Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

08.06.2021., utorak

DVIJE SMRTI JESÚSA SANTRICHA


Prva smrt Jesúsa Santricha
Jesús Santrich prvi put je umro još prije nešto više od 30 godina 17. studenog 1990. godine. Ubili su ga agenti kolumbijskog DAS-a ( Departamento Administrativo de Seguridad - zaduženog za obavještajni i kontraobavještajni rad ) u njegovom rodnom gradu Barranquilla na karipskoj obali Kolumbije ( zvanog još i “La Puerta de Oro de Colombia” - “Zlatna Vrata Kolumbije” ). Ubili su ga u neposrednoj blizini Universidad del Atlántico na kojem je završio studij kemije i biologije. Čitav svoj život Jesús je proživio u četvrtima San Andrés i San Felipe gdje su ga svi znali po njegovom dječačkom nadimku “El Babilla”. Bio je dio vršnjaćke ulične klape a odgojile su ga njegova baka i tetka jer oca nije imao a majka mu je radila u Venezueli. Jesús je očito bio daleki potomak nekih davnh hrvatskih doseljenika . Naime, prezime Santrić uobičajeno je prezime na području Splita, Omiša i Zadvarja. Volio je igrati “bola de trapo” ( ulični nogomet , “balun na male branke” ) a kao i svi njegovi vršnjaci obožavao je glazbu živeći između “baluna”, salse i vallento ritmova ( mješavine merengue, son - stila i latino domorodačkih, crnačkih i bijelačkih ritmova karipskog područja ) pa je ovaj dio Kolumbije poznat po bogatoj kreativnoj mješavini raznih glazbenih podvrsta. Jesús je svirao bubnjeve i pjevao u uličnoj “bandi” zvanoj “Los Cracks”. Kada je ubijen njegovi su ga prijatelji nosili na ramenima do groblja pjevajui pjesme “La cinta verde” i “Juan González” dok je jedan od njih, Ernesto Ramírez, cijelim putem u megafon uzvikivao: “Sí seńor, cómo no, el Gogierno lo mato !” ( “Da gospodine, kako ne, ubijen je od strane Vlade !”)
Njegova kvartovska klapa je između sebe dijelila puno toga pa su tako, sazrijevajući, počeli prihvaćati iste političke ideje. Jedan od njenih pripadnika bio je i mladić vrlo neobičnog imena koje je jako odudaralo od uobičajenih lokalnih imena. Zvao se Seuxis Pusias. On je bio jedan od devetero braće mnogobojne srednjostaleške familije Hernández Solarte. Majka i otac bili su mu intelektualci (profesori) koji su ga zarana uveli u svijet knjige. Otac mu je obožavo “Staru Grčku” a majka Gabriela Garcíu Márqueza tako da su mu starogrčki mitovi, filozofija, ljubav prema glazbi, slikarstvu, kiparstvu i Márquezovom “magičnom realizmu” zarana odredili “optiku gledanja” na Svjet. Márquezovih “Sto godina samoće” postala je njegova Biblija. Otac mu je dao “čudnovato ime” prema imenima dvaju starogrčkih slikara iz 4. st pr. Krista: Seusisu i Pausiasu. I makar je Jesús bio 10 godina stariji od Seuxis Pusiasa jako su se zbližili. I jedan i drugi završili su “Colegio Barranquilla” a kasnije “Universidad de Atlántico”. Jesúsu su bile bliže prirodne a Seuxis Pausiasu humanističke znanosti. Seuxis Pausias je uskoro počeo svirati saksofon u grupi “Los Craks” u kojoj je Jesús bio bubnjar. Oboje su bili članovi “Komunističke Mladeži” - “Juventud Comunista - ( JUCO )”, redoviti učesnici “Tjedana Che Guevare” i u drugim zbivanjima koje su organizirali ljevičari Barranquilla.
Druga Smrt Jesúsa Santricha
Drugi put Jesús Santrich umro je u ponedjeljak 17. svibnja 2021. godine. Slijedeći dan oglasila se gerilska skupina “Segunda Marquetalia” s priopćenjem u kojem kažu: “S tugom u srcu objavljujemo Kolumbiji i svijetu tužnu vijest o smrti komandanta Jesúsa Santricha člana direkcije “Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo” - FARC-EP, “Segunda Marquetalia” koji je poginuo u zasjedi komandosa Kolumbijske Vojske 17. svibnja.” Vijest o Santrichevoj smrti munjevito je odjeknula diljem Latinske Amerike ali i šire. Odmah su počele najrazličitije špekulacije o tome je li vijest istinita ili je riječ o laži (“fake news”) ne bi li se pokušali zavarati kolumbijske vlasti i Sjeverna Amerika koja traži njegovo izrućenje ili je, ukoliko je uopće mrtav, pao kao žrtva unutarfrakcijskih sukoba različitih disidentskih grupa unutar FARC-a koje se između sebe bore za dominaciju. Javier Tarazone, direktor nevladne organizacije “Fundadores” potvrdio je u utorak (18.05) kako “iz pouzdanih izvora” ima informaciju o smrti Santricha koji je zajedno sa svojom pratnjom od dvadesetak gerilaca ubijen u napadu FARC-ove konkurentske frakcije “Bloque de Gentil Duarte”. Istog dana agencija “Infobae” potvrđuje informaciju o ubojstvu Jesúsa Santricha “jednog od potpisnika Sporazuma o miru (2016.g.) između vlade Manuela Santosa i najstarije latinoameričke gerile FARC-a” koji se 2019.g.ponovo digao na oružje i postao jedan od naistaknutijih vođa grupe “Segunda Marquetalia” koja djeluje unutar FARC-a. Kolumbijski “El Confidencial” objavio je kako su “disidenti potvrdili smrt Santricha” ali tu u vijest još uvijek nije potvrdila kolumbijska vlast. Kolumbijski ministar obrane Diego Molano o smrti Santricha još uvijek govori u kondicionalu jer se po njemu možda radi “o strategiji zavaravanja ne bi li ga se sklonilo sa scene nakon odluke Vrhovnog Suda Kolumbije da ga se izruči USA” pa, stoga , “treba još vidjeti je li ubijen” a ako je i ubijen po Molanu je vjerojatno pao kao žrtva sukoba “između kriminalnih skupina na venezuelanskom teritoriju” a ne kao žrtva zasjede i helokopterskog upada komandosa kolumbijeke vojske na teritorij suverene Venezeule.
Uglavnom, “druga smrt Jesúsa Sntricha” digla je veliku prašini u cijeloj Latinskoj Americi. Pa kako i ne bi ? Ipak je riječ o jednoj od najzanimljivijih osoba gerilske i političke scene ovog kontinenta. Naime, kada je Jesús Santrich “ubijen prvi put” njegovo ime preuzeo je njegov najbolji prijatelj Seuxis Pusias Hernández Solarte slično kao što je legendarni Subcomandante “Marcos” nakon ubojstva svog prijatelja preuzeo njegovo ime Galeano pa se sada zove Subcomandante “Galeano”. Tako mrtvi gerilci “nastavljaju živjeti” i nakon svoje smrti. U kompleksnom tradicijsko-kulturološkom latinoameričkom razumijevanju fenomena Smrti to je sasvim razumljivo. Čak i kad odu “s ovog svijeta” pokojnici u punom smislu tog pojma i dalje žive sve dok postoji sjećanje na njih a jednom godišnje (na “Día de Muertos”) čak se i vraćaju među nas.
Seuxis Pusias je još kao momak pokazao interes prema komunističkim idealima. Nakon studija i završenog poslijediplomskog studija iz povijesti na Universidad de Atlántico, navažnijoj obrazovnj insituciji kolumbijske karipske regije Departamento Atlántico, postaje profesor ali i istaknuti politički aktivist i zastupnik u gradiću Colosó u području Sucre u regiji Montes de María. Uključuje se u “La Unión Patriotica - UP”, lijevu poltičku stranku osnovanu 1985.g. od bivših pripadnika različitih ljevičarskih gerilskih skupina koji su odložili oružje. U svojoj sredini je postao sve utjecajniji a nakon što mu je ubijen najbolji prijatelj Jesús Santrich donosi odluku koja će mu zauvijek promijeniti život. Preuzima njegovo ime i pridružuje se gerilskoj skupini “Frente 19” koja djeluje unutar FARC-EP. Sam je objasnio zašto je to uradio: “Odlučio sam se pridružiti FARC-u jer sam se uvjerio da oni imaju najkoherentnije i najkonzekventnije stavoove. Ideološka bliskost između Komunističke Partije i FARC-a također je utjecala na to da se priključim njihovim redovima.” Od tog trenutka on postaje borac “Bloque Caribe de las FARC” koji djeluje na prostoru Sierra Nevada de Santa María, los Montes de Santa María i unutar departmana Córdoba. Ne prestaje intelektualno raditi pa čak i u uvjetima gerilskog života uspijeva napisati knjigu “Diez Relatos Tayronas” o domorodačkom (indgena) narodu koji živi na tom području.
Osim toga djeluje i u “frontu” koji kontrolira la Serranía de Pirijá na sjeverositoku države. Sve je značajniji u hijerarhiji FARC-a. Postaje glavni čovjek FARC-a zadužen za “komuniciranje u redovima gerile” odnosno, postaje ključna osoba “za širenje i propagandu ideologije FARC-a”. Za to mu služi tajna radio mreža nazvana “Cadena Radial Boliviriana Voz de la Resistencia”. Ona emitira svoj program samo u područjima u kojima FARC regrutira najviše novih boraca. Tu je dužnost dobio zbog svoje velike erudicije i naobrazbe koju je primio još od najranjih godina života tako da uskoro postaje i ključna osoba za međunarodne teme i promociju FARC-a na područjima izvan Latinske Amerike a posebno u Europi. Cijelo to vrijeme on pati od vrlo opasne genetske bolesti poznate pod imenom “Leberov sinndrom” koja mu se postupno razvijala još od djetinjstva napadajući mu vid tako da je na kraju de facto oslijepio. Ta bolest utjecala je i na njegov izgled tako da on na kraju diljem svijeta postaje prepoznatljiv po specifičnim “zaštitnim znakovima”: njegovim crnim naočalama i palestinskom šalu (kefia ili “Arafatka”) od kojih se nikada nije odvajao.
Santrich je nepokolebljivi gerilac i uvjereni ljevičar koji postaje jedan od glavnih zagovaratelja prekidanja 50 godišnjeg kolumbijskog građanskog rata u kojem pokrat FARC sudjeluje još od 1964.g. Zagovara potpisivanje “Sporazuma o miru” s kolumbjskim predsjednikom Santosom (koji će nakon potpisivanja Sporazuma dobiti Nobelovu nagradu za mir). Smatraju ga arogantnim FARC-ovim “jastrebom” ali ujedno i jednim od najvećih zagovaratelja mira i ideje o nužnosti prelaska djelovanja FARC-a s gerilske na političku borbu i preoblikovanja FARC-a u političku stranku koja će nastaviti djelovati unutar demokratskog parlamentarnog sustava. On će postati jedan od glavnih mirovnih pregovarača FARC-a i potpisnik “Sporazuma o miru” koji je postignut u Havani 2016.godne. Mišljenje javnog mnijenja prema njemu se mijenja. Postaje sve popularniji još za vrijeme prvih pregovora u Oslu a posebno kada je na pitanje novinara španjolske TVE “hoće li se ispričati svim žrtvama polustoljetnog sukoba” odgovario pjevajući stihove poznate pjesme: “Quizás,quizás, quizás…” ( “Možda, možda, možda..”) što kolumbijske desničare dovodi do ludila.
Nakon postignutog Sporazuma postao je zastupnik FARC-a (stranka “Fuerza Alternativa Revolucionaria del Cómunes”) u Kongresu (danas “Cómunes”). Prije samog ulaska u Kongres Santrich je uskomešao javnost nakon što je u više navrata ponovio kako njegov potpis koji je stavio na “Sporazum o miru” ne znači da se on zauvijek odrekao svoga prava na pobunu. U travnju 2018.g. Santrich je uhapšen pod optužbom za “narcotrafic”. Vrhovni Sud odbija da ga izruči USA koje to neprestano traže. Kada ga 2019.g. Vrhovni Sud oslobađa “zbog nedostatka dokaza” izbija veliki skandal zbog kojeg Glavni državni odvjetnik Néstor Huberto Martínez daje ostavku. Stanje u Kolumbiji je sve alarmantnije a nasilje se razlijeva ulicama. Teror paravojnih desnišarskih i vladinih represivnih snaga stalno jača. Razočarani Jesús Santrich to ne gleda mirno. On 29. lipnja 2019.g. jednostavno nestaje iz javnosti a dva mjeseca kasnije pojavljuje se na video snimci optužujući kolumbijsku Državu a posebno predsjednika Ivána Duquea za izdaju “Sporazuma o miru”. Objavljuje kako ponovno “uzima oružje u ruke”. Naime od trenutka potpisivanja “Sporazuma o miru” pa do ponovnog odlaska Santricha u gerilu ubijeno je čak 250 bivših FARC-ovih gerilaca koji su bili odložili oružje (demobilizirano ih je 13 000). Osim njih, ubijene su i stotine “socijalnih lidera”, ljevičara i boraca za prava indigena. Prema podacima “Instituto de Estudios y Desarrollo Para la Paz (INDEPAZ)” za vrijeme vlade Ivána Duquea ubijeno je 60% socijalnih lidera. Ukupno je, u period od potpisivanja “Sporazuma o Miru” 2016.g. pa do 30.07.20120.g., ubijeno 975 socijalnih lidera a od toga je čak njih 575 ubijeno upravo za vrijeme mandata Ivána Duquea. U istom periodu opća stopa ubojstava porasla je za 50%.
Venezuela je “ugostila” Jesúsa Santricha (“Nueva Marquetalia”) i ELN (“Ejércit fe Liberación Nacional”) ali ne i druge disidente FARC-a kojima zapovijeda Gentil Duarte. On i Iván Marquez pregovarali su o uspostavljaju jedinstva FARC-a ali neuspješno jer je to sukob i oko liderske pozicije. Venezuelanska vojska progoni Duarteove ljude. Zbog svega toga još uvijek se kalkulira tko je ubio Santricha čiju glavu su Sjedinjene Američke Države ucijenile na 10 milijuna dolara a Kolumbija na 620 000 dolara. FARC tvrdi da su to uradili kolumbijski komandosi, drugi da su ga ubili Duarteovi ljudi ali ima i onih koji misle da su ga ubili ljudi Ivána Mordiscoa ( pravog imena Néstor Gregorio Vera) vođe trečeg disidentskog FARC-ovog krila, “Frente Primero”. Španjolski “El País” 19.05. sumnjičavo piše kako još uvijek “nema (Santrichevog) tijela niti točnog mjesta napada” iako je sve očitije da je slavni gerlac ipak ubijen u graničnom području Venezuele s Kolumbijom, u Serranía del Perijá. Činjenica je da je Jesús Santrich 13. veljače objavio video u kojem je prijetio kolumbijskom predsjedniku Duqueu riječima: “Memento mori”, Duque. Tezej je stigao Prokrusta…..svakoj debeloj svinji dođe njen prosinac”. Iván Duque je odgovorio: “Ne plašim se prijetnji zločinaca” ali nema nikakve umnje da je Santricheve riječi shvatio ozbiljno.
Ovih dana Kolumbija pliva u krvi. Narodno nezadovoljstvo (mirne demonstracije) počelo se izlijevati ulicama velikih kolumbijskh gradova 28 travnja. Vlast je reagirala šaljući vojsku i policiju na narod. Prema “Defensora del Pueblo Coolombiano” samo u prvih 14 dana prosvjeda ubijeno je najmanje 50 ljudi, uhapšeno ih je 1 400 a “nestalo ih je” čak 520 ( koje svi, na osnovu iskustva, također ubrajaju u mrtve). Poginuo je i jedan policajac. Europski Parlament je osudio nasilje od Kolumbije tražeči od Europske Unije da pomogne uspostavljanju mira u Kolumbiji. Oglasio se i priopćenjem u kojem piše: “Eurozastupnici upozoravaju na ubojstva aktivista za ljudska prava, bivših boraca FARC-a, socijalnih lidera i indigena.” Bidenova Amerika podržava Kolumbijsku ultradesnu vlast i Ivána Duquea.
U tim okolnostima i takvom socijalnom i političkom ambijentu umro je po drugi put, ovaj put u svojoj 53 godini, Jesús Santrich. Nije malo onih koji se pitaju hoće li legendarni gerilac umrijeti i treči put ?!





Oznake: riba, jedro


- 16:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

25.11.2020., srijeda

NIXON - PINOCHETOV PUČ


Nedjelja, 25. listopada 2020. godine ostaviti će neizbrisiv trag u čileanskoj ustavnoj povijesti. Naroodni bunt koji je buknuo 19. 10. 2019. g. kulminirao je godinu dana kasnije narodnim plebiscitom koji je odobrio ( 78% ZA i 22% PROTIV ) sazivanja Paritetne Konstitutivne Konvencije koja će konačno staviti kraj na čileanski Ustav iz 1980.g. Taj je Ustav bio okosnica kompletnog života Čilea posljednjih 40. godina. Riječ je o nametnutom, antidemokratskom ustavu koji je generirao ogromne socijalne razlike i cementirao neliberalni model države a donesen je pod direktnim nadzorom Vojne Hunte na čelu s generalom Augustom Pinochetom.
A sve je počelo u listopadu 2019.g. s najavom vlade Sebastiana Pińere naizgled beznačajnog poskupljenja karte za metro u iznosu od 30 čileanskih pesosa ( 3,8 centi USA dolara ). Vladajuće strukture nisu mogle ni sanjati koliko će snažno ogorčenja naroda ta odluka izazvati. Nezadovooljstvo, predvođeno mladima izlilo se ulicama Santiaga i drugih gradova. Prema podacima Nacionalnog Instituta za Ljudska Prava ( INDH ) između 18. 10. 2019.g. pa do 31. 03. 2020.g. “državni agenti” ubili su 34 građana a njih 460 je teško ozlijeđeno. Policija iznosi podatak o 544 napadnutih policijskih postaja i 4 817 ozlijeđenih pripadnika snaga sigurnosti. Na ulice Santiaga na Plaza Italia okuplja se 1,2 mlijun ljudi. Svjetske agencije javljaju: “Čile se probudio” ! Dolazi do masovnih socijalnih prosvjeda. Pińerina vlada pvlači svoju najavlju poskupljenja ali već je sve prekasno. Narodno nezadovoljstvo više se ne da zaustaviti.
ALLENDE
A sve je počelo davno, još 4. studenog 1970.g. kada dr Salvador Alende, na čelu koalicije Narodnog Jedinstva ( “Unidad Popular” ) koju je činilo devet političkih stranaka ljevice preuzima funkciju predsjednika Čilea i tako postaje prvi socijalistički mandatar u povijesti koji je izabran demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima.
Danas znamo kako su taj umjereni socijalista, kao i cijeli njegov projekt i prije nego što je Allende osvojio vlast bili osuđeni na smrt i krvavo gušenje od strane onih koji su uvijek sve svoje imperijalne pretenzije licemjerno zaogrtali plaštem tobožnje obrane temelja ljudske slobode i demokracije. Pokazati će se kako je Čile postao poligon za eksperimentalno ( krvavo ) instaliranje ultraliberalnog koncepta društva ( model koji se danas potpuno slomio ) po instrukcijama čikaške eknomske škole a pod direktnim patronatom tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona i njegovog glavnog savjetnika Henryja Kissingera. Postati će jasno kako politička diktatura i ultraliberalna “magična ruka slobodnog tržišta” - kao temelj “demokratskog koncepta” ultrakonzervativaca - funkcioniraju zajedno, u simbiozi. Bile je to praskozorje rađanja reaginizma i tacherizma kao dominantnih modela suvremenog kapitalizma, sve do danas.
NIXON UDARA !
“National Security Archiv” je 3. 09. 2020. objavio prve transkripte deklasificiranih dokumenata, odnosno snimki razgovora iz Bijele Kuće između predsjednika Richarda Nixona i njegovog savjetnika za sigurnost, budućeg dobitnika Nobelove nagrade za mir ( i to baš 1973. Godine ), fatanog dr Henry Kissingera. Iz tih dokumenata jasno se vidi kako je građena strategija destabilizacije a zatim i organiziranja krvavog vojnog puča i rušenja legalne čileanske vlade na čelu sa Salvadorom Allendeom. “Nacional Security Archiv” 22. 10. 2020. objavljuje tekst “The CIA and Chile: Anatomy of an Assassionation” a 3.11. 2020.g. tekst “Allende and Chile: “Bring him Down”. U tom Nixonovom: “Srušite ga !” koncentrirana je suština kompletnog američkog načina razumijevanja demokracije na područjima koje oni smatraju svojim interesnim zonama iako se radi o tuđim, potpuno suverenim državama.
Ono što smo svi već znali sada je potkrijepljeno dokumentima koji dokazuju da je točno prije 50 godina tadašnji američki predsjednik Nixon direktno naredio akciju pokušaja sprječavanja Allendea da pobijedi na čileanskim izborima 1970. godine a ukoliko, unatoč svemu, u tome uspije da ga se nasilno svrgne s vlasti. Napokon je objelodanjeno kako je američka priča o zaštiti demokracije bila gola tlapnja iza koje su se krili najprizemnji imperijalni antidemokratski interesi i pretenzije na tuđu slobodu i nametanje nedemokratskih pa čak i profašističkih sluganskih političkih režima.
Prvo se pokušao izvršiti pritisak na dotadašnjeg demokršćanskog predsjednika Čilea Eduarda Freia ( 1964 - 1970 ) da on pučem preuzme vlast što on, kao častan čovjek, odbija. Zbog toga će 1982. godine “morati umrijeti” nakon bezopasne operacije hernie. Jedan telegram američkog veleposlanstva u Santiagu od 11.12.2009.g. kojeg je objavio WkiLeaks ukazuje na urotu i umješanost liječnika u smrt Eduarda Freia. Oni su odstranili sve organe i svu tekućinu iz njegovog tijela preko kojih se moglo dokazati trovanje. Na žalost, sličnu će sudbinu doživjeti i Pabo Neruda jer nije se “umiralo” nepoćudne jedino u Staljinovim bolnicama.
SVE JE POČELO U OVALNOM UREDU BIJELE KUĆE
Na dvadesetminutnom sastanku koji se održao između 15.25 i 15.45 sati u Ovalnom uredu Bijele Kuće 15.09.1970.g. američki predsjednik Richard Nixon nalaže da CIA počme pripreme za izvođenje državnog udara u Čileu. Prema zabilješkama Richarda Helmsa , direktora CIA, Nixon je eksplicitno naredio da se poduzme sve kako bi se upravo izabrani predsjednik Čilea dr Salvador Allende ( izabran 3.09.1970. ) spriječio da u studenom 1970.g. preuzme svoj mandat, odnosno da se odmah krene u “stvaranje uvjeta za njegvo rušenje” ukoliko uspije preuzeti svoj mandate “bez obzira na sve rizike koje to pretpostavlja”. Prema Helmsu Nixon je tražio da on “ovome posveti svo svoje vrijeme” i da u tu svrhu upotrijebi “najbolje ljude s kojima raspolažemo” dodajući da treba uraditi sve kako bi se postiglo “da čileanska ekonomija vrišti”. Kakva je razlika između ovakve i današnje američke politike prema Kubi, Venezueli…itd ? Ama baš nikakva ! Još 1975.g. je u sklopu velike istrage američkog Senata o prikrivenim akcijama CIA-e u Čileu i drugim zemljama ovaj dokument bio deklasificiran ali je tek sada Arhiv Nacionalne Sigurnosti objavio selekciju tih dokumenata koji razotkrivaju genezu ove Nixonove akcije kao i posljedice koje su time izazvane. Iz ovog dokumenta o sastanku u Ovalnom uredu Bijele Kuće vidlljivo je da su sastanku još prisustvovali Hemry Kissinger i tadašnji glavni tužitelj John Mitchell i kako su i oni suučesnici planiranja državnog udara u Čileu koji će rezultirati dovođenjem generala Pinocheta na vlast.
Već u krajem srpnja 1970.g. Nixon traži “hitnu reviziju” američkih nteresa i opcija u Čileu. Ta je revizija završena krajem kolovoza neposredno uoči održavanja čileanskih izbora. Ona je poznata kao “Memorandum 97. Studija Nacionane Sigurnosti” a u sebi je imala jedan aneks naslovljen: “Krajnja opcija. Srušiti Allendea” u kojem su iznesene pojedinosti o prednostima i manama vojnog puča kao “rješenja” ukolko Allende bude izabran. Zamjenik državnog sekretara John Crimmins šelje telegram veleposlaniku Edwardu M. Korryju “samo za njegove oči” u kojem ga moli za mišljenje o izgledima da “vojska i policija spriječe Allendea da preuzme vlast”. Korry 11. kolovoza šalje odgovor na 13 stranica o potencijalnim liderima i izgledima vojnog udara. Allende pobjeđuje i samo par dana nakon toga ( 8.09.1070 ) sastaje se tzv “Komitet 40” koji nadgleda prikrivene akcije i razmatra se situacija u Čileu. Komitetom predsjedava Kissinger. Korry šalje novi telegram u kojem tvrdi kako čileanska vojska “neće djelovati kako bi spriječila Allendea da preuzme vlast osim u malo vjerojatnoj situaciji da dođe do nacionalnog kaosa i općeg nasilja”. Po Korryju čileanska vojska već zna da ima “naš blagoslov za bilo koji ozbljan potez protiv Allendea”. Po njemu sve ovisi o volji Eduarda Freia da li da se stavi na čelo svega, da poništi izbore, preuzme vlast i imenuje jedan vojni kabinet ( umjesto vlade ) dok se ne stvore uvjeti za održavanje novih izbora. Sada amerikanci vrše strašan pritisak na Freia da se prihvati te uloge. CIA šalje specijalnog agenta Georgea Donahuea u Santiago koji nudi Freiu dvostruko veći tajni fond od onog kojim je raspolagao na izborima 1964.g. Čak Freiu nude da će mu, u slučaju propasti ove akcije, financirati odlazak i život izvan Čilea. Frei sve to odbija i CIA rezignirano zaključuje kako se s njim ne može računati “kao izdajnikom vlastite zemlje”.
Druga opcija je nazvana “Formula Kaos” koja predviđa “stvaranje pučističke atmosfere” koja bi služila kao opravdanje za nasilno preuzimanje vlasti. Šest dana prije Nixonovog naređenja da se izvrši vojni puč - William Broe, šef CIA za Zapadnu Sferu, naredio je šefu CIA podružnice u Santiagu Henryju Hecksheru da započme “operativnu zadaću uspostavljanja direktnih kontakata s čileanskom vojskom i ( onima ) koji bi se mogli iskoristiti za poticanje puča ako se donese odluka o njegovom izvođenju”. Nekoliko dana poslije ( 15.09.1970 ) Nixon izdaje zapovjed da CIA započme davati instrukcije za “stvaranje pučističke klime” preko otvaranja “ekonomskog”, “političkog” i “psihološkog” rata. Tada se šef CIA u Santiagu suprostavlja ovim “instrukcijama” smatrajući ih nerealnim. Nije bio sam u takvoj procjeni. Pridružio mu se dobar dio CIA funkcionera kao i američko veleposlanstvo u Čileu. Odjel Ministarstva Vanjskih Poslova zadužen za Latinsku Ameriku formalno se protivi aneksu “Memoranduma 97” smatrajući kako bi “izlaganje neuspjelom puču bilo plaćeno previsokom cijenom za naše odnose s Čileom, u hemisferi i u cijelom svijetu”. Oni smatraju da “čak da puč i uspije” izlaganje Amerike bi izazvalo slične “posljedice u cijelom ovom području”. U privatnom telegram Kissingeru veleposlanik Korry upozorava da “ne trebamo srljati u rizik da dobijemo jedan novi Zaljev Svinja”. Kissingeru se čak suprostavljaju i njegovi glavni savjetnici poput Winstona Lorda koji 14.09.1970. šalje memorandum u kojem piše da bi intervencija u Čileu “kompletno potkopala našu politiku u Vijetnamu” u kojem se Amerka traži slobodne, demokratske izbore “i samoodređenje naroda Južnog Vijetnama bez ikakvog uplitanja izvana”. Drugi Kissingerov savjetnik, Viron Vaky upozorava dijaboličnog doktora Henryja, budućeg dobitnika Nobelove nagrade za mir, kako bi američka intervencija u Čileu mogla dovesti do “općeg nasilja, uključujući ustanak u Čileu”. On se pita hoće li zaista Allendeova vlada predstavljati veće zlo od njenog nedemokratskog svrgavanja pučem “kojeg predvodi Amerika” ? On dodaje : “Ono što predlažemo je evidentno nasilje nad našim vlastitim političkim principima i vrijednostima”. Retorički se pita istovremeno dajući i odgovor: “Je li Allende zaista smrtna opasnos za Sjedinjene Države ? To je zaista teško argumentirati”.
EPILOG
Henry Kissinger ( zajedno s direktorom CIA Helmsom koji u potpunosti podržava rušenje Allendea pučem po bilo koju cijenu ) odbija sve ove argumente i izostavlja ih iz svog izvještaja predsjedniku Nixonu. Zanimljivo je da Nixonova odluka o izvođenju puča koincidira s prisustvom Augustina Edwardsa, vlasnika navećeg čileanskog dnevnog lista “El Mercurio”, u Washingtonu. Edwards je bio glavni agent CIA-e u Čileu početkom 70-tih godina. Edwards se 14.09.1970.g. sastaje s glavnim državnim tužiteljem Johnom Mitchelom a zatim i s direktorom CIA Richardom Helmsom. Razgovaraju o mogućim vođama puča. CIA se zatim usredotočuje na dostavu oružja, osiguravanje fiancijskih fondova uključujući i police životnog osiguranja čileanskom časnicima koji su pristali na suradnju. Na zapovjednika čileanske vojske generala René Schneidera, koji se suprostavio pučističkim elemntima u vojsci, 22.10.1970.g. izvršen je atentat. Akcija organizranja puča otegla se tri godine dok ga vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom a pod direktnom američkom dirigentskom palicom, napokon nije izvršila 11,09.1973.g.
Pinochetov puč , Nixonovo rušenje predsjednika Alledea i njegove legalne, demokratske vlade u Čileu imalo je svoju cijenu. Taj teroristiki akt čileanski narod platio je s 40 000 žrtava ( prema: Instituto Nacional de Derechos Humanos ) od čega ih je više od 3 000 ubijeno ili “nestalo”. U jednom drugom terorističkom aktu koji će na američkom tlu izvesti “Al Quaeda”, na isti datum ali 28 godina poslije vojnog puča u Čileu , 11.rujna 2001.g. kada su srušeni njujorški “The Twin Towers” - poginuti će 2 996 nevinih američkih građana. Svaki terorizam je isti ali je najgori onaj terorizam iza kojega stoji Država sa svojim kompletnim aparatom represije pa ma čija ona bila i ma kako se ona zvala. Svi teroristi moraju biti i jesu izvan zakona a posebno onog najvišeg, “ljudskog zakona”. Zato i je najgore kada iza terorizma stanu i potiču ga oni koji te zakone donose i koji bi ih trebali štititi a ne kršiti i to ponekad na najbrutalniji mogući način istovremeno se zaklinjući u demoraciju i u “svete ciljeve” obrane njenih vrijednosti.








Oznake: riba, gradele


- 08:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.06.2020., subota

ŠJORA FILE OĆE U PARTIZANE


“Ma oću i oću, samo’š ti meni Marinko moj nabavit štogod kubure i ništa više ! Znan ja dobro da ti to moreš ! E, neće više niko mene zajebavat u ovu državu, e bogami neće. Gren omar iz ovih stopa u partizane. I nisan jedina, tako da znaš !”, raspištoljila se jutros najranije moja dobra šjora File.
“Ma nemojte, nemojte….smirite se, molin Vas dobrin Bogom šjora File ! Ajme, kolpat će Vas a di ću onda ja s Vama ? Ajde sidite lipo ovod na katrigu. Vidite i sami da mi nikoga nima dma. Samo smo ja i pas. A i bidna Lilu je ostarila, očoravila i ne mogu je ostavit samu jerbo će omar počet lajat ka luda. Ubiće me susidi ! Smirite se, smirite…samo polako. Ma to Van je ovo gnjilo jugo malo udrilo u glavu pa ste se biće bokun višje uzbudili nego je potriba. Vidin ja da Vas je ništo strašno najidilo. A ča je bilo !”
“Da ča je bilo? Još me pitaŠ da ča je bilo ?” - izbeči moja šjora File svoje prodorne oči drito u mene i ka da me omar s tim pogledom probila ka su vrilin kopjem. “Pa oli si ti lud ? Eno je sud prisudija da se odsad slobodno more okolo urlikat oni ustaški pozdrav….Ne mogu ga njanka izgovorit od gada !”
Jel “Za dom spremni ?”, uletim ja.
“Kuco !” skoči se ona. “Dostaaa ! Da te višje nikad nisan čula da prida mnom izgovaraš te šporkarije ! Te beštimje ! Je si li me razumija, an !?”, pripriti mi bisno ona.
“Jesam, jesam !”, brzo odgovorim ja jer mi se učnilo da bi mi svaki čas mogla itnit onu veliku kriglu vode sa cukron ča je baš tila ispit da se malo smiri - i to drito u moju glavu.
“Ma zamisli ti samo”, nastavi ona ka da priča sama su sebon. “Pa je li ovo ustaška oli moderna evropska država ?! U ustaškoj sluganskoj državi se oto vikalo i pod otin se uzvikon ubija pošteni, domoljubni svit”. Vidin ja da joj se ruka u kojoj je držala onu kriglu počela opasno trest pa skočin da je malo pridržim. “Sidi tamo di jesi!”, zapriti mi ona…”Sidi i slušaj me dobro !”
“Oću, oću…”, rečem poluglasno ne bi li je nekako smirija.
“Ti znaš da sam ja zaraj tih ustaša cili rat proživila na Šolti pod talijanskon okupacijom”. “Znam, znam..” hitro odgovorim. “A ča san ja bila ? Dite. Obišno dite. I morala san se u skulu zaklnjat taljanskome kralju i Musolliniju, trpit zatiranje svega rvackoga i domaćega, svega našega…A zaraj koga ? Zaraj ustašije koja nas je prodala Italiji u roblje, eto ti ga na. U roblje talijansko ! E baš oti kurbinski zadomspremaši su meni uništili cilo ditinjstvo i natirali moju rodbinu i rodjake i moje mištane, najbolju mladost šoltansku da se su ribarskin gajetama noću pribacije do u Split i gre u partizane, da se tuče kontra ustaša, njiovih talijanskih i njemacčkih gospodara da bi moja Šolta jopet bila u Rvackoj a ne u Krajevini Italiji. Puno se njih, lipi moj Marinko, ni nikad višje vratilo svojim materama iz rata. Puno njih je dalo svoje živote za tu svetu stvar, za naše oslobođenje a ja ću sad morat slušat da po Rvackoj jopet slobodno vičedu taj ustaški pozdrav. Bože me oslobodi take države koja to dozvoljava ! E neću,pa neću…Gren i ja u partizane ka ča su i moji otiši sve dok se to ne promini, dok ponovo ne budemo slobodni !”
“Ajme meni, sve ste Vi izmišali u toj svojoj glavi šjora File ! Nismo Van mi ustaška država. Demokracija je. Ne more svak u Rvacku arlaukat da je Za dom spreman nego samo oni Thompson jer mu tako započinje njegova pisma “Čavoglave”. O temu se radi ! Ali ustavni sud je kontra tega, ma ga nikor ne obadaje. Ovo Van je prisudija neki Visoki prekršajni sud. Ni sam nisam pametan kako da Van sve to objasnim !”
Šjora File me pinku sažaljivo pogleda i reče: “Ka prvo ne palamudi višje ti ovod meni Marinko moj. Vidin ja da si i ti furbast ka i svi drugi političari. Ja samo znan da je rvacki sud prisudija da se u ovu kako kažedu demokracku Rvacku od nikidan slobodno more vikat fašistički pozdrav pod kojin su se tukli naši neprijatelji, crnokošuljaši, naši domaći fašisti. Tukli su se kontra naših partizana koji su mene i moj narod oslobodili od Italije, od njemca i od njih, obišnih okupatorskih slugu. Meni je to dosta. Ne triba mi ništa višje. Ako i jesam stara rebambila još nisam ! Koga si ti doša zajebavat ! Ta kurbinska prisuda da samo jedan more vikat oti fašistički pozdrav a za druge će se po potribi odlučit nije ništa drugo nego ča bi narod reka : Nije govno nego se pas posra ! Sve mi je jasno. U Rvackoj se more vikat ustaški fašistički pozdrav i to je svitska sramota zarad koje me sram kazat di živin ! Jesi li me sad razumija, an ?”
Nastade tišina. Šjora File je fermala, nekako se ka zamislila, sva je posivila i ka da se sjena tuge slila priko njenog godinama izboranog lica…Tako smo mučali skupa jedno vrime a onda sam ja otiša do kredence i nalija joj bičerin prošeka kojega ona najviše voli i stavija ga prida nju. Bez riječi ga je popila, prošla svojim dugim košćatim rukama kroz sidu kosu, podigla pogled prema meni i ka da se odjednom skroz smirila. Samo stisnutih usnica izusti. “Tužno je to moj sinko, pretužno. Zaraj naših mrtvih. Zaraj pravde, zaraj Boga…Tužno je da tužnije ne more biti. Ča će meni otaki sudovi, ča će meni otaka država i svi oni jebivjetri od političara ča jih slušan svaki dan, ča će mi pusti komisjuni, akademici, profešuri i privaranti svih boja, veličina i količina dok je vako ? Ča će mi ? Ma ko to more opravdat ? Nikor, sinko moj. Ne more se to opravdat timen ča su niki hosovci to vikali i nosili po svojin majicama u domovinskome ratu. Ne more ! Oni su se sami falili da su jin uzor ustaše. Nisu to krili. Po njiman su nazivali i svoje jedinice. Ali oni su bili zrno u pjesmu rvacke vojske. Čak ji je i Tuđman smatra štetnima za nas. Poštujen ja svakoga ko je poginija za domovinu. Svakome mrtvome neka je pokoj vični ali ničin se ne more opravdat taka nepravda prima našin najvećin svetinjama ka ča je partizanska, antifašistička prošlost našega naroda. Ko to oče da zaboravimo da su nas partizani oslobodili a ustaše prodali tuđinima za bokun vlasti a onda skupa s njima radili najgore zločine ? A evo je došlo vrime kad se moraš sramit da si iz partizanske familje a faliti se timen da su tvoji bili u ustaše. Pa di postoji takva vrsta ludila ? Ajde reci mi molin te kad si tako pametan !”, pogleda me ona upitno.
“Žaj mi je šta san to doživila Marinko moj. Bilo bi mi boje da san umrla na vrime da to moje oči nikad ne vide” završi ona, digne se i ode svojim sporim staračkim korakom a ja sam još dugo sidija sam za stolom u mukloj tišini. Lilu je gledala u mom pravcu svojim slipin očima s kojima ništa ne vidi. Čak je i ona mučala i nije joj na pamet padalo da se mrdne, zalaje ili zacvili. Samo se još čulo teško jugo kako bolno tuče o škripave ponistre.

Oznake: riba, školjka


- 14:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.