma bidnega čovika nisu primili jerbo su svi krepali od smija i još su se zajebavali na njegov račun umisto da uvaže njegove opravdane argumente za teške patnje koje je on još ka dite pripatija radi čaćinog služenja našoj viri”
“A svašta ću još ja čut pod ove moje stare dane, Marinko moj. Tako, eto, kod nas mudruju da jema li osandeset joli sto posto virnika u Rvackoj a u isto vrime ne moš živit od pustih lupeži, privaranata, manjamuktaša, arambaša i apaša svih vrsta, ajduka koji bi ti iz oka odnili a sve tukući se šakon u domoljubna virnička nacionalna prsa.. Pa ti sad budi pametan ako ikako moš !”
“Je, svaka Vam piva šjora File…Ma ne razumin kakve to veze ima s otin ženidu li se popi joli ne ženidu!”
“Kako nema ! Vraga izili svoga…ča se ne ženidu. Spasili bi i sebe i nas. Onda bi lipo i oni imali svoje familje, svoje žene i svoju vlastitu dicu a ne ovako. Bidni, dođe mi ji na kraju nikako i žaj. Pa sve su to muškići i kad sazriju priroda radi svoje, bogati i njima se oče…jel tako. Meni se ovo kako je sad pari nenormalno. Ma ne more dalje ovako ! Puknit če joli oni joli cilo naše društvo. Ovako bidni popi patidu pa onda svašta i radidu. Triba ji lipo pustit da se ženidu. Slušaj ti mene ! To bi bilo pravo kršćansko milosrđe. Naredit jin ako triba. I to bi bilo boje nego ovako. Eto to bi onda bilo prirodno a bilo bi, triba i to reč, rodno jer je ovako sve za njih bezrodno. Bogati, ne moredu judi rađat, pravit svoju dicu. Ka da je to lako izdurat ?! Tako ti ja mislin o temu. Ča ćedu mi oni bidni, tako sapeti, sad poć pričat o seksu, rodu i porodu, demografskim obnovama, bračnim manama i ženaman kad o temu znadu samo u teoriji i u svojim noćnin morama kojih mora bit da je puno. Pa to je ka da ja gren u zubara ličit upalu mijura ! Ča oni znadu o familiji, dici i braku ? A ništa, eto ča ! A da ti pravo kažen i naša bi dičica onda u crikvi bila mirnija, Viruj mi….Ne bi ja na temu stala. Ma ja bi i švore ženila. I njih mi je puno žaj. Možda još i višje o popi. Znan ja ča je žensko. Pa i ja san nika žena, jel tako Marinko moj !”
“Ma ča žena, ma Vi ste jedan pravi zmaj od žene !” odgovorin joj ja i nasičen onu sirnicu ča mi je bila donila jer ako niste znali sirnica van najboje gre baš uz bićerin dobrega prošeka.

Oznake: more, Sunce


- 13:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.04.2018., četvrtak

ŠTO TRAŽI STEVE BANNON U EUROPI ?


Steve Bannon, jedan od najpoznatijih desničara i bivši savjetnik predsjadnika Amerike Donalda Trumpa – krenuo je u Europu. Taj gorljivi ideolog populizma svojim je djelovanjem otvorio pitanja odnosa i veza između populizma i mogućnosti novih oblika fašizma. Dakako da populizam i fašizma nisu sinonimi ali je neupitna istina kako su povjesna iskustva fašističke prakse pokazala kako ta dva fenomena imaju dosta dodirnih točaka i kako se ponekad u konkretnim situacijama, u društvenoj praksi ( do neprepoznatljivosti i nemogućnosti međusobne distinkcije ) znaju ispreplesti.
Zbog nekih pogrešnih poteza ( a nakon što je u jednoj važnoj fazi odlučno utjecao na Donalda Trumpa ) Steve Bannon je ostao bez posla i svoje moćne pozicije predsjednikovog savjetnika. Postao je neprihvatljiv i inače ultrakonzervativnim američkim krugovima zbog štetnog imagea kojeg je stvorio o sebi nakon Trumpova osvajanja vlasti. I sada se taj “ranjeni ultradesničarski glasnogovornik” zaputio prema Europi oduševljen jačanjem populističkim desnih pokreta i stranaka na Starom Kontinentu a posebno oduševljem pobjedom desničara u Italiji - s namjerom da im stavi na raspolaganje svoje neupitne propagandne sposobnosti i svoja medijska iskustva i veze. Kao što sam izjavljuje, cilj mu je “izgradnja globalne infrastrukture jednog globalnog populističkog pokreta”.
Bannona nikako ne treba podcijenti. Objektivni analitičari smatraju kako je njegova kampanja za Donalda Trumpa bila briljantna. Pa zar nije upravo Donald Trump a ne gospođa Hillary Clinton na kraju krajeva ipak pobijedio - što je, naravno, jedino mjerilo uspješnosti ili neuspješnosti neke kampanje, odnosno efikasnosti nečije propagandne mašinerije ?! A na čelu Trumpove “propagandne mašinerije” bio je upravo Bannon. Doduše, prije i poslije tog trjumfa njegova je karijera bila prepuna neuspjeha. On je bio i savjetnik notorne Sare Palin, bivše kandidatkinje za potpredsjednicu Amerike. Ona je davala niz “ludih izjava” a posebno o Rusiji iako se podrazumijevalo da ona odlično poznaje susjednu joj Rusiju pošto je Sara Palin bukvalno s prozora svoje kuće na Aljasci mogla vidjeti ruski poluotok Kamčatku.
Bez ikakve sumnje, Bannonov najveći neuspjeh dogodio se nakon što je kao glavni propagandni strateg Bijele Kuće i predsjednikov savjetnik nagovorio predsjednikovog sina Donalda Trumpa juniora ( 40. g. ) koji je inače izvršni podpredsjednik “Organization Trump”, da se potajno susretne s ruskim odvjetnikom koji je imao direktan kontakt s Kremljom. To se na kraju protumačilo kao klasični čin “izdaje” nakon čega je Steve Bannon jednostavno protjeran iz Bijele Kuće. Nakon toga su ga vlasnici “Britbart News-a” - “žute”, ultrakonzervativne web stranice vijesti, smijenili s pozicije izvršnog direktora i skinuli su ga s programa vrlo utjecajnog satelitskog radija “Sirius MX”.
Tako “ranjeni” Bannon, oduševljen uspjehom desnice na upravo završenim izborma u Italiji, putuje odmah nakon toga u Europu s novom misijom. On je, inače, veliki protivnik projekta i koncepta Europske Unije pa je oduševljen jačanjem europskih populističkih antiimigranstskih političkih snaga koje dijele njegovo mišljenje i u odnosu na nužnost likvidacije Europske Unije. Iako se nije uspio susresti s čelnicima pokreta “ 5 zvijezdica” ( “Movimento Cinque Stelle” - M5S ) Beppe Grillom ili internetskim poduzetnikom Gianroberto Casaleggiom niti s Mateom Salvinijem ili Umberto Bossijem iz “Sjeverne Lige za nezavisnost Padanije” ( “Lega Nord” - LN ) svoj dolazak iskoristio je za uspostavu niz kontakata s europskom populističkom desnicom ali i za napade na “proimigrantsku politiku” pape Franje.
Iz Italije putuje u Zurich u Švicarsku gdje se susreće s jednom od šefova njemačke ultradesne političke stranke “Alternativa za Njemačku” ( “Alternative fur Deutschland” - AfD ), Alice Elisabeth Weidel ( inače lezbijke koja je protiv gay brakova, eura, imigracija itd ) kojoj nudi svoje usluge u “alternativnim medijima”. U Zurichu drži govor o nužnosti tzv “narodne pobune” što je veoma loše primljeno u Švicarskoj koja kao tradicionalno stabilna država ne gleda sa simpatijama na zagovornike ekstremnih politika. Bannon nakon Švicarske odlazi u Francusku. U Lilleu se sastaje s Marine Le Pen i sudjeluje na skupovima njenog desničarskog “Nacionalnog Fronta” ( “Front National” ) koji je doživio poraz ( 13.8 % ) na francuskim izborima 2017. godine ( nakon trijumfa na izborima za Europski Parlament 2014. na kojima su osvojili više od 25% glasova i u tom trenutku privremeno postao najsnažnija francuska politička snaga ). Sada ih je Bannon uvjeravao da je budućnost tek pred njima jer “ Euro neće preživjeti. Sve je u rukama građana. Populistički val je počeo jer je povijest na našoj strani”. Po njemu budućnost je na strani radikalno desnih populističkih desnih snaga. Zato je uvjeravao Marine Le Pen i članove “Front National” kako svoj rasizam i ksenofobiju trebaju s posnosom nositi “poput zlatne medalje”, to jest “kao obilježje časti”. Po njemu, u ovom stoljeću bitka se više neće voditi iumeđu političke desnice i ljevice nego između “nacionalista” i “globalista”.
Zanimljivo je kako se danas u Hrvatskoj liberalni krugovi i ljevica napadaju za tzv “nadnacionalnost”, “izdajnički univerzalizam” pa, u tom smislu, i za posebnu vrstu nedostatka osjećaja za “naše”, “autohtno”, nacionalno iza čega se na kraju, po njima, ne krije ništa drugo negoli sumnjivi uvozni globalizam. Politički, medijski, kulturološki itd “rat” koji se ovih dana u Hrvatskoj vodi oko “Istambulske konvencije” samo potvrđuje to ksenofobično-konzervativno udaranje u tobože prave nacionalne domoljubne talambase zorno nam pokazujući kolika se količina iracionalnosti i nepopravljive ignorancije razlila kompletnom “Lijepom Našom” i to s vrlo visokih, utjecajnih i društveno moćnih mjesta i pozicija. Sve se to obavilo neizbježnom dimom zavjesom tobožnje “obrane” kršćanskih vrijednosti ovog podneblja, svetih vrijednosti “obitelji”, “naših temelja” i svih drugih mogućih čuda koja su uvjek neizbježna popratna pojava nametanja klerikalnog kulturološkog i svakog drugog desnog, radikalno konzervativnog društvenog obrasca kao nečeg tobože samorazumljivog i Hrvatima imanentnog. Tako se živahan radikalni konzervatizam ponovo kod nas ( uvijek nanovo ) prodaje sveopćem populusu kao tobožnji zadnji “modni krik” suvremenog domljublja. O tempora o mores !
Europska Unija je stoga jedan od prirodnih neprijatelja naših nacionalnih kampanelista. Za Bannona, kao i za naše domaće uspaničene tradicionalno-konzervativne umove koji se boje bilo kakvih europskih ili ne daj Bože svjetskih “otvorenih vrata”, jer bi nastali propuh možda mogao ugasiti sve teže održivu vatru njihovih malenih zadimljenih rodnogrudnih ognjišta ( a koju su naši preci tako mukotrpno i usprkos svemu i svima održavali i održali u svojim skromnim ali toplim “nacionalnim kućama” ). I sada tu upada nekakva “rodna ideologija” kao gotovo đavoliji import izvana. Ona je bauk koji se prepoznaje svugdje a ponajviše tamo gdje je nema. Zato Bannonov glas za mnoge domaće konzervativne uši tako milo zvući kao jedva dočekana politička melodija jer Bannon bez ikakve dileme tvrdi kako je Europska Unija veliki “rizik za našu zapadnu civilizaciju”. Najzanimljive je što se takvi kod nas pozivaju na bilo kakvu “zapadnu civilizaciju” i tepaju sami sebi kako su “zapadnjaci” istovremeno panično zatvarajući svoja rasklimana ognjištarska vrata s odlučnom namjerom da ih ne otvaraju ama baš ničemu i ama baš nikom stranom, “tuđem”, neznanom i nepoznatom, zaogrčući se svojim spasonosnim toplim domaćim nacionalnim gunjem kojim su se još zaogrtali i naši šukundjedovi.
Oni možda nikada i nisu čuli za Steva Bannona ali se svejedno slažu s njim kada on kaže da je Europska Unija opasna zato jer ona “razvodnjuje nacionalni identitet” za što je posebno kriva europska “granična politika” - pa su, konzekventno tome, europske granice postale porozne što je omogućilo da Islam izvrši invaziju na Zapad. Po Bannonu, populizam je nužan kao oblik “narodne pobune” . On jedini može predstaviti i zastupati “istinsku volju ujedinjenog naroda”. Protivnici nisu samo uljezi koji stižu izvana nego i “domaća elita” ( izdajnici ) koja je sve to dopustila. Zato će populizam biti brana protiv “imigranata, etničkih, religijskih ili seksualnih manjina” i svih onih koji ih protežiraju. I Bannonu se “Istambulska konvencija” ne sviđa. Niti malo ! Zato su populističke vlade nužnost. One, po njemu, već postoje “od Baltika pa do Egejskog mora” ali ne postoje ondje gdje se po njemu nalazi prava Zapadna Europa. I to je nužno što prije izmijeniti.
Da li se “banonizam” ( i svi oni koji slično misle ) približava fašizmu ? Što je to slično i Bannonovom konceptu društva i fašizmu ? Pa to su sigurno : ekstremni nacionalizam, kult karizmatičnog lidera, prezir prema demokratskim institucijama ali i prema tradicionalnim komunikacijskim sredstvima i tradicionalnim medijima, demonizacija imigranata, ksenofobija…itd. Naravno, povijesno gledajući “pravi” fašizam je bio Mussolinijev model korporativnog društva dok je Hitler otac nacizma - ali se ta podjela ( i razlika ) u svakodnevnom korištenju pojma fašizam u međuvremenu izgubila. I Mussolinijev i Hitlerov “društveni model” počeli su kao populistički pokreti koji su “prirodnim putem” završili u fašizmu. Masa je preduvjet za postojanje tih pokreta iako Mussolini bez problema mačistički primitivno uvredljivo tvrdi kako je “Masa kao i žena stvorena da je silujete”. Talijanski fašizam je po nekima svojevrsna vrsta “pobune provincije” ali ne treba u fašizmu nikako zanemariti niti ono što se u Italiji nazivalo “trincherocrazia”, odnosno “aristokracija rovova” ( udruge nezadovoljnih ratnih veteran, branitelja…koji traže izvanredna prava ) ili u Njemačkoj “freikorpsa” i njihove uloge u svim tim procesima.
Naravno da se iskustva tadašnje Italije ili Njemačke ne mogu primjeniti niti komparirati sa današnjim svijetom ali određene relacije ne treba zaboravljati. Zato uvijek moramo imati na umu kako su najveća prepreka za mogućnost uspostave bilo kakvog totalitarnog sustava: stalno jačanje i produbljivanje demokracije, smanjenje nejednakosti među ljudima ( koja nikada nije bila veća u raspodjeli bogatstva nikad bogatijeg Svijeta ), smanjenja pogoršanja životnih uvjeta pripadnika zajednice, osiguranje dostojanstvene zarade za rad, dostojnu starost i pristojne mirovine, jačanje brige o ugroženima i uvjetima života građana, respekt različitosti ali i respekt institucija koje moraju biti očišćene od korupcije, razvoj suvremenog obrazovanja dostupnog svima, osiguranje demokratičnosti izbornih procesa, osiguravanje stabilnih i slobodnih sredstava komunikacije, podsticanje svih vrsta umjetničkih sloboda, jačanja područja kluture itd. Nasuprot stabilnoj demokraciju kao garantu ljudske slobode populizam je sinonim “demokracije u problemu” - a fašizam je krajnja konzekvenca krajnje krize demokracije. Sergio Muńoz Bala zato s pravom kaže kako je Steve Bannon zasad pravi populista ali i ozbiljni “aspirant na fašizam” - što nam puno govori i o stanju i koncetraciji nezadovoljstva u suvremnoj ljudkoj zajednici.
Nažalost “novi svjetski nered” pogoduje mnogim lošim stvarima. Jason Horowitz je prošle godine pisao u “New York Timesu”, upozoravajući kako tadašnji “ideološki guru predsjednika Trumpa” velića inače ne tako poznatog ( izvan fašističkih i ekstremno desnih krugova ) talijanskog mislioca Juliusa Evolu koji je svojevremeno bio ljubimac Mussolinija a kasnije 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća ( umro 1974,g, ) inspirirao talijanske post-fašističke teroriste. Zanimljivo da je Bannon citirao Evolu koji 2014. g. učestvuje na jednoj konferenciji održanoj u Vatikanu na kojoj je govorio o populizmu, islamu i kapitalizmu. Engleski povjesničar Mark Sedgwick, jedan od vodećih znanstvenika, specijalista za tradicionalizam, Islam i terorizam sa Arhus University u Danskoj je tom prilikom izjavio : “Činjenica da je Bannon uopće čuo za Evolu je znakovita.” Danas se grčka radikalno desna stranka “Zlatna Zora” poziva upravo na Julius Evolu isto kao i mađarska nacionalistička stranka “Jobbik”. Za poznatog rasističkog antiimigranta i supermačista ( “bijelog nacionalističkog lidera”) Richarda Spencera: “Julius Evola je jedan od najfascinantnijih ljudi 20-tog stoljeća.” Svima njima Biblija je Evolina knjiga iz 1934.g. “Pobuna protiv modernog svijeta “.
Steve Bannon je upravo izrazio želju da se još sastane i s mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Zar nije živo čudo kako taj desničarski guru još uvijek nije stigao i u Hrvatsku svojim istomišljenicima u goste ! A možda ćemo na to čekati kraće nego što smo i mislili.



Oznake: Sunce, more


- 09:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

28.03.2018., srijeda

JE LI PABLO NERUDA UBIJEN ?


Jedan od najvećih i najpoznatijih hispanoameričkih pjesnika a zasigurno najpoznatiji komunista Latinske Amerike , čileanski pjesnik, političar i diplomata, nobelovac Pablo Neruda ( Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto ) umro je 23. rujna 1973. godine, svega 12 dana nakon fašističkog udara i uspostavljanja vojne diktature generala Augusta Pinocheta ( Augusto José Ramón Pinochet Ugarte ). Tada je nasilno srušen i ubijen legalni čileanski socijalistički predsjednik i Nerudin osobni prijatelj i suborac Salvador Allende ( Salvador Guillermo Allende Gossens ). U tom trenutku započinje period strašnih represalija i nasilja koji u praksi potvrđuju kako neoliberalni ekonomski model i politička diktatura mogu bez problema ići zajedno, “ruku pod ruku”. Iza svega je stajala moćna ruka tadašnje američke administracije ( Nixon – Kissinger ) u kombinaciji s ekonomskom neliberalnom teoretskom podlogom “Chicago Boys-a” ( Milton Friedman, Arnold Harberger & co. ). Službeno objašnjenje uzroka Nerudine iznenadne smrti bilo je : rak prostate. Krajem prošle godine je od strane međunarodnog tima stručnjaka tvrdnja kako je Pablo Neruda umro od posljedica bolesti raka prostate - u potpunosti odbačena. Je li Pablo Neruda ubijen ?
U trenutka svoje smrti Pablo Neruda bio je član Centralnog Komiteta Komunističke Partije Čilea i upravo se tih dana ( odmah nakon izvođenja vojnog puča generala Pinocheta ) spremao na putovanje u Meksiko gdje je trebao obaviti vrlo važne političke poslove s zadatkom da iz Meksika organizira opoziciju čileanskoj fašističkoj vojnoj diktaturi. Ne treba zaboraviti da je Neruda u to vrijeme svjetski poznata osoba i da je samo dvije godine prije vojnog puča dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog Nerudidnog ugleda u svjetu Pinochet nije mogao spriječiti to njegovo putovanje u Meksiko koje organizira sam meksički predsjednik Louis Echeverría. Tako da je Neruda imao sve potrebne dozvole za planirano putovanje koje je spriječila upravo njegova iznenadna smrt. Zanimljivo je da Echeverría odobrava da se po Nerudu u Čile pošalje njegov avion.
Zbog opravdanih sumnji da je Pablo Neruda ubijen od strane Pinochetovog diktatorskog režima Komunistička Partija Čilea je u Senatu službeno postavila pitanje sumnjive Nerudine smrti zahtijevajući istragu o tom događaju. Slijedećih godina doći će do istrage o razlozima smrti Pabla Nerude i konačno mišljenje međunarodnog istraživačkog tima možda ćemo saznati baš ove godine. U međuvremenu posmrtni ostaci Pabla Nerude su zbog potrebe naknadnih analiza uzroka njegove smrti eshumirani. Tako je Pablo Neruda pjesnik koji je pokopan čak nevjerojatnih četiri puta ! Kako je to moguće ?
Prvi put Pablo Neruda bio je pokopan dva dana nakon svoje smrti, 25. rujna 1973. godine. Taj pogreb, koji se pretvorio u prvu manifestaciju prosvjeda protiv upravo izvedenog Pinochetovog vojnog puča, kasnije je nazvan “Narodni Pogreb”. Iako je veliki pjesnik još za svog života jasno kazao gdje želi da bude pokopan , želja mu u tom trenutku nije mogla biti ispunjena. Neruda je, naime, u svojoj slavnoj “Canto General” napisao : “Compańeros, enteradme en Isla Negra, frente el mar que conozco “ ( “Drugovi, pokopajte me u Isla Negra, pokraj mora kojeg poznajem”. To nakon njegove smrti nije bilo moguće. U tim okolnostima Nerudina udovica Matilde Urrutia zahtjeva da se pjesnikovo tijelo izloži u njihovoj kući u Santiagu, u “La Chascona” koja je par dana ranije bila potpuno devastirana od strane policije koja je upala u nju. Tu se odvijalo žalovanje. Kolumbijski pisac Plinio Apuleyo Mendoza, koji je prisustvovao svemu tome, kasnije je u svom tekstu “Adiós a Neruda” pisao kako je pod kuće u kojoj je bilo izloženo Pablovo tijelo bio potpuno poplavljen vodom “koja je stalno odnekud doticala”. Dvorište i vrt koji se nalazio ispred Nerudine kuće bili su u potpunom neredu prepuni razbacanih papira, spaljenih knjiga i razbijenog stakla. Ni ovog puta barbari nisu mogli “obaviti stvar” bez da ostave svoj prepoznatljivi potpis iza sebe : spaljene knjige. Mendoza kaže kako je u kući “stvar bila još gora”. Struje nije bilo pa su pored odra bile upaljene voštanice, starinska njegovana unutrašnjost kuće bila je neprepoznatljiva, uništena. Naravno - nikoga od predstavnika uzurpatorske vlasti nije bilo. Mendoza piše o “sivim noslilima” na kojima je ležao veliki pjesnik “smješten u jednom udaljenom dijelu sobe, samo s dvije, na brzinu urbane bijele ruže, koje su odavale osjećaj samoće….ispod kristala, odmarajući se na satenu…” Apuleyo Mendoza nadalje piše kako je “Nerudino lice izgledalo nekako smanjeno i nestvarno”. U tom trenutku čovjek nije primjećivao njegovo lice nego njegovu ležerno navućenu, rastvorenu bijelu sportsku košulju “koja je podsjećala na ( njegove ) mirne nedjelje na Isla Negra”. Ali ta samoća koja je vladala u toj tužnoj sobi, čim se izašlo vani, ostala je zatvorena iza vrata “La Chasconae” jer kada je Nerudin lijes krenuo od njegove kuće prema Glavnom Groblju koje je bilo udaljeno tri kilometra od kuće, vani ga je cijelim putem pratila masa svijeta koja je došla ispratititi velikog pjesnika iako je to u najbukvalnijem smislu riječi tada značilo rizikovati vlastiti život.
Niti Pinochet niti bilo kakva represija nisu mogli spriječiti takav pogreb velikog pjesnika. Taj narodni prkos Smrti, diktaturi i nasilju , taj Nerudin pogreb pretvorio se tako u prvi masovni, koncentrirani javni izraz opiranja Pinochetovom vojnom puču i njegovom profašističkom vojnom režimu. Cijelim putem narod je nosio cvijeće, bilo je puno komunističkog političkog znakovlja, zastava… i iako je prošlo svega dva tjedna od krvavog vojnog puča pjevala se Internacionala uz uzvike kako “Drug Neruda” nije mrtav nego da je i dalje “Presente !”, “prisutan” - među svojim prijateljima. I zaista je na svoj način itekako on tu bio prisutan. Teško je danas zamisliti kolika je ljudska hrabrost trebala za sve to. Zato će se taj prvi Nerudin pogreb kasnije nazvati “Narodni Pogreb”. Nedugo iza toga napisane su dvije knjige o tom povijesnom sprovodu. Prvu, “Entierro y Testamento “ ( “Pokop i Testament”, Španjolska 1973. ) napisao je Alvaro Sarmiend ( fotografije: Fina Torres ) a drugu, pod naslovom “Funeral Vigilado” ( “Nadzirani Pogreb”, Argentina 1974.) napisao je Sergio Villegas ( ona je u stvari bila fragment opsežnije knjige “El Estadio, 11. de septiembre en el pais del edén” – “Stadion, 11. rujan u obećanoj zemlji”, koja je kasnije adaptirana i za kazališnu prestavu pod naslovom “La despedida a la Pablo Neruda” – “Rastanak s Pablom Nerudom” a poslije toga je bilo više kazališnih predstava na temu ovog pogreba, počev od onih Berliner Ensemble iz ondašnje DDR pa do zajedničkog teksta i kazlišne predstave čileanskog dramaturga Luisa Sepúlvede i talijanskog pisca Renza Sicco-a iz 2013. g ).
Druga sahrana Pabla Nerude , održana je za manje od godinu dana. Naime, Pablo Neruda je 7. svibnja 1974. godine premješten iz svog groba u porodični mauzolej čileanske književnice Adriane Dittborn. “Pretužno jutro za jedan pretužan pogreb”, napisati će čileanski pjesnik i Nerudin prijatelj Jaime Quezada ( on će 2013. godine objaviti svoj dnevnik iz 1973.g. “El ańo de la ira” – “Godina gnjeva” koji počinje i završava s Pablom Nerudom ). Quezada je bio jedan od šest učesnika tog tihog Nerudinog pogreba. On se kasnije sjećao kako su “gumeni kotači pogrebnih kola” na kojima se nalazio Pablov lijes prekriven čileanskom zastavom tiho, ko udaljeni jecaji, škripeći ponavljala : “Nema veće samoće od smrti”. Na tom drugom, tihom intimnom pogrebu nitko nije govorio. Nažalost, pokazati će se kako će Neruda veoma brzo morati biti premješten iz mauzoleja Adriane Dittborn zbog pritiska koji je Pinochetov vojni režim izvršio na njenu porodicu ( posebno na sestre Mariu i Elenu koje uskoro traže od Nerudine udovice da iznese Nerudine posmrtne ostatke iz mauzoleja njihove sestre ). Pablo Neruda tada jednostavno nije bio “poželjan mrtvac” a izgleda kako bi se uskoro moglo pokazati da je još manje bio poželjan kao živ čovjek. Zbog toga će “iz raskošnog mauzoleja”, piše Quezada, Pablo Neruda biti premješten u nišu “najpopularnijeg sektora čileanskog groblja” u kojem su pokapani “obični ljudi” - što je daleko više odgovaralo Pablovom “duhu” i njegovom načinu života jer je sada bio puno bliži “zemlji i narodu”. Ali još uvijek je bio daleko od svog Isla Negra.
Pinochetova diktatura pada 1990. godine i dugo prešućivana istina o smrti Pabla Nerude polako izlazi na svjetlo dana. Odlučeno je da se prvo ispuni njegova želja iz “Canto General” o posljednjem počivalištu u Isla Negra. Tako se posmrtni ostaci Pabla Nerude i njegove supruge Matilde Urrutia ( koja je umrla 1985. g. ) vade 11. prosinca 1992. godine iz tzv “modulo México”na Cementerio General ( Santiago ) kako bi se premjestili na Isla Negra. Sam čileanski predsjednik Patricio Aylwin predvodio je ceremoniju koja će napokon ispuniti Nerudin san da počiva u Isla Negra. Nerudini posmrtni ostaci najprije su prenijeti u Počasni Salon bivšeg Nacionalnog Kongresa u kojem se, inače, odavala počast samo najistaknutijim i najzaslužnijim osobama. Tu su mu odate poslijednje poćasti. Slijedećeg dana, 12. prosinca 1992. pod pokroviteljstvnom čileanske vlade i Fondacije Neruda organizira se u Isla Negra, u dvorištu njihove kuće s pogledom na more, treći pogreb Pabla Nerude. Pored njega sahranjena je i Matilde Urrutia. Ali pjesnik ni ovdje nije dugo počivao u miru. U međuvremena se rodila sumnja da je Pablo Neruda u stvari ubijen i kako nije umro od raka prostate kako je to sužbeno tvrdila Pinochetova vlast pa je sud naložio da se njegovo tijelo mora eshuimirati radi potreba forenzičke istrage. To se na kraju i desilo a nalog za eshumaciju donio je sudac istražitelj Mario Carroza 8. travnja 2013. godine. Sudac je pokrenuo taj postupak na osnovu zahtjeva Komunističke Partije Čilea koju zastupa odvjetnik Eduardo Contreras. On izjavljuje kako se radi o “skupu indicija i sumnji koje ukazuju na vjerojatnu intervencju “trečih osoba” u Nerudinu smrt.”
Glavni svjedok optužbe je Nerudin bivši osobni pomoćnik, vozač i čuvar Manuel Araya koji je, kao dvadesetisedmogodišji član KP Čilea, bio stalno uz Nerudu, sve od 1972. godine kada se pjesnik vraća iz Pariza u Čile ( gdje je bio ambassador ) da pomogne Allendeu – pa do njegovog posljednjeg trenutka života. Araya tvrdi da su slavnom pjesniku uoči smrti, u bolnici Santa María u Santiagu, dali smrtonosnu injekciju ( “da mu smire bolove” ). On kaže kako mu je sam Neruda rekao : “Dali su mi ( u trbuh ) neku injekciju i gorim iznutra”. Liječnik je Arayi oko 18.30 sati rekao da hitno treba poći kupiti neki lijek za Nerudu kojeg bolnica nema. Kada je izašao iz bolničke zgrade odmah je uhapšen, prebijen, propucan kroz nogu, odveden na policiju gdje je mučen a zatim su ga prebacili na Estadio Nacional među tisuće uhvaćenih sljedbenika Allendea. Tamo ga je sutradan slučajno prepoznao biskup Raúl Silva Henríquez koji ga je izbavio sa stadiona i rekao mu da je sinoć oko 22.30 sata umro Neruda. Poslije Araya odlazi u ilegalu. Upravo će on uspjeti pokrenuti cijeli slučaj i interes za sumnjivu smrti Pabla Nerude nakon svog intervjua kojeg je dao meksičkom časopisu “Proceso” 2011. godine. Nakon toga povjesničar Mario Amorós svoja otkrića u vezi toga objavljuje u najuglednijem španjolskom dnevnom listu El País-u. On se uspio dočepati “Tajnog izvještaja Programa za ljudska prava unutarnjih poslova” kojeg objavljuje u svibnju 2015. godine. Tu se nalaze svjedočenja, dokazi itd kao i zaključak da je “moguća i vjerojatna” intervencija “trečih osoba” u slučaju smrti nobelovca Pabla Nerude. Iste godine čileanska predsjednica Michelle Bachelet naređuje državnom odvjetniku da pokrene istragu u vezi smrti Pabla Nerude.
U trenutku vojnog puča Neruda se nalazio 120 km daleko od Santiaga u svojoj kući u gradiću Isla Negra. Čileanski predsjednik Salvador Allende je uoči svoje smrti izjavio “platit ću životom svoju odanost narodu” jer “samo mecima mogu zaustaviti moju odlučnost da do kraja ispunim program koji izražava volju naroda”. Nerudu je strašno pogodila smrt njegovog prijatelja Allendeova. Veliki pjesnik tada kaže svojim najbližima : “Sve će nas pobiti.” Isključili su mu struju a kuću su ispunili karabinjeri. Neruda je tada ukućanima počeo spominjati španjolski građanski rat i tadašnje obraćune fašista s ljevičarima. Slijedeći dan ma moru ispred Nerudine kuće pojavio se čak i jedan ratni brod. Meksički ambasador Gonzalo Martínez Corbalá ponudio je Nerudi azil u Meksiku ali je Nerudin liječnik dr Salazar inzistirao na njegovoj hitnoj hospitalizaciji u Clínica Santa María u Santiagu pa 19. 09. Neruda kreće prema bolnici. Pet sati putuju automobilom do Santiaga ( umjesto uobičajenih dva sata ) jer ih stalno zaustavljaju i maltretiraju Nerudu pretresima. Ubrzo će veliki pjesnik umrijeti u toj bolnici. U službenoj smrtovnici ( “Certificado de defunción” ) kao uzrok smrti navodi se rak prostate. Kasnije, nakon eshumacije Nerudinog tijela, član međunarodnog tima istražitelja, španjolski liječnik dr Aureliano Luna izjavio je da je “definitivno sigurno” kako smrt Pabla Nerude “nema veze s onim što piše u smrtovnici”.
Zanimljivo je da će devet godina kasnije u istoj bolnici 1982. godine, na istom 4. katu s istim lječnicima, nakon što je bio podvrgnut manjoj operaciji probavnog trakta, umrijeti i bivši čileanski predsjednik Eduardo Frei Montalva ( 1964 – 1970. ). Danas postoje najozbiljnije sumnje kako je i on također bio otrovan. Udovica Pabla Nerude, Matilde Urrutia, koju prijatelji inače zovu “La Patoja” ( a s kojom je Neruda bio u braku od 1966. godine ) izjavila je novinaru agencije EFE kako je sigurna da “Pabla nije ubio rak”. Ona je zatim za dnevnik “La Opinión” u svibnju 1974. izjavila kako joj je najpoznatiji čileanski urolog dr. Roberto Vargas Salazar samo mjesec dana prije Pinochetovog puča rekao da će Pablo “živjeti još najmanje 6 godina.” Zbog toga je smatrala kako on nije umro od raka prostate. Uostalom, dodala je kako je on stalno “bio pod lječničkom kontrolom”. Isti taj liječnik, dr Salazar, koji joj je samo mjesec dana prije Nerudine smrti tvrdio kako je smrt još uvijek jako daleko od njega - samo dan nakon Pablove smrti 24. rujna 1973. godine potpisao je u svojoj kući, bez da je uopće i video tijelo pokojnog pjesnika – njegovu smrtovnicu u kojoj je rak prostate navoden kao razlog smrti Pabla Nerude. Za dnevnik “Pueblo en Espańa” Matilde Urrutia će u rujnu 1974. godine izjaviti kako Neruda nije napisao niti svoj testament baš zato “jer je smrt izgledala jako daleko” od njega. U to vrijeme, uostalom, Neruda pravi bilješke i priprema se za pisanje memoara zajedno sa svojim velikim prijateljem i osobnim tajnikom Homerom Arceom koji će biti ubijen 1977. godine. Svi suradnici Pabla Nerude uskoro će, kao i on, biti mrtvi.
Osim toga Neruda se neposredno prije vojnog puča dogovara za ispračaj stare i doček Nove godine u Valparaisu. Kasnije je Matilde znala govoriti kako je Pablo u tom trenutku mogao umrijeti jedino od “duševnog udara” zbog fašističkog puča a ne od raka prostate. Ležeći na četvrtom katu fatalne bolnice Santa María u sobi br. 406 Neruda je od jednog od utemeljitelja Demokršćanske Stranke Čilea i bivšeg predsjedničkog kandidata Radomira Tomica, koji ga je samo dan prije Pablove smrti, 22. rujna posjetio u bolnici, doznao tužnu vijest o okrutnom ubojstvu legendarnog “čileanskog slavuja” Victora Jare na Estadio Nacional. Fašisti su ubili tog velikog, omiljenog čileanskog sina i umjetnika koji je pjevao : “Yo soy libre como el amor..” – “Slobodan sam poput ljubavi…” ( svirepo su ga prije smrti mučili, odrezali mu jezik i prste ). Sve to ga je, naravno, strašno pogodilo. ( Zanimljivo je da se danas taj stadion zove “Estadio Victor Jara” i da je 27.06.2016. Pedro Barrientos osuđen za smrt i mučenje Victora Jare ). Tada su se u bolnici zajedno s Nerudom nalazili Manuel Araya, Matilde i Pablova polusestra Laurita. Od Matilde i Laurite su zatražili da odu u Isla Negra po prtljagu s kojom će Pablo i Matilde putovati u Meksiko. Arayi će se Neruda oko 16 sati požaliti na bolove koje mu je izazvala primljena injekcija ( dali su mu je dok kada se otišao tuširati prije putovanja za Meksiko ). Liječnik šalje Arayu da kupi lijek “kojeg nema u bolnici”. Ispred bolnice ga hapse a za 6 sati Pablo Neruda će biti mrtav.
Dakle, radi svega toga Nerudini posmrtni ostaci su u travnju 2013.godine eshumirani zbog objavljanja potrebnih forenzičkih istraživanja. Tri su godine vršena ta istraživanja. Pablo Neruda je četvrti, posljednji put sahranjen, nakon službenog odavanja počasti u Parlamentu u Santiagu, 3. Svibnja 2016. u dvorištu njegove obožavane kuće u Isla Negra na pacifičkoj čileanskoj obali. Lijes mu je bio prekriven čileanskom zastavom. U dvorištu kuće, pored ”famoznog” broda, ispratilo ga je dvadesetak članova familije i pijatelja. Čuli su se uzvici . “Compańero Pablo Neruda presente ahora y siempre !” ( “Drug Pablo Neruda prisutan sada i zauvijek !” ). Raúl Bulnes, predsjednik Fundación Pablo Neruda oprostio se od pjesnika ovim riječima : “Danas za nas ovo nije pogreb nego sve suprotno od toga. Povratak u Isla Negra znači vratiti se promatranju mora a povratak gledanju mora ne znači umrijeti, znači ponovo živjeti, prije svega jednom pjesniku.”
Krajem prošle 2017. godine, u ime međunarodne skupine eksperata ( sastavljene od 16 članova iz Španjolske, Francuske, Danske, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Čilea ) dr Arelio Luna izjavio je : “Otkrit ćemo istinu”. Na konferenciji za novinare održane 19.10.2017. ova međunarodna ekipa eksperata potvrdila je kako protivnik vojnog udara Augusta Pinocheta, veliki pjesnik i nobelovac Pablo Neruda nije umro umro od raka prostate kako se do tada službeno tvrdilo. Navedeno je kako njegova smrt “ima veze s jednim novim otrovom” i da su potrebna dodatna istraživanja za konačan zaključak. Izjavili su, dakle, prije 4 mjeseca da će se točan odgovor ( o kojem se otrovu radi ) “znati za godinu dana” – tako da upravo do kraja ove godine očekujemo otkrivanje konačne istine o smrti Pabla Nerude.
Pablo Neruda nezaobilazna je pojava svjetske kulture ali i politike. Bio je politički veoma angažiran čovjek i najveći pjesnik ljubavi istovremeno. On je pjevao kako “lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika….onaj koji ne mijenja rutinu/onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju…lagano umire/ onaj koji bježi od strasti….Lagano umire/ onaj koji ne mijenja život kada nije zadovoljan…Onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi/ nesigurnosti/ I koji ne ide za svojim snovima”. On je bio sve suprotno od toga. Njegov je moto bio : “Živi danas, učini da si vidljiv danas/ Ne dozvoli lagano umiranje/ Ne zaboravi biti sretan “. O njemu je 2016. g. snimljen fim “Neruda” ( režija : Pablo Larraín ) u kojem nam Luis Gnecco briljatno približava njegovu osobnost. Danas u metrou u Torinu možete, dok čekate prijevoz, slušati njegovu poeziju ( Projekt Metro Poetry – uduge YOWRAS “Young Writers and Storytellers” ) što je možda do sada najbolji način uklapanja Nerudine filozofje u stvarnost življenja jer Pablo Neruda je bio pjsnik Života i Ljubavi a ne Smrti na što će nas zauvijek podsjećati njegovi stihovi : “Akon nas ništa ne može spasiti os smrti, ali nas zato ljubav spašava od života”.









Oznake: Sunce


- 10:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.02.2018., nedjelja

RAMÓN XIRAU



Krajem srpnja prošle godine u Ciudad de Méxicu umro je Ramón Xirau (20. siječnja 1924.g. Barcelona - 26. srpnja 2017.g. Ciudad de México ) , jedan od najznačajnijih meksičko-europskih intelektualaca prošlog i početka ovog stoljeća. Malo poznat kod nas, zbog našeg teško razumljivog “provincijskog europocentrizma “ ili svojevrsnog ”antibalkanskog balkanizma” tipičnog za frustrirani, istraumatizirani europski jugoistok ( sličan onom kroatocentričnom inzistiranju na nazivu “Južna Hrvatska” - umjesto imena Dalmacija ).
Ramón Xirau je pripadao specifičnoj vrsti ljudi koje bi danas nazvali političkim izbjeglicama. Prisjetimo se s kojom ksenofobijom se Europa ( da ne spominjemo trumpiziranu Ameriku ) danas odnosi prema izbjeglicama i općenito prema “tuđinima”, pa će nam biti jasnije kroz što je prolazio mladi Ramón, inače katalonac, rođen u Barceloni – čije djetinjstvo i mladalačke godine sudbonosno određuje tragedija španjolskog građanskog rata, rušenje legalne republikanske vlasti, pobjeda Falange i fašističkih vojnih pučista na čelu s Caudillom Francom.
Ramónov otac Joaqin Xirau I Palau ( 1895-1946 ) bio je poznati katalonski intelektualac, liberalni katolik i ljevičar, filozof i dekan na prestižnom “Filozofia y Letras de Barcelona” za vrijeme republikanske vlasti. I sam Ramón kasnije će postati jedan od najpoznatijih meksičko-katalonsko-španjolskih filozofa, pjesnika i intelektualaca. Njegov je otac zasigurno ostavio značajan trag na njegovo kasnije djelo. Otac mu je bio veliki poznavatelj i pod jakim utjecajem filozofije Schelera, Husserla i Bergsona. Blizak je kršćanskom misliocu Emmanuelu Mounieru i krugu intelektualaca oko revije “Esprit” koju je pokrenuo Mounier .
Ramón je provodio svoje djetinjstvo i rastao u Barceloni. Godine 1936. izbija građanski rat. Barcelona je jedno od najvećih uporišta španjolske ljevice ( u rasponu od anarhista, trockistam komunista do lijevih sindikalista ). Ramónovi roditelji ga 1938. godine, kao četrnaestogodišnjaka, u strahu za njegov život, šalju u izbjeglištvo u Francusku u Marseille. Svoju 15. godinu napunit će daleko od svoje rodne Barcelone i od svojih roditelja. Nakon pobjede frankizma i poraza republikanaca, Ramónovi roditelji, uz pomoć velikog pjesnika i njihovog prijatelja Antonia Machada, poput mnogih ljevičara - bježe u Francusku, u Pariz. Uskoro se nalaze sa sinom i brodom isplovljavaju za New York odakle se autobusom prebacuju u Meksiko. Ramón je petnaestogodišnjak. Na put za Meksiko istovremeno kreću i druge španjolske republikanske mlade izbjeglice tako da Ramón putuje zajedno s pjesnikom Tomasom Segoviom, slikarom Vincenteom Rojom, novinarom Joseom de Colinom i drugima. Ti mladi španjolski intelektualci u budućnosti će izuzetno puno doprinjeti meksičkoj kulturi ali i intelektualnom povezivanju Meksika s Europom.
Zanimljiva je paralela sa današnjim vremenom i odnosom prema izbjeglicama. I tada je Europa, ta demokratska stara gospođa, itekako zakazala : prvo, prepuštajući Republikansku Španjolsku divljanju “fašističke zvijeri” – uglavnom se pretvarajući kao da se ništa ne dešava, licemjerno promovirajući svoju poznatu “politiku nemiješanja”. A nakon pobjede fašističkih pučista nerado otvara svoje granice španjlskim republikanskim izbjeglicama, prepuštajući ih najčešće njihovoj nesigurnoj sudbini a tako često i smrti u progonima koji su uslijedili nakon Francova dolaska na vlast. Prisjetimo se samo te iste “demokrastke Europe” i sudbine Lava Davidoviča Trockog kojeg nakon Staljinovog protjerivanja iz Rusije ne prihvaća niti mu pruža politički azil niti jedna od deklarirano “demokratskih” eusropskih zemalja. Utočište mu u početku pruža Turska nakon koje Trocki odlazi u Francusku pa Norvešku da bi, nakon svih odbijanja u Europi, dobio utočište i azil u dalekom Meksiku, baš poput Ramónove familije, u koji stiže iz Norveške brodom i to u siječnju 1937. godine u luku Tampico . Prihvatila ga je meksička vlada na čelu s predsjednikom Lázarom Cárdenasom. U Tampicu su Trockog čekali Diego Rivera, najveći meksički i svjetski muralist i njegova fascinantna, zagonetna supruga, slikarica Frida Khalo kao i dva američka trockista, Max Shatchman i George Novacki.
Dakle, Ramón i njegovi roditelji stižu u Meksiko dvije godine poslije Trockog. Meksiko je prema republikanskim izbjeglicama bio vrlo otvoren. Između 1939-1945. godine Meksiko izdaje preko 16 000 viza republikanskim izbjeglicama. Mnogi od njih sudjelovati će kasnije aktivno u formiranju meksičke intelektualne, političke i kulturne klime. Kada izbija Drugi svjetski rat Meksiko izdaje 1 400 viza poljskim izbjeglicama a ugroženim Židovima oko 1 850 viza. Tragedija broda “St Louise” koji s 900 židovskih izbjeglica isplovljava 1939. godine iz Hamburga prema Kubi i zatim Americi ( Miami, Florida ) pokazao je po tko zna koji put ponovo licemjerje “demokratskih” zemalja. Na Kubi im nisu dali vize za Ameriku niti im dozvoljavaju da se iskrcaju. Tu židovske izbjeglice ostaju na brodu šest dana. Kapetan zatim isplovljava za Miami ( Florida ) nadajući se kako će ih Amerika primit ali im predsjednik Roosevelt i američka vlada odbijaju odbriti iskrcavanje pa se “St Louis”, zajedno s 900 židovskih izbjeglica, vraća natrag u Europu i pristaje u belgijsku luku Amberes (i to nakon što je jedna židovska asocijacija kao “garanciju” platila za njih “odštetu domaćinima” u iznosu od 500 000 tadašnjih američkih dolara ). Kasnije će njih 250 biti ubijeno.
Ramónova familja naseljava se u Ciudad de Méxicu u Colonia San Rafael. Njegov otac Joaqin predaje na Faculdad de Filosofia y Letras. Ramón prvo studira na “Liceo Franco de México” ( 1940.1941 ) a zatim na Faculdad de Filosofia y Letras ( 1942-1946 ) pa svaki dan zajedno s ocem odlazi u Colonia Santa Maria la Ribera u zgradu “Mascarones” u kojoj se nalazi fakultet na kojem njegov otac predaje a on studira.
Puno godina kasnije, 1984. godine dolazim u Ciudad de México iz Splita i svoj novi dom, sasvim slučajno, nalazim baš u Colonia Santa Maria la Ribera. Tada prvi put čujem za Ramóna Xiaua koji je već posta vrlo značajno ime meksičko-hispanske intelektualne scene. Godinu dana proveo sam kao “gost istraživač” na El Colegio de México na kojem i osobno upoznajem Ramóna Xiraua. U to vrijeme je on na Colgiu predavao filozofiju ali istovremeno predaje i na Liceo Franco Méxicano, na Faculdad de Filosofia y Letras, radi kao istraživač na Instituto de Investigacones Filosoficas na UNAMU ( Universidad Nacional Autonoma de México ), a također drži katedru iz povijesti filozofije. Na prestižnom El Colegio de México predaje od 1973. godine i to kao prvi “nemeksikanac” po svom podrijetlu ( iako je 1955. g. Ramón dobio meksičko državljanstvo ). Osim toga drži poznati filozofski kružok u svojoj kući na San Angelu.
Taj genijalni čovjek je bio erudita, skroman i drag. Posebno je istraživao odnos Filozofije i Poezije a bio je pomalo i mistik. Osnovna teza mu je bila kako je “Poezija vrsta Znanja”. Bavio se i “Filozofijom kao Znanjem “ ( takav naslov nosi i jedna od njegovih najznačajnijih knjiga iz 1978. ) ali ne u značenju “sociologije znanja” ( Karl Mannheim ). Po njemu Poezija je jedan poseban oblik ( privilegirani oblik ) spoznaje ( Znanja ) Svijeta. Poezija mu je bila u fokusu interesa i to kao filozofu i kao pjesniku. Proučava “značenje Tišine”, odnos “Mita i Poezije “, posebno ga zanima “osjećaj Postojanja” ( u Unamunovskoj tradiciji “El sentimiento tragico de la vida” – “tragičnog osjećanja života” ) ali uvijek povezan s “trenutkom u kojem živimo”. Poezija nas ne vodi samo u sferu transcendencije nego nam istovremeno omogućava pristup mnogim aspektima Stvarnosti.
Ramón Xirau pokreće utjecajnu reviju “Dialogos” koja ima velik značaj poput kasnije Pazove revije “Vuelta”. Suradnici su mu upravo Octavio Paz, Malraux, Chomsky, Aron, Rulfo i mnogi drugi. Jose Gaos smatra kako je Ramón Xirao na izvjestan način dijelio sudbinu ( puno starije ) generacije José Ortege y Gasetta, Antonia Machada ( koji je, poput njega, bio uvijek između filozofije i poezije ) a posebno Miguela de Unamuna koji je brodio svojim životnim oceanom na valovima između “filozofije, literature i mistike “. A Ramőn je zaista povezivao različite države, kulture i jezike bukvalno prevladavajući Ocean koji ih je samo prividno dijelo. Ramón je poeziju uvijek pisao na svom materinjem katalonskom jeziku a filozofska djela na španjolskom. Bio je poveznica iako je stalno “vozio” između svojih različitih kreativnih vokacija, zvanja, različitih razmišljanja i shvaćanja, koja nisu određivala samo njega nego i prijašnje izuzetne generacije mislioca čija je sublimacija, na određen način, postao upravo on. Zato ga veliki Octavio Paz naziva “HOMBRE PUENTE” (“ČOVJEK MOST “ ) jer još za života postaje inkarnacija povezivanja duha Meksika i duha Europe a posebno Španjolske i Meksika, nikada ne zaboravljajući da je Katalonac.
Kompletan njegov poetski, filozofski i literalni opus na specifičan je način određen “Misterijem Svetog” koji ga poput unutarnjeg duhovnog krvotoka prožima cijelog života. Njega zanima prijelaz od “osvetoljubivog Boga” ka “milosrdnom Bogu”. U svom poznatom eseju posvećenom Knjizi o Jobu, Job mu je personifikacija mogućnosti postizanja stanja “apsolutne ljubavi” usprkos neizrecivoj boli koju trpi a koju mu je nanio direktno Bog kojeg u iskušenje dovodi sam Sotona. Tim više je Jobova “apsolutna ljubav” (koja je iznad svih strašnih muka i nepravedno nanijetih trpljenja ) toliko veličanstvena. Taj “Jobovski princip”, koji njega fascinira i prožima njegovu misao, istovremeno se sudarao sa ponekad strašnom latinskoameričkom praksom nasilja, nepravdi, strašnih trpljenja, izrabljivanja i raubovanja tuđe osobe, drugih bića pa i kompletnih “patničkih naroda” (indiosi, indigeni, autohtoni latinoamerikanci – njihove kulture ali i njihova patnja posebno fasciniraju Xiraua ).
Octavio Paz je smatrao kako je Xirau u stanju “stalne, permanentne mladosti” jer je sačuvao rijetku osobiinu da se još uvijek ( ko svojevrsno dijete ) “čudi”, da bude “zaprepašten”. To je možda i osnovna razlika između onih koji su izgubili mogućnost, odnosno sposobnost “čuđenja” – jer ih je Život odavno smjestio u podrućje koje je “bez ikakve nade”, koje je određeno indiferentnošću i apatjom na sve i prema svemu. Možda najveći živi meksički povjesničar Enrique Krauze smatra kako Xiraua cijeli njegov život određuje jedna njegova bitna karakteristika koju zaista imaju rijetki : Naime, Ramón Xirau “Tvrdi malo a pita puno !”. Možda je ta sposobnost “čuđenja” rezultirala njegovom sposobnošću postavljanja pravih, temeljnih pitanja.
Ovih dana Julio Hubard piše : “Ramón Xirau bio je posljednji od TRANSTERRASOSA .” Tko su “transterassosi” ? U Meksiku tako nazivaju španjolce koji su protjerani iz svoje zemlje zbog zvjerstava španjolskog građanskog rata i koji su svoje utočište našli u Meksiku gdje su se našli u jedinstevnenim okolnostima koje u početku određuje momenat “privremenosti” – pošto se svi oni misle ( nadaju se ) da će se vratiti u Španjolsku kada “padne Franco” – a s druge strane bili su nužno upućeni na “uklapanje”, na suradnju, pa i na “meksikanizaciju”, svoje svojevrsno “ponovno otkrivanje”, re-utemeljenje…i na stalnost života u Meksiku, pa su, tako, sve više i više postajali nezaobilazan dio autentične meksičke intelektualne i kulturne scene - postajali su “meksikanci”. Ramón je izvanredan a po Krauzeu, najvjerojatnije i posljdnji primjer takvog tipa čovjeka (jer ih jednostavno više fizički nema ). To je bio put od doživljaja Meksika kao “egzila” do prihvaćanja, i stvarnog ozbiljenja Meksika kao “svoje vlastite kuće”. Xirau je, na kraju, zaista bio u Meksiku ne samo onaj koji je bio “u svojoj kući” nego i onaj koji je “gradio tu kuću” i koji je nakon svoje smrti posta dio njenog duhovnog, kulturnog temelja.
To je “poučna ptića” koja je jako usporediva s problemom suvremenih izbjeglica i s njihovom percepcijom od strane “doaćih ljudi”. U rasponu od Njemačke (prisjetimo se samo javno iznesenih stavova o “propasti multikulturalnosti” ), Francuske ( protjerivanja Rumunja ), Trumpovih ( ali ranije i Obaminih ) “zidova” u glavi i u zbilji ( prema Meksiku ) pa sve do primitivizma kojeg svako malo svjedoćimo ovdje, među nama u Hrvatskoj, prema “svima drugačijima” ( od nacionalne, etničke, rasne, seksualne, idejne itd isključivosti pa sve do recentnih hrvojemarušićevskim prijetnji “strijeljanjem” političkih neistomišljenika koje, eto, izlaze iz usta naših etabliranih kvazielita, i tobože “uglednih” i “uspješnih” građana ).
Nije nikakva rijetkost da se netko nađe između dva svijeta - rascjepljen. Rjetko je, smatra Krauze, da netko, kao što je to uspio Xirau nađe uporište “točno na sredini križanja dviju kultura”, ugrađujući sebe i svoje djelo u obje. Naravno da su Španjolska i Meksiko povezani nerazdvojno, povijesnim okolnostima, konkvistom, religijom, jezikom itd. I pozitivno ali i negativno. Ramóna određuje Španjolska najviše po njegovom katalonskom momentu (koji je specifično separatsitički u odnosu na španjolski centarlizam..što upravo danas kulminira u Kataloniji jačanjem “katalonskog momenta” ). Katalonski nesumnjivo određuje Xirauovu poeziju ( koju piše isključivo na njemu ) ali i kastiljanski ( španjolski ) jezik na kojrm piše svoju prozu i koji određuje njegov svakodnevni, “građanski život”. Taj momenat “između” jako određuje Xiraua. Bio je između Poezije i Filozofije, između Mistike i (znanstvene ) Teorije, između Meksika i Španjolske, između katalonskog i španjolskog jezika - ali je na kraju sve to istovremeno obuhvatio totalitetom svoje misli, svog djela i svog konkretnog života.
On se ne zove slučajno Ramón. Njegovo ime sažimalo je tradiciju dva Ramóna. Njegov otac daje mu ime po Ramónu LLullu, katalonskom mistiku i filozofu i Ramónu Sibiudi, također katalonskom vjerskom msitiku, “glasniku Stvorenja”. Čovjek je dio “sveukupnosti Stvorenja” a svako je “stvorenje” samo jedno slovo napisano Božjim prstom. Tako nastaje “Knjiga svih stvorenja” u kojoj je Čovjek “najvažnije slovo među svim slovima”. Druga knjiga je “Knjiga Pisma” ( “Sveto Pismo” ) koja je dana samo Čovjeku - ali koji je još uvijek sam ne zna pročitati. Iz nje znaju čitati samo odabrani ( određena vrsta svećenika ). Taj momenat Mistike je jako utjecao i na formiranje Xirauovog duha i karaktera. Ako na to dogradimo ljevičarski politički ambijent unutar kojeg se kreću interesi njegovih roditelja i traumu djeteta-izbjeglice kojem tragična španjolska fašistička epizode određuje cijelu životne putanje - onda se nalazimo pred pravom zagonetkom ako pokušamo odgovoriti na prividno jednostavno pitanje : Tko je ( Što je ) zaista bio Ramőn Xirau ?
Još jedan momenat određuje Ramóna Xiraua. To je momenat Mediterana. On u svoju poeziju i u svoje cjelokupno stvaralaštvo unosi jednu vrstu mediteranske trubadurske tradicije. I tu je bitan momenat Ljubavi. Taj pojam kod njega nije istoznačan s Petrarkinim pojmom ljubavi ili reduciranjem samo na njega. Naime Ramóna određuje “katalonski pojam Ljubavi” a po njemu Ljubav nije samo ljubav zaljubljenih, ljubljenog i ljubljene – nego je to ljubav prema svemu što postoji….bukvalno, od obične naranče pa do dubine mora. Takav pojam Ljubavi Ramón preuzima od svoja dva imenjaka – mistika, od Ramóna Sibiuda i, prije njega, Ramóna LLulla. Povezivanjem Poezije, Filozofije, Mistike i Religije tražio je odgovore na “konačna pitanja”. On, poput Nietzschea, ali na svoj način - govori o svojevrsnoj “smrti Boga” . Ta smrt znači “smrt Apsoluta” pa sada čovjek želi stvoriti nekog “novog Apsoluta”. Ali Apsolut se ne može stvoriti od “parcijalnih djelova” – a po upravo radi ( pokušava ) suvremena Znanost (pozitivizam ). Da bi se obnovio Apsolut nije dovoljna niti “ideja Progresa” ali niti “jedna religija Čovjećanstva”. On rješenje vidi u stvaranju onoga što naziva “globalna harmonična metafizika” koja će u sebi sadržavati i neke religozne komponente.
Politički nije mogao biti indiferentan, Pripadao je slobodomunoj lijevoj misli ( koju je uzaludno pokušavati ukalupiti u formalnu ljevičarsku nomenklaturu ). Na poseban način fasciniran je Panchom Villom i velikim meksičkim predhispanskim kulturama indigena. Sve dok Franco nije umro nije htio kročiti na španjolsko tlo. Zato prvi put dolazi u Madrid tek 1976. godine. Nakon toga jako će se angažirati na kulturnom povezivanju Meksika i Španjolske i postati će veliki promotor nihove “isprepletenosti”. Ponekad je potrebno napustiti nešto a da bi se to zatim spoznalo. Ponekad treba “izići izvan sebe samog” da se spozna vlastita bit. Tako je i s zavičajem. Ramónov otac, filozof Enrique Xirau rekao je : “Tek ovdje u Meksiku otkrio sam Španjolsku.” Ta je misao odredila cijeli Ramónov život. Grozio se europocentrizma ( po njemu je to u biti provincijalizam kao što i svaki nacionalizam proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti ). Zato kaže : “Za Europu Meksiko je predaleko. Sasvim suprotno, odavde ( iz Meksika ) Europa je blizu. Ima više predrasuda i neznanja od tamo prema ovamo nego od ovamo prema tamo”
Smrt Ramóna Xiraua pokazala je što je on značio za Meksiko. Meksički predsjednik Enrique Peńa Nieto ga je nazvao “stubom meksičke kulture”. Bivši meksički predsjednik Felipe Calderon je izjavio kako je otišao “jedan od najvećih (meksičkih ) umova”. Još ranije je Pedro Stepanenko, direktor Instituto de Investigaciones Filosoficas de UNAM ( Universidad Autonoma Nacional de México ) rekao kako smo “svi mi (meksikanci ) na neki način učenici Ramóna Xiraua”. Meksiko ga danas stavlja u razinu svojih velikana poput Octavia Paza i Juana Rulfa. Enrique Krauze kaže da je Ramón “bio čista dobrota”. Ministrica kulture Meksika, Maria Cristina Garcia Cepeda je izjavila da je Meksiko izgubio svog “fundamentalnog, temeljnog intelektualca”.
Ramón Xirau dobio je bezbroj meksičkih i međunarodnih odlikovanja, priznanja, titula i nagrada, sveučilišnih počasnih doktorata i povelja. Zaista bi bespredmetno bilo sada ih sve nabrajati. Možda je dovoljno kazati da je bio “dvostruki vitez” Francuske ( Chevalier des Arts et des Letres i Chevalier de l’Ordre du merite ) da je bio član francuske Legion d’Honneur, da mu je taljanska vlada dodjelila titulu Comendador, španjolska vlada La Orden Isabel la Catolica, Medalla Gran Cruz del Merito Civil a njegovi katalonci Creau de Sant Jordi, da je primio odlikovanja meksičkog Senata, zatim La Medalla de Bellas Artes itd itd kao i zaista nebrojene književne i znanstvene nagrade i priznanja. Zato mi se čini neophodnim da i mi u Hrvatskoj, pa makar i na najskromniji mogući način, obilježimo smrt i ponešto naučimo od ovog velikog čovjeka koji neupitno predstavlja bitan dio naše zajedničke svjetske kulture i ljudske civilizacije uopće jer Svijet je premalen i uostalom naš je “zajednički stan” a da bi smo prihvatili ignoranciju kao prihvatljivi oblik ponašanja u njemu.






Oznake: more, Sunce


- 07:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.09.2016., petak

AVENIDA DE LA INTELIGENCIA

Gradska uprava Madrida, španjolske prijestolnice, odlučila je ovih dana da promijeni imena 27 gradskih ulica i trgova koji su ”opterečeni” tradicijom i simbolikom frankizma.
Naime, madridsko gradsko “Povjerenstvo za Povijesno Sječanje” (“Comisionado de la Memoria Historica”) je nekidan donijelo takvu odluku kao i spisak madridskih ulica i trgova koji mijenjaju svoje dosadašnje nazive.
To je Povjerenstvo formirano upravo s zadatkom da “oslobodi Madrid ” od frankističkog naslijeđa i to na simboličkoj razini, koja je itekako bitna i nikako se ne može zanemariti. Usporedbe s Hrvatskom i njenim “endehazijskim simboličkim naslijeđem” u nekim političkim, javnim i inim “glavama” itekako su moguće a posebno zbog “ junačkog udarničkog juriša” i devastiranja hrvatske antifašističke simboličke baštine (prije svega spomenika ali i antifašističke ornamentike kao i antifašističke tradicije) početkom devedesetih godina.
Tada dolazi do klasične pojave i pokušaja primjene “damnatio memoriae” (“osude sječanja”) i postupaka “zabrane sječanja” ili “protjerivanja iz javne uspomene” svega što su dominantne društvene kvazielite smatrale nepoćudnim a to su velikim dijelom bile vrijednosti i simolika kao i povijest hrvatskog antifašizma. Naravna stvar, novonastale “rupe” u kolektivnoj svijesti pokušavaju se ispuniti novim sadržajima – a nerijetko se tu radilo upravo (zavisno od sredine do sredine) o “neoendehazijskoj nostalgičarskoj simbolici” .- pa su u tom procesu redovito prvi stradali “nepoćudni” trgovi i ulice.
Oni koji bolje poznaju Španjolsku, njenu povijest i sadašnjost - upoznati su s teorijom ali i praksom postojanja “dvije Španjolske” : one ” frankističke” I one “republikanske”. Ta je podjela često bila izjednačavana s podjelom na “desnu” i “lijevu” španjolsku – koja se danas, donekle, gubi u vremenu “razmontiranja” perpetuirane vladavine dvostranačja ( PP – Partido Popular i PSOE – Partido Socialista Obrero Espanol – Španjolska Socijalistička Radnička Stranka ). Pojava stranaka poput, prije svega, “radikalnije lijevog” Podemosa (“Možemo”) i centrističkog “ Ciudadanosa (“Građana”) razbila je dugogodišnje političko ekvilibriranje između dvije najveće međusobno opozitne stranke ali to ne znači da je demontirana i podjela na “dvije Španjolske” – onu “lijevu” i onu “desnu” – plus, naravno, nikada zanemarujučeg sukoba “španjolskog nacionalizma” i centralizma s katalonskim, baskijskim i dugim regionalizmima i njihovim “separatizmima”, od kojih neki također imaju duboke političko-ideologijeske korijene ( anarhističke) kao i utjecaj drugih tradicija i političkih praks i iskustava..
U ovom trenutku Madrid se i na ovaj način, mijenjajuči imena svojih ulica i trgova, želi ograditi od “frankističkog naslijeđa” i određene “frankističke nostalgije”. Odluka Povjerenstva mora se realzirati u slijedećih šest mjeseci.
Između ostalih “nestaju” imena poput “Plaza de Arriba Espana”, “Calle de los Caidos de la Division Azul” (“slavna” frankistička dobrovoljačka divizija koja se borila na Istočnom Frontu ), “Plaza de Caudillo” (koja sada postaje “Plaza Mayor de El Pardo”), “Calle del Primo de Octubre” (datum kada je Franko preuzeo mjesto Šefa Države i Zapovjednika španjolske Vojske). Ta će se ulica sada zvati “Calle de Besteiro” po španjolskom socijalističkom političaru koji je bio viječnik u Madridu od 1918. godine sve dok ga frankistički režim nije osudio na dugogodišnju robiju i koji je u zatvoru i umro, “Calle de Eduardo Aunos” (nazvana po frankističkom odvjetniku ) sada postaje “Calle de Teniente Castillo” – nazvana po časniku španjolsk vojske koji je ostao odan republikanskoj vladi i koji je bio preživio dva atentata ali je ubijen u trečem pokušaju 12. Srpnja 1936. godine. Slijedeći je dan, kao odgovor na taj atentat, bio ubijen Calvo sotelo, desničarski političar, čije je ubojstvo iskorišteno kao formalin povod za pobunu vojske i formalin početak građanskog rata u Španjolskoj. “Pasaje de General Mola” (čovjek iz samog vrha pobunjenih generala i jedan od pretendenata za poziciju Caudilla, tvorac sintagme “peta kolona”) sada će se zvati “Pasaje de General Baldomero Espartero” ( jedan od najpopularnijih španjolskih političara XIX stoljeća, pobjednik Prvog Karlističkog Rata i španjolski regent 1840-43. ). “Calle del General Saliquet “ ( General koji se bio pobunio protiv republikanske vlasti u Valladolidu ) sada postaje “Call de Soledad Cazarola “ (Tužiteljica Vrhovnog Suda od 1996. Koja je bila prva tužiteljica zadužena za Nasilje nad ženama)
“Nestaje” i “Calle del general Millan Astray”. Ulica koja je bila nazvana po “slavnom” frankističkom general koji je prekinuo govor jednog od najvećih španjolskih intelektualaca Miguela de Unamuna, na obilježavanju “Dia de la Raza” 18. srpnja 1936. godine u Paraninfo de la Universidad de Salamanca – uzvicima “Viva la muerte !” (“Živjela smrt”) i “Muera la inteligencia !” (“Smrt inteligenciji”) na što mu je rector Sveučilišta u Salamaci, Unamuno, odgovorio riječima da možda oni i mogu pobijediti “ali ne I uvjeriti” i da ima trenutaka kada “šutjeti znači sudjelovati u zločinu”, uz uzvik : “Viva la inteligencia !” (“Živjela inteligencija”). Od linča razjarene falamgističke rulje spasila ga je supruga generalisimusa Franca, Carmen Polo, koja ga je uhvatila pod ruku i odvela sa scene. Sada če se ta madridska ulica, nazvana po opskurnom generalu Astrayu, nazvati “AVENIDA DE LA INTELIGENCIA” “Avenija Inteligencije”).
Sličnu odluku, poput ove odluke madridske gradske uprave, ovih dana donijela je i gradska uprava Barcelone. Sve ulice, trgovi ili bilo koji drugi javni sadržaji i njihovi nazivi koji imaju makar i najmanje veze s obilježavanjem ili pdsječanjem na frankističku prošlost Španjolske uklanjaju se iz javnog prostora Barcelone.
I sada što kazati o mogućoj relaciji s Hrvatskom u kojoj se još ponegdje javni prostori obilježavaju imenom Mile Budaka – ministra “endehazijske vlasti” i potpisnika Rasnih zakona ? Nedavno se i jedan dalmatinski mul “mudroom odlukom” lokalnih vlasti trebao nazvati po njemu iako se baš ta Budakova vlast odrekla Dalmacije koja je Rimskim ugovorima dobila čak i svog “ autentičnog kralja” Tomislava II, osnosno princa os Savoje, Vojvodu od Spoleta. O bila kakvim “endehazijskim natpisima” i obilježjima na javnim prostorima u Dalmaciji, Istri, Primorju ili bilo gdje tamo gdje se Pavelićeva vlast bila odrekla hrvatskog teritorija – teško je govoriti bez dodatka kako nama ne nedostaje samo obrazovanih intelektualaca (za koja jedna naša ministricajavno izjavljuje da ih jeionako previse i da, “u biti”, ničemu ne koriste !) nego nam nedostaje i elemntarne, sasvim obične, ljudske inteligencije jer se baš autori takvih rabota deklariraju kao “tvrdi domoljubi” a nerijetko i kao “intelektualcI”!
To je totalne inverzija elementarne logike koja, nažalost, itekako “pali” kod dijela naših sugrađana. A što kazati o notornom Hasanbegoviću ( još uvijek tehničkom ministru nečega) za kojeg je “antifašizam floskula” i koji na jednom pogrebu prije samo četiri godine (a ne u periodu “ranog Hasanbegovića”) divani kako je pokojnik “pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima video I doživio najveću tragediju i poraz 1945. godine.”
Čovjek iskreno kuka nad onima koji su poraženi 1945. godine u Hrvatskoj !
Nekakvo “Povjerenstvo za inteligenciju” , naravno, ne postoji niti će postojati bilo kad niti bilo gdje, pa tako neće ni kod nas, ali formalni intelektualci koji djeluju antiintelektualno, primitivno, retrogradno, i antipovijesno i koji su negacija bilo kakve inteligencije svakako zaslužuju javno raskrinkavanje njihove pozicije jer maske napokon moraju spasti i to na svim mjestima – počev od antiintelektualizma pojedinih političara, pojedinih stranaka i postojećih politika pa do svakodnevnog odlučivanja, tamo gdje su centri moći – pa ma gdje oni bili.



Oznake: Sunce


- 14:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.