Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

18.06.2021., petak

RASPRŠENA MOLEKULARNA REVOLUCIJA

U posljednje vrijeme pažnju latinskoameričke a posebno kolumbijske javnosti privlači jedan čileanac sumnjivog intelektualnog i političkog “beckgrounda”. On je u ovom trenutku najpoznatiji popularizator teorije “Raspršene Molekularne Revolucije” (“Revolución Molecular Disapada” - RMD). Njegovo ime je Alexis López Tapia i bivši je aktivista čileanske pronacističke ultradesnice . Direktor je “Radio y Televisión de Santiago”. Ovaj nepopravljivi nostalgičar za vremenima Pinochetovome diktature ovih dana je ponovo doputovao u uzavrelu Kolumbiju u kojoj se masovno nezadovoljstvo građana razlilo ulicama najvećih gradovima na što je desničarski predsjednik Iván Duque reagirao žestokim nasiljem kolumbijskog vojnog i policijskog represivnog aparata što je do sada dovelo do najmanje 50 mrtvih, 520 “nestalih”, 600 ranjenih i 1430 uhapšenih kolumbijaca.

SPORAZUM O MIRU

Kolumbija je došla u fokus svjetske javnosti kada je 2016.g. u Havani došlo do potpisivanja “Sporazma o miru” između vlade tadašnjeg kolumbijskog predsjednika Manuela Santosa i predstavnika najstarije latnskoameričke gerile, pokreta FARC (“Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia”). Predsjednik Santos je dobio Nobelovu nagradu za mir koju, što je krajnje licemjerno, s njim nije podijelio i predstavnik FARC-a Rodrigo Londoño Echeverri poznatiji kao komandant Timoleón Jiménez “Timochenco”, supotpisnik istog Sporazuma. Tako je 50-to godišnji građanski rat u Kolumbiji formalno završio. Ali u Kolumbiji se stanje i dalje nije smirivalo iako je čak 13 000 boraca FARC-a položilo oružje a FARC postao parlamentarna politička stranka. Naime, desničari su nastavili ubijati svoje “neprijatelje” a posebno nakon dolaska na vlast ultradesnog Ivána Duquea koji je samo produžena ruka “vladara iz sjene”, šefa svih kolumbijskih desnica, bivšeg predsjednika Álvara Uribea. Tako je od trenutka potpisivanja “Sporazuma o miru” pa do sredine 2019.g. ubijeno 250 bivših FARC-ovih gerilaca, 975 “socjalnih lidera”, boraca za prava domorodaca itd. Zbog toga se dio bivših FARC-ovih gerilaca opet digao na oružje. Trenutno stanje je alarmantno jer je Duqueov desničarski režim na mirne prosvjede građana odgovorio nevjerojatnom količinom državne represije.

“NAJDRAŽI GOST”

“Najdraži gost” kolumbijske vrhuške postao je upravo kontroverzni promotor teorije “Raspršene Molekularne Revolucije” Alexis López Tapia. U manje od dvije godine López je bio dva puta pozvan na “La Universidad Militar Nueva Granada” (na kojem se obućava kolumbijska vojna elita). Pozvao ga je rektor ovog vojnog sveučilišta general Luis Fernando Puentes da kolumbijskoj vojnoj eliti tumači teoriju RMD prema kojoj su recentne mobilizacije građana diljem svijeta (od “Black Lives Metter” u USA nakon ubojstva Georga Floyda, preko Čilea pa sve do Kolumbije) u stvari “posljedica pomno razgrađenog plana radikalne ljevice da okonča s demokracijom”. Po njemu, glavni cilj mobilizirane ljevice je destabilizacija vladajućih režima simultanim (istovremenim) raspršenim manifestacijama. Te su manfestacije su prvidno “bez vidljive glave” što je samo smišljena lukavost kako bi ispalo da se tobože radi o “revoluciji bez lidera” a ne o pomno isplaniranom, dirigiranom pokretu. Ta “revolucija” djeluje horizontalno i zbog toga ju je teško kontrolirati kao i prozrijeti njen krajnji cilj a on je: “razaranje demokracje i njenih institucija”.
Po njemu Kolumbija je paradigmatičan primjer nastavka građanskog rata “drugim sredstvima”. S aspekta nositelja (desničarske) vlasti glavni neprijatelj postalo je “civilno društvo” a s druge strane, za ljevicu, Kolumbija je drastičan primjer i potvrda kako dominantni projekt vladajuće desnice nije vladavina zakona nego tzv “projekt preoblikovanja domovine”. Glavni cilj tog projekta je postizanje “stanja nacionalne sigurnosti” (“Estado de Seguridad Nacional”) što podrazumijeva suzbjanje, ako treba i najbrutalnijom represijom, svakog oblika (makar i mirnog) suprostavljanja postojećem političkom režimu. Taj koncept iziskuje i rad na stvaranju sasvim specifične “kulturološke konstrukcije” koja za cilj ima oblikovanje svijesti građana u smjeru prihvaćanja vrijednosti tzv “protupobunjeničkog društva” kao prihvatljive i poželjne stvarosti. Mnogi analitičari taj koncept smatraju fašizacijom kolumbijskog društva “na mala vrata” jer je krajnji cilj tog projekta legitimiranje stanja stalne upotrebe državne represije (i paramilitarnih desničarskih snaga) a sve pod firmom eliminiranja “unutarnjeg neprijatelja”. Za potrebe propagandno-ideološkog obračuna s njima sklepan je i novi neologizam: “vandal-terorizam” - koji bi trebao slikovito dočarati djelovanje i posljedice “Raspršene Molekularne Revolucije”.

“ČOVJEK RATA”

Razgovor o RMD ( “Revolución Molecular Disapada”) daleko je od bilo kakve teorijske ili filozofske rasprave iako se López (kao na inspiratore) poziva na grupu francuskih filozofa a posebno na Félixa Guattarija (1930-1992) koji je bio jedan od filozofa koji je uveo pojam “dekonstrukcije” (Guattari je 1977.g. objavio knjigu pod naslovom “Molekularna Revolucija”) i na milenijsku kinesku igru Weiqi koja je na Zapadu poznata pod imenom GO. Ovaj čileanski neonacist naime savršeno dobro zna da dio latinskoameričke ljevice, za razliku od europske, nije u potpunosti odbacio “ratnu strategiju” kao metodu osvajanja vlasti. Dakle, taj dio latino-jevice i dalje prihvaća oružanu borbu kao metodu ostvarivanja svojih političkih ciljeva (rušenje neooliberalnog kapitalizma, patrijarhalne, mačistčke, rasističke, aporofobićne, ksenofobićne itd vlasti) ali i kao metodu zadržavanja vlasti. Zbog toga López uvjerava kolumbijsku vlast kako ona ima legitimno pravo da se “brani svim mogućim sredstvima”. Doduše, ovaj “Čovjek Rata” (kako ga naziva dio medija) uvjerava vođe desnce da nikada ne smiju izložiti pogibelji sami sebe. Politički protivnici s ljevice ih zato nazivaju kukavicama koji su se spremni boriti “sve do smrti svog zadnjeg sluge”. Lópezu nije važno hoće li njegova teorija biti koherentna. Ona ima mobilizatorski karakter jer je najbitniji brz, efikasan (pa i najokrutniji) odgovor na bilo kakvu ugrozu vladajućeg režima. A u Kolumbiji upravo traju masovne manifestacije i demonstracie građanskog nezadovoljstva. Zato je Alvaro Uribe 3. svibnja putem twittera svesrdno preporućio prihvaćanje Lópezovih ideja odnsono njegovog zahtjeva za jačanje oružanih snaga, poništavanje Sporazuma o miru s FARC-om kao i svih odluka “La Jurisdicción Especial para la Paz” nadležne za provođenje Sporazuma. Ovu sudbenu instancu također treba ukinuti. Nužno je detektirati ekstremni terorizam ljevice, uočiti socijalne probleme i oduprijeti se Raspršenoj Molekularnoj Revoluciji kao preduvjeta za uspostavu “stanja normalnosti”.

OSNOVNE POSTAVKE NOVE REVOLUCIJE

Koje su osnovne postavke “Raspršene Molekularne Reolucije” ? López smatra da ukoliko se neki proturežimski ideološki proces ne zaustavi odmah kada se pojavi, dakle dok je još na najnižem nivou, ne može se onda očekivati da će ga se kasnije uspijeti zaustaviti kada on već dobije javnu podršku i svoju javnu legitimaciju. Tada je već kasno. Dakle, borba se treba odviti i dobiti odmah, dok je proces na najnižen nivou ili ste izgubljeni. Ovaj “guerrero postmoderno” smatra kako RMD djeluje globalno i da se zato treba povesti “kontrarevolucionarni rat” u kojem ne postoje klasični borci i neborci. Prostor na kojem se on (kao i “ljevičarska revolucija”) odivjaju globalan je ali njemu su u fokusu USA i Latinska Amerika. Cilj kontrerevolucije je eliminacija “izdajnika domovine” odnosno eliminacija “castrochavizma” ili “vandalo-terorizma”. U Čileu su domoljubi poraženi, u USA je RDA također na djelu, u Kolumbiji je treba zaustaviti ! On smatra kako se s “teroristima” nema šta raspravljati jer je riječ o planiranoj revoluciji lukavog neprijatelja koji djeluje “raspršeno” kako se “revolucionarne molekue” ne bi moglo detetirati i međusobno povezati. Teško znati je protiv koga se uopće treba boriti. Naizgled nema centralne koordinacije nti vertikale rukovođenja iako su svi oni koordinirani. Teško ih je zato slijediti jer se radi o namjernoj “dekonstrukciji”. Na svom predavanju na Universidad Mlitar u srpnju 2020.g. López, govoreći o RMD kaže : “Ne postoji hijerarhijska struktura. Na djelu je funkcionalna anarhija. Kao što sam već rekao, oni koji izdaju naređenja i koordiniraju (lijeve militante) nemaju formalnu strukturu (“iregularni su”) pa ih je nemoguće identificirati. Taktički, imaju dinamične ciljeve (ali) su im jedinice mobilne . Zašto ? Zato jer zauzimaju (strateške) zone utjecaja. Riječ je o gerilskom ratu s prepadima, zasjedama, opsadama, prepadima i sabotažama. Rječ je o pravim bitkama”.

KONTRAREVOLUCIJA

A sve je počelo zbog “slabe situacije u provođenju javnog reda”. Štrajkovi su dirigirani i teško ih je kontrolirati a oni generiraju građanski neposluh i porast nasilja koje se kanalizira prema temeljima sustava kojeg se želi slomiti. Zato po njemu i Uribeu kolumbijska vojska i policija moraju prihvatiti teoriju Raspršene Molekularne Revolucije. Ona je temelj kontinentalno pokrenutih socijalnih nemira iza kojih se kriju “revolucije” 21. stoljeća. U poznatom dnevnom listu “El Espectador” u svojoj redovitoj kolumni ovu teoriju širi utjecajni poduzetnik, šurjak ex predsjednika Álvara Uribea i bivši savjetnik predsjednika Duquea, Carlos Enrique Moreno. On piše kako se “Modus operandi (revolucionara RMD) temelji na horizontalnim revolucionarnim akcijama koje se postupno svakodnevno razvijaju i šire”. Cilj im je dokidanje “stanja normalnosti” i pokušaj rušenja “dominantnog sustava”. Kako bi to postigli oni “generiraju kaos” i “izazivaju stanje napetosti i neprestane krize”. S druge strane Alexis López rabi ratni riječnik kako bi objasnio neviđenu socijalnu mobilizaciju u Kolumbiji koja je po njemu prešla u građanski rat zbog čega je nužno pribjeći moći i snazi vojske i policije kako bi se zaštitio red i poredak koji su dovedeni u ospasnost. On u svom izlaganju na Vojnom Sveučilištu zato kaže: “Producira se stanje horizontalnog i molekularnog raspršenog građanskog rata”. Po njemu kolumbijski vojni zapovjednici ovo moraju shvatiti i poduzeti sve kako bi se spriječilo ono što se desilo u Čileu gdje je ljevica u usponu pa je čak za gradonačelnicu Santiago de Chilea po prvi put u povijrdti izabrana članica KP Čilea Iraci Hassler (funkciju preuzima 28. lipnja).
Jedan od glavnih ljudi kolumbijske policije, voditelj Colegio Coroneles de la Policía Nacional, Pérez Castillo tvrdi kako se zadnjih mjeseci u Kolumbiji ne radi o provali bunta građana i socijalnog nezadovoljstva nego da je riječ o “kamufliranoj gerili”. A s gerilcima se uspješno može obračunati jedino snažna državna sila. Po njemu u Kolumbiji nije riječ o opravdanom izlijevu gnjeva naroda nego su svakodnevni mirni prosvjedi građana samo fasada za “ilegalnu revoluciju”. Tako za vojsku i policiju “unutarnji neprijatelj” više nisu samo klasični naoružani gerilci nego je to postao i svaki najobičniji ulični manifestant, ulični prosvjednik. Pa i onaj “najmirniji”. Za njih jedini pravi odgovor na ova zbivanja je “kontrarevolucija” koju mora provesti Država nemilosrdnom primjenom sile jer se jedino tako mogu spasiti “dosegnute demokratske vrijednosti”. Tako se u ime obrane demokraciji opravdava neskrivena fašizacija ovog podneblja.

ZAKLJUČAK

Usporedbe Latinske Amerike s Europom ili s nama donekle su zaista upitne ali odgovori koje domaća desnica nudi na jačanje suvremenih progresivnih, antikonzervativnih pokreta i stranaka u Hrvatskoj u najmanju ruku nas pozivaju na oprez. Ne treba nikada zaboraviti da se desnica u višenacionalnim i ratom istraumatiziranim društvima poput našeg najbolje snalazi u radikaliziranom ambijentu koji se namjerno proizvodi manipulacijama s dobrim dijelom iracionalziranog, lošije obrazovanog i lako zavodljivog puka. Nabijanje radikalnih ideoloških predznaka ispred mirotvornih, ekoloških, političkih ili bilo kojih drugih stranaka i pokreta koji se zalažu za jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koje razlike među njima danas su uočljivi i kod nas a posebno je zabrinjavajuće ukoliko tome pridodamo općeprisutno toleriranje klerikalizacije sveopćeg društvenog ambijenta. Za vrijeme upravo održanih lokalnih izbora mogli smo bjelodano svjedočiti takvim pojavama pa zato, na žalost, neke zabrinjavajuće paralele između latinoameričke i naše desnice i naše društvene prakse ipak nisu sasvim isključene.




Oznake: ljeto. jedrilica


- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.06.2021., utorak

DVIJE SMRTI JESÚSA SANTRICHA


Prva smrt Jesúsa Santricha
Jesús Santrich prvi put je umro još prije nešto više od 30 godina 17. studenog 1990. godine. Ubili su ga agenti kolumbijskog DAS-a ( Departamento Administrativo de Seguridad - zaduženog za obavještajni i kontraobavještajni rad ) u njegovom rodnom gradu Barranquilla na karipskoj obali Kolumbije ( zvanog još i “La Puerta de Oro de Colombia” - “Zlatna Vrata Kolumbije” ). Ubili su ga u neposrednoj blizini Universidad del Atlántico na kojem je završio studij kemije i biologije. Čitav svoj život Jesús je proživio u četvrtima San Andrés i San Felipe gdje su ga svi znali po njegovom dječačkom nadimku “El Babilla”. Bio je dio vršnjaćke ulične klape a odgojile su ga njegova baka i tetka jer oca nije imao a majka mu je radila u Venezueli. Jesús je očito bio daleki potomak nekih davnh hrvatskih doseljenika . Naime, prezime Santrić uobičajeno je prezime na području Splita, Omiša i Zadvarja. Volio je igrati “bola de trapo” ( ulični nogomet , “balun na male branke” ) a kao i svi njegovi vršnjaci obožavao je glazbu živeći između “baluna”, salse i vallento ritmova ( mješavine merengue, son - stila i latino domorodačkih, crnačkih i bijelačkih ritmova karipskog područja ) pa je ovaj dio Kolumbije poznat po bogatoj kreativnoj mješavini raznih glazbenih podvrsta. Jesús je svirao bubnjeve i pjevao u uličnoj “bandi” zvanoj “Los Cracks”. Kada je ubijen njegovi su ga prijatelji nosili na ramenima do groblja pjevajui pjesme “La cinta verde” i “Juan González” dok je jedan od njih, Ernesto Ramírez, cijelim putem u megafon uzvikivao: “Sí seńor, cómo no, el Gogierno lo mato !” ( “Da gospodine, kako ne, ubijen je od strane Vlade !”)
Njegova kvartovska klapa je između sebe dijelila puno toga pa su tako, sazrijevajući, počeli prihvaćati iste političke ideje. Jedan od njenih pripadnika bio je i mladić vrlo neobičnog imena koje je jako odudaralo od uobičajenih lokalnih imena. Zvao se Seuxis Pusias. On je bio jedan od devetero braće mnogobojne srednjostaleške familije Hernández Solarte. Majka i otac bili su mu intelektualci (profesori) koji su ga zarana uveli u svijet knjige. Otac mu je obožavo “Staru Grčku” a majka Gabriela Garcíu Márqueza tako da su mu starogrčki mitovi, filozofija, ljubav prema glazbi, slikarstvu, kiparstvu i Márquezovom “magičnom realizmu” zarana odredili “optiku gledanja” na Svjet. Márquezovih “Sto godina samoće” postala je njegova Biblija. Otac mu je dao “čudnovato ime” prema imenima dvaju starogrčkih slikara iz 4. st pr. Krista: Seusisu i Pausiasu. I makar je Jesús bio 10 godina stariji od Seuxis Pusiasa jako su se zbližili. I jedan i drugi završili su “Colegio Barranquilla” a kasnije “Universidad de Atlántico”. Jesúsu su bile bliže prirodne a Seuxis Pausiasu humanističke znanosti. Seuxis Pausias je uskoro počeo svirati saksofon u grupi “Los Craks” u kojoj je Jesús bio bubnjar. Oboje su bili članovi “Komunističke Mladeži” - “Juventud Comunista - ( JUCO )”, redoviti učesnici “Tjedana Che Guevare” i u drugim zbivanjima koje su organizirali ljevičari Barranquilla.
Druga Smrt Jesúsa Santricha
Drugi put Jesús Santrich umro je u ponedjeljak 17. svibnja 2021. godine. Slijedeći dan oglasila se gerilska skupina “Segunda Marquetalia” s priopćenjem u kojem kažu: “S tugom u srcu objavljujemo Kolumbiji i svijetu tužnu vijest o smrti komandanta Jesúsa Santricha člana direkcije “Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo” - FARC-EP, “Segunda Marquetalia” koji je poginuo u zasjedi komandosa Kolumbijske Vojske 17. svibnja.” Vijest o Santrichevoj smrti munjevito je odjeknula diljem Latinske Amerike ali i šire. Odmah su počele najrazličitije špekulacije o tome je li vijest istinita ili je riječ o laži (“fake news”) ne bi li se pokušali zavarati kolumbijske vlasti i Sjeverna Amerika koja traži njegovo izrućenje ili je, ukoliko je uopće mrtav, pao kao žrtva unutarfrakcijskih sukoba različitih disidentskih grupa unutar FARC-a koje se između sebe bore za dominaciju. Javier Tarazone, direktor nevladne organizacije “Fundadores” potvrdio je u utorak (18.05) kako “iz pouzdanih izvora” ima informaciju o smrti Santricha koji je zajedno sa svojom pratnjom od dvadesetak gerilaca ubijen u napadu FARC-ove konkurentske frakcije “Bloque de Gentil Duarte”. Istog dana agencija “Infobae” potvrđuje informaciju o ubojstvu Jesúsa Santricha “jednog od potpisnika Sporazuma o miru (2016.g.) između vlade Manuela Santosa i najstarije latinoameričke gerile FARC-a” koji se 2019.g.ponovo digao na oružje i postao jedan od naistaknutijih vođa grupe “Segunda Marquetalia” koja djeluje unutar FARC-a. Kolumbijski “El Confidencial” objavio je kako su “disidenti potvrdili smrt Santricha” ali tu u vijest još uvijek nije potvrdila kolumbijska vlast. Kolumbijski ministar obrane Diego Molano o smrti Santricha još uvijek govori u kondicionalu jer se po njemu možda radi “o strategiji zavaravanja ne bi li ga se sklonilo sa scene nakon odluke Vrhovnog Suda Kolumbije da ga se izruči USA” pa, stoga , “treba još vidjeti je li ubijen” a ako je i ubijen po Molanu je vjerojatno pao kao žrtva sukoba “između kriminalnih skupina na venezuelanskom teritoriju” a ne kao žrtva zasjede i helokopterskog upada komandosa kolumbijeke vojske na teritorij suverene Venezeule.
Uglavnom, “druga smrt Jesúsa Sntricha” digla je veliku prašini u cijeloj Latinskoj Americi. Pa kako i ne bi ? Ipak je riječ o jednoj od najzanimljivijih osoba gerilske i političke scene ovog kontinenta. Naime, kada je Jesús Santrich “ubijen prvi put” njegovo ime preuzeo je njegov najbolji prijatelj Seuxis Pusias Hernández Solarte slično kao što je legendarni Subcomandante “Marcos” nakon ubojstva svog prijatelja preuzeo njegovo ime Galeano pa se sada zove Subcomandante “Galeano”. Tako mrtvi gerilci “nastavljaju živjeti” i nakon svoje smrti. U kompleksnom tradicijsko-kulturološkom latinoameričkom razumijevanju fenomena Smrti to je sasvim razumljivo. Čak i kad odu “s ovog svijeta” pokojnici u punom smislu tog pojma i dalje žive sve dok postoji sjećanje na njih a jednom godišnje (na “Día de Muertos”) čak se i vraćaju među nas.
Seuxis Pusias je još kao momak pokazao interes prema komunističkim idealima. Nakon studija i završenog poslijediplomskog studija iz povijesti na Universidad de Atlántico, navažnijoj obrazovnj insituciji kolumbijske karipske regije Departamento Atlántico, postaje profesor ali i istaknuti politički aktivist i zastupnik u gradiću Colosó u području Sucre u regiji Montes de María. Uključuje se u “La Unión Patriotica - UP”, lijevu poltičku stranku osnovanu 1985.g. od bivših pripadnika različitih ljevičarskih gerilskih skupina koji su odložili oružje. U svojoj sredini je postao sve utjecajniji a nakon što mu je ubijen najbolji prijatelj Jesús Santrich donosi odluku koja će mu zauvijek promijeniti život. Preuzima njegovo ime i pridružuje se gerilskoj skupini “Frente 19” koja djeluje unutar FARC-EP. Sam je objasnio zašto je to uradio: “Odlučio sam se pridružiti FARC-u jer sam se uvjerio da oni imaju najkoherentnije i najkonzekventnije stavoove. Ideološka bliskost između Komunističke Partije i FARC-a također je utjecala na to da se priključim njihovim redovima.” Od tog trenutka on postaje borac “Bloque Caribe de las FARC” koji djeluje na prostoru Sierra Nevada de Santa María, los Montes de Santa María i unutar departmana Córdoba. Ne prestaje intelektualno raditi pa čak i u uvjetima gerilskog života uspijeva napisati knjigu “Diez Relatos Tayronas” o domorodačkom (indgena) narodu koji živi na tom području.
Osim toga djeluje i u “frontu” koji kontrolira la Serranía de Pirijá na sjeverositoku države. Sve je značajniji u hijerarhiji FARC-a. Postaje glavni čovjek FARC-a zadužen za “komuniciranje u redovima gerile” odnosno, postaje ključna osoba “za širenje i propagandu ideologije FARC-a”. Za to mu služi tajna radio mreža nazvana “Cadena Radial Boliviriana Voz de la Resistencia”. Ona emitira svoj program samo u područjima u kojima FARC regrutira najviše novih boraca. Tu je dužnost dobio zbog svoje velike erudicije i naobrazbe koju je primio još od najranjih godina života tako da uskoro postaje i ključna osoba za međunarodne teme i promociju FARC-a na područjima izvan Latinske Amerike a posebno u Europi. Cijelo to vrijeme on pati od vrlo opasne genetske bolesti poznate pod imenom “Leberov sinndrom” koja mu se postupno razvijala još od djetinjstva napadajući mu vid tako da je na kraju de facto oslijepio. Ta bolest utjecala je i na njegov izgled tako da on na kraju diljem svijeta postaje prepoznatljiv po specifičnim “zaštitnim znakovima”: njegovim crnim naočalama i palestinskom šalu (kefia ili “Arafatka”) od kojih se nikada nije odvajao.
Santrich je nepokolebljivi gerilac i uvjereni ljevičar koji postaje jedan od glavnih zagovaratelja prekidanja 50 godišnjeg kolumbijskog građanskog rata u kojem pokrat FARC sudjeluje još od 1964.g. Zagovara potpisivanje “Sporazuma o miru” s kolumbjskim predsjednikom Santosom (koji će nakon potpisivanja Sporazuma dobiti Nobelovu nagradu za mir). Smatraju ga arogantnim FARC-ovim “jastrebom” ali ujedno i jednim od najvećih zagovaratelja mira i ideje o nužnosti prelaska djelovanja FARC-a s gerilske na političku borbu i preoblikovanja FARC-a u političku stranku koja će nastaviti djelovati unutar demokratskog parlamentarnog sustava. On će postati jedan od glavnih mirovnih pregovarača FARC-a i potpisnik “Sporazuma o miru” koji je postignut u Havani 2016.godne. Mišljenje javnog mnijenja prema njemu se mijenja. Postaje sve popularniji još za vrijeme prvih pregovora u Oslu a posebno kada je na pitanje novinara španjolske TVE “hoće li se ispričati svim žrtvama polustoljetnog sukoba” odgovario pjevajući stihove poznate pjesme: “Quizás,quizás, quizás…” ( “Možda, možda, možda..”) što kolumbijske desničare dovodi do ludila.
Nakon postignutog Sporazuma postao je zastupnik FARC-a (stranka “Fuerza Alternativa Revolucionaria del Cómunes”) u Kongresu (danas “Cómunes”). Prije samog ulaska u Kongres Santrich je uskomešao javnost nakon što je u više navrata ponovio kako njegov potpis koji je stavio na “Sporazum o miru” ne znači da se on zauvijek odrekao svoga prava na pobunu. U travnju 2018.g. Santrich je uhapšen pod optužbom za “narcotrafic”. Vrhovni Sud odbija da ga izruči USA koje to neprestano traže. Kada ga 2019.g. Vrhovni Sud oslobađa “zbog nedostatka dokaza” izbija veliki skandal zbog kojeg Glavni državni odvjetnik Néstor Huberto Martínez daje ostavku. Stanje u Kolumbiji je sve alarmantnije a nasilje se razlijeva ulicama. Teror paravojnih desnišarskih i vladinih represivnih snaga stalno jača. Razočarani Jesús Santrich to ne gleda mirno. On 29. lipnja 2019.g. jednostavno nestaje iz javnosti a dva mjeseca kasnije pojavljuje se na video snimci optužujući kolumbijsku Državu a posebno predsjednika Ivána Duquea za izdaju “Sporazuma o miru”. Objavljuje kako ponovno “uzima oružje u ruke”. Naime od trenutka potpisivanja “Sporazuma o miru” pa do ponovnog odlaska Santricha u gerilu ubijeno je čak 250 bivših FARC-ovih gerilaca koji su bili odložili oružje (demobilizirano ih je 13 000). Osim njih, ubijene su i stotine “socijalnih lidera”, ljevičara i boraca za prava indigena. Prema podacima “Instituto de Estudios y Desarrollo Para la Paz (INDEPAZ)” za vrijeme vlade Ivána Duquea ubijeno je 60% socijalnih lidera. Ukupno je, u period od potpisivanja “Sporazuma o Miru” 2016.g. pa do 30.07.20120.g., ubijeno 975 socijalnih lidera a od toga je čak njih 575 ubijeno upravo za vrijeme mandata Ivána Duquea. U istom periodu opća stopa ubojstava porasla je za 50%.
Venezuela je “ugostila” Jesúsa Santricha (“Nueva Marquetalia”) i ELN (“Ejércit fe Liberación Nacional”) ali ne i druge disidente FARC-a kojima zapovijeda Gentil Duarte. On i Iván Marquez pregovarali su o uspostavljaju jedinstva FARC-a ali neuspješno jer je to sukob i oko liderske pozicije. Venezuelanska vojska progoni Duarteove ljude. Zbog svega toga još uvijek se kalkulira tko je ubio Santricha čiju glavu su Sjedinjene Američke Države ucijenile na 10 milijuna dolara a Kolumbija na 620 000 dolara. FARC tvrdi da su to uradili kolumbijski komandosi, drugi da su ga ubili Duarteovi ljudi ali ima i onih koji misle da su ga ubili ljudi Ivána Mordiscoa ( pravog imena Néstor Gregorio Vera) vođe trečeg disidentskog FARC-ovog krila, “Frente Primero”. Španjolski “El País” 19.05. sumnjičavo piše kako još uvijek “nema (Santrichevog) tijela niti točnog mjesta napada” iako je sve očitije da je slavni gerlac ipak ubijen u graničnom području Venezuele s Kolumbijom, u Serranía del Perijá. Činjenica je da je Jesús Santrich 13. veljače objavio video u kojem je prijetio kolumbijskom predsjedniku Duqueu riječima: “Memento mori”, Duque. Tezej je stigao Prokrusta…..svakoj debeloj svinji dođe njen prosinac”. Iván Duque je odgovorio: “Ne plašim se prijetnji zločinaca” ali nema nikakve umnje da je Santricheve riječi shvatio ozbiljno.
Ovih dana Kolumbija pliva u krvi. Narodno nezadovoljstvo (mirne demonstracije) počelo se izlijevati ulicama velikih kolumbijskh gradova 28 travnja. Vlast je reagirala šaljući vojsku i policiju na narod. Prema “Defensora del Pueblo Coolombiano” samo u prvih 14 dana prosvjeda ubijeno je najmanje 50 ljudi, uhapšeno ih je 1 400 a “nestalo ih je” čak 520 ( koje svi, na osnovu iskustva, također ubrajaju u mrtve). Poginuo je i jedan policajac. Europski Parlament je osudio nasilje od Kolumbije tražeči od Europske Unije da pomogne uspostavljanju mira u Kolumbiji. Oglasio se i priopćenjem u kojem piše: “Eurozastupnici upozoravaju na ubojstva aktivista za ljudska prava, bivših boraca FARC-a, socijalnih lidera i indigena.” Bidenova Amerika podržava Kolumbijsku ultradesnu vlast i Ivána Duquea.
U tim okolnostima i takvom socijalnom i političkom ambijentu umro je po drugi put, ovaj put u svojoj 53 godini, Jesús Santrich. Nije malo onih koji se pitaju hoće li legendarni gerilac umrijeti i treči put ?!





Oznake: riba, jedro


- 16:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.