Marin Jurjević o svemu

17.11.2025., ponedjeljak

AP I SJENE FAŠIZMA ( Anatomija jednog zaborava )

Sredinom lipnja ove godine 400 znanstvenika, pisaca, umjetnika ( među njima i 31 nobelovac) poslali su „Otvoreno pismo“ javnosti naslovljeno: „Prijetnja fašizma se vratila“. Ovo „Otvoreno pismo“ počinje alarmantnim riječima: „Baš kao što se dogodilo 1925. godine kada je Musollini bio na vlasti, i danas moramo otvoreno osopriti brutalno nametanje fašističke ideologije.“ U rujnu je dogovoreno da će se od 26. do 29. ožujka 2026.g. održati Prva međunarodna antifašistička konferencija u Porto Alegreu (Brazil ).

Ima li to ikakve veze s Hrvatskom čija vlast, kako bi to u svojoj knjizi „Amnezijci“ rekla francusko-njemaćka povjesničarka Géraldine Schwarz, pati od kolektivnog „amnezijskog poremećaja svijesti“ ali i od još niza kognitivnih disfunkcija ? ima, itekako ima pa ma koliko to naš “deaf, mute and bliind“ vladajući establišment uporno “nečuo, prešućivao i nevidio“.

VRIJEME TAME

Čitava ljudska povijest je na neki način priča o međusobnoj isprepletenosti dualističke tradicije koja se uglavnom definira kao učenje o dva počela. U toj dualističkoj teodiceji kozmos se promatra kao rezultat i poprište borbe dva suprostavljena načela, dobra i zla, Svjetla i Tame. U tzv „kozmičkom dualizmu“ zoroastrizma materjalni svijet u osnovi je “dobra tvorevina“ koja, premda je stalno na udaru zla, grijeha i smrti, u konačnici uništava silu zla. “Antikozmički dualizam“ poistovjećuje materijalni svijet (tijelo i tvar) s zlom. Kršćanska tradicija borbe dva suprostavljena načela dobra i zla poziva se na Isusove riječi po Mateju (7,17-18): „Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovia zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.“
Zanimljivo da je najveći njemački intelektualac svog vremena, Max Weber, 26. siječnja 1919.g. u Munchenu ( jedva deset tjedana nakon što je Landtag, bavarski parlament, imenovao junaka trenutka i „mesijanskog idealistu“, neokantovca Kurta Eisnera - urednika „Vorwartsa“, dnevnih novina SPD-a, “ministrom predsjednikom“ Bavarske Republike ) pred “Slobodnom studentskom unijom“ održao svoje slavno predavanje “Politika kao poziv“. Kritizirajući “etiku uvjerenja“ u korist “etike odgovornosti“ u trenutku kada je u Goetheovom Weimaru proglašena republika na čelu sa Socijaldemokratima „pretvarajući taj mirni, kulturni i dinamični grad u pozornicu na kojoj se uvježbavalo 20. stoljeće“ Weber je citrao riječi Goetheovog Fausta: „Vrag je star, ostarite da biste ga razumijeli“. Za razliku od duge tradicije dotadašnje civilizacije pa i samog Isusa Krista (po Mateju) Weber se snebivao nad „naivnosti vjerovanja da iz dobra dolazi samo dobro, a iz zla samo zlo“. Često se, tvrdio je, događa suprotno. Među slušateljima su se nalazili Max Horkheimer ( kasniji utemeljitelj Frankurtske škole ), različiti revolucionari, lenjinisti i Spartakovci i nekolio budućih nacista poput Rudolfa Hessa i Ernsta Rohma.

Danas znamo da se sve ovo dešavalo u praskazorje rađanja fašizma i nacizma u Europi. Weber će uskoro umrijeti i neće dočekati dolazak “vremena tame“ koje je već kucalo na vrata Europe. Miguel de Unamuno će se 1936.g. u Salamnci suprostaviti falagistima dijaboličnog jednookog generala Joséa Millána Astraya, braneći kao rektor Sveučilišta prostor slobode riječima: “Ovo je hram inteligencije i ja sam ovdje vrhovni svćenik. Vi profanirate ovaj sveti prostor...“ uz prijeteće urlike fašističke rulje: “Živjela smrt !“, “Smrt inteligenciji !“. Uskoro će dobri Bask umrijeti od iste „bolesti“ od koje će jednom puno godina kasnije “umrijeti“ i Pablo Neruda u Pinochetovom Čileu jer svi fašizmi su isti pa u ma kakvom prividno različitom obliku i različitom vremenu se pojavili. Tješiti se kako je danas napor obnove fašizma uzaludan jer ne postoji fašistički poredak pomalo je naivno.

A Hrvatska, gdje je tu Hrvatska ? Ona je svakim danom sve više u rukama AP-a jer se izvršna vlast dobrim dijelom transformirala u jedinu pravu vlast dok zakonodavna i sudbena vlast dahćući kaskaju za njom. Tako anagram AP nije više samo privatni, “osobni znak“ Andreja Plenkovića nego je postao opći zaštitni znak, simbol proizvoditelja političke supstance, stvarnosti kompletnog hrvatskog društva pretvarajući ga tako u svojevrsnog „Mogu što hoću“ - Cro-Demiurga ( Hrvatski Sabor, rujan 2017.g.). On odražava bit stvari same pa tako i potencijala naše autohtone “domaće tame“. Neka nas ne zavara prividna banalnost simboličnog načina “rađanja“ fenomena AP kao Demiurga i „logotipa kompletnog hrvatskog društva“ ( mobitelska sms komunikacije posrnulih pripadnica nekadašnjeg dokonog „političkog plemstva“ s Banskih dvora ). Sva prividna trivijalnost i tužna istina suštine tog “plemenitaškog kokošarskog dopisivanja“ upozorava nas na dubinu i alarmantnost krizne situacije u koju smo do grla zaglibili. U svakom slučaju, bilo bi zdravo da AP „baci oko“ na govor Umberta Ecca na Columbia University of New Yorku iz 1955.g. o “Ur-Fašizmu“, odnosno “vječnom fašizmu“. Možda bi mu pomoglo kao što i običan rasol pomaže prosjećnom pijancu nakon teškog jutarnjeg mamurluka. A da se u ovom slučaju radi o vrlo teškom i to „mentalnom mamurluku“ u to više nema ama baš nikakve sumnje.

HEIDEGGER U BANSKIM DVORIMA

U filmu Bernarda Bertoluccia „Novecento“ (1978.g.) Olmo Dalco ( Gerárd Depardieu ) kaže: „Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći, ne. Postojale su gazde koje su fašiste posadili, njegovali ih ( volili ), plaćali ih“.
Svjedoci smo kako je ozbiljan dio svjetske, pa tako i naše javnosti poprilično uznemiren zbog raznih vrsta oživljavanja fašizacije. AP sa svog trona „političkog apsoluta“ ( „Mi smo tu negdje gore, politički gigant a opozicija sitnež“, press - 21.06.2025.g, ) usred Hrvatskog Sabora u svom Godišnjem Izvješću 15.10.2025.g. obznanjuje : „Ništa od desničarenja, sve se ispuhalo !“. Po njemu to samo ojađena lijeva opozicija u svojoj nemoći diže besplodnu buku zbog tobožnjeg toleriranja i koketiranja hrvatskog „apizma“ s ustašlukom ove ili one vrste. U stvari je cijela Hrvatska na čudan način postala tragikomična vrsta političke i svake druge mješavina svega i svačega u kojoj živopisni likovi poput notornog Thompsona postaju u pravom „klošmerovskom stilu“ najvažniji lakmus papir detekcije političkog bila našeg populusa. Ali, kao što bi rekao Ionesco : „Nikada nisam razumio razliku između komedije i tragedija. I duboko u sebi, istina je: tragedija je komedija koja vas ne nasmijava.“

Dođavola i Ionesco, valjda AP zna što govori ! Pa zar mladog političara u naletu Andreja Europskog nismo onomad 2016.g. upoznali kao spasonosni dašak demokratskog duha kada je moćnom Karamarku direktno u njegovo „desničarslo lice“ bacio svoju političku rukavicu hrabrom izjavom kako smatra „da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana“. U tom trenutku je vidno iznervirani HDZ-ov koordinator za Sjevernu Ameriku Frank Bilaver agresivno tražio od Plenkovića da se ispriča Karamarku jer je „to što si rekao (..) udar na njega. Jak predsjednik je jaka stranka !“ Sjeti li se ikad AP ovih Bilaverovih riječi !? Makar noću kad sve utihne i kada je sasvim sam.

Tko zna, možda je AP neka zapadnobalkanska varijanta gospodara „bivanja-u -svijetu“ Martina Heideggera čija se filozofija ne može identificirati s fašizmom ali će mnogi, zbog njegovog političkog i ljudskog posrnuća kada se 1933.g. učlanio u NSDAP postavši rektor Sveučilišta u Freiburgu, učestvujući u raznim propagandističkim aktivnostima njega osobno identificirati s „filonacizmom“ ( U intervjuu „Freiburger Studentenzeintungu“ Heidegger tako kaže: „Sam Fuhrer i samo on njemačka je stvarnost, sadašnja i buduća, njen zakon“ a studentski život definira kao „oržani servis“ u „samoafirmaciji njemačkog sveučilišta“ ). Nije li to sama bit „apizma“ ? Naime. možda je ipak moguće nekako dijeliliti privatnog od javnog, mladog od „sazrelog“ AP-a ?! Šta ja znam. Čudima nikada kraja na ovim prostorima. Pa zar svi mi još uvijek pomalo ne lutamo „Šumom Striborovom“ ?

Hannah Arendt, Heideggerova nekadašnja ljubav koja je pred molohovskim apetitom nacizma morala bježati iz Njemačke nazvala je suučešništvo dijela intelektualaca i fašizma „savezom imeđu rulje i elite“ („Podrijetlo totalitarizma“). Heideggera i dio tadašnjih intelektualaca privukla je Hitlerova nacionalsocijalistička priča o transformaciji njemačke egzistencije i prevladavanja krize europske kulture posredstvom nacionalističke i autoritarne politike. Veliki Heidegger zanio se snom o obnovi i ponovnom uspostavljanju duhovnosti koji su jedino mogući uz povratak podrijetlu - korjenima. Kako je samo gadno morao izgledati njegov „povratak iz Sirakuze“ ( nakon onog Platonovog iskustva s Dionizijem Starijim još iz 4. st.p.n.ere ). Zašto nam to ipak zvuči jako aktualno i kakve veze s tim ima AP-ova izjava u Saboru ( 15.10.2025.g.) da „mi vodimo politiku modenog suverenizma“ ?

HEIL SCHICKLGRUBER

Otac Adolfa Hitlera rodio se 1837.g. kao Alois Schinklgruber. Bio je vanbračni sin Ane Marie Schinklgruber. U 39.g. (1876.g.) života Alios mijenja svoje prezime u Hitler. Nakon 13.g. dobio je sina Adolfa (1889.g.) koji bi se, da nije bilo te promjene, prezivao Schicklgruber a ne Hitler. Na svu sreću pedantni nijemci nisu izmislile nikakvo svoje „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ ili neki sličan nadzakonski oblik propisivanja „podobne povijesti“. Njemačkim naci-nostalgičarima tako je uskraćeno da tu i tamo mogu arlaukati: „Heil Schicklgruber“. Takvo Vijeće ostalo je autohtoni, jedinstveni specijalitet hrvatskog „apizma“ poput neke hrvatske „političke čovječje ribice“ !
Hrvatski pandan nacističkog „Heil Hitler“ ustaški je pozdrav „Za dom spremni“ koji Ustav RH izrijekom zabranjuje stavljajući ga van zakona ( Priopćenje Ustavnog Suda RH od 5.06.2920.g., višekratne izjave bivšeg predsjednika Ustavnog Suda RH Miroslava Šeparovića i recentna izjava novoizabranog predsjednika Ustavnog Suda RH Frane Staničića ). Reklo bi se: Sve je jasno. Ali ipak nije ! „Apizam“ tumači da je fašistički uzvik „ZDS“ istovremeno i zabranjen i nije zabranjen jer je slobodnolebdeće nadustavno Vijeće reklo da se ipak, usprkos Ustavnoj zabrani, „ZDS“ može izvikivati onda kada ono kaže da se može. Pa se ta apistička „možemost“ rastegla od „samo jedne pjesme“ pa sve do hrvatskih stadiona i „Bog i Hrvati“ nadahnutog dubrobvačkog gradonačelnika Frankovića u Cisti Velikoj ili šjor Skeje „s njegovima“ ako ih policijska patrola „ne uspije fermat “. Na kraju svih krajeva Hrvatski je Sabor postao jedini parlament u cijeloj Europskoj Uniji ili civiiziranoj zemlji bilo gdje u svijetu u kojem se uživo može čuti „zabranjeno“ fašističko kliktanje !

I što sada ? Pravo pitanje postaje: Tko je tu glup: „apistička vlast“ koja kaže da se u Hrvatskoj ne smije javno kliktati „ZDS“ ali istovremene se, o dragi naš Jakove Mletački, „ipak može ali samo ponekad“ - Ili svi mi ostali ? AP je inače svjetska faca bez ikavih malograđanskih predrasuda pa je tako u prosincu 2016.g. izjavio kako on „nema nikakav problem pojesti srpsku čokoladu“. Koja ljudina ! Koji gigant ! Ali istom prilikom je sve nas kao i Ustavni Sud poučio da uzvik „ZDS“ ima „dvostruke konotacije“ pa je tako, npr., u Jasenovcu jako negativan ali pola kilometra dalje, ako je takva prigoda, baš i nije.

Bilo bi prenaivno smatrati da se tu radi o nekakvoj bezveznoj „čiri bu-čiri ba“ politici. Možda nas ipak tu netko pokušava....“u mozak“. Talijanski povjesničar Carlo M. Cipolla u svojim „Temeljnim zakonima ljudske gluposti“ podsjeća na to da je glupost uvijek tu, u istoj količini, pa ono što varira „nije postojanje gluposti, već opseg njezinih učinaka“. Bistri umovi, u rasponu od Aristotela pa do Einsteina i drugih upozoravaju da je ljudska racionalnost krhka. Pa, gledajući i trpeći posljedice funkcioniranja hrvatskog apizma, postaje sasvim bjelodano kako pitanje stanuje li glupost „kod nas“ postaje suvišno a u prvi plan dolazi nužnost odgovorana na dilemu hoćemo li moći živjeti s njom a da joj ne dopustimao, kako bi to Cipolla rekao, „da postane pokretačka snaga (naše) povijesti ?“

DAMNATIO MEMORIAE

Kada je nagluha mesareva kći ( ona ne čuje ama baš ništa dok cijeli stadion urla „Za dom spremni“ ) iznosila Titovu bistu iz Tuđmanovog predsjedničkog ureda na Pantovčaku bila je to javna ritualna gesta s kojom je započela detuđmanizacije HDZ-a. Taj proces Andrej Plenković upravo dovršava. Apeizacija HDZ-a trijumfira dok antihadezeovska Hrvatska još uvijek pruža otpor. Da bi se u tom poslu uspjelo moralo se pribjeći izvršenju stare rimske navade „osude sjećanja“, „brisanja uspomene“ ili što bi se po domaću reklo: činu „političke nekrofilije“ u značenju potpune posthumne kontrole nad pokojnikom koji je na taj način postao predmet okrutnog obreda „silovanja njegove kompletne političke i duhovne ostavštine “. Franjo Tuđmano postao je posthumna žrtva ostracizma AP-a & co.

Kada su izvan domaje AP i njegovi apeovci se udarnički busaju u „svoja antifašistička hrvatska prsa“ ističući kako je Naša Lijepa u Drugom svjetskom ratu bila dio velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije. Hrvatska - zemlja najsnažnijeg antifašističkog pokreta na svijetu, partizanskog pokreta ! A doma ? E to je jedna sasvim druga priča. Ovdje se dešava nešto što je bilo nezamislivo za vakata bilo kojeg od dosadašnjih HDZ-ovih vladara počev od Tuđmana pa do ( čak ) Karamarka. Danas se tolerira sramotna revizija hrvatske prošlosti, relativiziraju se antifašistički temelji Hrvatske a partizanski pokret se prekriva tamnim tonovima dok sve što je vezano za kvislinšku fašističku NDH poprima „sve svjetlije i svjetlije boje“. Tako se nekidan usred Hrvatskog Parlamenta održao mračni kvaziznanstverni „okrugli stol“ na kojem su prema „Antifašističkoj Lizi“ uvodničari bili ljudi čija je jedina „stručnost“ u „falsificiranju broja i bezočnom negiranju ustaših zločina u logoru Jasenovac“. Nagla ljubav vladajućih prema atomosferi, ornamentici i folkloru vezanim za pjevača čiji je simbol „šmajser“ a kojem je HDZ ne tako davno masno plačao ( 515 000 eura) „da ne pjeva“ priča je za sebe. Na stranu to što je AP-ovom bardu 2007.g. hrvatski sud odrezao 1,2 milijuna kuna na osnovu nalaza Porezne uprave i što je prijetio Reutersu „jer ga povezuju s ustašama“ iako je ničim izazvan „pjevao“: „Moje političko uvjerenje je takvo da poštujem Poglavnika. Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske ne bi bilo ni današnje Hrvatske. Ustaše nisu bili koljači nego uredna vojska koja se borila za neovisnost svog naroda i ti su vojnici bili primjer mnogim drugim narodima“ - ali za očekivati bi bilo da će „europskom“ AP-u ipak zasmetati to što je ugledni New York Times nakon koncerta na Zagrebačkom Hipodromu, analizirajući „revival“ ustaštva u Hrvatskoj, napisao kako „Thompson s ustaškim pozdravom oživljava sjećanja na krvavu prošlost, a dolazi mu i premijer“. Ali ne smeta mu. Tatinu djecu ne želimo ovdje niti spominjati !

AXOLOTL, DIOGENOVA OČERUPANA KOKOŠ, GOETHE I AP

Axolotl ( Ambystoma mexicanum ) - „vodeno čudovište“ ( monstruo de agua ) jedinstveni je meksički vodozemac koji je dobio ime po aztečkom bogu munje Xolotlu. Živi isključivo u vodama jezera Xochimilco na jugoistoku Ciudad de Méxica. Ovaj vodozemac je poput fašizma ili ustašovanja jer ima jedinstvenu sposobnost stalnog obnavjanja svojih udova i organa.

Hipernacionalizam je jedan od temelja nacizma a kič mu je omiljeni oblik manifestiranja. U svojoj knjizi „Katastrofalni nacionalizam“ Richard Seymour će tvrditi da je „nacionalizam općenito imbecilizam“. Ali ta konstatacija samo pojačava nužnost detektiranja „koliko je naconalizam idiotski opasan“. Fašizacija i autoritarizacija života velikim dijelom su ne samo političko nego etičko ali i estetsko pitanje. Crne horde pripadnika „faši-kulture“ zorno nam to manifestiraju gotovo svakodnevno. Veliki pjesnik, disident i prognanik iz SSSR-a (1972.g.) Josif Brodski zato je i mogao kazati: „Moja neslaganja, moje borbe sa sustavom, nisu bile političke koliko estetske“. Desničarska kolonizacija povijesti usko je vezana uz to. Walter Benjamin, neuspjeli bjegunac od nacizma i njegovog smrtonosnog primitivizma, tvrdio je da „fašizam estetizira poliiku“ i da „ni mrtvi neće biti sigurni ako neprijetelj pobijedi“. Sramotni desničarski okrugli stol o Jasenovcu kojeg je ugostio Hrvatski Sabor dramatično nas upozorava na to.

AP danas u svojim rukama ima najveću koncentraciju moći u državi Hrvatskoj ali ona je tanja nego što i sam možda sanja. Naime, političko tijelo apizma ovisi o „transfugizmu“ ( o prevarantskim prebjezima iz oporbe u zagrljaj vlasti nakon izbora ) jer mu oni ( prvo Saucha & co. pa onda HNS a danas DP ) osiguravaju jadnu „neprincipjelnu većinu“ u parlamentu. Hrvatski ultradesničari su krhko perje na nekada korpulentom AP-ovom tijelu pa zato on i podilazi njihovoj sljedbi. A perje ko perje. Lako otpada pa se tako lako može desiti da Andrej uskoro postane ona Diogenova očerupana kokoš koju je „poludjeli Sokrat“ bacio pred noge Platonu koji je prigodice defnirao čovjeka kao „dvonošca bez perja“.

Goethe je 1797.g. napisao baladu „Čarobnjakov šegrt“ u kojoj je poslao besmrtnu poruku i upozorenje o opasnosti situacije kada netko posjeduje moć ali bez mudrosti. Ako otac „apizma“, premijer Andrej Plenković nije još pročitao ovaj uradak velikog njemačkog književnika pod hitno mu je netko dobronamjeran mora kupiti. Možda još uvijek ima nade !

Oznake: sidro, val

- 15:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.04.2025., ponedjeljak

ANNUS HORRIBILIS (prvi dio)

U novu 2025. godinu, kako to kaže Ian Overton izvršni direktor „Action on Armed Violence“, ušli smo opterećeni „moralnom katastrofom monumentalnih razmjera“ koja svojom strahotom nadilazi i najgoru moguću imaginaciju - neuspjehom čovječanstva da zaštiti djecu Gaze. Nad civilizacijom XXI stoljeća zauvijek će sablasno lebdjeti činjenica da 96% djece Gaze osjeća kako je smrt neizbježna, da njih 92% ne prihvaća stvarnost a 87% permanentno živi u strahu dok čak 49% njih „želi umrijeti zbog rata“ („Studija o psihološkom utjecaju rata na ranjivu djecu Gaze“, XII 2024.g. „War Child“ ). Prisjetimo se da je po Camusu „bjekstvo iz života“ (ima li ili nema smisla živjeti ?) odnosno „samoubojstvo“ – ključan i jedini pravi problem filozofije.
Između 7. X 2023.g. i 20. XI 2024.g. u Gazi je ubijeno 17 400 djece. Jedno dijete svakih 30 minuta. Tisuće „ostalih“ nestalo je pod ruševinama. Nije ni čudno što su preživjela djeca toliko traumatizirana da dio njih odbacuje život. Opterećuje li to savjest gospodara svijeta ?
S druge strane, na Zapadu, 42% pripadnika „Generacije Z“ (rođenih između 1997-2012.) pati od neuroloških bolesti a 40% se terapeutski lijeći (Abigail Shrier „Bad Teraphy: Why The Kids Aren't Growing Up“, 2024.g.) Ova je generacija izložena snažnim podjelama, oštroj političkoj polarizaciji, programiranoj proizvodnji kaosa i nesigurnoati tako da ne čudi kako u eri sveopće „trumpizacije“ i „mileizacije“ svijeta više od polovine američke „Generacije Z“ koja ima pravo glasa smatra da je važnije imati snažnog vođu nego štititi demokraciju (Whitney Rose, Meredith College). Oni su ogorčeni. Čak 31% ispitanika generacije Z prihvaća nasilje „nad ljudima ili imovinom“ kao „prikladan način“ postizanja „realne, opipljive promjene“ a čak 55% osoba u dobi od 18 do 35 godina odobrava upotrebu nasilja i dezinformacija ukoliko će to omogućiti promijene. Sve je više onih koji aktualno stanje uspoređuju s Europom 30-tih poput Sigmunda Ginzberga (u knjizi „Sindrome 1933“) ili Eduarda Turrent Mene (osnivač „News Senseia“) koji tvrdi da „ulazimo u iznimno opasno razdoblje svjetske povijesti, usporedivo s 1930-ima (“Letras Libres“ 28.01.2025.)

RASKOLJNIKOV PONOVO MEĐU NAMA

Fjodor Mihajlović Dostojevski se okrenuo pitanjima dobra i zla, krivnje i odgovornosti, zločina i kazne nakon povratka s desetogodišnje robije u Sibiru. Tada (1866.) piše svoj roman „Zločin i kazna“ oživljavajući lik Raskoljnikova, mladog neuspješnog studenta koji se zbog tobožnjih „viših ciljeva“ odlućuje na ubojstvo. On se zbog toga ne kaje jer je uvjeren kako spada u „izuzetne ljude“ kojima je sudbina namijnila izvršenje velikih stvari zbog čega su oni iznad svih zakona. Kajanje je ostavljeno „obićnem ljudima. Na kraju će Raskoljnikov shvatiti kako je i on samo obićan čovjek i da nitko nije oslobođen odgovornosti i krivnje za svoje postupke a da kajanje može biti čin milosti i iskupljenja a ne kazne.
Kada bi Aristotel nekim čudom oživo i došao među nas vjerojatno bi ga jako iznenadilo kada bi vidio kako u praksi funkcionira njegova misao da je „najviše ljudsko dobro“ u jedinstvu etike i politike i da je „etička vrlina“ preduvjet da se bude građanin. Vjerojatno bi prošao jednako kao što je prošao i zbunjeni Isus koji (u „Braći Karamazovima“ F.M.Dostojevskog) „po drugi put“ dolazi „među nas“ da pred Velikim Inkvizitorom odgovori na pitanje: „Zašto si nam došao smetati ?“. Veliki Inkvizitor podsjeća Bogočovjeka kako je često govorio: “Hoću vas učiniti slobodnima“ a sada su upravo ti „slobodni“ ljudi sami dobrovoljno donijeli „svoju slobodu „ i „pokorno je položili pred naše noge“. Odričući se svoje slobode „i to baš sada, ovi ljudi su sigurniji nego ikada da su potpuno slobodni“. Stvarnost u kojoj najugroženiji slojevi danas podržavaju Trumpa („nepredvidivi hvalisavac, a uz to i osuđivani kriminalac , koji je u Bijelu Kuću smjestio čudnovatu koaliciju seljaka, ljubitelja AK-47, ogorčenih kršćana, seksistički nastrojenih mladih ljudi i latinoameričkih odmetnika od svojih korijena“ - dr.Antón Losada, USC) i „vladavinu miljardera“ na najbolji način opisuje sav apsurd trenutka u kojem živimo. Uostalom zar Étienne de La Boétie još daleke 1577.g. nije napisao svoj slavni politički esej „Rasprava o dobrovoljnom ropstvu“.
Očito je došlo takvo vrijeme u kojem narod sam stvara „izuzetne ljude“ stavljajući svoje živote u njihove ruke. Kmetovi XXI stoljeća čeznu za novim feudalcima (samo se sada nazivaju „tehnofeudalci“). Jednakost ljudi ostaje negdje u apstraktnoj sferi „onostranih“ zakona. A u „ovostranoj sferi“ stvarnog (zbiljskog) života u kojoj postoje konkretni (a ne apstraktni) ljudi sa svojim konktetnim sudbinama)-Jednakost, Pravda i Sloboda više ne stanuju a demokracija je postala tolikao velika gnjavaža da nikome više i ne treba. Kao što bi to rekao rocker i novinar Xosé Manuel Pereiro: „Laž će nas osloboditi“ pošto je pravi cilj laži „da ne vjerujemo u ni što“. U tom inverznom svijetu ljevica se, nažalost, toliko pogubila da je svoju Utopiju izgubila dok je desnica „udarnički gradi“. Stigao je „Trumperijalizam“ !
Kada su predraspravni suci Međunarodnog Kaznenog Suda ( International Criminal Court -ICC, Hag ) u XI mjesecu 2024.g. izdali naloge za privođenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog bivšeg ministra obrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina u Gazi američki Kongres je udruženim snagama (243 glasa) republikanaca (198) i demokrata (45) izglasao mjeru sankcioniranja Haškog suda koji se usudio svrstati njihovog izraelskog amiga u „obične smrtnike“ za koje vrijedi međunarodno pravo. I nije se to dogodilo prvi put. Trumpova vlada je još 2020.g. uvela sankcije Haškom sudu koji se usudio istraživati navodne ratne zločine USA u Afganistanu, uključujući mućenje. Naime, američka politika smatra kako ne postoje jedino „izuzetni ljudi“ nego postoje i kompletne „izuzetnje nacije“ (poput njih) za koje ne važi ono što važi za sve ostale (Haški sud također ne priznaju Kina, Rusija, Indija, Izrael, Pakistan, Saudijska Arabija i Turska). Che Bella Compagnia !
Ali i običan narod stvara „svoje izuzetne ljude“ kojima daje „moralno dopuštenje za ubojstvo“ (Julia Friedman/David Hawkes, Quillette, 23,12,2024.). Naime, kada je početkom prosinca 2024.g. na Manhattanu u New Yorku ispred hotela „Hilton“ ubijen Brian Thompson izvršni direktor United-Healthcarea među građanima se počeo „slaviti“ njegov ubojica Luigi Nicholas Mangione (26) jer je „eliminirao krvopiju“ (predstavnika tzv „Nosferatu“, „Vampirskog Kapitalizma“) koji je isisavao život običnih ljudi preko lihvarskog zdravstvenog osiguranja. Baš kao što je Raskoljnikov bio uvjeren da je „s razlogom“ ubio „strašnu staru harpiju“ Aljonu Ivanovnu tako je vjerojatno i Luigi Mangione sebe vidio kao jednog od Raskoljnikovljevih „izuzetnih ljudi“ jer njih na ovome svijetu nikada ne fali.
Tako se na „GoFoundMe“ stranici sugerira da je Mangione „riskirao sve kako bi se suprostavio korporacijama koje uništavaju američke živote“. Dio javnosti ga slavi kao svog „Sveca zaštitnika“ od pohlepnih osiguravajućih društava. U prodaji su se odmah pojavile majice s natpisom „Sv. Luigi“. Prema istraživanjima „Generation Lab“ („Axios“ 09.01.2025) 41% mladih ovaj atentat smatra „prihvatljivim“ a čak 81% anketiranih studenata izjavilo je „da ima donekle ili sasvim negativno mišljenje o žrtvi Thompsonu“. U Americi je čak 85 milijuna ljudi bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. Ubojica je već dobio nadimak „Narodna Pravda“ (što podsjeća na „Narodnu Volju“ - ruski pokret iz 19. stoljeća čiji ih je atentat na cara Aleksandra II 1881.g. etablirao kao prvu modernu terorističku organizaciju). I oni su vjerovali da konvencionalni moralni zakon mora biti odbačen u ime većeg dobra. Korisno se možda ovom prilikom prisjetiti „Demona“, još jednog velikog romana Dostojevskog u kojem se parodira jedan revolucionar koji „zahtjieva više od sto miljuna glava za uspostavljanje zdravog razuma u Europi“. To je napisano puno prije pojave Hitlera.

MUJO KUJE KONJA PO MJESECU

Na ovim „teškim prostorima“ tzv Jugoistoćne Europe (kažu da Balkanski poluotok ionako nikada nije ni postojao) ljudi su oduvijek na Mjesec gledali kao na nešto blisko, kao na izvor mjesečine, naših najtananijih emocija i dubokih osjećaja a ne kao na neko udaljeno, hladno nenebesko tijelo. Lijepo kaže Andrija Števanić: „Sevdah 'Mujo kuje konja po mjesecu' pjeva se već 300 godina i to „nitko neće prevazići“ jer „sevdalinka je kao slamka za utopljenika“. Može li išta od toga razumijeti Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, nebeski kauboj, predstavnik „lunarnog kapitalizma“, vlasnik Tesla Inc, SpaceX, platforme X (bivši Twitter), SolarCity-ja....itd ? Teško ! A tek da čuje Safeta Isovića kako pjeva: „Ja ne gledam Sunca nit' Mjeseca/ nit' moj đogo mraka nit' oblaka/ već me nosi dragoj pod pendžere“ - bi li shvatio što je „ljudska duša“ kada voli i kada boli ? Ma nema šanse !
Za razliku od „libidalne ekonomije“ (Jean-Francois Lyotard) kojom libido teče poput oblika energije, kroz strukturu nagona (želja) i „libidinalnog inženjeringa postkapitalizma“ (Mark Fisher), Aurélien Berlan („filozof-vrtlar“) smatra kako je „prva potreba (čovjeka) ne protratiti život nastojeći zadovoljiti neograničene želje“. Po njemu takva moderna koncepcija slobode „vodi ravno u katastrofu“ („Terre et liberté. La quete d'autonomie contre le fantasme de déliverace“ 2021). Sloboda se danas povezuje s idejom oslobađanja od „potreba“ svakodnevnog života što podrazumijeva poimanje slobode kao „oslobođenja od materijalnih zadataka“ dok nam je istovremeno „potrebno pet planeta“ kako bi smo održali svoj način života. Takva „sloboda“ moguća je jedino u političkom režimu u kojem postoji „dobrovoljno ropstvo“ većine (Orwell,1984). „Napuštanje Zemlje“ najnoviji je avatar ove fantazije „oslobođenja“. Ta nas ideja navodi na želju da se oslobodimo našeg zemaljskog stanja. Ali ni to nije neka velika novost kako se čini na prvi pogled. Tako je „Ruski Kozmizam“ (intelektualni poket kraja 19. st. kojeg utemeljuje Nikolaj Fjodorov) htio ovjekovječiti čovjećanstvo i istražiti glemo prostranstvo svemira. Konačni cilj mu je bio potstići besmrtnost za sve kao i „uskrsnuti svaku dušu koja je ikada živjela.“ Čovjećanstvo će kolonizirati Kozmos, osiguravajući mu vječno postojanje („Ruski kozmizam“, MIT Press, 2008 – „Lenjin je hodao po mjesecu“, Michael Eltchanin). Iako Fjodorov nije imao nikakve veze s boljševizmom dio intelektualaca i revolucionarnih vođa Ruske revolucije iz 1917.g. prigrlio je kozmizam kao temelj stvaranja „homo sovieticusa“, nove „sovjetske osobe“ koja bi bila sposobna „prkositi smrti i pobjeći od zemaljske gravitacije“. S još većim žarom kozmizam danas prihvaća „ekipa iz Silicijeks doline“ na čelu s „vražjim izaslanikom“ Elonom Muskom. Tko je uopće posumnjao u to da se Amerika, kad-tad, neće sovjetizirati ?!

Oznake: palma, val, Sunce

- 10:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.05.2022., utorak

HOMO DUPLEX U DRŽAVI LASTEX

Tragedija suvremenog čovjeka je u tome što su mu još od vremena francuske revolucije 1789.g. u teoriji (u zakonima) zagarantirani SLOBODA i JEDNAKOST (“Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima” - član 1. “Deklaracije prava čovjeka i građanina” ) a s druge strane - u stvarnom životu ta mu se ista sloboda i jednakost svakodnevno brutalno negiraju. Ta dramatična razlika, diskrepancija, između teorije i prakse života prosječnog čovjeka u Hrvatskoj je poprimila kolosalne razmjera. Ima li makar i najmanje nade da se tu uskoro nešto počme mijenjati? “Malo morgen brale!”, rekli bi u Splitu.
Nesretno prkljanje hrvatskog premijera i vladajućih s ustaškim pozdravom “Za dom spremni” poprimilo je gotovo epske razmjere. Naravno sve to u Hrvatskoj posebno eskalira svakog 10. travnja, na dan kada je 1941.g. bivši austrougarski i jugoslavenski oficir Slavko Kvaternik preko zagrebačke “krugovalne postaje” proglasio tzv “Nezavisnu Državu Hrvatsku”. E, baš na taj datum u najantifašističkijem europskom gradu Splitu ( čije je gotovo kompletno stanovništvo direktno sudjelovalo ili je bilo vezano za antifašističku borbu, najvećem slobodnom teritoriju u okupiranoj Europi 1943.g.) grupica HOS-ovih “devetobojnaša” na čelu s notornim “vitezom ” Skejom urla ustaški fašistički pozdrav ( koji je pandam njemačkom “Sieg Heil”) tvrdeći kako na taj način iskazuju svoje domoljublje iako su upravo ustaše izdajnički otrgnuli grad Split od njegove matice zemlje Hrvatske i poklonile ga okupatorskoj Italiji . Može li uopće postojati nešto gore od toga?
I kako onda shvatiti da hrvatska vlada šalje svog predstavnika na ovaj ustašofilski politički dernek ? Naime, HOS-ova IX bojna, koja inače nosi ime jednog ustaškog ratnog zločinca, čak i nije formirana 10.travnja - tako da je najobičnija laž kako se tu radi o obilježavanju dana njenog osnivanja i iskazivanju pijeteta njenim poginulim pripadnicima . Ne, kao što to HOS-ovac Ante Prkačin iskreno kaže, tu se slavio kao i uvijek do sada - dan osnivanja izdajničke fašističke tvorevine koja je sama sebi tepala da je “nezavisna”…. da je “država” i da je tobože “Hrvatska”- iako je u zbilji bila sve suprotno od toga.
Split, uostalom, niti nije bio dio te kvislinške tvorevine jer su moj rodni grad ustaše poklonile Italiji kao cjenu koju su morali platiti da bi uopće uspostavili svoju slugansku “vlast” u ostacima ostataka Hrvatske. A kako tek razumjeti da izvjestan umirovljeni pukovnik Roso, čudnovati vladin izaslanik - tom prigodom izvali kako današnja Hrvatska ne bi niti postojala “da nije bilo 10. travnja 1941.g.” ?! To se čak nisu usudili kazati ni najekstremniji među organizatorima tog happening.
I kakve veze ima moj Split i apsurdno ustašovanje u njemu ? Nikakve ! U njemu se od 40 000 tadašnjih stanovnika jedva moglo naći 50 ustaša koji su se, inače, svakodnevno veselo družili s isto toliko četnika. Kakve veze s tim ima činjenica da je tek njemačka SS divizija Princ Eugen na krvav način, pokoljem, ubijajući po Splitu i njegovoj okolici prave hrvatske domoljube, civile i partizane, nakon kapitulacije Italije pokušala u Splitu instalirati ustašku vlast ? Kakve veze s tim ima istina kako je Edo Bulat, bivši prokarađorđevski jugonacionalist i tajnik splitske “Organizacije jugoslavenskih nacionalidsta” (ORJUNA) a sada Pavelićev ustaški “povjerenik” za Split panično slao depeše u zagrebački ustaški “Glavni stan” kako u Splitu jednostavno “nije moguće” uspostaviti ustašku organizaciju jer je većina građana Splita orjentirana kontra ustaša ? Kakve veze sve to ima s činjenicom da je postojanje shizofrenog “Homo Duplexa” ( ili “dvostrukog građanina” - onog apstraktnog koji “postoji” jedino u zakonima i onog stvarnog koji zbiljski postoji u konkretnom životu) postala neupitna konstanta i traumatska praksa življenja u današnjoj Hrvatskoj ?
E pa ima, itekako ima - iako to niti premijer Plenković, niti ministar Medved koji je poslao u Split svog brbljivog izaslanika Rosu - a još manje predsjednik Skupštine županije splitsko-dalmatinske, teolog Mate Šimundić (koji ne propušta slične zgode da prozbori koju toplu riječ o poviku “Za dom spremni”), a brkomrkog Skeju da i ne spominjemo - zasigurno teško da mogu shvatiti.
U zemlji čija se vladajuća politička elita počme busati “u svoja hrvatska antifašistička prsa” čim prekorači prag državne granice i ugazi nogom u bilo koju civiliziranu demokratsku državu svijeta a koja doma ustrajno tolerira ne samo ovakve ustašofilske derneke nego “ne trepče okom” zbog postojanja ulica koje se nazivaju po imenima ustaških ratnih zličinaca ( poput Mile Budaka ) onda i nije čudno što je tobože “zabranjeni” domaći fašistički uzvik “Za dom spremni” postao dio svakodnevnog političko-estradnog folkloreai grafitomanije u Hrvatskoj.
Premijer Andrej Plenković 21.04. o.g.- dan uoči obilježavanja spomena na žrtva ustaškog terora u Jasenovcu, na pitanja o toleriranju ovakve apsurdne prakse odgovara: “Taj poklič je već sada suprotan našim zakonima !” Dakle, zabranjen je ali ipak svakodnevno postoji. Čak je i Ustavni sud više puta jasno kazao da je taj uzvik protuzakonit. Pa što onda ? Zabranjen je ali Plenkovićeva vlada šalje svog izaslanika baš tamo gdje će se aralukati “ZDS”. Kako je to moguće ? Znači li to onda da u Hrvata de facto ne postoji država jer se njeni zakoni bez problema krše a da ona i dalje mirno spava. Ne ! Bar tako tvrdi naš premijer. Jer, to što u svakodnevnom životu uzvik “Za dom spremni” bezbrižno živi s nama po njemu nije problem političke vlasti nego je to problem sudova, odnosno vrhovnog suda i Državnog odvjetništva RH. Tako, po Plenkoviću, očito svi mi skupa s njim, s Ustavni sudom i vladom živimo u jednoj, konkretnoj - a naše pravosuđe u nekoj drugoj, apstraktnoj (zajednici) državi. Gdje nas konkretno ima tu pravde očito nema a gdje pravde ima tu nas nema ! A preambula hrvatskog Ustava koja se poziva na antifašizam kao jedan od temelja suvremene hrvatske države tako ostaje “na vrbi svirala” koja samo onda zasviri ukoliko hrvatska vlast u neku demokratsku zemlju svijeta zaviri. Može li tužnije od toga ? Može li jadnije ?
Doduše, ima nemalo i takvih poput saborskog zastupnika Nina Raspudića, koji tvrde da se preambula hrvatskog Ustava krivo interpretira jer u njoj u stvari nema nikakvog antifašizma. Po njemu tamo se spominje jedino ZAVNOH (“Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” koje je od 1943.g. najviše političko tijelo NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA ) ali, gle čuda, ne i antifašizam. Zbilja nije lako proniknuti u nedokučive dubine ove “Nino-logike” ali sve je to sastavni dio aktualnog hrvatskog političkog labirinta i surealnog načina života općenito u kojemu se običnom čovjeku nije lako snaći. Vjerojatno bi i sam Tristan Tzara bio totalno izgubljen da nekako može svratiti do nas ! Zato nije neozbiljno hrvatsku političku zbilju pokušati objasniti kategorijama i alatima posuđenim iz “teorije umjetnosti” pošto se na jedan čudan način njena bit sve više i više podudara s teorijom dadaizma, suralizma i nadrealizma - nego realizma. Pa tako npr. ima sve više onih koji recimo tvrde kako pojava slikovitog “pukovnika Skeje” na urnebesnoj pozornici hrvatske političke i ine zbilje uopće nije političko nego eminentno estetsko pitanje . Tko će ga znati ? Očito smo u mračne vode duboko zagazili.
Jurgen Habermas, jedan od najvećih živih filozofa i intelektualaca, smatra da je memorija na Hlokaust mora biti jedan od stupova Povijesne Savjesti suvremene Njemačke. To ne znači biti zarobljen “u prošlosti koja ne prolazi” ( kako bi rekao Ernst Nolte ) nego je preduvjet kretanja u budućnost. Zašto je hrvatski temeljni problem danas ova licemjerna farsa (kao to precizno detektira Ivo Josipović) vezana za problem slobodnog uzvikivanja fašističkog slogan “ZDS” (“zabranjeno u teoriji” - “dozvoljeno u praksi”) ? Zato jer ova farsa ukazuje na jedan dublji problem koji se ne manifestira samo u činjenici kako u Hrvatskoj živi “Homo Duplex” nego u činjenici da je njegovo postojanje rezultat tvorevine koju možemo nazvati nazvati “Država Lastex” . Riječ je o svojevrsnoj “antidržavi” u kojoj je sve moguće usprkos postojećim zakonima, jasnim stavonima Ustavnog suda pa i farsičnim izjavama hrvatskog premijera.
Hrvatska će slijedeće godine predsjedati Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust (IHRA). Već niz godina dr Ognjen Kraus i koordinacija Židovskih općina Hrvatse odbijaju obilježiti stradanje Židova u Jasenovcu zajedno s predstavnicima hrvatske vlasti. Tako je bilo i ove godine. To je jasan znak što oni ( ustaše su pobile 80% židovske zajednice u Hrvatskoj za vrijeme NDH ) misle o “licemjernoj farsi” hrvatske vlasti u odnosu na toleriranje različitih oblika ustašofilije u svakodnevnom životu. Njima očito nije dovoljno to što Andrej Plenković pokušava objasniti neobjašnjivo, odnosno riječi izaslanika njegove vlade 10.04. u Splitu - “argumentima” kako je Roso “neiskusan” (iako ima više od 70 g) dodajući kao nekakvu nadrealnu vrstu opravdanja da “je bio ranjen u domovnskom ratu” ?! Kakve to veze ima s veličanjem NDH zna samo Plenković? Što li će se tek dešavati na obilježavanju Bleiburga koje se premješta u Hrvatsku nakon protjerivanja iz Austrije ? Naime, do sada je to okupljanje prema predsjedniku Antifašističke lige Zoranu Pusiću, “bilo najveće okupljanje neofašista u Europi” (TV N1, 22.04.) a prema prof dr Ivi Goldsteinu obična “ustašijada…..apoteoza ustašama a ne žrtvama” ?! Kako će izgledati hrvatsko predsjedanje Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust ako Biskupska konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine nastavi moliti samo za žrtve Bleiburga ali ne i za žrtve Jasenovca i žrtve 50 ostalih ustaških koncentracjskih logora koji su pstojali u NDH !?
Tako danas u Hrvatskoj dolazi do teškog sraza između “private sfere” koja određuje individualno poašanje pojedinca i “javne sfere” - odnosno politike i države koji bi trebali biti utemeljeni na “općem interesu”. Naravno, opći interes je apstraktan a pojedinac je konkretan. Između tog konkretnog čovjeka i sfere tobožnjeg općeg interesa postoji dramatičan rascjep, diskrepancija. Zato je kod nas moguće da u zakonima piše jedno a da u konkretnoj zbilji živimo nešto sasvim drugo I da se, što je najgore, na to navikavamo kao na nešto sasvim normalno. To što “nenormalo” postaje “normalno” najveća je naša tragedija i izvor kolektivne frustracije, društvene shizofrenije i surealne dimenzije kompletne zajednice.
Kada je Igor Mandić u studenom 2017.g. na hrvatskoj državnoj televiziji izgovorio kako je “domoljublje posljednje utočište hulja” on je samo parafrazirao riječi velikog Samuela Johnsona izgovorene još u 18. stoljeću ali su te Mandićeve riječi izazvale zgražanje mnogih koji nisu razumijeli koliko se antipatriotskog, pljačkaškog, barbarsko-lopovskog, vampirskog ponašanja onih koji su isisali najhranjivije sokove iz hrvatskog društva ( koji su se nakesali dok su drugi krvarili ) skrilo iza te izlizane fraze o “domoljublju”. Ali zato 22.04. o.g., dakle na dan obilježavanja proboja iz logora Jasenovac i sječanja na žrtve ustaškog terora, javni, Hrvatski radio ( 1. Program ) u svoju emisiju Poligraf zove u goste Zlatka Hasanbegovića, čovjeka koji tvrdi da je “najtužniji dan” u povijesti Hrvatske dan kada su partizani pobijedili 1945. godine. Koju parcjalnu političku interesnu grupu predstavlja takva “javna” informativna kuća koju plačaju svi građani Hrvatske ? Koliko se tu radi o sukobu sfere općeg, javnog i privatnog interesa, sukobu (apstraktno) proklamiranih i stvarno protežiranih vrijednosti ?
Ali u “Lakstex Državi” u kojoj živi otužni “Homo Duplex” (konkretni čovjek sa svojom konkretnom sudbinom u kojoj on živi svoju “intrahistoriu”, kako bi to rekao Unamuno - i apstraktni čovjek u “metafizičkoj”, onostranoj sferi zakona ) apsolutno sve je postalo moguće ili ništa više nije nemoguće jer sve su osnovne vrijednosti poremećene, išćašene i inverzne. Kaos je sveopći postao naš usud. Nekada smo se makar pokušavali uzdati u “zdravu pamet” običnog čovjeka ali ona mu je silom iz mozga iščupana nužnošću borbe za svakodnevno preživljavanje u uvjetima vladavine bezakonja i razarajuće nesigurnosti. Zatim smo nade polagali u znanost i našu “znanstvenu pamet” ali novohrvatski politički doktori znanosti pišu doktorate koji spadaju u komičnu, zabavnu, CRO-SF antliteraturu a ne znanost. Nekima je to zabavno. Ali tamo gdje znanost postane komedja sudibina je tragedija. Moj grad Split je i po takvim “doktorima iz kombija” postao slavan ali, dakako, i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku a specijalno njegov Ekonomski fakultet čiji “doktori” pišu nenadmašne rečenice poput one dadaističke: “Teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti…” ( ta je rečenica danas splitski hit-grafit ) ili javno na TV brkaju Sokrata i Descartesa ( što dr. Kristijan Krkač naziva “tamburaškom filozofijom” ). Što bi se reklo:” Kad je bal nek je bal” ! Ali teško onom narodu kojem političko i svako drugo tamburanje preostaje kao jedino izgledno ufanje.

Oznake: pijesak, val

- 15:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.