Marin Jurjević o svemu

< svibanj, 2020 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

28.05.2020., četvrtak

KILL MADURO


Venezuela je zemlja koja je danas interesantna iz više razloga, ali je možda najzanimljivija kao drastičan primjer manifestacije gadljivog licemjerja tzv “demokratskog svijeta” i sramnog zatvaranja očiju Europske Unije pred onim što se već dugo vremena radi toj zemlji. Nije bogzna kakva novost da Sjedinjene Američke Države iz nekog samo njima “logičnog razloga” polažu pravo na područje kompletne Latinske Amerike kao tobože njihovog, kako oni to vole kazati, “stražnjeg dvorišta” pa su tako bezbroj puta do sada vojno, ekonomski, politički, intervencionistiški, pučistički, izolacionistički itd načina intervenirali u Latinskoj Americi. Tako su, recimo, “bez da trepnu okom” u 19. stoljeću oružjem prisvojili preko 50% meksičkog teritorija.
Zadnji predsjednički izbori u Venezueli održani su 20.05.2018. godine. Na njima je pobijedio Nicolás Maduro ( čelnik PSUV - Partido Socialista Unido de Venezuela ) koji tu funkciju obnaša još od 2013.g. nakon smrti Huga Cháveza. Venezuelanske izbore 2018. godine nadziralo je više od 200 međunarodnih promatrača od kojih su preko 50% bili članovi Vijeća Izbornih Eksperata Latinske Amerike, tijela koje formalno surađuje s Organizacijom Američkih Država ( OEA ) koja okuplja 35 država ( 33 latinoameričke države, SAD i Kanadu ). Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Luis Zapatero i bivši ekvadorski predsjednik Rafael Correa. Posebno je zanimljivo da je Organizacija Ujedinjenih Naroda odbila poziv Madura da pošalje svoje promatrače jer je radije poslušala sugestiju Madurove opozicije da ne dolaze “jer će izbori biti ukradeni” . Madurov protukandidat Henri Falcon uzalud ih je molio da pošalju promatrače. Zaista znimljiva logika Ujedinjenih Naroda. Osim promatrača iz Latinske Amerike izbore su nadgledali i promatrači iz Azije, Afrike, Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Velike Britanije, Rusije, Kine i SAD. Na izbore je izišlo 46% građana ( što je iinače iznad latinskoameričkog prosjeka ). Nicolás Maduro dobiva 67% glasova i Međunarodna komisija te izbore proglašava regularnim ali opozicija ( koja bojkotira izbore ) tvrdi kako su izbori ukradeni u čemu dobivaju punu podršku SAD. U siječnju 1919. godine Organizacija Američkih Država večinom od 19 država članica ( od ukupno njih 35 ) proglašava izbore neregularnim i priznaje samoproglašenog predsjednika Venezuele ( tzv “ulični predsjednik” ) Juana Guaidóa “privremenim predsjednikom” u čemu im se pridružuje većina zemalja Europske Unije . SAD odmah uvode teške ekonomske sankcije, izolaciju, zapljenu venezuelanske imovine i zamrzavanje venezuekanskih financijskih sredstava u SAD, provodi politiku stalnih prijetnji vojnom intervencijom a Britanska Središnja Banka odbija Venezueli ustupiti njene zlatne reserve vrijedne 1.2 miljarde dolara. Sve to prof Francisco Dominguez ( nače jedan od engleskih promatrača na tim izborima ) sa Sveučilišta Middlesex u Londonu sve to smatra flagrantnim primjerom kršenja međunarodnog prava i Povelje UN kao i Povelje Organizacije Američkih Država. Te mjere imaju za cilj izazivanja paralize venezuelanskog društva. One zaista i dovode do tragičnih posljedica i smrti desetina tisuća ljudi u Venezueli zbog nedostatka ljekova, medicinske opreme itd a posebno u uvjetima pandemije COVIDA-19. Licemjerno lice svijeta i Eurpe niti se malo nije zacrvenilo zbog toga jer je “crve politička boja” onaj glavni razlog ovako brutalne reakcije “demokratskog svijeta” prema Venezueli. Kao što je Nixon nakon dolaska Allendea na vlast kazao kako će izazvati da čileanska ekonomija “vrišti” i da će čileanski narod patiti do krajnjih granica izdržljivosti sve dok se ne pobuni protiv demokratski izabrane socijalističke vlasti koja je pobijedila u Čileu tako će slijed događaja u Venezueli pokazati kako su metode pritiska i izazivanje krize i pada onih vlada koje nisu “po guštu SAD” samo postati još okrutnije i intezivnije.
UVERTIRA
Venezuela je postala žrtva kombiniranih prisilnh jednostranih “kaznenih mjera” Amerike još za vrjeme predsjednika Baraka Obame kojeg smo često spremni nekritički promatrati u puno boljem svjetlu nego što je on zaista bio. Tako je na Obaminu inicijativu američki Kongres u prosincu 2014.g. izglasao Zakon 113-278 ( cinično nazvan: “Javni zakon o obrani ljudskih prava i civilnog društva u Venezueli”). Taj “eksperimentalni zakon” će postati arhetip svih kasnijih uvedenih američkih sankcija, blokada itd Venezuele. On je omogučio blokadu vanjske trgovine Venezuele ( prije svega naftom ), blokadu i “zaleđivanje” svih venezuelanskih bankovnih računa i imovine po svijetu, totalnu blokadu i izolaciju kopletne zemlje i njenog naroda itd. Naravno, sve u ime svetog interesa demokratizacije venezuelanskog društva što su građani Venezuele bukvalno trebali platiti vlastitim životima.
Već u ožujku 2015.g. Obama donosi neuobičajenu Izvršnu odredbu 13692 ( Zakona 113-278 ) u kojoj konstatira kako je Venezuela “izvanredna prijetnja za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država” ! Razuman svjet se smijao ovoj formulaciji najmoćnje svjetske sile kojom su se pokušale opravdati drakonske mjere koje će nakon toga uslijediti prema toj zemlji. Ali to više nije bilo smiješno nego tragično. Thomas Sparrow, zaprepašteni dopisnik BBC iz Wasingotona, konstatira da je Obama ovim potezom de facto proglasio “izvanredno stanje” u SAD što mu implicite daje pravnu podlogu za uvođenje izvanrednih predsjedničkih ovlasti jer, eto, “moćna” Venezuela prijeti Americi !? U ožujku 2016.g. američka vlada obnavlja Odredbu 1369 a blokada venezuelanske imovine postaje praksa u svim američkim savezničko-ovisnim državama dljem svijeta pa tako njemačka Commerzbank prva blokira račune venezuelanskih banaka i državne naftne kompanije PDVSA opstruirajći financijski kapacitet Venezuele. Europska Unija sluganski sljedi Američkog diva u čemu Hrvatska niti malo ne zaostaje pa tako venezuelanac Ricardo Luque ( bivši pjevač grupe “Cubismo” i naturalizirani Hrvat ) izjavljuje: “Kao hrvatski državljanin sram me što je hrvatska vlada priznala Juana Guaidóa i čak glasala protiv osude američkih sankcija koje uzrokuju velike patnje i smrt”. Slijede radikalna blokada, sankcje i “davljenje Venezuele” izvana koji se svakim danom sve se više radikaliziraju. Blokada i sankcije Venezuele “koštale” su Venezuelu, prema procjeni prof. Atilia A. Boróna sa Sveučilišta Harvard ( svibanj 2020.g.) 69 000 života zbog nemogućnosti uvoza ljekova poput inzulina i malarije ( što je još 2018.g. na sjednici UN Savjeza za ljudska prava u Ženevi proglašeno “zločinom protiv čovječnosti” ). Tako je samo 2017.g. “zamrznuto” 300 000 doza inzulina i blokirana je kupnja Primaquina, lijeka protiv malarije. Slijedeće 2018.g. blokiran je pokušaj Venezuele da kupi ljekove u vrijednosti od 39 miljuna dolara. Blokirano je uplačivanje 5 miljuna dolara za liječenje venezuelanskih pacijenata u Italiji ( transplantacija koštane srži ) itd. Michelle Bachelet ( Povjerenica UN za ljudska prava ) u svom Izvještaju iz veljače 2020.g. konstatira da zbog blokade i nametnutih sankcija postoji “nedostatak između 60% i 100% osnovnih ljekova u četiri največa grada Venezuele uključujući Caracas”. Zbog blokade jedan od svaka tri stanovnika Venezuele pati od pothranjenosti a 30 miljuna građana ostalo je bez radnog mjesta. Ali John Bolton, američki savjetnik za vanjsku politiku u studenom 2018.g. Venezuelu proglašava dijelom “trojke tiranije” ( uz Kubu i Nikaragvu ) zbog čega očito treba kazniti kompletan venezuelanski narod. Prisjetmo se samo što se sve desilo u Iraku i s koliko je laži bilo zasuto svjetsko javno mnijenje ne bi li se opravdala katastrofalna vojna intervencija Amerike i njenih “saveznika” u Iraku. Danas dobro znamo s koliko je stotina tisuća nevinih života plačena ta prisilna demokratizacija na vrhovima bajoneta -“a la Americana”. Irak je na kraju ostavljen u krvi, kaosu i socijalnom rastrojstvu a Svijetu je podarena pojava Islamske Države. Kompletan Bliski Istok je zapalje. Ratovi i sukobi bukte preko Afganistana, Egipta, Sirije, Libije pa do Jordana . A zauzvrat dobili smo valove izbjeglica, prognanika i sve ono što ide uz to - poput rastučeg terorizma. Latinska Amerika i Venezuela samo su mali dio tog strašnog mozaika igre velikih.
ELLIOT ABRAMS
Onog trenutka kada je Elliott Abrams postavljen za osobu zaduženu za koordiniranje “američkih napora za uspostavu demokracije u Venezueli” boljim poznavateljima “lka i djela” tog čovjeka sve je postalo jasno i znalo se što čeka Venezuelu. Radi se o 72-godišnjem bivšem pomočniku Državnog tajnika u vrijeme administracije predsjednika Ronalda Reagana. Za njega sam prvi put čuo boraveći početkom osamdesetih godina u Centralnoj Americi upravo u vrijeme trajanja građanskih ratova na tom području i Abramsovog “šerifovanja” na tim prostorima. Dugo bi se dalo o njemu pričati ali je u vrijeme njegovog intezivnog političkog djelovanja u Latnskoj Americi on predstavljao inkaranciju Reaganove radikalne imperijalne politike. Kao izraziti politički jastreb bio je žestoki promotor, sponzor i pokrovitelj latinskoameričkih desničarskih diktatoria. Istovremeno je bio tutor i pokrovitelj najrazličitijim vrstama kontrarevolucionarnih desničarskih plačenika, avanturista, idealista, profašista i paravojski, “Escuadrones de la Muerte” i sličnih.
Abrams je djelovao posebno intezivno na području Salvadora, Nikaragve, Gvatemale i Paname. On je za vrijeme Reagan-Kissingerove vlasti bio glavni inženjer američke politike na području kompletne Srednje Amerike ali i Latinske Amerike uopće. Bio je uvučen u financiranje i trening “contrasa” u Nikaragvi kojima je osnovni cilj bio rušenje sandinističke vlasti. “Contrasi” (od “contrarevolucionarios” ) su odgovorni za strašne zločine, nestanke, ubojstva i torturu bezbrojnih civila i socijalnih lidera. Kasnije će ga ( 1991.g. ) senatski odbor optužiti za prikrivanje podataka o pokolju ( mučenja, silovanja žena i djevojčica, vješanja, klanja, kidanja glava, komadanja) oko 800-1000 salvadorskih seljaka u Mozoteu a kojeg je izvršio bataljon salvadorske vojske Atlácatl kojeg su formirale, trenirale i naoružale SAD. Taj se bataljon formirao s zadatkom borbe protiv FMLN - Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional ali je počeo terorizirati koga je god htio. Zločin u Mazoteu se desio 11. prosinca 1981.g. a Abrams je pred senatskim odborom tvrdio da su informacije o počinjenom masakru “nepouzdane”. UN osnivaju Komisiju za istinu koja 1992.g. eshumira većinu žrtava tog pokolja kojeg je izvršio bataljon Atlácatl a 1993.g. utvrđuje 22 000 zločina koji su izvršeni tjekom dvanaestgodišnjeg rata u Salvadoru. Čak njih 85% izvršila je desničarska paravojska koju je Reaganova administracija tada preko Abramsa podržavala i sponzorirala. Ti zločini su gotovo u cjelosti ( u 95% slučajeva ) bili izvršeni po direktnom “naređenju funkcionera koje je Abrams podržavao”. Abrams će svejedno izjaviti kako je Amerika u Salvadoru u to vrjeme postigla “fantastična postignuća” odnosno “nevjerojatne uspjehe”. Godine 2012.g. tadašnji salvadorski predsjednik Mauricio Funes priznaje taj masakr i moli oprost od rodbine žrtava. Za konzervativni “Policy Review” Abrams je 1989.g. izjavio kako je direktno “upravljao” contrasima. Sve to on naziva “promocijom demokracije”. Kasnije će bitu umješan u “Iran-Gate” ( ilegalnu prodaju oružja Iranu ) zbog čega će biti osuđen na “drakonsku kaznu” od 50 dolara globe i 100 sati društveno korisnog rada, zatim u skandal “La Empresa” vezan za “poslove” s narko kartelom u Medellínu, suradnju s Escobarom i prodajom droge u Los Anegelesu radi punjenja fondova za financiranje “contrasa” u Latinskoj Americi. U sve je bio uvučen i tadašnji predsjednik Paname general Noriega. Abrams podržava gvatemalskog diktatora Efraína Ríos Montta kojem prodaje oružje i preko Costa Rice financira kontrarevoluconare. H.W.Bush poništava sudsku presudu Abramsu i uključuje ga u realizaciju katastrofalne invazije na Irak a kasnije upravo Abrams organizira neuspjeli puč na Huga Cháveza samo 47 dana nakon njegovog dolaska na vlast. Sada je upravo on glavni Trumpov čovjek za Latinsku Ameriku. U nedjelju 3. svibnja ove godine još jednom je propao pučistički pokušaj svrgavanja venezuelanskog pedsjednika Nicolása Madura. Operación Gedeón je doživjela slom a Elliott Abrams samo pet dana kasnije poziva upomoć upravo Madurovu bolivarijansku vojsku koja je slomila taj pokušaj puča, tražeći njihovu ( “nužnu” ) suradnju u “demokratskoj tranzicji” Venezuele. Očito pokušajima nasilnog rušenja Madura još nije došao kraj. Živahan čovjek taj Elliott Abrams !
OPERACIÓN GEDEÓN
Još 30. travnja 2019.g. samoproglašeni ( ulični ) “predsjednik” Venezuele Juan Guaidó pokrenuo je “Operación Libertad” ili kako je to sam rekao “posljednju fazu” rušenja predsjednika Nicolása Madura . Po tko zna koji put tvrdio je kako ima podršku vojske iako će upravo ona i tada sprječiti taj njegov pokušaj. Mike Pompeo je tog dana objavio kako Maduro već odlazi prema aerodromu na kojem ga čeka avion s kojim želi pobjeći na Kubu. Guaidó je dobio ekspresnu podršku brazilskog profašističkog predsjednika Jaira Bolsonara i, naravno, Trumpa.
Takvi pokušaji postaju stalni politički dekor Venezuele od kada se Guaidó bukvalno nasred ulice samoproglasio predsjednikom države. Pritisci, blokade, sankcije, opstrukcije funkcioniranja javnih servisa, sabotaže koje izazivaju nestanak električne energije i dostave vode, opskrbe hranom itd postali su venezuelanska konstanta tako da odluka Trumpa da ucjeni glavu Madura na 15 miljuna dolara kao i slanje moćne IV flote u pomorsku blokadu Venezuele zbog tobožnjeg “narcotrafica” nikoga živog nije iznenadila. Inače, prema podacima američke policijsko-obavještajne agencije DEA ( The Drug Enforcement Administration ) 80% droge stiže u SAD Pacifikom a ne Karipskim morem kojeg je Trump blokirao. Osim toga, prema podacima same DEA, upravo iz Kolumbije ( Trumpove glavne saveznice u toj sferi ) stiže čak 90% kokaina koj se plasira na američko crno tržište. Od preostalih 10% kokaina koji stiže u SAD s tog područja 6% je peruanskog a 4% nepoznatog podrjetla. Venezuele tu nigdje nema iako je upravo optužba za narkotrgovinu bila osnova da William Barr u ime SAD, u stilu Divljeg Zapada, raspiše pravu pravcatu potjernicu za Madurom što je bio poziv najrazličitijim “Bounty Hanters”- ima da, kao u nekom lošem westernu, krenu u lov na njegovu ucjenjenu glavu.
U nedjelju, 3. svibnja o.g. samoproglašena “Coalición Activa de la Reserva Internacional Venezolana” ( u stvari grupa unajmljenih plačenika ) otpočela je “Operaciju Gedeon”. Radilo se o pokušaju invazije Venezuele morskim putem s ciljem rušenja legalne vlasti u Venezueli. Cilj je bio hapšenje i deportacija ili ubojstvo Niclása Madura. Pripreme su počele još u rujnu 2019.g u Kolumbiji kada se sastala grupa venezuelanskh opozicijskih političara s 43 godišnjim plačenikom i bivšim američkim specijalacem ( “zelena beretka” ) Jordanom Gourdeauom inače vlasnikom firme “Silvercorp” koja pruža usluge “zaštite” u preko 50 zemalja svijeta. Sam Guourdeau bio je dio tjelesne zaštite predsjednika Dnalda Trumpa. On je još u veljači 2019.g. radio za Guaidóa osiguravajući koncert “Venezuela Aid Live” kojeg je na kolumbijsko-venezuelanskoj granici održan kao predigra rušenja Madura i dovođenja Juanu Guaidóu na vlast. U tom trenutku planiraju uvježbavanje oko 800 ljudi u kolumbijskim vojnim kampovima na granici Venezuelom koji su trebali na čelu s bivšim generalom Cliverom Alcalom usiljenim maršom sa sjevera “jurišati” na Caracas buneći usput narod i “dižući revoluciju” . Prvi udar trebao se izvršiti pomorskom invazijom gliserima na grad Macuto u La Guairi. U međuvremenu je ex-general Alcalá uhapšen zbog narkotrafika. The Washington Post objavljuje kako je Gourdeaua odabrao sam Juan Guaidó smatrajući kako on treba voditi tzv Tajni Komitet. Oni donose dokument u kojem ističu da im je cilj “maknuti Madura” i smijeniti “aktualni režim i instalirati priznatog predsjednika Venezuele Juana Guaidóa”.
Još u studenom 2019.g. u Kolumbiji se sastaje veća grupa venezuelanskih opozicionara s šefovima akcije koju krste imenom “Operación Gideón”. Već tada među njih su se infiltrirali Madurovi agenti. Kada se plačenici pokušavaju iskrcati u Macutu cijela akcija se raspada. Osam je plačenika ubijena odmah a ostali su uhvaćeni ( a među njima i dva američka specijalca, kasnije i nećak generala Alcale i drugi ). Sve to neodoljivo podsjeća na propali Kennedijev pokušaj invazije Kube u “Zaljevi svinja” ( “Playa Girón”) u travnju 1961. godine. Do 8 svibnja uhvaćeno je 25 plačenika. Do danas preko 50. Uslijedila su njihova javna svjedočenja o ciju akcije (hvatanje ili ubojstvo Madura ). Po prvi put u 40 godina u hvatanje pučista uključilo se i osam ruskih specijalaca. Razotkriva se uloga koju su imali samoproglašeni predsjednik Guaidó, DEA, narkokrugovi, kolumbijska desničarska paravosjka i kolumbjski ultradesni predsjednik Ivánom Duque ali i SAD. Posebno je u javnosti odjeknula objava Ugovora “o izvršenju vojne skcije” kojeg su potpisali Juan Guaidó, J.J.Rendón ( Guaidóv suradnik ali i savjetnik nekoliko kolumbijskih predsjednika), Sergio Vergara ( Guaidóv suradnik )i Jordan Goudreau ( glavni izvršitelj ). Ugovor je objavila desničarska aktivistica Patricia Poleo jer je došlo do međusobnih optužbi i napada na Guaidóa da je “zakazao”. Guaidó sve to negira i 11. svibnja je “smjenjuje” Rendóna i Vergaru “zbog njihove uloge” u puču. Ali vođa plačenika Antono Sequea Torres 12. svibnja javno svjedoči o planovima operacije koji su dogovarani upravo s Guaidóom, predsjednikom Kolumbije Duqueom i Jordanom Goedrauom i s DEA tvrdeći da je Trumpova vlada bila upoznata sa svime i da su se Guaidó i Duque s njim o svemu dogovarali u samoj Bijeloj Kući. Posebnu ulogu u svemu je imao Iván Simonovis, Guaudóv glavni obavještajac i jedan od šefova cijele operacije. Tužilaštvo Venezuele zbog svega je optužilo Guaidóa za pokušaj državog udara i za financiranje propalog puča zapljenjenim vezuelanskim novcem. U američkom Kongresu je predsjednik Odbora za vanjsku politiku Elliot Engel postavio pitanju Mikeu Pompeu da odgovori je li Trumpova vlada umješana u Operación Gedeón ali odgovora još nema. Ostaje činjenica da je Trump Madurovu Venezuelu proglasio “velikom opasnošću” po američku sigurnost iako je Venezuela 2019.g. u oružje uložila samo 62,7 miljuna dolara a SAD nevjerojatnih 732 miljarde dolara. Zar je zaista moguće da se “američki slon” toliko boji malog “venezuelanskog miša” !?


Oznake: Sunce, more


- 17:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.05.2020., ponedjeljak

"LE CHARME DISCRET DE LA COVID 19"



Kada je Luis Buńuel snimio svoje slavne filmove “Diskretan šarm buržoazije” ( 1972.g ) i “Fantom slobode” ( 1974.g ) oslikavajući svojim satiričkim genijem “dopadljivu dekadenciju”buržoazije , besmisao i svu apsurdnost njenog lažnog morala i dosadno-monotoni repetitivni karakter njihovog načina života u vremenu velikih društvenih preturbacija, nemira i zahtjeva za promjenom ( vrijeme Vijetnamskog rata, pobune mladih, nezadovoljstva “marginalnih” itd ) onda je svojom preciznom redateljskom rukom razgolio svu nemoć i društvenu nepotrebnost, suvišnost tih licemjernih lažnih “elita” i vladara svijeta koji proživljavaju duboku hipokriziju svih svojih kompromitiranih vrijednsti. Buńuelov “Fantom Slobode” bio je na izvjestan način ujedno i odavanje počasti Marxovom “Bauku Komunizma” kao simbolu prijetnje rušenja čitavog tog pomno izgrađenog kompleksa nagomilanih lažnih vrjednosti na kojima se temelji svijet tih “nepotrebnih ljudi”, “komedijaša povijesti”. Naravno da Buńuel kao jedan od najbriljantnijih predstavnika nadrealizma svojim žestokim cinizmom upozorava na svu apsurdnost čnjenice da takav “isprazni stalež” uopće postoji a kamo li da vlada s bilo kim a kamo li cijelim Svijetom.
DEKOLONIZACIJA IDEJA U DOBA PANDEMIJE
Aktaulan pandemija virusa COVID 19 poput Buńuela dovodi u pitanje sve suvremene vrijednosti, raspored snaga i temelje aktualnog tipa globalne zajednice neoliberalnog kapitalizma. Ona istinski dovodi u pitanje način reprodukcije života kako pojedinca tako i totaliteta društva u kojemu živimo. Tako je “Centro Latinoamericano de Análisis Estratégico” objavio kako je ova pandemija pokazala kako su “zemlje globalnog Zapada” potvrdila kako je ekstremni individualizam doživio slom. Ova zdravstvena kriza svakim se danom sve više legitmira kao kriza postoječeg tipa kapitalizma i kao kriza nositelja svjetske dominacije. U tom vrtlogu zbivanja rađa se šansa “nove dekolonizacije” - dekolonizacije ( zarobljene ) misli. Argentinski Universidad de Lanús u travnju o.g. je izdao publikaciju “Pensamiento nuestroamericanos en el siglo XXI” - “Doprinosi epistomološke dekolonizacije” u kojoj se razvijaju teze o nužnosti izgradnje alternative postojećem neoliberalnom modelu društva koji je u Latinskoj Americi nasilno implantiran krvavim vojnim pučem u Čileu 1973.g. kada je srušena legitimna vlast predsjednika Allendea i instaliran general Pinochet kako bi Freedmanova Čikaška ekonomska škola u koprodukciji i pod sponzorsvom Bijele Kuće u kontroliranim uvjetima kombinacije vojno-fašističke diktatorske političke vlasti u praksi primjenila i provjerila kako funkcionira filozofiija “magične ruke tržišta”. Taj, u najbukvalnijem smislu, zločinački eksperiment provodio se u stvarnom životu jednog stvarnog društva nad stvarnim ljudima. Eksperimentiralo se s neoliberalnim ekonomskim modelom koji je tisuće čileanskih domoljuba koštao života ali je zato Miltonu Freedmanu osigurao slavu i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Što bi Buńuel rekao: “buržoazija se malo zaigrala” na tuđem terenu ali su zato gurui slobodnog tržišta i negatori potrebe za socijalnom Državom dekorirani najvišim odličjima jednne trule, dekadentne svjetske zajednice elitnih licemjera. Postoji li uopće veći apsurd od toga ? Zar je uopće moguć veći primjer funkcioniranja lažnog morala kao jednog od temelja naše suvremene zbilje ?
Osim toga, kriza izazvana COVID-om 19 pokazala je nemoć suvremene globalne zajednice temeljene na neoliberalnoj doktrini kao tobože neupitnom “božanskom” ekonomskom zakonu. Bit same univerzalne ljudske “demokratske zajednice” duboko je dovedena u pitanje. Zbog toga je sasvim razumljivo da se u nastaloj krizi javljaju ne samo kritike nego i točke otpora “uvozu ideja” i nametnutoj “neoliberalnoj filozofiji života” iz koje je proizišao i dominantni ekonomski model suvremene epohe koji je posljedično izazvao katastrofalnu praksu u kojoj su zaštičeni samo pojedinci a o kolektivnom zdravlju zajednice više nitko ne brine jer je i ljudsko zdravlje postalo nešto što se ne štiti samo po sebi nego je tržišno posredovano kao i svaka druga roba. Postojeća svjetska kriza nije stoga samo zdravstvena nego i strukturalna, višeznačna i višeslojna kriza koja je toliko duboka da joj se kraj još uvijek ne nazire. Zato se na različitim točkama Svijeta traže zamjene za postojeće importirane kognitvne modele zapadnih društava koji su nametnuti svima ostalima. Traže se nova, kreativna rješenja za prevladavanje ove krize. Sjevernameričko europska misao se nametnula kao univerzalna a ova kriza se potvrdila upravo kao univerzalna kriza i kriza ovakvog tipa “univerzalnosti” tako da je sam smisao zajednice temeljene na neoliberalnoj zapadnoj logici došao u pitanje. Baš zato John William Cook govori o nužnosti “dekolonizacije misli” kao osnovnoj pretpostavci za izlazak iz postojeće katastrofalne situacije.
“DEMOKRATSKI KOMUNIZAM” KAO RJEŠENJE
Kaos donosi korist onima koji ga namjerno proizvode ali kaos i histerija koji su nasastali pandemijom koronavirusa teško da su namjerno izazvani. Oni su samo logična posljedica neoliberalnog kapitalizma koji je do sada “programirani kaos” koristio za svoje sebične špekulativne interese da bi na kraju sam izazvao potres i urušavanje vlastitih temelja zbog nesposobnosti da zaštiti javni interes. To je sasvim logično jer je taj tip kapitalizma istreniran i usmjeren jedino ka zadovoljavanja privatnih interesa privilegiranih. Sada se pokazalo da nikakva privilegija ne može osigurati “privatno zdravlje” ukoliko nije osigurano “kolektivno zdravlje”,odnosno zdravlje zajednice. Ali spominjanje kolektiviteta i zajednice kontrolorima Svijeta uvijek poltički miriše na opasno ljevičarenje ili neku od neokomunističkih derivacija onih teoretskih modela koji su služili za zastrašivanje ljudi strašnim “baukom komunizma” i “otimanjem privatnih sloboda”. Apsurd je u tom što upravo privatne slobode nikada nisu bile ugroženije kao što su to danas što je logična posljedica nametanja sebičnosti i društvene atomizacije kao vrhovnog općeg principa postojanja.
Odavno su postojali oni koji su Smrt izjednačavali s krajnjim izjednačavanjem svih ljudi koji su pred njom na kraju svog Života napokon postajali isti. Ali, to i nije baš tako u zajednici u kojoj je sve posredovano tržištem - pa tako i sam Život. Naime i Život i Smrt su na najapsurdniji mogući način postali nekom vrstom “kvazirobe” pošto su bogati mogli Smrt do određene mjere odgoditi kupovinom skupih zdravstvenih usluga, odnosno samog Života ( dok se istovremeno ubrzano dokidala zdravstvena briga društva za sve ostale) što je za pauperizirane slojeve značilo ubrzanje napuštanja ove “doline suza”. Njima je možda još jedino ostalo ufanje u neki bolji “onostrani svijet” i kvalitetniji “zagrobni život” uzdajući se nadrealni stav don Mladena Parlova, dekana splitskog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, kako je “za nas kršćane manje važno hoće li osoba živjeti….To je manje važno, važno je u kakvom stanju umire. Važno je umire li pomiren s Bogom.” Zato su u uvjetima velikih kriza, neizvjesnosti i straha od smrti Božji Hramovi uvijek bili prepuni očajnih kandidata za umiranje !
Ali i bogati su sada isprepadani COVID-om 19 jer u vihoru širenja pandemije on pogađa i njih. Taj sićušan nevidljivi virus kao da je napokon uspio “demokratizirati nepravednu stvarnost” koja već predugo u svom neoliberalnom divljanju proizvodi nepremostive razlike i širi neviđenu nepravdu i razlike među ljudima. Ali sada je COVID 19 natjerao čak i moćne kontrolore postojeće zbilje da panično napokon počmu poduzimati mjere zaštite svih ljudi jer im je postalo jasno da jedino tako mogu zaštititi i sami sebe. Naravno da je to poprimilo i svoj političko-filozofski smisao i raspirilo rasprave među najpoznatijim socilozima, filozofima itd - pa je tako nezaobilazni i uvijek provokativni Slavoj Žižek najavio povratak “demokratskog komunizma” kao jedinog logičnog način izlaska iz ove krize. Ta teza o spasonosnom komunizmu kao rješenju postojeće neefikasnosti u obračunu s COVID-om 19 i efikasnom obliku organiziranja buduće gobalne zajednice ljudi sasvim je očekivano izazvala pravu intelektualnu buru. Digitalna “coronoliteratura” se već u travnju 2020.g. tako pojavljuje kao poseban fenomen . Hit digitalna knjiga “Juha iz Wuhana” ( “Sopa de Wuhan”) objedinjuje tekstove petnaestak filozofa na ovu temu a Žižek hitro izdaje i svoje najnovije e-djelo “Pandemic ! Covid - 19 shakes the world”. Rasprava još uvijek plodonosno traje tako da je COVID 19 spasonosno oživio ponešto zamrlu svjetsku filozofsku scenu.
SMRT I SLOBODA
Svi ljudi su, a ne samo pjesnici kao što nas je učio A.B. Šimić, “čuđenje u svijetu”. Tako je ponovo vječna tema Smrti uletjela u fokus svakog ljudskog bića ma gdje se on trenutno nalazio. A čovjek ko čovjek, isprepadan i predoziran naplavinama informacija upitne kvalitete uglavnom se uzaludno pokušava skriti od nje držeći se kao svog vrhovnog kategorijalnog imperativa one narodne mudrosti koja nas zdravorazumsko-alanfordovski uvjerava u neupitnu istinu jednostavne tvrdnje kako će upravo “mene najviše pogoditi moja vlastita smrt”. Doduše ne razumiju pri tom kako u stvari tako samo potvrđuju Demokritovu misao kada je još davno upozoravao kako “bježeći od smrti ljudi trče za njom”. I tako kao da je svaki on nas na neki način postao onaj Bergmanov vitez koji u njegovom kultnom “Sedmom pečatu” ( 1957.g ) igra šah protiv Smrti ne bi li nekako produžio vlastiti život.
Ali dok se svatko od nas bori za svoj vlastiti život izgleda da nas za živote drugih i nije baš previše briga. Jer kako inače objasniti da oko 9 miljuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, odnosno da samo zbog gladi umire 24 000 ljudi dnevno. Od toga su 5.5 miljuna djeca mlađa od 5 godina. Dakle mi živimo u svijetu u kojem svaka 24 sata od gladi umre 15 000 djece. Od toga je 7 000 djece koja nisu doživjela niti mjesec dana života. To su podaci OUN i UNICEF-a koji izgleda ne uzbuđuju nikoga.
A onda je s pandemijom koronavirusa Smrt pokucala i na vrata najrazvijenijih svjetskih društava. Je li netko ikada upalio društveni alarm zbog činjenice koju potvrđuje OUN a koja kaže da se godišnje ugasi 50 000 života žena i djevojčica koje su žrtve rodnog nasilja ? Kolektivni mačistički duh jedna je od mnogih posljedica neoliberalnog stila života unipolarnog kapitalizma koji ostvaruje neviđene profite i u okviru kombinirane “duhan-alkohol” industrija koja prema podacima Ureda OUN za Droge i Delikte i Svjetske Zdravstvene Organizacije ( WHO ) dnevno ubije čak 27 000 ljudi.
Smrt nije samo logična konzekvenca Života nego je Smrt mnogih postala logičan proizvod i posljedica funkcioniranja neoliberalne mašinerije reprodukcije totaliteta i gomilanja profita u rukama malobrojnih. Na taj način neoliberalna praksa suvremenog kapitalizma kao univerzalne zajednice ostvaruje svoj najdublji smisao. “European Heart Journal” je u svojoj recentnoj studiji primjenom matematičkih modela utvrdio da zbog udisanja kontaminiranog zraka u našim gradovima godišnje prerano umire 9 miljuna ljudi ili 24 000 dnevno. Od intoksinacije hranom godišnje umre 400 000 ljudi ili 1 000 ljudi dnevno.
Prema prošlogodišnjem istraživanju London Scchool of Economics urbano stanovništvo po prvi put nadmašilo je ruralno stanovništvo 2017.g. Stampedo prema gradovima je krenuo. Njihova predviđanja kažu da će 2050. g. čak 2/3 svjetske populacije živjeti u gradovima a 1/3 izvan njih. Svjetsko stanovništvo raste i Zemlja je sve prenapućenija ali 90% rasta svjetskog stanovništva dešava se u Aziji i Africi a gradovi postaju njihovi magneti zbog devastacije ruralnih djelova svijta. Ne tako davne 1900-te g. u gradovma je živilo samo 13% svjetske populacije. Prisjetimo se da gradovi zauzimaju samo 0,5% svjetskog prostora a da je samo između 2010 - 2015 urbano stanovništvo naraslo za novih 77 miljuna ljudskih duša. To je jedna čitava Francuska. Gradovi su tako postali mjesta stolovanja Života ali i Smrti na što nas dramatično upozorava ova pandemija ( recimo pomor u New Yorku ).
Naravno da korporativni interesi uživajući u svojim fiskalnim rajevima guše ovakve informacije pokušavajući na Smrti i devastiranju Prirode ostvariti astronomske dobiti. Zbog toga pitanje očuvanja Prirode postaje središnje pitanje očuvanja Života PlaneteZemlje zajedno s nama na njoj. Danas je sve izvjesnije da je i virus COVOD - 19 stigao među nas iz obogaljene, teško ranjene, silovane Prirode bez obzira je li on samo puki bjegunac iz nekog od fantomskih frankeštajnovskih laboratorija razasutih diljem svijeta. U svakom slučaju COVID 19 je posljedica čovjekove nasilničke intervencije u bit Prirode, u njenu harmoniju i njenu logiku samoobnavljanja. Tako Čovjek kao dijete Prirode danas vrši Matricid a ubijajuči svoju Majku on ubija samog sebe. Riječ je o generičkom suicidu.
SOCIJALIZAM ZA BOGATE
Globalizatorska euforija završila je bukvalnim prislinim ili dobrovoljnim zatvaranjem pojedinaca. U svom bjekstvu od prijetnje Smrti potpisali su svoje faustovske ugovore s Državom odričući se ekspresno ideala svoje osobne slobode kao fantomskog relikta nekada revolucuonarne liberalne buržoazije. Ali Žižekovsko-Marxov “bauk komunizma” u vidu galopirajućeg jačanja Države kao jedinog mogućeg učinkovitog “borca” kontra COVID-a 19 stavio je i njihove zajednice pred nove dileme. Do efikasnog globalnog odgovora na globalnou dramu nije došlo i ljudi su se panično pozatvarali u svoje države, pa onda u svoje gradove, županije, stanove, sobe …odričući se bez problema svog prava na slobodu kretanja neumorno pričajući Šeherazidine milenijske priče ne bi li odgodili svoj nepovratni odlazak s lica Zemlje. Globalizacija se pojavla kao izgovor malog broja ljudi da nametnu ili ojačaju svoju dominaciju nad svima. Oni nameću svoje sebične interese i moć bacajući pod noge svojih sebičnih interesa zbiljske interese nužne integracije čovjećanstva zbog razloga postizanja humanih ciljeva korisnih svima. Zbog nakazne, mutirane neoliberalne globalizacije u vremenu generiranja sve veće nejednakosti i nepravde među ljudima svi sada beremo gorke plodove njihove prevare. Postalo je bjelodano da financijska tržišta ne štite Svijet od globalnih bolesti nego ih samo inteziviraju usmjeravajući ih prema najslabijima. Sve je to rezultiralo apsurdnom konzekvencom da smo danas dovedeni u situaciju nazadovanja u naporima ostvarenja ideala jednakosti ljudi i da smo se se vratili u situaciju poput one početkom XX stoljeća.
Thomasu Piketty tako navodi kako je 1% najbogatijih amerikanaca 1975.g. u svojim rukama koncentriralo 20% totalnog bogatstva ( nekretnine, financije itd ) a da se već 2018.g. to povečalo na 40% ( poput 1920.god. ). “Nevidljiva ruka tržišta” Adama Smitha pokazala se u ovoj krizi ne samo beskorisnom već osim što nikoga nije uspjela zaštititi - ta ista “ruka” postala je opasna za širenje pandemije jer je globalizacija funkcionirala jedino kao način uvečanja privatnog bogatstva velikih svjetskih kompanija a s druge se strane pokazala sasvm beskorisnom za zaštitu ogromne većine ljudi. “Društveni strahovi” uvijek su bili slabašan temelj državne konstrukcije. Možda je zato vrijeme da razmislimo o Gramscijevom konceptu države kao usmjeravanju njene volje ka zajedničkim akcijama a ako treba i zajedničkim žrtvama koje iziskuje zaštita javnih interesa provođenjem javnih politika pred opasnostima poput pandemije bilo koje bolesti ali i razarajučeg virusa ekonomske recesije čije žrtve postaju oni koji su ionako žrtvesocijal- darvinistička teorije opstanka “najsposobnijih” i propadanja “slabih”. A upravo se taj Spencerovskog duh ugnjezdio u samoj jezgri filozofije neoliberalnog dehumanizirajućeg kapitalizma koji se danas urušava na tako grozan način da prijeti urušavanjem kompletne ljudske civilizacije.
Ali ne trebamo nikada zaboraviti da iz svega ovoga kao tobožnji spasitelj može izrasti nekakav još veći Društveni Monstrum ukoliko na vrijeme ne shvatimo da je krajnji čas da se okrenemo interesima zajednice i svih onih koji je čine a ne interesima privilegiranih dominirajućih struktura. Treba nam Država kao “zajednica zaštite” pred rizicima smrti i ekonomske krize. Nužno je hitno dokidanja prakse u kojoj sudbina mnogih ovisi o interesima malobrojnih koji su uzurpirali monopol odlučivanja u ime svih nas. I ne treba zaboraviti kako su se već pojavile teorije tzv “Socjalizma za bogate” a “Kapitalizma za sirotinju” koje kažu da su bogati spremni jačati Državu ali samo u funkciji zaštite svojih parcijalnih ineteresa a za “raju” i dalje ostaje “tvrdi kapitalizam” koji im samo garantira još veću muku, nepravdu, nejednakost i neizvjesnost. Tako je u USA predsjednik Trump ovih dana odobrio financijske beneficije velikim korporacijama i bankama. Program pomoći malim i srednjim poduzečima je propao a na Floridi je od 650 000 molbi radnika za subvencije zbog nezaposlenosti udovoljeno samo 30 tisuća. Prema zadnjim podacima “International Labour Organization” čak 81% svjetskih radnika pogođeno je uvedenim “mjerama zaštite”. Izgubilo se 6.7% radnih sati u prva tri mjeseca 2020.g. što je ekvivalent od 230 miljuna radnih mjesta. Europa će do svibnja o.g. izgubiti 7.8% radnih sati što je ekvivalent od 15 miljuna radnih mjesta. Pacifička Azija gubi 7.2% adnih sati što iznosi čak 150 miljuna radnih mjesta. USA gubi 6.3% radnih sati što iznosi 29 miljuna radnih mjesta . A 38% svjetske radne snage nalazi se u najpogođenijim sektorima ( ugostiteljstvo, trgovina, industrija, nekretnine ). Ova četri sektora obuhvaćaju čak 1 miiljardu i 400 milijuna svjetske populacije. Istovremeno dvije miljarde radnika nema nikakav ugovor o radu i dio su tzv “podzemne ekonomije”. Radne nesreće su kategorizirane kao profesionalne bolesti. Čak 2.8 miljuna radnica i radnika godišnje smrtno strada na radu što je 7 600 dnevno a 800 000 ljudi godišnje izvrši samoubjstvo. To znači da se svaki dan ubije 2 200 stanovnika . Tako izgleda “najbolji svijet od svih svjetova do sada” u kojem trenutno živimo ! Pa zar nije nužna jedna temeljita promjena ukoliko uopće svi zajedno, kao rod, želimo nastaviti dalje ? Zaista, nakon svega, moramo priznati kako je čudan ovaj Svijet pa zato treba dobro pripaziti da nas ponovo ne zavede “diskretan šarm buržoazije” koja u svojoj dekadenciji poput lišaja već stoljećima vegetira na tijelu svih nas zajedno i rado bi tako nastavila dalje.


Oznake: valovi, ljeto


- 11:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.