Marin Jurjević o svemu

20.04.2021., utorak

MIGUEL ENRÍQUEZ ESPINOSA

Dva su liječnika na sudbonosan način obilježila povijest Čilea i suvremene čileanske ljevice. Jedan od njih je bio dr Salvador Allende a drugi je bio manje poznati ali ne i manje važan dr Miguel Enríquez Espinoza. I Allende i Enríquez bili su vođe čileanske ljevice ali njenih različitih političkih krila i koncepcija. Allende je bio najpoznatiji predstavnik Socijalističke Partije Čilea ( Partido Socialista de Chile ), karizmatični simbol i predstavnik struje koja je zagovarala parlamentarni načini dolaska ljevice na vlast. On je postao prvi demokratski izabrani socijalistički predsjednik na latinskoameričkom kontinentu. Bio je predsjednik Čileanske Republike ( i čelnik lijeve koalicione vlade Narodnog Jedinstva - Unidad Popular ) između 3. 11. 1970.g. do 11. 09. 1973.g. kada (inače tradicionalno apolitična čileanska vojska) pod direktnim sponzorstvom i dirigentskom palicom Bijele Kuće i američkog predsjednika Nixona, izvršava vojno-fašistički puč kojeg predvodi general Augusto Pinochet. Tako je silom srušena Allendeova demokratski izabrana vlada. Nakon vojnog udara uslijedio je teror.
S druge strane, dr Miguel Enríquez je bio Generalni Sekretar Pokreta Revolucionarne Ljevice - MIR ( Movimiento de Izquierda Revolucionaria ), jedne od najradikalnijih ali zasigurno i najutjecajnijnijih opcija čileanske lijevice. I jedan i drugi postati će žrtve Pinochetove diktature ali i najpoznatiji simboli borbe protiv takve čileanske stvarnosti koja je bila određena dokidanjem demokracije i nasilnog instaliranja kombinacije krvave političke diktature i liberalnog ekonomskog koncepta po receptima Freedmanove “Chicago school of Economics”. Upravo će Enríquez postati trajna inspiracija mladima a posebno studentima u suprostavljanju takvom konceptu društva. Sve je to na spektakularan način kulminiralo lani kada je došlo do izlijevanja masovnog nezadovlsjtva građana na ulicama najvećih čileanskoh gradova što je dovelo do radikalnih promjena čileanske društvene zbilje i ustrojstva zajednice.
Ovih se dana navršilo 77 godina od rođenja dr Miguela Enríqueza. Taj liječnik, političar, revolucionar i osnivač MIR-a rođen je 27. ožujka 1944. godine u Talcahuanu, gradu na jugu Čilea. Bio je sin liječnika Edgarda Enríqueza, budućeg rektora Universidad de Concepción i ministra obrazovanja u Allendeovoj vladi. Još za svojih srednješkolskih dana u Concepciónu sprijateljio se i napravio svoje prve političke korake s budućim osnivačima MIR-a Lucianom Cruzom, Marcelom Ferradaom i Bautistom van Schouwenom. Medicinski fakultet upisao je 1961. godine na kojem diplomira s “summa cum laude”. U to vrijeme se priključuje “Federación Juvenil Socialista” ( Federaciji Socijalističke Mladeži ) ali se nakon dvije godine , tragajući za radikalnijim političkim opcijama, sve više udaljava od Socjalističke Partije (PS). Zajedno sa svojim prijateljima pridružuje se Marksističkoj Revoluconarnoj Avangardi (“La Vanguardia Revolucionaria Marxista”). Ta organizacija je u stvari bila konglomerat različitih lijevih struja u rasponu od “Trockističke Sveučilišne Mladeži” pa sve do “promaoista” i “guevarista”.
Sve ove revolucionarne struje povezivalo je to to što su dovodile u pitanje svrhovitost daljnjeg insituconalnog djelovanja čileanske ljevice koju su tradicioalno predstavljale “Socijalistička Partija” (PS) i “Komunistička Partija” (PC). Radilo se o vrlo šarolikoj grupi mladih ljudi koji su dolazli iz različitih slojeva čileanskog društva ali koje je povezivala zajednička spremnost da se pređe s teorije na konkretnu, neposrednu političku akciju. Bez obzira na svoje različio podrijetlo svi su oni bili spremni da raskinu s tradicionalnim parlamentarnom, tradicionalnom ljevicom i birokratiziranim sindikalnim sektorom. Na tim se temeljima 15. kolovoza 1965. godine osniva “Pokret Revolucionarne Ljevice “ ( MIR ). Taj se pokret zasnivao na tzv “kreativnom”, “bujnom” marksizmu-lenjinizmu obogačenom iskustvima “uspješnih revolucija” poput vjetnamske i kubanske. Zagovaraju radikalan raskid sa “svim bivšim”. Bezgranično vjeruju u izvornu “moć naroda” i njegovu sposobnost da mijenja društvo mimo “svijeta institucija” pošto one, po njima, samo perpetuiraju stanje “puzajućih društvenih promjena”. Umjesto puzanja oni zagovaraju galop ! U svojoj dvadesetitrećoj godini Mguel Enríquez postaje Generalni Sekretar MIR-a. Na 3. Kongresu MIR-a 1967.g. iznosi tezu o nužnosti transformiranja pokreta u čvrsto organiziranu “revolucionarnu partiju novog tipa”. Odlučno djelovanje MIR-a ostavlja jak dojam na mlade pa se posebno šire među studentiima, radnicima ali i u ruralnim sredinama. Zagovaraju radikalnu, beskompromisnu socijalističku revoluciju koja će odlučno raskinuti s postojećim stanjem. Zboog toga će vrlo brzo dobiti i svog žestokog neprijatelja u demokršćanskoj vladi Eduarda Freia ( 1960 - 1970 ). Za njih “narodna moć” nije samo sredstvo putem kojeg će izvršiti preokret nego je ona ujedno i vrhovni cilj revolucije. Enríquez i njegovi prijatelji su žestoki internacionalisti ali su istovremeno po svom temeljnom uvjerenju “latinoamerikaci” koji stalno ističu Cheovu tezu kako svaki revolucinar mora najprije izvršiti “svoju vlastitu revoluciju” što za njih znači da u njihovom fokusu prije svega mora biti čileanska revolucija koja će imati jak “latino naglasak”.
Nakon pobjede Allendea i formiranja koalicione vlade “Narodnog Jedinstva” (Unidad Popular) 1970.g. “Pokret Revolucionarne Ljevice” (MIR), uz svu svoju kritičnost, daje punu podršku tek formiranojj lijevoj vladi zadržavajući svoj značajan utjecaj na one slojeve koji u sebi akumuliraju snažnu društvenu i revolucionarnu snagu. Prije svega se to odnosilo na studente ( koji su njihova najsnažnija komponenta ), zatim radnike, seljake kao i na žitelje onih sredina u kojima je postojala najveća koncentracija nezadovoljstva. Orijentiraju se na organiziranje tzv “frontova masa“ (“Frentes de Masas”) preko koji rezvijaju i promiću svoju politiku. Tako nastaju “Pokret Revolucionarnog Stanovništva” (“Movimiento de Pobladores Revolucionaros - MPR”), “Pokret Revolucionarnih Seljaka” (“Movimiento de Campesinos” - MCR”), “Pokret Revolucionarnih Radnika” (“Frente de Trabajadores Revolucionarios” - FTR) a sredinom 1971.g. osnivaju “Cordones Industriales” (“Industrijske Kordone”) koji postaju možda najznačajnija organizacija koja se pojavila u kontekstu djelovanja ljevice u vrijeme vladavine vlade “Narodnog Jedinstva” u Čileu. Enríquez i MIR kao predstavnici “mlade generacije” ljevice a za razliku od “stare generacije” čileanske tradicionalne ljevice - u potpunosti prihvaćaju nasilje i oslanjanje na narodni spontanitet kao metodu djelovanja.
Tako MIR, u trenutku kada u Čileu 1972.g. dolazi do tzv “štrajka gazda” odgovara formiranjem “Komunalnih Komandi” (“Los Comados Comunales”), komunalnog koordiniranja i stvaranjem “komiteta” na terenu kao oblika narode organizaranosti. Cilj im je savez svih ugroženih slojeva (klasa) i direktno sučeljavanje s efektima “štrajka gazda” (“paro patronal”) kojemu je glavni cillj bio paraliziranje kompletnog društva (od transporta pa do distribucije hrane). Zato “Komunalne Komande” preuzimaju na sebe oraniziranje transporta, svih osnovnih dobara a posebno hrane. Za te potrebe osnivaju “Juntas de Abastecimiento y Control de Precios” - JAP (“Vijeća za Opskrbu i Kontrolu Cijena”) što znači da se uvodi “autoadministracija” ili specifičan čileanski oblik samouprave naroda koji sam preuzima opskrbu i kontrolu što se uklapa u širi koncept Allendeovog “čilenskog puta u socjalizam”. Buja narodni spontanitet. Stvaraju se Narodne Skupšine (“Asamblea Popular”), Radničke Koordinacijske Komande (“Comando Coordinador de los Trabajadores”) i drugi oblici samoorganiziranja.
Nasuprot njima organiziraju se različiti sektori desnice predvođeni malim i srednjim poduzetnicima pokušavajući općim “štrajkom gazda” ( posebno paraliziranjem transporta ) izazvati kolaps i dezinegraciju društva koja bi izazvala široko nezadovoljstvo, revolt i rušenje Allendeove vlade. MIR odmah reagira. “Cordones Industriales” preuzimaju na sebe organiziranje eksperimentalnog modela grupiranja različitih poduzeća po teritorijalnom principu. U tim poduzećima radnici preuzimaju kontrolu. Cilj je: nastavak proizvodnje, preskakanje svih posrednika između njih i naroda, pružanje efikasnog otpora frontu sabotaže i organiziranje direktne opskrbe naroda. Oni ne čekaju dnošenje nikakvih vladinih zakona nego stupaju u akciju odmah smatrajući da su birokratizirane instituconalne strukture jedan od glavnih problema društva. Zato se više ne uzdaju u institucije nego u samoorganizaciju baze i u direktnu akciju. “Štrajk gazda” propada nakon mjesec dana a MIR, osnažen ovim uspjehom, kreće u drugu fazu svoje borbe koja je za cilj imala prelazak tvornica u društveno vlasništvo (“Área de Propriedad Social” - APS) a zatim i uvođenje svojevrsnog su-upravljanja (“congestión”) u sferu rada.
Allendeova vlada zagovarala je kreiranje “nove ekonomije” čiji bi temelj bilo društveno vlasništvo (APS) ali u koegzistenciji s “Mješovitim vlasništvom” (“Área de Propriedad Mixta”) kao i privatnim sektorom. Nije za eksproprijaciju poduzeća u strateškom sektoru nego za nacionalizaciju obeštećenjem, otkupninom ili naknadom. Problem vlade “Narodnog jedinstva” je u tome što su se “Cordones Industriales” uspostavili i širili u srednjim i malim poduzetničkim sredinama (čime je obuhvaćena ogromna većina čileanskih radnika) a to nije postojalo u vladinom programu. Dakle, najborbeniji i najdinamičniji sektori radnika i naroda u Čileu grade konceppt “socialismo desde abayo” - “socjalizma odozdo”, stimulirajući i stvarajući pri tom najrazličitije forme “narodne vlasti”. Tradicionalni radnički pokret oličen u “Jedinstvenoj Radničkoj Centrali” (“Central Única de Trabahadores”) se pokazao sterilnim, nesposobnim i nekorespodentnim dramatičnom povijesnom momentu kojeg je u tom trenutku živio Čile. Nasuprot njima stajali su fleksibln oblici samoorganiziranja i novi lijevi pokreti i organizacije koje je karaterizirala mladost i beskompromisnost njenih članova koji se organiziraju kako po teritorijalnim tako i po proizvodnim i po profesionalnim principima.
“Revoluconarni” i “reformistički” dio čileanske ljevice tu su se razišli ali nikada nisu prestali biti na istoj strani u sukobu s desnicom. “Revolucionare” čini konglomerat organizacija od MIR-a pa sve do “Čileanske Kršćanske Ljevice” (“Izquierda Cristiana de Chile”) čiji je slogan “Avanzar sin Transar” (“Naprijed bez kopromisa”) a u jezgri “reformista” su socijalisti i komunisti čija je parola “Consolidar para Avanzar” (“Konslidirani Naprijed”) a koji se zalažu za etapno ostvarivanje revolucije. Usprkos svemu svi oni kao i “cordonesi” nikada nisu prestali podržavati Allendeovu vladu.
Par dana prije nego što je čileanska vojska na čelu s Pinochetom izvršila državni udar “cordonesi” šalju Salvadoru Allendeu “Otvoreno pismo” u kojem mu kažu: “Upozoravamo te druže (…) da češ biti odgovoran za uvođenje zemlje, ne u građanski rat jer je on već u punom zamahu, nego u planirani hladnokrvni masakr nad najsvjesnijom i najorganiziranijom latinskoameričkom radničkom klasom.” Kada 11.09.1973.g. dolazi do profašističkog državnog udara Miguel Enríquez nudi Allendeu da ga njegovi borci izvedu iz predsjedničke palače Moncade “na sigurno” ali Allende je već odlučio da se žrtvuje pa Enríquezu samo šalje kratku poruku; “Sada je red na tebe Miguel !” Ostalo je poznato. Dolazi do strašnog, krvavog obračuna desnice s čileanskom ljevicom i mnogi njeni pripadnici su ubijeni ili odlaze u egzil. Enríquez šalje poruku svojim članovima: “El MIR no se asila” (“Za MIR nema bijega”) jer za njega je odlazak u egzil značio dezertiranje a “Strah od represije ne može to opravdati. Povjesno dezerterstvo bilo bi osuđeno zauvijek”, zaključuje on.
Miguel Enríquez ubijen je nakon godinu dana, 5. listopada 1974.g. s deset metaka i oružjem u rukama nakon dvosatnog otpora kojeg je pružao zajedno sa svojim drugovima braneći se u kući u kvartu San Miguel, Calle Santa Fe 725 u južnom dijelu Santiago de Chilea nakon akcije Pinochetove tajne policije DINA (“Dirección de Inteligencia Nacional”). Njegovo skrovište i kompletnu mrežu MIR-a izdala je, nakon brutalnog mučenja, čelnica MIR-a u Concepciónu Marcie Merina (“Flaca Alejandra”) .
U istoj akciji tajne policije u kojoj je ubijen Genarlni Sekretar MIR-a teško je ranjena i uhapšena Carmen Castillo koja je u tom trenutku bila u 8. mjesecu trudnoće s Enríquezom. Nakon mučenja u zatvoru dijete dmah nakon poroda umire a Carmen, inače poznata književnica i sineastkinja, uspijeva dobiti azil u Francuskoj. Ona se 1994.g. vratila u Čile gdje snima mitski dokumentarni film o fenomenu izdaje u kojem “krtica” Marcie Merina javno moli oprost i priča svu tragediju koju je i ona, na svoj način, proživjela ali i epsku veličinu jedne generacije čileanske mladosti koja je na sudbonosan način odredila budućnost svoje zemlje koju Čile baš ovih dana proživljava na ulicama svojih najvećih gradova. Film se zove “La Flaca Alejandra” (“Vitka Alejandra”).

Oznake: palma, Sunce

- 10:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.06.2020., utorak

VJEČNI LORCA

Još od 1976. godine svakog se 5. lipnja u Fuente Vaquerosu u Granadi obilježava dan rođenja Federica Garcíe Lorce. Tog se dana održava višednevna manifestacija posvećena ovom kultnom španjolskom pjesniku pod nazivom “5 a las 5” ( “5 u 5” ). Obično se u period od 5. do 8. lipnja u “Museo de Casa Natal” ( “Muzej Rodna Kuća” ) nalazi španjolska kulturna elita evocirajući na razne načine ( konferencije, kazališne predstave, glazbene večeri, književne večeri… ) uspomenu na Lorcu. Prvi put se ove godine, zbog pandemije Covida 19, ta manifestacija nije održala na uobičajeni način. Tako je “korona kriza” potvrdila da ona utječe na apsolutno sve aspekte života i da nakon nje više ništa neće biti isto. Naime, zbog sanitarno-zdravstvenih razloga obilježavanje Lorcinog rođendana prebacilo se na društvene mreže. Učestvovanje ljudi iz svijeta kulture ovaj put odvijalo se putem video projekcija i poprimilo je virtalni oblik.
To je prvi put od 1967.g. da se ova manifestacija nije održala u Lorcinom rodnom Fuente Vaquerosu a osim toga ove godine nije se uručila tradicionalna nagrada “Pozo de Plata” (“Srebrni Bunar”) koja se od 1968.g. redovito dodjeljuje onim kulturnim radnicima, umjetnicima itd koji su najviše doprinjeli promoviranju Lorcinog djela u prošloj godini. Manifestaciju inače organizira “El Patronato Cultural Federico García Lorca” kao predstavnik Granade i gradsko vijeće Fuente Vaquerosa. Ove se godine na društvenim mrežama prikazuje video kreacija uz asistenciju profesorice dr Mar Garrido sa Sveučilišta u Granadi i Luisa Garcíe Monteroa, direktora “Instituto Cervantes” i prošlogodišnjeg laureata, dobitnika “Srebrnog Bunara”. Prikazan je i specjalni program “Pandemia y Poesía en Granada” o velikoj pandemiji gripe koja je 1918.g. harala Europom i načinu na koji je ona utjecala na Lorcu ali i o aktualnoj pandemiji Covida 19 i reflektiranju svih promjena koje je ona izazvala na današnji život pjesnika u Granadi. Tu su i mnogi drugi zanimljivi prilozi uz sudjelovanje mnogih poznatih ljudi iz svijeta kulture.
TAJFUN I ANĐEO
Lorcu su uspoređivali s anđelom a on je sam sebe uspoređivao s vodom. U jednom svom pismu je napisao: “Moje srce je malo čiste vode”. Inače, nije on nikako bio “mirna voda”. Njegov prijatelj, seviljanski pjesnik, akademik Vincente Aleixandre je 1957.g. napisao kako je Feredico bio nagao, bučan i “magičan poput đungle” ali se zvučno “smijao poput poljskog potoka” jer nikada nije bio sposoban za “hladni spokoj”. Aleixandrea je uz Lorcu vezivalo dugo prijateljstvo i bio je uvjern kako je Federica nemoguće “definirati”. Zato ga je uspoređivao s “tajfunom” istovremeno tvrdeći kako je bio “nježan poput ( morske ) školjke”, karakterističan po svom “nevinom crnomanjstom osmjehu”. Opisuje ga kao čovjeka koji se smijao “poput bijesnog stable, plamteći od želja bića stvorenog da bude Slobodan”. Kada pjesnik piše o pjesniku onda je to posebna priča a naročito onda kada je riječ o prijeteljima. Aleixandre smatra kako je “cijeli Federico bio inspiracija”. Sam po sebi. On je bio “trijumf sloode” i čovjek u kojem su se tjelesno i duhovno spajali u jedno. Bio je “fascinantan” baš zato jer je bio “neodvojiv i nedjeljiv”, jer je predstavljao to neobično jedinstvo svih dimenzija ljudskosti. Nisu mu bile strane ni samoće ni tuge ali još manje veselja. Štoviše bio je “čarobnjak veselja” i “mađioničar uživanja u životu, gospodar sjena koji ih je svojim prisustvom rastjerivao”. A sjetni Federico bio je “plemeniti Lorca tuge”, uvijek razdiran činjenicom da je u sebi istovremeno gnjezdio “usamljenost i strast”. Živio je na svoj način “vrtoglavicu svog trijumfalnog života”. Odgovarajući na pitanje koje sam postavlja: “Što te boli sine ?” Lorca odgovara: “Boli me zemlja, zemlja ljudi, mesa i duša ljudskih , moje i svih ostalih koji sa mnom čine jedinstvo”. Loši trenuci Lorce bili su trenuci kada je bio Poeta, u vrijeme samoće, ali one “velikodušne samoće” - “kada pjesnik osjeća i izražava ono što svi osjećaju” jer je samo njemu dano da to može izraziti. U kasnim noćnim satima znao se “zajedno s drugima vraćati sreći”. Njegov duboki ponor, kao kod svih velikih pjesnika, “nije bio ponor veselja” i oni koji su ga doživljavali kao pticu punu žarkih boja koja veselo leti nebom života “nisu ga dobro poznavali” ali, istovremeno, kako kaže Aleixandre: “Njegovo je srce poput malo njih, bilo strasno i sposobno da ljubi i da pati”. To je bilo srce koje je svakim danom sve više “oplemenjivalo sve oko sebe”. Patio je zbog svoje ljubavi jer je “ljubio ono što površni ljudi nisu ni primječivali”.
FEDERICOVE MUZIČKE MUZE
Pojam muzike dolazi nam iz grčkog preko latinskog u značenju “umijeća muza” i puno je širi od riječi ( pojma ) glazbe koja je u hrvatskom jeziku istoznačna s “umjetnosti izražavanja tonovima, glasovima i šumovima” a čiji je izvor riječ glas. A Federico Garcíu Lorcu zaista jedino možemo razumijeti u pitagorejskom značenju muzike kao veze između materijalnog svijeta i svijeta ideja. Pitagora je bio prvi čovjek koji je cjelinu svemira nazvao kozmosom a u kozmosu sve ima svojevrsno odašiljanje zvuka, odnosno vibracije. Kozmosom se širi muzika sfera koja je toliko profinjena da je naše uši ne mogu čuti. Ali Lorca ju je sigurno čuo i poput nekog nebeskog tijela - i sam stvarao.
Lorca je u listopadu 1933.g. stigao u Argentinu u Buenos Aires. Dočekala ga je gomila obožavatelja. Već je bio svjetski slavan pa revija “Noticias Gráficas” 14. listopada objavljuje intervju s njim u kojem on novinaru Pablu Suerrou kaže: “Prije svega ja sam muzičar”. Mnogi, koji su ga površno znali, bili su iznenađeni tom izjavom. Ali Lorca u Argentini drži niz javnih tribina na temu muzike na kojima sam svira klavir, govori o značaju muzike, pjeva, recitira svoje pjesme a sve to popraćeno nizom ilustracija s gramofonskih ploča i raznim scenskim nastupima. Izvodi “El cante primitive andaluz”, “Cómo canta una ciudad de noviembre a noviembre”, “Poeta en Nueva York” itd. Lorcina muzička djela prije svega su orijentirana i usredotočena ka obnavljanju tradicionalne narodne španjolske muzike. On je opsjednut potrebom razumijevanja i širenja tradicionalne narodne muzike putem predavanja, simpozija, snimaka, pijanističkih i kazališnih večeri.
Autor studije o odnosu Lorce i muzike, poznati muzikolog Marco Antonio De la Ossa Martínez o “magnetskoj privlačnosti” i “pasiji” s kojom su Lorcu privlačili tradicionalna muzika i kombinacija te muzike, poezije i tetara. Inače, sam Lorca je od malena studirao muziku, učio svirati klavir i već kao adolescent stalno svira klavir i javno nastupa tako da su svi bili uvjereni kako će se on sviranjem klavira baviti profesionalno. Družio se i svirao s najvećim imenima španjolske muzike. Dest godina proučava španjolski regionalni tradicionalni folklore. Sam Federico se volio hvaliti govoreći: “Sigurno postoji vrlo mali broj ljudi koji znaju više pjesama od mene”. Ima projekt sakupljanja i obnavljanja što većeg broja španjolskih narodnih pjesama. “Volio je španjolski folklore kao nitko drugi” zaključuje Ossa Martínez. Lorca u ožujku 1933.g.utemeljuje i počinje izdavati reviju “Blanco y Negro” namjerava snimiti i film o folkloru. Iz tog muzikološkog humusa niknuti će grandiozna figura Federica Garcíe Lorce. Postati će mundijalno slavan što će, na određen način, postati njegovo prokletstvo koje će jednog dana njegove ubojice usmjeriti ka njemu. Možda je zato Borges rekao veliku istinu tvrdeći kako je “slava jedan oblik nerazumijevanja ( i to ) možda najgori”.
LORCA, LOU REED, LEONARD COHEN I SUVREMENI ROCK
Lorca 1931.g. zajedno s hispanoargentinskom umjetnicom Encarnación López poznatijom kao “La Argentinita” snima pet gramofnskih ploča na 78 okretaja s po jednom pjesmom na svakoj strani. Tih pet ploča s deset pjesama pojavljuju se u izdanju poznate kompanije His Master’s Voice. Ploče doživljavaju ogroman uspjeh. Tada je “La Argentinita” vjerojatno bila najpoznatija flamenco plesačica i pjevačica, balerina i koreografkinja. Ona i Lorca već dugo su se poznavali. Tako je jedan od njenih prvih nastupa bio onaj u Lorcinom mjuziklu “El maleficio de la mariposa” iz 1920. godine. Na tim pločama Lorca je svirao klavir a ona je pjevala tradicionalne pjesme i davala ritam s kastanjetama i stepovanjem. Nakon uspostavljanja španjolske Druge Republike zajedno s Lorcom i svojom sestrom Pilar osnova baletnu družinu “Bailes Espańoles de La Argentina”. Naravno, i ona i Lorca su antifašisti koji podržavaju “Frente Popular” i španjolske republikance.
Kada je Lou Reed dozno za postojanje tih snimaka na kojima Lorca svira klavir a “La Argentinita” pjeva otputovao je u Granadu u potrazi za više informacija. Posjetio je Lorcinu rodnu kuću i susreo se s njegovom rodbinom. Zanimala ga je Lorcina suradnja sa slavnim kompozitorom Manuelom de Fallom koji je bio pjesnikov blizak prijatelj kao i suradnja s Menéndezom Pidal i drugim velikanima s kojima je Lorca surađivao i radio na očuvanju najčišćeg tradicionalnog španjolskog načina pjevanja. Lou Reed proučava te tradicionalne španjolske pjesme koje su bile sačuvane upravo zahvaljujući Lorci.
Drugi velikan suvremene glazbene scene, Leonard Cohen pronalazi isnpiraciju u Lorcinoj zbirci pjesama “Poeta en Nueva York” koja je nastala za vrijeme Lorcinog boravka u New Yorku 1929-1930.g. dok je Lorca studirao na Columbia University. Pod jakim utjecajem ove zbirke pjesama Cohen 1988.g. snima svoj album “I’m Your Man” na kojem se nalazi i pjesma “Take This Walz” koja se bazira na Lorcinoj poemi “Pequeńo vals vienés” iz ove zbirke pjesama.
Enrique Morente, jedan od najvećih suvremenih flamenco pjevača, 1994.g. povezuje se s mladom, revolucionarnim španjolskom punk-rock grupom “Lagartija Nick” i sa slavniim gitaristom Tomatitom s idejom da kombinira Cohenovu glazbu s tekstovima baziranim na Lorcinim stihovima iz njegove zbirke “Pjesnik u New Yorku”. Tako se rađa projekt “Omega” koji će defintivno promjeniti španjolsku rock scenu. Organiziraju javne nastupe a pridružuje im se i Morenteova supruga, poznata plesačica Aurora Carbonell, njihova kčerka Solara i sin Kiki. Nastupaju i u Carnegie Hallu a publika ih izvanredno prima. Šokirani zastupnici tradicionalnog španjolskog flamenco čitav projekt “Omega” proglasili bogohulnim. Uspjeh tog projekta bio je golem a kritika objavljeni album proglašava jednim od najrevolucionarnijih španjolskih albuma ikada. Režiser José Sanchez-Montes uz pomoć Antonia Arasa i grupe “Lagartija Nick” 1996.g. snima dokumentarac o ovom najizazovnijem španjolskom rock projektu koji je po mnogima iz temelja promijenio rock svijet. Njihova španjolska i Latinoamerička turneja 2003.g. doživjela je ogroman uspjeh a u projekt se uključila i slavna njujorška alternativna rock grupa “Sonic Youth”. Reklo bi se kako je Lorca i na ovaj način dokazao koliko ima istine u poruci Victora Arrogantea koji se na Lorcin rođendan 6. lipnja ove godine, obratio davno ubijenom pjesniku s riječima: “Federico, pjesnici se rađaju ali nikada ne umiru”. Naravno, pravi pjesnici !
EL CRIMEN FUE EN GRANADA ( ZLOČIN SE ZBIO U GRANADI )
“Ubiše Federica/ kad se svjetlost pomaljala/ Rulja ubojica/ ne usudi se da ga pogleda u lice”
Tako je pjevao veliki don Antonio Machado, za kojeg je Pablo Neruda napisao da je bio “tih, diskretan i ozbiljan kao staro španjolsko staklo” a dijabolički dječak španjolske poezije Juan Ramón Jiménez govorio kako je bio “čovjek pun pepela”. Taj “pepeljasti čovjek” koji neće živ dočekati kraj građanskog rata, uzviknuo je: “Jadna Granada !” jer “tamo se dogodio zločin”, tamo je ubijen Federico ( “umnožitelj ljepote”, “najobljubbljeniji i najdraži” španjolski pjesnik, “najsličniji djetetu divne radosti” ) !
Pablo Neruda, “pjesnik ulice” ( “La calle era mi religion” ) i plave boje ( “za mene je plava boja najljepša od svih boja”….jer je “poput svoda”…jer vodi ”prema radosti i slobodi” ) , pjesnik Svemira koji je osluškivao njegovo treperenje ( “Palpitacion del Universo” ), “kapetan stihova” (“Los versos del capitán”), čovjek koji je “priznao da je živio” ( “Confieso que he vivido” ) napisao je nakon što je opskurna fašistička “Banda Negra” u toploj noći 19. na 20. kolovoza 1936.g. u Visnaru (“…bijelom lijepom selu..desno od puta koji se penje ka Granadi” ) ubila njegovog prijatelja i “pjesnika zelene boje” (“Verde que te quiero verde”) Federica Garcíu Lorcu : “…i u središtvu života biti ću/ uvijek/ zajedno s prjeteljem, nasuprot neprijetelju/ s tvojim imenom na usnama”.
Nekoliko desetljeća nakon ovog srašnog ubojstva Neruda je napisao: “Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da gas pale, ubiju, da ga izujedaju…Neki hvalisavi kavgaddžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi konji su izluđeni galopirali preko beživotnog tijela Petofija. Boreći se protiv rata umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika.”
Uzalud je don Manuel de Falla, jedan od najvećih španjolskih kompozitora i neupitni vjernik i kršćanin pokušavao izbaviti Lorcu iz ruku “crnih”. Jednostavno su mu odgovorili “da se ne igra svojom glavom”. Neruda je tvrdo da je “poezija uvijek čin mira” ali istovremeno “poezija je pobuna” ( protiv nepravde, neljudskosti, neslobode ) pa se zato “pjesnici ne trebaju ljutiti kada ih nazivaju pobunjenicima.” Postoje vremena kada je nužno pobuniti se, kaže Neruda: “Pjesnik koji zna kruh nazvati kruhom a vino vinom opasan je.” Opasan je zato jer u ruci ima Istinu i jer je ne prešućuje.
Opskurnu grupu lokalnih fašista koji su uhvatili i ubili Lorcu predvodio je Ramón Ruiz Alonso, “beznačajni tipografski radnik” koji je prišao ekstremnj desnici, onakav kakve je sam José Antonio Primo de Rivera nazivao “radničkim pripitomljenim psima”. Ruiz Alonso je bio šef CEDA-e ( Španjolska Konfederacija Autonomnih Desnica ) za Granadu koja je bila “ekstremna desnica ekstremne desnice” a čiji omladinski pokret “Juventud de Acción Popular” Hugh Thomas opisuje kao “grozničav i nestrpljiv skup gospodičića koji su se otvoreno hvalili svojim antiparlamentarizmom…” Taj polusvjet, i beznačajni ljudi ili kako bi ih Ivo Andrić nazvao “fakir fukara”, ubili su Federica Garcíu Lorcu čije će djelo postati nadvremensko, univerzalno, vječno. Jedan od ubojica je Lorcinoj majci koja ih je dok su joj sina odvlačili od kuće pitala zašto ga odvode i što mu zamjeraju, odgovorio ovim riječima : “Njegova djela. Učinio je više štete svojim djelima nego drugi oružjem !” Možda je baš zato veliki Rafael Alberti i tvrdio kako je Lorca zbilja u očima tih ubojica koji su dolazili sa samog ruba ljudskosti zaista predstavljao onu “pjesničku gerilu” kojoj se svaki pravi čovjek mora i treba pridržiti uvijek onda kada se mrak fašizma nadvije nad nama.

Oznake: more, palma

- 17:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.10.2019., srijeda

MEKSIČKO DRUŠTVO 60-tih ( ÁVANDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK 2. )

Meksičku rock scenu i područje kontrakulture, naravno, nemoguće je odvojiti od kompletnog socijalno političkog ambijanta Meksika koji je u neku ruku specifičan s obzirom na dugu meksičku rebelističku tradiciju. Čak mnogi smatraju kako je svaki izlazak na ulice mladih, bilo gdje na svijetu, u stvari manifestacije određene doze demokracije “ a la mexicana “. Za vrijeme predsjednika Adolfa Lópeza Mateosa ( 1959-64. ) brutalno se guše štrajkovi željezničara a njegove vođe hapse ( Valantín Campa i Demetrio Vallejo ). Policija brutalno guši pokret profesora pod vodstvom prof Othóna Salazara a bande policijskih žbira i “los mátones-a” ( “nasilnika” ) obračunavaju se s učenicima i profesorima u “La Escuela Normal Superior” i na ulicama četvrti San Cosme u Ciudad de Méxicu. Glavna parola postaje : “Sloboda političkim zatvorenicima”. Studenti izlaze na ulice, marširaju i sve više protestiraju kontra antidemokratske autoritarne politike. Već 1960.g. na najjvećem latinskoameričkom sveučilištu, na “Universidad Nácional Autónoma de México” (UNAM ) u Ciudad de Méxicu izbijaju demonstracije. Demonstracije se izlijevaju na ulice grada i studenti se koncentriraju oko Palacio de Bellas Artes. Režim šalje svoje organizirane razbijače demonstracija koji noževima, bokserima i lancima mlate i rastjeruju studente. Već spomenuti masakr studenata 2. 10. 1968.g. na “Tlatelolcu” biti će najbrutalniji obraćun ( do 500 ubijenih ) na cijelom svijetu sa tzv. “šesdesetiosmašima”. Sve će se to u žestokom obliku ponoviti 70-tih godina kada se studenti opet počinju ubijati na ulicama. To je bio tzv. “El Halconazo” ili “La Matanza del Jueves de Corpus Cristi” 10.06.1971.g. kada je bilo ubijeno 120 studenata što u svom najnovijem autobiografskom filmu “Roma” ( ime četvrti Ciudad de Méxica u kojoj je živio ) prikazuje Alfonso Cuarón.
Tako je izgledao društveni ambijent šesdesetih godina u Meksiku kada krajem jednog dekadentnog konzervativnog desetljeća sve više počinje jačati politička samosvijest do tada marginaliziranih društvenih skupina pa pa se tako polako ozbiljno artikuliraju i politički zahtjevi mladih koji će se, između ostalog, izraziti i preko rock-kulture i uopće unutar kompleksa kompletne meksičke kontrakulturne scene. Meksički teoretičar rocka José Othón Quiroz Trejo piše kako je to bila generacija “faustovskih roditelja” koji, kako on to radikalno kaže, “odbijaju da umru”. To je vrijeme miješanja “baby boom” i “X” generacije. Po njemu su roditelji ove nove generacije buntovnika koji dolaze iz redova mladih “pobjegli” od samih sebe, nisu zadržali niti relizirali svoje ideje, svoje utopije i snove. Previše je dugo trajao taj put tranzicije “prema ničemu”. Na tom njihovom putu je izgubio svoju koherentnost pa sada “sve važi”. Idoli i snovi prošlosti polako nestaju a rađaju se i pojavljuju novi. U jednom tipično “macho društvu” ali i društvu “kulta Majke” i ideala čvrste Familije očevi više nemaju dominantan nego veoma mlaki i svakim danom sve slabiji autoritet i utjecaj na svoju djecu a majčinska posesivnost postaje neodrživ stereotip koji se ruši pred radikalnim zahtjevima mladih latinosa generacije 60-tih za slobodom i osobnom autonomijom. To je vrijeme “nerješivog odnosa” između generacija “očeva i djece”, smatra Trejo. Trajanje “vremena bez razdora” polako, ali neumitno, sve brže i brže prolazi i ističe.
Po njemu upravo je rock, kao ideologija, kao “paradigma” i kao “paradogma” postao kulturni fenomen koji je proistekao iz tih kontradikcija i konfuzija koje je živjelo meksičko društvo u vrijeme naraslih nereda koje proizvodi sam sustav i vrh političke vlasti. Zato se može kazati kako mladi latinoamerikanci 60-tih godina čine dio pokreta jednog novog “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene.
ROCK I MEKSIČKA TRADICIJA
José Othón Quiroz Trejo tvrdi, govoreći o kraju XX stoljeća: “Na rubu kulturne industrje, slomljene slike svijeta spektakla, sirenskih pjesama političkih i kulturnih korporacija, meksički rock još je mlad i pobunjenički.” Nakon desetljeća neoliberalnih režima koji su po potrebi instalirani čak i vojnim pučevima ( Čile 1973.g. ) jasno se vide dosezi poduzetničkog revanša prema lijevim političko-ekonomskim i lijevim kulturološkim modelima. Postoji dugi kontinuitet getoizacije određenih društvenih slojeva. Društvene, teritorijalne i kulturne podjele definiraju se na osnovi moći raspolaganja robama a sve više i više - dionicama ( financijskim kapitalom ). Identiteti pojedinih slojeva društva unutar socijane strukture i hijerarhijske društvene ljestvice definiraju se i konstituiraju na osnovu stratificirane moći potrošnje pojedinca ili sloja s kojim se oni identificiraju.
Šesdesete godine nosile su jaki naboj pobune mladih protiv takve, njima neprihvatljive, zbilje koja je bila usko povezana i s mentalitetom imperijalnih pretenzija moćnih i primjene sile kako bi se ostvario poželjni političko-ekonomski model ukoliko baš ne ide nikako drugačije. Zato je i čikaška ekonomska škola na čelu s vrhovnim ekonomskim magom liberalizma Miltonm Friedmanom ( “Chichago Boys” ) bez ikakvih moralnih predrasuda bila itekako involvirana u vojno-fašistički puč generalisimusa Pinocheta u Čileu 1973.g. koji nakon toga instalira Friedmanov “ekonomski model” da bi sam Friedman nakon toga ( 1976.) od licemjenog, zahvalnog “slobodnog svijeta” zaslužio i dobio Nobelovu nagradu.
Šesdesetih godina, u praskozorje općeg neoliberalnog juriša, američki hippie i yippies ( “Youth International Party” ) pokreti propovijedaju utopije koje će, na žalost, poslije završiti obnovom i jačanjem autoritarizma. Njihove vođe Jerry Rubin i Abbie Hoffman su zajedn s umjetnikom Alainom Ginsbergom predvodili masovne prosvjedne manifestacije ( recimo na Pentagon ) u vremenu “rock pobune” protiv Vijetnamskog rata i rasnih nejednakosti u Americi. Glazba koja okuplja veliki broj nezadovoljnih postaje “sredstvo borbe” jer počinje izražavati snagu mladih. Utopijski zahtjevi o nužnosti uspostave pravedne raspodjele društvenog bogatstva, makar se i zadržali samo na razini utopije, šalju jasnu poruku o postojećoj nepravdi kao temelju suvremene zajednice ali i o nužnosti konkretne borbe protiv postojanja te nepravde. To je ono što će ubrzo alarmirati kontrolore sustava.
Meksiko je geografski, što mnogi zaboravljaju, u stvari sjevernoamerička a ne južnoamerička zemlja ( on je samo svojim vrlo malim dijelom u Sredjoj Americi ). On je, naravno, istovremeno i latinskoamerička zemlja ( kojoj su Sjedinjene Američke Države silom otele njenog 52% njegovog teritorija ). Naravno da je Meksiko zato pupčano vezan za taj dio američkog kontinenta što neće uspjeti promijeniti nikakvi današnji Trumpovi zidovi ma koliko oni veliki i dugi bili. Pokreti mladih Meksika i mladih u Sjedinjenim Državama zato su oduvijek bili jako povezani.
Nije tajna da je Meksiko bio i još uvijek je znatno ekonomski slabiji i demokratski insuficijentniji prostor od svog sjevernog susjeda. Tako 1968.g. meksički roker Tońo de la Villa iz “Locos del Ritmo” pjeva: “Ja nisam pobunjenik bez razloga/ niti sam sumnjivac/ ja samo želim plesati rock’n’roll/ i slobodno govoriti što me je volja”. Slobodan govor bio je veliki zahtjev tog vremena. Meksiko vrije uoči Olimpijade 1968.g. i čim se okupi preko tri studenta režim to smatra “mitingom”. Meksički rokeri na svoj način odražavaju takvu stvarnost pa Vivi Hernandez iz “Crazy Boys-a” pjeva: “Bio jednom jedan momak/ bio je pravi buntovnik/ kada su ga u raciji uhvatili/ viknuo je “Dođavola, što sam napravio…” Meksiko je nezamisliv bez pjesme i tamo je još za vrijeme meksičke revolucije s početka XX stoljeća rođena specijalna forma pjesme (“corrido”) u kojoj se pričaju stvarne priče i događaji iz života junaka, vođa, vojnika, žena itd u revoluciji ali te pjesme pričaju i o bandolerosima kao i imaginarnim likovima iz narodnih legendi. Te pjesme su oduvijek nosile jaku socijalnu i političku poruku. Mladi zato ne slušaju samo rock glazbu nego i pjesme iz perioda neksičkog građanskog rata i revolucije. Isto tako postoji i jaka tradicija protestne glazbe koja je veoma popularna među mladima ( Judith Reyes, Margarita Bauche, Óscar Chávez i drugi ). Nisu ti mladi koji se javljaju u okviru hipiessa ili yuppiesa bili nekakvi militantni komunisti. Velikim dijelom oni dolaze iz socijalnog bazena više srednje klase i upravo oni čine “kičmu” tih pokreta a pridružuju im se djelovi službeničke djece ( koji studiraju uglavnom u javnim obrazovnim ustanovama ) kao i dobar dio radničke i seljačke omladine. Oni su možda bili zadnji izdanci države proistekle iz meksičke revolucije. Zato će meksički pokreti mladih imati svoj poseban kulturološki pečat vezan za tradiciju, jezik, glazbu i tradicionalnu revelucionarnu viziju.
“NOVA - STARA LJEVICA” U MEKSIKU I POKRET MLADIH
Tradicionalni lijevi militanti u Meksiku imaju svoj vlastiti izvor inspiracije. Meksiko je imao dugu revolucionarnu tradiciju ali i tradiciju žestokih sukoba na ljevici. Šesdesetih godina Komunistička Partija Meksika ( PCM - Pardido Comunista Mexicano ) je najjača opoziciona snaga a među mladima su na terenu, na ulici, u društvenoj bazi posebno aktivni pripadnici “Komunističke Omladine Meksika” ( “La Juventud Comunista de México” ). To je i bitna razlika u odnosu na gibanja mladih u Sjedinjenim Američkim Državama. Lijeva izdavačka djelatnost sve više jača. “Editorial Progreso” ne tiska samo klasičnu socjalističku literature nego se tiskaju i djela Sartrea, Franza Fannona, Hermana Hessea, Carlosa Fuentesa, Normana Mailera itd a jedan od najpoznatijih ljevičara i intelektualaca, slavni filmski redatelj Luis Buńuel snima tada niz svojih značajnih filmova, novi crtani stripovi sa snažnim socijalnim porukama sve su prisutniji a počinju s emitiranjem i utjecajne radio stanice koje puštaju rock glazbu i šire “rock-kulturu” kao specifičan oblik subkulture mladih. Za razliku od “zapadnih” hippiesa i yippiesa koji velikim dijelom dolaza iz više srednje klase pripadnici meksičkog undergrounda i alternativnog podzemlja (“inframundo”) dobrim dijelom dolaze i “s ulice” i iz meksičkih rubnih socijalnih slojeva.
Za njih su hippiesi i yippiesi “premeki”. Zato jedan od vođa meksičkih mladih lijevih ortodoksnih militanata Parmenidés Garcia Saldańa za lidere yippiese poput Abbie Hoffmana, Toma Haydena i Jerry Rubija kaže kako oni “nisu radili ništa drugo” osim što su “provodili vrlo smiješnu revoluciju” na koju buržoazija gleda s naklonošću računajući da tako samo “puštaju svoju djecu da se zabavljaju”. Posebno nakon pokolja studenata na “Tlatelolcu” u Ciudad de Méxicu 1968.g. brigadsti ( “momci iz baze”) više vjeruju u obnavljanje stare ljevice nego što se uzdaju u hippies i yippies pacifističke metode djelovanja. Sve se to odražava i na meksičku rock scenu. Ti pokreti mladih u Meksiku su novi ali su istovremeno su, na jedan specifičan način, pokušaj stvaranje jedne specifične kombinacije “nove-stare ljevice” koja će od samog početka, čemu se i nije čuditi, unutar sebe biti heteronomna. Naime, taj lijevi puritanizam i ortodoksija kao i snažna vjera kako je revolucionarna partija ključna da bi se promijenio svijet…odvojit će ih od širokog pokreta mladih nekon krvavih događaja na Tlatelolcu.
ZAPADNI ROKERI I “REVOLUCIJA”
Engleski i američki rokeri misle na drugi koncept “revolucije” od onog kojeg podrazumijevaju mladi “trećeg svijeta” pa tako i Meksika. Za njih revolucija nije nešto što bi se svodilo na radikalnu promjenu “objektivne stvarnosti” čemu, recimo, teže lijevi meksički militanti. Njihov koncept “revolucije” duboko je određen subjektivnim ( unutarnjim ) aspektom promjene (vlastitog “duha”). Rock-simbol takvog koncepta “revolucije” sublimiran je u pjesmi kultnih Beatlesa “Revolution” u kojoj oni jasno poručuju: “Kažeš da želiš revoluciju/…/svi želimo promijeniti svjet/ako izađeš noseći slike predsjednika Maoa/…/nećeš napraviti ništa/…/bolje ti je da oslobodiš svoj um “. Bob Dylan 1966.g. u “Blow their minds” govori o “novom stanju duha” koje propovjeda brazilski utjecajni autor ( prvi latino autor knjige o Maou ), teoretičar rock i jazz kulture Roberto Muggiati. Odlasci u prirodu, duga kosa, “širenje uma” itd. na simboličan način manifestiraju razliku između revolucije starog tipa koju predvode klasični socijalni pokreti i stranke ( zasnovani na staroj revoluconarnoj paradigm ) i, s druge strane, “revolucije duha”, mentalne revolucije, trenutne revolucije koja se dešava “odmah”. Takav model revolucije iz šesdesetih godina na Zapadu gleda dalje od “pukog preuzimanja vlasti”. Njezini ciljevi transcendiraju zahtjeve “starih revolucija” poput podruštvljenja sredstava za proizvodnju i slično.
Jerry Rubi pokušava na ovaj način sintetizirati yippie ideje: “Kombiniramo politiku nove ljevice sa psihodeličnim stilom života. Naš način života, naša vlastita egzistencija, to je revolucija”. “Rolling stonesi” su bili jedan od glavnih simbola pobune mladih izraženog ne samo kroz glazbu nego i konkretni angažman ( sudjelovanje Micka Jaggera u demonstracijama ). Oni snimaju pjesmu “Street Fightin Man” koja postaje simbol tog vremena. Pjevaju o zvuku nogu ljudi koji marširaju ulicama, o ljetu “koje je ovdje” i o tome kako je “trenutak za borbu na ulicama” ali onda dodaju bit koncepta njihove “revolucije” u razvijenim zemljama Zapada poput Engleske: “ali što može uraditi jedan momak/ osim da pjeva u rock and roll grupi/ jer u uspavanom gradu poput Londona/ nema mjesta za uličnog borca”. Grupu “Who” neki autori smatraju možda najradikalnijim kritičarima tradicionalnih koncepta revolucije. Oni se razlikuju od ostalih rokera jer predstavljaju mlade engleske “modse” koji imaju svoju zasebnu subkulturu a ponekad se i sukobljavaju s “klasičnim rokerima” ( recimo, legendarni sukob Modsa i Rockersa na Brighton Beach ) a karakterizira ih i skeptičan odnos prema tradicionalnoj revoluciji. Kada karizmatični gitarista i vođa rupe “Who” Peter Townsend objašnjava njihovu pjesmu “Won’t get Fooled Again” ( “Neće nas ponovo prevariti”) iz 1970-te godine, on kaže: “To je pomalo čudna pjesma . To je pjesma protiv establišmenta ali u isto vrijeme i pjesma protiv negativnih ljudi. Jedna pjesma protiv revolucije zato jer je revolucija samo revolucija a revolucija neće na dugu stazu promijeniti ništa a puno će ljudi biti povrijeđeno”. Te riječi kao da su postale neka vrsta Manifesta zapadne “rokerske ljevice” koja se bitno razlikuje od meksičke “nove-stare ljevice”.

Oznake: barka, palma

- 09:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.