Tragedija suvremenog čovjeka je u tome što su mu još od vremena francuske revolucije 1789.g. u teoriji (u zakonima) zagarantirani SLOBODA i JEDNAKOST (“Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima” - član 1. “Deklaracije prava čovjeka i građanina” ) a s druge strane - u stvarnom životu ta mu se ista sloboda i jednakost svakodnevno brutalno negiraju. Ta dramatična razlika, diskrepancija, između teorije i prakse života prosječnog čovjeka u Hrvatskoj je poprimila kolosalne razmjera. Ima li makar i najmanje nade da se tu uskoro nešto počme mijenjati? “Malo morgen brale!”, rekli bi u Splitu.
Nesretno prkljanje hrvatskog premijera i vladajućih s ustaškim pozdravom “Za dom spremni” poprimilo je gotovo epske razmjere. Naravno sve to u Hrvatskoj posebno eskalira svakog 10. travnja, na dan kada je 1941.g. bivši austrougarski i jugoslavenski oficir Slavko Kvaternik preko zagrebačke “krugovalne postaje” proglasio tzv “Nezavisnu Državu Hrvatsku”. E, baš na taj datum u najantifašističkijem europskom gradu Splitu ( čije je gotovo kompletno stanovništvo direktno sudjelovalo ili je bilo vezano za antifašističku borbu, najvećem slobodnom teritoriju u okupiranoj Europi 1943.g.) grupica HOS-ovih “devetobojnaša” na čelu s notornim “vitezom ” Skejom urla ustaški fašistički pozdrav ( koji je pandam njemačkom “Sieg Heil”) tvrdeći kako na taj način iskazuju svoje domoljublje iako su upravo ustaše izdajnički otrgnuli grad Split od njegove matice zemlje Hrvatske i poklonile ga okupatorskoj Italiji . Može li uopće postojati nešto gore od toga?
I kako onda shvatiti da hrvatska vlada šalje svog predstavnika na ovaj ustašofilski politički dernek ? Naime, HOS-ova IX bojna, koja inače nosi ime jednog ustaškog ratnog zločinca, čak i nije formirana 10.travnja - tako da je najobičnija laž kako se tu radi o obilježavanju dana njenog osnivanja i iskazivanju pijeteta njenim poginulim pripadnicima . Ne, kao što to HOS-ovac Ante Prkačin iskreno kaže, tu se slavio kao i uvijek do sada - dan osnivanja izdajničke fašističke tvorevine koja je sama sebi tepala da je “nezavisna”…. da je “država” i da je tobože “Hrvatska”- iako je u zbilji bila sve suprotno od toga.
Split, uostalom, niti nije bio dio te kvislinške tvorevine jer su moj rodni grad ustaše poklonile Italiji kao cjenu koju su morali platiti da bi uopće uspostavili svoju slugansku “vlast” u ostacima ostataka Hrvatske. A kako tek razumjeti da izvjestan umirovljeni pukovnik Roso, čudnovati vladin izaslanik - tom prigodom izvali kako današnja Hrvatska ne bi niti postojala “da nije bilo 10. travnja 1941.g.” ?! To se čak nisu usudili kazati ni najekstremniji među organizatorima tog happening.
I kakve veze ima moj Split i apsurdno ustašovanje u njemu ? Nikakve ! U njemu se od 40 000 tadašnjih stanovnika jedva moglo naći 50 ustaša koji su se, inače, svakodnevno veselo družili s isto toliko četnika. Kakve veze s tim ima činjenica da je tek njemačka SS divizija Princ Eugen na krvav način, pokoljem, ubijajući po Splitu i njegovoj okolici prave hrvatske domoljube, civile i partizane, nakon kapitulacije Italije pokušala u Splitu instalirati ustašku vlast ? Kakve veze s tim ima istina kako je Edo Bulat, bivši prokarađorđevski jugonacionalist i tajnik splitske “Organizacije jugoslavenskih nacionalidsta” (ORJUNA) a sada Pavelićev ustaški “povjerenik” za Split panično slao depeše u zagrebački ustaški “Glavni stan” kako u Splitu jednostavno “nije moguće” uspostaviti ustašku organizaciju jer je većina građana Splita orjentirana kontra ustaša ? Kakve veze sve to ima s činjenicom da je postojanje shizofrenog “Homo Duplexa” ( ili “dvostrukog građanina” - onog apstraktnog koji “postoji” jedino u zakonima i onog stvarnog koji zbiljski postoji u konkretnom životu) postala neupitna konstanta i traumatska praksa življenja u današnjoj Hrvatskoj ?
E pa ima, itekako ima - iako to niti premijer Plenković, niti ministar Medved koji je poslao u Split svog brbljivog izaslanika Rosu - a još manje predsjednik Skupštine županije splitsko-dalmatinske, teolog Mate Šimundić (koji ne propušta slične zgode da prozbori koju toplu riječ o poviku “Za dom spremni”), a brkomrkog Skeju da i ne spominjemo - zasigurno teško da mogu shvatiti.
U zemlji čija se vladajuća politička elita počme busati “u svoja hrvatska antifašistička prsa” čim prekorači prag državne granice i ugazi nogom u bilo koju civiliziranu demokratsku državu svijeta a koja doma ustrajno tolerira ne samo ovakve ustašofilske derneke nego “ne trepče okom” zbog postojanja ulica koje se nazivaju po imenima ustaških ratnih zličinaca ( poput Mile Budaka ) onda i nije čudno što je tobože “zabranjeni” domaći fašistički uzvik “Za dom spremni” postao dio svakodnevnog političko-estradnog folkloreai grafitomanije u Hrvatskoj.
Premijer Andrej Plenković 21.04. o.g.- dan uoči obilježavanja spomena na žrtva ustaškog terora u Jasenovcu, na pitanja o toleriranju ovakve apsurdne prakse odgovara: “Taj poklič je već sada suprotan našim zakonima !” Dakle, zabranjen je ali ipak svakodnevno postoji. Čak je i Ustavni sud više puta jasno kazao da je taj uzvik protuzakonit. Pa što onda ? Zabranjen je ali Plenkovićeva vlada šalje svog izaslanika baš tamo gdje će se aralukati “ZDS”. Kako je to moguće ? Znači li to onda da u Hrvata de facto ne postoji država jer se njeni zakoni bez problema krše a da ona i dalje mirno spava. Ne ! Bar tako tvrdi naš premijer. Jer, to što u svakodnevnom životu uzvik “Za dom spremni” bezbrižno živi s nama po njemu nije problem političke vlasti nego je to problem sudova, odnosno vrhovnog suda i Državnog odvjetništva RH. Tako, po Plenkoviću, očito svi mi skupa s njim, s Ustavni sudom i vladom živimo u jednoj, konkretnoj - a naše pravosuđe u nekoj drugoj, apstraktnoj (zajednici) državi. Gdje nas konkretno ima tu pravde očito nema a gdje pravde ima tu nas nema ! A preambula hrvatskog Ustava koja se poziva na antifašizam kao jedan od temelja suvremene hrvatske države tako ostaje “na vrbi svirala” koja samo onda zasviri ukoliko hrvatska vlast u neku demokratsku zemlju svijeta zaviri. Može li tužnije od toga ? Može li jadnije ?
Doduše, ima nemalo i takvih poput saborskog zastupnika Nina Raspudića, koji tvrde da se preambula hrvatskog Ustava krivo interpretira jer u njoj u stvari nema nikakvog antifašizma. Po njemu tamo se spominje jedino ZAVNOH (“Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” koje je od 1943.g. najviše političko tijelo NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA ) ali, gle čuda, ne i antifašizam. Zbilja nije lako proniknuti u nedokučive dubine ove “Nino-logike” ali sve je to sastavni dio aktualnog hrvatskog političkog labirinta i surealnog načina života općenito u kojemu se običnom čovjeku nije lako snaći. Vjerojatno bi i sam Tristan Tzara bio totalno izgubljen da nekako može svratiti do nas ! Zato nije neozbiljno hrvatsku političku zbilju pokušati objasniti kategorijama i alatima posuđenim iz “teorije umjetnosti” pošto se na jedan čudan način njena bit sve više i više podudara s teorijom dadaizma, suralizma i nadrealizma - nego realizma. Pa tako npr. ima sve više onih koji recimo tvrde kako pojava slikovitog “pukovnika Skeje” na urnebesnoj pozornici hrvatske političke i ine zbilje uopće nije političko nego eminentno estetsko pitanje . Tko će ga znati ? Očito smo u mračne vode duboko zagazili.
Jurgen Habermas, jedan od najvećih živih filozofa i intelektualaca, smatra da je memorija na Hlokaust mora biti jedan od stupova Povijesne Savjesti suvremene Njemačke. To ne znači biti zarobljen “u prošlosti koja ne prolazi” ( kako bi rekao Ernst Nolte ) nego je preduvjet kretanja u budućnost. Zašto je hrvatski temeljni problem danas ova licemjerna farsa (kao to precizno detektira Ivo Josipović) vezana za problem slobodnog uzvikivanja fašističkog slogan “ZDS” (“zabranjeno u teoriji” - “dozvoljeno u praksi”) ? Zato jer ova farsa ukazuje na jedan dublji problem koji se ne manifestira samo u činjenici kako u Hrvatskoj živi “Homo Duplex” nego u činjenici da je njegovo postojanje rezultat tvorevine koju možemo nazvati nazvati “Država Lastex” . Riječ je o svojevrsnoj “antidržavi” u kojoj je sve moguće usprkos postojećim zakonima, jasnim stavonima Ustavnog suda pa i farsičnim izjavama hrvatskog premijera.
Hrvatska će slijedeće godine predsjedati Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust (IHRA). Već niz godina dr Ognjen Kraus i koordinacija Židovskih općina Hrvatse odbijaju obilježiti stradanje Židova u Jasenovcu zajedno s predstavnicima hrvatske vlasti. Tako je bilo i ove godine. To je jasan znak što oni ( ustaše su pobile 80% židovske zajednice u Hrvatskoj za vrijeme NDH ) misle o “licemjernoj farsi” hrvatske vlasti u odnosu na toleriranje različitih oblika ustašofilije u svakodnevnom životu. Njima očito nije dovoljno to što Andrej Plenković pokušava objasniti neobjašnjivo, odnosno riječi izaslanika njegove vlade 10.04. u Splitu - “argumentima” kako je Roso “neiskusan” (iako ima više od 70 g) dodajući kao nekakvu nadrealnu vrstu opravdanja da “je bio ranjen u domovnskom ratu” ?! Kakve to veze ima s veličanjem NDH zna samo Plenković? Što li će se tek dešavati na obilježavanju Bleiburga koje se premješta u Hrvatsku nakon protjerivanja iz Austrije ? Naime, do sada je to okupljanje prema predsjedniku Antifašističke lige Zoranu Pusiću, “bilo najveće okupljanje neofašista u Europi” (TV N1, 22.04.) a prema prof dr Ivi Goldsteinu obična “ustašijada…..apoteoza ustašama a ne žrtvama” ?! Kako će izgledati hrvatsko predsjedanje Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust ako Biskupska konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine nastavi moliti samo za žrtve Bleiburga ali ne i za žrtve Jasenovca i žrtve 50 ostalih ustaških koncentracjskih logora koji su pstojali u NDH !?
Tako danas u Hrvatskoj dolazi do teškog sraza između “private sfere” koja određuje individualno poašanje pojedinca i “javne sfere” - odnosno politike i države koji bi trebali biti utemeljeni na “općem interesu”. Naravno, opći interes je apstraktan a pojedinac je konkretan. Između tog konkretnog čovjeka i sfere tobožnjeg općeg interesa postoji dramatičan rascjep, diskrepancija. Zato je kod nas moguće da u zakonima piše jedno a da u konkretnoj zbilji živimo nešto sasvim drugo I da se, što je najgore, na to navikavamo kao na nešto sasvim normalno. To što “nenormalo” postaje “normalno” najveća je naša tragedija i izvor kolektivne frustracije, društvene shizofrenije i surealne dimenzije kompletne zajednice.
Kada je Igor Mandić u studenom 2017.g. na hrvatskoj državnoj televiziji izgovorio kako je “domoljublje posljednje utočište hulja” on je samo parafrazirao riječi velikog Samuela Johnsona izgovorene još u 18. stoljeću ali su te Mandićeve riječi izazvale zgražanje mnogih koji nisu razumijeli koliko se antipatriotskog, pljačkaškog, barbarsko-lopovskog, vampirskog ponašanja onih koji su isisali najhranjivije sokove iz hrvatskog društva ( koji su se nakesali dok su drugi krvarili ) skrilo iza te izlizane fraze o “domoljublju”. Ali zato 22.04. o.g., dakle na dan obilježavanja proboja iz logora Jasenovac i sječanja na žrtve ustaškog terora, javni, Hrvatski radio ( 1. Program ) u svoju emisiju Poligraf zove u goste Zlatka Hasanbegovića, čovjeka koji tvrdi da je “najtužniji dan” u povijesti Hrvatske dan kada su partizani pobijedili 1945. godine. Koju parcjalnu političku interesnu grupu predstavlja takva “javna” informativna kuća koju plačaju svi građani Hrvatske ? Koliko se tu radi o sukobu sfere općeg, javnog i privatnog interesa, sukobu (apstraktno) proklamiranih i stvarno protežiranih vrijednosti ?
Ali u “Lakstex Državi” u kojoj živi otužni “Homo Duplex” (konkretni čovjek sa svojom konkretnom sudbinom u kojoj on živi svoju “intrahistoriu”, kako bi to rekao Unamuno - i apstraktni čovjek u “metafizičkoj”, onostranoj sferi zakona ) apsolutno sve je postalo moguće ili ništa više nije nemoguće jer sve su osnovne vrijednosti poremećene, išćašene i inverzne. Kaos je sveopći postao naš usud. Nekada smo se makar pokušavali uzdati u “zdravu pamet” običnog čovjeka ali ona mu je silom iz mozga iščupana nužnošću borbe za svakodnevno preživljavanje u uvjetima vladavine bezakonja i razarajuće nesigurnosti. Zatim smo nade polagali u znanost i našu “znanstvenu pamet” ali novohrvatski politički doktori znanosti pišu doktorate koji spadaju u komičnu, zabavnu, CRO-SF antliteraturu a ne znanost. Nekima je to zabavno. Ali tamo gdje znanost postane komedja sudibina je tragedija. Moj grad Split je i po takvim “doktorima iz kombija” postao slavan ali, dakako, i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku a specijalno njegov Ekonomski fakultet čiji “doktori” pišu nenadmašne rečenice poput one dadaističke: “Teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti…” ( ta je rečenica danas splitski hit-grafit ) ili javno na TV brkaju Sokrata i Descartesa ( što dr. Kristijan Krkač naziva “tamburaškom filozofijom” ). Što bi se reklo:” Kad je bal nek je bal” ! Ali teško onom narodu kojem političko i svako drugo tamburanje preostaje kao jedino izgledno ufanje.
„Predsjednik nas je napustio”, objavila je prošlog mjeseca obitelj Alaina Krivinea ne spominjući njegovo ime nego samo njegov poznati nadimak. Tako je javnost saznala da je umro posljednji “šezdesetosmaški vođa” koji je do kraja ostao vjeran svojoj mladalačkoj pobuni protiv kapitalizma, imperijalizma i staljinizma. Vijest je to koja je ostala potpuno nezabilježena u našim medijima. Mitološka 1968. godina ponovo je glasno progovorila kroz njegovu smrt. Naime, ime Alaina Krivinea uvijek se poistovjećivalo s nepokolebljivom vjernošću “šezdesetosmaškim“ idealima. O kojim je idealima riječ?
Prije svega se radi o ideji Emancipacije, ideji traganja za Slobodom, Nadom, Jednakošću. Te ideje su za Krivinea bile nezamislive bez istovremenog ostvarivanja zahtjeva za Pravdom što je podrazumijevalo beskompromisno odbijanje, negaciju, oštro sučeljavanje s postojećim redom (poretkom) stvari. Zbog toga se bijes mladih ljevičara tog vremena svom snagom usmjerava protiv sve bijede i konzekvenci takvog sustava. Ta se bijeda manifestirala u trijumfu najrazličitijih oblika manipulacija i laži s kojima su se prekrivali višestruki oblici dominacije privilegirane manjine nad ostatkom društva. Upravo u tom traganju za Istinom, za demistifikacijom postojećeg stanja stvari, skrivala se bit onoga što obično smatramo “lijevim pokretom”. Upravo se iz tog traganja (za lijevom Utopijom) uvijek nanovo rađao taj beskonačni, vječni, nikad završeni pokret koji se kroz svoje stalno renoviranje i preobrazbu suprotstavljao konzervativnim formama života i nepravednom ustrojstvu društva.
Naravno, ne treba zaboraviti kako je Krivine bio uvjereni trockist koji nikada nije odustao od ideje “permanentne revolucije”. Ako je itko bio uvjereni antistaljinista onda je to bio on. Povijesno iskustvo ga je učilo kako ljevica kada dođe na vlast zna sve podrediti “raison d’état” ili “raison de parti” što može dovesti do ponovnog utjelovljena nepravde u ime nekakvih novih “viših ideala”. Tako je upravo staljinizam, kao najdrastičniji oblik “izdane revolucije” sva obećanja i nade koje su bile utkane u “Utopiju Oktobra” reducirao na običnu fantazmagoriju, jednostavnu fikciju, ali i na stvaran zločin.
Posljednji ispraćaj Alaina Krivinea (SCREENSHOT: YouTube)
Tko je u stvari Alain Krivine? Obitelj njegovog oca porijeklom je iz Ukrajine. Njegov djed, Albert Meyer Krivine (1869-1946), bio je ateistički Židov anarhističke orijentacije koji je stigao u Francusku bježeći od antižidovskih pogroma u Ruskom carstvu. Taj porodični “anarhistički moment” neki će vezivati i za izvjesnu vrstu “surealizma” kod Krivinea, kao i za jedan esencijalni kontinuitet židovske povijesti koji je bio usidren u političkoj kulturi židovskog radničkog pokreta u dijaspori i koji se žestoko sukobio s nacionalizmom cionističkog pokreta o čemu pišu Alain Brodsat i Sylvia Klingeberg u knjizi “Le Yiddishland révolutionnaire” (1983). Krivine kao da je bio osuđen na stalnu opoziciju, kako naspram postojećih vladajućih struktura društva tako i unutar ljevice. Možda je taj “sektaški” naglasak proistekao iz činjenice da je djelovao u trockističkoj manjini i za nju bio neraskidivo vezan.
Krivine svoju poziciju doživljava kao (nužnu) etičku pobunu koja nikada ne prestaje. On se žestoko konfrontira s “istinom” jednog totalitarnog sustava suprotstavljajući se bilo kojoj vrsti falsifikata, laži ili političkog slijepila. Uz to, on je vrlo brzo postao simbol apsolutno nepotkupljivog čovjeka koji je cijeli svoj život odbijao bilo koji oblik privilegija koje bi eventualno proizlazile iz statusa vođe. Zato je tako uporno inzistirao na svojoj poziciji običnog “političkog militanta”, bez obzira na funkcije koje je obnašao.
Njegov politički život započinje pedesetih godina prošlog stoljeća kada kao mladi militant Komunističke partije Francuske (PCF) postaje vođa pariških srednjoškolaca. Kao da je bio predodređen za streloviti unutarstranački uspon. Za one kojima moderna francuska povijest nije bliska, ovdje vrijedi istaknuti da je na prvim izborima za Narodnu skupštinu nakon završetka Drugog svjetskog rata, održanima u listopadu 1945. godine Komunistička partija osvojia najviše glasova (26,1 posto), dok je Francuska sekcija Radničke internacionale dobila 23,8 posto glasova. Godinu kasnije, na ponovljenim izborima Komunistička partija zabilježila je još bolji rezultat - 29 posto mjesta u parlamentu. Preko 20 posto glasova Francuza Komunistička partija dobivala je sve do izbora 1981. godine.
Doba kada se crvenio francuski parlament (ILUSTRACIJA: Wikimedia)
S tek navršenih 16 godina života (1957. godine) Krivine je već relativno poznata politička figura, a kada prodaja komunističkog tiska (L’Avant Garde) nadmašuje sve rekorde - putuje u Moskvu gdje sudjeluje na Svjetskom festivalu demokratske omladine. To je možda bio i ključan moment. Naime, iz Moskve se vraća prepun sumnji. Te njegove sumnje još više će narasti nakon što upoznaje borce Fronta za nacionalno oslobođenje Alžira (FLN) koji su bili ogorčeni pasivnim ponašanjem PCF-a u odnosu na njihovu borbu za nezavisnost. Krivine brzo shvaća da PCF u stvari odbija pomoći FLN-u opravdavajući politiku “mira u Alžiru”. Ionako već načet dubokim sumnjama u suštinu djelovanja PCF-a, u čijem radu prepoznaje niz staljinističkih elemenata, on se sve više počinje udaljavati od nje. Kolonijalno pitanje posebno ga je zainteresiralo. Bio je uvjereni antiimperijalist. Smatra da se ljevica bez ikakvih kalkulacija mora solidarizirati sa svim narodima koji se bore za slobodno odlučivanje o vlastitoj sudbini. Duboko je razočaran spoznajom da staljinizam ne utječe samo na PCF nego i na velik dio ostatka francuske ljevice.
U to vrijeme na Krivinea posebno utječe i jedan obiteljski događaj. Naime, ponovno se nalazi sa svojom braćom: starijim bratom Jean Michelom i bratom blizancem Hubertom koji su bili vrlo angažirani u trockističkoj Internacionalnoj komunističkoj partiji (PCI) koja djeluje unutar Četvrte Internacionale. Polako i on sam sve više uplovljava u trockističke političke vode, ali još uvijek ne napušta redove Komunističke partije. Uskoro se tajno priključuje redovima pokreta “Jeune Résistance” sačinjenog uglavnom od francuskih pobunjenika koji su se protivili ratu u Alžitu, a zatim ulazi u Uniju komunističkih studenata (L'Union des étudiants communistes - UEC) koja je jedno od krila Pokreta mladih komunista Francuske (Mouvement Junes Communistes de France - MJCF). Priključuje se i najvećem studentskom sindikatu koji je povijesno bio blizak Socijalističkoj partiji.
Antikolonijalizam i antifašizam temelji su Krivineovog djelovanja što se materijalizira u stvaranju Antifašističke sveučilišne fronte (Le Front universitaire antifasciste - FUA) koju Krivine osniva zajedno s Henrijem Weberom, kasnije istaknutim francuskim političarom rođenim u Tadžikistanu.
Do konačnog raskida Krivena s Komunističkom partijom dolazi 1965. godine kada sekcija UEC-a na Faculté des Lettres na Sorboni, gdje Krivine djeluje kao dio jedne “unutarnje trockističke frakcije”, odbija podržati Francoisa Mitterranda kao nestranačkog kandidata za predsjednika države, iako Mitterranda podržava Komunistička partija. Krivine i njegovi istomišljenici nisu Mitterrandu mogli zaboraviti njegovo nekadašnje opiranje nezavisnosti Alžira i pomaganje vlastima u borbi protiv “separatizma”. Za mlade radikalizirane ljevičare koji do kraja podržavaju antikolonijalne pokrete to je jednostavno bio neoprostiv grijeh. Tako je Krivine, kao student povijesti na Sorboni, isključen iz Komunističke partije Francuske.
Ubrzo stiže i “revolucionarna 1968. godina” kada će Alain Krivine, kako to kaže poznati francuski politički novinar Edwy Plenel, postati jedan od temelja jedne “kolektivne avanture”. Krivine će biti glasnogovornik Revolucionarne komunističke mladeži (funkcija glasnogovornika u francuskoj politici izuzetno je važna i neusporediva s onom koju ona nosi u hrvatskoj politici, jer u Francuskoj je to netko tko predstavlja stranku), a zatim od 1969. do 1973. godine i Saveza komunista te, na kraju, od 1974. pa sve do 2009. godine, Revolucionarne komunističke lige.
Krivine nije bio samo žestoki protivnik sveprisutne kapitalističke dehumanizacije života i društva, dominantnog malograđanskog “kretenizma”, vladavine privilegiranih elita i razarajućih posljedica molohovskog imperijalizma nego je uvijek bio i dio žestoke lijeve opozicije takozvanom “realnom socijalizmu” kojeg je SSSR uz pomoć svojih satelita izgradio na ruševinama Oktobarske revolucije. Tu je kritiku vršio na tragu Trockijeve kritike staljinizma i njegove “Izdane revolucije” smatrajući da posljedice takve politike nisu iščezle s nestankom SSSR-a, što danas najzornije potvrđuju aktualni krvavi događaji u Ukrajini iako se tu više radi o geopolitičko-geostrateškom nego o ideološkom sukobu “velikih” kojeg uz najstrašniju cijenu, kao i uvijek, plaćaju “mali”.
Iako se i samog Trockog iz perioda “ratnog komunizma”, stvaranja Crvene armije, borbe s “bijelima”, kontrarevolucijom i međunarodnom intervencijom optuživalo za centralizam i “čvrstolinijaštvo” - Trocki će s vremenom (a njegove ideje još naglašenije nakon što ga Staljinov “sicario” Ramón Mercader ubije u Meksiku 1940. godine) postati najistaknutiji simbol antistaljinizma i središnja točka okupljanja slobodarskih, mundijalnih ljevičara. Trockizam, naime, podrazumijeva odbacivanje “pada” u zamku nacionalizma ili bilo koje vrste imperijalizma s obzirom da su oni dijametralno suprotni svim proglašenim ciljevima istinske revolucije. Krivine je apsolutno na pozicijama permanentne, univerzalne revolucije koja nije omeđena nikakvim nacionalnim “bodljikavim žicama” i koje su radikalno suprotstavljene bilo kakvoj birokratskoj logici koja svu moć koncentrira u profesionalnom partijskom aparatu.
Nije nikakva novost da “romantizam šezdeset i osme” koketira s liberterskim idejama, idejama surealizma (“Budimo realni, tražimo nemoguće!”) ili klasičnog anarhizma. Ne treba se tome čuditi jer su mnogi čak i u “predoktobarskom” Lenjinu (“Država i revolucija”) mogli naći pregršt ideja koje su bile začinjene slatkim okusom anarhizma. A na koji će način kasnija praksa revolucije to razriješiti i pretočiti u zbilju danas predobro znamo. Nerijetko, na sasvim suprotan način od onog sanjanog kao što to najbolje sažima pjesnik Branko Miljković u svojim stihovima - “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”
Pravi revolucionari uvijek za sobom vuku određenu vrstu tragičnosti i patnje na svom tegobnom putu ka idealu dosezanja nedostižne utopije kojoj streme. Tako je i aktivistički život Alaina Krivinea kao život iskrenog, “poštenog ljevičara” u epohi u kojoj su načini uspinjanja i napredovanja na političkoj ljestvici bili zatrovani partijskom cinizmom - bio određen svojevrsnom tragikom. Kao što se nekada mislilo da pravi pjesnici “moraju patiti” ukoliko žele iskazati pravu bit (bol) života tako će i djelovanje “istinskih ljevičara” neki vezivati uz nužnost njihove stvarne patnje pa čak i žrtve (Trocki).
Alain Krivine (SCREENSHOT: YouTube)
Na kraju će simboličan šezdesetosmaški trio: Alain Krivine, Daniel Bensaid (1946-2010) i Henri Weber (1944-2020) spasti na dvojac kada se Weber osamdesetih godina odluči učlaniti u Socijalističku partiju. Njih trojica su bili najbliži, ali Krivine ipak najznačajniji (pored Daniela Cohn-Bendita, Jacquesa Sauvageota i Alaina Geismara). Nekada su bili pokretač motora svoje generacije koja nije pravila razliku između njihovog životnog opredjeljenja i njihovog svakodnevnog načina života. Možda ih je učmala većina smatrala neobičnim čudacima. Uostalom, tko se to još s jedva navršenih 27 godina života i to dok služi vojni rok - kandidira za predsjednika Francuske? Alain Krivine 1969. godine.
Generacija mladih kojoj on pripada nastoji iz temelja prodrmati svijet odraslih. Traže puno, a maštoviti i hrabri su beskrajno. Kao čovjek demokratske, internacionalne socijalne politike Krivine je uvijek bio bliži socijalnom pokretu nego institucionalnoj politici. Neki na ljevici su ga kritizirali smatrajući da je previše pao u relativno impotentni politički aktivizam izbjegavajući lidersku odgovornost. On, kao veliki zagovornik Trockijeve “permanentne revolucije” uvijek djeluje vjerujući u nužnost stalnog kretanja, uvjeren u svojevrsni “pokretizam”. U tom neprestanom revolucionarnom kretanju-pokretu očekuje jedan (malo moguć, ali ipak moguć ) “neočekivani moment”, pukotinu u “fatalitetu sadašnjosti” kroz koju bi bilo moguće “odskliznuti u budućnost”. Naravno, ovdje nije riječ o nikakvom revolucionarnom “vremenskom stroju” niti SF-u nego o društvenim odnosima i o traganju za “alterglobalizmom” nasuprot ovom postojećem.
Osim aktivizma iz vremena Saveza komunista, Revolucionarne komunističke lige (u kojem periodu će dva puta robijati u zatvoru La Santé) i pisanja za tjednik Rouge, Krivine je također odradio jedan mandate u Europskom parlamentu (1999-2004). Nije bio presretan u toj ulozi ali se ni tada nije mirio s bilo čime što je odudaralo od njegovih ideala. Ostao je beskompromisan, apsolutno vjeran svojim izvornim uvjerenjima. Zbog njegove skromnosti, političke dosljednosti i čvrstih moralnih principa od kojih nikada nije odustajao, uživao je ogroman ugled na ljevici, ali i poštovanje svojih političkih suparnika, što se moglo vidjeti i na njegovom pogrebu. Za njega se govorilo da uživa u “asketizmu bon vivanta” što u njegovom slučaju nije bio nikakav oksimoron jer je dosljedno odbijao sve podobnosti funkcija koje je obnašao, ali je guštao u svojim prijateljstvima i u veselim druženjima s ljudima koji su mu bili bliski, uvijek spreman na šalu pa makar ona bila i na njegov račun.
Tvrdoglavo je odbijao bilo kakvu vrstu dominacije. Tako 2009. godine osniva Novu antikapitalističku stranku (NPA) kako bi svoju “političku štafetu” predao jednoj novoj generaciji. Prvi glasnogovornik NPA postaje Olivier Besancenot koji je predstavnik radikalne ljevice (inače kandidat Revolucionarne komunističke lige 2007. godine na izborima za predsjednika Francuske, na kojima je osvojio milijun i pol glasova). Tako se stavila točka na jedan povijesni period koji se vezivao isključivo za Krivinea i za Savez komunista. On je sam sebe smatrao iskrenim buntovnikom, “vječnim rebelom” za razliku od „šezdesetosmaških pokajnika” kako je on s prezirom (izbjegavajući riječ “izdajnik”) nazivao dio svojih nekadašnjih, a kasnije “posrnulih” sudrugova. Smatrao se pripadnikom generacije “heretika” u odnosu na dominantne strukture i proklamirane vrijednosti dehumaniziranog kapitalizma. A za “pokajnike” iz svoje generacije u intervjuu za Mediapart (časopis koji je osnovao ranije spomenuti Plenel, bivši urednik Le Mondea) je rekao: “Kako su se mogli ovi heretici tako brzo preobratiti? Izgleda da njihova hereza nikada nije bila ništa više od jedne forme običnog snobizma (…) Ljudi različitih epoha su satkani od vrlo različitih materijala. Stari su se kalili u kušnjama nesretnih vremena. Moderni često padaju zbog slatkog zavođenja komforom. Nitko ne bira u kojoj će epohi živjeti. Ali tužno je spoznati da se oni koji tako žestoko brane pravo na slobodan govor tako lako zadovoljavaju pravom na brbljanje koje ne prati sloboda mišljenja. Tako je to s duhom epohe.”
Nakon njegove smrti Olivier Besancenot je napisao: “Još uvijek te čujem da govoriš kako je najbolji oblik slavljenja uspomene na nekog pokojnika nastavak njegove borbe (…) Raditi to bez tebe više nikada neće imat isti okus”.
Jean-Luc Mélenchon, kandidat demokratskih socijalista Nepokorena Francuska na nedavnim izborima za predsjednika Francuske, koji je s 22 posto glasova umalo ušao u drugi krug, dodao je: „Emocija i bol. Moja sućut njegovoj obitelji i bratski pozdrav cijelom trockističkom pokretu”.
Možda bi se ipak od Alaina Krivenea bilo najprimjerenije oprostiti stihovima legendarne pjesme “Sans la nommer” još jedne od mitskih figura “revolucionarne šezdeset i osme”, nenadmašnog Georgesa Moustakija: “Želio bih govoriti o njoj bez da joj ime izgovorim/Bila ljubljena ili omalovažavana ona je vjerna/I ako želiš da te upoznam s njom/Ona se zove Neprekidna Revolucija”.
