< | travanj, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Može li se uopće danas biti nostalgičan a bez opasnosti da se tom intimnom osjećaju odmah ne prišije nekakav politički predznak ? Ukoliko netko politizira nostalgiju to je samo zato što “kontrolori zbilje” misle kako postoji opasnost da se taj individulani osjećaj “socijalizira” i preraste u “masovnu nostalgiju”. E to bi već za dizajnere idealizirane slike sadašnjosti i budućnosti društva u kojem živimo zaista predstavjalo opasnu klicu “političke opasnosti” ili čak “sjeme pobune”. Ali gdje je uopće ta masa “nostalgičara” ? To samo oni znaju. Ja ih nigdje ne vidim. Nostalgija za sad možda tu i tamo bljesne u ponekoj sijedoj glavi koja zna “kako je uistinu nekada bilo” jer istinu govoreći mladi ljudi i ne mogu za nečim biti nostalgični pošto je postojeće stanje za njih “jedina stvarnost”. U njihovim glavama “ono prije” uopće i ne postoji (kao “zbiljska prošlost”) a ako je i postojalo mora biti da je to bilo nekakvo “strašno”, “užasno vrijeme” iz kojeg smo na njihovu sreću uspjeli pobjeći. Bar ih tako uče. Stoga, ako ponekad netko i upadne u nostalgiju valjda se radi samo o banalnom “optimizmu pamćenja”. U ponekom težem slučaju možda o ideološkoj, “iskrivljenoj svijesti” i ničem više. Ili možda baš i nije tako ? RETROPIJA Eto, ja na primjer svoj osjećaj nostalgije uopće ne smatram banalnim. Sasvim obratno. Ponekad on zna biti “veličanstven”. Pa zar nije moguće da se “Utopija” nađe u prošlosti a ne budućnosti ? U ovom inverznom, čudnovatom svijetu i životu kojeg danas živimo a u kojem čak i ono naizgled najnestvarnije postaje itekako stvarno i moguće (i obratno) ta mogućnost kao da postaje sasvim realna. Uostalom, zar briljantni anglopoljski filozof Zygmunt Bauman poznat po svojoj teoriji “likvidnog (tekućeg) društva” nije svojim nostalgičnim pogledom unazad, za razliku od “Utopije” Thomasa Mora kao izvjesnom snu o još nerealiziranom idealnom društvu smještenom u budućnosti - svoju “Retropiju” smjestio direktno u prošlost? “Retropija” također simbolizira jedno nepostojeće (sigurno) mjesto “ali ne zato što jednom nije postojalo” nego zato “što više ne postoji” a nama je danas preostalo samo da “sanjamo o sigurnom svijetu kojem se može vjerovati”. Stoga, gledajući gdje i kako živimo, što se zbiva s nama, kakva su naša očekivanja i koje vrijednosti danas caruju - sve češće upiranje naših pogleda unazad, u prošlost kao u područje “izgubljene Utopije i sigurnosti” više nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Ako za Oscara Wildea napredak nije bio ništa drugo doli “ostvarenja utopija” danas svjedočimo sasvim obratnom procesu u kojem ljudi, a posebno mladi, od budućnosti ne očekuju nikakve “dobitke” nego samo “gubitke”. Živimo vrijeme u kojem po prvi put nove generacije strahuju da neće ostvariti niti kvalitetu života svojih roditelja a bolju da i ne spominjemo. Tako se prošlost pojavljuje kao naše izgubljeno utopijsko mjesto, kao “Retropija”. Na neki način mi živimo vrijeme kraja utopija. Walter Benjamin, genijalni židovsko-njemački filozof čiji tragičan kraj u pokušaju bjekstva pred fašizmom upozorava još i danas, bio je ospsjednut slikom Paula Kleea “Angelus Novus” na kojoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se s naporom pokušava udaljiti od nečega u što se zagledao raskolačenih očiju, otvorenih usta i krila spremnih za let. Licem je okrenut prošlosti a leđima budućnosti. Vihor, koji za Waltera Benjamina predstavlja budućnost uhvatio mu se u krila. Taj “Novi Anđeo” u stvari je “Anđeo Povijesti” koji se okrenuo za 180 stupnjeva. INTRAHISTORIJA Velki Miguel de Unamuno, Bask kojeg španjolsci smatraju “moralnim arbitrom nacije”, svojim “intelektualnim ministrom”, “skladištarem najviših moralih vrijednosti” (Francisco Javier Escobar Borrego), “budilnikom savjesti” (José Vicente Rodríguez), čovjek koji se u Salamanci 12.10.1936.g. za vrijeme proslave “Fiesta de Raza” usudio Francovim falangistima kazati da oni mogu pobijediti ali da “pobijediti ne znači i uvjeriti” - uvodi pojam “intrahistorije”- “unutarnje povijesti” kao one “tihe”, “skrivene”, “svakodnevne povijesti” svakog pojedinca koja djeluje u “augustinskoj”, “samostanskoj tišini” a na kojoj izrasta “vidljiva, zvučna povijest” jer na “beskrajnom tihom čovječanstvu” se izdižu oni koji stvaraju “buku povijesti”. Ta Unamunova “vida intrahistorica”, taj tihi, šutljivi, nijemi, stalni, unutarnji život je poput morskog dna, uporišta istinske povijesti. “Nevidljiva povijest” je u stvari “prava povijest”, supstanca progresa nasuprot oficijelnoj, bučnoj, lažnoj “metapovijesti” jer se “Istina traži ponizno”, tiho a ne galameći. Ono što se medijski producira kao “povijest” nije ništa nego “samo površina mora, pjena na vrhu vala” koja se okamenjuje u knjigama. A ispod toga “tvrdog pokorova” buja tihi svijet milijuna ljudi “bez povijesti” koji se svakog dana u svim dijelovima zemaljske kugle ujutro ustaju, rade i “žive u tišini mraka”, “nevidjivi poput suboceanskih koralja” koji čine bazu na kojoj se uzdižu vidljivi “Otoci Povijesti”. Tragedija je što u svakodnevnom životu ti “obični”, “nevidljivi ljudi”, ti “mravi” koji su temelj i graditelj svega postojećeg: prošlog (povijesti), sadašnjeg i budućeg - za “vidljivi”, reflektorima medija obasjan “bučan površinski svijet spektakla” dominantnih (lažnih) elita najčešće kao da i “ne postoje”. SVJETLO Ja sam splićanin. Rođen sam u Splitu 1952.g., sedam godina nakon završetka drugog svjetskog rata. Nisam tada razmišljao zašto je to tako ali moj Split su zbog nečeg zvali “crvenim gradom”. Odrastajući saznao sam da je Split 1941.g. imao 40 000 stanovnika od kojih je 12 000 “otišlo u partizane”, da je u Splitu 1944.g. djelovalo čak 15 000 aktivista “Pokreta”. Tada mi je sve “silo na svoje misto”, “postalo kjaro”. Pa Split je zaista bio “nacjrveniji grad na svitu”. Samo iz splitskog “škvera” u partizane je otišlo više od 500 radnika (poginulo ih je 285). U partizanima su završila i oba splitska nogometna kluba nakon što su raspuštena jer su odbili igrati za talijanske i njemačke fašiste i njihove ustaške sluge. “RNK Split” odlazi u partizane 1941.g. (njegova je momčad gotovo kompletna izginula u “Prvom splitskom partizanskom odredu”) a “Hajduk” se obnavlja 1944.g. na slobodnoj teritoriji Visa i postaje momčad Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije a 1945.g. Charles de Gaulle “Hajduk” proglašava počasnim klubom Slobodne Francuske. Prvi ilegalni partizanski oružani udarni odred u okupiranoj Europi formiran je u Splitu na južnoj strani Marjana na blagdan Sv. Duje 7.05.1941.g. kada su 63 splićana položila “Antifašističku Zakletvu”: “U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašističkih okupatora i njegovih slugu. i za slobodu svog naroda dati sve svoje snage, a ako ustrba i život”. On će u kolovozu prerasti u “Prvi splitski partizanski odred”. Prve antifašističke novine također su bile osnovane u Splitu 23.06.1941..g. kada izlazi prvi broj “Našeg Izvještaja”, ilegalnog glasila Komunističke Partije Hrvatske za Dalmaciju koje će 1943.g prerasti u “Slobodnu Dalmaciju”. Odrastajući u didinoj kući na Poljudu ispod babinog goblena Sv. Ante Padovanskog - zaštitnika naše kuće, tek sam kasnije skužio da su moj otac i njegova dva brata bili partizanski prvoborci, da su očevi roditelji, moja baba Vinka i dida Marin, završili u talijanskom zatvoru jer nisu htjeli položiti “talijansku prisegu”, da je moja majka Marija s !4 godina zajedno s njenim 15 godišnjim bratom Tomislavom otišla u Mosorski partizanski odred, da su njena dva brata (moji ujaci Ante i Miro) s dalmatinskim partizanima prošli Neretvu i poginuli na Sutjesci, da su materinog oca, mog drugog dida Marina, Nijemci ubili “na njene oči” a majku joj (moju dobru babu Jelu) odveli u logor. Jer o tim se stvarima “prid dicom” nije puno pričalo. To je bila njihova, a s vremenom će postati i moja (porodična) “nevidljiva” tiha “intrahistorija”. TAMA Splitska “tama” za vrijeme Drugog svjetskog rata, uz sve strašne nesreće koje je rat sa sobom donio, bila je puno svjetlije boje od one u većini drugih sredina jer su “Snage Svjetla” moga grada, bez obzira na veličinu žrtve koju su zbog toga morale podnijeti, bile toliko hrabre, snažne i odlučne da mu nisu dozvolile da (povijesno) potamni a još manje da (politički) pocrni. Izdajnici u Splitu gotovo da i nisu postojali. Tako je Split dao svega 50 ustaša i 45 četnika. Dakle, među četrdeset tisuća splićana našlo se manje od sto “apostata”, gradskih otpadnika. Bilo je tu još i 50 (regrutiranih) domobrana. Oni su ipak bili nešto drugo. Marx će u “18. brumaire Louisa Bonapartea” o deklasiranim otpadnicma, bresprizornoj rulji koja će podržavati diktaturu Napoleona III pisati kao o “izmetu”, “društvenom višku”, “šljamu svih klasa” na koje se oslanja “populistički bonapartizam”. Marx ih naziva “roués” (pokvarenjaci, razvratnici), “raspadnutom masom”. Upravo “u tom šljamu, smeću, otpadu svih klasa” Bonaparte pronalazi “bezuvjetnu osnovu” svoje diktatorske vlasti. Baš u takvima uporište su našli i “naši” domaći fašisti jer svaki grad, svaka nacija, svaka država, socijalna skupina i društvo….imaju svoj “izmet”. Ovih stotinjak splitskih izdajnika bili su “povijesni izmet” mog grada. Ustaša se u Splitu za vrijeme drugog svjetskog rata našlo jedva 50 (vjerojatno puno manje od broja njihovih današnjih simpatizera) na čelu kojih se, ironijom povijesti, našao splitski odvjetnik Edo Bulat koji je “na velika vrata” ušao u politiku ništa manje nego kao tajnik ORJUNE (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) koja je u Splitu osnovana 1921.g. svega 26 dana nakon objavljivanja “Obznane”. Bulatova ORJUNA je negirala postojanje Hrvata, Srba i Slovenaca kao posebnih nacija smatrajući kako su oni samo “tri plemena” jedne te iste “jugoslavenske nacije”. On će (može li uopće biti išta luđe od toga ?) nakon uspostave NDH postati ustaški “Ministar za Dalmaciju” u Pavelićevoj vladi. Ministar je postao 12.10.1941.g. i na toj funkciji je bio cijelih 8 dana, sve do 21.10.1941.g. Taman toliko dugo dok marionetski “Poglavnik” nije kao cijenu svoje sluganske vlasti morao svojim talijanskim gospodarima “darovati” Split, Dalmaciju, otoke i sve drugo su htjeli. Nakon “pada” Italije 1943.g. Nijemci će u Split ponovo dovesti notornog Edu Bulata da šefuje splitskim ustašama ali će on rezignirao slati poruke u Pavelićev “Glavni Stan” kako u Splitu jednostavno nije moguće osnovati ustašku organizaciju jer “nitko neće da im se pridruži”. Zanimljivo je kako je odmah nakon formiranja NDH u Split stigao i četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca kojeg će Draža Mihailović uskoro imenovati “Komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske”. On sav u čudu 1942.g. piše Draži Mihailoviću kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista”. Tako su isti jadi u Splitu i Dalmaciji mučili ustašku i četnički crnu bratiju. BUDUĆNOST NAŠE PROŠLOSTI Istinu o dalmatinskoj protuprirodnoj ljubavi između “ljutih neprijatelja ” ustaša i četnika (“braće po zločinu”) njihovi sljedbenici danas skrivaju “kao zmija noge”. Uostalom, pa zar još Nietzsche nije rekao kako “ne postoje činjenice“ nego samo njihova “interpretacija”. Ovaj furiozni Nijemac kao da je anticipirao tragičnu sudbinu svog vlastitog filozofskog djela u naknadnim interpretacijama (u rasponu od nacističkih propagandista do suptilnog Heideggera i radikalnog Ernsta Noltea ili sumnji T. Manna u vezu između Nietzscheovog “bijega od građanskog” i fašističkog “ razbijanja svega građanskog” pa do Lukacsove teze o naslanjanja fašizma na Nietzscheov “građanski iracionalizam” itd.) Zločinci se uvijek nadaju kako će oni pobijediti i zatim napisati “svoju vlastitu varijantu povijesti”. Stari prepredeni lisac Churchill nije bez razloga kazao: “Povijest će biti dobra prema meni jer je ja namjeravam pisati”. Ironija naše situacije je u tome što su “dobri” u drugom svjetskom ratu pobijedili “zlikovce” ali kao da današnji trenutak tim povijesnim gubitnicima nekakvom “abrakadabra socijalnom alkemijom” daje šansu da svoj poraz naknadno pretvore u pobjedu a zlo u dobro i obratno. Žestokim jurišom revizionista na Istinu u vječnoj borbi između Dobra i Zla (ne nužno Ormuzda i Ahrimana) budućnost naše prošlosti ozbiljno je došla u pitanje. Na nama je da je obranimo kako ne bismo doveli u pitanje smisao vlastitog postojanja. SPINOZA “KONTRA” UNAMUNA Za razliku od Miguela de Unamuna jedan drugi veliki čovjek ogromnog moralnog integriteta, Baruch de Spinoza, smatrao je kako striktno osobni detalji nečije egzistencije ne zaslužuju značajniju pažnju u “Velikoj Shemi Stvari”. On smatra kako autobiografski detalji osobne povijesti kao i identitet grupe kojoj netko pripada ne znače previše. Spinoza živi u vremenu velike netolerancije 17. stoljeća (sam je postao žrtva sefardskih rabina koji su ga isključili iz židovske zajednice) a Unamuno je suvremenik jednog drugog strašnog vremena 20. stoljeća kada u uvjetima jačanja fašizma i početka španjolskog građanskog rata buja netolerancija. Veliki zamasi povijesti mljeli su i proždirali svaku vrstu posebnosti i individualnosti. On vidi da osim tog agresivnog, netolerantnog duha kolektiviteta (nacije, partije, ideologije, vjere, klase) koji sve unificira, pretvara u anonimni broj i obezljuđuje postoji i jedan drugi, intiman svijet “unutarnje povijesti” u kojem postoje ljudi s “imenom i prezimenom” i njihovim zbiljskim, najkonkretnijim životima i sudbinama. Upravo će taj prostor za Unamuna postati svijet “jedine prave povijesti”. AKO JE LJUBAV JAKA UNIFORMA NIJE VAŽNA U svibnju 1942.g ustaške vlasti iz Knina počele su razgovore s dalmatinskim četnicima kao i s onima iz Bosne. Več u lipnju postigli su međusobni sporazum. Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, ustaški stožernik David Sinčić, je 17.06.1942.g. poslao iz Knina nadređenima brzojav: “Postignuta suradna s četničkim vođama Bogunovićem, Đujićem, Rokvićem, Rađenovićem. Četnici po dogovoru sa mnom i dobivenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se sa četnicima Drenovića i domobranima gdje odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija. Radi djelovanja proti partizana radi pstignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici izvršili napadaj na Peutlje, Crni Lug, Grkovce, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspjehom. Četnici za suradnju s nama i borbu proti partizana nemaju oružja, streljiva i hrane. Potrebito ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno zapovjedničtvu sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanje u ljudstvu, oružju, osobitoo strojnicama, bacačima mina i vojnim vozilima. Četnici poveli akciju proti partizana iz Medka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju s akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstve našeg vojnog zapovjedničtva. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo kao što je već učinilo zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite zapovjedničtvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića.” Borba “proti partizana” bio je taj čarobni amalgam koji je čvrsti zagrljaj sljubio naizgled nespojive ustaše i četnike (“kape” i “šubare”) u na prvi pogled bludnu (a u biti “sasvim logičnu”) vezu iz koje se trebao poroditi nekakav politički mutant kao njihovo dugo očekivano zajedničko čedo. Sva sreća da se taj “politički degenerik” nikada nije rodio jer se ipak radilo o incestuodnoj vezi unutar iste političke familije loše maskirane u različite uniforme i nacije. Već slijedeći dan agilni Veliki župan David Sinčić piše MUP-u NDH,” Glavnom Stanu” Poglavnika i drugim nadređenima: “Danas sam četničkim vođama izručio jednu makar skromnu količinu hrane, a naše vojno zapovjedničtvo stavilo im je na raspolaganje 20 000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca-puškomitraljezca s oružjem”. Ustaški župan zatim obavještava vrh NDH: “Sada se baš završava u zajedničkoj suradnji uništenje tih partizanskih odreda. Ovaj posljednji događaj izazvao je osobit zanimljivu i novu sliku Knina. Knin su prolazili i prolaze oružani četnici. Njihovi vođe s oružanim pratnjama šetali su Kninom u društvu s našim ljudima i sa mnom te našim časnicima. Dolazili su s bombama i puškama u župu. Priređena je bila večera, gdje su bili njihove vođe sa mnom i predstavnicima naše vojske” jer običaj je da se kod nas najsnažnija prijateljstva kuju “uz dobro jiće i piće”. Na kraju ustaški stožernik Sinčić obavještava “ustaški vrh” kako su “u moj stan” dolazili “domobranski bojnik Emil Rahaj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda “Petar Kočić” u Mrkonjić Gradu te ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu (Vrcar Vakufu) 1942.” ZDRAVSTVENA I SOCIJALNA SKRB ZA ČETNIKE U NDH “Glavni Stan” Poglavnika Ante Pavelića u lipnju 1942.g. šalje “Okružnicu” u kojoj se preciziraju postupci oko pregovora s četnicima koje su ustaške vlasti trebale organizirati i voditi u svim Velikim župama. Između ostalog u toj se “Okružnici” ističe kako je “dopušteno da četnici obnašaju samoupravnu vlast” (e, moj druže Kardelj !) na područjima koja su držale četničke postrojbe ali “pod kontrolom vlasti NDH”. Naravno, glavni cilj ovih pregovora bila je zajednička borba protiv partizana. Osim toga, u jesen 1942.g. pri ustaškom Ravnateljstvu za javni red i sigurnost MUP-a NDH osniva se “X odjel” koji je bio zadužen za “kontakt s četnicima”. Uskoro (već od polovine lipnja 1942.g) gotovo svi četnici na području NDH formalno i neformalno surađuju s vlastima NDH i to bez obzira na to s koje strane “crte razgraničenja” (Njemačke ili Talijanske) su se nalazili. Suradnja ustaša i četnika sve više i više jača. Kruna tih pregovora i ustaško-četničke suradnje bilo je postignuće da četnici na kraju priznaju vlast NDH a vlast NDH priznala je četnike kao svoje partnere u borbi protiv partizana. Postiže se još puno toga. Tako je NDH osim naoružavanja četnika omogućila bolničko-zdravstvenu skrb za ranjene četnike i to jednaku kao onu koju su uživali ustaški i domobranski ranjenici. Štoviše, članovima obitelji poginulih četnika (u “svetoj borbi” protiv partizana) garantirana je socijalna skrb pod istim uvjetima kao i vojnicima u službi NDH. Ne znam što o ovoj “bratskoj suradnji” kažu (uvjeravajući nas da ne lažu) oni koji danas ustaše drže “pozitivcima” ili četnicima tepaju kako su bili “drugi antifašistički pokret” ? Bez obzira na sve, pa ma tko danas pokušavao falsificirati povijest, ona tiha, duboka i jedino stvarna “intrahistorija” svakog onog pojedinca koji se u to vrijeme suprostavio Zlu Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika svjedoči zauvijek jednu drugu dostojanstvenu i herojsku a ne izdajničku pravu stvarnost i Istinu o sebi i o nama samima. FENOMENOLOGIJA FAŠIZMA “Fenomenlogija fašizma”. O, kako to učeno zvuči ! Ali na našim prostorima suština tog “fenomena” daleko je od svake “učenosti”. Svela se na stravičnu barbarizaciju života, zločin, krv i užas. Europski fašizam se “u našoj varijanti” manifestirao kao njegova “periferijska”, “divlja varijanta” koja je svojom neobuzdanom brutalnošću zgrozila i same “roditelje nacizma”. Nijemcima nije smetala ustaška okrutnost prema Židoviima pa i Romima ali smatrali su da ustaški surov progon Srba i Hrvata antifašista jako utječe na omasovljavanje antifašističkg pokreta. Edmund Glaise von Horstenau, austrijski časnik, general Wermachta i njemački vojni izaslanik u NDH u svojim službenim izvještajima Berlinu žestoko kritizira ustašku divlju politiku ubijanja i proganjanja. O ustašama piše kao o ljudma “u ludom bijesu” ne krijući svoje gađenje prema Paveliću. Ipak je on bio bivši austrijski ministar unutarnjih poslova i minister rata koji je završio Terezijansku vojnu akademiju a ne “balkansku tradicijsku školu klanja” Naravno da fašizam nije među ljude “pao s neba”. Kada govorimo o društvenim procesima onda se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno. Još je Demokrit tvrdio da “nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom”. Ali, s druge strane, nadrealisti (Buñuel) smatraju kako na osobnoj razini “slučajnost” tka naše živote. Kada u filmu Bernarda Bertoluccia “Novecento” Olmo Dalco (Gérard Depardiú) kaže: “Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći, ne. Postojale su gazde koji su fašiste posadili, njegovali ih, plaćali ih” onda izgovara veliku istinu. Bez pomoći financijskih i političkih elita, od čije se kontrole kasnije otrgnuo, fašizam bi ostao bez jednog od svojih osnovnih preduvjeta za osvajanje vlasti. Pa zar Ludwig von Mises, jedan od očeva austrijske ultraliberalne ekonomske škole čije je učenje danas glavna inspiracija ekscentričnog argentinskog predsjednika Javiera Mileia (zvanog “El Loco”, “Luđak”), nije 1927.g. u svojoj knjizi “Liberalizam” pisao da su fašisti bili “ispunjeni dobrim namjerama” i kako je fašizam efikasna “zakrpa za hitne slučajeve” koja je nužna kako bi se europska civilizacja zaštitila od socijalističke prijetnje. Povjesničar Emilio Gentile smatra da je fašizam fundamentalno državna forma orijentirana na “proizvodnju poslušnosti”. Kako inače objasniti ”Einsatzgruppen” znane još kao “Mobilne jedinice za ubijanje” (Schutzstafiel, SS paravojni odredi smrti nacističke Njemačke) ili fenomen pretvaranja “običnih ljudi” u masovne, bešćutne ubojice (o čemu govori izvrstan dokumentarac “Ordinary Men: The “Forgoten Holocaust” iz 2023.g.), ustaške i četničke koljače? Može li uopće normalan ljudski um dokučiti tajnu tolike količine obezljuđenosti koju opisuje Kurzio Malaparte u svojoj knjizi “Kaputt” govoreći o svom susretu s Pavelićem kada je u njegovom uredu ugledao posudu s nečim za što je pomislio da su školjke: “To su ostrige iz Dalmacije ?” upitao sam Poglavnika. Ante Pavelić podiže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reće smiješeći se na onaj njemu svojstven način: “To je poklon mojih vjernih ustaša: ovdje ima dvadeset kilograma ljudskih očiju”. ESTETIKA FAŠIZMA José Carlos Mariátegui je u “Biologiji fašizma” (1925.g) napisao da je Musollini “direktna emanacija rata”. Zaista je teško iz perspektive balkanskog klanja govoriti o bilo kakvoj vrsti “estetike fašizma” (možda jedino u značenju “estetike nasilja” Ernsta Jungera ili “metafizike rata” Juliusa Evole) ali njegove (intelektualne) temelje nalazimo i u svijetu umjetnosti. Po Mariáteguiju - “Il Profeta”, književnik Gabriele D’Annunzio, nije bio fašista ali je fašizam estetski bio “dannunzioano” (“danuncijanski”). Walter Benjamin smatra kako boljševizam politizira estetiku a fašizam “estetizira politiku” kako bi je konzervirao upotrebljavajući masu kao “kinematogrfski akt”. Malograđanski (kič) karakter fašizma možda je najplastičnije prikazao Federico Fellini u svom “Amarcordu” (1973). Ali brzo će biti jasno da iza fašizma ne stoji nikakva operetna nego stravična krvava tragična zbilja koja se dešava stvarnim ljudima u stvarnom životu. Drugačije i nije moglo biti u sustavu kojeg Thomas Mann detektira kao “patološku infekciju” koja se razorno širi i oblik vlasti koja je “protiv svega plemenitog, najboljeg, pristojnog, protiv slobode, istine i pravde” prihvačajući “nasilje i krvoločnost, vladavinu iracionalizma i okrutnost”. Reiner Werner Fasbinder smatra kako je film Lucina Viscontija “Sumrak Bogova” (1969.) koji analizira “fenomenologiju zla” koje se pojavljuje “uvjek i iznova” - “možda najveći film….film za koji mislim da za povijest filma znači isto što i Shakespeare za kazalište”. Godard kaže da je Visconti kreirao filmsku “formu koja govori”. U ovom je filmu ta forma dramatično progovorila o užasu “fašistogene svijesti”. Najljepši film o nečem najstrašnijem (fašizmu) vjerojatno je snimio Roberto Begnini (“La Vita e bella”, 1997.g.) Hrpe tekstova napisane su o tom filmu tražeći rješenje tajne ove humorne drame u filozofiji Schopenhauera i Nietzschea ali je ironija slučaja htjela da Begnini inspiraciju za naslov ovog filma nađe u rečenici koju je slavni vođa boljševičke Oktobarske Revolucije i tvorac “Crvene Armije” Lav Davidovič Bronstein Trocki napisao neposredno prije nego što ga je u dalekom Ciudad de Méxicu 1940.g. stigla ruka ubojice kojeg je ”na zadatak” poslao živi komunistički Bog Josif Visarionović Staljin a ne fašist Adolf Hitler. “KRV JE MOJE SVJETLO I MOJA TAMA” Opet oči. Izvađene oči. Ovaj put krvnici su četnici a pjesnik koji govori o tom strašnom zločinu je Ivan Goran Kovačić u svojoj vanvremenskoj “Jami”: “Krv je moje svjetlo i moja tama,/ Blaženu noć su meni iskopali/ Sa sretnim vidom iz očinjih jama;/ Od kaplja dana bijesni oganj pali/ Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu./ Moje su oči zgasle na mom dlanu.”. Mladog hrvatkog tridesetogodišnjeg pjesnika koji je ispjevao najžešći protest protiv ustaških pokolja nad Srbima ubijaju četnici u srpnju 1943.g. U tom činu je na simboličan način bila sažeta ne samo sva tragedija smrti prefinjenog nebeskog pjesnika kojeg ubija pakleni nož domaćeg fašističkog zla (kao što je “u njegovoj Granadi” metak lokalnih fašističkih probisvjeta ubio Lorcu - “to najdraže dijete španjolske poezije”) nego je u Goranovoj smrti sažeta i sva dubina perverznosti koljačke “ljubavne veze” ustaša i četnika. Dvjesta pripadnika Drvarsko petrovačkog četničkog odred pod komandom Mane Rokvića 30.09.1942.g. dolazi vlakom iz Knina u Split odakle se kamionima prebacuju u Omiš, sjedište ustaške Velike župe Cetina gdje su večerali i prenoćli. Sutradan su, pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH, krenuli u masakr stanovnika po selima omiškog zaleđa. Divljali su vadeći živima ljudima oči, spaljujući ih žive i koljući ih. Ukupno oko Splita i Omiša ubijaju oko 200 ljudi ne birajući spol niti dob. Najstarija žrtva imala je 87 godina a najmlađa 9 mjeseci. Ne samo da su četnici uoči pokolja spokojno prespavali u sjedištu ustaške Velike župe Cetina nego ih je za vrijeme ovog barbarskog divjanja Četnički Štab ostao čekati u Omišu dok se “junaci” ne vrate “iz akcije”. Mosorski partizanski odred je usiljenim maršom hitno kreuo u pomoć seljanima i tako spriječio još veći pokolj. Početkom 1943.g. iz Knina će u Split stići još nekoliko stotina četnika popa Đujića kojima će se uskoro pridružiti čak 3 000 - 5 000 četnika koji će zajedno sa svojim ratnim amigosima ustašama i domobranima, zbratimljeni na istom brodu, krenuti pijano pjevajući prema Metkoviću iz kojeg dalje odlaze za Bosnu u IV ofnzivu (Bitka na Neretvi). U srpnju 1943.g. četnici ponovo dolaze u dalmatinsku zagoru koljući u Lovreću 50-tak civila i 60 partizana iz Mosorskog odreda. Društvo im čine Talijani iz divizije “Bergamo” i stotinjak folksdojčera iz SS divizije “Prinz Eugen”. Zdravom ljudskom razumu teško je shvatljivo da danas postoje oni koji se usuđuje te koljače nazivati “antifašistima”. Nek to pokušaju kazati potomcima poklanih Dalmatinaca. “KAJA, UBIT ĆU TE !” Situacija rata, kao najradikalnija manifestacija sukoba između Dobra i Zla, ne dozvoljava nikoma da ostane “negdje nigdje”, “negdje između” u svojevrsnom stanju (božanske) “ataraksije” ili nezainteresirane samodostatnosti. Kako bi to rekli egzistencijalisti, rat je jedna od “najčišćih situacija” u kojoj se svatko (“htio ne htio”) svojim svakodnevnim ponašanjem (pa makar to značilo i zauzimanje pozicije: “to se mene ne tiče”), objektivno jasno opredjelio. Na neki način ostaje tajna kako u takvim radikalnim situacijama neki ljudi u sebi razvijaju svoje najgore osobine a drugi najbolje. Jedni će postati stvarni zločinci a drugi stvarni heroji (makar zauvijek ostali anonimni). Ivo Andrić je (u svojoj “Gospođici”) te monstrume, naše dojučerašnje mirne susjede, sugrađane, “neprimjetne ljude” koji odjednom u situaciji rata izlaze na površinu iz svog osobnog i društvenog podzemlja da bi vršili najbestijalnije, najnezamislivije i najsvirepije zločine - naziva “fakir fukarom”. Nakon završetka rata (ukoliko uspiju izmigoljiti pred rukom pravde) oni ponovo poput ljigavih jegulja otpuzu u svoj mračni podzemni svijet anonimnosti “do slijedeće prilike”. Surovost tog, u vremenima normalnog života neprimjetnog ljudskog šljama, opisao je Victor Klemperer (1947) u neprolaznom djelu “LTI - Lingua Tertii Imperii: Notizbuch eines Philogen”. Još upečatljivije nam je, na fascinantan umjetnički način provalu takve vrste iracionalnog zla uspio predočiti Vatroslav Mimica u vjerojatno jednom od najznačajnijih filmova hrvatske kinematografije; u svom “Kaja, ubit ću te !” (1967). U takvim dramatičnim situacijama zli ljudski nagoni, ta mračna strana dijela onih koji su do jučer neprimjetno živjeli pored nas, prevladava nad ljudskom civilizacijom izjedajuči iznutra same tenmelje zajednice. To raspadanje unutarnje strukture ljudske zajednice može zaustaviti jedino konkretna akcija konkretnih ljudi koji će se svojim životima hrabro suprostaviti nadirućem Zlu i onima koji ga nose. Zato Tonko (Antun Nalis) u jednom trenutku (u Mimičevom filmu) kaže: “I nima ti druge nego se opredjeli. Ovod po sridi nemoš ostat jerbo je propuh !” U takvoj situaciji razarajućeg povjesnog vihora rata nitko više ne može “ostati po strani”. Svi se na svoj način opredjeljujemo. To je situacija “ili Ili”. Ima onih koji misle kako danas, naknadno, nakon svega - mogu promijeniti strane onih koji su se jednom sasvim jasno svrstali. Ne to nije moguće jer ne postoji niti će ikada postojati takva vrsta magije koje bi nekadašnje ustaše ili četnike danas pretvorila u antifašiste, odnosno u povijesne pozitivce - pa ma koliko im spomenika podizali a partizanske rušili. Tako je Branimir Glavaš, kao predsjednik Izvršnog vijeća Osijeka, svom vlastitom bratu Tomislavu, direktoru komunalnog poduzeća “Unikom”, cinićno naredio da “preuzme mjere u svezi zaštite spomenika kulture, te s tim u vezi da organizirate skidanje spomen-ploča NOB-a radi restaurranja istih” uništavajući na taj način čak 60 partizanskih spomen obilježja . Nije se pri tome na odmet prisjetiti kako spomenici koji se ruše nerijetko padaju upravo na glave primitivnih baraba koji to rade. METRON ARISTON Dosezanje “Najbolje Mjere” u uređenju zajedničkog života u atenskom polisu slobodnih Grka nalagalo je nužnost oslanjanja na razboritost (“sophronei”). Naime, slobodnog čovjeka (“eleutheros”) određuju “nous” (um) i “logos” (razbor). Cilj zajedničkog života ljudi u grčkom polisu je osiguravanje društvenog okvira za međusobno djelovanje “noetičkih” (racionalnih) pojedinaca. Herodot “nomos polisa” suprostavlja “nomosu perzijskih despota” jer se “Slobodni Grci” boje samo jednog “despotesa”, a to je zakon (“nomos”). One kojima ne vlada zakon nego volja “jednog bića” Heleni nazivaju barbarima. Pravda (“dike”) je načelo “nomosa ljudi”. Dobro, vrlinu, “sam bitak ljudi” - stari Grci zovu “arete” što nije ništa drugo nego dosezanje najboljeg načina zajedničkog života (“dikaiosyne”). Otkriće Politike podrazumijeva zadobijanje svijesti o inherentnom načinu zajedništva. Solon shvaća kako je ljudsko ponašanje uzrok reda (“eunomiae”) i nereda (“dysnomiae”) pa je stoga nužna potraga za pravom “mjerom reda” odnosno osvještavanjem izvora reda. Ta napetost između sila reda i nereda zahtijeva dosezanje one “nevidljive mjere” koja ujedinjuje građane u zajedničkom području “dobrih djelovanja” - odnosno Politici. Koliko li smo samo milijuna svjetlosnih godina danas udaljeni od ovih idela starih Grka ? U današnjem društvu jednako smo udaljeni od “uma” i “razuma” a način funkcioniranja zakona u stvarnom životu stalno perpetuira bolesni razdor, shizofrenu diskrepanciju između apstraktnog i konkretnog bića u svakome od nas. U nama kao da istovremeno žive dvije međusobno suprostavljene osobe: ona apstraktna kojoj je sve priznato u zakonima i ona konkretna kojoj u stvarnom životu nije priznato ništa. Nije lako podnositi takav život. Na kraju se kompletno društvo pretvara u bolesno a stari Grci bi rekli - barbarsko (despotsko) društvo pošto u njemu sve manje vladaju zakoni a sve više “izuzetni pojedinci”. Ne treba se zato čuditi što u takvoj zbilji jednako stradaju i sadašnjost i prošlost. Pri tome je najluđe od svega što legalna država (ostajući tako bez izvornog legitimiteta) postaje sama sebi najveći neprijatelj stimulirajući stvaranje paralelnih, paradržavnih (nelegalnih) struktura koje sve više i više u sebi koncentriraju i preuzimaju stvarnu društvenu moć. Tako je hrvatska Vlada osnovala “Viječe za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”. Odluke tog hibridnog političkog “čudnovatog kljunaša” s vremenom će zadobiti status “zakona iznad zakona” na koje će se jednako pozivati kako premijer tako i svi ostali dijelovi vladjuće političke kaste u Hrvatskoj. To je Viječe donijelo tzv “Dokumet dijaloga” kojim je aposteriori “doregulirana” inače Ustavom i zakonima Republike Hrvatske zabranjena javna upotreba ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Tako smo kao konzekvencu ove unikatne “lebdeće politike” dobili “drveno željezo” hrvatske stvarnosti koje nikako niti da potone niti da pliva ali s kojim se “brod civilizirane Hrvatske” na svom putu stalno sudara. “Sancta simplicitas” ! “READY FOR HOME” Svakog 18.XI. u Hrvatskoj se obilježava godišnjica stradanja civila i branitelja u Vukovaru i Škabrnji. Pri tom je Vukovar postao najveći, dramatičan simbol stradanja (ubijena su 2717 branitelja i civila a 374 se još vode nestalima) ali i neprimjerenog političkog iskorištavanja tragedije vukovaraca u najprizemnije političke svrhe. Tako najrazličitiji “politički šibicari” svake godine pokušavaju pretvoriti Vukovar iz mjesta pijeteta, dostojanstva, sućuti, podsjećanja na patnju, žrtve i besmislenost rata - u poligon primitivne političke samoreklame, nedolične estradizacije i stranačkog kokošarenja. Ove godine su na Vukovar tog dana pale “teške boje” jer su “kolonu sjećanja”, na čelu koje su se uvijek nalazili branitelji i ratni stradalnici, ovaj put predvodili pripadnici HOS-a sa svojom “crnom ornamentikom” koja je uključivala i ustaški pozdrav “Za dom spremni” pa je dr. Žarko Puhovski s pravom (TVN1, 20.11.) konstatirao: “Ono što se zbilja dogodilo svodi se na parafrazu nekada poznate parole koja bi danas glasila: “Drug Ante jaši na čelu kolone”. Jer na čelu kolone su bili simboli Ante Pavelića.” Sapienti sat ! Na notornog gradonačelnika Ivana Penavu ne treba trošiti riječi. Zec toleriranaja “ustašovanja na mala vrata” leži u jednom drugom grmu, u vladinom “čudnovatom kljunašu” (“Viječe za suočavanje…”) koje ne zna “bi li pišilo ili bi kakilo” izmišljajući nekakvu (nepostojeću) razliku između “ustaškog ZDS” i “neustaškog ZDS”. Sam Franjo Tuđman borio se protiv HOS-a (stranačke vojske Hrvatske stranke prava - HSP) kojoj je u programu, da sve bude jasno, pisalo da se zalaže za “Hrvatsku do Zemuna”. Tuđman ih je zbog koketiranja s ustaštvom smatrao opasnim provokatorima u službi KOS-a. Po njemu je ustaški pozdrav “Za dom spremni” (koji se nalazi u njihomom grubu) “sjeme zla”. HOS je na kraju zabranjen i početkom 1922.g. integriran u Hrvatsku vojsku. General HOS-a Ante Prkačin je jedan od onih koji ne pristaje na tu “čudnovatokljunašku vladinu mimikriju” pa jasno i glasno kaže kako “nema nikakve dvojbe da je pozdrav “Za dom spremni”…..kao i HOS…vojska koja je nastala na tradiciji…ustaške vojske iz Drugog svjetskog rata” (TVN1, povodom 25-te godšnjice Oluje 2020.g). Zato nikakva “između” ili “je i nije politika” u ovom slučaju jednostavno nije održiva. Ustaški “Za dom spremni” nije poput boga Dionizija “dvaput rođen”. Ne, njegov “otac i majka” je Ante Pavelić i između tog njegovog ZDS i tobože nekavog novog ZDS nema nikakve razlike. Riječ je o istom pozdravu. Ukoliko, dakle, “stavimo pravu stvar na pravo mjesto” a “popu kažemo pop a bobu bob” - više se ni dubrovački gradonačelnik Mato Franković neće moči kititi majcom s “nekim drugim” ZDS, niti će Thompson urlikati “neko svoje” a ne ustaško ZDS, niti će HOS-ov maneken Marko Skejo, gdje stigne da stigne, kliktati sa svojim gavranovima ustaški ZDS. ANTE I MILAN Bila jednom dva dobra prijateja, Ante i Milan. Oba izbjeglice. Sprijateljili su se u Buenos Airesu nakon Drugog svjetskog rata. Ante je bio Hrvat a Milan Srbin. Prvi je bio bivši “Poglavnik” marionetske NDH a drugi bivši Predsjednik vlade Kraljevine Jugooslavije. Milan je imao odličnu šljivu koju je Ante obožavao pa su često uz nju ljudikali usput dijeleći novu, “Titovu Jugoslaviju”. Zbližila ih je zajednićka ljubav prema rakiji i mržnja prema “komunjarama”. Ante se prezivao Pavelić a Milan - Stojadinović. Que amigos ! Tako su jednog dana, devet godina nakon uspostave “Titove Juge”, ova dva zbratimljena rakijaša, međusobno podijelili novu Jugoslaviju. Argentiski drugari su se te 1954.g. bez velkih problema dogovorili o razgraničenju između Srbije i Hrvatske. Bosna i Hercegovina bi nestala. Nju su “bratski” podijelili. Sarajevo bi pripalo Srbiji a Banja Luka Hrvatskoj. Na Jadranu bi sve južnije od Makarske postalo dio Stojadinovićeve Srbije. Pavelić nije škrtario makar više nije bilo Talijana da ga “pritišću”. Kompletna dolina Neretve, dubrovačko primorje s Dubrovnikom i Konavlima - sve bi to postalo Srbija. Nekadašnja “Turska Hrvatska”, zapadni dio Hercegovine i dijelovi Srednje Bosne, pripali bi Hrvatskoj a cijela istočna Bosna i Hercegovina postali bi dio Srbije. Crna Gora i Makedonija pripali bi Srbiji a svi Srbi u Hrvatskoj postali bi “pavoslavni Hrvati”. Kao što to kaže narodna poslovica: “Složna braća kuću grade”. Pitam se pitam: Zašto “naše” neoustaše i “naši” neočetnici nikada ne spominju ovaj “sporazum” ? O tempora o mores ! STJEPAN I NJEGOVA BRAČA Stjepan Filipović bio je Hrvat iz Opuzena - komunist, partizan, školovan u Kragujevcu kojeg početak Drugog svjetskog rata zatiče u Valjevu. Kao komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskog NOP-a hvataju ga četnici Koste Pećanca. Oni ga nakon mučenja predaju Nijemcima, Ljotičevcima i Gestapu u Beogradu. U svibnju 1942.g. njemački vojni sud osuđuje ga na smrt vješanjem a kazna je izvršena 22.05.1942.g. u Valjevu. Ulogu krvnika preuzeli su kvislinški pripadnici “Srpske Državne Straže” i tzv “legaliziranih četničkih odreda” pod kontrolom Milana Nedića. Dva četnika su se dobrovoljno javila za izvršenje kazne. Idući prema vješalima Filipović je narodu dovikivao: “Što čekate ? Što trpite ? Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje !”. Uoči samog vješanja na tržnici u Valjevu stojeći na klupi uzdignutih ruku, stisnutih šaka - Filipović je okupljenom narodu uzviknuo: “Stojte i gledajte. Ako budete samo stajali i gledali, neprijatelj će i vas ovako jednog po jednog vješati. Smrti se ne plašite. Ona nije ništa. To ćete vidjeti kroz nekoliko trenutaka kada ja budem umirao. Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire !” Nakon svega što se desilo okupator donosi odluku o ukidanju javnog vješanja jer nije očekivao ovoliku količinu hrabrosti i prezira smrti. To je za njih i domaće kvislinge bilo strašno kontraproduktivno i neizmjerno je jačalo ugled partizana u narodu. Slika Stjepana Filipovića koji raširenih uzdignutih ruku, stisnutih šaka ispod vješala prkosi Smrti postala je dio stalnog postava Memorijalnog Muzeja Holokausta u Washingtonu a ukrašavala je i zidove sjedišta Ujedinjenih Naroda kao basmrtni simbol Života osmišljenog borbom Dobra kontra Zla i pobjedom Hrabrosti nad Kukavičlukom i Izdajom. Stjepan Filipović proglašen je narodnim herojem Jugoslavije u prosincu 1949.g. Danas je on slavljeni narodni heroj diljem svijeta ali “ponižen doma” - kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, ali svi čestiti ljudi čuvaju ga i dalje od pokušaja dirigiranog zaborava (“damnatio memoriae”) Prema njemačkom međunarodnom javnom servisu Deutsche Welle (DW) u Hrvatskoj je u zadnjih 30 godina srušeno preko 3 000 antifašističkih spomenika. Među prvima je u noći 17-18. srpnja 1991.g. miniran spomenik Sjepana Filipovića pored njegovog rodnog Opuzena. “Novodomoljubi” su tako dinamitom navalili na uspomenu najboljih sinova svog naroda. Par mjeseci ranije u Valjevu je jednako tako prošla bista Stjepana Filipovića (podignuta na mjestu njegovog vješanja) dok mu je spomenik preživio postavši žrtva stalnog iživljavanja raznoraznih divljaka i “junaka iz mraka”. Kada je Igor Mandić 2.11.2017.g na prvom program Hrvatske Televizije u emisji “Nedjeljom u dva” izazvao šok kazavši kako je “patriotizam zadnje utočište hulja” onda je on samo parafrazirao poznatu misao dr Smuela Johnsona iz 18.st. o takvoj vrsti “domoljuba” s kojom smo se i mi na ovom prostoru sudarili. Goethe bi samo ironično pimjetio kako najgori narodi imaju “najbolje rodoljube”. Stjepan Filipović je imao još dva brata, Šimuna i Nikolu. Šimun je strijeljan u Kragujevcu 20.10.1941.g. u odmazdi po strašnoj zapovijedi generala Franza Bomea: “Sto Srba za jednog Nijemca” kada je u samo dva dana ubijeno 2 800 civila. Kao Hrvat, Šimun se mogao spasiti i istupiti ali nije. Radije je odabrao smrt dijeleći subinu svojih prijatelja Srba. Drugi Stjepanov brat Nikola, inače pripadnik Kragujevačkog partizanskog odreda, gine na Sutjesci u svibnju 1943.g. kao pripadnik Prve proleterske brigade. Današnjim revizionistima nikakva herojstva nisu dovoljno sveta a da po nebrojeni put ne bi izvršili svoj juriš na Istinu. Tako smo 2.12.2023.g. na Tanjugovoj TV od nekog opskurnog gosta “za dobrojutro” na tašte čuli blasfemiju kako je Stjepan Filipović “bio zločinac” (i to toliki da su ga čak i Nijemci morali osuditi na smrt). Takva vrsta “ludila” nije više nikakva rijetkost pa se i na TV “Happy” u famoznoj “Čirilici” 4.12.2023.g. moglo čuti kako Hrvata gotovo da i nije bilo u partizanima a Dalmatinci sa Sutjeske su ionako bili “upitni Hrvati” itd. Ti ignoranti (neki od njih dekorirani titulama akademika) ne znaju da su komunisti (na čelu s Vickom Jelaskom) još 1926.g. pobijedili na općinskim izborima u Splitu s osvojenih 10 mandata koje je vlast poništila jer se splitski viječnici-komunisti nisu htjeli zakleti kralju Aleksandru nakon čega je slavni arheolog don Frane Bulić, koji je i sam bio izabran, dao ostavku uz riječi: “Kad ne mogu predstavnici naroda biti u općinskom vijeću, nije tu mjesto ni don Frani Buliću”. Ničija ignorancija, neznanje ne može biti opravdanje. “Nova povijest” udarnički se piše dinamitom i maljevima, rušenjem. Tako su u Splitu, u navali svog rušiteljskog “patriotskog zanosa” maskirani noćni “profesori povijesti” razbili spomen ploču koja je podsjećala na dan (22.07.1921) kada su splitski komunisti u Plinarskoj ulici u splitskom Varošu razbili orjunaše, dakle “jugoslavenske prokarađorđevske ultrase”. Tko bi rekao da je budući šef “splitskih ustaša” dr Bulat baš te 1921.g. postao tajnik splitskih orjunaša, jugonacionalista. Posebno je bilo tragično razaranje (1995.g.) veličanstvenog spomenika Bogdana Bogdanovića “Čuvar Slobode” podignutog 1987.g. na Klisu braniteljima Splita iz 1943.g. Svi poginuli su bili “domaći ljudi”, mještani - tu rođeni, u tamošnjim crkvama kršteni i krizmani…čiji je jedini grijeh bio da su se Nijemcima suprostavili i svoju domovinu svojim životima branili, bili partizani. Kakva li tek kozmička kazna čeka one koji su se usudili dignuti svoju bezvrijednu ruku na te mrtve junake ? Samo se jednom rađa i živi (ukoliko niste Dionizije ili James Bond) ali kod nas se izgleda može umrijeti i nekoliko puta. EXPORT ANTIFAŠIZAM Ja živim u zemlji čudnovatijoj od Alisine “zemlje čudesa”. Tako je “antifašizam” postao jedan od njenih glavnih izvoznih “artikala” a istovremeno ga u njoj itekako nedostaje a kada ga i ima stjeran je na samu marginu društva, na goli dekor. Može li nevjerojatnije ? Može…jer i Ustav moje države jasno kaže kako je antifašizam jedan od njenih glavnih temelja ali istovremeni se pojam “partizana” u “medijsko-obrazovno” ispranoj svijesti prosjećne mlade osobe gotovo poistovjetio s uvredom. Pomalo nadrealno ali stvarno. Neki, poput Voltairea su ionako smatrali kako je “povijest samo registar zločina i nesreća” pa je možda najbolje “ostaviti na miru”. Ali to kod nas ne važi. I tu smo mi nekakvi “specijalci” jer kao što pažljiviji promatrači naše zbilje zamjećuju: “Avion naše budućnosti stalno slojeće na aerodrom naše prošlosti”. Pa ti sad budi pametan ! Teško je zaista odvojiti prošlost od sadašnjosti pa i budućnosti. Stara civilizacija Maya to je riješila stavom da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno, paralelno. Ali ne govori li to, na svoj način, i suvremena kvantna fizika ? Pa je li se išta ikada promijenilo ili je oduvijek sve bilo isto i isto će uvijek biti ? Kompletna “istočna misao” varira na temu budućnosti “koja iako još nije nastala, ipak jest”. Pa ti sad dumaj….Ako budućnost već postoji gdje se onda mi trenutno nalazimo ? Ludwig Wittgenstein bi nam odgovorio da ukoliko smatramo kako je vječnost istoznačna s bezvremenosti (a ne s beskonačnim trajanjem ) “onda vječno živi onaj tko živi u sadašnjosti”. Živeći u Meksiku shvatio sam da za meksikance ne postoji granica između života i smrti sve dok postoji “sjećanje” na pokojnika koji tako zapravo i nije “pokojan” što oni praktički manifestiraju svake godina na Dan Mrtvih (maestralno prikazano u animiranom filmu Lee Unkricha i Andriana Moline “Coco”). Na kraju ispada kako je sve “živo i mrtvo” međusobno isprepleteno te da Nietzscheova duhovita futuristička parafraza Tukidida: “Jedva čekam da vidim što će se dogoditi u prošlosti” itekako ima smisla jednako kao i ruska poslovica koja nas upozorava kako je “prošlost nepredvidljiva”. To ne znači da trebamo odustati od odlučnog suprostavljanja kriminalnom falsificiranju prošlosti i dopusiti da se ostvari pesimistička misao Oscara Wildea kako je “jedina razlika između svetaca i grešnika u tome što svaki svetac ima prošlost a svaki grešnik ima budućnost”. Baš zato je nužno raskrinkati suvremene revizionističke barbare i istinskim “svecima” osigurati (Wittgeinsteinovu) “vječnost” a “grešnike” ostaviti tamo gdje im je i mjesto, u Petrarcinoj “ropotarnici povijesti”. Ali i naša sadašnjost nije ništa manje zagonetna . Tako je Hvatska Vlada 1. ožujka 2023.g. obznanila kako je Hrvatska preuzela “jednogodišnje predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA)”, međuvladinim tijelom (35 država članica i 10 država promatrača) koje je uspostavljeno 1998.g. “s ciljem jačanja i promicanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu”. Nedavno se hrvatski Premijer Plenković na zasjedanju Vlade (30.11.) pohvalio kako je “hrvatsko predsjedništvo IHRA-om unaprijedilo zajedničku misiju očuvanja sjećanja na Holokaust”. Ali, mediji su (“Nacional” 12.12.2023) istovremeno objavili kako su nam premijer Andrej Plenković i njegova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek “prešutjeli da je IHRA preporučila uvrštavanje Jasenovca na UNESCO-ov popis”. Još krajem studenog (21.11 “Nacional”) saznali smo kako nitko živ (a ponajmanje hrvatska Vlada) nije prenio vijest kako je u dalekoj Americi hrvatski veleposlanik Pjer Šimonović još 5.11. u Houstonu (Texas), predstavljajući Hrvatsku (predsjedateljicu IHRA) kao “suvremenu zemlju parlamentarne demokracije, utemeljenu na antifašizmu, antinacizmu i toleranciji, liberalizmu i slobodi” bio glavni govornik na otvaranju “Vrta nade” posvećenog žrtvama Holokausta. Kao da se onog čime se vani ponosimo doma stidimo. Pa treba li još ikoga podsjećatii na bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je hodačasteći po Argentini prkljala o tome kako su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljblje i istcati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine” (“Telegram”, 13.03.2018). Naravno da su mnogi zapitali je li raspjevana “šampanj predsjednica” zapravo, ustaše koji su bježali u Argentinu štakorskom linijom nazvala Hrvatima “koji su našli slobodu” ? A što kazati o ulicama koje po Hrvatskoj još nose imena ustaških dužnosnika ? Ništa osim da je to neprobavljivi sramotni odraz nepodnošljivog licemjera prigodičarskih “export antifašista” na vlasti. U Zagrebu (napokon) još četiri ustaška dužnosnika (Vladimir Arko, Filip Lukas, Ivan Šarić i Antun Bonifačić) gube “svoje ulice” ali zato je u organizaciji više katoličkih institucija i “Matice Hrvatske” u Muzeju grada Kaštela 30.11.2023.g. održan “znanstveni skup” pod nazivom “Humanist u nehumano doba. Život i djelo Filipa Lukasa (1871-1958)”. Pa mi onda nastavimo i dalje pjevati u Texasu (USA) o hrvatskom antifašizmu i Holokaustu. Možda ćemo se tako slijedeći put gromoglasno busati u “svoja antifašistička prsa” pred pingvinima na Antartici ili “đava bi ga zna di”, negdje još dalje od Hrvatske !? ZLAJA I SARAJEVSKA RAJA Ekipi iz moje klape, rođenih 50-tih godina prošlog stoljeća u splitskom “Starom rodilištu” - prostori, granice ili bilo kakve druge umjetne barijere nisu značili ama baš ništa. Ljudi su nam značili sve. Planeta Zemlja bila je naš zavičaj i naša kaleta. Bili smo istinski građani svijeta. Lokalni pečat, splitsko-dalmatinski “genius loci” bio je samo lansirna rampa naših blještavih životnih raketa koje su nas raspršile na sve strane svijeta. Tada su smiješni nacionalizmi, šovinizmi, provincijalizmi i uskogrudne robinzonijade bili nemoćni pred pozitivnom snagom jedne najobićnije ljubavne balade. Bili smo dio rock kulture, generacije divlje i nježne, planetarne i univerzalne. A kakva bi drugačija ona i mogla biti - inače bi sebe samu odmah uspjela ubiti. Ma koja globalizacija ? Svijet je bio naša Nacija, bez ikakvih kategorijalnih akrobacija. Mi smo zaista jednom već živjeli našu Utopiju. Stoga imamo pravo vjerovati u “njenu-našu” budućnost - u Retropiju ?! Bili smo vezani uz more, brodove, jedrilice, motore, knjige, muziku, ploče, đite, marende i beskonaćne razgovore. Jedno ljeto smo tako otišli čoporativno kampirati u Goveđare na Mljetu i više nikada ništa nije bilo isto. Radela je navečer pjevao uz gitaru ispred šatora Oliverovog “Galeba” kada se do nas dogegao krupni bradonja uz prijedlog da se pridružimo njegovom društvu. Bio je to Zlaja. Vrlo brzo moja splitska klapa i “sarajevska raja” postali su jedno - nerazdvojni zauvijek. U Sarajevu su se oni okupljali u “Šetalištu” a u Splitu mi, još od gimnazijskih dana, “Iza Lože” ispred “Gage” i u “Taverni” kod “stare Ćikešnke”. Među nama su uskoro pali i prvi splitsko-sarajevski brakovi. Ko te pitao kako se zoveš, tko su ti otac i majka, koje si vjere i nacije…? Nitko među nama. Htjeli to ili ne htjeli, danas bi se za nas moglo reči: Bili smo “pravo lijevi” (iako nas osnivač “Belih orlova” Dragoslav Bokan na TV Happy u “Ćirilici” M.Marića, dan nakon izbora u Srbiji, 18.12. počava kako više ne postoje niti ljevica niti desnica nego samo “suverenisti” i “globalisti”). Koji komad iskomplesiranog mazguna ! Ćevapi u Ferhatovića, Sogan dolma u Dairama ili brujetada u “Mate Jere”, lignje u “Babilona” - nama svejedno. “Kradem ti se u večeri rane” ili “Dalmatino povišću pritrujena” - nama jednako drage. Glavno je bilo društvo, ljudi su bili važni, dobra pisma i piće - a spiza onako usput. Mjesto radnje: Split, Sarajevo, Mljet, Hvar, Konjic, Rogoznica, Jahorina ili Lastovo. Koga briga ! Svugdi smo bili doma. “Those were the days” ! A onda je buknuo rat. Strašan, nezamisliv, proklet. Stigle devedesete . Ali nitko od Zlajine “raje” nije izdao svoje Sarajevo, svoj grad. Svi su ostali ljudi. Nitko nije postao “papak”. Zlaja, Brdo, Raka, Slunto, Mirkan, Slađo, Srda, Miki, Dženana, Dijana, Senći, Čuka, Jasna, Noka, Olgica, Dževad, Almijana, Zoka, Mirsada, Sofija, Sena, Edo, Paša, Bambi, Aida, Maja, Ljilja, “Rođo” Nermin, Srđan, Taušan, Bokica, Nenad, Lela, Meho, Akšamija, Ćoro ….svi kao da su postali Valter iz kultnog filma Hajrudina Krvavca. Nitko nije odletio u svoje “nacionalno jato”. Bili su i ostali su oni isti naši amigosi iz “Šetališta” koji navijaju za Želju. Sarajevska raja. Niti iz “splitske klape” nitko nije izdao naše zajedničke ideale ljudskosti. U 9. epizodi treće sezone serije “Fargo” Noaha Hawleya, fatalni V.M.Varga u jednom trenutku kaže: “Nije problem što ima zla u svijetu. Problem je što ima dobra. Jer da nema koga bi bila briga” Moji sarajevski prijatelji dokaz su da svako vrijeme ima svoje “prave ljude” zvali se oni Stjepan Filipović ili nekako drugačije. Svejedno. Danas više nekih nema među nama. Oni su istovremeno otišli i nisu jer sve dok ima onih koji stoje na strani Dobra noseći njegovu i njihovu zastavu, pjesmu, ljubav, sreću, merak i gušte koje smo međusobno dijelili, biti će i njih. Biti će naše “intrahistorije”. Pa tko mi onda može oduzeti moje pravo na Nostalgiju, na našu Utopiju koju smo zajedno živjeli i koja je bila toliko stvarna da i danas živi kao Retropija ? Nitko nikada ! . |
Informativni portal Svete Stolice “Vatican News” objavio je 31. prosinca 2022.g. kako “je preminuo papa emeritus Benedikt XVI, ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem”. Iz priopćenja smo saznali da je bivši papa preminuo točno u 9 sati i 34 minute u svojoj rezidenciji u Vatikanu ( Samostan Mater Ecclesiae ) vrativši se tako “u Očev dom”. Naši su mediji i komentatori s velikim pijetetom i biranim riječima popratili ovu vijest uzdajući se u to kako će bivši kadinal i preminuli “papa emeritus” zbog ogromnih zasluga zasigurno vrlo brzo biti proglašen “svetim” i “doktorom Crkve” tj. “Crkvenim naučiteljem”. Pa zar nije i sam papa Franjo u svojoj homiliji, osim pokojnog Benedikta, jedno još spomenuo Isusa Krista i Sv Grgura (kojeg je papa Bonifacije VIII proglasio “Crkvenim naučiteljem”) ? Na posljednjem ispračaju, osim pape Franje sudjelovalo je još 120 kardinala, 400 biskupa i 4 000 svećenika. Ali nije prošlo nezamijećeno kako su u pogrebnoj povorci koračali i mnogi od najistaknutijih lidera svjetskog konzervatizma htijući osobno odati posljednju poštu bivšem kardinalu Ratzingeru, odnosno papi Benediktu XVI. I aktualni papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) kao i preminuli papa emeritus Benedikt XVI (Joseph Alois Ratzinger) imaju mnoge nadimke. Papu Franju tako nazivaju “Kvartovski Papa”, “Cvjetni Papa” ili jednostavno “Gavran” ( jer se tako nazivaju svi navijači nogometnog kluba “San Lorenzo de Almargo” iz Buenos Airesa čiji je on vjerni pripadnik ). Pokojni Benedikta XVI, još dok je bio kardinal i “alter ego” Pape Ivana Pavla II - kao prefekt “Kongregacije za Nauk Vjere” (bivše Inkvizicije) zaradio je nadimke “Panzerkardinal” i “Božji Rottweiler” a kada nakon smrti pape Wojtle postaje Papa Benedikt XVI nazivaju ga “Mozart teologije” i “Papa Mudrac” a za ultradesnu talijansku profašističku premijerku Giorgiu Meloni i za njenog potpredsjednika Mattea Salvinija (koji nosi majicu s natpisom “Moj papa je Benedikt”) on je “Prosvjetljeni”. Nije bila nikakva tajna da ee Ratzinger nije slagao s puno stavova pape Franje ali je isto tako neupitno da se jako čuvao bilo kakvih javnih kritika Bergoglia što je bilo u skladu s njegovim stavom da institucija Pape sama po sebi zahtijeva respekt. Istovremeno je konzervativna struja unutar Crkve i svjetovni dio najkonzervativnije političke javnosti u Ratzingeru nalazila svoju najveću isnpiraciju i vidila svog neupitnog vođu. Naizgled je apsurdno, ali živi je Ratzinger bio najveća prepreka konzervativnim krugovima da žestoko krenu u dugo očekivanu otvorenu ofanzivu kontra pape Franje. Njegova smrt promijenila je sve. S druge strane je isto tako istina kako nije bilo osobe koja je više od Ratzingera polarizirala crkvu. Bez njega i njegove snažne, ponekad vrlo “grube” uloge nemoguće je razumijeti zadnjih 40 godina Crkve. Prvo, kao teologa na II Vatikanskom Koncilu - drugo, kao prefekta “Kongregacije za Nauk Vjere”, zatim kao pape Benedikta XVI, apsolutiste, “bića za prosvjećene i relativiste” - i na kraju nakon demisije, kao “pape emeritusa”. On je u cijeloj povijesti papinstva bio zaista izuzetna osoba bez koje nije moguće razumijeti kako suvremeni crkveni tako ni aktualni svjetovni konzervatizam. Ne postoji niti jedan ultrakonzervativni autor koji njegovo nasljeđe ne smatra svojim neiscrpnim izvorom inspiracije. Bez njegove misli i njegovog djelovanja nemoguće je razumijeti savez između “katoličkog sektora” i političkog neokontervatizma. Bez njegovog utjecaja srušila bi se europska “zgrada nacionalkonzervatizma” Orbana, Melonijeve, Salvijija, Le Penove, Morawieckog ili Abascala. Ideološki temelji te zgrade nalaze se u njegovim spisima (stavovi o Europi, laicizmu, islamu, migracijama i posebno o bioetici, tj. o abortusu, eutanaziji, homoseksualnosti… ). Značajno je njegovo okrivljavanje “buntovne 1968.g.” za uvođenja prakse zanemarivanja “onog transcendetalnog” u ime promicanja sukularizacije, dekristijanizacije Europe, seksualne revolucije, odbacivanja tradicije itd. što je dovelo do gubitka vlasti, utjecaja i moći Crkve. On kao da osjeća iskreni bijes zbog tih procesa. Zaustaviti ih - njegov je zadatak. Zato su za njega “kulturološka pitanja” izuzetno bitna a aktualni kulturološki ratovi to i potvrđuju. Na određen način djelovanje (ondašnjeg) kardinala Ratzingera bilo je uvjetovano krupnim događajima tog vremena. On reagira kako na II Vatikanski Koncila tako i na druga zbivanja (posebno među pobunjenim mladima) u svijetu. Pojam “aggiornamiento” (posuvremenjivane) koji je pored pojmova “razvoj” i “povratak izvorima” dominirao duhom II Vatikanskog koncila posebno ga je alarmirao. Njemu, koji je svijet razumio kao svojevrstan “samostan” oko kojeg (u kriznim vremenima) treba podignuti zidove rekristijanizacije pred navalom razarajuće sekularizma i relativizacije svega postojećeg - postavili su se jasni ciljevi nužnosti obrane Crkve pred naletima “pobunjenog društva” koje ju je počelo sve više odbacivati. Takvom duhovnom sklopu odgovarala je jednostavna misaona shema u kojoj je prosvjetiteljstvo (koje je religiju sabilo u privatnu sferu) bilo možda najveći krivac za pojavu plime relativiziranja svega postojećeg. Za Ratzingera je “diktatura relativizma” postala najveći problem naše epohe. To će jednom kasnije biti i centralna ideja njegovog papinstva. Za njega je mjera “pravog humanizma” istovjetna s “vjerom božjeg sina - istinskog čovjeka”. Ratzinger je bio obrazovan i inteligentan teolog koji je razlikovao tzv “zdravi sekularizam” (laicizam), tj. sferu koja je autonomna od crkvene sfere ali ne i od njenog “moralnog reda” i tzv. “agresivni sekularizam” koji je po njemu postao najveća opasnost a samim tim i najopasniji neprijatelj. Najveći problem je bio u tome što je turbulentna 1968.g. uzdrmala i konzervativne temelje Crkve. Latiinska Amerika postaje žarište pokušaja da se Biblija i kršćanstvo interpretiraju iz perspective sirotinje. Te se godine u Kolumbiji održava “Reunion de Medellin”. Na tom okupljanju latinoamerički biskupi proklamiraju da bi Crkva trebala prakticirati “opción preferencial por los pobres”. Teologija Oslobođenja bila je izraz te preferencije. U fokusu te teologije kršćanstvo se ne interpretira s pozicija privilegiranih. Obratno. Snaga teologije oslobođenja je viđenje Isusove poruke očima onih koji su marginalizirani i “isključeni”. Da bi se to postiglo Crkva mora raditi s “zajednicama kršćanske baze” (Comunidades de base Cristiana). Crkva se mora okrenuti najnižim, najugroženijim slojevima društva. Tako se teologija oslobođenja javja kao alternativa konzervativnom crkvenom modelu koji se svjetu obraćao “od gore”. Stvar je u tome, smatraju oni, da se crkva mora osloniti prije na svega na one zaboravljene, one “od dolje”. Naravno da je ovaj pristup izazvao zazor i reakciju okoštale crkvene hijerarhije. Napadi na teologiju oslobođena polaze od prigovora da je ona insuficijentna, nedovoljno izbalansirana s prenaglašenom “horizontalnom dimenzijom vjere” u odnosu na njenu “vertikalnu dimenziju”. Njeni teolozi optužuju se za (marksističku) ideologizaciju vjere jer tobože preslikavaju ideju klasne borbe i ulogu sirotinje na Bibliju i na suvremeni svijet. Kritizira se njihova veza s ljevičarskim sociolozima zastupnicima teorije ekonomske zavisnosti (La teoria de dependencia economica) pomoću koje oni objašnjavaju siromaštvo svojih zemalja itd. S druge strani teolozi oslobođenja optužuju svoje progonitelje za “upad” Rima i Europe u “latinskoameričku stvarnost” koju oni nikada nisu do kraja razumijeli. Oni smatraju kako je “skriveni razlog” sukoba u činjenici da se kršćanstvo transformiralo iz vjere koja je bila prije svega bazirana na Europi i Sjevernoj Americi u vjeru (Crkvu) čija većina vjernika danas živi Južnoj Americi, Africi i Aziji. To Rimska Crkva nikada nije prihvatila na pravi način. Možda se zato može kazati kako je Teologija Oslobođenja zaista doživljavala totalitet katoličanstva kao nužnost svojevrsne “de-europeizacije”. Može li Rim prihvatiti da je danas “kršćanski pokret” prije svega satkan od mestika, ljudi crne i žute boje kože koji većinom žive u južnoj hemisferi a da su bijelci u svim kršćanskim crkvama manjina koja se stalno reducira? Po njima, teško. Kardinala Ratzingera nemoguće je odvojiti i razumijeti bez osobe Karola Woytile koji 1978.g. postaje papa Ivan Pavao II. On dolazi u postkoncilsku crkvu koja je u stanju duboke krize. Zato odmah traži i provodi radikalne promjene koje će ozačiti kraj do tada nabujalim unutarcrkvenim debatama i raspravama. Duh Drugog Vatikanskog Koncila (1962-1965) sve više se sputava. Koncilski tekstovi se konzerviraju a bit “koncilskog rasuđivanja” se povlači pred Woytilinim snažnim nagovještajem dolaska vremena čvrste, ortodoksne crkvene politike koja zahtijeva radikalno moralno i duhovno “naoružavanje”. Ta vremena su bila slična današnjem vremenu kojeg karakterizira zasrašujuća nesigurnost. Optimistička klima 60-tih godina je opadala a sredinom 70-tih godina svijet upada u duboku ekonomsku krizu. Mnoge su vrijednosti bile poljuljane a posebno osjećaj sigurnosti i zaštićenosti dotadašnjeg “društva blagostanja”. Kao i u svim kriznim vremenima sve više je prisutna “čežnja za autoritetom”. Crkva je zahvaćena istim procesima. Woytila to shvaća. Kao izlaz iz te situacije on nudi “novi konzervatizam” a samog sebe kao snažnog, karizmatičnog Vođu etičkog “buđenja”. Taj pokret će biti suprotan bilo kakvoj vrsti defanzive ili povlačenja. Iako će mu izvor biti Crkva papa Ivan Pavao II će napustiti njene okvire pokrečući i stavljajući se na čelo jedne do tada neviđene političke i ideološke (velikim dijelom svjetovne) ofanzive. Različite jake konzervativne (neoliberalne) političke figure poput Ronalda Reagana i Margaret Tatcher nesebićno će pomagati tu nadiruću crkvenu struju. Masovni mediji svom silinom ulaze u svakidašnju praksu djelovanja pape Ivana Pavla II. Oni postaju njegov “produženi dio” a on njihov “guru”. U vremenu kaosa on nudi jednostanu viziju Svijeta kojeg će karakterizirati Sigurnost i Optimizam pod uvjetom prihvaćanja Jedinog Spasitelja i obnovljene Crkve pod njegovim vodstvom. Ali, na putu ostvarenja te vizije nalazili su se i oni koji su predstavljali “objektivnu smetnju”. Za ostvarenje svih “velikih ideja” potrebne su i žrtve. Prve žrtve ovakve vizije i uloge Crkve pasti će u njenim vlastitim redovima. Biti će to latinskoamerički “teolozi oslobođenja”. Enciklika pape Ivana Pavla II “Dominus et Vivificatus” napada ateizam i materijalizam. Ali to su hereze prošlosti . Prave opasnosti budućnosti prijete sa sasvim druge, nekima neočekivane strane. A upravo tada će se na obzorju pojaviti neoinkvizitorski lik “panzerkardinala” Josepha Ratzingera kojeg se ne može shvatiti niti odvojiti od pontifikata pape Ivana Pavla II. Jedan od životnih ciljeva novog pape Poljaka bio je poraz “marksizma i komunizma” u svijetu. Zbog toga je prvo krenuo na obračun s onima u vlastitim redovima za koje je smatrao da su pali pod njihov utjecaj. Posebno je bio zabrinut zbog rasta progresivne “Narodne Crkve”, “Crkve Baze” i “Tologije Oslobođenja” (prve “nezapadne teologije”) u Latnskoj Americi. Papa Woytila je jednim dijelom bio u pravu. Neupitan je bio utjecaj marksizma na sve oblike “narodne crkve”. Malo mu znači činjenica da upravo oni najpredanije brane interese najugroženijih slojeva puka. Papa smatra kako je njihov iskorjevanje uvjet uspostavljavanja reda u Crkvi ali ne samo u njoj. Za taj posao Ivan Pavao II zadužiti će kardinala Ratzingera kojega 1981.g. postavlja na čelo “Kongregacije za Nauk Vjere” , svojevrsnog “Vatikanskog ministarstva ideologije i informiranja” odnosno bivše Inkvizicije. Na toj funkciji Ratzinger se zadržao četvrt stoljeća dajuću snažan osobni pečat svjetskim zbivanjima. On tu instituciju pretvara u instrument pastoralne i crkvene ofanzive evangelizacije ili onoga što će se eufeministički nazivati “restauracija”. Glavni cilj “restauracije” bio je osnaživanje centralnog direktivnog aparata i razbijanje bilo kakvog oblika disidencije unutar Crkve. Ratzinger vrlo brzo pokazuje da je istinski “Veliki Inkvizitor” koji će opravdano zaraditi nadimak “Rottweiler de Dios”. Prvi korak koji poduzima stvaranje je “banke podataka” o episkopskim konferencijama, teolozima oslobođenja, progresivnim vjernicima, sumnjivim pastoralnim projektima itd. U gotovo svim dijecezama imenovani su ultrakonzervativni, desni biskupi i kardinali. U samom Brazilu (žarištu “Teologije Oslobođenja”) imenovano je 50-tak konzervativnh biskupa. U Čileu, Peruu, Kolumbiji, Argentini i diljem Latinske Amerike dešava se isto. Prednost imaju članova Opus Dei. Disidenstki biskupi našli su se pod strašnom presijom. Jedan dio prima tzv “pismo upozorenja”, drugima se zabranjuju putovanja ili ih se “poziva na odgovornost”. I na najnižim nivoima se provodi pročišćenje, “depurifikacija”. Zabranjuju se sumnjivi seminiri, discipliniraju se neka sjemeništa a različite teološke institucije se pokušavaju “preorijentirati” ili se jednostavno zatvaraju. 1984. godina jedna je od ključnih za razumijevanje Ratzingerove uloge. Te godine on s razine prefekta “Kongregacije za nauk vjere” frontalno napada teologe oslobođenja a posebno u Latinskoj Americi. Na udaru se posebno našao brazilski teolog oslobođenja Leonardo Boff, jedna od glavnih figura pokreta narodne crkve. Boff tako 9. svibnja 1985.g. prima iz Vatikana “službenu obavijest” kojom mu se naređuje da isti tren mora pristupiti “pokornoj šutnji” (silentium obsequiosum). Naređenje je poslao kardinal Joseph Ratzinger, prefekt “Congregazione per la Dottrina della Fede” - organa Rimske Kurije koji je prije II Vatikanskog Koncila bio poznat pod nazivom “Sant’Ufizzio” a koji je u prošlosti imao zadaću upravljanja Inkvizicijom (L’Inquisizione Romana). Ratzinger je, uz papu, postao najmoćnija osoba Vatikana. U naređenju na šutnju napisano je kako će šutnja “omogućiti svećeniku Boffi vrijeme za ozbiljno razmišljanje”. Od Boffe se još traži i da se “kompletno suzdrži” od daljnjeg vršenja funkcije izdavača “Revista Eccleastica Brasileira”, najznačajnije brazilske teološke publikacije. Osim toga zabranjuju mu se sve ostale aktivnosti kao pisca i bilo kakvi javni nastupi. Neposredni uzrok uvođenja ovih strogih inkvizicijskih mjera bila je Boffina knjiga “Crkva, karizma i vlast” u kojoj se on usudio žestoko kritizirati ponašanje autoriteta i hijerarhije Katoličke Crkve. Očita namjera Vatikana bila je ušutkati ovog latinoameričkog teologa oslobođenja koji je u očima Vatikana bio opasan pošto su bili uvjereni kako on svojom teologijom podstiće pobunu vjerskog plebsa. A od toga ne postoji ništa opasnije. Ali “pokorna šutnja” koja je nametnuta Boffi izazvala je sasvim obratan efekt u javnosti. Boffa je “zašutio” ali je kompletna javnost gromko progovorla! Iako se Vatikan očito uzdao u izreku Sv Augustina : “Roma locuta, causa finita est !” (“Rim je progovorio, slučaj je zatvoren”) inkvizitorska akcija Rima nije ništa okončala a još manje je “zatvorila”. Zabrane koje su nametnute Boffi imale su svjetski odjek. Otvorile su se rasprave o teologiji oslobođenja i budućnosti kršćanstva koje traju i do danas. Ratzinger se ne obračunava samo s Boffom. Na udar njegovog plamenog kongregacijskog plamenog mača dolaze i Boffin prijatelj Gustavo Gutiérez, a papa Woytila je 1984.g. “a divinis” suspendirao nikaragvanskog svećenika i ministra kulture u sandinističkoj vladi Ernesta Cardenala (kojem će tu suspenziju skinuti tek 2019.g, godinu dana prije njegove smrti, papa Franjo). Kongregacija u Vatikan “na razgovor” zove belgijskog teologa Edwarda Schillebeeckxa i teologa iz Tűbingena Hans Kűnga. Ratzinger se okomio i na etičara s “Američkog Katoličkog Sveučilišta” Charlesa Currana, nadbiskupa Seattlea Raymonda Hunthausena i na deset brazilskih biskupa koji brane Boffu…Mnoge katoličke pa čak i protestantske udruge objavljuju deklaracije podrške Boffi. Radnički sindikati organiziraju demnstracije prosvjedujući zbog ušutkavanja Boffe. Majice, posteri i najrazličitiji rekviziti s likom Boffe preplavili su ulice svjetskih gradova. Biskup Pedro Casaldaliga iz brazilske države Mato Grosso objavljuje poemu “La benedición de San Francisco sobre la fraile Leonardo Boff”. Sam Leonardo Boff se ne pridružuje prosvjedima i pridržava se nametnute šutnje. Švicarski tjednik “Welt-Woche” podsjetio je (uz prosvjed kako je sve to sada “nestalo s vjetrom”) da je papa Ivan XXIII obećao da će dijalog i “duhovno sučeljavanje” zamijeniti ovakav tip osuda i mjera za kojima je sada posegnuo Vatikan. Kardinala Ratzingera je u ljeto 1985.g. na skupu desetak tisuća katolika iz raznih zemalja u Paderhornu (Njemačka) dočekalo neprijateljstvo mladih vjernika koji su nosili transparente protiv zabrane govora i šutnje. Nakon deset mjeseci, pod pristiskom javnosti, Boffi je (29.03.1986.) ukinuta “šutnja”. Tako je pokojni papa emeritus Benedikt XVI na određen način u sebi inkorporirao “dr Jekylla i mr Hydea”, odnosno “Božjeg Rottwilera” i “Mozarta teologije”. Tek nakon njegove smrti, kojom se zatvara jedna specifična etapa kohabitacije dvaju papa, počinje neviđena ofanziva konzervativnog dijela crkvenog establišmenta protiv pape Franje dovodeći u pitanje njegov put obnove. U ovoj etapi papa Argentinac Jorge Bergoglio u teškim uvjetima otvorenih sukoba mora potvrditi put promjena i reformi koje provodi unutar okoštalih crkvenih institucija. Pri tom je svjestan činjenice da su reforme koje je otpočeo tek na pola puta. Benedikt XVI je pazio da svoje teološke i ekleziološke razlike s papom Franjom ne eksponira javno. “Postoji samo jedan Papa i zove se Franjo”, napisao je 2018.g. Ratzinger u pismu koje je objavio nakon izjave njemačkog kardinala Waltera Brandmullera koji je zajednos još tri kardinala (Raymond Burke, Joachim Meisner i Carlo Caffara) predložio da se Jorge Bergoglio proglasi “nesposobnim” za rukovođenje Crkvom. Na taj način je ipak predstavljao branu konzervativnoj ofanzivi. Njegovom smrću ta je brana nestala. Tako se danas nastojanje pape Franje da otvori nove prostore obnove Katoličke Crkve našlo pred velikim izazovima. Papa je počeo ono što je sam nazvao “Sinodski put”. Taj “put” podrazumijeva preispitivanje totaliteta Crkve. To je put produbljenja politike i duha Drugog Vatikanskog Koncila u novim uvjetima iz kojeg bi linearno izvirale temeljne promjene kako s pastoralne tako i s teološke točke gledišta. Zadnji žestoki napad na papu Franju stigao je (u njegovim memoarima) od strane osobnog Ratzingerovog tajnika, njemačkog kardinala Georga Gansweina kojeg je papa Franjo 2020-te godine smjenio s funkcije prefekta Papinske Kuće (Prefettura della Casa Pontificia) zahtijevajući od njega da se, kao njegov osobni tajnik, ograniči samo na brigu o papi emeritusu Benediktu XVI. Ovoj kampanji aktivno su se pridružili američki kardinal Raymond Burke, nijemački kardinal Gerhard Ludwig Muller, španjolski kardinal Antonio María Rouco Varela, bivši apostolski nuncij u SAD Carlo Maria Viganó, stari vojni biskup u SAD nadbiskup Tmothy Broglio (nedavo izabran za predsjednika Episkopske Konferencije SAD). Ova crkvena desnica dobila je punu podršku svjetovne poliičke ultrakonzervativne elite. S duge strane papu Franju podržavaju venezuelanski kardinal Baltazar Porras, honduraski kardinal Oscar Rodríguez Maradiaga, gotovo svi biskupi i katolički lideri zemalja Trećeg Svjeta tako da usprkos svemu papa Franjin “Sinodski Put” jača i to prije svega u bazi ali i putem novih epikospalnih imenovanja.Na taj način Bergoglio očito profilira budući “kolegij kardnala”, odnosno “elektora” ili onih koji će jednom birati njegovog nasljednika. Možda u tom svjetlu treba gledati i na recentno imenovanje Dražena Kutleše zagrebačkim biskupom koadjutorom pošto papa Franjo (koji je došao “s kraja svijeta”) svakako želi osigurati kontinuitet promjena koje je započeo u Crkvi a to može osigurati jedino ukoliko najvažniju ulogu u cenrima crkvene moći budu imali oni koji su spremni slijediti njegov put.. |
Prvi sastanak najviših predstavnika država Amerika ( Sjeverne, Centralne, Karipske i Južne Anerike ) održan je, na inicijativu Billa Clintona, 1994. godine u Miamiju na Floridi. Glavna tema bila je vezana za problem ekonomskog rasta ovog područja odosno za uspostavljanje “Zone Slobodne Trgovine Amerika” ( Área de Libre Comercio de las Americas ). Taj dogovor trebao je stupiti na snagu u siječnju 2005.g. ali se nikada nije uspio postići nužan konsenzus za uspostavljanje te Zone. Drugi skup šefova američkih država održan je 1988.g. u Santiagu de Chile, treči je održan 2001.g. u Quebec City u Kanadi, četvrti 2005.g. u Mar de Plata u Argentini, peti 2009.g. u Puerto Espańa u Trinidad y Tobagou, šesti 2012.g. u Cartgeni u Kolumbiji, sedmi 2015.g. u Ciudd de Panamá u Panami, osmi 2018.g. u Limi u Peruu. Posebni su se Summiti još održali 1986.g u Santa Cruz de la Sierra u Boliviji i 2004.g. u Montereyu, Nuevo Leon u Meksiku. Deveti Summit Amerika održava se ove godine od 6 do10 lipnja u Los Angelesu u Sjedinjenim Američkim Državama pod parolom izgradnje održive, otporne i pravedne budućnosti s posebnim akcentom na civilno društvo i privatni sektor u ovoj velikoj, raznolikoj regiji. Sam po sebi Los Angeles je simbol raznolikosti. To je grad s najvećom hispano-latino zajednicom u SAD. U gradu se govore 224 različita jezika a njegovi stanovnici dolaze iz čak 140 država. Ta najaktivnija luka Zapadne Hemisfere obuhvaća sve Amerike u malome a na samom skupu njih su do sada predstavljali lideri 35 država tog područja. Do ovog Summita. Sjedinjene Američke Države ovaj su put odlučile isključiti tri države. Treba podsjetiti kako bi ovi susreti trebali promovirati međusobnu suradnju svih država regije. Zadati cilj je pospješivanje zajedničkog ekonomskog rasta kao i inkluzivni napredak svih država regije. Narvno da je važan respekt demokracije, temeljnih ljudskih sloboda, dostojanstva rada, slobodnog poduzetništva ali i uvažavanje postojećih razlika među ovim državama. Pozivaju se i predstavnici civilnog društva, domorodačkih zajednica, udruga mladih i poduzetnika jer je promocija međusobnog dijaloga jedan od osnovnih ciljeva ovih Summita kojima uvijek predsjedava domaćin a potpredsjednik im je bivši domaćin. Izuzetno važan cilj je zastupanja interesa svih zemalja Amerika bez bilo čijeg isključivanja. Jasno su detektirani najaktualniji problemi koji bi trebali biti predmet razgovora. To su, pored navedenih, korupcija, energija, čiste tehnologije, zagađenje, komunikacije i jačanje regionalne sigurnosti. Sjedinjene Američke Države objavile su svoju namjeru da na ovaj Summit, kojem su oni domaćini - ne pozovu (“zbog njihove nedemokratske prakse kršenja ljudskih prava”) tri zemlje i to Kubu, Venezuelu i Nikaragvu što je odmah dovelo da negativne reakcije nekih od zemalja regije i do svojevrsnog sukoba prije nego je Summit i počeo sa svojim radom. Tako je meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador (AMLO) 10. svibnja izjavio da “ukoliko se netko isključi, ukoliko se svi ne pozovu, na Summit će doći predstavnici meksičke vlade, ali ja neću doći”. Dodao je kako neće doći izražavajući tako svoj prosvjed pošto bi to trebao biti susret “dijaloga”, “razumijevanja”, “zajedništva” a ne konfrontacija. López Obrador postavlja retoričko pitanje: “Kako se može sazvati Summit Amerika a ne pozvati sve zemlje na njega. Pitam se odakle su oni koji nisu pozvani ? S kojeg kontinenta, iz koje galaksije, s kojeg planeta ?” Osim toga meksički je predsjednik rekao kako je razgovarao s američkim predsjednikom Bidenom i da je kritizirao nastavak američke blokade Kube koji je uveden “dobrim dijelom zbog interesa pojedinih užih grupa u SAD koje iz toga izvlače ekonomsku i političku korist”. Boji se da se i kod ovog rascjepa radi o politikanskim interesima kojima je cilj perpetuiranje programirane ekonomske bijede pojedinih dijelova ove regije. AMLO daje primjer Meskika i kaže: “Naša braća, meksički migranti, pomažu nam s 50 miljardi dolara godišnje. To nema nikakve veze s ideologijom, političkim strankama ili politikom. To je pomoć njihovoj rodbini. Zašto takvu mogućnost onemogućavati kubancima koji žive u USA a imaju rodbinu na Kubi ? Zašto daviti Kubu ? Naravno da meksički predsjednik dobro zna za onu poznatu Nixonovu direktivu da se Čile mora svim sredstvima “ekonomski zadaviti” sve dok čileanski narod ne “počme vrištati”. Ta je “zapovjed” izdana u vrijeme pripremanja vojnog puča u Čileu kada je “demokratska Amerika” uz pomoć profašističkih dijelova (inače poslovično politički neutralne) čileanske vojske u krvi čileankog naroda srušila demokstski izabranu socijalističku vlast Salvadora Allendea 1973.g. Isto tako AMLO je sigurno na umu imao i blokadu Venezuele kao oblika “ekonomskog terorizma” koja je u vremenu pandemije Covida-19 kao direktnu posljedicu imala nevjerojatnu patnju, osiromašenje i ogromno povećanje broja umrlih od posljedica nedostaka hrane i medicinskih potrepština pa je prema podacima “Center for Economic and Policy Research” (CEPR) iz Washingona samo u periodu 2017 - 2020.g. zbog posljedica ekonomske blokade Venezuele umrlo 40 000 njenih građana. Ovu, kao i kubansku blokadu SAD opravdavaju borbom za tobožnju zaštitu demokratskih vrijednosti u svijetu. To bi morali objasniti umrlim venezualcima. Meksički predsjednik smatra kako blokada Kube ima za cilj dovođenje kubanskog naroda do ruba izdržljivosti ne bi li ga tako potakli na pobunu protiv aktualne vlasti. AMLO zaključuje kako se “ponos ovog naroda opire tome već 60 godina”. Po njemu “to je podlo. To je poput nekakve nemoralne pirove pobjede” i ukoliko Joe Biden ne pozove na Summit Kubu, Venezuelu i Nikaragvu meksički predsjednik prosvjedno neće sudjelovati u njegovom radu jer kako kaže: “Ja očekujem da nitko ne isključuje nikoga”. Bolivijski predsjednik Luis Arce je 11. svibnja objavio da ni on neće sudjelovati na Summitu Amerika u Los Angelesu ukoliko SAD isključe tri navedene zemlje. On smatra kako je to protivno temeljnim “principima i vrijednostima Plurinacionalne Države Bolivije ( “Estado Plurinacional de Bolivia”). Ukoliko se te zemlje ne pozovu onda to po njemu više neće biti susret “potpunih Amerika” pa zato zaključuje da ukoliko SAD “ustraju na isključivanju bratskih naroda, ja neću sudjelovati na takvom Summitu”. Predstavnici Hondurasa, Čilea i Argentine potvrdili su svoj dolazak ali uz inzistiranje da se na Summit pozovu “sve zemlje Latinske Amerike”. Predsjednica Hondurasa Xionara Castro tvrdi da: “Ukoliko ne dođu sve nacije to onda neće biti Summit Amerika”. Organizacija CELAC “Comunidad de Estados Latnoamericanos y Caribeńos” kao i CARICOM (“Comunidad del Caribe”) službeno su izrazile svoj prosvjed protiv nepozivanja tri zemlje na Summit podržavajući stav da bi to bila negacija njegove suštine.Možda bi se moglo kazati kako je u pitanju ideološki sukob između “lijevih” i “desnih” vlada - ali nije tako jer je čak i ultradesni brazislki predsjednik Jair Bolsonaro izjavio kako i on “u ovim uvjetima” još uvijek procjenjuje hoće li sudjelovati na Summitu u Los Angelesu . Zaključuje da “to ovisi o puno stvari” U međuvremenu je predsjednik Biden objavio kako SAD “modificiraju svoju politiku prema Kubi”, razmatrajući moguću promjenu odluke o obustavljanju letova za Kubu, suspenziju odluke o ograničenju pošiljki i obnavljanju programa objedinjavanja porodica. Očito je i rat u Ukrajini utjecao na američku vanjsku politiku pa je tako predsjednik Biden najavio i moguću fleksibilizaciji (“u određenoj mjeri”) nekih sankcija uvedenih prema Venezueli. Glasnogovornica Bijele Kuće je 10. svibnja izjavila kako “još uvijek nismo donijeli konačnu odluku tko će biti pozvan i još nismo poslali pozivnice”. Kubanci su izrazili svoje ćuđenje što nisu pozvani na Summit jer je upravo predsjednik Biden (nekadašnji Obamin potpredsjednik) podržavao Obaminu politiku približavanja i otvaranja prema Kubi. S Venezuelom je situacija posebno komplicirana jer su plaćenici iz SAD direktno bili uvućeni u nekoliko pokušaja ubojstva predsjednika Nicolasa Madura kojeg, uostalom, SAD uopće ne priznaju proglašavajući nikada izabranog “uličnog predsjednika” Juana Guaidóa “pravim” venezuelanskim predsjednikom. A Nikaragvu ne treba niti spominjatu. SAD su još 80-tih godina XX stoljeća financirali i obućavali “contrase” u pokušaju oružanog rušenja legalne sandinističke vlasti. Stanje se tu nije puno promjenilo osim što je bračni par Ortega u Nikaragvi zasita krenuo u nerazumne obračune s opozicijom ( pa i u sandinističkim redovima ) Matias Bianchi, direktor organizacije “Asuntos del Sur” i docent na “The University of Arizona” smatra kako je američki pokušaj izbacivanja nekih zemalja sa predstojećeg regionalnog skupua velika “strateška greška” jer to ne doprinosi generiranju “hemisferskog povezivanja”. Po njemu Biden ne shvaća što se sve desilo zadnjih pet godina u regiji. Naime, “različite zemlje regije sada imaju lijeve vlade što drugačije oblikuje ovaj prostor”. Bojkot nekih država samo će ih još više međusobno povezati. Biden zanemaruje i kako je na ovu regiju utjecala pandemija korone ali i rat u Ukrajini. Nužno je više kooperacije među latinskoameričkim državama kako bi se zajedno pokušale suprostaviti svjetskoj ekonomskoj nestabilnosti koja se posebno dramatično prelama u Latinskoj Americi. Po Bianchiju “to su povijesni momenti koji zahtjevaju više susreta, razgovora, veći kapacitet međusobne razmjene i ne smije se izgubiti mogućnost razgovora”. I on se plaši da se, zahvaljujući ovom američkom potezu ,ovo ne pretvori “u raspravu između lijevih i desnih režima” i da se tako praktički ignorira “ono što je zaista važno”. Biden je očito na određen način rastrgan jer se nalazi u procjepu između svog poželjnog imagea regionalnog i svjetskog lidera i onog imagea kojeg diktiraju političke potrebe koje su za internu, američku, unutarnju upotrebu. To ga dovodi u politički shizofrenu poziciju jer jednu sliku želi projektirati “za vani” a drugu “za unutra”. To nužno dovodi do stanja totalne podvojenosti, diskrepancije njegove (političke) osobnosti što je uvijek potencijalno opasno. Zato se i nepozivanje tri “nedemokratske” latinskoameričke države na Summit u Los Angelesu sve više tumači kao čisto politikanstvo koje može upropastiti taj skup zbog njegovog mogućeg bojkota od još nekih država ili lidera regije. Tako je čileanska ministrica vanjskih poslova u nedjelju, 14. svibnja izjavila kako “isključivanje neće pomoći rješavanju problema ljudskih prava” tražeći od SAD da na Summit pozovu Kubu, Venezuelu i Nikaragvu jer je nužan “dijalog koji je iznad razlika”. To je danas posebno važno jer je regija, po njoj, u ovom trenutku “superfragmentirana”, međusobno polarizirana pa je, stoga, posebno važno da pod vodstvom Bidena uspostavi “međusobni razgovor koji je iznad međusobnih razlika”. Naravno da Bidenov stav o “zaštiti demokracije” u regiji kao kriteriju za dobijanje poziva za ovaj Summit mnogi smatraju krajnje cibičnim jer i u ovom trenutku SAD pomažu i financiraju mnoge ultradesničasrke režime ( od Brazila do Kolumbije ) koji dnevno krše osnovna prva pa i oduzimaju živote mnogima ( Dosta je samo spomenuti aferu “Falsos positivos” u Kolumbiji itd ). Ne treba zaboraviti niti izbore u Kolumbiji i Brazlu u kojima su šanse za pobjedu ljevice velike. Upravo je zato Alvaro Verzi Rangel ( “Centro Latinoamericano de An9alisis Estrategico” - CLAE) 25.svibnja napisao kao su u stvari “Sjedinjene Države te koje ne bi trebale biti pozvnane na Summit Amerika” ako bi se konzekventno primjenili Bidenovi krteriji za dobivanje pozivnice. Kada se spominju ljudska prava, slobode i demokracija ne može se zanemariti praksa izvršenih masovnih ratnih zločina diljem svijeta bez ikakvog odgovaranja ili suđenja zbog njih a iza kojih stoje “supersile” - u čemu SAD imaju itekako istaknutu (ne baš pohvalnu) ulogu. Verzi Rangel smatra da SAD ostalima nameću svoje zakone i drže lekcije o slobodi i demkraciji namećući regiji WASP (bijeli, anglosaksonci, protestanti) logiku samo modificirajući Monroovu doktrnu (“Amerika amerikancima”) pakirajući je u novu ambalažu. Sadržaj ostaje isti a on je: Američka dominacija ! Čak je i međusobno ubijanje amerikanaca ( poput strašnog masakra u školi u Teksasu ) potvrda neodržive dekadencije i insuficijencije takvog modela organiziranja društva. Naime amerikanci se međusobno ubijaju vatrenim oružjem 25 puta više nego u drugim razvijenim zemljama ( prema Centru: Brady Campaign to Prevent Gun Violence ). SAD ima više komada oružja nego stanovnika (120.5 komada na 100 stanovnika, više od 390 miljuna prema podacima za 2018.g - “Smakl Arms Survey”). Danas se zna da “Anomaly Six” za potrebe SAD administracije nadgleda miljarde telefona po cijelm svijetu. Istovremeno u SAD izbija afera s nedostatkom mlijeka za bebe po koje Biden u Njemačku šalje vojne transportne avione, i dalje su na snazi Trumpovi okrutni zakoni prema imigrantima koji se ( na meksičkoj granici) zatvaraju u kaveze, odvajaju djeca od majki itd. O financiranju, pomaganju, izvođenju državnih udara i direktnim ili indirektnim vojnim intervencijama i invazijama na području Latinske Amerike iza kojih su stajale SAD može se puno govoriti. Nedavno je bivši francuski ambassador Thierry Burkhard izjavio za New York Times kako su Francuska i SAD zajedno orkestrirale državni udar na Haitiju kada je 2004.g. srušen predsjednik Bertrand Aristide. Ali amerikanci su direktno bili upleteni još i u državne udare u Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Kostariki, Dominikanskoj Republici, Salvadoru, Gvatemali, Nikaragvi, Panami, Paragvaju, Peruu i Urugvaju. Predsjednik Obama nikada nije ispunio svoje obećanje o ukidanje zatvora Guantanamo Bay u kojem se (ali ne samo tamo) bez ikakvog suđenja drže zatvorenici. O strahotama najzvjerskijih mučenja kojima su “legalno” podvrgnuti zatvorenici kojima se najvjerojatnije nikada neće suditi ali koje će tamo (možda) vječno ostati (bili ili ne bili krivi) o čemu dramatično govori dokumentarni film “The Forewer Prsoner” (“Vječni zatvorenik”) iz 2021.g. ( režija: Alex Gibney ) kao i o tome da američki vojnici ne odgovaraju za bilo koji (eventualno počinjen) zločin pred bilo kojim međunarodnim sudom (iuključujući Haški ) također bi mogli puno govoriti. Predsjednik Bush je u srpnju 2002.g. rekao: “Svatko tko služi pod američkom zastavom odgovarati će svojim pretpostavljenima i vojnom zakonu,a ne presudama Međunarodnog kaznenog suda”. Uostalom, da li je itko odgovarao za miljune nevinih ubijenih u Iraku, Libiji, Siriji… ili i dalje važi ona izjava Madeleine Albright kako “se isplatilo” ubiti “pola miljuna” iračke djece ?! Taj broj ubijene djece je vjerojatno pretjeran ali da je bez ikakvog razloga u Iraku ubijeno preko miljun ljudi to je neupitno. Da li će itko makar prijekorno pogledati bivšeg američkog predsjednika Busha “mlađeg” ili bivšeg engleskog predsjednika Blairea zbog toga ? Sumnjam ! Ali zato SAD na Summit Amerika koji će se za koji dan održati u los Angelesu izgleda neće pozvati Kubu, Venezelu i Nikaragve “zbog kršenja demokracije”. Može li uopće postojati išta licemjernije od toga ? |
Dva su liječnika na sudbonosan način obilježila povijest Čilea i suvremene čileanske ljevice. Jedan od njih je bio dr Salvador Allende a drugi je bio manje poznati ali ne i manje važan dr Miguel Enríquez Espinoza. I Allende i Enríquez bili su vođe čileanske ljevice ali njenih različitih političkih krila i koncepcija. Allende je bio najpoznatiji predstavnik Socijalističke Partije Čilea ( Partido Socialista de Chile ), karizmatični simbol i predstavnik struje koja je zagovarala parlamentarni načini dolaska ljevice na vlast. On je postao prvi demokratski izabrani socijalistički predsjednik na latinskoameričkom kontinentu. Bio je predsjednik Čileanske Republike ( i čelnik lijeve koalicione vlade Narodnog Jedinstva - Unidad Popular ) između 3. 11. 1970.g. do 11. 09. 1973.g. kada (inače tradicionalno apolitična čileanska vojska) pod direktnim sponzorstvom i dirigentskom palicom Bijele Kuće i američkog predsjednika Nixona, izvršava vojno-fašistički puč kojeg predvodi general Augusto Pinochet. Tako je silom srušena Allendeova demokratski izabrana vlada. Nakon vojnog udara uslijedio je teror. S druge strane, dr Miguel Enríquez je bio Generalni Sekretar Pokreta Revolucionarne Ljevice - MIR ( Movimiento de Izquierda Revolucionaria ), jedne od najradikalnijih ali zasigurno i najutjecajnijnijih opcija čileanske lijevice. I jedan i drugi postati će žrtve Pinochetove diktature ali i najpoznatiji simboli borbe protiv takve čileanske stvarnosti koja je bila određena dokidanjem demokracije i nasilnog instaliranja kombinacije krvave političke diktature i liberalnog ekonomskog koncepta po receptima Freedmanove “Chicago school of Economics”. Upravo će Enríquez postati trajna inspiracija mladima a posebno studentima u suprostavljanju takvom konceptu društva. Sve je to na spektakularan način kulminiralo lani kada je došlo do izlijevanja masovnog nezadovlsjtva građana na ulicama najvećih čileanskoh gradova što je dovelo do radikalnih promjena čileanske društvene zbilje i ustrojstva zajednice. Ovih se dana navršilo 77 godina od rođenja dr Miguela Enríqueza. Taj liječnik, političar, revolucionar i osnivač MIR-a rođen je 27. ožujka 1944. godine u Talcahuanu, gradu na jugu Čilea. Bio je sin liječnika Edgarda Enríqueza, budućeg rektora Universidad de Concepción i ministra obrazovanja u Allendeovoj vladi. Još za svojih srednješkolskih dana u Concepciónu sprijateljio se i napravio svoje prve političke korake s budućim osnivačima MIR-a Lucianom Cruzom, Marcelom Ferradaom i Bautistom van Schouwenom. Medicinski fakultet upisao je 1961. godine na kojem diplomira s “summa cum laude”. U to vrijeme se priključuje “Federación Juvenil Socialista” ( Federaciji Socijalističke Mladeži ) ali se nakon dvije godine , tragajući za radikalnijim političkim opcijama, sve više udaljava od Socjalističke Partije (PS). Zajedno sa svojim prijateljima pridružuje se Marksističkoj Revoluconarnoj Avangardi (“La Vanguardia Revolucionaria Marxista”). Ta organizacija je u stvari bila konglomerat različitih lijevih struja u rasponu od “Trockističke Sveučilišne Mladeži” pa sve do “promaoista” i “guevarista”. Sve ove revolucionarne struje povezivalo je to to što su dovodile u pitanje svrhovitost daljnjeg insituconalnog djelovanja čileanske ljevice koju su tradicioalno predstavljale “Socijalistička Partija” (PS) i “Komunistička Partija” (PC). Radilo se o vrlo šarolikoj grupi mladih ljudi koji su dolazli iz različitih slojeva čileanskog društva ali koje je povezivala zajednička spremnost da se pređe s teorije na konkretnu, neposrednu političku akciju. Bez obzira na svoje različio podrijetlo svi su oni bili spremni da raskinu s tradicionalnim parlamentarnom, tradicionalnom ljevicom i birokratiziranim sindikalnim sektorom. Na tim se temeljima 15. kolovoza 1965. godine osniva “Pokret Revolucionarne Ljevice “ ( MIR ). Taj se pokret zasnivao na tzv “kreativnom”, “bujnom” marksizmu-lenjinizmu obogačenom iskustvima “uspješnih revolucija” poput vjetnamske i kubanske. Zagovaraju radikalan raskid sa “svim bivšim”. Bezgranično vjeruju u izvornu “moć naroda” i njegovu sposobnost da mijenja društvo mimo “svijeta institucija” pošto one, po njima, samo perpetuiraju stanje “puzajućih društvenih promjena”. Umjesto puzanja oni zagovaraju galop ! U svojoj dvadesetitrećoj godini Mguel Enríquez postaje Generalni Sekretar MIR-a. Na 3. Kongresu MIR-a 1967.g. iznosi tezu o nužnosti transformiranja pokreta u čvrsto organiziranu “revolucionarnu partiju novog tipa”. Odlučno djelovanje MIR-a ostavlja jak dojam na mlade pa se posebno šire među studentiima, radnicima ali i u ruralnim sredinama. Zagovaraju radikalnu, beskompromisnu socijalističku revoluciju koja će odlučno raskinuti s postojećim stanjem. Zboog toga će vrlo brzo dobiti i svog žestokog neprijatelja u demokršćanskoj vladi Eduarda Freia ( 1960 - 1970 ). Za njih “narodna moć” nije samo sredstvo putem kojeg će izvršiti preokret nego je ona ujedno i vrhovni cilj revolucije. Enríquez i njegovi prijatelji su žestoki internacionalisti ali su istovremeno po svom temeljnom uvjerenju “latinoamerikaci” koji stalno ističu Cheovu tezu kako svaki revolucinar mora najprije izvršiti “svoju vlastitu revoluciju” što za njih znači da u njihovom fokusu prije svega mora biti čileanska revolucija koja će imati jak “latino naglasak”. Nakon pobjede Allendea i formiranja koalicione vlade “Narodnog Jedinstva” (Unidad Popular) 1970.g. “Pokret Revolucionarne Ljevice” (MIR), uz svu svoju kritičnost, daje punu podršku tek formiranojj lijevoj vladi zadržavajući svoj značajan utjecaj na one slojeve koji u sebi akumuliraju snažnu društvenu i revolucionarnu snagu. Prije svega se to odnosilo na studente ( koji su njihova najsnažnija komponenta ), zatim radnike, seljake kao i na žitelje onih sredina u kojima je postojala najveća koncentracija nezadovoljstva. Orijentiraju se na organiziranje tzv “frontova masa“ (“Frentes de Masas”) preko koji rezvijaju i promiću svoju politiku. Tako nastaju “Pokret Revolucionarnog Stanovništva” (“Movimiento de Pobladores Revolucionaros - MPR”), “Pokret Revolucionarnih Seljaka” (“Movimiento de Campesinos” - MCR”), “Pokret Revolucionarnih Radnika” (“Frente de Trabajadores Revolucionarios” - FTR) a sredinom 1971.g. osnivaju “Cordones Industriales” (“Industrijske Kordone”) koji postaju možda najznačajnija organizacija koja se pojavila u kontekstu djelovanja ljevice u vrijeme vladavine vlade “Narodnog Jedinstva” u Čileu. Enríquez i MIR kao predstavnici “mlade generacije” ljevice a za razliku od “stare generacije” čileanske tradicionalne ljevice - u potpunosti prihvaćaju nasilje i oslanjanje na narodni spontanitet kao metodu djelovanja. Tako MIR, u trenutku kada u Čileu 1972.g. dolazi do tzv “štrajka gazda” odgovara formiranjem “Komunalnih Komandi” (“Los Comados Comunales”), komunalnog koordiniranja i stvaranjem “komiteta” na terenu kao oblika narode organizaranosti. Cilj im je savez svih ugroženih slojeva (klasa) i direktno sučeljavanje s efektima “štrajka gazda” (“paro patronal”) kojemu je glavni cillj bio paraliziranje kompletnog društva (od transporta pa do distribucije hrane). Zato “Komunalne Komande” preuzimaju na sebe oraniziranje transporta, svih osnovnih dobara a posebno hrane. Za te potrebe osnivaju “Juntas de Abastecimiento y Control de Precios” - JAP (“Vijeća za Opskrbu i Kontrolu Cijena”) što znači da se uvodi “autoadministracija” ili specifičan čileanski oblik samouprave naroda koji sam preuzima opskrbu i kontrolu što se uklapa u širi koncept Allendeovog “čilenskog puta u socjalizam”. Buja narodni spontanitet. Stvaraju se Narodne Skupšine (“Asamblea Popular”), Radničke Koordinacijske Komande (“Comando Coordinador de los Trabajadores”) i drugi oblici samoorganiziranja. Nasuprot njima organiziraju se različiti sektori desnice predvođeni malim i srednjim poduzetnicima pokušavajući općim “štrajkom gazda” ( posebno paraliziranjem transporta ) izazvati kolaps i dezinegraciju društva koja bi izazvala široko nezadovoljstvo, revolt i rušenje Allendeove vlade. MIR odmah reagira. “Cordones Industriales” preuzimaju na sebe organiziranje eksperimentalnog modela grupiranja različitih poduzeća po teritorijalnom principu. U tim poduzećima radnici preuzimaju kontrolu. Cilj je: nastavak proizvodnje, preskakanje svih posrednika između njih i naroda, pružanje efikasnog otpora frontu sabotaže i organiziranje direktne opskrbe naroda. Oni ne čekaju dnošenje nikakvih vladinih zakona nego stupaju u akciju odmah smatrajući da su birokratizirane instituconalne strukture jedan od glavnih problema društva. Zato se više ne uzdaju u institucije nego u samoorganizaciju baze i u direktnu akciju. “Štrajk gazda” propada nakon mjesec dana a MIR, osnažen ovim uspjehom, kreće u drugu fazu svoje borbe koja je za cilj imala prelazak tvornica u društveno vlasništvo (“Área de Propriedad Social” - APS) a zatim i uvođenje svojevrsnog su-upravljanja (“congestión”) u sferu rada. Allendeova vlada zagovarala je kreiranje “nove ekonomije” čiji bi temelj bilo društveno vlasništvo (APS) ali u koegzistenciji s “Mješovitim vlasništvom” (“Área de Propriedad Mixta”) kao i privatnim sektorom. Nije za eksproprijaciju poduzeća u strateškom sektoru nego za nacionalizaciju obeštećenjem, otkupninom ili naknadom. Problem vlade “Narodnog jedinstva” je u tome što su se “Cordones Industriales” uspostavili i širili u srednjim i malim poduzetničkim sredinama (čime je obuhvaćena ogromna većina čileanskih radnika) a to nije postojalo u vladinom programu. Dakle, najborbeniji i najdinamičniji sektori radnika i naroda u Čileu grade konceppt “socialismo desde abayo” - “socjalizma odozdo”, stimulirajući i stvarajući pri tom najrazličitije forme “narodne vlasti”. Tradicionalni radnički pokret oličen u “Jedinstvenoj Radničkoj Centrali” (“Central Única de Trabahadores”) se pokazao sterilnim, nesposobnim i nekorespodentnim dramatičnom povijesnom momentu kojeg je u tom trenutku živio Čile. Nasuprot njima stajali su fleksibln oblici samoorganiziranja i novi lijevi pokreti i organizacije koje je karaterizirala mladost i beskompromisnost njenih članova koji se organiziraju kako po teritorijalnim tako i po proizvodnim i po profesionalnim principima. “Revoluconarni” i “reformistički” dio čileanske ljevice tu su se razišli ali nikada nisu prestali biti na istoj strani u sukobu s desnicom. “Revolucionare” čini konglomerat organizacija od MIR-a pa sve do “Čileanske Kršćanske Ljevice” (“Izquierda Cristiana de Chile”) čiji je slogan “Avanzar sin Transar” (“Naprijed bez kopromisa”) a u jezgri “reformista” su socijalisti i komunisti čija je parola “Consolidar para Avanzar” (“Konslidirani Naprijed”) a koji se zalažu za etapno ostvarivanje revolucije. Usprkos svemu svi oni kao i “cordonesi” nikada nisu prestali podržavati Allendeovu vladu. Par dana prije nego što je čileanska vojska na čelu s Pinochetom izvršila državni udar “cordonesi” šalju Salvadoru Allendeu “Otvoreno pismo” u kojem mu kažu: “Upozoravamo te druže (…) da češ biti odgovoran za uvođenje zemlje, ne u građanski rat jer je on već u punom zamahu, nego u planirani hladnokrvni masakr nad najsvjesnijom i najorganiziranijom latinskoameričkom radničkom klasom.” Kada 11.09.1973.g. dolazi do profašističkog državnog udara Miguel Enríquez nudi Allendeu da ga njegovi borci izvedu iz predsjedničke palače Moncade “na sigurno” ali Allende je već odlučio da se žrtvuje pa Enríquezu samo šalje kratku poruku; “Sada je red na tebe Miguel !” Ostalo je poznato. Dolazi do strašnog, krvavog obračuna desnice s čileanskom ljevicom i mnogi njeni pripadnici su ubijeni ili odlaze u egzil. Enríquez šalje poruku svojim članovima: “El MIR no se asila” (“Za MIR nema bijega”) jer za njega je odlazak u egzil značio dezertiranje a “Strah od represije ne može to opravdati. Povjesno dezerterstvo bilo bi osuđeno zauvijek”, zaključuje on. Miguel Enríquez ubijen je nakon godinu dana, 5. listopada 1974.g. s deset metaka i oružjem u rukama nakon dvosatnog otpora kojeg je pružao zajedno sa svojim drugovima braneći se u kući u kvartu San Miguel, Calle Santa Fe 725 u južnom dijelu Santiago de Chilea nakon akcije Pinochetove tajne policije DINA (“Dirección de Inteligencia Nacional”). Njegovo skrovište i kompletnu mrežu MIR-a izdala je, nakon brutalnog mučenja, čelnica MIR-a u Concepciónu Marcie Merina (“Flaca Alejandra”) . U istoj akciji tajne policije u kojoj je ubijen Genarlni Sekretar MIR-a teško je ranjena i uhapšena Carmen Castillo koja je u tom trenutku bila u 8. mjesecu trudnoće s Enríquezom. Nakon mučenja u zatvoru dijete dmah nakon poroda umire a Carmen, inače poznata književnica i sineastkinja, uspijeva dobiti azil u Francuskoj. Ona se 1994.g. vratila u Čile gdje snima mitski dokumentarni film o fenomenu izdaje u kojem “krtica” Marcie Merina javno moli oprost i priča svu tragediju koju je i ona, na svoj način, proživjela ali i epsku veličinu jedne generacije čileanske mladosti koja je na sudbonosan način odredila budućnost svoje zemlje koju Čile baš ovih dana proživljava na ulicama svojih najvećih gradova. Film se zove “La Flaca Alejandra” (“Vitka Alejandra”). |
Venezuela je zemlja koja je danas interesantna iz više razloga, ali je možda najzanimljivija kao drastičan primjer manifestacije gadljivog licemjerja tzv “demokratskog svijeta” i sramnog zatvaranja očiju Europske Unije pred onim što se već dugo vremena radi toj zemlji. Nije bogzna kakva novost da Sjedinjene Američke Države iz nekog samo njima “logičnog razloga” polažu pravo na područje kompletne Latinske Amerike kao tobože njihovog, kako oni to vole kazati, “stražnjeg dvorišta” pa su tako bezbroj puta do sada vojno, ekonomski, politički, intervencionistiški, pučistički, izolacionistički itd načina intervenirali u Latinskoj Americi. Tako su, recimo, “bez da trepnu okom” u 19. stoljeću oružjem prisvojili preko 50% meksičkog teritorija. Zadnji predsjednički izbori u Venezueli održani su 20.05.2018. godine. Na njima je pobijedio Nicolás Maduro ( čelnik PSUV - Partido Socialista Unido de Venezuela ) koji tu funkciju obnaša još od 2013.g. nakon smrti Huga Cháveza. Venezuelanske izbore 2018. godine nadziralo je više od 200 međunarodnih promatrača od kojih su preko 50% bili članovi Vijeća Izbornih Eksperata Latinske Amerike, tijela koje formalno surađuje s Organizacijom Američkih Država ( OEA ) koja okuplja 35 država ( 33 latinoameričke države, SAD i Kanadu ). Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Luis Zapatero i bivši ekvadorski predsjednik Rafael Correa. Posebno je zanimljivo da je Organizacija Ujedinjenih Naroda odbila poziv Madura da pošalje svoje promatrače jer je radije poslušala sugestiju Madurove opozicije da ne dolaze “jer će izbori biti ukradeni” . Madurov protukandidat Henri Falcon uzalud ih je molio da pošalju promatrače. Zaista znimljiva logika Ujedinjenih Naroda. Osim promatrača iz Latinske Amerike izbore su nadgledali i promatrači iz Azije, Afrike, Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Velike Britanije, Rusije, Kine i SAD. Na izbore je izišlo 46% građana ( što je iinače iznad latinskoameričkog prosjeka ). Nicolás Maduro dobiva 67% glasova i Međunarodna komisija te izbore proglašava regularnim ali opozicija ( koja bojkotira izbore ) tvrdi kako su izbori ukradeni u čemu dobivaju punu podršku SAD. U siječnju 1919. godine Organizacija Američkih Država večinom od 19 država članica ( od ukupno njih 35 ) proglašava izbore neregularnim i priznaje samoproglašenog predsjednika Venezuele ( tzv “ulični predsjednik” ) Juana Guaidóa “privremenim predsjednikom” u čemu im se pridružuje većina zemalja Europske Unije . SAD odmah uvode teške ekonomske sankcije, izolaciju, zapljenu venezuelanske imovine i zamrzavanje venezuekanskih financijskih sredstava u SAD, provodi politiku stalnih prijetnji vojnom intervencijom a Britanska Središnja Banka odbija Venezueli ustupiti njene zlatne reserve vrijedne 1.2 miljarde dolara. Sve to prof Francisco Dominguez ( nače jedan od engleskih promatrača na tim izborima ) sa Sveučilišta Middlesex u Londonu sve to smatra flagrantnim primjerom kršenja međunarodnog prava i Povelje UN kao i Povelje Organizacije Američkih Država. Te mjere imaju za cilj izazivanja paralize venezuelanskog društva. One zaista i dovode do tragičnih posljedica i smrti desetina tisuća ljudi u Venezueli zbog nedostatka ljekova, medicinske opreme itd a posebno u uvjetima pandemije COVIDA-19. Licemjerno lice svijeta i Eurpe niti se malo nije zacrvenilo zbog toga jer je “crve politička boja” onaj glavni razlog ovako brutalne reakcije “demokratskog svijeta” prema Venezueli. Kao što je Nixon nakon dolaska Allendea na vlast kazao kako će izazvati da čileanska ekonomija “vrišti” i da će čileanski narod patiti do krajnjih granica izdržljivosti sve dok se ne pobuni protiv demokratski izabrane socijalističke vlasti koja je pobijedila u Čileu tako će slijed događaja u Venezueli pokazati kako su metode pritiska i izazivanje krize i pada onih vlada koje nisu “po guštu SAD” samo postati još okrutnije i intezivnije. UVERTIRA Venezuela je postala žrtva kombiniranih prisilnh jednostranih “kaznenih mjera” Amerike još za vrjeme predsjednika Baraka Obame kojeg smo često spremni nekritički promatrati u puno boljem svjetlu nego što je on zaista bio. Tako je na Obaminu inicijativu američki Kongres u prosincu 2014.g. izglasao Zakon 113-278 ( cinično nazvan: “Javni zakon o obrani ljudskih prava i civilnog društva u Venezueli”). Taj “eksperimentalni zakon” će postati arhetip svih kasnijih uvedenih američkih sankcija, blokada itd Venezuele. On je omogučio blokadu vanjske trgovine Venezuele ( prije svega naftom ), blokadu i “zaleđivanje” svih venezuelanskih bankovnih računa i imovine po svijetu, totalnu blokadu i izolaciju kopletne zemlje i njenog naroda itd. Naravno, sve u ime svetog interesa demokratizacije venezuelanskog društva što su građani Venezuele bukvalno trebali platiti vlastitim životima. Već u ožujku 2015.g. Obama donosi neuobičajenu Izvršnu odredbu 13692 ( Zakona 113-278 ) u kojoj konstatira kako je Venezuela “izvanredna prijetnja za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država” ! Razuman svjet se smijao ovoj formulaciji najmoćnje svjetske sile kojom su se pokušale opravdati drakonske mjere koje će nakon toga uslijediti prema toj zemlji. Ali to više nije bilo smiješno nego tragično. Thomas Sparrow, zaprepašteni dopisnik BBC iz Wasingotona, konstatira da je Obama ovim potezom de facto proglasio “izvanredno stanje” u SAD što mu implicite daje pravnu podlogu za uvođenje izvanrednih predsjedničkih ovlasti jer, eto, “moćna” Venezuela prijeti Americi !? U ožujku 2016.g. američka vlada obnavlja Odredbu 1369 a blokada venezuelanske imovine postaje praksa u svim američkim savezničko-ovisnim državama dljem svijeta pa tako njemačka Commerzbank prva blokira račune venezuelanskih banaka i državne naftne kompanije PDVSA opstruirajći financijski kapacitet Venezuele. Europska Unija sluganski sljedi Američkog diva u čemu Hrvatska niti malo ne zaostaje pa tako venezuelanac Ricardo Luque ( bivši pjevač grupe “Cubismo” i naturalizirani Hrvat ) izjavljuje: “Kao hrvatski državljanin sram me što je hrvatska vlada priznala Juana Guaidóa i čak glasala protiv osude američkih sankcija koje uzrokuju velike patnje i smrt”. Slijede radikalna blokada, sankcje i “davljenje Venezuele” izvana koji se svakim danom sve se više radikaliziraju. Blokada i sankcije Venezuele “koštale” su Venezuelu, prema procjeni prof. Atilia A. Boróna sa Sveučilišta Harvard ( svibanj 2020.g.) 69 000 života zbog nemogućnosti uvoza ljekova poput inzulina i malarije ( što je još 2018.g. na sjednici UN Savjeza za ljudska prava u Ženevi proglašeno “zločinom protiv čovječnosti” ). Tako je samo 2017.g. “zamrznuto” 300 000 doza inzulina i blokirana je kupnja Primaquina, lijeka protiv malarije. Slijedeće 2018.g. blokiran je pokušaj Venezuele da kupi ljekove u vrijednosti od 39 miljuna dolara. Blokirano je uplačivanje 5 miljuna dolara za liječenje venezuelanskih pacijenata u Italiji ( transplantacija koštane srži ) itd. Michelle Bachelet ( Povjerenica UN za ljudska prava ) u svom Izvještaju iz veljače 2020.g. konstatira da zbog blokade i nametnutih sankcija postoji “nedostatak između 60% i 100% osnovnih ljekova u četiri največa grada Venezuele uključujući Caracas”. Zbog blokade jedan od svaka tri stanovnika Venezuele pati od pothranjenosti a 30 miljuna građana ostalo je bez radnog mjesta. Ali John Bolton, američki savjetnik za vanjsku politiku u studenom 2018.g. Venezuelu proglašava dijelom “trojke tiranije” ( uz Kubu i Nikaragvu ) zbog čega očito treba kazniti kompletan venezuelanski narod. Prisjetmo se samo što se sve desilo u Iraku i s koliko je laži bilo zasuto svjetsko javno mnijenje ne bi li se opravdala katastrofalna vojna intervencija Amerike i njenih “saveznika” u Iraku. Danas dobro znamo s koliko je stotina tisuća nevinih života plačena ta prisilna demokratizacija na vrhovima bajoneta -“a la Americana”. Irak je na kraju ostavljen u krvi, kaosu i socijalnom rastrojstvu a Svijetu je podarena pojava Islamske Države. Kompletan Bliski Istok je zapalje. Ratovi i sukobi bukte preko Afganistana, Egipta, Sirije, Libije pa do Jordana . A zauzvrat dobili smo valove izbjeglica, prognanika i sve ono što ide uz to - poput rastučeg terorizma. Latinska Amerika i Venezuela samo su mali dio tog strašnog mozaika igre velikih. ELLIOT ABRAMS Onog trenutka kada je Elliott Abrams postavljen za osobu zaduženu za koordiniranje “američkih napora za uspostavu demokracije u Venezueli” boljim poznavateljima “lka i djela” tog čovjeka sve je postalo jasno i znalo se što čeka Venezuelu. Radi se o 72-godišnjem bivšem pomočniku Državnog tajnika u vrijeme administracije predsjednika Ronalda Reagana. Za njega sam prvi put čuo boraveći početkom osamdesetih godina u Centralnoj Americi upravo u vrijeme trajanja građanskih ratova na tom području i Abramsovog “šerifovanja” na tim prostorima. Dugo bi se dalo o njemu pričati ali je u vrijeme njegovog intezivnog političkog djelovanja u Latnskoj Americi on predstavljao inkaranciju Reaganove radikalne imperijalne politike. Kao izraziti politički jastreb bio je žestoki promotor, sponzor i pokrovitelj latinskoameričkih desničarskih diktatoria. Istovremeno je bio tutor i pokrovitelj najrazličitijim vrstama kontrarevolucionarnih desničarskih plačenika, avanturista, idealista, profašista i paravojski, “Escuadrones de la Muerte” i sličnih. Abrams je djelovao posebno intezivno na području Salvadora, Nikaragve, Gvatemale i Paname. On je za vrijeme Reagan-Kissingerove vlasti bio glavni inženjer američke politike na području kompletne Srednje Amerike ali i Latinske Amerike uopće. Bio je uvučen u financiranje i trening “contrasa” u Nikaragvi kojima je osnovni cilj bio rušenje sandinističke vlasti. “Contrasi” (od “contrarevolucionarios” ) su odgovorni za strašne zločine, nestanke, ubojstva i torturu bezbrojnih civila i socijalnih lidera. Kasnije će ga ( 1991.g. ) senatski odbor optužiti za prikrivanje podataka o pokolju ( mučenja, silovanja žena i djevojčica, vješanja, klanja, kidanja glava, komadanja) oko 800-1000 salvadorskih seljaka u Mozoteu a kojeg je izvršio bataljon salvadorske vojske Atlácatl kojeg su formirale, trenirale i naoružale SAD. Taj se bataljon formirao s zadatkom borbe protiv FMLN - Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional ali je počeo terorizirati koga je god htio. Zločin u Mazoteu se desio 11. prosinca 1981.g. a Abrams je pred senatskim odborom tvrdio da su informacije o počinjenom masakru “nepouzdane”. UN osnivaju Komisiju za istinu koja 1992.g. eshumira većinu žrtava tog pokolja kojeg je izvršio bataljon Atlácatl a 1993.g. utvrđuje 22 000 zločina koji su izvršeni tjekom dvanaestgodišnjeg rata u Salvadoru. Čak njih 85% izvršila je desničarska paravojska koju je Reaganova administracija tada preko Abramsa podržavala i sponzorirala. Ti zločini su gotovo u cjelosti ( u 95% slučajeva ) bili izvršeni po direktnom “naređenju funkcionera koje je Abrams podržavao”. Abrams će svejedno izjaviti kako je Amerika u Salvadoru u to vrjeme postigla “fantastična postignuća” odnosno “nevjerojatne uspjehe”. Godine 2012.g. tadašnji salvadorski predsjednik Mauricio Funes priznaje taj masakr i moli oprost od rodbine žrtava. Za konzervativni “Policy Review” Abrams je 1989.g. izjavio kako je direktno “upravljao” contrasima. Sve to on naziva “promocijom demokracije”. Kasnije će bitu umješan u “Iran-Gate” ( ilegalnu prodaju oružja Iranu ) zbog čega će biti osuđen na “drakonsku kaznu” od 50 dolara globe i 100 sati društveno korisnog rada, zatim u skandal “La Empresa” vezan za “poslove” s narko kartelom u Medellínu, suradnju s Escobarom i prodajom droge u Los Anegelesu radi punjenja fondova za financiranje “contrasa” u Latinskoj Americi. U sve je bio uvučen i tadašnji predsjednik Paname general Noriega. Abrams podržava gvatemalskog diktatora Efraína Ríos Montta kojem prodaje oružje i preko Costa Rice financira kontrarevoluconare. H.W.Bush poništava sudsku presudu Abramsu i uključuje ga u realizaciju katastrofalne invazije na Irak a kasnije upravo Abrams organizira neuspjeli puč na Huga Cháveza samo 47 dana nakon njegovog dolaska na vlast. Sada je upravo on glavni Trumpov čovjek za Latinsku Ameriku. U nedjelju 3. svibnja ove godine još jednom je propao pučistički pokušaj svrgavanja venezuelanskog pedsjednika Nicolása Madura. Operación Gedeón je doživjela slom a Elliott Abrams samo pet dana kasnije poziva upomoć upravo Madurovu bolivarijansku vojsku koja je slomila taj pokušaj puča, tražeći njihovu ( “nužnu” ) suradnju u “demokratskoj tranzicji” Venezuele. Očito pokušajima nasilnog rušenja Madura još nije došao kraj. Živahan čovjek taj Elliott Abrams ! OPERACIÓN GEDEÓN Još 30. travnja 2019.g. samoproglašeni ( ulični ) “predsjednik” Venezuele Juan Guaidó pokrenuo je “Operación Libertad” ili kako je to sam rekao “posljednju fazu” rušenja predsjednika Nicolása Madura . Po tko zna koji put tvrdio je kako ima podršku vojske iako će upravo ona i tada sprječiti taj njegov pokušaj. Mike Pompeo je tog dana objavio kako Maduro već odlazi prema aerodromu na kojem ga čeka avion s kojim želi pobjeći na Kubu. Guaidó je dobio ekspresnu podršku brazilskog profašističkog predsjednika Jaira Bolsonara i, naravno, Trumpa. Takvi pokušaji postaju stalni politički dekor Venezuele od kada se Guaidó bukvalno nasred ulice samoproglasio predsjednikom države. Pritisci, blokade, sankcije, opstrukcije funkcioniranja javnih servisa, sabotaže koje izazivaju nestanak električne energije i dostave vode, opskrbe hranom itd postali su venezuelanska konstanta tako da odluka Trumpa da ucjeni glavu Madura na 15 miljuna dolara kao i slanje moćne IV flote u pomorsku blokadu Venezuele zbog tobožnjeg “narcotrafica” nikoga živog nije iznenadila. Inače, prema podacima američke policijsko-obavještajne agencije DEA ( The Drug Enforcement Administration ) 80% droge stiže u SAD Pacifikom a ne Karipskim morem kojeg je Trump blokirao. Osim toga, prema podacima same DEA, upravo iz Kolumbije ( Trumpove glavne saveznice u toj sferi ) stiže čak 90% kokaina koj se plasira na američko crno tržište. Od preostalih 10% kokaina koji stiže u SAD s tog područja 6% je peruanskog a 4% nepoznatog podrjetla. Venezuele tu nigdje nema iako je upravo optužba za narkotrgovinu bila osnova da William Barr u ime SAD, u stilu Divljeg Zapada, raspiše pravu pravcatu potjernicu za Madurom što je bio poziv najrazličitijim “Bounty Hanters”- ima da, kao u nekom lošem westernu, krenu u lov na njegovu ucjenjenu glavu. U nedjelju, 3. svibnja o.g. samoproglašena “Coalición Activa de la Reserva Internacional Venezolana” ( u stvari grupa unajmljenih plačenika ) otpočela je “Operaciju Gedeon”. Radilo se o pokušaju invazije Venezuele morskim putem s ciljem rušenja legalne vlasti u Venezueli. Cilj je bio hapšenje i deportacija ili ubojstvo Niclása Madura. Pripreme su počele još u rujnu 2019.g u Kolumbiji kada se sastala grupa venezuelanskh opozicijskih političara s 43 godišnjim plačenikom i bivšim američkim specijalacem ( “zelena beretka” ) Jordanom Gourdeauom inače vlasnikom firme “Silvercorp” koja pruža usluge “zaštite” u preko 50 zemalja svijeta. Sam Guourdeau bio je dio tjelesne zaštite predsjednika Dnalda Trumpa. On je još u veljači 2019.g. radio za Guaidóa osiguravajući koncert “Venezuela Aid Live” kojeg je na kolumbijsko-venezuelanskoj granici održan kao predigra rušenja Madura i dovođenja Juanu Guaidóu na vlast. U tom trenutku planiraju uvježbavanje oko 800 ljudi u kolumbijskim vojnim kampovima na granici Venezuelom koji su trebali na čelu s bivšim generalom Cliverom Alcalom usiljenim maršom sa sjevera “jurišati” na Caracas buneći usput narod i “dižući revoluciju” . Prvi udar trebao se izvršiti pomorskom invazijom gliserima na grad Macuto u La Guairi. U međuvremenu je ex-general Alcalá uhapšen zbog narkotrafika. The Washington Post objavljuje kako je Gourdeaua odabrao sam Juan Guaidó smatrajući kako on treba voditi tzv Tajni Komitet. Oni donose dokument u kojem ističu da im je cilj “maknuti Madura” i smijeniti “aktualni režim i instalirati priznatog predsjednika Venezuele Juana Guaidóa”. Još u studenom 2019.g. u Kolumbiji se sastaje veća grupa venezuelanskih opozicionara s šefovima akcije koju krste imenom “Operación Gideón”. Već tada među njih su se infiltrirali Madurovi agenti. Kada se plačenici pokušavaju iskrcati u Macutu cijela akcija se raspada. Osam je plačenika ubijena odmah a ostali su uhvaćeni ( a među njima i dva američka specijalca, kasnije i nećak generala Alcale i drugi ). Sve to neodoljivo podsjeća na propali Kennedijev pokušaj invazije Kube u “Zaljevi svinja” ( “Playa Girón”) u travnju 1961. godine. Do 8 svibnja uhvaćeno je 25 plačenika. Do danas preko 50. Uslijedila su njihova javna svjedočenja o ciju akcije (hvatanje ili ubojstvo Madura ). Po prvi put u 40 godina u hvatanje pučista uključilo se i osam ruskih specijalaca. Razotkriva se uloga koju su imali samoproglašeni predsjednik Guaidó, DEA, narkokrugovi, kolumbijska desničarska paravosjka i kolumbjski ultradesni predsjednik Ivánom Duque ali i SAD. Posebno je u javnosti odjeknula objava Ugovora “o izvršenju vojne skcije” kojeg su potpisali Juan Guaidó, J.J.Rendón ( Guaidóv suradnik ali i savjetnik nekoliko kolumbijskih predsjednika), Sergio Vergara ( Guaidóv suradnik )i Jordan Goudreau ( glavni izvršitelj ). Ugovor je objavila desničarska aktivistica Patricia Poleo jer je došlo do međusobnih optužbi i napada na Guaidóa da je “zakazao”. Guaidó sve to negira i 11. svibnja je “smjenjuje” Rendóna i Vergaru “zbog njihove uloge” u puču. Ali vođa plačenika Antono Sequea Torres 12. svibnja javno svjedoči o planovima operacije koji su dogovarani upravo s Guaidóom, predsjednikom Kolumbije Duqueom i Jordanom Goedrauom i s DEA tvrdeći da je Trumpova vlada bila upoznata sa svime i da su se Guaidó i Duque s njim o svemu dogovarali u samoj Bijeloj Kući. Posebnu ulogu u svemu je imao Iván Simonovis, Guaudóv glavni obavještajac i jedan od šefova cijele operacije. Tužilaštvo Venezuele zbog svega je optužilo Guaidóa za pokušaj državog udara i za financiranje propalog puča zapljenjenim vezuelanskim novcem. U američkom Kongresu je predsjednik Odbora za vanjsku politiku Elliot Engel postavio pitanju Mikeu Pompeu da odgovori je li Trumpova vlada umješana u Operación Gedeón ali odgovora još nema. Ostaje činjenica da je Trump Madurovu Venezuelu proglasio “velikom opasnošću” po američku sigurnost iako je Venezuela 2019.g. u oružje uložila samo 62,7 miljuna dolara a SAD nevjerojatnih 732 miljarde dolara. Zar je zaista moguće da se “američki slon” toliko boji malog “venezuelanskog miša” !? |
Latinska Amerika je zbog opće situacije i povijesnih okolnosti bila puno trusnije područje od Amerike ili Europe. Početak šesdesetih godina bio je pod snažnim pečatom tek izvršene politički i društveno trusnije kubanske revolucije. Fidel Castro i Che Guevara postaju ne samo latinoameričke nego i unverzalne revolucionarne ikone. Nakon kubanskog revolucionarnog iskustva sve više jačaju najrazličitiji oblici oružanog radikalizma. U samoj Latinskoj Americi jačaju antiameričke i antiimperjalističke tendencije koje se reflektiraju na mlade koji doživljavaju svojevrstan udar na svoje dotadašnje razmišljanje. Dolazi do pojave jednog oblika romantičnog “revolucionarnog optimizma” i porasta nada u moguću brzu pobjedu socijalizma u Latinskoj Americi. Castro drži svoje čuvene beskrajne govore na “Plaza de la Revolución” u Havani koji se snimaju na 8-milimetarskim filmskim trakama i poslije reemitiraju po fakultetima diljem Meksika sa čijih obala je Castrova mala revolucionarna družina i krenula u svoju revoluconarnu avanturu svojim legendarnim brodićem “Granma”. Castro u jednom od tih svojih govora kaže kako je “kubanska demokracija” koju je donijela revolucija jedina “prava demokracija” jer ta “demokracija daje pušku radnicima, daje pušku seljacima, daje pušku ženama, daje pušku studentima a to samo može napraviti jedna istinski demokratska vlada” jer ona naoružava narod. To je bila logika ondašnje Castrove “političke pedagogije” koja se svodi na politiku “direktne akcije” naroda i lomljenja kičme starog sustava a ne puke teorije. To je bila politika nužnosti radikalnog raskida, slamanja glavnih karika lanca kojim su privilegirani slojevi desetljećima davili kubanski narod. Mladi šesdesetih godna na ovom području polako postaju dio jednog, kao što to kaže novinar meksičkog dnevnika “La Jornada” Gilberto López y Rivas, “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene koje su dugo godina fermentirale da bi iznenada, bez velikih najava i bez velikog planiranja, spontano izbile. Ti slojevi mladih nisu dolazili iz svijeta institucionaliziranih formi društva kojem pripadaju oni koji su jedino bili spremni na odgađanje rješavanja krize i koji nikada nisu nudili konstruktivna rješenja nego su samo pokušavali održati status quo. CIA I MEKSIKO Ali nije Tlatelolco bio jedini krvavi obračun sa studentima. Festival Avándaro održati će se 11-12. 09. 1971.g., svega par mjeseci nakon “Masacre del Jueves de Corpus Christi” ili “El Halconazo” koji se dogodio 10. lipnja 1971.g. kada je ubijeno 120 studenata a stotine njih bilo ranjeno, tu se radilo o mirnim prosvjedima studenata koji su samo tražili veće slobode i demokratizaciju procesa donošenja nastavnih planova i programa ( ah ta “kurikularna reforma” ! ). To je bilo vrijeme tzv. “prljavog rata” ( “guerra sucia” ) kojeg meksička vlada vodi protiv svih opozicionih pokreta ( taj će se rat voditi sve do kasnih odamdesetih godina ). Ovaj masakr je izvršila paramilitarna skupina “Los Halcones” (“Jastrebovi”) koju osniva i koja je pod direktnom kontrolom same vlasti. Tu paramilitarnu skupinu predvodi i uvježbava pukovnik Manuel Díaz Escobar. Ranjeni demonstranti ubijani su čak i u bolnicama a najmlađa žrtva imala je svega 14 godina. To je bio političko-društveni okvir i ambijent epohe kraja šesdesetih i početka sedamdesetih godina u Meksiku. Tada se svako, pa i najmirnije, protivljenje vlasti karakterizira kao subverzivna akcija. “Los Halconesi” su samo bili krvavi glasnici vladine poruke da je ona spremna svim sredstvima skršiti pa i najmanji pokušaj opozicione socijalne mobilizacije. Kao odgovor na takvu politiku vlast je dobila oružanu gerilu u Meksiku ( o kojoj se kod nas ne zna gotovo ništa ). S meksičkom gerilom počinju oružani sukobi vojske, snaga DSF-a (“Dirección Federal de Seguridad” - “Federalne Sigurnosne Direkcije” ) ali i paramilitarne provladine skupine “Los Blancos”. Ta se strategija primjenjuju u dekadi sedamdesetih pa sve do kraja prve polovije osamdesetih godina. Prema nedavno deklasificiranim dokumentima CIA je imala ključan utjecaj na predsjednika Meksika Luisa Echeverríu kod donošenja odluka o brutalnom obraćunu s mladima na Tjelovo 1971.g.. Oni su uvjerili Echeverríu da su studentski nemiri dio komunističke zavjere. Tako je akademik Sergio Aguayo Quezada s Colegio de México nedavno iznio podatke o tome kako je CIA imala ključnu ulogu i kod krvoprolića na trgu Tlatelolcu 1968.g. jer je tadašnji meksički predsjednik Gustavo Díaz Ordaz primao plaću od CIA-e. Kate Doyle, direktorica za analizu politike USA u Latinskoj Americi pri Arhivi Nacionalne Sigurnosti piše : “CIA je bila potpuno uvjerena da je studentski pokret imao pomoć i inspiraciju ne samo u Kubi nego i od Sovjetskog Saveza” a osim toga Díaz Ordaz je imao “osobnu ideološku paranoju” jer su ga CIA, vojska i njegove sigurnosne službe kljukale friziranim “podacima”. Sve analize koje mu je davala CIA još su nedostupne jer su pod zaštitom. Danas se zna da su dva meksička predsjednika: Gustavo Díaz Ordaz i Luis Echeverría bili direktno na plači CIA-e ( a upravo njihova vlast izvršava dva najveća masakra studenata u svijetu ). Pored njih CIA je regrutirala još 12 agenata iz najviših krugova meksičke vlasti. Tu akciju CIA je nazvala “Litempo”. Oba meksička predsjednika kao američke plačenike “zaposlio” je direktno Winston Scott, šef Državnog ureda CIA-e u Meksiku. Prema Kate Doyle CIA je uspjela oko meksičkih predsjednika “kreirati jedan zatvoreni krug mišljenja koji im nije puno pomogao da realno shvate što se tada zbilja dešavalo u Meksiku”. Akademik Aguayo smatra kako je CIA posebno kod predsjednika Díaza “još više jačala ( već postojeću ) paranoičnu viziju” kako je studentski pokret “bio samo dio zavjere međunarodnog komunizma” zaključujući kako se ni nakon 50 godina od ovih tragičnih događaja nije pronašao niti jedan jedini dokaz o bilo kakvom utjecaju Kube ili tadašnjeg SSSR-a na studentski pokret u Meksiku. A meksička vlada je pored toga još i pod sigurnosnom presijom, podgrijavanom od strane CIA-e, zbog potrebe mirnog održavanja Olimpijskih igara 1968.g. i “Mundijala” 1970.g. u Meksiku. Zbog straha od mogućih prosvjeda meksička vlada je,nažalost, zaključila kako je upravo brutalna sila jedino efikasno sredstvo preveniranja mogućih nereda pa onda nije ni čudno što sve to na kraju zavržava s tragičnim masakrom ali i nastavljanjem takve represivne politike. AVÁNDARO FESTIVAL I “AVÁNDARAZO” “Circuito Avándaro” je bila poznata automobilska utrka koja je 1969.g. bila otkazana zbog fatalne nesreće vozača Moisésa Solane. Braća Eduardo i Alfonso López Negrete bili su vlasnici terena na kojem se ta automobilska utka održavala su u suradnji s kompanijom “Promotora Go”, s Luisom de Llano Macedom ( producentom emisije “La onda de Woodstock” ( “Val s Woodstocka” ) s “Telesistema Mexicano” ( danas “Televisa” ) zajedno s Armandom Molina Solisom iz grupe “La Máquina del Sonido” i Waldom Tena iz grupe “Rebedes del Rock” sklopili ugovor s grupom “La Revolución de Zapata” i s još 12 meksičkih rock grupa o održavanja kombinacije rock festivala i automobilske trke. Taj se spektakl zato naziva “El Festival Rock y Ruedas de Avándaro” ( “Avándaro Festival Rocka i Kotača” ). Festival je trebao početi u subotu 11.rujna u 19 sati i trajati do nedjelje 12.rujna 1971.g. u 8 sati ujutro nakon čega bi se održala obnovljena automobilska utrka u kojoj su trebali sudjelovati čak 122 vozača. Za taj spektakl za publiku je bilo predviđeno 25 000 sjedećih mjesta. Očekivale su se i neke američke rock grupe a kao posebno iznenađenje Carlos Santana. Sklopljen je ugovor s “Radio Juvetud” (“Radio Mladost”) da u radijo difuziji prenosi kompletan koncert. Država je predvidila osiguranje od 150 vojnika, 200 federalnih i 50 specijalnih agenata. Prisutnost vojske izazivala je jezu kod mladih jer su sječanja na masakr nad studenatima 1968.g. ali još više na masakr koji je bio izvršen prije samo par mjeseci 10. lipnja ( “Jueves de Corpus Christi”) bila itekako svježa. A stvari su se od početka počele odvijati drugačije od predviđenih. Mladi su počeli dolaziti već dva dana prije održavanja koncerta. To je bilo pravo hodočašće: pješke, automobilima i autobusima jer je Avándaro udaljen samo dva sata vožnje od Ciudad de Méxica. U subotu ujutro okupila se masa mladih u Avándaru tako da se umjesto očekivanih 25 000 okupilo više od 300 000 posjetitelja zbog čega je organizator morao otkazati automobilsku utrku. Tako su od festival otpali otpali “kotači” a ostao je samo rock. To je bio nezamisliv broj pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno. Kiša je počela padati u petak, dan uoči početka festivala tako da je atmosfera već pomalo bila “woodstockovska”. Prvi je nastupio Carlos Baca pa eksperimentalna kazališna grupa UNAM s rock operom “Tommy” s Carlosom Streartom pa redom “La Ley de Herodes”, “Zafiro”, “La Sociedad Anónima”, Soul Masters”, “La Fachada de Piedra” s Larry Sánchezom, “Grupo 39,4”, “Los Dug Dug,s”, “El Epilogo”, “La Division Norte”, “Tequila”, “Peace and Love”, “El Ritual”, “Bandido”, “Los Yaki” s Mayita Campos, “Tinta Blanca”, “El Amor”, a festival zatvaraju legendarni “Three Souls in My Mind” koje predvodi Charlie Hauptvogel. Festival se zatvara između 9 i 10 sati ujutro 12. rujna 1971.g. Predsjednik države Luis Echeverría naređuje da se pošalje 300 autobusa kako bi se olakšala “evakuacija” prisutnih s festivala a negativne reakcije na festival počele su još dok je on trajao. Grupa “Peace and Love” izvela je pjesme “Marihuana” i “We got the power” koje su proglašene kontroverznim i protivne poželjnim moralnim vrijednostima meksičkog društva zbog čega počinju žestoki napadi a posebno na pjevača grupe Ricarda Ochou. “Radio Juventud” koji uz nezabilježenu slušanost prenosi cijeli festival napadnut je zbog podržavanja tobožnjih “subverzivnih snaga”. Reagira i sam minister unutarnjih poslova i federalna vlast. Organizatori se optužuju za “prevaru” iako je festival protekao u apsolutno mirnoj atmosferi krcat jedino porukama o ljubavi i miru kao centralnim vrijednostima koje se na njemu propagiraju. Pošto se festival održavao u saveznoj Državi México ( “Estado de México” je jedna od 32 meksičke države koje zajedno s Ciudad de Méxicom kao posebnm cjelinom, čine “Sjedinjenje Meksičke Države”- “Estados Unidos Mexicanos”, kako se Meksiko službeno zove ) reagira njen guverner Carlos Hank González osuđujući organizatore festivala jer su navodno državnim vlastima “podmetnuli” rock festival pod firmom automobilske utrke za koju su jedino, po njemu, i imali potrebne dozvole. Konzervativni mediji pišu kako su festivalom dominirali “golotinja, marihuana, seksualno degeneriranje, prljavština, dugokosci i krv”. Počinju sumanuti napadi i diskvalifikacije Avándara kao prvog masovnog rock koncerta na prostorima Latinske Amerike. Ta “eksplozija mladosti” zaprepastila je i skandalizirala učmale konzervativne meksičke krugove i umove. Ali festival je zauvijek učinila besmrtnim slavna meksička umjetnica fotografije Graciela Iturbide koja će te fotografije čuvati decenijama. Njena knjiga fotografija “Yo Estuve en Avándaro” ( “Bila sam na Avándaru”) po prvi put se pojavila na “Feria Internacional del Libro de Guadalajara” 2017. godine uz popratan tekst novinara i rock kritičara Federica Rublia. Ona kaže: “U Avándaru sam se susrela s jednom stvarnošću svoje zemlje koju do tada nisam poznavala i koja mi se jako svidila. Strašno pretjeruju kada govore o Avándaru . Nije bilo seksa niti pravih droga. Pušila se trava, to da, a ako se netko i seksao to se nije dešavalo javno.” Festival je bio ekstaza meksičkog rocka. Do ovog događaja nitko u Meksiku nije vjerovao da on ima toliku snagu. U obranu održanog festival i njegovih poruka ustaju svi pisci koji pripadaju pokretu “La Onda” poput José Augustina i Parménides Garcie kao i jedan od najvećih meksičkih intelektualaca uopće, pisac i kasnije nobelovac ( 1990.g.) Ostavio Paz, zatim poznati profesor Paco Ignacio Talbot I, jedna od najpoznatijih aktivistkinja, pisaca i meksičkih intelektaulki Elena Poniatowska ( koja je i sama prisustvovala festival ), José Emilio Pacheko i drugi. Naravno da je liberalni svećenik Enrique Marroquín podržao festival pišući kako je “Bog želio da kiši kako bi nas ujedinio”. Isto radi i monsinjor Rafael Vázquez koji zbog toga dolazi na udar “Tradicionalnog Civilnog Pokreta” (“Movimiento Civico Tradicionalista”) koji mu pravi incidente dok služi misu u svojoj crkvi. Napada ga i rektor Sveučilišta u Guadalajari dr Garibay Gutiérez koji objavljuje kompletnu knjigu protiv festival pod naslovom “Veliki izazov: Vratimo se razmišljanju” a i jedan od predstavnika najviše crkvene hijerarhije u Meksiku kardinal Guadalajare José Garibi Rivera. On kritizira liberalne svećenike i osuđuje festival Avándaro. Kupljeni sindikalni lideri poput Fidela Velázqueza uključuju se u osudu festivaal kojeg on proglašava “običnom orgijom” a državni tužitelj Ojeda Paullleda festival naziva “Vještičjim Sabbathom” a predsjednik meksičkog Senata Enrique Olivares svećano obečaje meksičkom narodu da “više nikada neće biti novih Avándarosa u Republici”. Predsjednik Meksika Echeverria i sam “osuđuje fenomen Avándara”, ali kako kaže: “Tješi nas naše uvjerenje da ovakav tip događaja i spektakla prihvaća samo jedan mali dio naših mladih”. Nakon ovoga kreće se u križarski pohod i uništenje književnog pokreta “La Onda” a traži se i zabrana svih disco proizvoda preko kojih se prenosi “duh Avándara”, zabranjuju se ploče, cenzuriraju radio stanice koje emitiraju pjesme s festivala itd. Proganjaju se i otpuštaju ljudi s “Radio Juventud” a posebno najpopularniji DJ-evi a glazbena revija svećenika Marroquine “Piedra Redonda” se zabranjuje. Sa “Radio Juventud” protjeruju se Félix Ruano Méndez i Augustin Meza de la Peńa a najgore polazi poduzetnik Justino Comoean koji emigrira iz Meksika. Taj udar na slobodu mladih, slobodu medija, na kompletnu subkulturu i posebno na “rock kulturu”,na lijeve intelektualne i liberalne svećeničke krugove u Meksiku se naziva “El Avándarazo”. Rock grupa “Tinta Blanca” organizira glazbenike koji se okupljaju pred predsjedničkom palačom “Los Pinos” tražeći razgovor s predsjednikom Echeverriom, ali uzalud. Tako se desilo da nakon festivala Avándaro rock u Meksiku odlazi u poluilegalu. Vlast se plašila zahtjeva za promjenu koje je očitavala u porukama mladih i njihovoj “novoj glazbi” koja je u Meksičkoj varijanti bila mješavina rocka, rhythm & bluesa, meksičkih narodnih corrida, bolera, ranchero glazbe, la cumbie, afroantilske glazbe i tradicije latnoameričke političke protestne pjesme ( Victor Jara, Ángel Parra, Silvio Rodriguez, Violeta Parra, Óscar Chávez, José de Molina ( umro 1998.g nakon otmice i mučenja političke policije ), Facundo Cabral, Gabino Palomeras, Mercedes Sosa, Carlos Puebla, Atahualpa Yupanqui, Daniel Viglietti, Caetano Velosio i dr. ) kao i “zapadne protestne” tradicije na tragovima Arlo Guthrieja, Pete Seegera, Barry McGuirrea, Phila Ochsa, Joan Baez, Ruth Alice Gilbert, Josh Whitea ili duha pjesme “Something is in the Air” grupe Thunderclap Newman. Vlast se posebno plaši onih među njima čija sve glasnija parola postaje: “Hoćemo vlast” ! MEKSIKO NAKON AVÁNDARA Nakon Avándara slijedile su decenije tišine. Kao što kaže Federico Rubli : U Meksiku je “glazbeni pokret bio izuzetno jak ali je nakon Avándara žestoko srezan. Nakon njega dolazi do enormnog udara cenzure i represije. Na radiju se prestala puštati rock glazba a diskografska industrija zatvorila mu je vrata. Kvaliteta opada a glazbenici emigriraju u Ameriku a oni koji su i ostali moraju djelovati u poluilegali”. Tako je meksički rock s Avándarom “uzletio u nebo” da bi zatim zbog represije “pao u podzemlje”. Rock od tada životari satjeran na marginu meksičkog društva. Koncerti se drže po starim kino dvoranama, tvorničkim halama i napuštenim podrumima a osim toga to i što je ostalo od njega prognano je u najneatraktivnije nedjeljne termine u 17 sati poslijepodne. Sve se to dešava jer vlast boluje od izrazitog straha pred buntom mladih pošto je postala svjesna da su mladi “jaki i imaju ideale” a osim toga vole se okupljati “na svojim masovnim skupovima” od čega vlast panično zazire a, s druge strane, kako pesimistički zaključuje Graciela Iturbide, “u ovoj zemlji ( ionako ) nema slobode za za prosvjede”. U tim uvjetima meksička rock scena poprima specifičan karakter. Neka imena su posebno značajna među kojima se posebno ističe Rodrigo González poznatiji kao “Rockdrigo” ( “El Profeta de Nopal” ) koji početkom osamdesetih godina zajedno s prijateljima pokreče “Rupestre Pokret”, to jest “Špiljski Pokret” čiiji se početak poistovjećuje s osnivanjem “Colectivo Rupestre” i pisanjem “Manifesto Rupestre”. Prva polovina 80-tih godina je period ponovnog buđenja subkulturne scene i otvaranja novih prostora za djelovanja alternativne scene općenito. Rockdrigo sudjeluje u TV programima “Musica urbana” i “Flores de Asfalto”. U “Museo Universitario del Chopo” se 1984.g. održava “Segundo Festival de la Canción Rupestre”. Rockdrigo te iste 1984.g. izrađuje nezavisnu kazetu svoje glazbe koja će biti izdata kao ploča tek 1986.g. nakon njegove pogibije u velikom potresu koji je 1985.g. pogodio Ciudad de México. Ta će ploča postati najznačajnijih glazbenih događaja dekade osamdesetih u Meksiku. Album izlazi pod nazivom “Hurbanhistorias” i u stvari je bio rekompilacija pjesama koje su odražavale život marginaliziranih usamljenih ljudi koji “poput pasa na periferiji” lutaju u gradu jedne izgubljene dekade a koje je napisao i otpjevao na svoj osječajan ali ironičan način pun kritike ovaj mladi, svježi roker. U svojoj kultnoj pjesmi “Metro Balderas” ( Balderas je jedna od najpoznatijih stanica metroa u CDMX-u ) Rockdrigo pjeva o otmici metroovskog vlaka koju izvodi mladić koji je ostao bez svoje ljubavi. Jaime López je drugo značajno ime meksičke rock scene osamdesetih godina. On zajedno s Emiliom Amázan i Rockdrigom snima jedan od najznačajnijih albuma tog vremena “Sesion con Emilia” kritizirajući s odmakom i s pozicija radkalne kultorološke ljevice stavove nekih od ikona zapadnog rocka koji su šesdesetih godina promovirali poseban pogled na dosage pobune mladih pa on pjeva: “i što smo napravili s ovm pobunama/ osim što smo nahranili stare agonije/ i udebljali hijerarhije/ i do toga da nas Rolling Stonesi optužuju da smo glupi anarhisti”. Poslije, 1998.g. snima album u kojem izražava svoje razočarenje s grupom “The Who” i njihovom pjesmom “Neće nas opet prevariti”. Ismijava se s njihovom ograničenošću ( u svojoj pjesmi “Seńoritos” ) zbog koje oni nisu mogli razumijeti suštinu avangardnih vremena pobune mladih prema kojima se ponašaju “sektaški”. Po Lópezu oni su samo neki “novi gospodičići” koji su uvijek (unaprijed) negdje raspoređeni. Oni su samo “gospodičići koji se igraju revolucije/ tako se oni brinu o onima s dna/…/ ratuju s mirom i ljubavlju/prekoravajući poput Greenpeacea/ i neku krasnu zvijezdu rocka/ koja je došla da opere svoju lovu ovdje”. Po njemu WHO-ovci zagovaraju “defetizam”, odvraćanje od radikalne akcije jer po njima “Svjet svijetli potpuno isto/ i nije to krivnja povijesti/ jer sa svim su plakatima već mahali u zadnjem ratu”. Kada WHO-ovci pjevaju “smijat ću se pred općom promjeom/ vratit ću se na svoje mjesto i igrati svoju ulogu/ isto ko i jučer/ i kleknut ću i preklinjati : Nećete nas ponovo prevariti” ili “Nema ništa na ulicama/ što mi izgleda drugačije/ oznake su se promijenile/ i lijevi put/ sada je desni/ i sve su brade izrasle preko noći do zore/ Skinuti ću šešir pred novim ustavom/ Ne daj da te prevare ponovo/ Ne ! Ne !/ Yeah !/ Predstavljaju ti novog šefa/ jednakog ko što je bio i onaj prije” - to je za njega, iz njegove radikalno lijeve meksičke latinoameričke perspektive, gotovo ravno izdaji. Osamdesete godine zaista donose promjene i u ovaj dio svijeta koji je puno više zasičen nasiljem, terororom, političkim diktaturama, represijom, imperijalnim ambicijama gospodara svijeta i strašnim socijalnim nejednakostima, tenzijama i nepravdama od mnogih drugih dijelova svijeta. Zato je teško “europskim očima” objektivno promatrati i na osnovu toga suditi o “istinama” latinskoameričke zbilje i o karakteru njihovog zahtjeva za potrebom “revolucionarne promjene” postojećeg stanja. Kako danas tako još više ranije. U svakom slučaju velika je greška, koju stalno uporno ponavljamo, podcijenjivati politički kapacitet kao i kulturni, civilizacijski, umjetnički i svaki drugi značaj ovog dijela svijeta i njegov jak utjecaj na budućnost svih nas. Zbog toga se u godinini obilježavanja 50-te godišnjice Woodstocka vrijedno prisjetiti Avándaro Festivala i društvenog okružemja u kojem je on održan a posebno u svjetlu velikih promjena do kojih je u međuvremenu u Meksiku došlo. |
Još je Rimbaud pisao o “vatrenom strpljenju” koje nam je potrebno kako bi smo osvojili “jedan sjajan grad koji će nas obasjati svjetlošću pravde i dostojanstva za sve ljude.” Principi Nade i Utopije pokretali su u oduvijek kroz povijest velika gibanja među ljudima u njihovoj borbi protiv nepravde i neslobode a u potrazi i zahtjevu za dostojanstvom i jednakošću kao temeljnim preuvjetima smislenog življenja. To je ujedno temelj svih ijevih pokreta i lijevih ideja u svim sferama i segmentima života. A područje kulture zasigurno je jedno od rodnih mjesta ljevice jer je bilo kakva vrsta stvaralaštva nezamisliva bez ljudske slobode - štoviše Kultura je možda njen najsublimiraniji izraz. Sloboda ljudskog duha kao i dostojanstvo u području sfere rada ( u kojoj se pribavljaju preduvjeti za reprodukciju gole egzistencije ) trebali bi biti u temelju svake ljudske zajednice kao zajednice slobodnih bića. Često su zato politički zahtjevi ili kritike nepodnošljivog stanja kojeg određuju postojanje neslobode i nepravde, svoj najkoncentriraniji izraz nalazili upravo u području kulturnog stvaralaštva pa tako i poezije. Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih simbola i potvrde te teze o simbiozi poezije i politike. Prošlo je točno 114 godina od njegovog rođenja ( 12.07. 1904. ) On je bio veliki a neki smatraju možda i najveći latinskoamerički pjesnik ali isto tako je bio i strastveni ljevičar, strasan političar, aktivista - čovjek koji se prije svega borio snagom svoje riječi koja je zaista bila moćna. Kao mlad bio je pod jakim utjecajem rebelističih, anarhističkih ideja i još se dvadesetih godina XX stoljeća angažira kao studentski agitator u “Federación de Estudiantes de la Universidad de Chile“. Kao mladi dopisnik revije “Claridad” taj pjesnik se sve više profilira i kao javna politička osoba. On ne može a da u svojoj poeziji i kroz nju ujedno ne “govori i o svijetu koji ga okružuje”. On je sam sebe smatrao prvenstveno pjesnikom. Čak s čuđenjem piše : “Puno je ljudi vjerovalo kako sam ja značajan političar. Ne znam odakle takva legenda ?” Naravno da se Neruda i ovdje malo poigrava s riječima jer je istovremeno priznavao kako vjeruje kako se njegove “doživotne pjesničke potrebe pjesnika ne odnose samo na bratstvo s ružom i simetrijom, sa uzvišenom ljubavi i sa beskrajnim nostalgijama, nego također i s grubim ( teškim ) ljudskim zadaćama koje sam uključio u svoju poeziju.” Kada izbija španjolski građanski rat on se u svojstvu čileanskog konzula nalazio u Barceloni. Potpuno se stavlja na stranu antifašista republikanaca. Piše “Espańa en el corazón” .( “Španjolska u srcu” ). Tu je i pjesma “Explico algunas cosas “ ( “Da objasnim neke stvari” ). Slomljen je kada opskurna grupa fašista ubija njegovog najboljeg prijatelja i “najdraže dijete španjolske poezije” Federica Garciu Lorcu u njegovoj rodnoj Granadi. “El crimen fue en Granada” ( “Zločin se desio u Granadi” ) piše veliki Antonio Machado a Neruda svoj budući pjesnički angažman povezuje s politički aktivizmom suprostavljanja zločinu. Pravo Nerudino ime bilo je Ricardo Eliécer Naftalí Reyes Basalto i za vrijeme drugog svjetskog rata angažiran je kao već priznati, poznati čileanski pjesnik u antifašističkoj kampanji. U ožujku 1945. g. izabran je u Senat Rebublike Čile kao predstavnik sjevernih čileanskih provincija Tarapacá i Atfofagasta. Svoj prvi govor kao “Senator Reyes“ ( kako su ga obićno službeno oslovjavali ) održao je 30. svibnja 1945.g. Odmah je postalo jasno da je rođen jedan od najvećih govornika čileanskog Senata. Već tada se sasvim priklonio komunističkoj političkoj orjentaciji a posebno za vrijeme svog obnašanja konzulskog posla u Ciudad de Méxicu. Postaje veliki prijatelj kompletne meksičke umjetničke lijeve scene kojom dominiraju Diego Rivera, David Alfaro Siqueiros, Frida Kahlo, José Clemente Orozco i drugi veliki slikari a posebno muralisti. U to vrijeme u Meksiku je i Trocki kojeg Neruda upoznaje. Neruda je ogorčen stanjem u čileanskom Senatu. Pisao je o tome kako “ do Senata teško dopire ogorčenost naroda koju smo im ja i moji drugovi pokušavali prenijeti”. On Senat doživljava kao “komodnu, dobro opšivenu dvoranu kako do nje ne bi dopro, kako u nju ne bi ušao glas nezadovoljne mase koji bi mogao uznemiriti senatore”. O svojim kolegama koji se predstavljali vlast nije imao lijepo mišljenje. O njima on piše : “Moje kolege sa suprotne strane bli su akademici, umjetnici u držanju svećanih patriotskih ovora - a pod njihovim nogama bio je tepih od lažne svile na kojem se sve to odvijalo.” Zbog sve te ogromne količine licemjerja, laži i odvojenosti od istinskog života i problema običnih ljudi te čileanske političke kvazielite očajni Neruda viče: “Gušili su me !” Naravno da je takav Neruda postao meta desnice. Kada je 1946.g. za predsjednila Čilea izabran desničar Gabriel González Videla stvari se pogoršavaju. On 1948.g. donosi “Ley de Defensa Permanente de la Democracia” ( “Zakon o stalnoj obrani demokracije” ) kojim se progoni radnički pokreta a Komunistička Partija Čilea zabranjuje se i proglašava ilegalnom. Neruda piše poemu “El Traidor” (“Izdajnik “) u kojoj govori o predsjedniku koji stotine čileanaca šalje u koncentracione kampove. To je onaj isti izdajnik Videla koji će 1973.g. kada general Pinochet izvrši fašistički vojni udar u Čileu i sruši Salvadora Allendea i legalnu lijevu vladu Narodnog Jednstva (“Unidad Popular” ) s TV ekrana u ekstazi vikati : “ Spašeni smo ! ”. A kada u Čileu počmu štrajkovi i prosvjedi i kada dolazi do cenzure tiska Pablo Neruda piše svoje poznato “Intimno pismo miljunima ljudi” ( “Carta íntima para milliones de hombres” ) kojeg objavljuje u dnevniku “El Nacional” ( Caracas ). Naravno da je to bio onaj dugo čekani povod da se pokrene process protiv “Senatora Reyesa”. Zadnji put Neruda govori u Senatu 6. rujna 1948.g. u kojem izgovara svoje : “Yo acuso !” (“Optužujem !”). U tom je govoru razobličio Videlinu dikataturu u Čileu i pročitao je 650 imena ( i zanimanja ) zatvorenika u zatvoru Pisagua. U roku od 30 dana optužen je za uvredu. Vrhovni Sud mu oduzima imunitet, zabranjuje mu se ulazak u Senat i napuštanje Čilea. Neruda se povlači u ilegalu i kasnije mu stranački drugovi i prijatelji organiziraju spektakularan bijeg iz Čilea preko Anda ( što kasnije opisuje u “Canto General” ). Puno godina kasnije pratiti će i podržavati svog prijatelja Salvadora Allendea u dolasku na vlast u Čileu i umrjeti neposredno nakon Pinochetovog puča pod još nerazjašnjenim, sumnjivim uvjetima. U kampanji Salvadora Allendea 1970. godine bila je uključena sva elita čileanske kulture. To je bio ujedno i trijumf Kulture nad politikom gao golom tehnologijom vladanja ljudima. Zato je 1973.g. udar pučističkih fašista bio jednako strašan prema sferi kulture koliko i prema sferi politike jer su oni jedno vrijeme u Čileu živjele u istinskom jedinstvu. Tako se u Allendeovom Čileu jedan poltički pokret u velikoj mjeri pretvorio u kulturološki pokret. Upravo je Neruda pokazao kako je svijet poezije, intime, mistike ljubavi ili ljepote pejzaža neodvojiv od potrebe angažmana i nužnosti osjećaja odgovornosti za procese u društvu u kojem živimo kao i potrebe za promjenom tog društva prema onom utopijskom snu u kojeg je utkan i princip Nade kao pokretač svega. Neruda - taj veliki pjesnik ljubavi, govoreći sam o sebi to je izrazio na ovaj način : “Poslužio sam se najstarjim oružjem poezije, pjesme, pamfleta….kojim su još služili klasici i romantici - a koji su namjenjeni uništeanju neprijatelja”. I poezija može biti oružje, i to najjače. Možda nam takve poezije i takvih pjesnika kakav je bio Neruda danas strašno nedostaje. A možda su takvi ljudi tu oko nas ali još nisu angažirani na način kojeg je Neruda svjedočio cijelinom svog života i cijelinom svog bića. Ono što je sigurno to je da je i kod nas područje Kulture žestoko izloženo udaru domačih konzervativaca, nacionalista, ksenofoba, mrzitelja i desničara svih vrsta jer su barem oni, ako to već nismo mi, svjesni toga kako je područje Kulture možda zadnje utočište Slobode kod nas kojeg oni još nisu osvojili. Zato je možda bit političkih sučeljavanja i na ovim našim prostorima u stvari u sukobu dva različita kulturloška koncepta poimanja totaliteta Života a ne samo puki sukob suprostavljenih bezličnih poltičkih mašinerija. |
U nedjelhu 29. Travnja, prije 11 godina umro je Ivica Račan, prvi predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske ( SDP ) i premijer hrvatske vlade iz 2000. godine. Te godine je prekinuta desetogodišnja dominacija HDZ-a u Hrvatskoj. Ivica Račan je neupitno jedna od najznačajnijih osoba suvremene hrvatske povijesti i političke scene općenito. Odigrao je ključnu ulogu u očuvanje lijevog političkog prostora u Hrvatskoj u gotovo nemogućim uvjetima rata i stalnih napada od strane radikalne desnice i radikalne ljevice istovremeno. Trebalo je puno političke vještine i ljudske pameti da se preživi u toj poziciji “između čekića I nakovnja” u kojoj se SDP nalazio. Račana su s jedne strane, na okrajcima ljevice stalno napadali da je “oklijevalo”, da je “neodlučan”, “mlak” itd a s radikalne desnice da je “janje presvučeno u vučju kožu”, “prikriveni komunista” s lažnom etiketom socijaldemokrate i slično. Naravno da je desnici odgovaralo da se SDP satjera u beznačajan prostor radikalnog lijevog “tora” u kojem bi preživljavao služeći samo za prigodičarsko zastrašivanje ratom istraumatiziranog i iracionilazirang naroda i javnosti prijetečom “komunističkom neojugoslavenskom opasnošću”. Za HDZ nije bilo nikakve sumnje kako je baš takav, socjaldemokratski SDP, njihova najveća politička opasnost pa su oni uvijek dobro i precizno detektirali svog glavnog političkog konkurenta, čak i onda kada je SDP imao vrlo malu poršku javnosti. To mnogi na radikalnoj ljevici nikada nisu razumijevali pa ne treba čuditi što to, ponekad, ne razumiju ni danas. Najbitniji trenutak desio se 1994. godine kada se SDP, kao reformirani dio SKH ujedinio s izvornom socijaldemokratskom strankom dr. Anuna Vujića. Taj je process bio jedinstven u Europi i ostao je to sve do danas. Split je Račanu bio izuzetno važan. Iako je splitska sredina slovila za tradicionalno “tvrđi” dio lijevog političkog spektra u Hrvatskoj. Upravo su splitski socijaldemokrati od samog početka, od njegovih prvih reformatorskih koraka unutar SKH pa do kraja - davali punu podršku Račanu i njegvom političkom konceptu. Račan nije nikada zaboravio ( što je, inače, malo poznato u hrvatskoj javnosti ) da su upravo splitske organizacije SDP-a i tadašnjeg splitskog HSLS-a ( na čelu s Ivicom Škarićem ) dale inicijativu i potakle plodonosnu koaliciju SDP - HSLS na državnoj razini ( koja se baš zato potpisuje u Splitu ) i koja je u siječnju 2000. godine zauvijek suštinski prmijenila Hrvatsku. Prekinuto je dotadašnje prikriveno jednostranačje koje je postojalo pod firmom višestranačja u Hrvatskoj. To se desilo onda kada ta koalicija trijumfira na izborima za Hrvatski Sabor i formira svoju koalicionu vladu na čelu s Ivicom Raćanom. Nakon toga više nikada ništa neče biti isto u Hrvatskoj i otpočeti će era istinskog parlamentarizma i višestranačja. Ideju o toj inicijativi za koalicijom prihvatili su Račan i Budiša upravo na inicijativu splitskog SDP-a i HSLS-a koji u to vrijeme vrlo uspješno surađuju u Splitu u kojem u to vrijeme zajedno obnašaju vlast. Račan je bio čovjek koji je samo naizgled bio neodlučan. Mnogi su njegov stil miješali s njegovom suštnom. On je bio je čovjek koji je “orao duboko” i zato je iza sebe ostavljao trag iz kojeg je posađeno sjeme uspješno klijalo. Nije “orao po površini” jer nije bio površan niti brzoplet čovjek. Naravno da su i njegova tiha dostojanstvena smrt i njegov skroman pogreb odavali njegovu suštinu, suštinu čovjeka koji nije volio nikakvu pompu ni blještavi dekor kao i teške, kičene, patetične riječi koje najčešće odaju političke i ljudske skorojeviće, blefare i prevarante. Nije zavodio nego uvjeravao ljude. Nije bio ni pozer ni kozer, nego normalan, običan čovjek s dubokim lijevim uvjerenjima koji je u trenucina intime slikao portrete. Ivica Račan je načinom svog života pa na kraju i načinom svoje smrti , na najbolji način posvjedočio suštinu svoje svoje politike kao svoje bitno, ljudsko određenje. U njegovom privatnom i političkom životu Split je uvijek imao značajno mjesto a uvjeren sam da ga i on ima i da će ga uvijek imati u životima onih koji su svojedobno imali priliku zajedno sa njim hodati putem izgradnje suvremene hrvatske ljevice i “boljeg života svima a ne samo njima” . |
“Fali ti Bože, izgleda da će napokon proliće. Evo je jutros u Splitu napokon svanija lipi sunčani dan. Da ti pravo kažen, već mi je pun mi kufer i sniga i kiše i ove buretine…Sve se izmišalo moj Marinko, sve je išlo kvragu. Usrid zime smo se kuvali od vrućine a sad smo proliće dočekali sa snigom ! I dragi Bog je diga ruke od nas ”, kuka mi moja dobra šjora File koja mi je jutros najranije donila domaću šoltansku sirnicu “da dica malo okuse pravo slako za Uskrs”. “A lipa moja šjora File pa Vi dobro znate da mi nismo baš niki virnici….pa niste tribali..”, kažem joj ja nudeći joj odma katrigu da malo otpočine. “Ma ajde cukunu jedan, koje veze to ima sa viron ? Neće ti ruka otpast ako okusiš bokun sirnice..”, nasmije se ona. “Ma naravski, pa znadete Vi da ja nikad nisam bija protiv dobrega bokuna…i baš me briga u ime čega jin ako je spiza dobra”, brzo joj odgovorin ja vadeći bocun prošeka i nalivajući joj bićerin zlatnosmeđom tekućom likarijom. Znam ja šta je mojoj susidi najdraže. “Ma oli si poludija ? Pa di ću poć pit ovako rano ! Još ću na kraju ispast pijandora !”, ka malko se iznenadi moja susida i na brzinu se prikriži. “Ma ča se tote znamenujete, za Gospu blaženu….Pa neće Vas valjda ubit jedan bićerin prošeka. Ovo je oni hvarski kojega Vi najvolite. To Van je prava pravcata likarja. To će Van reč svaki dotur a najboje ga je popit baš ujutro, omar kad se ustanete…natašte, da Van život malo proradi !”, poučavan ja moju šjoru Filu koja je inače pametnija od sto doturi i sto profešuri skupa, ma se malko mora činit finćiukasta jerbo je to ka niki red dat se malo nagovarat za popit prvi jutarnji bičerin jerbo je ipak ona jedna fina, starija gospoja a ne bilo ko. “Aj, dobro kad je tako”, reče mi ona gledajući oni bićerin i doda : “Ali samo da znaš vazet ću ga ka ča vazimjen dekote za tlak i ka ništa drugo . Ako je dobro za zdravje onda more, ali ka alkohol nikako ne more !” “Ma govorite ka da čitate Sveto pismo šjora File. Ovi bi se prošek triba davat na ricetu u apoteku, ka i svaki drugi dekot, ka i svaku drugu likariju…eto baš tako…Pa ne bi Van ja dava svašta. Ovi bi prošek mrtve diga iz grebe ! Ajde, samo se Vi komodajte.” “A dobro onda..kad ti tako kažeš”, ponovi moja draga šjora File pa ispije oni bićerin prošeka, malo trzne i zatrese svojon glavon i zaključi : “ A bogami si ovi put jema prav Marinko moj. Omar mi je život malo skočija, malo mi se, ajmo reč, ka diga. Sad se puno boje čutin !” “Je, ma triba popit dva bićerina šjora File. E, a taka je doza”, dodam ja i odma joj nalijen još jedan bićerin a ona muči, ništa ne kaže nego me samo fišo pogleda svojim bistrim očima s onin njenim prodornim dubokim pogledom kojemu i sve da očeš ne moš nikako uteć. “A spominješ mi Sveto pismo, an “…odjednom se ona upali. “A znaš li ti ča u njemu piše? Piše li tamo recimo da se popi ne smidu ženit…je li Marinko ? Piše li to tamo ?” “A ne piše koliko ja znan”, nađem se u čudu šta joj je to sad palo na pamet. “Ma naravski da ne piše”, nekako značajno naglasi ona. “Pa onda ti meni kaži a zašto se popi lipo ne ženidu, je li ?” “Ma ča ste Vi navalili ovod na mene s tin pitanjima. Nisan Van ja Bozanić. Eno pitajte njega a ne mene !” ka ljutin se ja malo na nju. “Ma koji Bozanić ! Ča pizdiš. Ja jedino mogu vidit onega moga župnika kad oden na misu ali mi se višje ne gre ni nju pa te zato i pitan.” “A ča, oli Vi više ne grete na misu ?”, istinski se začudim. “Pa svi znaju da ste Vi oduvik bili jedna prava virnica i bogobojazna žena. Ča oče reć da se ne denjate više ni u crikvu poč ?” “E zato ča su počeli tamo višje govorit o politici vengo o viri, eto zato mi se ne gre tamo. Pa nikad ja nisan išla u crikvu na politički tečaj vengo zaraj Boga i svoje potribe da ga tamo najden u ričima koje čujen s oltara. Ma tega više nima. A ne ne…Ne želin ja u crikvu ić na političke sastanke vengo na božju službu, a tega je sve manje i manje tamo a sve višje je politike. Ka da je crikva postala politička stranka. Eto zato mi se sve manje gre u crikvu…Jedno je, sunce moje, živit za viru a skroz je druga pisma živit od vire !” “Pa kakve veze to jeme s timen ženidu li se popi ili ne ženidu ?” “Jema, jema…itekako jema jerbo mi stalno tamo govoridu o braku, o politici, o obitelji, o rađanju i nerađanju, o abortusu, o nikoj rodnoj idejologiji, o seksu….o temu da nan nevirnici očedu uzet našu rvacku praviru, da bi mi tribali ovo joli ono u državu napravit, da čedu opet protiravat one virnike iz crikve koji ji ne budu slidili. Onda, neš mi virovat, u crikvi organiziradu i krcadu jude u autobuse i šajedu jih na poltičke skupove po drugin gradoviman po ciloj Rvackoj….Bože oslobodi Marinko moj, to nije ona moja crikva u kojoj san ja Boga molila i tražila ga ! A ne, ne..to višje nija ona moja crikva. Umisto da se u crikvu govori o viri oni govoridu o politici ali zato nan minister o zdravja umisto o politici priča da će Crikva pisat državne zakone. Pa di tega jema na svitu sinko moj ?!” završi ona i ljutito ispije oni bićerin prošeka a ja ne znajući šta ću brže bolje joj nalijen još jedan. “Je, Vi ste navikli tamo na Šoltu mirno živit a i svoju viru slidit u jednemu drugemu, puno mirnijemu ambijentu. Sad ste u veliki grad, ovod Van je sve pinku drugovačije. Ovod niko nema mira. Veliki je ovod kupus i gungula. Ni se lako ovod poštenu čoviku snać. “Ajde ne zajebaji ti mene”, oštro me ona ošine svojim ričima. “Istina, blaženi je bija moj don Pjero. Bog mu da pokoj vični i nauživa se on sto raji. Ali on je govorija samo o viri a ovo sad je ništo drugo. Druga su vrimena došla. Sad su i niki novi popi došli. Čuješ li ti samo onega Stojića ? O čemu sve taj ne bunca zanamisto da se bavi duovnim stvarima i viron. Ma gledan nikidan one demonštracjune a i one cukune ča ne znadu ni zašto su došli ni ča očedu ni o čemu se tu uopće radi. Ali arlauču i vičedu ka da ji niko dere na živo, ka da jih kolju. Oni mazgun o dva metra navalija na ženu koja brani svoja prava pa joj se izbečija u oči i urliće ka šimija i tira je ča. Oče mi on poć govorit o nasilju nad ženama ! Je li on predstavnik te nike njiove prave vire u ime koje su digli kuku i motiku protiv te konvencije ča govori protiv nasilja nad ženaman. Ma koji rodovi i spolovi ! Tu radi šaka u divjaka ! Jesu li oni ikad vidili naprobivanu ženu. Ča mi oni Košić dili lekcije. Ka da san ja luda. Ča prvo ne sredidu crikvu i ono strašno nasilje u crikvi nad dičicon. Ma tlak mi omar skače na miljun kad o ovemu počnem govorit. Pa ko če jin virovat kad jedino oni od pet joli osam ijada judi vididu na svon skupu sedandeset ijad judi ? Pa kako mi taki išta mogu reč ? Uf, da znaš samo ča su me razbisnili. Ma objasni mi, zašto se popi ne ženidu kad jin to Sveto pismo ne brani ? Lipo te opet pitan !” Ma šjora File. U Katolišku crikvu su se mogli ženit sve do jedanajestoga stolića. Onda je to postalo ka zabranjeno jerbo je tako, koliko znan, zabranija jedan njiov koncil. To je bila ka ta nika gregorijanska reforma. Pravoslavni popi se ženidu. I protestanti. I u islamu se ženidu. A, evo, u katolišku crikvu se to zabranilo. Ali nije tako bilo oduvik ! Eto, to Van je ono ča ja znan. “Znači to ka da je odlučija niki crkovni Centralni Komitet joli crkovni partijski Kongres, je li ? “ To ste Vi rekli a ne ja. Ali more se i tako reč. Kako Vas god voja. Odavno su niki u nas viru izmišali sa svačin drugim. Eto, sičan se kako se na službu u Sabor bija javija jedan ča je u svoju molbu napisa da kako je on puno patija kad je bija dite i to baš zaraj vire.” “A je li ? A o čemu se radilo ?” , zainteresira se šjora File. “Ma on Van je u tu molbu napisa da kako mu je otac bija remeta u crikvu na selu…Tija je reč da mu je otac potiza oni konop o zvona na kampanelu o crikve. E, pa da su mu zaraj tega čaću i cilu familju proganjale one komunistiške tajne službe, udbe, kosovi i sve tako redom koliko ji je god bilo.” “Samo zato ča je potiza konop o zvona u crikvu ? A kako mene nikor ni proganja a stalno san bila u crikvu. Višje vengo doma ?”, začudi se iskreno moja šjora File. “Ma strpite se bokun. Sad će te čut cilu štoriju. Nije tu bija kraj njegovi ditinji muka i strašnih patnji. On je još napisa da mu je najgore bilo to ča su ga sva seoska dica stalno zajebavala da mu čaća gre ulicon ka malo išenpjan, treso, onako ukoso, da se tetura i gre stalno vamo-tamo a nikako drito jerbo da mu se to manta od onega konopa o zvona koji ga je stalno vuka sad gori, sad doli. Zajebavali su ga da mu čaća stalno leti u arju pa se opet vraća natrag i da mu se zato od tega stalno vrti i manta u glavu. A njega je bilo ka sram to priznat pa je pravda svoga čaću da ta njegova mantavica nije od potizanja konopa u crikvi i stalnog letenja u zrak i natrag vengo da mu čaća voli bumbit i da zna popit koju čašu više pa mu se onda od tega vina manta a ne od letačine. Tako je u ta vrimena bilo boje bit i pijančina nego remeta u crikvu. E pa zaraj tega je on napisa u tu svoju molbu da je on puno patija u komunizmu a sve za Lipu Našu pa bi sad bija red da on jema i niku pridnost prid drugima kod zapošljavanja a sve radi tih svojih pritrpljenih muka za našu viru i našu Rvacku.” “I jesu li ga primili ?”, razrogači oči šjora File. “Ma bidnega čovika nisu primili jerbo su svi krepali od smija i još su se zajebavali na njegov račun umisto da uvaže njegove opravdane argumente za teške patnje koje je on još ka dite pripatija radi čaćinog služenja našoj viri” “A svašta ću još ja čut pod ove moje stare dane, Marinko moj. Tako, eto, kod nas mudruju da jema li osandeset joli sto posto virnika u Rvackoj a u isto vrime ne moš živit od pustih lupeži, privaranata, manjamuktaša, arambaša i apaša svih vrsta, ajduka koji bi ti iz oka odnili a sve tukući se šakon u domoljubna virnička nacionalna prsa.. Pa ti sad budi pametan ako ikako moš !” “Je, svaka Vam piva šjora File…Ma ne razumin kakve to veze ima s otin ženidu li se popi joli ne ženidu!” “Kako nema ! Vraga izili svoga…ča se ne ženidu. Spasili bi i sebe i nas. Onda bi lipo i oni imali svoje familje, svoje žene i svoju vlastitu dicu a ne ovako. Bidni, dođe mi ji na kraju nikako i žaj. Pa sve su to muškići i kad sazriju priroda radi svoje, bogati i njima se oče…jel tako. Meni se ovo kako je sad pari nenormalno. Ma ne more dalje ovako ! Puknit če joli oni joli cilo naše društvo. Ovako bidni popi patidu pa onda svašta i radidu. Triba ji lipo pustit da se ženidu. Slušaj ti mene ! To bi bilo pravo kršćansko milosrđe. Naredit jin ako triba. I to bi bilo boje nego ovako. Eto to bi onda bilo prirodno a bilo bi, triba i to reč, rodno jer je ovako sve za njih bezrodno. Bogati, ne moredu judi rađat, pravit svoju dicu. Ka da je to lako izdurat ?! Tako ti ja mislin o temu. Ča ćedu mi oni bidni, tako sapeti, sad poć pričat o seksu, rodu i porodu, demografskim obnovama, bračnim manama i ženaman kad o temu znadu samo u teoriji i u svojim noćnin morama kojih mora bit da je puno. Pa to je ka da ja gren u zubara ličit upalu mijura ! Ča oni znadu o familiji, dici i braku ? A ništa, eto ča ! A da ti pravo kažen i naša bi dičica onda u crikvi bila mirnija, Viruj mi….Ne bi ja na temu stala. Ma ja bi i švore ženila. I njih mi je puno žaj. Možda još i višje o popi. Znan ja ča je žensko. Pa i ja san nika žena, jel tako Marinko moj !” “Ma ča žena, ma Vi ste jedan pravi zmaj od žene !” odgovorin joj ja i nasičen onu sirnicu ča mi je bila donila jer ako niste znali sirnica van najboje gre baš uz bićerin dobrega prošeka. |
Steve Bannon, jedan od najpoznatijih desničara i bivši savjetnik predsjadnika Amerike Donalda Trumpa – krenuo je u Europu. Taj gorljivi ideolog populizma svojim je djelovanjem otvorio pitanja odnosa i veza između populizma i mogućnosti novih oblika fašizma. Dakako da populizam i fašizma nisu sinonimi ali je neupitna istina kako su povjesna iskustva fašističke prakse pokazala kako ta dva fenomena imaju dosta dodirnih točaka i kako se ponekad u konkretnim situacijama, u društvenoj praksi ( do neprepoznatljivosti i nemogućnosti međusobne distinkcije ) znaju ispreplesti. Zbog nekih pogrešnih poteza ( a nakon što je u jednoj važnoj fazi odlučno utjecao na Donalda Trumpa ) Steve Bannon je ostao bez posla i svoje moćne pozicije predsjednikovog savjetnika. Postao je neprihvatljiv i inače ultrakonzervativnim američkim krugovima zbog štetnog imagea kojeg je stvorio o sebi nakon Trumpova osvajanja vlasti. I sada se taj “ranjeni ultradesničarski glasnogovornik” zaputio prema Europi oduševljen jačanjem populističkim desnih pokreta i stranaka na Starom Kontinentu a posebno oduševljem pobjedom desničara u Italiji - s namjerom da im stavi na raspolaganje svoje neupitne propagandne sposobnosti i svoja medijska iskustva i veze. Kao što sam izjavljuje, cilj mu je “izgradnja globalne infrastrukture jednog globalnog populističkog pokreta”. Bannona nikako ne treba podcijenti. Objektivni analitičari smatraju kako je njegova kampanja za Donalda Trumpa bila briljantna. Pa zar nije upravo Donald Trump a ne gospođa Hillary Clinton na kraju krajeva ipak pobijedio - što je, naravno, jedino mjerilo uspješnosti ili neuspješnosti neke kampanje, odnosno efikasnosti nečije propagandne mašinerije ?! A na čelu Trumpove “propagandne mašinerije” bio je upravo Bannon. Doduše, prije i poslije tog trjumfa njegova je karijera bila prepuna neuspjeha. On je bio i savjetnik notorne Sare Palin, bivše kandidatkinje za potpredsjednicu Amerike. Ona je davala niz “ludih izjava” a posebno o Rusiji iako se podrazumijevalo da ona odlično poznaje susjednu joj Rusiju pošto je Sara Palin bukvalno s prozora svoje kuće na Aljasci mogla vidjeti ruski poluotok Kamčatku. Bez ikakve sumnje, Bannonov najveći neuspjeh dogodio se nakon što je kao glavni propagandni strateg Bijele Kuće i predsjednikov savjetnik nagovorio predsjednikovog sina Donalda Trumpa juniora ( 40. g. ) koji je inače izvršni podpredsjednik “Organization Trump”, da se potajno susretne s ruskim odvjetnikom koji je imao direktan kontakt s Kremljom. To se na kraju protumačilo kao klasični čin “izdaje” nakon čega je Steve Bannon jednostavno protjeran iz Bijele Kuće. Nakon toga su ga vlasnici “Britbart News-a” - “žute”, ultrakonzervativne web stranice vijesti, smijenili s pozicije izvršnog direktora i skinuli su ga s programa vrlo utjecajnog satelitskog radija “Sirius MX”. Tako “ranjeni” Bannon, oduševljen uspjehom desnice na upravo završenim izborma u Italiji, putuje odmah nakon toga u Europu s novom misijom. On je, inače, veliki protivnik projekta i koncepta Europske Unije pa je oduševljen jačanjem europskih populističkih antiimigranstskih političkih snaga koje dijele njegovo mišljenje i u odnosu na nužnost likvidacije Europske Unije. Iako se nije uspio susresti s čelnicima pokreta “ 5 zvijezdica” ( “Movimento Cinque Stelle” - M5S ) Beppe Grillom ili internetskim poduzetnikom Gianroberto Casaleggiom niti s Mateom Salvinijem ili Umberto Bossijem iz “Sjeverne Lige za nezavisnost Padanije” ( “Lega Nord” - LN ) svoj dolazak iskoristio je za uspostavu niz kontakata s europskom populističkom desnicom ali i za napade na “proimigrantsku politiku” pape Franje. Iz Italije putuje u Zurich u Švicarsku gdje se susreće s jednom od šefova njemačke ultradesne političke stranke “Alternativa za Njemačku” ( “Alternative fur Deutschland” - AfD ), Alice Elisabeth Weidel ( inače lezbijke koja je protiv gay brakova, eura, imigracija itd ) kojoj nudi svoje usluge u “alternativnim medijima”. U Zurichu drži govor o nužnosti tzv “narodne pobune” što je veoma loše primljeno u Švicarskoj koja kao tradicionalno stabilna država ne gleda sa simpatijama na zagovornike ekstremnih politika. Bannon nakon Švicarske odlazi u Francusku. U Lilleu se sastaje s Marine Le Pen i sudjeluje na skupovima njenog desničarskog “Nacionalnog Fronta” ( “Front National” ) koji je doživio poraz ( 13.8 % ) na francuskim izborima 2017. godine ( nakon trijumfa na izborima za Europski Parlament 2014. na kojima su osvojili više od 25% glasova i u tom trenutku privremeno postao najsnažnija francuska politička snaga ). Sada ih je Bannon uvjeravao da je budućnost tek pred njima jer “ Euro neće preživjeti. Sve je u rukama građana. Populistički val je počeo jer je povijest na našoj strani”. Po njemu budućnost je na strani radikalno desnih populističkih desnih snaga. Zato je uvjeravao Marine Le Pen i članove “Front National” kako svoj rasizam i ksenofobiju trebaju s posnosom nositi “poput zlatne medalje”, to jest “kao obilježje časti”. Po njemu, u ovom stoljeću bitka se više neće voditi iumeđu političke desnice i ljevice nego između “nacionalista” i “globalista”. Zanimljivo je kako se danas u Hrvatskoj liberalni krugovi i ljevica napadaju za tzv “nadnacionalnost”, “izdajnički univerzalizam” pa, u tom smislu, i za posebnu vrstu nedostatka osjećaja za “naše”, “autohtno”, nacionalno iza čega se na kraju, po njima, ne krije ništa drugo negoli sumnjivi uvozni globalizam. Politički, medijski, kulturološki itd “rat” koji se ovih dana u Hrvatskoj vodi oko “Istambulske konvencije” samo potvrđuje to ksenofobično-konzervativno udaranje u tobože prave nacionalne domoljubne talambase zorno nam pokazujući kolika se količina iracionalnosti i nepopravljive ignorancije razlila kompletnom “Lijepom Našom” i to s vrlo visokih, utjecajnih i društveno moćnih mjesta i pozicija. Sve se to obavilo neizbježnom dimom zavjesom tobožnje “obrane” kršćanskih vrijednosti ovog podneblja, svetih vrijednosti “obitelji”, “naših temelja” i svih drugih mogućih čuda koja su uvjek neizbježna popratna pojava nametanja klerikalnog kulturološkog i svakog drugog desnog, radikalno konzervativnog društvenog obrasca kao nečeg tobože samorazumljivog i Hrvatima imanentnog. Tako se živahan radikalni konzervatizam ponovo kod nas ( uvijek nanovo ) prodaje sveopćem populusu kao tobožnji zadnji “modni krik” suvremenog domljublja. O tempora o mores ! Europska Unija je stoga jedan od prirodnih neprijatelja naših nacionalnih kampanelista. Za Bannona, kao i za naše domaće uspaničene tradicionalno-konzervativne umove koji se boje bilo kakvih europskih ili ne daj Bože svjetskih “otvorenih vrata”, jer bi nastali propuh možda mogao ugasiti sve teže održivu vatru njihovih malenih zadimljenih rodnogrudnih ognjišta ( a koju su naši preci tako mukotrpno i usprkos svemu i svima održavali i održali u svojim skromnim ali toplim “nacionalnim kućama” ). I sada tu upada nekakva “rodna ideologija” kao gotovo đavoliji import izvana. Ona je bauk koji se prepoznaje svugdje a ponajviše tamo gdje je nema. Zato Bannonov glas za mnoge domaće konzervativne uši tako milo zvući kao jedva dočekana politička melodija jer Bannon bez ikakve dileme tvrdi kako je Europska Unija veliki “rizik za našu zapadnu civilizaciju”. Najzanimljive je što se takvi kod nas pozivaju na bilo kakvu “zapadnu civilizaciju” i tepaju sami sebi kako su “zapadnjaci” istovremeno panično zatvarajući svoja rasklimana ognjištarska vrata s odlučnom namjerom da ih ne otvaraju ama baš ničemu i ama baš nikom stranom, “tuđem”, neznanom i nepoznatom, zaogrčući se svojim spasonosnim toplim domaćim nacionalnim gunjem kojim su se još zaogrtali i naši šukundjedovi. Oni možda nikada i nisu čuli za Steva Bannona ali se svejedno slažu s njim kada on kaže da je Europska Unija opasna zato jer ona “razvodnjuje nacionalni identitet” za što je posebno kriva europska “granična politika” - pa su, konzekventno tome, europske granice postale porozne što je omogućilo da Islam izvrši invaziju na Zapad. Po Bannonu, populizam je nužan kao oblik “narodne pobune” . On jedini može predstaviti i zastupati “istinsku volju ujedinjenog naroda”. Protivnici nisu samo uljezi koji stižu izvana nego i “domaća elita” ( izdajnici ) koja je sve to dopustila. Zato će populizam biti brana protiv “imigranata, etničkih, religijskih ili seksualnih manjina” i svih onih koji ih protežiraju. I Bannonu se “Istambulska konvencija” ne sviđa. Niti malo ! Zato su populističke vlade nužnost. One, po njemu, već postoje “od Baltika pa do Egejskog mora” ali ne postoje ondje gdje se po njemu nalazi prava Zapadna Europa. I to je nužno što prije izmijeniti. Da li se “banonizam” ( i svi oni koji slično misle ) približava fašizmu ? Što je to slično i Bannonovom konceptu društva i fašizmu ? Pa to su sigurno : ekstremni nacionalizam, kult karizmatičnog lidera, prezir prema demokratskim institucijama ali i prema tradicionalnim komunikacijskim sredstvima i tradicionalnim medijima, demonizacija imigranata, ksenofobija…itd. Naravno, povijesno gledajući “pravi” fašizam je bio Mussolinijev model korporativnog društva dok je Hitler otac nacizma - ali se ta podjela ( i razlika ) u svakodnevnom korištenju pojma fašizam u međuvremenu izgubila. I Mussolinijev i Hitlerov “društveni model” počeli su kao populistički pokreti koji su “prirodnim putem” završili u fašizmu. Masa je preduvjet za postojanje tih pokreta iako Mussolini bez problema mačistički primitivno uvredljivo tvrdi kako je “Masa kao i žena stvorena da je silujete”. Talijanski fašizam je po nekima svojevrsna vrsta “pobune provincije” ali ne treba u fašizmu nikako zanemariti niti ono što se u Italiji nazivalo “trincherocrazia”, odnosno “aristokracija rovova” ( udruge nezadovoljnih ratnih veteran, branitelja…koji traže izvanredna prava ) ili u Njemačkoj “freikorpsa” i njihove uloge u svim tim procesima. Naravno da se iskustva tadašnje Italije ili Njemačke ne mogu primjeniti niti komparirati sa današnjim svijetom ali određene relacije ne treba zaboravljati. Zato uvijek moramo imati na umu kako su najveća prepreka za mogućnost uspostave bilo kakvog totalitarnog sustava: stalno jačanje i produbljivanje demokracije, smanjenje nejednakosti među ljudima ( koja nikada nije bila veća u raspodjeli bogatstva nikad bogatijeg Svijeta ), smanjenja pogoršanja životnih uvjeta pripadnika zajednice, osiguranje dostojanstvene zarade za rad, dostojnu starost i pristojne mirovine, jačanje brige o ugroženima i uvjetima života građana, respekt različitosti ali i respekt institucija koje moraju biti očišćene od korupcije, razvoj suvremenog obrazovanja dostupnog svima, osiguranje demokratičnosti izbornih procesa, osiguravanje stabilnih i slobodnih sredstava komunikacije, podsticanje svih vrsta umjetničkih sloboda, jačanja područja kluture itd. Nasuprot stabilnoj demokraciju kao garantu ljudske slobode populizam je sinonim “demokracije u problemu” - a fašizam je krajnja konzekvenca krajnje krize demokracije. Sergio Muńoz Bala zato s pravom kaže kako je Steve Bannon zasad pravi populista ali i ozbiljni “aspirant na fašizam” - što nam puno govori i o stanju i koncetraciji nezadovoljstva u suvremnoj ljudkoj zajednici. Nažalost “novi svjetski nered” pogoduje mnogim lošim stvarima. Jason Horowitz je prošle godine pisao u “New York Timesu”, upozoravajući kako tadašnji “ideološki guru predsjednika Trumpa” velića inače ne tako poznatog ( izvan fašističkih i ekstremno desnih krugova ) talijanskog mislioca Juliusa Evolu koji je svojevremeno bio ljubimac Mussolinija a kasnije 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća ( umro 1974,g, ) inspirirao talijanske post-fašističke teroriste. Zanimljivo da je Bannon citirao Evolu koji 2014. g. učestvuje na jednoj konferenciji održanoj u Vatikanu na kojoj je govorio o populizmu, islamu i kapitalizmu. Engleski povjesničar Mark Sedgwick, jedan od vodećih znanstvenika, specijalista za tradicionalizam, Islam i terorizam sa Arhus University u Danskoj je tom prilikom izjavio : “Činjenica da je Bannon uopće čuo za Evolu je znakovita.” Danas se grčka radikalno desna stranka “Zlatna Zora” poziva upravo na Julius Evolu isto kao i mađarska nacionalistička stranka “Jobbik”. Za poznatog rasističkog antiimigranta i supermačista ( “bijelog nacionalističkog lidera”) Richarda Spencera: “Julius Evola je jedan od najfascinantnijih ljudi 20-tog stoljeća.” Svima njima Biblija je Evolina knjiga iz 1934.g. “Pobuna protiv modernog svijeta “. Steve Bannon je upravo izrazio želju da se još sastane i s mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Zar nije živo čudo kako taj desničarski guru još uvijek nije stigao i u Hrvatsku svojim istomišljenicima u goste ! A možda ćemo na to čekati kraće nego što smo i mislili. |
Jedan od najvećih i najpoznatijih hispanoameričkih pjesnika a zasigurno najpoznatiji komunista Latinske Amerike , čileanski pjesnik, političar i diplomata, nobelovac Pablo Neruda ( Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto ) umro je 23. rujna 1973. godine, svega 12 dana nakon fašističkog udara i uspostavljanja vojne diktature generala Augusta Pinocheta ( Augusto José Ramón Pinochet Ugarte ). Tada je nasilno srušen i ubijen legalni čileanski socijalistički predsjednik i Nerudin osobni prijatelj i suborac Salvador Allende ( Salvador Guillermo Allende Gossens ). U tom trenutku započinje period strašnih represalija i nasilja koji u praksi potvrđuju kako neoliberalni ekonomski model i politička diktatura mogu bez problema ići zajedno, “ruku pod ruku”. Iza svega je stajala moćna ruka tadašnje američke administracije ( Nixon – Kissinger ) u kombinaciji s ekonomskom neliberalnom teoretskom podlogom “Chicago Boys-a” ( Milton Friedman, Arnold Harberger & co. ). Službeno objašnjenje uzroka Nerudine iznenadne smrti bilo je : rak prostate. Krajem prošle godine je od strane međunarodnog tima stručnjaka tvrdnja kako je Pablo Neruda umro od posljedica bolesti raka prostate - u potpunosti odbačena. Je li Pablo Neruda ubijen ? U trenutka svoje smrti Pablo Neruda bio je član Centralnog Komiteta Komunističke Partije Čilea i upravo se tih dana ( odmah nakon izvođenja vojnog puča generala Pinocheta ) spremao na putovanje u Meksiko gdje je trebao obaviti vrlo važne političke poslove s zadatkom da iz Meksika organizira opoziciju čileanskoj fašističkoj vojnoj diktaturi. Ne treba zaboraviti da je Neruda u to vrijeme svjetski poznata osoba i da je samo dvije godine prije vojnog puča dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog Nerudidnog ugleda u svjetu Pinochet nije mogao spriječiti to njegovo putovanje u Meksiko koje organizira sam meksički predsjednik Louis Echeverría. Tako da je Neruda imao sve potrebne dozvole za planirano putovanje koje je spriječila upravo njegova iznenadna smrt. Zanimljivo je da Echeverría odobrava da se po Nerudu u Čile pošalje njegov avion. Zbog opravdanih sumnji da je Pablo Neruda ubijen od strane Pinochetovog diktatorskog režima Komunistička Partija Čilea je u Senatu službeno postavila pitanje sumnjive Nerudine smrti zahtijevajući istragu o tom događaju. Slijedećih godina doći će do istrage o razlozima smrti Pabla Nerude i konačno mišljenje međunarodnog istraživačkog tima možda ćemo saznati baš ove godine. U međuvremenu posmrtni ostaci Pabla Nerude su zbog potrebe naknadnih analiza uzroka njegove smrti eshumirani. Tako je Pablo Neruda pjesnik koji je pokopan čak nevjerojatnih četiri puta ! Kako je to moguće ? Prvi put Pablo Neruda bio je pokopan dva dana nakon svoje smrti, 25. rujna 1973. godine. Taj pogreb, koji se pretvorio u prvu manifestaciju prosvjeda protiv upravo izvedenog Pinochetovog vojnog puča, kasnije je nazvan “Narodni Pogreb”. Iako je veliki pjesnik još za svog života jasno kazao gdje želi da bude pokopan , želja mu u tom trenutku nije mogla biti ispunjena. Neruda je, naime, u svojoj slavnoj “Canto General” napisao : “Compańeros, enteradme en Isla Negra, frente el mar que conozco “ ( “Drugovi, pokopajte me u Isla Negra, pokraj mora kojeg poznajem”. To nakon njegove smrti nije bilo moguće. U tim okolnostima Nerudina udovica Matilde Urrutia zahtjeva da se pjesnikovo tijelo izloži u njihovoj kući u Santiagu, u “La Chascona” koja je par dana ranije bila potpuno devastirana od strane policije koja je upala u nju. Tu se odvijalo žalovanje. Kolumbijski pisac Plinio Apuleyo Mendoza, koji je prisustvovao svemu tome, kasnije je u svom tekstu “Adiós a Neruda” pisao kako je pod kuće u kojoj je bilo izloženo Pablovo tijelo bio potpuno poplavljen vodom “koja je stalno odnekud doticala”. Dvorište i vrt koji se nalazio ispred Nerudine kuće bili su u potpunom neredu prepuni razbacanih papira, spaljenih knjiga i razbijenog stakla. Ni ovog puta barbari nisu mogli “obaviti stvar” bez da ostave svoj prepoznatljivi potpis iza sebe : spaljene knjige. Mendoza kaže kako je u kući “stvar bila još gora”. Struje nije bilo pa su pored odra bile upaljene voštanice, starinska njegovana unutrašnjost kuće bila je neprepoznatljiva, uništena. Naravno - nikoga od predstavnika uzurpatorske vlasti nije bilo. Mendoza piše o “sivim noslilima” na kojima je ležao veliki pjesnik “smješten u jednom udaljenom dijelu sobe, samo s dvije, na brzinu urbane bijele ruže, koje su odavale osjećaj samoće….ispod kristala, odmarajući se na satenu…” Apuleyo Mendoza nadalje piše kako je “Nerudino lice izgledalo nekako smanjeno i nestvarno”. U tom trenutku čovjek nije primjećivao njegovo lice nego njegovu ležerno navućenu, rastvorenu bijelu sportsku košulju “koja je podsjećala na ( njegove ) mirne nedjelje na Isla Negra”. Ali ta samoća koja je vladala u toj tužnoj sobi, čim se izašlo vani, ostala je zatvorena iza vrata “La Chasconae” jer kada je Nerudin lijes krenuo od njegove kuće prema Glavnom Groblju koje je bilo udaljeno tri kilometra od kuće, vani ga je cijelim putem pratila masa svijeta koja je došla ispratititi velikog pjesnika iako je to u najbukvalnijem smislu riječi tada značilo rizikovati vlastiti život. Niti Pinochet niti bilo kakva represija nisu mogli spriječiti takav pogreb velikog pjesnika. Taj narodni prkos Smrti, diktaturi i nasilju , taj Nerudin pogreb pretvorio se tako u prvi masovni, koncentrirani javni izraz opiranja Pinochetovom vojnom puču i njegovom profašističkom vojnom režimu. Cijelim putem narod je nosio cvijeće, bilo je puno komunističkog političkog znakovlja, zastava… i iako je prošlo svega dva tjedna od krvavog vojnog puča pjevala se Internacionala uz uzvike kako “Drug Neruda” nije mrtav nego da je i dalje “Presente !”, “prisutan” - među svojim prijateljima. I zaista je na svoj način itekako on tu bio prisutan. Teško je danas zamisliti kolika je ljudska hrabrost trebala za sve to. Zato će se taj prvi Nerudin pogreb kasnije nazvati “Narodni Pogreb”. Nedugo iza toga napisane su dvije knjige o tom povijesnom sprovodu. Prvu, “Entierro y Testamento “ ( “Pokop i Testament”, Španjolska 1973. ) napisao je Alvaro Sarmiend ( fotografije: Fina Torres ) a drugu, pod naslovom “Funeral Vigilado” ( “Nadzirani Pogreb”, Argentina 1974.) napisao je Sergio Villegas ( ona je u stvari bila fragment opsežnije knjige “El Estadio, 11. de septiembre en el pais del edén” – “Stadion, 11. rujan u obećanoj zemlji”, koja je kasnije adaptirana i za kazališnu prestavu pod naslovom “La despedida a la Pablo Neruda” – “Rastanak s Pablom Nerudom” a poslije toga je bilo više kazališnih predstava na temu ovog pogreba, počev od onih Berliner Ensemble iz ondašnje DDR pa do zajedničkog teksta i kazlišne predstave čileanskog dramaturga Luisa Sepúlvede i talijanskog pisca Renza Sicco-a iz 2013. g ). Druga sahrana Pabla Nerude , održana je za manje od godinu dana. Naime, Pablo Neruda je 7. svibnja 1974. godine premješten iz svog groba u porodični mauzolej čileanske književnice Adriane Dittborn. “Pretužno jutro za jedan pretužan pogreb”, napisati će čileanski pjesnik i Nerudin prijatelj Jaime Quezada ( on će 2013. godine objaviti svoj dnevnik iz 1973.g. “El ańo de la ira” – “Godina gnjeva” koji počinje i završava s Pablom Nerudom ). Quezada je bio jedan od šest učesnika tog tihog Nerudinog pogreba. On se kasnije sjećao kako su “gumeni kotači pogrebnih kola” na kojima se nalazio Pablov lijes prekriven čileanskom zastavom tiho, ko udaljeni jecaji, škripeći ponavljala : “Nema veće samoće od smrti”. Na tom drugom, tihom intimnom pogrebu nitko nije govorio. Nažalost, pokazati će se kako će Neruda veoma brzo morati biti premješten iz mauzoleja Adriane Dittborn zbog pritiska koji je Pinochetov vojni režim izvršio na njenu porodicu ( posebno na sestre Mariu i Elenu koje uskoro traže od Nerudine udovice da iznese Nerudine posmrtne ostatke iz mauzoleja njihove sestre ). Pablo Neruda tada jednostavno nije bio “poželjan mrtvac” a izgleda kako bi se uskoro moglo pokazati da je još manje bio poželjan kao živ čovjek. Zbog toga će “iz raskošnog mauzoleja”, piše Quezada, Pablo Neruda biti premješten u nišu “najpopularnijeg sektora čileanskog groblja” u kojem su pokapani “obični ljudi” - što je daleko više odgovaralo Pablovom “duhu” i njegovom načinu života jer je sada bio puno bliži “zemlji i narodu”. Ali još uvijek je bio daleko od svog Isla Negra. Pinochetova diktatura pada 1990. godine i dugo prešućivana istina o smrti Pabla Nerude polako izlazi na svjetlo dana. Odlučeno je da se prvo ispuni njegova želja iz “Canto General” o posljednjem počivalištu u Isla Negra. Tako se posmrtni ostaci Pabla Nerude i njegove supruge Matilde Urrutia ( koja je umrla 1985. g. ) vade 11. prosinca 1992. godine iz tzv “modulo México”na Cementerio General ( Santiago ) kako bi se premjestili na Isla Negra. Sam čileanski predsjednik Patricio Aylwin predvodio je ceremoniju koja će napokon ispuniti Nerudin san da počiva u Isla Negra. Nerudini posmrtni ostaci najprije su prenijeti u Počasni Salon bivšeg Nacionalnog Kongresa u kojem se, inače, odavala počast samo najistaknutijim i najzaslužnijim osobama. Tu su mu odate poslijednje poćasti. Slijedećeg dana, 12. prosinca 1992. pod pokroviteljstvnom čileanske vlade i Fondacije Neruda organizira se u Isla Negra, u dvorištu njihove kuće s pogledom na more, treći pogreb Pabla Nerude. Pored njega sahranjena je i Matilde Urrutia. Ali pjesnik ni ovdje nije dugo počivao u miru. U međuvremena se rodila sumnja da je Pablo Neruda u stvari ubijen i kako nije umro od raka prostate kako je to sužbeno tvrdila Pinochetova vlast pa je sud naložio da se njegovo tijelo mora eshuimirati radi potreba forenzičke istrage. To se na kraju i desilo a nalog za eshumaciju donio je sudac istražitelj Mario Carroza 8. travnja 2013. godine. Sudac je pokrenuo taj postupak na osnovu zahtjeva Komunističke Partije Čilea koju zastupa odvjetnik Eduardo Contreras. On izjavljuje kako se radi o “skupu indicija i sumnji koje ukazuju na vjerojatnu intervencju “trečih osoba” u Nerudinu smrt.” Glavni svjedok optužbe je Nerudin bivši osobni pomoćnik, vozač i čuvar Manuel Araya koji je, kao dvadesetisedmogodišji član KP Čilea, bio stalno uz Nerudu, sve od 1972. godine kada se pjesnik vraća iz Pariza u Čile ( gdje je bio ambassador ) da pomogne Allendeu – pa do njegovog posljednjeg trenutka života. Araya tvrdi da su slavnom pjesniku uoči smrti, u bolnici Santa María u Santiagu, dali smrtonosnu injekciju ( “da mu smire bolove” ). On kaže kako mu je sam Neruda rekao : “Dali su mi ( u trbuh ) neku injekciju i gorim iznutra”. Liječnik je Arayi oko 18.30 sati rekao da hitno treba poći kupiti neki lijek za Nerudu kojeg bolnica nema. Kada je izašao iz bolničke zgrade odmah je uhapšen, prebijen, propucan kroz nogu, odveden na policiju gdje je mučen a zatim su ga prebacili na Estadio Nacional među tisuće uhvaćenih sljedbenika Allendea. Tamo ga je sutradan slučajno prepoznao biskup Raúl Silva Henríquez koji ga je izbavio sa stadiona i rekao mu da je sinoć oko 22.30 sata umro Neruda. Poslije Araya odlazi u ilegalu. Upravo će on uspjeti pokrenuti cijeli slučaj i interes za sumnjivu smrti Pabla Nerude nakon svog intervjua kojeg je dao meksičkom časopisu “Proceso” 2011. godine. Nakon toga povjesničar Mario Amorós svoja otkrića u vezi toga objavljuje u najuglednijem španjolskom dnevnom listu El País-u. On se uspio dočepati “Tajnog izvještaja Programa za ljudska prava unutarnjih poslova” kojeg objavljuje u svibnju 2015. godine. Tu se nalaze svjedočenja, dokazi itd kao i zaključak da je “moguća i vjerojatna” intervencija “trečih osoba” u slučaju smrti nobelovca Pabla Nerude. Iste godine čileanska predsjednica Michelle Bachelet naređuje državnom odvjetniku da pokrene istragu u vezi smrti Pabla Nerude. U trenutku vojnog puča Neruda se nalazio 120 km daleko od Santiaga u svojoj kući u gradiću Isla Negra. Čileanski predsjednik Salvador Allende je uoči svoje smrti izjavio “platit ću životom svoju odanost narodu” jer “samo mecima mogu zaustaviti moju odlučnost da do kraja ispunim program koji izražava volju naroda”. Nerudu je strašno pogodila smrt njegovog prijatelja Allendeova. Veliki pjesnik tada kaže svojim najbližima : “Sve će nas pobiti.” Isključili su mu struju a kuću su ispunili karabinjeri. Neruda je tada ukućanima počeo spominjati španjolski građanski rat i tadašnje obraćune fašista s ljevičarima. Slijedeći dan ma moru ispred Nerudine kuće pojavio se čak i jedan ratni brod. Meksički ambasador Gonzalo Martínez Corbalá ponudio je Nerudi azil u Meksiku ali je Nerudin liječnik dr Salazar inzistirao na njegovoj hitnoj hospitalizaciji u Clínica Santa María u Santiagu pa 19. 09. Neruda kreće prema bolnici. Pet sati putuju automobilom do Santiaga ( umjesto uobičajenih dva sata ) jer ih stalno zaustavljaju i maltretiraju Nerudu pretresima. Ubrzo će veliki pjesnik umrijeti u toj bolnici. U službenoj smrtovnici ( “Certificado de defunción” ) kao uzrok smrti navodi se rak prostate. Kasnije, nakon eshumacije Nerudinog tijela, član međunarodnog tima istražitelja, španjolski liječnik dr Aureliano Luna izjavio je da je “definitivno sigurno” kako smrt Pabla Nerude “nema veze s onim što piše u smrtovnici”. Zanimljivo je da će devet godina kasnije u istoj bolnici 1982. godine, na istom 4. katu s istim lječnicima, nakon što je bio podvrgnut manjoj operaciji probavnog trakta, umrijeti i bivši čileanski predsjednik Eduardo Frei Montalva ( 1964 – 1970. ). Danas postoje najozbiljnije sumnje kako je i on također bio otrovan. Udovica Pabla Nerude, Matilde Urrutia, koju prijatelji inače zovu “La Patoja” ( a s kojom je Neruda bio u braku od 1966. godine ) izjavila je novinaru agencije EFE kako je sigurna da “Pabla nije ubio rak”. Ona je zatim za dnevnik “La Opinión” u svibnju 1974. izjavila kako joj je najpoznatiji čileanski urolog dr. Roberto Vargas Salazar samo mjesec dana prije Pinochetovog puča rekao da će Pablo “živjeti još najmanje 6 godina.” Zbog toga je smatrala kako on nije umro od raka prostate. Uostalom, dodala je kako je on stalno “bio pod lječničkom kontrolom”. Isti taj liječnik, dr Salazar, koji joj je samo mjesec dana prije Nerudine smrti tvrdio kako je smrt još uvijek jako daleko od njega - samo dan nakon Pablove smrti 24. rujna 1973. godine potpisao je u svojoj kući, bez da je uopće i video tijelo pokojnog pjesnika – njegovu smrtovnicu u kojoj je rak prostate navoden kao razlog smrti Pabla Nerude. Za dnevnik “Pueblo en Espańa” Matilde Urrutia će u rujnu 1974. godine izjaviti kako Neruda nije napisao niti svoj testament baš zato “jer je smrt izgledala jako daleko” od njega. U to vrijeme, uostalom, Neruda pravi bilješke i priprema se za pisanje memoara zajedno sa svojim velikim prijateljem i osobnim tajnikom Homerom Arceom koji će biti ubijen 1977. godine. Svi suradnici Pabla Nerude uskoro će, kao i on, biti mrtvi. Osim toga Neruda se neposredno prije vojnog puča dogovara za ispračaj stare i doček Nove godine u Valparaisu. Kasnije je Matilde znala govoriti kako je Pablo u tom trenutku mogao umrijeti jedino od “duševnog udara” zbog fašističkog puča a ne od raka prostate. Ležeći na četvrtom katu fatalne bolnice Santa María u sobi br. 406 Neruda je od jednog od utemeljitelja Demokršćanske Stranke Čilea i bivšeg predsjedničkog kandidata Radomira Tomica, koji ga je samo dan prije Pablove smrti, 22. rujna posjetio u bolnici, doznao tužnu vijest o okrutnom ubojstvu legendarnog “čileanskog slavuja” Victora Jare na Estadio Nacional. Fašisti su ubili tog velikog, omiljenog čileanskog sina i umjetnika koji je pjevao : “Yo soy libre como el amor..” – “Slobodan sam poput ljubavi…” ( svirepo su ga prije smrti mučili, odrezali mu jezik i prste ). Sve to ga je, naravno, strašno pogodilo. ( Zanimljivo je da se danas taj stadion zove “Estadio Victor Jara” i da je 27.06.2016. Pedro Barrientos osuđen za smrt i mučenje Victora Jare ). Tada su se u bolnici zajedno s Nerudom nalazili Manuel Araya, Matilde i Pablova polusestra Laurita. Od Matilde i Laurite su zatražili da odu u Isla Negra po prtljagu s kojom će Pablo i Matilde putovati u Meksiko. Arayi će se Neruda oko 16 sati požaliti na bolove koje mu je izazvala primljena injekcija ( dali su mu je dok kada se otišao tuširati prije putovanja za Meksiko ). Liječnik šalje Arayu da kupi lijek “kojeg nema u bolnici”. Ispred bolnice ga hapse a za 6 sati Pablo Neruda će biti mrtav. Dakle, radi svega toga Nerudini posmrtni ostaci su u travnju 2013.godine eshumirani zbog objavljanja potrebnih forenzičkih istraživanja. Tri su godine vršena ta istraživanja. Pablo Neruda je četvrti, posljednji put sahranjen, nakon službenog odavanja počasti u Parlamentu u Santiagu, 3. Svibnja 2016. u dvorištu njegove obožavane kuće u Isla Negra na pacifičkoj čileanskoj obali. Lijes mu je bio prekriven čileanskom zastavom. U dvorištu kuće, pored ”famoznog” broda, ispratilo ga je dvadesetak članova familije i pijatelja. Čuli su se uzvici . “Compańero Pablo Neruda presente ahora y siempre !” ( “Drug Pablo Neruda prisutan sada i zauvijek !” ). Raúl Bulnes, predsjednik Fundación Pablo Neruda oprostio se od pjesnika ovim riječima : “Danas za nas ovo nije pogreb nego sve suprotno od toga. Povratak u Isla Negra znači vratiti se promatranju mora a povratak gledanju mora ne znači umrijeti, znači ponovo živjeti, prije svega jednom pjesniku.” Krajem prošle 2017. godine, u ime međunarodne skupine eksperata ( sastavljene od 16 članova iz Španjolske, Francuske, Danske, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Čilea ) dr Arelio Luna izjavio je : “Otkrit ćemo istinu”. Na konferenciji za novinare održane 19.10.2017. ova međunarodna ekipa eksperata potvrdila je kako protivnik vojnog udara Augusta Pinocheta, veliki pjesnik i nobelovac Pablo Neruda nije umro umro od raka prostate kako se do tada službeno tvrdilo. Navedeno je kako njegova smrt “ima veze s jednim novim otrovom” i da su potrebna dodatna istraživanja za konačan zaključak. Izjavili su, dakle, prije 4 mjeseca da će se točan odgovor ( o kojem se otrovu radi ) “znati za godinu dana” – tako da upravo do kraja ove godine očekujemo otkrivanje konačne istine o smrti Pabla Nerude. Pablo Neruda nezaobilazna je pojava svjetske kulture ali i politike. Bio je politički veoma angažiran čovjek i najveći pjesnik ljubavi istovremeno. On je pjevao kako “lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika….onaj koji ne mijenja rutinu/onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju…lagano umire/ onaj koji bježi od strasti….Lagano umire/ onaj koji ne mijenja život kada nije zadovoljan…Onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi/ nesigurnosti/ I koji ne ide za svojim snovima”. On je bio sve suprotno od toga. Njegov je moto bio : “Živi danas, učini da si vidljiv danas/ Ne dozvoli lagano umiranje/ Ne zaboravi biti sretan “. O njemu je 2016. g. snimljen fim “Neruda” ( režija : Pablo Larraín ) u kojem nam Luis Gnecco briljatno približava njegovu osobnost. Danas u metrou u Torinu možete, dok čekate prijevoz, slušati njegovu poeziju ( Projekt Metro Poetry – uduge YOWRAS “Young Writers and Storytellers” ) što je možda do sada najbolji način uklapanja Nerudine filozofje u stvarnost življenja jer Pablo Neruda je bio pjsnik Života i Ljubavi a ne Smrti na što će nas zauvijek podsjećati njegovi stihovi : “Akon nas ništa ne može spasiti os smrti, ali nas zato ljubav spašava od života”. Oznake: Sunce |
Krajem srpnja prošle godine u Ciudad de Méxicu umro je Ramón Xirau (20. siječnja 1924.g. Barcelona - 26. srpnja 2017.g. Ciudad de México ) , jedan od najznačajnijih meksičko-europskih intelektualaca prošlog i početka ovog stoljeća. Malo poznat kod nas, zbog našeg teško razumljivog “provincijskog europocentrizma “ ili svojevrsnog ”antibalkanskog balkanizma” tipičnog za frustrirani, istraumatizirani europski jugoistok ( sličan onom kroatocentričnom inzistiranju na nazivu “Južna Hrvatska” - umjesto imena Dalmacija ). Ramón Xirau je pripadao specifičnoj vrsti ljudi koje bi danas nazvali političkim izbjeglicama. Prisjetimo se s kojom ksenofobijom se Europa ( da ne spominjemo trumpiziranu Ameriku ) danas odnosi prema izbjeglicama i općenito prema “tuđinima”, pa će nam biti jasnije kroz što je prolazio mladi Ramón, inače katalonac, rođen u Barceloni – čije djetinjstvo i mladalačke godine sudbonosno određuje tragedija španjolskog građanskog rata, rušenje legalne republikanske vlasti, pobjeda Falange i fašističkih vojnih pučista na čelu s Caudillom Francom. Ramónov otac Joaqin Xirau I Palau ( 1895-1946 ) bio je poznati katalonski intelektualac, liberalni katolik i ljevičar, filozof i dekan na prestižnom “Filozofia y Letras de Barcelona” za vrijeme republikanske vlasti. I sam Ramón kasnije će postati jedan od najpoznatijih meksičko-katalonsko-španjolskih filozofa, pjesnika i intelektualaca. Njegov je otac zasigurno ostavio značajan trag na njegovo kasnije djelo. Otac mu je bio veliki poznavatelj i pod jakim utjecajem filozofije Schelera, Husserla i Bergsona. Blizak je kršćanskom misliocu Emmanuelu Mounieru i krugu intelektualaca oko revije “Esprit” koju je pokrenuo Mounier . Ramón je provodio svoje djetinjstvo i rastao u Barceloni. Godine 1936. izbija građanski rat. Barcelona je jedno od najvećih uporišta španjolske ljevice ( u rasponu od anarhista, trockistam komunista do lijevih sindikalista ). Ramónovi roditelji ga 1938. godine, kao četrnaestogodišnjaka, u strahu za njegov život, šalju u izbjeglištvo u Francusku u Marseille. Svoju 15. godinu napunit će daleko od svoje rodne Barcelone i od svojih roditelja. Nakon pobjede frankizma i poraza republikanaca, Ramónovi roditelji, uz pomoć velikog pjesnika i njihovog prijatelja Antonia Machada, poput mnogih ljevičara - bježe u Francusku, u Pariz. Uskoro se nalaze sa sinom i brodom isplovljavaju za New York odakle se autobusom prebacuju u Meksiko. Ramón je petnaestogodišnjak. Na put za Meksiko istovremeno kreću i druge španjolske republikanske mlade izbjeglice tako da Ramón putuje zajedno s pjesnikom Tomasom Segoviom, slikarom Vincenteom Rojom, novinarom Joseom de Colinom i drugima. Ti mladi španjolski intelektualci u budućnosti će izuzetno puno doprinjeti meksičkoj kulturi ali i intelektualnom povezivanju Meksika s Europom. Zanimljiva je paralela sa današnjim vremenom i odnosom prema izbjeglicama. I tada je Europa, ta demokratska stara gospođa, itekako zakazala : prvo, prepuštajući Republikansku Španjolsku divljanju “fašističke zvijeri” – uglavnom se pretvarajući kao da se ništa ne dešava, licemjerno promovirajući svoju poznatu “politiku nemiješanja”. A nakon pobjede fašističkih pučista nerado otvara svoje granice španjlskim republikanskim izbjeglicama, prepuštajući ih najčešće njihovoj nesigurnoj sudbini a tako često i smrti u progonima koji su uslijedili nakon Francova dolaska na vlast. Prisjetimo se samo te iste “demokrastke Europe” i sudbine Lava Davidoviča Trockog kojeg nakon Staljinovog protjerivanja iz Rusije ne prihvaća niti mu pruža politički azil niti jedna od deklarirano “demokratskih” eusropskih zemalja. Utočište mu u početku pruža Turska nakon koje Trocki odlazi u Francusku pa Norvešku da bi, nakon svih odbijanja u Europi, dobio utočište i azil u dalekom Meksiku, baš poput Ramónove familije, u koji stiže iz Norveške brodom i to u siječnju 1937. godine u luku Tampico . Prihvatila ga je meksička vlada na čelu s predsjednikom Lázarom Cárdenasom. U Tampicu su Trockog čekali Diego Rivera, najveći meksički i svjetski muralist i njegova fascinantna, zagonetna supruga, slikarica Frida Khalo kao i dva američka trockista, Max Shatchman i George Novacki. Dakle, Ramón i njegovi roditelji stižu u Meksiko dvije godine poslije Trockog. Meksiko je prema republikanskim izbjeglicama bio vrlo otvoren. Između 1939-1945. godine Meksiko izdaje preko 16 000 viza republikanskim izbjeglicama. Mnogi od njih sudjelovati će kasnije aktivno u formiranju meksičke intelektualne, političke i kulturne klime. Kada izbija Drugi svjetski rat Meksiko izdaje 1 400 viza poljskim izbjeglicama a ugroženim Židovima oko 1 850 viza. Tragedija broda “St Louise” koji s 900 židovskih izbjeglica isplovljava 1939. godine iz Hamburga prema Kubi i zatim Americi ( Miami, Florida ) pokazao je po tko zna koji put ponovo licemjerje “demokratskih” zemalja. Na Kubi im nisu dali vize za Ameriku niti im dozvoljavaju da se iskrcaju. Tu židovske izbjeglice ostaju na brodu šest dana. Kapetan zatim isplovljava za Miami ( Florida ) nadajući se kako će ih Amerika primit ali im predsjednik Roosevelt i američka vlada odbijaju odbriti iskrcavanje pa se “St Louis”, zajedno s 900 židovskih izbjeglica, vraća natrag u Europu i pristaje u belgijsku luku Amberes (i to nakon što je jedna židovska asocijacija kao “garanciju” platila za njih “odštetu domaćinima” u iznosu od 500 000 tadašnjih američkih dolara ). Kasnije će njih 250 biti ubijeno. Ramónova familja naseljava se u Ciudad de Méxicu u Colonia San Rafael. Njegov otac Joaqin predaje na Faculdad de Filosofia y Letras. Ramón prvo studira na “Liceo Franco de México” ( 1940.1941 ) a zatim na Faculdad de Filosofia y Letras ( 1942-1946 ) pa svaki dan zajedno s ocem odlazi u Colonia Santa Maria la Ribera u zgradu “Mascarones” u kojoj se nalazi fakultet na kojem njegov otac predaje a on studira. Puno godina kasnije, 1984. godine dolazim u Ciudad de México iz Splita i svoj novi dom, sasvim slučajno, nalazim baš u Colonia Santa Maria la Ribera. Tada prvi put čujem za Ramóna Xiaua koji je već posta vrlo značajno ime meksičko-hispanske intelektualne scene. Godinu dana proveo sam kao “gost istraživač” na El Colegio de México na kojem i osobno upoznajem Ramóna Xiraua. U to vrijeme je on na Colgiu predavao filozofiju ali istovremeno predaje i na Liceo Franco Méxicano, na Faculdad de Filosofia y Letras, radi kao istraživač na Instituto de Investigacones Filosoficas na UNAMU ( Universidad Nacional Autonoma de México ), a također drži katedru iz povijesti filozofije. Na prestižnom El Colegio de México predaje od 1973. godine i to kao prvi “nemeksikanac” po svom podrijetlu ( iako je 1955. g. Ramón dobio meksičko državljanstvo ). Osim toga drži poznati filozofski kružok u svojoj kući na San Angelu. Taj genijalni čovjek je bio erudita, skroman i drag. Posebno je istraživao odnos Filozofije i Poezije a bio je pomalo i mistik. Osnovna teza mu je bila kako je “Poezija vrsta Znanja”. Bavio se i “Filozofijom kao Znanjem “ ( takav naslov nosi i jedna od njegovih najznačajnijih knjiga iz 1978. ) ali ne u značenju “sociologije znanja” ( Karl Mannheim ). Po njemu Poezija je jedan poseban oblik ( privilegirani oblik ) spoznaje ( Znanja ) Svijeta. Poezija mu je bila u fokusu interesa i to kao filozofu i kao pjesniku. Proučava “značenje Tišine”, odnos “Mita i Poezije “, posebno ga zanima “osjećaj Postojanja” ( u Unamunovskoj tradiciji “El sentimiento tragico de la vida” – “tragičnog osjećanja života” ) ali uvijek povezan s “trenutkom u kojem živimo”. Poezija nas ne vodi samo u sferu transcendencije nego nam istovremeno omogućava pristup mnogim aspektima Stvarnosti. Ramón Xirau pokreće utjecajnu reviju “Dialogos” koja ima velik značaj poput kasnije Pazove revije “Vuelta”. Suradnici su mu upravo Octavio Paz, Malraux, Chomsky, Aron, Rulfo i mnogi drugi. Jose Gaos smatra kako je Ramón Xirao na izvjestan način dijelio sudbinu ( puno starije ) generacije José Ortege y Gasetta, Antonia Machada ( koji je, poput njega, bio uvijek između filozofije i poezije ) a posebno Miguela de Unamuna koji je brodio svojim životnim oceanom na valovima između “filozofije, literature i mistike “. A Ramőn je zaista povezivao različite države, kulture i jezike bukvalno prevladavajući Ocean koji ih je samo prividno dijelo. Ramón je poeziju uvijek pisao na svom materinjem katalonskom jeziku a filozofska djela na španjolskom. Bio je poveznica iako je stalno “vozio” između svojih različitih kreativnih vokacija, zvanja, različitih razmišljanja i shvaćanja, koja nisu određivala samo njega nego i prijašnje izuzetne generacije mislioca čija je sublimacija, na određen način, postao upravo on. Zato ga veliki Octavio Paz naziva “HOMBRE PUENTE” (“ČOVJEK MOST “ ) jer još za života postaje inkarnacija povezivanja duha Meksika i duha Europe a posebno Španjolske i Meksika, nikada ne zaboravljajući da je Katalonac. Kompletan njegov poetski, filozofski i literalni opus na specifičan je način određen “Misterijem Svetog” koji ga poput unutarnjeg duhovnog krvotoka prožima cijelog života. Njega zanima prijelaz od “osvetoljubivog Boga” ka “milosrdnom Bogu”. U svom poznatom eseju posvećenom Knjizi o Jobu, Job mu je personifikacija mogućnosti postizanja stanja “apsolutne ljubavi” usprkos neizrecivoj boli koju trpi a koju mu je nanio direktno Bog kojeg u iskušenje dovodi sam Sotona. Tim više je Jobova “apsolutna ljubav” (koja je iznad svih strašnih muka i nepravedno nanijetih trpljenja ) toliko veličanstvena. Taj “Jobovski princip”, koji njega fascinira i prožima njegovu misao, istovremeno se sudarao sa ponekad strašnom latinskoameričkom praksom nasilja, nepravdi, strašnih trpljenja, izrabljivanja i raubovanja tuđe osobe, drugih bića pa i kompletnih “patničkih naroda” (indiosi, indigeni, autohtoni latinoamerikanci – njihove kulture ali i njihova patnja posebno fasciniraju Xiraua ). Octavio Paz je smatrao kako je Xirau u stanju “stalne, permanentne mladosti” jer je sačuvao rijetku osobiinu da se još uvijek ( ko svojevrsno dijete ) “čudi”, da bude “zaprepašten”. To je možda i osnovna razlika između onih koji su izgubili mogućnost, odnosno sposobnost “čuđenja” – jer ih je Život odavno smjestio u podrućje koje je “bez ikakve nade”, koje je određeno indiferentnošću i apatjom na sve i prema svemu. Možda najveći živi meksički povjesničar Enrique Krauze smatra kako Xiraua cijeli njegov život određuje jedna njegova bitna karakteristika koju zaista imaju rijetki : Naime, Ramón Xirau “Tvrdi malo a pita puno !”. Možda je ta sposobnost “čuđenja” rezultirala njegovom sposobnošću postavljanja pravih, temeljnih pitanja. Ovih dana Julio Hubard piše : “Ramón Xirau bio je posljednji od TRANSTERRASOSA .” Tko su “transterassosi” ? U Meksiku tako nazivaju španjolce koji su protjerani iz svoje zemlje zbog zvjerstava španjolskog građanskog rata i koji su svoje utočište našli u Meksiku gdje su se našli u jedinstevnenim okolnostima koje u početku određuje momenat “privremenosti” – pošto se svi oni misle ( nadaju se ) da će se vratiti u Španjolsku kada “padne Franco” – a s druge strane bili su nužno upućeni na “uklapanje”, na suradnju, pa i na “meksikanizaciju”, svoje svojevrsno “ponovno otkrivanje”, re-utemeljenje…i na stalnost života u Meksiku, pa su, tako, sve više i više postajali nezaobilazan dio autentične meksičke intelektualne i kulturne scene - postajali su “meksikanci”. Ramón je izvanredan a po Krauzeu, najvjerojatnije i posljdnji primjer takvog tipa čovjeka (jer ih jednostavno više fizički nema ). To je bio put od doživljaja Meksika kao “egzila” do prihvaćanja, i stvarnog ozbiljenja Meksika kao “svoje vlastite kuće”. Xirau je, na kraju, zaista bio u Meksiku ne samo onaj koji je bio “u svojoj kući” nego i onaj koji je “gradio tu kuću” i koji je nakon svoje smrti posta dio njenog duhovnog, kulturnog temelja. To je “poučna ptića” koja je jako usporediva s problemom suvremenih izbjeglica i s njihovom percepcijom od strane “doaćih ljudi”. U rasponu od Njemačke (prisjetimo se samo javno iznesenih stavova o “propasti multikulturalnosti” ), Francuske ( protjerivanja Rumunja ), Trumpovih ( ali ranije i Obaminih ) “zidova” u glavi i u zbilji ( prema Meksiku ) pa sve do primitivizma kojeg svako malo svjedoćimo ovdje, među nama u Hrvatskoj, prema “svima drugačijima” ( od nacionalne, etničke, rasne, seksualne, idejne itd isključivosti pa sve do recentnih hrvojemarušićevskim prijetnji “strijeljanjem” političkih neistomišljenika koje, eto, izlaze iz usta naših etabliranih kvazielita, i tobože “uglednih” i “uspješnih” građana ). Nije nikakva rijetkost da se netko nađe između dva svijeta - rascjepljen. Rjetko je, smatra Krauze, da netko, kao što je to uspio Xirau nađe uporište “točno na sredini križanja dviju kultura”, ugrađujući sebe i svoje djelo u obje. Naravno da su Španjolska i Meksiko povezani nerazdvojno, povijesnim okolnostima, konkvistom, religijom, jezikom itd. I pozitivno ali i negativno. Ramóna određuje Španjolska najviše po njegovom katalonskom momentu (koji je specifično separatsitički u odnosu na španjolski centarlizam..što upravo danas kulminira u Kataloniji jačanjem “katalonskog momenta” ). Katalonski nesumnjivo određuje Xirauovu poeziju ( koju piše isključivo na njemu ) ali i kastiljanski ( španjolski ) jezik na kojrm piše svoju prozu i koji određuje njegov svakodnevni, “građanski život”. Taj momenat “između” jako određuje Xiraua. Bio je između Poezije i Filozofije, između Mistike i (znanstvene ) Teorije, između Meksika i Španjolske, između katalonskog i španjolskog jezika - ali je na kraju sve to istovremeno obuhvatio totalitetom svoje misli, svog djela i svog konkretnog života. On se ne zove slučajno Ramón. Njegovo ime sažimalo je tradiciju dva Ramóna. Njegov otac daje mu ime po Ramónu LLullu, katalonskom mistiku i filozofu i Ramónu Sibiudi, također katalonskom vjerskom msitiku, “glasniku Stvorenja”. Čovjek je dio “sveukupnosti Stvorenja” a svako je “stvorenje” samo jedno slovo napisano Božjim prstom. Tako nastaje “Knjiga svih stvorenja” u kojoj je Čovjek “najvažnije slovo među svim slovima”. Druga knjiga je “Knjiga Pisma” ( “Sveto Pismo” ) koja je dana samo Čovjeku - ali koji je još uvijek sam ne zna pročitati. Iz nje znaju čitati samo odabrani ( određena vrsta svećenika ). Taj momenat Mistike je jako utjecao i na formiranje Xirauovog duha i karaktera. Ako na to dogradimo ljevičarski politički ambijent unutar kojeg se kreću interesi njegovih roditelja i traumu djeteta-izbjeglice kojem tragična španjolska fašistička epizode određuje cijelu životne putanje - onda se nalazimo pred pravom zagonetkom ako pokušamo odgovoriti na prividno jednostavno pitanje : Tko je ( Što je ) zaista bio Ramőn Xirau ? Još jedan momenat određuje Ramóna Xiraua. To je momenat Mediterana. On u svoju poeziju i u svoje cjelokupno stvaralaštvo unosi jednu vrstu mediteranske trubadurske tradicije. I tu je bitan momenat Ljubavi. Taj pojam kod njega nije istoznačan s Petrarkinim pojmom ljubavi ili reduciranjem samo na njega. Naime Ramóna određuje “katalonski pojam Ljubavi” a po njemu Ljubav nije samo ljubav zaljubljenih, ljubljenog i ljubljene – nego je to ljubav prema svemu što postoji….bukvalno, od obične naranče pa do dubine mora. Takav pojam Ljubavi Ramón preuzima od svoja dva imenjaka – mistika, od Ramóna Sibiuda i, prije njega, Ramóna LLulla. Povezivanjem Poezije, Filozofije, Mistike i Religije tražio je odgovore na “konačna pitanja”. On, poput Nietzschea, ali na svoj način - govori o svojevrsnoj “smrti Boga” . Ta smrt znači “smrt Apsoluta” pa sada čovjek želi stvoriti nekog “novog Apsoluta”. Ali Apsolut se ne može stvoriti od “parcijalnih djelova” – a po upravo radi ( pokušava ) suvremena Znanost (pozitivizam ). Da bi se obnovio Apsolut nije dovoljna niti “ideja Progresa” ali niti “jedna religija Čovjećanstva”. On rješenje vidi u stvaranju onoga što naziva “globalna harmonična metafizika” koja će u sebi sadržavati i neke religozne komponente. Politički nije mogao biti indiferentan, Pripadao je slobodomunoj lijevoj misli ( koju je uzaludno pokušavati ukalupiti u formalnu ljevičarsku nomenklaturu ). Na poseban način fasciniran je Panchom Villom i velikim meksičkim predhispanskim kulturama indigena. Sve dok Franco nije umro nije htio kročiti na španjolsko tlo. Zato prvi put dolazi u Madrid tek 1976. godine. Nakon toga jako će se angažirati na kulturnom povezivanju Meksika i Španjolske i postati će veliki promotor nihove “isprepletenosti”. Ponekad je potrebno napustiti nešto a da bi se to zatim spoznalo. Ponekad treba “izići izvan sebe samog” da se spozna vlastita bit. Tako je i s zavičajem. Ramónov otac, filozof Enrique Xirau rekao je : “Tek ovdje u Meksiku otkrio sam Španjolsku.” Ta je misao odredila cijeli Ramónov život. Grozio se europocentrizma ( po njemu je to u biti provincijalizam kao što i svaki nacionalizam proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti ). Zato kaže : “Za Europu Meksiko je predaleko. Sasvim suprotno, odavde ( iz Meksika ) Europa je blizu. Ima više predrasuda i neznanja od tamo prema ovamo nego od ovamo prema tamo” Smrt Ramóna Xiraua pokazala je što je on značio za Meksiko. Meksički predsjednik Enrique Peńa Nieto ga je nazvao “stubom meksičke kulture”. Bivši meksički predsjednik Felipe Calderon je izjavio kako je otišao “jedan od najvećih (meksičkih ) umova”. Još ranije je Pedro Stepanenko, direktor Instituto de Investigaciones Filosoficas de UNAM ( Universidad Autonoma Nacional de México ) rekao kako smo “svi mi (meksikanci ) na neki način učenici Ramóna Xiraua”. Meksiko ga danas stavlja u razinu svojih velikana poput Octavia Paza i Juana Rulfa. Enrique Krauze kaže da je Ramón “bio čista dobrota”. Ministrica kulture Meksika, Maria Cristina Garcia Cepeda je izjavila da je Meksiko izgubio svog “fundamentalnog, temeljnog intelektualca”. Ramón Xirau dobio je bezbroj meksičkih i međunarodnih odlikovanja, priznanja, titula i nagrada, sveučilišnih počasnih doktorata i povelja. Zaista bi bespredmetno bilo sada ih sve nabrajati. Možda je dovoljno kazati da je bio “dvostruki vitez” Francuske ( Chevalier des Arts et des Letres i Chevalier de l’Ordre du merite ) da je bio član francuske Legion d’Honneur, da mu je taljanska vlada dodjelila titulu Comendador, španjolska vlada La Orden Isabel la Catolica, Medalla Gran Cruz del Merito Civil a njegovi katalonci Creau de Sant Jordi, da je primio odlikovanja meksičkog Senata, zatim La Medalla de Bellas Artes itd itd kao i zaista nebrojene književne i znanstvene nagrade i priznanja. Zato mi se čini neophodnim da i mi u Hrvatskoj, pa makar i na najskromniji mogući način, obilježimo smrt i ponešto naučimo od ovog velikog čovjeka koji neupitno predstavlja bitan dio naše zajedničke svjetske kulture i ljudske civilizacije uopće jer Svijet je premalen i uostalom naš je “zajednički stan” a da bi smo prihvatili ignoranciju kao prihvatljivi oblik ponašanja u njemu. |
Gradska uprava Madrida, španjolske prijestolnice, odlučila je ovih dana da promijeni imena 27 gradskih ulica i trgova koji su ”opterečeni” tradicijom i simbolikom frankizma. Naime, madridsko gradsko “Povjerenstvo za Povijesno Sječanje” (“Comisionado de la Memoria Historica”) je nekidan donijelo takvu odluku kao i spisak madridskih ulica i trgova koji mijenjaju svoje dosadašnje nazive. To je Povjerenstvo formirano upravo s zadatkom da “oslobodi Madrid ” od frankističkog naslijeđa i to na simboličkoj razini, koja je itekako bitna i nikako se ne može zanemariti. Usporedbe s Hrvatskom i njenim “endehazijskim simboličkim naslijeđem” u nekim političkim, javnim i inim “glavama” itekako su moguće a posebno zbog “ junačkog udarničkog juriša” i devastiranja hrvatske antifašističke simboličke baštine (prije svega spomenika ali i antifašističke ornamentike kao i antifašističke tradicije) početkom devedesetih godina. Tada dolazi do klasične pojave i pokušaja primjene “damnatio memoriae” (“osude sječanja”) i postupaka “zabrane sječanja” ili “protjerivanja iz javne uspomene” svega što su dominantne društvene kvazielite smatrale nepoćudnim a to su velikim dijelom bile vrijednosti i simolika kao i povijest hrvatskog antifašizma. Naravna stvar, novonastale “rupe” u kolektivnoj svijesti pokušavaju se ispuniti novim sadržajima – a nerijetko se tu radilo upravo (zavisno od sredine do sredine) o “neoendehazijskoj nostalgičarskoj simbolici” .- pa su u tom procesu redovito prvi stradali “nepoćudni” trgovi i ulice. Oni koji bolje poznaju Španjolsku, njenu povijest i sadašnjost - upoznati su s teorijom ali i praksom postojanja “dvije Španjolske” : one ” frankističke” I one “republikanske”. Ta je podjela često bila izjednačavana s podjelom na “desnu” i “lijevu” španjolsku – koja se danas, donekle, gubi u vremenu “razmontiranja” perpetuirane vladavine dvostranačja ( PP – Partido Popular i PSOE – Partido Socialista Obrero Espanol – Španjolska Socijalistička Radnička Stranka ). Pojava stranaka poput, prije svega, “radikalnije lijevog” Podemosa (“Možemo”) i centrističkog “ Ciudadanosa (“Građana”) razbila je dugogodišnje političko ekvilibriranje između dvije najveće međusobno opozitne stranke ali to ne znači da je demontirana i podjela na “dvije Španjolske” – onu “lijevu” i onu “desnu” – plus, naravno, nikada zanemarujučeg sukoba “španjolskog nacionalizma” i centralizma s katalonskim, baskijskim i dugim regionalizmima i njihovim “separatizmima”, od kojih neki također imaju duboke političko-ideologijeske korijene ( anarhističke) kao i utjecaj drugih tradicija i političkih praks i iskustava.. U ovom trenutku Madrid se i na ovaj način, mijenjajuči imena svojih ulica i trgova, želi ograditi od “frankističkog naslijeđa” i određene “frankističke nostalgije”. Odluka Povjerenstva mora se realzirati u slijedećih šest mjeseci. Između ostalih “nestaju” imena poput “Plaza de Arriba Espana”, “Calle de los Caidos de la Division Azul” (“slavna” frankistička dobrovoljačka divizija koja se borila na Istočnom Frontu ), “Plaza de Caudillo” (koja sada postaje “Plaza Mayor de El Pardo”), “Calle del Primo de Octubre” (datum kada je Franko preuzeo mjesto Šefa Države i Zapovjednika španjolske Vojske). Ta će se ulica sada zvati “Calle de Besteiro” po španjolskom socijalističkom političaru koji je bio viječnik u Madridu od 1918. godine sve dok ga frankistički režim nije osudio na dugogodišnju robiju i koji je u zatvoru i umro, “Calle de Eduardo Aunos” (nazvana po frankističkom odvjetniku ) sada postaje “Calle de Teniente Castillo” – nazvana po časniku španjolsk vojske koji je ostao odan republikanskoj vladi i koji je bio preživio dva atentata ali je ubijen u trečem pokušaju 12. Srpnja 1936. godine. Slijedeći je dan, kao odgovor na taj atentat, bio ubijen Calvo sotelo, desničarski političar, čije je ubojstvo iskorišteno kao formalin povod za pobunu vojske i formalin početak građanskog rata u Španjolskoj. “Pasaje de General Mola” (čovjek iz samog vrha pobunjenih generala i jedan od pretendenata za poziciju Caudilla, tvorac sintagme “peta kolona”) sada će se zvati “Pasaje de General Baldomero Espartero” ( jedan od najpopularnijih španjolskih političara XIX stoljeća, pobjednik Prvog Karlističkog Rata i španjolski regent 1840-43. ). “Calle del General Saliquet “ ( General koji se bio pobunio protiv republikanske vlasti u Valladolidu ) sada postaje “Call de Soledad Cazarola “ (Tužiteljica Vrhovnog Suda od 1996. Koja je bila prva tužiteljica zadužena za Nasilje nad ženama) “Nestaje” i “Calle del general Millan Astray”. Ulica koja je bila nazvana po “slavnom” frankističkom general koji je prekinuo govor jednog od najvećih španjolskih intelektualaca Miguela de Unamuna, na obilježavanju “Dia de la Raza” 18. srpnja 1936. godine u Paraninfo de la Universidad de Salamanca – uzvicima “Viva la muerte !” (“Živjela smrt”) i “Muera la inteligencia !” (“Smrt inteligenciji”) na što mu je rector Sveučilišta u Salamaci, Unamuno, odgovorio riječima da možda oni i mogu pobijediti “ali ne I uvjeriti” i da ima trenutaka kada “šutjeti znači sudjelovati u zločinu”, uz uzvik : “Viva la inteligencia !” (“Živjela inteligencija”). Od linča razjarene falamgističke rulje spasila ga je supruga generalisimusa Franca, Carmen Polo, koja ga je uhvatila pod ruku i odvela sa scene. Sada če se ta madridska ulica, nazvana po opskurnom generalu Astrayu, nazvati “AVENIDA DE LA INTELIGENCIA” “Avenija Inteligencije”). Sličnu odluku, poput ove odluke madridske gradske uprave, ovih dana donijela je i gradska uprava Barcelone. Sve ulice, trgovi ili bilo koji drugi javni sadržaji i njihovi nazivi koji imaju makar i najmanje veze s obilježavanjem ili pdsječanjem na frankističku prošlost Španjolske uklanjaju se iz javnog prostora Barcelone. I sada što kazati o mogućoj relaciji s Hrvatskom u kojoj se još ponegdje javni prostori obilježavaju imenom Mile Budaka – ministra “endehazijske vlasti” i potpisnika Rasnih zakona ? Nedavno se i jedan dalmatinski mul “mudroom odlukom” lokalnih vlasti trebao nazvati po njemu iako se baš ta Budakova vlast odrekla Dalmacije koja je Rimskim ugovorima dobila čak i svog “ autentičnog kralja” Tomislava II, osnosno princa os Savoje, Vojvodu od Spoleta. O bila kakvim “endehazijskim natpisima” i obilježjima na javnim prostorima u Dalmaciji, Istri, Primorju ili bilo gdje tamo gdje se Pavelićeva vlast bila odrekla hrvatskog teritorija – teško je govoriti bez dodatka kako nama ne nedostaje samo obrazovanih intelektualaca (za koja jedna naša ministricajavno izjavljuje da ih jeionako previse i da, “u biti”, ničemu ne koriste !) nego nam nedostaje i elemntarne, sasvim obične, ljudske inteligencije jer se baš autori takvih rabota deklariraju kao “tvrdi domoljubi” a nerijetko i kao “intelektualcI”! To je totalne inverzija elementarne logike koja, nažalost, itekako “pali” kod dijela naših sugrađana. A što kazati o notornom Hasanbegoviću ( još uvijek tehničkom ministru nečega) za kojeg je “antifašizam floskula” i koji na jednom pogrebu prije samo četiri godine (a ne u periodu “ranog Hasanbegovića”) divani kako je pokojnik “pripadao onom hrvatskom naraštaju koji je dječačkim očima video I doživio najveću tragediju i poraz 1945. godine.” Čovjek iskreno kuka nad onima koji su poraženi 1945. godine u Hrvatskoj ! Nekakvo “Povjerenstvo za inteligenciju” , naravno, ne postoji niti će postojati bilo kad niti bilo gdje, pa tako neće ni kod nas, ali formalni intelektualci koji djeluju antiintelektualno, primitivno, retrogradno, i antipovijesno i koji su negacija bilo kakve inteligencije svakako zaslužuju javno raskrinkavanje njihove pozicije jer maske napokon moraju spasti i to na svim mjestima – počev od antiintelektualizma pojedinih političara, pojedinih stranaka i postojećih politika pa do svakodnevnog odlučivanja, tamo gdje su centri moći – pa ma gdje oni bili. Oznake: Sunce |