Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2020 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

29.06.2020., ponedjeljak

PLAČI VOLJENA ZEMLJO


Prema odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj se od 2002. godine obilježava 22. lipnja kao blagdan - Dan antifašističke borbe. Ove godine se Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj obilježavao usred predizborne kampanje za Hrvatki Sabor. Naravno da se u ovoj kampanji nisu mogle zaobići niti ideološke kao ni općecivilizacijske teme tako da su iz društvenog ali i ljudskog podzemlja i nadzemlja na svjetlo dana i na medijske pozornice izmigoljile neke od najmračnijih ultrakonzervativnih desničarskih teza ali i likovi koji ih zastupaju.
Najzanimljivije je to što niti jedan desničarski radikal sebe ne smatra radikalom nego u najmanju ruku istinskim demokratskim bardom i civiliziranim građaninom modernog Svijeta. Tako smo npr, u notornom “Petom danu”, u njegovom zadnjem izdanju na Hrvatskoj televiziji od petka 19.06. ove godine mogli čuti kako nam Petar Mitrikeski, “makedonski genetičar, filogeičar, evolucionist, molekularni biolog i kršćanski apologet bugarskog podrijetla “ ( Wikipedia ) inače potomak ( s majčine strane ) dobrovoljaca VMRO-a, poznat po svom stavu da “jedini uzor ljudima može biti Gospodin Isus Krist” - tvrdi kako su ustaše bili samo “odgovor na titoizma” pa bi se, stoga, ustaški uzvik “Za dom spremni” trebao ukinuti jedino ukoliko se prije toga zabrani, odnosno “ukine i titoizam” ( kojeg ovaj bugarsko-makednski genetičar poistovjećuje s “jugoslavenstvom” ).
U istoj emisiji, “novopridošla intelektualna snaga” ( valjda zamjena za Nina Raspudića koji je direktno iz ove emisije krenuo u političku kapanju ) Tihomir Dujmović, komentirajući odvratan transparent dijela BBB-a koji je zgrozio sve normalne ljude u Hrvatskoj a na kojem oni pozivaju na silovanje “srpskih žena i djece” - ozbiljno razvija tezu kako nije isključeno da se iza tog gnjusnog čina možda krije podmetanje iz kužine nekog novog “Labradora 2”.
Ali ni Mitrikeski ni Dujmović nisu kandidati na predstjećim izborima za Hrvatski Sabor. Oni su samo “ugledni gosti” hrvatske javne televizije koju svi mi plačamo u jednoj od njenih svakotjednih redovitih emisija. Ali zato je jedan drugi poznati javni lik krenuo u novu političku pustolovinu i u lov na saborsku fotelju. On se zove Robert Pauletić i nije bilo tko. Naime on, je u HDZ-MOST-ovoj vlasi bio ništa manje nego zamjenik ministra turizma. Na stranu njegovi klaustrofobični tekstovi o srpskim turistima na hrvatskoj obali ali spličani i građani Hrvatske teško mogu zaboraviti njegov nesebičan rad u opskurnom ST (“Slobodnom Tjedniku”) Marinka Božića ( u kojem je bio zamjenik a potom čak i glavni urednik ). Naime, bilo kakva vrsta suradnje u tjedniku koji je devedesetih godina postao simbol jedne posebne vrste novinarstva kojeg je Hrvoje Šimičević nazvao “tabloidnim pogonom mržnje” u najmanju ruku je upitna i u velikoj mjeri diskvalificirajuća za bilo koga. Postoji jedna strašna, istinita priča. Taj tjednik je u onim teškim ratnim vremenima objavio huškački popis s imenima , adresama i telefonskim brojevima najmanje 200 građana. ( navodnih “kosovaca”, “četnika”, “unutarnjih neprijateljia” ) . Nema nikakve sumje kako je “ST” na taj način odigrao jednu od najmračnijih i najsramnijih epizoda hrvatskog novinarstva uopće. E sada se upravo taj redizajnirani “mostovac” ( novinar,kvizoman, globtroter, bokserski funkcioner itd ) pretvorio u Škorinog aduta na listi “Domovinskog pokreta” u X ( dalmatinskoj ) izbornoj jedinici. Naravno da se on odmah pozvao na adut “glasačke populacije” pronašavši je u “svom narodu”, odnosno u “bakici sa splitskog pazara” koja mu je, kako nam on sam to prepričava, obećala dati svoj glas ali samo pod jednim uvjetom: “da se posli ne udruži s komunistima”. Naravno da joj je on to svečano obećao riječima odvažnog desničaraskog hidalga spremnog da krene u ljuti preizborni atikomunistički boj, u dramatičnoj domaćoj varijanti Bistrog viteza, javno se zaklinjući : “Ne brini, bako, nećemo !”
Tako se naš splitski junak, bivši mračni ratnik “Slobodnog Tjednika”, mister i dominister Pauletić ponovo ukazao ali ovaj put u vidu neustrašivog “antikomunističkog viteza” koji svuda oko sebe vidi prijeteće komunističke vjetrenjače. Na njih je on, poput suvremenog Don Quijotea, spreman jurišati kao što je stari vitez od Manche jurišao na svoje vjetrenjače. Nesebićno i bez ikakvog straha a sve zato kako bi ispunio svoje viteško obećanje dano svojoj Dulcineji, “bakici sa splitskog pazara”.
S druge strane, njegov trenutni politički kapo Miroslav Škoro, valjda zabrinut zbog nedovoljne stope rasta populacije u Hrvatskoj, javno nam iznosi svoje najintimnije uvjerenje kako bi i silovane žene morale biti podvrgnute kolektivnj odluci ( savjetovanju ) svoje familije o tome trebaju li abortirati ili ne. Dakle, čak i u tom najstrašnijem i najodvratnijem slučaju nasilja koje je neki nasilnik ( ili grupa nasilnika ) izvršio nad slobodom i integritetom neke žene ona ne bi mogla sama, slobodno donijeti odluku o svom tijelu i o samoj sebi. Tako nas ovaj pjevač, novosklepani populistički političar i čudnovati doktor nekakvih znanosti ( koji brka Sokrata i Descartesa, Platona i Patona ) poučava kako nije red da u jednom organiziranom društvu poput našeg žene odluke o svom životu i svom tijelu donose samostalno. Mogu samo pokušati zamisliti kako bi izgledala Hrvatska Miroslava Škore skrojena po mjeri njegovih ognjištarskih tlapnji usklađenih s zabavljačevom specifičnom “znanstvenom vizijom”. Uostalog tog sam humanitarca i poduzetnika indirektno upoznao masno plačajući njegov parking ispred zagrebačke bolnice “Merkur” u kojoj sam transplantiran prije sedam godina i u koju redovito dolazim na kontrole. Čujem da ga je sada, ganut vapajima siromašnih bolesnika i potrebama uljepšavanja svog lika i djela za potrebe aktualne kampanje, prodao nekom svom frendu !
U ovu se izbornu kampanju za hrvatski parament na listi “Mosta” uključio i bračni Par Raspudić-Selak. Naravno da tema slobodnog odlučivanju o pobačaju nije mogla zaobići niti ovaj inače medijski jako eksponiran novopećeni bračni par. Tako je Nino Raspudić na jednoj od poznatih televizija izjavio kako poznaje mnogo sretnih sudbina ljudi rođenih iz najstrašnijeg oblika nasilja nad ženama: iz ratnih silovanja ( “Mi imamo, recimo, svjedočanstva djece koji su začeti u silovanju u Bosni i Hercegovini, dakle koji su bili u debelom minusu pa su se uspjeli realizirati kao sretne osobe i svjedoče danas o tim životnima” ). Stavljajući pravo “začetog života” iznad prava žene na slobodu odlučivanja o samoj sebi i o svom životu javno je istresao tezu kako bi, po samo njemu svojstvenom shvaćanju etike, morala, prolife filozofije i ne znam čega sve u njegovoj glavi, i u tim okolnostima silovane žene trebale roditi jer je začeti život ipak űber alles. On i njegova supruga su nakon bure koju je u javnosti izazvala ova izjava i rasprava koje su se nakon toga rasplamsale stavili svojevrstan embargo na ovu temu čega se Raspudić držao “ko pijan plota”, objašnjavajući to složenošću teme, i u sučeljavanju nositelja liste u 2. izbornoj jdinici koje održano u ponedjeljak 22. lipnja na RTL-u.
Ali čini mi se kako je sada kasno da se ova teme pomete ispod tapeta. Tako su poznati hrvatski konzervativni “ljubitelji života” održali po prvi put u Sisku baš ovog 20. lipnja tzv “Hod za život” što, naravno, nema ama baš nikakve veze s parlamentarnim izborima i tekućom političkom kampanjom. U tom “hodanju” sudjelovao je i notorni sisački biskup Vlado Košić koji je pri tom izjavio kako je ono “što je Bog dao”, a riječ je o samom Životu, iznad svih ljudskih prava. Po Košiću se Čovjek tu nema što miješati. Nisu valjda Majka i Otac dali život našem biskupu Košiću nego mu ga je podario sam gospodin Bog. Tako po njemu ispada kako smo svi mi na neki način siročad bez oca i majke ali smo istovremeno, na čudesan način, i kolektivna djeca istog sveopćeg oca svega postjećeg, samog Boga. Zato nas ovaj nadareni biskup nadasve elokventno podučava : “Ono što Bog da božja je stvar a ne ljudsko pravo”. Za neupućene napominjem da Hrvatska nije niti teokracija niti talibanokracija li možda katlikokracija nego demokratska republika i to, da izvinite, sekularna. Barem tako piše u Ustavu RH.
Ali nije on kojemu hrvatski Ustav i ne znači baš bog zna što ! Tako u Ustavu RH piše da se hrvatska državnost temelji na antifašizmu, odnosno da ona proizilazi iz odluka ZAVNOH-a pa dvejeedno baš na sam Dan antifašizma hrvatskog naroda ( 22. lipanj ) jedna druga ultradesna politička zvijezda dr Zlatko Hasanbegović na TVN1 odlučno zahtijeva da se Dan antifašizma ukine jer je on “relikt jugokomunizma”, “izmišljeni apokrifni događaj”, “izmišljeni nadnevak” koji je valjda nastao kao posljedica najobičnije svađe između Hrvata i Srba koji su se između sebe “nadmetali tko je prvi ispalio metak u NDH”. Po njemu Sisački partizanski odred nikada nije niti postojao. To je po ovom doktoru čisti SF i jugokomunistička izmišljotina. Zato on u TV emisiji egzaltirano uzvikuje: “Nije bilo nikakvog partizanskog odreda”. Ovaj doktor povijesti koji nosi “gaće na tirake” kao svoj prepoznatljivi modni izričaja i za kojega nitko osim njegove najuže rodbine nikada ne bi čuo da u jednom trenutku nije ispaljen poput paketa na hrvatsko političko tržište i to direktno u ministarsku fotelju, katapulturan iz Karamarkove desničarske političke retorte - već se ranije “proslavio” svojim izjavama kako bi za Hrvatsku bilo bolje da partizani nikada nisu niti postojali, da je dan pobjede hrvatskih antifašista najtragičniji dan u povijesti Hrvatske itd, itd - na kraju nam bistro zbori kako “antifašizam nema nikakvo nosivo značenje” a da ne bi bilo nikakve zabune pobačaj se, po njemu, mora svesti samo na iznimku “koja potvrđuje pravilo” da pobačaj u načelu nije dozvoljen jer se život mora štititi “od začeća pa do smrti”.
Varaju se oni koji misle da je sve ovo moglo proći bez nezaobilazne Željke Markić koja je također živahno “hodala” u Sisku “za život”. Ovaj put se desio i protumimohod onih koji se zalažu za pravo žena da slobodno raspolažu svojim životima i koji su tvrdili da “životohodaći” nisu žitelji Siska nego su po prihvatljivoj cijeni od “200 kuna po šetaću” dovedeni autobusima iz Zagreba. Uglavnom, vječno nasmješena gospođa Markić je za RTL dala jednu zanimljivu izjavu u kojoj je pokušala dokazati kako žena sa svojim tijelom ne može raditi što je volja jer to u stvari i “nije njeno tijelo”. Na tvrdnju kako je riječ o “ženinom tijelu” ova novopećena neoskolastička filozofkinja kategorički odgovara da je “to neistina” dokazujući to slijedećom verbalnom akrobacijom: “To nije njezino tijelo. Žena u svom tijelu, žena se rađa s organom koji ima jednu jedinu funkciju, a to je da ako ikada u životu ostane trudna, nosi to dijete….Te parole - to je moje tijelo - ne, čekaj, to je tvoje tijelo i u njemu tijelo jednog drugog čovjeka.” I tako smo napokon, na kraju svih krajeva došli do esencijalne definicije hrvatskog ultrakonzervatizma : definicije JEDNOFUNKCIONALNE ŽENE kao najnovijeg izuma domaće ognjištarske desnice.
O, plači voljena zemljo tko te gazi !

Oznake: brod, školjka


- 13:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.06.2020., utorak

VJEČNI LORCA


Još od 1976. godine svakog se 5. lipnja u Fuente Vaquerosu u Granadi obilježava dan rođenja Federica Garcíe Lorce. Tog se dana održava višednevna manifestacija posvećena ovom kultnom španjolskom pjesniku pod nazivom “5 a las 5” ( “5 u 5” ). Obično se u period od 5. do 8. lipnja u “Museo de Casa Natal” ( “Muzej Rodna Kuća” ) nalazi španjolska kulturna elita evocirajući na razne načine ( konferencije, kazališne predstave, glazbene večeri, književne večeri… ) uspomenu na Lorcu. Prvi put se ove godine, zbog pandemije Covida 19, ta manifestacija nije održala na uobičajeni način. Tako je “korona kriza” potvrdila da ona utječe na apsolutno sve aspekte života i da nakon nje više ništa neće biti isto. Naime, zbog sanitarno-zdravstvenih razloga obilježavanje Lorcinog rođendana prebacilo se na društvene mreže. Učestvovanje ljudi iz svijeta kulture ovaj put odvijalo se putem video projekcija i poprimilo je virtalni oblik.
To je prvi put od 1967.g. da se ova manifestacija nije održala u Lorcinom rodnom Fuente Vaquerosu a osim toga ove godine nije se uručila tradicionalna nagrada “Pozo de Plata” (“Srebrni Bunar”) koja se od 1968.g. redovito dodjeljuje onim kulturnim radnicima, umjetnicima itd koji su najviše doprinjeli promoviranju Lorcinog djela u prošloj godini. Manifestaciju inače organizira “El Patronato Cultural Federico García Lorca” kao predstavnik Granade i gradsko vijeće Fuente Vaquerosa. Ove se godine na društvenim mrežama prikazuje video kreacija uz asistenciju profesorice dr Mar Garrido sa Sveučilišta u Granadi i Luisa Garcíe Monteroa, direktora “Instituto Cervantes” i prošlogodišnjeg laureata, dobitnika “Srebrnog Bunara”. Prikazan je i specjalni program “Pandemia y Poesía en Granada” o velikoj pandemiji gripe koja je 1918.g. harala Europom i načinu na koji je ona utjecala na Lorcu ali i o aktualnoj pandemiji Covida 19 i reflektiranju svih promjena koje je ona izazvala na današnji život pjesnika u Granadi. Tu su i mnogi drugi zanimljivi prilozi uz sudjelovanje mnogih poznatih ljudi iz svijeta kulture.
TAJFUN I ANĐEO
Lorcu su uspoređivali s anđelom a on je sam sebe uspoređivao s vodom. U jednom svom pismu je napisao: “Moje srce je malo čiste vode”. Inače, nije on nikako bio “mirna voda”. Njegov prijatelj, seviljanski pjesnik, akademik Vincente Aleixandre je 1957.g. napisao kako je Feredico bio nagao, bučan i “magičan poput đungle” ali se zvučno “smijao poput poljskog potoka” jer nikada nije bio sposoban za “hladni spokoj”. Aleixandrea je uz Lorcu vezivalo dugo prijateljstvo i bio je uvjern kako je Federica nemoguće “definirati”. Zato ga je uspoređivao s “tajfunom” istovremeno tvrdeći kako je bio “nježan poput ( morske ) školjke”, karakterističan po svom “nevinom crnomanjstom osmjehu”. Opisuje ga kao čovjeka koji se smijao “poput bijesnog stable, plamteći od želja bića stvorenog da bude Slobodan”. Kada pjesnik piše o pjesniku onda je to posebna priča a naročito onda kada je riječ o prijeteljima. Aleixandre smatra kako je “cijeli Federico bio inspiracija”. Sam po sebi. On je bio “trijumf sloode” i čovjek u kojem su se tjelesno i duhovno spajali u jedno. Bio je “fascinantan” baš zato jer je bio “neodvojiv i nedjeljiv”, jer je predstavljao to neobično jedinstvo svih dimenzija ljudskosti. Nisu mu bile strane ni samoće ni tuge ali još manje veselja. Štoviše bio je “čarobnjak veselja” i “mađioničar uživanja u životu, gospodar sjena koji ih je svojim prisustvom rastjerivao”. A sjetni Federico bio je “plemeniti Lorca tuge”, uvijek razdiran činjenicom da je u sebi istovremeno gnjezdio “usamljenost i strast”. Živio je na svoj način “vrtoglavicu svog trijumfalnog života”. Odgovarajući na pitanje koje sam postavlja: “Što te boli sine ?” Lorca odgovara: “Boli me zemlja, zemlja ljudi, mesa i duša ljudskih , moje i svih ostalih koji sa mnom čine jedinstvo”. Loši trenuci Lorce bili su trenuci kada je bio Poeta, u vrijeme samoće, ali one “velikodušne samoće” - “kada pjesnik osjeća i izražava ono što svi osjećaju” jer je samo njemu dano da to može izraziti. U kasnim noćnim satima znao se “zajedno s drugima vraćati sreći”. Njegov duboki ponor, kao kod svih velikih pjesnika, “nije bio ponor veselja” i oni koji su ga doživljavali kao pticu punu žarkih boja koja veselo leti nebom života “nisu ga dobro poznavali” ali, istovremeno, kako kaže Aleixandre: “Njegovo je srce poput malo njih, bilo strasno i sposobno da ljubi i da pati”. To je bilo srce koje je svakim danom sve više “oplemenjivalo sve oko sebe”. Patio je zbog svoje ljubavi jer je “ljubio ono što površni ljudi nisu ni primječivali”.
FEDERICOVE MUZIČKE MUZE
Pojam muzike dolazi nam iz grčkog preko latinskog u značenju “umijeća muza” i puno je širi od riječi ( pojma ) glazbe koja je u hrvatskom jeziku istoznačna s “umjetnosti izražavanja tonovima, glasovima i šumovima” a čiji je izvor riječ glas. A Federico Garcíu Lorcu zaista jedino možemo razumijeti u pitagorejskom značenju muzike kao veze između materijalnog svijeta i svijeta ideja. Pitagora je bio prvi čovjek koji je cjelinu svemira nazvao kozmosom a u kozmosu sve ima svojevrsno odašiljanje zvuka, odnosno vibracije. Kozmosom se širi muzika sfera koja je toliko profinjena da je naše uši ne mogu čuti. Ali Lorca ju je sigurno čuo i poput nekog nebeskog tijela - i sam stvarao.
Lorca je u listopadu 1933.g. stigao u Argentinu u Buenos Aires. Dočekala ga je gomila obožavatelja. Već je bio svjetski slavan pa revija “Noticias Gráficas” 14. listopada objavljuje intervju s njim u kojem on novinaru Pablu Suerrou kaže: “Prije svega ja sam muzičar”. Mnogi, koji su ga površno znali, bili su iznenađeni tom izjavom. Ali Lorca u Argentini drži niz javnih tribina na temu muzike na kojima sam svira klavir, govori o značaju muzike, pjeva, recitira svoje pjesme a sve to popraćeno nizom ilustracija s gramofonskih ploča i raznim scenskim nastupima. Izvodi “El cante primitive andaluz”, “Cómo canta una ciudad de noviembre a noviembre”, “Poeta en Nueva York” itd. Lorcina muzička djela prije svega su orijentirana i usredotočena ka obnavljanju tradicionalne narodne španjolske muzike. On je opsjednut potrebom razumijevanja i širenja tradicionalne narodne muzike putem predavanja, simpozija, snimaka, pijanističkih i kazališnih večeri.
Autor studije o odnosu Lorce i muzike, poznati muzikolog Marco Antonio De la Ossa Martínez o “magnetskoj privlačnosti” i “pasiji” s kojom su Lorcu privlačili tradicionalna muzika i kombinacija te muzike, poezije i tetara. Inače, sam Lorca je od malena studirao muziku, učio svirati klavir i već kao adolescent stalno svira klavir i javno nastupa tako da su svi bili uvjereni kako će se on sviranjem klavira baviti profesionalno. Družio se i svirao s najvećim imenima španjolske muzike. Dest godina proučava španjolski regionalni tradicionalni folklore. Sam Federico se volio hvaliti govoreći: “Sigurno postoji vrlo mali broj ljudi koji znaju više pjesama od mene”. Ima projekt sakupljanja i obnavljanja što većeg broja španjolskih narodnih pjesama. “Volio je španjolski folklore kao nitko drugi” zaključuje Ossa Martínez. Lorca u ožujku 1933.g.utemeljuje i počinje izdavati reviju “Blanco y Negro” namjerava snimiti i film o folkloru. Iz tog muzikološkog humusa niknuti će grandiozna figura Federica Garcíe Lorce. Postati će mundijalno slavan što će, na određen način, postati njegovo prokletstvo koje će jednog dana njegove ubojice usmjeriti ka njemu. Možda je zato Borges rekao veliku istinu tvrdeći kako je “slava jedan oblik nerazumijevanja ( i to ) možda najgori”.
LORCA, LOU REED, LEONARD COHEN I SUVREMENI ROCK
Lorca 1931.g. zajedno s hispanoargentinskom umjetnicom Encarnación López poznatijom kao “La Argentinita” snima pet gramofnskih ploča na 78 okretaja s po jednom pjesmom na svakoj strani. Tih pet ploča s deset pjesama pojavljuju se u izdanju poznate kompanije His Master’s Voice. Ploče doživljavaju ogroman uspjeh. Tada je “La Argentinita” vjerojatno bila najpoznatija flamenco plesačica i pjevačica, balerina i koreografkinja. Ona i Lorca već dugo su se poznavali. Tako je jedan od njenih prvih nastupa bio onaj u Lorcinom mjuziklu “El maleficio de la mariposa” iz 1920. godine. Na tim pločama Lorca je svirao klavir a ona je pjevala tradicionalne pjesme i davala ritam s kastanjetama i stepovanjem. Nakon uspostavljanja španjolske Druge Republike zajedno s Lorcom i svojom sestrom Pilar osnova baletnu družinu “Bailes Espańoles de La Argentina”. Naravno, i ona i Lorca su antifašisti koji podržavaju “Frente Popular” i španjolske republikance.
Kada je Lou Reed dozno za postojanje tih snimaka na kojima Lorca svira klavir a “La Argentinita” pjeva otputovao je u Granadu u potrazi za više informacija. Posjetio je Lorcinu rodnu kuću i susreo se s njegovom rodbinom. Zanimala ga je Lorcina suradnja sa slavnim kompozitorom Manuelom de Fallom koji je bio pjesnikov blizak prijatelj kao i suradnja s Menéndezom Pidal i drugim velikanima s kojima je Lorca surađivao i radio na očuvanju najčišćeg tradicionalnog španjolskog načina pjevanja. Lou Reed proučava te tradicionalne španjolske pjesme koje su bile sačuvane upravo zahvaljujući Lorci.
Drugi velikan suvremene glazbene scene, Leonard Cohen pronalazi isnpiraciju u Lorcinoj zbirci pjesama “Poeta en Nueva York” koja je nastala za vrijeme Lorcinog boravka u New Yorku 1929-1930.g. dok je Lorca studirao na Columbia University. Pod jakim utjecajem ove zbirke pjesama Cohen 1988.g. snima svoj album “I’m Your Man” na kojem se nalazi i pjesma “Take This Walz” koja se bazira na Lorcinoj poemi “Pequeńo vals vienés” iz ove zbirke pjesama.
Enrique Morente, jedan od najvećih suvremenih flamenco pjevača, 1994.g. povezuje se s mladom, revolucionarnim španjolskom punk-rock grupom “Lagartija Nick” i sa slavniim gitaristom Tomatitom s idejom da kombinira Cohenovu glazbu s tekstovima baziranim na Lorcinim stihovima iz njegove zbirke “Pjesnik u New Yorku”. Tako se rađa projekt “Omega” koji će defintivno promjeniti španjolsku rock scenu. Organiziraju javne nastupe a pridružuje im se i Morenteova supruga, poznata plesačica Aurora Carbonell, njihova kčerka Solara i sin Kiki. Nastupaju i u Carnegie Hallu a publika ih izvanredno prima. Šokirani zastupnici tradicionalnog španjolskog flamenco čitav projekt “Omega” proglasili bogohulnim. Uspjeh tog projekta bio je golem a kritika objavljeni album proglašava jednim od najrevolucionarnijih španjolskih albuma ikada. Režiser José Sanchez-Montes uz pomoć Antonia Arasa i grupe “Lagartija Nick” 1996.g. snima dokumentarac o ovom najizazovnijem španjolskom rock projektu koji je po mnogima iz temelja promijenio rock svijet. Njihova španjolska i Latinoamerička turneja 2003.g. doživjela je ogroman uspjeh a u projekt se uključila i slavna njujorška alternativna rock grupa “Sonic Youth”. Reklo bi se kako je Lorca i na ovaj način dokazao koliko ima istine u poruci Victora Arrogantea koji se na Lorcin rođendan 6. lipnja ove godine, obratio davno ubijenom pjesniku s riječima: “Federico, pjesnici se rađaju ali nikada ne umiru”. Naravno, pravi pjesnici !
EL CRIMEN FUE EN GRANADA ( ZLOČIN SE ZBIO U GRANADI )
“Ubiše Federica/ kad se svjetlost pomaljala/ Rulja ubojica/ ne usudi se da ga pogleda u lice”
Tako je pjevao veliki don Antonio Machado, za kojeg je Pablo Neruda napisao da je bio “tih, diskretan i ozbiljan kao staro španjolsko staklo” a dijabolički dječak španjolske poezije Juan Ramón Jiménez govorio kako je bio “čovjek pun pepela”. Taj “pepeljasti čovjek” koji neće živ dočekati kraj građanskog rata, uzviknuo je: “Jadna Granada !” jer “tamo se dogodio zločin”, tamo je ubijen Federico ( “umnožitelj ljepote”, “najobljubbljeniji i najdraži” španjolski pjesnik, “najsličniji djetetu divne radosti” ) !
Pablo Neruda, “pjesnik ulice” ( “La calle era mi religion” ) i plave boje ( “za mene je plava boja najljepša od svih boja”….jer je “poput svoda”…jer vodi ”prema radosti i slobodi” ) , pjesnik Svemira koji je osluškivao njegovo treperenje ( “Palpitacion del Universo” ), “kapetan stihova” (“Los versos del capitán”), čovjek koji je “priznao da je živio” ( “Confieso que he vivido” ) napisao je nakon što je opskurna fašistička “Banda Negra” u toploj noći 19. na 20. kolovoza 1936.g. u Visnaru (“…bijelom lijepom selu..desno od puta koji se penje ka Granadi” ) ubila njegovog prijatelja i “pjesnika zelene boje” (“Verde que te quiero verde”) Federica Garcíu Lorcu : “…i u središtvu života biti ću/ uvijek/ zajedno s prjeteljem, nasuprot neprijetelju/ s tvojim imenom na usnama”.
Nekoliko desetljeća nakon ovog srašnog ubojstva Neruda je napisao: “Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da gas pale, ubiju, da ga izujedaju…Neki hvalisavi kavgaddžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi konji su izluđeni galopirali preko beživotnog tijela Petofija. Boreći se protiv rata umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika.”
Uzalud je don Manuel de Falla, jedan od najvećih španjolskih kompozitora i neupitni vjernik i kršćanin pokušavao izbaviti Lorcu iz ruku “crnih”. Jednostavno su mu odgovorili “da se ne igra svojom glavom”. Neruda je tvrdo da je “poezija uvijek čin mira” ali istovremeno “poezija je pobuna” ( protiv nepravde, neljudskosti, neslobode ) pa se zato “pjesnici ne trebaju ljutiti kada ih nazivaju pobunjenicima.” Postoje vremena kada je nužno pobuniti se, kaže Neruda: “Pjesnik koji zna kruh nazvati kruhom a vino vinom opasan je.” Opasan je zato jer u ruci ima Istinu i jer je ne prešućuje.
Opskurnu grupu lokalnih fašista koji su uhvatili i ubili Lorcu predvodio je Ramón Ruiz Alonso, “beznačajni tipografski radnik” koji je prišao ekstremnj desnici, onakav kakve je sam José Antonio Primo de Rivera nazivao “radničkim pripitomljenim psima”. Ruiz Alonso je bio šef CEDA-e ( Španjolska Konfederacija Autonomnih Desnica ) za Granadu koja je bila “ekstremna desnica ekstremne desnice” a čiji omladinski pokret “Juventud de Acción Popular” Hugh Thomas opisuje kao “grozničav i nestrpljiv skup gospodičića koji su se otvoreno hvalili svojim antiparlamentarizmom…” Taj polusvjet, i beznačajni ljudi ili kako bi ih Ivo Andrić nazvao “fakir fukara”, ubili su Federica Garcíu Lorcu čije će djelo postati nadvremensko, univerzalno, vječno. Jedan od ubojica je Lorcinoj majci koja ih je dok su joj sina odvlačili od kuće pitala zašto ga odvode i što mu zamjeraju, odgovorio ovim riječima : “Njegova djela. Učinio je više štete svojim djelima nego drugi oružjem !” Možda je baš zato veliki Rafael Alberti i tvrdio kako je Lorca zbilja u očima tih ubojica koji su dolazili sa samog ruba ljudskosti zaista predstavljao onu “pjesničku gerilu” kojoj se svaki pravi čovjek mora i treba pridržiti uvijek onda kada se mrak fašizma nadvije nad nama.









Oznake: more, palma


- 17:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.06.2020., subota

ŠJORA FILE OĆE U PARTIZANE


“Ma oću i oću, samo’š ti meni Marinko moj nabavit štogod kubure i ništa više ! Znan ja dobro da ti to moreš ! E, neće više niko mene zajebavat u ovu državu, e bogami neće. Gren omar iz ovih stopa u partizane. I nisan jedina, tako da znaš !”, raspištoljila se jutros najranije moja dobra šjora File.
“Ma nemojte, nemojte….smirite se, molin Vas dobrin Bogom šjora File ! Ajme, kolpat će Vas a di ću onda ja s Vama ? Ajde sidite lipo ovod na katrigu. Vidite i sami da mi nikoga nima dma. Samo smo ja i pas. A i bidna Lilu je ostarila, očoravila i ne mogu je ostavit samu jerbo će omar počet lajat ka luda. Ubiće me susidi ! Smirite se, smirite…samo polako. Ma to Van je ovo gnjilo jugo malo udrilo u glavu pa ste se biće bokun višje uzbudili nego je potriba. Vidin ja da Vas je ništo strašno najidilo. A ča je bilo !”
“Da ča je bilo? Još me pitaŠ da ča je bilo ?” - izbeči moja šjora File svoje prodorne oči drito u mene i ka da me omar s tim pogledom probila ka su vrilin kopjem. “Pa oli si ti lud ? Eno je sud prisudija da se odsad slobodno more okolo urlikat oni ustaški pozdrav….Ne mogu ga njanka izgovorit od gada !”
Jel “Za dom spremni ?”, uletim ja.
“Kuco !” skoči se ona. “Dostaaa ! Da te višje nikad nisan čula da prida mnom izgovaraš te šporkarije ! Te beštimje ! Je si li me razumija, an !?”, pripriti mi bisno ona.
“Jesam, jesam !”, brzo odgovorim ja jer mi se učnilo da bi mi svaki čas mogla itnit onu veliku kriglu vode sa cukron ča je baš tila ispit da se malo smiri - i to drito u moju glavu.
“Ma zamisli ti samo”, nastavi ona ka da priča sama su sebon. “Pa je li ovo ustaška oli moderna evropska država ?! U ustaškoj sluganskoj državi se oto vikalo i pod otin se uzvikon ubija pošteni, domoljubni svit”. Vidin ja da joj se ruka u kojoj je držala onu kriglu počela opasno trest pa skočin da je malo pridržim. “Sidi tamo di jesi!”, zapriti mi ona…”Sidi i slušaj me dobro !”
“Oću, oću…”, rečem poluglasno ne bi li je nekako smirija.
“Ti znaš da sam ja zaraj tih ustaša cili rat proživila na Šolti pod talijanskon okupacijom”. “Znam, znam..” hitro odgovorim. “A ča san ja bila ? Dite. Obišno dite. I morala san se u skulu zaklnjat taljanskome kralju i Musolliniju, trpit zatiranje svega rvackoga i domaćega, svega našega…A zaraj koga ? Zaraj ustašije koja nas je prodala Italiji u roblje, eto ti ga na. U roblje talijansko ! E baš oti kurbinski zadomspremaši su meni uništili cilo ditinjstvo i natirali moju rodbinu i rodjake i moje mištane, najbolju mladost šoltansku da se su ribarskin gajetama noću pribacije do u Split i gre u partizane, da se tuče kontra ustaša, njiovih talijanskih i njemacčkih gospodara da bi moja Šolta jopet bila u Rvackoj a ne u Krajevini Italiji. Puno se njih, lipi moj Marinko, ni nikad višje vratilo svojim materama iz rata. Puno njih je dalo svoje živote za tu svetu stvar, za naše oslobođenje a ja ću sad morat slušat da po Rvackoj jopet slobodno vičedu taj ustaški pozdrav. Bože me oslobodi take države koja to dozvoljava ! E neću,pa neću…Gren i ja u partizane ka ča su i moji otiši sve dok se to ne promini, dok ponovo ne budemo slobodni !”
“Ajme meni, sve ste Vi izmišali u toj svojoj glavi šjora File ! Nismo Van mi ustaška država. Demokracija je. Ne more svak u Rvacku arlaukat da je Za dom spreman nego samo oni Thompson jer mu tako započinje njegova pisma “Čavoglave”. O temu se radi ! Ali ustavni sud je kontra tega, ma ga nikor ne obadaje. Ovo Van je prisudija neki Visoki prekršajni sud. Ni sam nisam pametan kako da Van sve to objasnim !”
Šjora File me pinku sažaljivo pogleda i reče: “Ka prvo ne palamudi višje ti ovod meni Marinko moj. Vidin ja da si i ti furbast ka i svi drugi političari. Ja samo znan da je rvacki sud prisudija da se u ovu kako kažedu demokracku Rvacku od nikidan slobodno more vikat fašistički pozdrav pod kojin su se tukli naši neprijatelji, crnokošuljaši, naši domaći fašisti. Tukli su se kontra naših partizana koji su mene i moj narod oslobodili od Italije, od njemca i od njih, obišnih okupatorskih slugu. Meni je to dosta. Ne triba mi ništa višje. Ako i jesam stara rebambila još nisam ! Koga si ti doša zajebavat ! Ta kurbinska prisuda da samo jedan more vikat oti fašistički pozdrav a za druge će se po potribi odlučit nije ništa drugo nego ča bi narod reka : Nije govno nego se pas posra ! Sve mi je jasno. U Rvackoj se more vikat ustaški fašistički pozdrav i to je svitska sramota zarad koje me sram kazat di živin ! Jesi li me sad razumija, an ?”
Nastade tišina. Šjora File je fermala, nekako se ka zamislila, sva je posivila i ka da se sjena tuge slila priko njenog godinama izboranog lica…Tako smo mučali skupa jedno vrime a onda sam ja otiša do kredence i nalija joj bičerin prošeka kojega ona najviše voli i stavija ga prida nju. Bez riječi ga je popila, prošla svojim dugim košćatim rukama kroz sidu kosu, podigla pogled prema meni i ka da se odjednom skroz smirila. Samo stisnutih usnica izusti. “Tužno je to moj sinko, pretužno. Zaraj naših mrtvih. Zaraj pravde, zaraj Boga…Tužno je da tužnije ne more biti. Ča će meni otaki sudovi, ča će meni otaka država i svi oni jebivjetri od političara ča jih slušan svaki dan, ča će mi pusti komisjuni, akademici, profešuri i privaranti svih boja, veličina i količina dok je vako ? Ča će mi ? Ma ko to more opravdat ? Nikor, sinko moj. Ne more se to opravdat timen ča su niki hosovci to vikali i nosili po svojin majicama u domovinskome ratu. Ne more ! Oni su se sami falili da su jin uzor ustaše. Nisu to krili. Po njiman su nazivali i svoje jedinice. Ali oni su bili zrno u pjesmu rvacke vojske. Čak ji je i Tuđman smatra štetnima za nas. Poštujen ja svakoga ko je poginija za domovinu. Svakome mrtvome neka je pokoj vični ali ničin se ne more opravdat taka nepravda prima našin najvećin svetinjama ka ča je partizanska, antifašistička prošlost našega naroda. Ko to oče da zaboravimo da su nas partizani oslobodili a ustaše prodali tuđinima za bokun vlasti a onda skupa s njima radili najgore zločine ? A evo je došlo vrime kad se moraš sramit da si iz partizanske familje a faliti se timen da su tvoji bili u ustaše. Pa di postoji takva vrsta ludila ? Ajde reci mi molin te kad si tako pametan !”, pogleda me ona upitno.
“Žaj mi je šta san to doživila Marinko moj. Bilo bi mi boje da san umrla na vrime da to moje oči nikad ne vide” završi ona, digne se i ode svojim sporim staračkim korakom a ja sam još dugo sidija sam za stolom u mukloj tišini. Lilu je gledala u mom pravcu svojim slipin očima s kojima ništa ne vidi. Čak je i ona mučala i nije joj na pamet padalo da se mrdne, zalaje ili zacvili. Samo se još čulo teško jugo kako bolno tuče o škripave ponistre.

Oznake: riba, školjka


- 14:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.