Negdje sredinom srpnja 1984. Godine, u jedno blago ljetno poslijepodne , u Ciudad de Mexicu, zajedno sa grupom svojih meksičkih prijateljia otišao sam u muzej “Chopo”, u samom središtu tridesetmiljunskog megalopolisa, u samom srcu grada u blizini raskošnog parka Alameda Central jedne od gradskih najstarijih “kolonija” - Santa Maria la Ribera. Razlog našeg odlaska u muzej suvremene umjetnosti Chopo bila je podrška Sandinističkim nikaragvanskim borcima koji su u to vrijeme vodili težak rat protiv kontrarevolucije, intervencionizma, “contrasa” i njihovih političkih mentora i patrona, financijera i isntruktora koje je sjevernoamerička administracija na čelu s predsjednikom R. Reaganom i njegovim nezaobilaznim kompanjonom i neoliberalnim ideološkim magom H. Kissingerom – uredno plaćala, slala i obilato servisirala na sve moguće načine - gušeći revolucionarno buđenje Centralne Amerike svim raspoloživim sredstvima.
Sjevernoamerička politika “velike batine” slamala se tada na leđima nezadovoljnih i ugnjetenih djelova latinskoameričkih naroda ali je takva politika moćnog “svjetskog policajca” nužno rezultirala instaliranjem nenarodnih “zavisnih političkih režima” - koji su, posljedično, nailazili na žestok, najčešće oružani, otpor obespravljenih i ugnjetenih djelova naroda.
Te sam se večeri prvi put susreo ne samo sa sandinistima nego i s njihovim gostima iz Kolumbije, gerilcima pokreta FARC-EP (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Ejercito del Pueblo ) “Kolumbijskih revolucionarnih oružanih snaga – Narodne Vojske”.
Ovih je dana javnost cijelog svijeta i Europe, pa tako i kod nas, možda kao nikada do sada, zapljusnuta hrpom informacija iz Kolumbije – vezanih za zasad neuspjele pokušaje da se prihvati “mirovni sporazum” između kolumbijske vlade predsjednika Santosa i tog najstarijeg latinskoameričkog gerilskog pokreta. Taj subob traje, u biti, duže od 52 godine, koliko se najčešće navodi…računajući na datum formalnog osnivanje ovog gerilskog pokreta.
Naime, nakon tri i po godine teških pregovora u Havani, 26. rujna ove godine, napokon je potpisan sporazum između kolumbijskog predsjednika Juana Manuela Santosa i “Comandante en Jefe” FARC-EP Rodriga Londona alias “Timochenka”. Spominju se ogromne brojke žrtava ovog sukoba u kojem su žovot do sada izgubile 267 162 osobe.
Svečano potpisivanje tog “mirovnog sporazuma” je organizirano u najturističkijem kolumbijskom gradu Cartagena de Indias s neskrivenom porukom kako je budućnost Kolumbije u razvoju turističke industrije a ne u vođenju beskonačnog unutarnjeg građanskog rata. Neki, dodouše, tvrde kako je ovaj, za ovu priliku, neprobojnim prstenom snaga sigurnosti opkoljeni kolumbijski grad, izabran zbog lošeg zdravlja kubanskog predsjednika Raula Castra koji bi teško podnio boravak u glavnom gradu Kolumbije Bogoti zbog 2 640 metara nadmorske visine na kojoj se ona nalazi.
Zanimljivo je da je ceremonija potpisivanja Sporazuma počela točno u ponoć po španjolskom vremenu. Zanimljivo je također kako je Sporazum potpisan za tu priliku posebno izlivenom penkalom koja je napravljena od rastaljenog metka. Tako je Sporazum, simbolično, potpisan “mrtvim metkom”. U Patio de Banderas del Centro de Convenciones de Cartagena osim kubanskog predsjednika Raula Castra, činu potpisivanja Sporazuma nazočilo je još dvadesetak izaslanika raznih zemalja a među njima su bili argentinski predsjednik Mauricio Macri, čileanska predsjednica Michelle Bacheletm, Generalni sekretar OUN Ban Ki Mun ( Savjet Sigurnosti OUN je jednoglasno podržao i prihvatio “definitivni bilateralni prekid vatre i razoružavanje FARC –a koje se treba izvršiti najdalje u 6 mjeseci” koji će se ubuduće legalno baviti politikom. Generalna Skupština OUN također je dala jednoglasnu podršku Sporazumu kao i Europska Unija ) . Svećanom je potpisivanju Sporazuma nazočio i sjevernoamerički ministar vanjskih poslova John Kerry, bivši španjolski kralj Juan Carlos I ( El Rey Emerito ), Felipe Gonzales, bivši španjolski premijer koji je dosobno dosta doprinio postizanju ovog Sporazuma, kao i 250 žrtava ovog dugotrajnog sukoba. Oni su došli iz svih krajeva Kolumbije : iz Calija, Medellina, Bogote, Caqueta, Putamayoa, Huila, Antioque, Narino itd. U ime FARC – EP “Timochenko” se ispričao “svim žrtvama sukoba”. Kazao je kako je ovo svojevrsno “oslobođenje” – koje “oslobađa” ne samo “one kojima se ispričavam” nego “I one koji se ispričavaju”. To je pomirenje. Kazao je kako “nitko ne treba sumnjati” da sada u politiku “ulazimo bez oružja” zaključujući : “Ubuduće, naše jedino orućje biti će riječ.”
Rafael Correa, predsjednik Ekvadora, je podsječajući na jednog od najslavnijih kolumbijaca uopće i na njegovih nezabboravnih “Sto godina samoće” kao i na njegov “magični realizam” - Gabriela Garciu Marqueza, povodom potpisivanja ovog Sporazuma izjavio : “Završio je rat, pukovnik Aureliano Buendia će ponovo hvatati zlatne ribice”. Po njemu je vijest o potpisivanju ovog Sporazuma “najbolja vijest u zadnjim desetljećima Velike Domovine” ( tako on naziva Latinsku Ameriku ). Ali u nedjelju 2. listopada – na rezultatima referenduma kojeg su organizirale kolumbijske vlasti a na kojem su se građani Kolumbije trebali izjasniti prihvaćaju li oni ili ne prihvaćaju ovaj postignuti Sporazum, razbila su se mnoga očekivanja i velike nade “mirotvoraca”. Prije toga je X Konferencija pokreta FARC – EP prihvatila “havaski sporazum” koji je u Havani bio postignut između dvije do tada suprostavljene snage još 24, kolovoza …dakle, prije njegovog formalnog potpisivanja koje će uslijediti u Cartageni mjesec dana kasnije.
U podne, neposredno uoči samog čina potpisivanja Sporazuma u Cartageni, u crkvi Sv Petra Clavena (San Pedro Claven ) održana je ekumenska ceremonija “Molitva za pomirenje u Kolumbiji”. Vodio ju je sam Tajnik Vatikanske Države kardinal Pietro Parolini – koji je tako simbolizorao sudjelovanjei podršku mirovnom procesu samog pape Franje. Još ranije ujutro kolumbijski je predsjednik Santos doručkovao sa stotinjak časnika Kolumbijskih oružanih snaga da ih upozna sa Sporazumom koji je, nakon pola stoljeća borbi, postignut s najsnažnijim kolumbijskim, a u ovom trenutku i latiskoameričkim, gerilskim pokretom FARC – EP. Tom je prilikom odlikovao 48 pripadnika oružanih snaga uvjeravajući ih kako je “ovo što danas potpisujemo pobjeda naših oružanih snaga”. Istovremeno je najžešći protivnik i vođa pokreta protiv prihvaćanja ovog Sporazuma između kolumbijskih vlasti i kolumbijske gerile, bivši kolumbijski predsjednik konzervativac Alvaro Uribe, na ulicama i u kompletnoj kolumbijskoj javnosti tvrdio kako se, upravo obratno, radi “o predaji i porazu vojske”. Pokazat će se 2. Listopada kako će njegov antimirovni pokret na referendum pobijediti kolumbijske “mirotvorce”.
Na sam dan potpisivanja Sporazuma Uribe je u Cartageni predvodio demonstracije protiv potpisivanja Sporazuma uz podršku oko 2 tisuće svojih sljedbenika. Oni su uvjeravali narod da na predstojećem referendum trebaju glasati PROTIV njegova prihvaćanja. To je bila “NE kampanja”. Zanimljivo je da se posebno obratio Meksiku (koji ima svoje “problem” s Zapatistima i njihovom gerilom u Chiapasu ) uz naglašavanje da meksička država ne podrži ovaj sporazum “s najvećim kartelom droge” ( po njemuje to upravo FARC – EP) u cijeloj Latinskoj Americi. Uribeu se pridružio i konzervativac Andres Pastrana, također bivši predsjednik Kolumbije. Oni su tražili od svjetskih lidera da odbace Sporazum i da ne daju podršku aktualnom kolumbijskom predsjedniku Juanu Manuelu Santosu. Manje od mjesec dana prije referendum, ankete su davale “pokretu ZA” 54%, “pokretu NE” 34% uz 12% neodlučnih. Samo tri dana prije potpisivanja sporazuma ankete javnog mnijenja govorile su kako je čak ta podrška ZA prihvaćanje Sporazuma narasla na optimističnih 67%.
Zainteresirana međunarodna javnost I većina političkih analitičara su vjerovali u vjerodostojnost tih anketa i takvih predviđanja – polazeći od pretpostavke da se Kolumbija “umorila” od tog beskonačnog krvavog unutarnjeg rata “kolumbijaca protiv kolumbijaca”. Ovaj put su se zajedno i Kuba (kao neupitni smbol i svojevrstan “svjetionik” svih latinskoameričkih ljevičarskih gerila, bilo urbanih ili ruralnih) i Sjedinjene Aneričke Države ( kao neupitni simbol “povijesnog imperijalizma i pretenzija na latinoameričke prostore” ) – našli po prvi put na istoj strani “uz blagoslov” OUN i same Španjolske krune, što je, također, na simboličkoj razini i dan danas itekako bitno za svakog latinoamerikanca.
Kolumbija je, naime, zaista puno trpila zbog ovog sukoba. Odmah poslije Afganistana u Kolumbiji se danas nalazi najviše nagaznih mina na svijetu. Samo u period između 1996. i 2010. godine oteto je 21 345 ljudi. Od 1990 godine pa do potpisivanja ovog Sporazuma bilo je 11 000 ubijenih. Najviše žrtava i najžešćih sukoba bilo je od početka 80-tih pa do početka 90-tih godina XX stoljeća. Tada sam (1084.) prvi put i sreo borce FARC-a u muzeju Chopo u Ciudad de Mexicu. Tih godina zbog unutarnjeg rata Kolumbijski BDP s 2,5% pada na – 4%. Na dan potpisivanja Sporazuma on je narazini od 0,3-0,5 %. Tri miljuna hektara šuma je iskrčeno. Zemlja devastirana. U cijelom period od nešto vise od pola stoljeća sukoba bilo je čak 8 milijuna žrtava “svih vrsta” a život su izgubile. Kao što je navedeno, 267 162 osobe. Zato je bilo “normalno” očekivati kako će referendum o prihvaćanju potpisanog Sporazuma građani podržati jer su u rukama u tom trenutku imali beskrajnu moć da definitivno Kolumbiju izvedu iz ovakve teške situacije i da se spasi još zna koliko ljudskih života.
A put do postizanja ovog Sporazuma nije bio ntii malo lak niti jednostavan. Obje strane su morale napraviti puno da bi do njega došlo i to uz angažman gotovo svih najbitnijih faktora svjetske političke scene. Kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos je odigrao posebnu ulogu u cijelom tom procesu, s jedne strane, kao i Kuba – s druge strane.
Na jednoj tajnoj ceremoniji, dan uoči samog potpisivanja Sporazuma između dvije zaraćene strane, kolumbijski predsjednik Santos odlikovao je jednog engleza, jednog salvadorca. jednog amerikanca i jednog izraelca u svojoj službenoj rezidenciji u Cartageni. Za tu četvorku znao je samo najuži krug najbližih i najodanijih predsjednikovih suradnika a kolumbijskoj i široj javnosti općenito bili su sasvim nepoznati. Tko su bili ti ljudi ?
Jonathan Powel. Joaquin Villalobos, Bill Ury i Shlomo Ben Ami odigrali su ključnu ulogu u upravo završenim pregovorima kao osobni savjetnici predsjednika Santosa u pregovorima koji su se odvijali na Kubi u Havani. Troškove njihova angažmana kao i sve troškove putovanja platila je, što je zanimljivo, kanadska vlada – a bilo je preko trideset sastanaka na kojima su bili i oni. Sve je počelo još prije pet godina 2011. godine u jednoj luksuznoj kući u Londonu gdje su se našli predsjednik Santos, Powell i Sergio Jaramillo, Visoki Pregovarač za Mir u Kolumbiji. Na tom je sastanku odlućeno da kolumbijski predsjednik mora uzeti profesionalne savjetnike kako bi se proces uspostavljanja i potpisivanja Sporazuma o miru uspješno doveden do kraja. Zaključili su kako to trebaju biti iskusni ljudi koji su sudjelovali u sličnim procesima postizanja sporazuma o uspostavljanju mira u Sjevernoj Irskoj, Izraelu i Salvadoru. To su trebali bit klasični “najamnici” ali vrlo specifični, oboružani posebnim znanijima i iskustvima. Nešto poput onih plačenika iz filma “Sedmorica veličanstvenih”. Tako i kolumbijski predsjednik Santos za obavljanje ovog specijalnog posla unajmljuje Villalobosa, Ury-ja, Ben Amija i kao četvrtog, svog najutjecajnijoeg “pistolera” - Powela, ( bivšeg desetogodišnjeg savjetnika engleskog premijera Tony Blaira ). Powwel je odigrao najvažniju ulogu prilikom postizanja sporazuma kojim je prekinut sukob u Sjevernoj Irskoj na Veliki Petak 1998. godine. On kasnije osniva posebnu udrugu koja se bavi “postizanjem sporazuma”. Villalobos je bio bivši gerilski zapovijednik u Salvadoru koji je odigrao ključnu ulogu u postizanju mira u toj zemlji 1992. godine. U Parizu je 2011. godine upoznao Sergia Jaramilla. Upravo će njih dvojica razrađivati detalje Sporazuma koje će bit potpisan u rujnu ove godine u Cartageni. U trenutku kada ulazi u ekipu s Powellom bio je savjetnik kolumbijske vojske za borbu s gerilcima FARC-a. Poslije baš on uspostavlja vezu s borcima FARC-a i nudi im pregovore. Bill Ury je professor, autor studija i ekspert za pregovaranje s University of Harward a bio je i službeni savjetnik Bijele Kuće. Shlomo Ben Ami je donio izraelska iskustva i izraelski pragmatizam u pregovaranju kao i iskustvo ministra u vladi.
Dakle, u postizanje ovog Sporazuma utkani su prsti razgranate mreže međunarodnih inetresa, lobija, najviših centara svjetske moći kao i napokon postognutog consensusa između kolumbijske službene političke elite i najutjecajnijih gerilskih vođa s područja Latinske Amerike. Utoliko je rezultat referendum bio iznenađenje, ne samo zbog umješanosti tako značajnih centara moći kao što su Vatikan, Washington ili London nego i zbog uloge Kube kao značajnog “zaštitnog znaka” velikog dijela latinskoameričkih gerilskih i revolucionarnih oružanih pokreta ali i s obziram na sve dotadašnje ozbiljne sondaže raspoloženja kolumbijskog javnog mnijenja.
Imao sam prilike upoznati pripadnike najsnažnijih gerilskih pokreta Latinske Amerike u vrlo širokom rasponu od anarhista u tradiciji Floresa Magobna, Zapatista, sljedbenika Amibaela Guzmana (“Sendero Luminoso”) pa nikaragvanskig sandinista do salvadorskih farabundomartista i mnogih drugih na šarolikoj gerilskoj, revlucionarnoj, ljevičarskoj latinskoameričkoj sceni ali su “farkovci” uvijek slovili za jedne od “najtvrđih” o njima su postojale zaista prave legende. U zadnjim dekadama prošlog stoljeća su povezivani s “narkotrafikom” kao nesumnjivim izvorom svog naoružavanja, održavanja dosta komplicirane i dobro izgrađene infrasktrukture itd. Malo se o tome zna ali nije niakava nepoznanica za bolje poznavatelje povijesti “ljevičarske gerile” kako su se revolucionarni pokreti često financirali i na načine koji su bili vezani, po potrebi, i za “kriminalne radnje” poput recimo “revolucionarnih pljački” I sličnih nezakonitih aktivnosti. Isto tako, nije nikakva tajna kako su se još boljševici, kao dio ruske socijaldemokracije, velikim dijelom – za potrebe osiguravanja financiranja “profesionalnih revolucionara” i njihove mreže itd služili tzv “eksproprijacijama” (skraćeno se to nazivalo EKS ) što je podrazumijevalo pljačke banaka, novčanih pošiljki i sličnih akcija i to u pravom “kaubojskom stilu” od kojih su “najslavniji” bili eksovi vršeni poglavito u Staljinovoj rodnoj Gruziji u kojoj on djeluje prvo pod nadimkom Soso pa zatim Koba (Staljin je njegov nadimak iz puno kasnijeg perioda). Legendarni “revolucionarni razbojnik” (ruski Rob Roy, pravi outlaw) bio je boljševik “Kamo” – pravog imena Ter Petrosjan koji je bio rodom iz Gorija baš kao i Staljin ( “najgrandiozniji eks” je izvršio u Tiflisu u lipnju 1907. godine zajedno s “dvije drugarice” Pasjom Goldava i Anetom Sulamlidze pri tom opljačkavši 341 000 rubalja što je bilo oko 850 000 zlatnih franaka). Djelovali su zajedno s “šumskom braćom”. “Eks”-ovi su bili najveći izvor prihoda boljševika. Tu su još bili i boljševički “bojevici” (borci, slobodni strijelci). Boljševici naime imaju svoje “borbene odjele” a s drugim socijaldemokratskim frakcjama organiziraju neustrašive “družiniji”. Boljševici se čak bave krivotvorenjem novca a novac ( priskrbljen eks-ovima ) koji se slivao u stranačku kasu se preko cijele mreže njihovih ljudi “prao” diljem Europe. Jezgra boljševičkog rukovodstva ionako je u to vrijeme vise boravila u emigraciji po europskim metropolama nego u Rusiji u kojoj su uglavnom bili razasuti deportirani po Sibirskim pustošima ili drugim kazamatima Carske Rusije.
Dakle, metode latinskoameričke gerile kojima ona, pa tako i FARC, osigurava sredstva za njihovo “revolucionarno djelovanje”, u tradiciji je revolucionarnih pokreta koji su djelovali puno ranije od njih u jednom sasvim drugom vremenu i u sasvim drugim djelovima svijeta.
Kolumbijska gerila je rezultanta paralelnih procesa kako lokalnih, tako reginionalnih pa i svjetskih ali je, najuprošćenije kazano, povijesno gledajući - posljedica i oružani odgovor na terror represivne Države. To je svojevrstan odgovor na dugotrajnu politiku nasilja kojom je desetljećima bila zasičena gotovo kompletna Latinska Amerika. Revolucionarni politički pokret velikim dijelom se javlja i kao “očajnički”, krajnji odgovor na takvu praksu svakodnevnog života. U Kolumbiji postoji više “generacija” gerile koja obuhvaća raznorodne lijeve ali i liberalno- nacionalističke političke pokrete. Te procese je katalizirala kubanska revolucija koja i sama kreće kao liberalno-nacionalistička a gotovo niti malo “komunistička”. Slično će se kasnije desiti i u Nikaragvi s braćom Ortega koji predvode Sandiniste.U prvoj generaciji kolumbijske gerile djeluju i FARC i ELN ( Ejercito de Liberacion Nacional – Vojska Nacionalnog Oslobođenja ) koja obuhvaća student i urbanu srednju klasu, zatim EPL (Ejercito Popular de Liberacion – Narodno Oslobodilačka Vojska ). U tom se prvom razdoblju pojavljuje i “Nova Ljevica” koja spada u urbane pokrete koja svoje društveno nezadovoljstvo također želi izraziti oružanom borbom. Tu je i “Movimiento Armado Quintin Lame” – Oružani Pokret Quintin Lame a u drugoj generaciji revolucionarnih kolumbijskih pokreta javljaju se pokreti “M – 19” (Pokret 19. travanj ), “Movimiento Autodefensa Obrera” (ADO) – Pokret Radničke Samoobrane,pokret “MIR – Patria Libre” (Slobodna Domovina), zatim Partido Revolucionario de los Trabajadores (PRT) – Revolucionarna Radnička Partija itd.
FARC – EP je vezan u početku isključivo za ruralno podneblje (u svojevrsnoj zapatističkoj tradiciji) Javlja se kao svojevrsna “seljačka agrarna samoobrana” uz podršku Komunističke Partije Kolumbije (Partido Comunista Colombianoo). Preteče pokreta su u agrarnim sukobima u područjima Sumapaz i El Tequendama i to još tridesetih godina XX stoljeća…tako da možemo govoriti o puno dužim sukobima od polustoljetnih. Borba između “seljačke agrarne samoobrane” kao preteče FARC-a poćinju kao borba za vlasništvo nad zemljom i određivanjem vrijednosti dnevnog rada na planatžama kave. U to vrijeme između 30-tih i 40-tih godina prošlog stoljeća u Kolumbiji se odvija i borba između liberalnih I konzervativnih političkih elita te epohe. Te e sukobe pospješuje i process modernizacije I industrijalizacije koju provodi vlada Enriquea Olaya Herrera. Naime, javljaju se klice modernog radništva koje će se u budućnosti na ideološkom planu i u konkretnoj akciji nači na “istoj frekvenciji” sa seljacima. Ali tada je Kolumbija pretežno ruralna zemlja (70% žitelja su seljaci).
Pedesetih godina prošlog stolječa seljačka borba jača. “Seljačka samoobrana” poduzima niz akcija (Guerra de Villarrica) a posebno na istoku Tolima. Tu su daleki korijeni FARC-a koji će se tih godina polako početkom šesdesetih godina uobličiti u “gerilsku grupu” koja se u zadnjoj dekadi prošlog stoljeća transformira u “Bloque Sur” (Južni Blok) boreći se protiv konzervativne ofanzive. Neke će frakcije unutar FARC-a početi organizirati i urbanu gerilu, stvoriti njene buduće jezgre. Iz EPL (Ejercito Popular de Liberacion) se odvaja Comando Pedro Leon Algunas (PLA) koji također prihvaća urbanu gerilu. Ricardo Franco iz FARC-a osniva “Coordinacion Nacional de Base” - Nacionalnu Koordinaciju Baze . Oni uz značajne uspjehe pribjegavaju urbanoj borbi ali i urbanom terorizmu. Tu je i pokret M-19. Proces širenja gerile od ruralnih uporišta prema gradovima (urbana uporišta) odvija se u cijelom period između 50-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Šireći se po urbanism zonama u kojima se koncentrira bijeda i nezadovoljstvo postaju ozbiljna prijetnja postojećim režimima i političkom establishment. Tako su od anonimnih postali nacionalni faktori koji imaju sve veći medijski proctor i pažnju. Više nisu bili samo “smetnja” nego i vrlo ozbiljna “prijetnja” režimu.
FARC postaje najsnažnija revolucionarna gerilska skupina koja djeluje od Cordillera Oriental do Serrania de la Macarena pa sve do Bogote – oko koje se ( kao kolumbijske prijestolnice ) sve vise koncentrira gerila. FARC se širi na jug i na jugozapad zemlje vrlo sistematski i to kako vojno-politički tako i “deološki”. Istovremeno. sve više se FARC povezuje s narkotrafikom i s kontrolom kolumbijskih luka. Gerilci FARC-a su u stalnoj ofanzivi još od 2008. godine . U čitavom tom period doživjeli su samo jedan vojni neuspjeh kada gine poznati gerilac FARCA – alias “Raul Reyes”. Smatra se da oni negdje na prijelazu u XXI stoljeće, oko 2000. godine, preuzimaju i kontroliraju većinu proizvodnje i raspačavanja koke u Kolumbiji. Na jugu zemlje nalaze se njihove jake “zonas coqueras”. Vojno, oružano i organizaciono jako su moćni i na određen način, kao što Zapatisti u meksičkoj južnoj državi Chiapas na granici s Gvatemalom predstavljaju “paralelnu vlast”, tako i oni u mnogim djelovima Kolumbije predstavljaju nezaobilazan, realan faktor koji promovira situaciju “neodrživog i razornog” dualizma, svojevrsnog “dvovlašća” kojem se ovim Sporazumom iz Cartagene namjeravalo stati na kraj kako bi Kolumbija napokon mogla otvoriti jednu novu stranicu svoje povijesti – puno svjetliju od njene dosadašnje prošlosti.
Osnovne točke postignutog sporazuma u Cartageni su :
1) “Integralna agrarna reforma” koja podrazumijeva strukturalne zahvate na selu i zatvaranje procjepa koji postoji između položaja sela i grada u Kolumbiji. Prihvaća se nužnost revizije uvjeta razvoja, blagostanja kako bi se osigurao kvalitetniji život stanovnika sela kojima se njihove slobode i prava moraju povećati kako bi bili istovjetni s onima koje već uživa gradsko stanovništvo Kolumbije.
2) “Politička participacija : Demokratsko otvaranje za postizanje mira” što odrazumijeva izgradnju i konsolidaciju mira. Osnovni cilj je prestanak konflikta, produbljavanje demokratskih procesa i stvaranje uvjeta za osnivanje, slobodno djelovanje jedne nove snažne političke snage na političkoj karti kolumbijskog višestranačja, FARC-a. To ujedno znači obogačivanje debate oko prevladavanja postojećih nacionalnih problema i jačanje pluralizma u zemlji, poštivanje različitih vizija i postojanja različitih interesa u kolumbiji. Nužno je stoga dati FARC-u garancije za bezbolno uključenje u politički život zemlje.
3) “Definitivan bilateralan prekid vatre i neprijatelstava i predaja oružja”. Cilj je definitivan prestanak svih ofanzivnih akcija između Javnih Snaga (Fuerzas Publicas) tj. Kolumbijske Vojske i FARC – EP. Generalno, trebaju prestati sva neprijatelstva i bilo kakve akcije – kako to predviđa ovaj Sporazum o prestanku sukoba. Nužno je stvarati uvjete za što brži Konačni Dogovor (Acuerdo Final) o predaji oružja kao i izvršiti pripreme institucija i države da bezbolno reintegriraju FARC – EP u civilni život.
4) “Rješavanje problema nelegalne trgovine i raspačavanja droga”. To je preduvjet da se izgradi potpuni mir. Dakle, nužno je definitivno rješiti nelegalnu proizvodnju i raspačavanje droga što, naravno, uključuje njihov uzgoj i prodaju. Odmah treba prekinuti korištenje kriminalaca i narkotrafikanata u te svrhe.
5) “Žrtve” Otkrivanje istine o svim dosadašnjim žrtvama svih kategorija koje su bile najstrašnija posljedica ovog dugotrajnog sukoba. Zato je nužno izgraditi “Integralni sustav za otkrivanje Istine, Pravde i Obeštećenja žrtava ovog rata”. Zbog toga hitno treba osposobit sva tijela Pravde koja će provoditi istrage i izricati sankcije onima koji budu optuženi za teško kršenje ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Nužno je, stoga, utvrditi pravu istinu o kršenju tih prava, utvrđivanje svih žrtava, svih nestalih i raseljenih i nadoknaditi im počinjenu štetu ili obeštetiti osobe, kolektive ili čitava područja koji su bili žrtve i kojima je nanesena bol i teška nepravda.
6) “Komisija zadužena za primjenu, pračenje i nadzor Konačnog Sporazuma o Miru i donošenje Rezolucije o razlikama”. Ova će Komisija biti sastavljena od predstavnika Nacionalne Vlade i predstavnika pokreta FARC – EP. Ona će pratiti ostvarivanje i provođenje u praksi svih donesenih ugovora. Verificirat će njihovo ostvarivanje i stalno poticati kako bi se sve stavke donesenih ugovora realizirale.
Sam Sporazum napisan je na čak 297 stranica teksta. On je donesen nakon vise od 1 300 dana pregovaranja. Cilj je bio da se broj žrtava ovog rata zaustavi na dosadašnjoj brojci od 8 milijuna - od čega je najviše raseljenih osoba. Zadnjih godina žrtve su smanjene. To je vrijeme pregovaranja. Tako su 2014. godine registrirane 342 žrtve, 2015. godine je bilo 146 žrtava a do lipnja 2016. godine zabilježene su 3 žrtve. Ukupno su nestale 161 967 osobe. Imanja su izgubile 104 343 osobe. Otete su 31 118 osobe. Seksualno je napastovano 14 216 osoba. Od nagaznih mina život je izgubilo 10 897 osoba. Kada promatramo po kriteriju dobi 2 547 905 žrtava imalo je između 29 i 60 godina. 1 595 409 žrtve imale su između 18 i 28 godine. Između 12 i 17 godina imale su 1 005 454 žrtve. Od 6 do 11 godina imalo je 851 474 žrtava. Više od 60 godina imale su 598 273 žrtve a manje od 6 godina imalo je 493 600 žrtava. Za 632 764 žrtve nije utvrđena dob.
To je okrutan rezultat nasilja koje je posljedica ovog sukoba. O nasilju u Kolumbiji za vrijeme trajanja ovog sukoba na izvrstan (umjetnički) način govori meksičko kolumbijski film režisera Jorgea Forero “Violencia” (Nasilje) koji je snimljen prošle 2015. godine. Prikazan je s uspjehom iste godine na Berlinskom međunarodnom filmskom festival ali je svojevrstan kuriozitet da je prikazan i na “Split film festivalu” i to prije nego što je za javnost uopće prikazan u samoj Kolumbiji ( u Splitu je naime film “Violencia” prikazan 13. rujna 2015. godine a u Kolumbiji na Filmskom festivalu u Bogoti 13. Listopada 2015. godine a nakon deset dana, 23. listopada prošle godine pušten je i u 15 kolumbijskih kino dvorana u 10 gradova ali se, iz nekih razloga, prikazivao samo dva dana – pa je zatim povućen iz distribucije ).
Kako bilo da bilo, kolumbijci su na referendum o prihvaćanju Sporazuma o Miru većinom zaokružili PROTIV a ne ZA prihvaćanje Sporazuma. Doduše, organiziran je i svojevrstan referendum među djecom starom do 18 godina tako da su mogli slati poštanske karte s zaokruženim ZA ili PROTIV. Na taj način, slanjem pooštanskih karata glasalo je 13 571 dijece. Djeca su očitala lekciju starijima. Među njima pobijedila je varijanta ZA Sporazum i to u odnosu 67,46% ZA prema 30,87% PROTIV Sporazuma – uz 1,67% suzdržanih. Kod odraslih presudila je nevjerojatna i začuđujuća apstinencija kolumbijskih građana. Čak 62,6% građana uopće se nije izjasnilo. Na referendum je izišlo samo 37,4% kolumijskih građana. To je druga po veličini apstinencija u cijeloj kolumbijskoj povijesti. Jedino veća apstinencija zabilježene je u prvom krugu predsjedničkih izbora 1994. godine (biralo se između liberala Ernesta Sampera i konzervativca Andresa Pastrane – koji je sada, zajedno s Uribeom , bio glavni protivnik prihvaćanja Sporazuma ). Tada je zabilježena apstinencija od čak 66,23%. Na ovom plebiscite od izašlih glasača njih 50,22% ( 6 419 759 ) bilo je PROTIV a 49,76% ( 6 359 643) ZA Sporazum o Miru. Razlika u korist protivnika Sporazuma je 60 116 glas. Dvadeset milijuna kolumbijaca nijeuopće izišlo na referendum.
Predsjednik Kolumbije Santos je nakon referendum izjavio da “prekid vatre ostaje”.” Supremo Comandante” FARC-a “Timochenko” je, u ime svoje organizacije, izjavio : “FARC će ispuniti Sporazum” tako da se proces uspostavljanja mira, najvjerojatnije, neće prekinuti. Osim toga, baš ta dva čovjeka su zbog postignutog Sporazuma ( koji je “pao” na referendumu ) predložena za dobivanje “Nobelove nagrade za mir”. Nakon referenduma studenti su odmah izišli na ulice u 14 gradova tražeći prekid sukoba i prihvaćanje Sporazuma. Kome odgovara nastavak rata možemo samo pretpostavljati – ali je činjenica da su dva konzervativna lidera predvodila opoziciju prihvaćanju postignutog Sporazuma. Predsjednik Luis Manuel Santos se samo tri dana nakon neuspjelog referendum sastao s vođom onih koji su bili PROTIV prihvaćanja Sporazuma o miru, s ex-predsjednikom Kolumbije Alvarom Uribeom kojeg podržava i ultrakonzervativno krilo Crkve. Dogovorili se nisu ništa jer se predsjednik Santos želi još konzultirati s liderom FARC-a Rodrigom Londonom - “Timochenkom” koji je na upit novinara : “Da li se rat nastavlja dalje” odgovorio preko Twittera kako su članovi Sekretarijata FARC-a izdali nalog “svim svojim gerilskim jedinicama da se povuku na sigurne pozicije kako bi izbjelgli bilo kakve provokacije”. Uzdajući se u onu Goetheovu iz “Fausta” kako je “teorija, moj prijatelju, siva a drvo života vječno zeleno” možemo se, u ovom trenutku, jedino pouzdati u tu “logiku života” koja mora prevladati “logike parcijalnih interesa” – tim vise što predsjednik Santos iza sebe ima nepodjeljenu podršku Svijeta za uspješno dovršenje ovih započetih procesa uspostavljanja konačnog mira u Kolumbiji. Ali nikada ne treba zaboraviti kako FARC – EP (iako najveća) nije jedina gerilska snaga koja djeluje u Kolumbiji. U ovom trenutku, osim njih, u kolumbiji još uvijek aktivno djeluju slijedeće gerilske skupine :
ADO – Autodefensa Obrera
ELN – Ejercito de Liberacion Nacional
EPL – Ejercito Popular de Liberacion
ERG – Ejercito Revolucionario Guevarista
M – 19 – Movimiento 19 de Abril
ERP – Ejercito Revolucionario del Pueblo
PRT – Partido Revolucionario de los Trabajadores
JEGA – Movimiento Jorge Eliecer Gaitran
MAQUI – Movimiento armado Quintin Lame
CRF – Comando Ricardo Franco Frente Sur
ERICA – Ejercito Republicano Independentista de la Costa Atlantica
MADO – Movimiento de Autodefensa Obrera
MIR/COAR – Partido Libre : Movimiento Independiente Revolucionario – Comando Armados
PLA – Comando Pedro Leon Arboleda
CNB – Coordinadora Nacional de Base
MAR – Movimiento Armado Rebelde
JBC – Jaime Bateman Cayon
MUR/ML – Movimiento de Unificacion Revolutinaria – Marxista Leninista
CGSB – Coordinadora Guerrillera Simon Bolivar
|
