Kolumbija je u ovom trenutku, uoči drugog kruga presjedničkih izbora (19.06), jedna od politički najzanimljivijih zemalja Latinske Amerike. U 200 godina postojanja nezavisne Kolumbje njom je u biti vladalo 40 familija. Na vlasti su se uglavnom smjenjivale dvije tradicionalne političke stranke: liberali i konzervativci. U praksi su te dvije stranke jako bliske a donekle se razlikuju u nekim specifičnim pitanjima odnosa prema crkvi, sindikatima, obrazovanju itd . ali su u najbitnjim pitanjima poput ekonomskog ustroja i kapitalističkog modela društva kao i odnosa prema čvrstom savezu sa Sjedinjenim Američkim Državama - potpuno identične. Na čelu su im slični ljudi iz aristokratskih slojeva, uglavnom iz Bogote, bijelci ili kreoli ( osobe španjolskog podrijetla rođeni u španjolskim kolonijama ). Svi ostali su bili uglavnom isključeni i izolirani iz tog privilegiranog socijalno-političkog kruga. Ako bi se i pojavili političari iz drugih društveno-političkih slojeva koji su povremeno imali šanse na izborni uspjeh oni su jednostavno bili ubijeni poput Jorge Eliécera Gaitána 1948.g. ili Luis Carlosa Gaitána 1989. g. Tako je desnica reagirala na bilo kakvu mogućnost promjene. Nasilje je postalo konstanta Kolumbijske zbilje a 40-tih i 50-tih godina ono je poprimilo takve razmjere da liberali i konzervativci potpisuju Sporazum o međusobnom rotiranju na vlasti. Tako su u stvari liberali i konzervativci pokazali da su samo dva obraza istog kolumbijskog desničarskog političkog lica. Odgovor na ovakvu situaciju je pojava niza ljevičarskih gerila što posebno jača nakon Kubanske revolucije 1959.g. od kojih neke nisu prestale sa svojim djelovanjem ni do današnjeg dana. “Odgovor” elita na tu situaciju bio je organiziranje paramilitarnih desničarskih snaga kojima je zadatak postao fizička eliminacija svih onih “koji mirišu lijevo”, odnosno koji su “mamerto” (član Komunističke partije koji postaje opći pojam za “ljevičare”)
U Kolumbiji je 2016.g potpisan “Sporazum o Miru” s najstarijim latinskoameričim geriilskim pokretom FARC (“Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia”) zbog čega je kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir. Taj proces mirenja je doživio veliki zastoj dolaskom na vlast današnjeg predsjednika Kolumbije Ivána Duquea. Ljevica učestvuje na ovogodišnjim predsjedničkim izborima i u prvom krugu izbora održanih 29.05. “progresistička ljevica”, objedinjena u “Pacto Historico” (“Povijesnom Savezu ), osvojila je na čelu sa svojim kandidatom Gustavom Petrom, najviše glasova (40.32%) što je puno ali nedovoljno za pobjedu već u prvom krugu. Drugi po broju osvojenih glasova u prvom krugu je najveće iznenađenje izbora, predstavnik “alternativne desnice” poduzetnik miljarder Rodolfo Hernández s podrškom 28.15% birača a tek je treči, što se smatra velikim porazom, predstavnik “oficijelne, povijesne urbističke desnice” ( po Álvaro Uribeu, bivšem predsjedniku i “pravom šefu svih kolumbijskih desnica”) Federico Gutiérrez koji je osvojio 23.91% glasova a kao četvrti je “politički pokopan” predstavnik liberalnog, tzv “tradicionalnog centra” Sergio Fajardo sa samo 4.2% podrške.
Ljevici koju okupljenu u “Povijesnom Savezu” predstavlja Gustavo Petro nije bilo lako stvoriti jednu “pozitivnu agendu” s obzirom na nevjerojatno dugu devastirajuću, okrutnu borbu lijevičarske gerile s jedne i i kolumbjske države i paramilitarne desnice s druge strane. Naime, Gustavo Petro je nekadašnji gerilac ljevičarskog pokreta M-19 (“Movimiento 19 de abril”). Petro je u međuvremenu odbacio oružje i kroz svoju osobu na simboličan način odražava suvremenu kolumbijsku političku zbilju spoja gerilske prošlosti s demokratskim pravilima parlamentarizma kao okvira političkog djelovanja unutar kojeg će on uspjeti postati gradonačelnik Bogote (1977.g.), zatim zastupnik u Kongresu (2002.g.) pa Senator (2006.g.) a sada možda postane i predsjednik Kolumbije.
Prema vlastitim riječima Gustavo Petro (rođen 1960.g. na kolumbijskoj karipskoj obali u Ciénaga de Oro, Córdoba) politički se budi kada je vidio svoga oca kako plače nakon smrti čilenskog predsjednika Salvadora Allendea nakon vojnog profašističkog puča 1973 g. u Čileu koji je izvršen u režiji USA i Richarda Nixona. Familija mu se seli u gradić Zipaquirá, 45 km sjeverno od Bogote. S 18 godina se priključio gradskoj gerili pokreta M-19. S 21 godinu postaje gradski vijećnik vodeći “dvostruki život” javne političke osobe i gerilca koji djeluje u tajnosti. U to vrijeme u Kolumbiji je na snazi gotovo permanentno “izvanredno stanje” čije ukidanje stalno traži ljevica. M-19 je pokret urbane gerile socijalističke orijentacije vrlo različit od prokumunističkog FARC-a. Ali, gerlci M-19 također izvode niz akcija poput zauzimanja veleposlanstva Dominikanske Repunlike 1980.g., pljačke oružja iz utvrde Cantón Norte na sjeveru Bogote (prokopali su tunel) kada “konfisciraju” originalni Bolivarov mač koji je “narodno vlasništvo” ili svoje najpoznatije akcije: zauzimanja “Palacio de Justicia de Colombia” u Bogoti, 6.09.1985.g., najvećeg simbola sudbene vlasti u državi. Za vrijeme dvodevne “okupacije” gerilci M-19 su zarobili 350 talaca od kojih u vojnoj akciji zauzimanja zgrade gine njih 90 a 11 “nestaje”. Pokret M-19 će 9.03.1990.g. potpisati sporazum s vladom o odlaganju oružja jer “rat nije rješenje” i vraćaju “Bolivarov mač. Gustavo Petro se predao i slijedeću 1.5 godinu dana provesti će u zatvoru- nakon čega počinje njegova druga vrlo uspješna faza legalnog političkog djelovanja.
Kolumbija je određena posebnom vrstom kuturološkog konzervatizma. On je povezan s tradicionalno jakim utjecajem crkve i s nesumnjivim pokušajem generalnog poistovjećivanja političke ljevice sa subverzivnim, nasilničkim metodama djelovanja. Zato kolumbijci s dozom opreza gledaju na promjene iako su istovremeno te promjene poželjne jer je većina građana nezadovoljna vladajućim samozadovoljnim korumpiranim političkim elitama - što su, uostalom, pokazali svojim glasanjem u prvom krugu predsjedničkih izbora. Tako da je sadašje stanje određeo oprezom ali i željom za jasnim raskidom s dosadašnjim načinom funkcioniranja države. Osim toga, zadnjih 30 godina dosta se toga izmijenilo pod utjecajem velikog migrantskog vala, otvaranjem ekonomije, pandemijom korone ali i činjenicom postizanja Sporazuma o miru s dijelom geriile i činjenicom uspješnog ujedinjavanja ljevice koja je definitivno odustala od metoda oružane borbe, postala dio kolumbijskog političkog sustava i uspjela stvoriti respektabilnu izbornu bazu (koja doduše ima izrazit teritorijalni karakter).
Fenomen femicida je veliki problem kompletne Latinske Amerike pa tako i Kolumbije u kojoj je porast općeg nasilja u društvu dosegao alarmantne rezmjere. Prema izvještaju “Interameričke Komisije za Ljudska Prava”- CIDH (Comisión Interamericana de Derechos Humanos) Kolumbija je bila država s najvećim brojem ubijenih aktivista za ljudska prava u 2021. godini. Prošle je godine u Kolumbiji ubijeno 145 aktivista a trenutno je njih 3 749 pod posebnim mjerama zaštite. U Meksiku je u istom priodu ubijeno 10 aktivista, Peruu 5, Hondurasu 4, Gvatemali 2 itd. U samo prva četiri mjeseca 2022.g. u Kolumbiji je ubijeno 89 aktivista. Prema podacima “Front Line Defenders” u cijelom je svijetu 2021 ubijeno 358 branitelja ljudskh para od kojih je 70% ubijeno u Latinskoj Americi.
Zbog svega toga ne teba čuditi da su se kolumbijski feministički pokreti ujedinili u davanju podrške kandidatu “Pacto Historico” Gustavu Petru a pogotovo zato jer je kandidatkinja za njegovu potpredsjednicu poznata ljevičarka, crnkinja (što je u Kolumbiji značajno na simboličkoj razini) Francia Márquez, predstavnica “revolucionarnog feminizma”, podrijetlom iz skromnih slojeva društva. Nikada do sada niti jedan progresivni, lijevi projekt nije dobio toliku podršku kao projekt ovog “ljevičarskog dueta” za kojega je u prvom krugu glasalo 8 527 768 (40.32%) birača. Dakle, građani su u očito dali podršku promjenama. Pošto je “urbizam” oficijelne desnice poražen glavni protukandidat Petru u drugo krugu postao je ekscentrični desničar Rodolfo Hernández koji je s osvojenih 28.15% podrške birača postao najveće iznenađenje prvog kruga izbora. Zovu ga “El Ingeniero” i smatraju da on u stvari zastupa “kreolski trumpizam” . Hernández nema nikakvog jasnog programa za Kolumbiju. Predstavlja sirovu, grubu, otvoreno misoginu, homofobnu, patrjarhalnu, aporofobičnu, antisemitsku i tobože antiestablišmentsku desnicu koja se deklarativno bori protiv korupcije i politikanstva a u stvari je populistički pokušaj njenog spašavanja. On drži strastvene, nekoherentne parolaške govore koje isključivo objavljuje preko odruštvene mreže “Tik Tok” nazivajući samog sebe “kraljem Tik Toka”. U jednom svom videu tako kaže kako je pravi užitak “uzimati novac sirotinji” koju posprdno naziva “čovječuljcima”. Feministice naziva “ženicama”, objašnjava kako će kao predsjednk “napasti narodne sektore” i kako se žene trebaju držati kuće i rađanja djeca i da u politici nemaju što tražiti. Obećava da će ukoliko ga izaberu izazvati “stanje unutarnjeg šoka”, da će “dokinuti pravnu državu” i “vladavinu zakona” kako bi obračunao s korupcijom. Naizgled radikalan u obraćunu s postojećim elitama u stvari je ostao jedina njihova nada pa je već sada jasno da će u drugom krugu izbora imati punu podršku širokog sektora uznemirenih “urbističkih elita”. Dakle, iako govori o radikalnoj promjeni podržavaju ga snage desničarskog kontinuiteta kao istinskog povezivača klumbijske kapitalističke oligarhije koja za bazu ima “narko-korupciju” i paramilitarizam koji su se u svakodnevnom životu Kolumbije manifestirali u obliku esktremnog kriminaliteta i državnog terorizma .
Zbog svega ovoga ljevica je krenula s organiziranjem štrajkova i mobiliziranjem masa. Gustavu Petru ovo je treči put da pokušava postati predsjednik Kolumbije (kandidirao se 2010. i 2018.g.). U četiri godine (2018.-2022.g.) podrška mu je porasla s 4 855 069 (2018.g) na 8 432 545 (2022.g) birača. U prvom krugu predsjedničkih izbora ove godine apstinencija je bila 46% što predstavlja potencijalni rezervoar birača ljevice ali i desnice. Ljevica donekle raćuna na “pobunu glasača” nezadovoljne desice koja je odbacila “urbizam”. Osim toga pretpostavka je da za ekscentričnog magnata Hernándeza nisu glasali isključivo desničari pa predstoji bitka i za dio tih birača. Optimističke varjante govore kako Petro ima podršku polovine biračkog tijela i da će u konaćnici odlučivati “male stvari”. Segio Guzmán, osnivač i konzultatnt “Colombia Risk Analysis” smatra da prvi krug pokazuje kako su kolumbijci ipak za radikalnu promjenu kao oblik kritike “stare političke klase”. Isto smatra Juan Carlos Cardona iz The Associated Pressa koji je istraživao raspoloženja građana Bogote. Petro mora “loviti” glasove pasiviziranih glasača centra i zato ne nastupa radikalno tako da ga je počeo kritizirati dio najradikalnijih djelova ljevice zbog “umjerenosti”. S druge strane Hernández stalno proizvodi skandale pa je tako izjavio kako je on “slijedbenik Hitlera”. Kada je javnost na to negativno reagirala rekao je da je u stvari mislio na Alberta Einsteinea a ne na Hitlera a za vlastitu je suprugu rekao da je najbolje “da stoji kući” jer “ljudi ne vole da žene sudjeluju u vlasti pošto su invazivne”! Sam financira svoju kampanju i kaže da će “kada pobijedi” Predsjedničku Palaću “pretvoritu u muzej” a svoju plaću “donirati”. On je zaista svojevrsni “Tik Tok fenomen”. Svoju je političku karijeru počeo 2015.g. kada je izabran za gradonačelnika Bucaramanga. Suđen je zbog udaranja “nepodobnog” opozicjskog vijećnika a Tužiteljstvo ga je progonilo i zbog mešetarenja oko kupovine tehnologije za sanaciju smeća. Mjesecima je bio suspendiran. I on i Gustavo Petro su protiv postojećeg “Sporazuma o Trgovini” kojeg je Kolumbija potpisala s Amerikom prije 10 godina s tim da je Hernández za njegovo revidiranje a Petro za potpuno nove pregovore.
Hernández nije prvi latinoamerički političar koji se na izborima uzdao jedino u društvene mreže. Novi “digitalni političari” i “digitalne kampanje” postali su već svakodnevna pojava. Čilenski političar Franco Parsi je svoju predsjedničku kampanju 2021.g. vodio isključivo iz Sjedinjenih Američkih Država gdje živi. Nije uopće sudjelovao u niti jednoj debate a osvojio je 12.8% glasova postavši tako najveće iznenađenje tih izbora. Očito će i kandidat kolumbijske ljevice morati pojačati prisustvo na društvenim mrežama u zadnjem tjednu kampanje ukoliko želi uspjeti.
Pobjeda ljevičarskog “Pacto Historico” na čelu s Gustavom Petrom očito je moguća. Kolumbija ali i kompletna Latinska Amerika u slučaju njegove pobjede neće više nikada bisti sasvim iste. Zbog toga latinskoamerička desnica poduzima sve ne bi li to spriječila. U taj se pokušaj uključio možda i najveći “izdajnik” ljevice u Latinskoj Americi, nekadašnji ljevičar i marksista a danas radikalno desni liberal, nobelovac Mario Vargas LLosa. On je podržavao dosadšnjeg kolumbijskog radikalno desnog predsjednika Ivána Duquea. U Peruu je na prošlim izborima radio sve da onemogući pobjedu ljevičara Pedra Castilla podržavajući desničarku Keiko Fujimori. Na sreću bezuspješno. U Argentini je 1995.g.tražio da se zaborave zločini vojne diktature i da se “zakopaju u prošlosti”. Zbog svega toga su francuski intelektualci potpisali peticiju protiv njegovog primanja u Francusku Akademiju (kandidiran je 2011.g. a primljen većinom glasova u studenom 2021.g.) jer po njima :”Ova odluka predstavlja veliki etički problem”. U intervjuu od 1.06. za “Letras Libres” LLosa je izjavio. “Što se tiče Kolumbije, smatram da je glasanje za Petra u stvari davanje glasa Maduru i znači pretvaranje Kolumbije u Venezuelu što je strašno za Južnu Ameriku. Ukoliko pobjedi ljevica poput ove Petrove veliiki su izgledi da više nikada u Kolumbiji ne bude izbora. Pedro je predstavmik radikalne ljevice. Nadam se da će njegov protukandidat osvojiti izbornu većinu koja će osigurati da Kolumbija zadrži ovu vrstu polulegalnosti u kojoj je živila zadnjih 50 godina.” Tako nekadašnji ljevičar a danas desničar Mario Vargas LLosa zagovara da Kolumbija radije zadrži “pedesetogodišnje stanje polulegalnosti” nego da ljevica pobijedi na demokratskim predsjedničkim izborima. To možda najzornije demistificira namjere latinskoameričke i kolumbijske desnice u pokušaju očuvanja svoje dominacje bez obzira na opredjeljneje građana Kolumbije. Prečesto je desnica na ovim prostorima svoju vlast branila pod svaku cijenu pa ako je trebalo krvavim pučevima i silom a da bi trebalo isključiti i takve opcije.
Vrlo brzo će se i ta dilema razriješiti. I zaista, možda se u nedjelju 19. lipnja ove godine, ukoliko pobijedi Gustavo Petri, počinje ispisivati jedna nova, lijepša i optimističkija politička stranica povijesti na području Kolumbije i Latinske Amerike.
Oznake: gradele, skuše
|
