Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

23.09.2020., srijeda

TROCKI I NJEGOVA DJECA ( 80 godina od ubojstva Trockog )


Ciudad de México. Nedjelja, 29. siječanj 1984. godine. Jučer sam se dogovorio s mojim slovenskim amigom Peterom da danas odemo na Coyoacán do kuće u kojoj je Trocki ubijen u kolovozu 1940. godine. U dvorištu kuće se nalazi i njegov grob. U glavni grad Méxica sam stigao prije gotovo mjesec dana. Slijedeću godinu dana provesti ću na Colegio de Méxio. Već se relativno dobro snalazim u ovom megalopolisu služeći se spasonosnim podzemnim svijetom metroa bez kojeg bi jednostavno bio totalno izgubljen i bespomoćan. Nekidan smo na Universidad Nacional Autonoma de México ( UNAM ) upoznali grupu mladih trockista koja država kontakt s Trockijevim unukom Sevom Volkovim. Pokušati će nam dogovoriti razgovor s njim. Bez njegovog odobrenja nitko ne može ući u ograđeni kompleks na Coyoacánu, u tu zadnju Trockijevu utvrdu u kojoj Seva danas živi a koja ipak nije uspjela zaštititi njegovog slavnog djeda od smrtonosne ruke Staljinovog ubojice. Javili su nam da će nas on danas čekati oko 13 sati. Ta je “tvrđava” 1984. g. imala status “povijesnog spomenika” kojeg je dobila 1982.g. zahvaljujući predsjedniku Lópezu Portillu . Naime za vrijeme predsjednika Ávile Camacha, staljinisti koji su se infiltrirali u njegovu vladu pokušali su je pretvoriti u vrtić, biblioteku, zgradu vladinih ureda ili bilo što slično samo da ne bi bila smbol ubijenog Trockog. Još 1965. g. dok je u njoj živjela kompletna obitelj Trockog predsjednik Díaz Ordaz je, prestrašen lijevim gibanjima među studentima među kojima je bilo i trockista - naredio da se ukućani silom isele iz kuće ( iako se radilo o privatnom vlasništvu ) ali su se oni ipak uspjeli vratiti u nju nakon svega tri mjeseca. U siječnju 1984. godine ova kuća još nije bila javni muzej u kojem se danas nalazi i Institut prava na azil ( El Instituto de Derecho de Asilio Casa Museo León Trotsky ). U ograđeni kompleks se moglo ući jedino uz osobno dopuštenje Estebana ( Seve ) Volkova, čovjeka koji je jednom davno, kao trinaestogodišnji dječak , vrativši se iz škole, ugledao krvavo tijelo svog djeda kako razbijene lubanje leži na podu svog kabineta okružen izbezumljenim čuvarima.
Od kolonije Santa María la Ribera gdje sam živio pa do Coyoacána vozio sam se “plavom linijom” metroa gotovo sat vremena - od San Cosmea, preko Zócala pa do stanice General Anaya. Tu me već čekao nervozni Peter a dalje do Coyoacána zaputili smo se pješke hodajući sjenovitom stranom ulice tražeći hladovinu pod širokim krošnjama ogromnih, nestvarnih fikusa. Zadnje Trockijevo utočište danas se nalazi u Avenida Rio Churubusco na broju 410 a vrijeme njegova ubostva ta se avenija zvala Calle Viena.
SEVA, ZINA I NINA
Iako je u Meksiku vrijeme zaista jako rastezljiva kategorija a točnost ne baš najcjenjenija vrlina mi smo na teška željezna vrata pozvonili točno u 13 sati. Na naše iznenađenje isti čas se iz sive kutijice na zidu začuo muški metalni glas: “Tko je ?”. Predstavili smo se i impozantna željezna smeđe-crvena vrata su se uz škripu polako rastvorila. Iza vrata je stajao nasmješeni vitalni prosjedi plavooki čovjek. Iznenadilo nas je kada smo kasnije saznali da će za par meseci napuniti 57 godina. Izgledao je dosta mlađe. Srdačno nas je pozdravio i ljubazno propustio u tipičan meksički vrt prepun kaktusa svih vrsta, stabala, raznog lisnatog raslinja u kojem se nalazio Trockijev grob. Tek smo kasnije shvatili kako je najbitniju ulogu u dogovaranju naših amigosa sa Sevom oko našeg dolaska u Trockijevu kuću odigrala činjenica što smo dolazili iz tadašnje Jugoslavije koju je Seva zbog Titovog otpora Staljinu iznimnio poštovao.
Vsevold Platonovič Volkov, Bronstein - od milja zvan Seva ( poslije i službeno meksikanizirani Esteban ) je sin Trockijeve kčerke Zinaide ( Zine ) koju je dobio sa svojom prvom ženom Aleksandrom Sokolovskajom. S njom je još imao i kčerku Ninu. Sa svojom drugom ženom Natalijom Sedovom, s kojom je i stigao u Meksiko, dobio je još dva sina, Leva i Sergeja. Dakle, Sevina majka Zina je bila njegovo prvo, najstarije dijete. Sva su Trockijeva djeca na neki načn bile žrtve svog oca i čekale su ih teške, pa i tragične sudbine. Zina se neposredno nakon Oktobarske revolucije udala za Zahara Borisoviča Moglina i 1923.g. je s njim dobila kčerku Aleksandru. Par godina poslije se razvela i preudala za Platona Ivanoviča Volkova, istaknutog pripadnika protrockističke Lijeve Opozicije s kojim je 1926.g. dobila sina Vsevolda - odnosno Sevu koji nam je upravo bio otvorio vrata. Zina je bila strašno vezana za svog oca. Teško je primila Trockijevo protjerivanje iz Sovjetskog Saveza. Jako joj je nedostajao. Usokro se razbolila od tuberkuloze. Staljin joj je 1931.g. dozvolio da se pridruži svom ocu u egzilu pod uvjetom da sa sobom povede samo jedno od njenih dvoje djece. Bila je to svojevrsna vrsta ondašnjeg strašnog “Sofijinog izbora”. Zinaida je sa sobom povela Sevu, svoje najmlađe dijete ali sebi nikada nije oprostila što je u tom nemogućem izboru morala napustiti, ostaviti svoju kčerku Aleksandru u Rusiji. Uskoro se pridružila Trockom koji se nalazio u Turskoj na otoku Prinkipo i pala u tešku depresiju iz koje se nikada više nije uspjela izvući.
U međuvremenu Staljinov represivni aparat hapsi Zahara Borisovča Moglina, Zininog prvog muža i oca Aleksandre tako da o djetetu sada brigu vodi baka Aleksandra Sokolovskaja, Zinina majka. Sve to Sevinu majku baca u još dublju depresiju od koje je patila još od 1928.g.kada joj je na rukama u svojoj 26-toj godini života od tuberkuloze umrla mlađa sestra Nina. Telegram o njenoj smrti putovao je do Trockog 45 dana. Njih su dvije kao djevojčice uglavnom živjele s očevim roditeljima, djedom i bakom Daidom i Anom Bronstein jer je su Trocki i supruga za vrijeme carizma uglavnom bili u ilegali ili egzilu. Nina je bila izbačena iz Partije a muž joj kao “trockist” završava u Sibiru a dvoje njihove djece, Trockijevi unuci Lev i Volina uskoro postaju siročad. Na Prinkipu Zinu počinje progoniti ljubomora pošto je njen obožavani otac sve bliži sinu Levu pošto mu je Lev postao glavni politički operativac. Rastrgana depresijom i osječajem krivnje, ona počinje razmišljati o povratku u Moskvu ali je Trocki ipak uspio nagovoriti da ode u Berlin na liječenje psihoanalizom. U veljači 1932.g. Staljin zauvijek zabranjuje Trockom povratak u Rusiju. Zina shvaća da više nikada neće vidjeti svoju kčerku Aleksandru pa 5. svibnja 1933. g. u stanju teškog psihičkog rastrojstva izvršava samoubojstvo plinom u svom berlisnok stanu.
Njen sin Seva sada je stajao tu pred nama a iza njega se išaran zrakama sunca uzdizao jednostavan nadgrobni spomenik legendarnog Trockog . Sivobijeli kameni blok s uklesanim srpom i čekićem, njegovim imenom i crvena zastava na vrhu. I ništa više. Pored Trockog tu je sada ležao i prah njegove supruge Natalije koja je 1962.g. umrla u Parizu. Jedini živi svjedok ubojstva oca Crvene Armije i najvećeg tribuna Oktobarske Revolucije vodio nas je lagano prema kući. Sve oko nas bila je živa povijest. I Seva i grob, i kuća, i ovaj vrt, zidine oko njega, baš sve. Naš domačin je kao dijete stigao iz Pariza u Meksiko kolovoza 1939. godine nakon smrti svog strica Leva. Kod djeda su ga na Coyoacán doveli Trockijevi stari prijatelji Alfred i Marguerite Rosmer. Seva se prisjeća kako mu je prva, najsnažnija impresija kada je prvi put kročio na tlo Meksika bila: “Boje” ! To je najbolja definicija Meksika koju sam ikada čuo. Kompletan Meksiko zaista je jedna nestvarna je eksplozija boja. Bilo da je riječ o Životu ili Smrti. Sasvim svejedno !
SERGEJ
Sergej je bio mlađi sin Trockog i Natalije. Rođen je 1908.godine. Raste uz roditlje i svog starijeg brata Leva . Sergej je pokazivao najveću ratobornost od sve Trockijeve djece ali se politikom nije posebno bavio. Bio je radikalno antiburžoaski orijentira. Zagovara jednakost i ne prihvaća ma i najmanju privilegiju koju je mogao imati kao sin boljševičke legende i najbližeg Lenjnovog suradnika. Prezire luksuz, počev od odjevanja ili odlaska na liječničke preglede preko reda i sl. Rano napušta dom s glavom punom ideja o “novom životu” odbacujući bilo kakvu roditeljsku financijsku pomoć. Od sve djece on je bio najmanje uvućen u službenu, oficijelnu politiku a obožava inženjerstvo, termodinamiku, diesel motore…Stječe akademsko obrazovanje i postaje profesor na Moskovskom Tehnološkom Institutu. Kada Trocki pada u nemilost javno ga brani. Dolazi na njegov ispračaj u progonstvo i tom se prilikom na željezničkoj postaji čak potukao s agentima GPU-a. U kolovozu 1935.godine je smjenjen s profesorskog mjesta, uhapšen je i prognan u Sibir. Za njim u Sibir kreče i njegova ljubav Genrietta Rubinshein koja se vrača u Moskvu da rodi Sergejevu kčerku Juliju. Godinu dana kasnije uhapšena je i ona a mala Julija ostaje s bakom i djedom. Nikada neće uspjetii upoznati svog oca ali će zato cjeli svoj život biti osuđena na patnju zbog prezimena svog oca. Sergej je strijeljan u logoru 1937.g. u svojoj 29-toj godini života.
LEV
Lev je bio Trockijev stariji sin, rođen 1906. godine. Od rana je postao jako politiziran i bio je očev najbliži politički suradnik. Doprinio je mnogim Trockijevim poznatim radovima. Sam Trocki je rekao: “Ime moga sina moglo bi ravnopravno stajati uz moje ime na skoro svim knjigama koje sam napisao od 1928. godine”. Lev je u stvari bio pravi vođa “trockističkog pokreta” i vođa otpora Staljinu sve do svoje smrti. Još za vrijeme građanskog rata sa svojih jedva 13 godina pratio je oca na poljski front. Poput Trockog nosio je prepoznatljivu crnu kožnatu jaknu, omiljeni simbol boljševičkih vođa. S 25 godina ženi se s Anom Samoilovnom Rjabukinom s kojom slijedeće godine dobiva sina Leva Lvoviča Sedova. Kada Trocki i Natalija odlaze u egzil on odlazi s njima. Lev 1931.g. dobiva njemačku vizu i u Berlinu upisuje fiziku i matematiiku na Tehnische Hochschule iako je još od 1923.g. u stvari totalno posvećen “očevoj stvari” i organizaciji Lijeve Opozicije. U stvari je on bio Trockijev “Chief of Staff” iako je po izgledu i svojoj naravi bio sličniji majci Nataliji nego ocu. Trocki je bio temperamentan, ponekad grub, oštar i isključiv a Lev fin, tih i umjeren. Trocki ima velike zahtjeve i stalnu potrebu da dominira a Lev želi bit nezavisan. Zato nerijetko dolazi i do žestokih srazova među njima što Levu emocionalnom teško pada. Lev ništa ne uzima sebi. Sve što ima ulaže u izdavanje Biltena Lijeve Opozicije a ono što uštedi šalje supruzi u Rusiji koja teško živi proganjana od Staljinovog režima. Često je gladan i zdravlje mu je sve narušenije. Jačanjem Hitlera Lev koji živi u Berlinu - mora preći u legalu a vodstvo Lijeve Opozicije 1933.g. mora se premjestiti u Pariz. Trocki i njegov sin Lev su u Rusiji 1936.g. u odsustvu osuđeni za izdaju i urotu a GPU dobiva naređenje da ih uhvati ili eliminira. Tako Lev pored Trockog postaje najtraženiji čovjek Staljinovog represivnog aparata. Levu je zdravlje totalno narušeno i više nije mogao odgađati operacju sljepog crijeva. Nakon operacije je trebao otići u ilegalu ali mu se stanje nakon zahvata iskompliciralo pa je hitno operiran po drugi put nakon čega 16. veljače 1938.g. naglo umire. Kasnije se saznalo kako je jedan od bliskih Levovih pariških prijatelja Marco Zborowsky (alias Étiene) u stvari bio Staljinov “agent provocateur” koji detaljno izvještava GPU o svemu pa su opravdane sumnje kako je Lev u stavari na operaciji bio ubijen tim više što su i kirurzi koji su ga operirali bili ruski emigranti. Tako je svoj život zavšio Lev. Bio je još samo jedno tragično Trockijevo dijete koje umire u dekadi tridesetih godina XX stoljeća u kojoj je ova familija, kako to kaže Victor Serge, živjela svoj “pakleni život”.
RAMÓN
Atentat na Trockog, razbivši mu lubanju skračenim cepinom ( planinarskim ašovčićem ) dok je čitao jedan njegov rukopis, izvršio je Jaime Ramón Mercader del Río Hernández 20. kolovoza 1940. godine. Jedan od najvećih revolucionara 20. stoljeća, najbliži Lenjinov suradnik, tvorac i legendarni vođa Crvene Armije, nenadmašni govornik iz petrogradskog “Cirque Moderne” u kojem je u noći Oktobarske revolucije uzviknuo povevši masu za sobom: “Vrijeme za riječi je prošlo. Došao je čas za smrtonosni dvoboj između revolucije i kontrarevolucije”, umro je od posljedica atentata u bolnici “Servicio Médicos de la Cruz Verde” 21. kolovoza 1940.g. u 19:45 sati. Njegovo tijelo bilo je izloženo pet dana u Capilla Dorada del Panteón Moderno ( Zlatnoj Kapeli Modernog Panteona ) a zatim je kremirano. Njegov pepeo sada leži pod spomenikom u dvorištu kuće na Coyoacánu u kojoj je ubijen. Nadgrobni spomenik dizajnirao je možda i najpoznatiji meksički arhitekt Juan O’ Gorman. Prema navodima tiska iz tog vremena na pogrebu Trockog okupilo se oko 300 000 građana. Dok je kovčeg s njegovim tijelom nošen glavnim avenijama Cudad de Méxica iz zvučnika je odjekivala “Gran Corrido de León Trotsky”. Američki Trockisti namjeravali su Trockog sahraniti u Sjedinjenim Američkim Državama ali ni mrtav Trocki nije mogao dobiti vizu da uđe u tu zemlju. Na svu sreću. Jer, ako već Trocki nije sahranjen u njegovoj Rusiji najlogičnije mjesto njegovog zadnjeg počivališta zaista je Meksiko, jedina zemlja koja mu se, na čelu s Lázarom Cárdenasom, usudila dati azil onda kada to nitko niije htio. Toliko o “demokratskom Zapadu”.

Ramón je, ma koliko to izgledalo apsurdo, bio dijete revolucionarnih gibanja 20-tog stoljeća koje predvode boljševici na čelu s Lenjinom i Trockim. Njih dvojica su zaista bili neka vrsta roditelja Oktobarske revolucije. Tako je Ramón na neki način postao oceubjica. Doduše, Lenjinovom smrću i polaganim ustoličenjem Staljina i njegovog kulta kao neprikosnovenog boljševičkog vođe Trocki i “trockisti” proglašeni su glavnim protivnicima, izdajnicima, buržujskim kolaboracionistima i špijunima koje “zbog interesa revolucije” treba najnemilosrdnije istrijebiti. To se usadilo u glave mladih komunista diljem svijeta pa tako i u Ramónovu glavu. Svi glavni Staljinovi suparnici ubijeni su, nakon montiranih procesa, u Rusiji. Trocki je bio jedini iz stare boljševičke garde kojeg je Staljin morao ubiti tako daleko od Rusije. Ramón je određen za izvršitelja “Operación Pato” ( Operacje Patka ), ili ruski “Utka”, kako se kodno naziva akcija atentata na Trockog - nakon propalog atentata kojeg je tri tjedna ranije pokušala izvršiti grupa od dvadesetak naoružanih ljudi ispalivši oko 400 metaka po kući i sobama Trockijeve kuće u koju su uspjeli uči zbog izdaje Trockijevog američkog stražara Roberta Sheldona Hartea ( kojeg ubrzo nakon toga ubijaju sami organizatori atentata ). Samo je Seva ranjen u nogu a Trocki se izvukao neozlijeđen. Njegova vjerna Natalija gurnula ga je u ugao sobe spasivši mu tako život. Napadače su predvodili šef meksičkih komunista Vincente Lombardo Toledano i jedan od najslavnijih meksičkih slikara David Alfaro Siqueiros koji je nakon toga uhapšen ali ubrzo bježi u Čile s putovnicom koju mu je osigurao Pablo Neruda tadašnji čileanski ambasador u Meksiku. Nakon tog neuspjeha planiraju unajmiti jednog američkog avijatičara da bombardira kuću Trockog ali im taj plan propada.
Ramón je bio španjolac, rođen u Barceloni, komunistički idealist, republikanski borac u španjlskom građanskom ratu, do kraja ideologiziran i beskrajno, fanatično odan političkim idealima koje u njegovoj svijesti inkarnira mitologizirani “vođa sovjetskog i svjetskog proletarijata”, drug Staljin. Pod snažnim utjecajem je svoje neobične majke Caridad zvane “katalonska La Pasionaria” koja ga uvlači među španjolske komuniste i vrbuje da radi za GPU-NKVD Ramón će postati “školovani špjun” i ubojica, moskovski đak obučen da “bude ono što nije”, da “zaboravi sebe” i postane netko drugi, po potrebi zadatka. Bio je poliglota, atleta i profinjen čovjek, zavodnik savršenih manira, izgleda i odijevanja. Savršeno govori francuski i engleski. Bio je i “belgijanac “ Jacques Mornard i “kanađanin” Frank Jackson. U Parizu zavodi Sylviu Ageloff, članicu protrockističke Socialist Workers Party, čija je sestra Ruth bila osobna tajnica Trockog. Preko nje vrlo oprezno, polako, strpljivo i nenametljivo ulazi u okruženje velikog Lava nikada se posebno ne ističući. Sve do kraja svoje dvadesetogodišnje robije i do kraja svog života neće otkriti svoj pravi identitet niti će se pokolebati u obrani svojih ideala.
U trenutku izvođenja atentata u automobilu parkiranom samo ulicu dalje od Trockijeve kuće nalazila se Ramónova majka Caridad i Leonidas Eitington ( “drug Kotov” ) šef NKVD u Španjolskoj. Trebali su nakon atentata osigurati Ramónov bijeg ali to propada. U Ciudad de Méxicu se tada u pripremi atentata našao još jedan mitloški Staljinov “sicario”, “pistolero” s “naše gore list”, legendarni solunaš, Apisov simpatizer i član Crne Ruke, general NKVD-a Mustafa Golubić kojeg Gestapo ubija 1941.g. u Beogradu. Staljin će još jednom bezuspješno, u tzv “operaciji Gnom”, pokušati osloboditi Mercadera. Zanimljivo je da ga u zatvoru osim Nerude posjećuje u više navrata i jedna od najpoznatijih španjolskih glumica Sara Montiel ( “Prodavačica ljubičica”, “La violetera” ) s kojom dobija i kčerku a Ramónova polusestra María Mercader postati će supruga slavnog režisera Vitoria de Sice. On i majka nositelji su Lenjinovog ordena s tim da Ramón još nosi titulu “heroja Sovjetskog Saveza”. Danas leži među herojima na groblju Kuncevo u Moskvi ali tek odnedavno pod svjim pravim imenom. Do nedavno mu je na grobu pisalo lažno ime Ramón Ivanović Lopez. I nakon smrti ostao je netko drugi.Tijelo mu je u Moskvu prenijeto s Kube gdje je umro 1978 g. od raka kostiju.

EPILOG
Sa Sevom smo se srdačno rastali nakon sat vremena prepuni impresija. Peter je živio odmah tu na Coyoacánu blizu “Plave Kuće” Fride Kahlo pa je odšetao do svog stana a ja sam ponovo sišao u podzemlje, u utrobu Ciudad de Méxica. Metro je šištavo bješteći klizio tračnicama prema San Cósmeu i Santa María La Ribera a ja sam još dugo razmišljao o Sevi i o svemu. Nakon onoga što sam danas vidio i čuo kao da mi je postalo potpuno jasno kako revolucija ne jede samo svoju djecu kao što to kaže poznata izreka nego nerijetko i sami revolucionari “pojedu” svoju vlastitu djecu koja tako postaju njihove žrtve. Trocki, njegova sudbina ali i sudbina njegove djece najbolji su primjer koji to potvrđuje. Taj “naoružani prorok”, velikan suvremene povijesti, čovjek koji je, kao što je to rekao André Breton, “svoj genije i sve svoje sage stavio u službu za najvišu stvar”, na neki je način na oltar svojih ideala položio i živote svoje djece. To je uradio logikom života beskompromisnog profesionalnog revolucionara kojem su interesi Revolucije a ne Porodice ili bilo kakvi osobni interesi uvijek bili iznad svega pa makar je revolucija bila i izdana od strane staljinista. Uostalom, za oca teorije “permanentne revolucije” to i nije morala biti najvažnija stvar jer borba za svete cijeve revolucije ionako nikada ne prestaje. Cijelim svojim životom Trocki je potvrdio činjenicu da istinski revolucionar nikada ne ostaje bez svoje Utopije. Čini mi se kako danas, osamdeset godina nakon ubojstva Lava Davidoviča Bronsteina Trockog, to nikada nije bilo tako bjelodano.









Oznake: jedro, Galeb


- 09:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.11.2019., četvrtak

KLERIKALIZAM IM SE OMILIO


Knjigu “O Državi Božjoj protiv pagana” ( “De Civitate Dei Contra Paganos” ) napisao je u 5. stoljeću kršćanski teolog Aurelije Augustin. Knjigu je počeo pisati 412.g. potaknut vizigotskim pljačkama Rima koje su dovele do propitivanja kršćanstva koje je tada već postalo službena državna religija Rimskog Carstva. Naime, pagani su kršćane, odnosno napuštanje stare rimske religije smatrali glavnim uzrokom tih strašnih barbarskih najezdi i pustošenja. Sv. Augustin piše o konceptu “Božje države” ( civitas dei ) nasuprot “zemaljske države” ( civitas terrena ) iz aspekta vlastitog viđenja svjetske povijesti. Spominjati danas Aurelija Augistina u kontekstu suvremenih zbivanja i koncepta države u Hrvatskoj zaista nije moguće. Ali, njegovu sitnagmu ”Božja Država” dobar dio naše domaće crkvene hijerarhije nastoji “prevesti” na jedan specifičan način zalaganja za klerikalnu, antisekularnu državu 21. stoljeća u kojoj su “pagani” svi oni koji ne vjeruju upravo njima, pa makar i sami bili vjernici a nevjernike da i ne spominjemo. Naravno da Sv. Augustin zaista nema ama baš nikakve veze s takvim ( politiziranim ) egzibicijama dijela hrvatske crkvene hijerarhiije ili pojedinih klerika i vjeroučitelja.
PAPINO “PISMO NARODU BOŽJEM”
Papa Franjo, Biskup Rima i Pontifex Maximus Rimokatoličke Crkve, još u kolovozu 2018. godine objavio je “Pismo narodu Božjem” u kojem je za zataškavanje spolnog zlostavljanja mladih u Crkvi optužio KLERIKALIZAM koji se danas gnijezdi u krilu crkve a ne imaginarne “marksiste”, “ateiste”, “agnostike”, “filozofe” i ine. Po samom papi klerikalizam je najveće zlo crkve jer upravo on podupire i pomaže “da se nastave činiti tolika zla koje danas osuđujemo”. Po papi Franji, reči ne zlostavljanju - znači reči ne “svim oblicima klerikalizma”. Prošli je mjesec ( 26.09. ) list “La Civita Cattolica” objavio što je papa rekao isusovcima u razgovoru s njima o problemu klerikalizma u crkvi, kojeg on smatra “istinskom perverzijom” i “najvećom izopačenosti” onih biskupa i svećenika koji misle da samo oni “znaju sve o svemu”.
Pokušajmo na tren zamisliti što bi se desilo kada bi te papine riječi primjenili na ponašanje dobrog dijela biskupa i klera u Hrvatskoj koji su očito umislili da su baš oni nekakvo kvazi-protagorijansko “mjerilo svih stvari”. Oni misle da smiju i mogu presuđivati tko je “pravi domoljub” a tko nije, tko je “dobar” a tko je “slab”, “defektan” Hrvat ili, kao što bi rekao poznati sociolog religije Ivan Markešić : “Klerikalizam kod nas omogućuje nekima da budu moralni i svjetonazirksi bičonosci, da proglašavaju grešnicima i ekskomuniciraju iz Crkve sve one koji nisu na crti već uspostavljenog kursa rigidnog katoličkog hrvatstva, kao što se to već događalo kad su u pitanju političari tzv lijevog spektra. Jeste li, pak, na tzv desnoj opciji, možete upropastiti i državu i narod, za vas će, budite bez brige, služiti svete mise. Jer, vi ste “naši” i svejedno što ste (u)činili u borbi za “našu stvar” - ne možete biti GREŠNICI.”
Crkva u Hrvatskoj očito ima svoju viziju “Božje Države” kao neke vrste “univerzalne države” koja usisava sve svojim klerikalnim usisivaćem. Tako se svakog listopada u hrvatskim ( naravno, svjetovnim ) školama slave tzv “Dani kruha”. I ništa u tome ne bi bilo loše da se djeca tom prigodom gotovo prisiljavaju da sudjeluju u vjerskim obredima, što je dovelo do reakcije dijela roditelja. “Dani kruha” se svake godine obilježavaju u vrtićima, školama, učeničkim domovima i drugim institucijama koje se bave djecom. “Dani kruha” su zamišljeni kao iskazivanje zahvalmosti plodovima zemlje. Ali, naravno, tada školama u pohode dolaze svećenici koji škrope, blagoslivljaju i cijelom događaju daju vjersko obilježje a djeca su tako, htjela ne htjela, prisiljena da sudjeluju u vjerskom ritual u sekulranim školama. O vjeronauk koji se redovito predaje u sredini a ne na početku ili kraju nastave da i ne govorimo. Naravno da se djeca koja ne pohađaju vjeronauk tako usred nastave izoliraju i smještaju u posebne “rezervate” pa ma koliko ih mi eufimistički nazivali knjižnicama ili nekim zasebnim prostorijama ako ih uopće ima.
SEKULARIZAM I KLERIKALIZAM
Ali, čemu se čuditi? Pa mi živimo u državi koja je člankom 41. Ustava definirana kao sekularna država u kojoj su sve vjerske zajednice jednake i “odvojene od države”. Ipak, u toj istoj “sekularnoj državi” vaše dijete će u državnoj, dakle “sekularnoj” a ne nekoj vjerskoj školi, iz predmeta Povijest u petom razredu učiti ( u poglavlju. “Pojava i prostorno širenje čovjeka” ) kako “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života, tako postane čovjek živa duša”. Pa kako se onda čuditi zapnjenošću Gérarda Mouroua, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 2018.g., koji je ovog listopada boravio u Hrvatskoj na znanstvenom skupu “Ultrafast Optics XII” a koji je u Hrvatskoj sreo ljude koji ga najozbiljnije, kao znanstvenika pitaju: da li on zaista vjeruje kako je Zemlja okrugla. “To je zapanjujuće. Nisam mogao vjerovati” kaže zabezeknuti nobelovac koji konstatira kako je vrlo teško razgovarati s ljudima “koji nisu obrazovani”. Ali nobelovac se jako vara. Ti ljudi su obrazovani ali u hrvatskim školama u kojima je upravo “ultraprogresivna kurikularna reforma” friško porodila i citirani udžbenik iz Povijesti za peti razred naših osnovnih škola, dakle za djecu od 11 godina.
A papa Franjo je prije manje od mjesec dana prilikom svog puta u Mozambik govorio upravo o tome, o klerikalizmu koji hrani “želje za dominacijom”. Njegova upozorenja je itekako potrebno čuti baš u Hrvatskoj a posebno u hrvatskoj Crkvi jer papa upozorava kako svećenici njegove crkve sve više “služenje zamjenjuju svećeničkom moći” što je uvod u klerikalizam koji ih onda “vodi u licemjerje, posebno u vjerskom životu kada se vjernicima žele nametnuti pravila ona ponašanja u svakodnevnom životu koja ne vrijede za svećenike”. Nažalost, crkva se sve više bavi politikom kao da je to neko njeno temeljno poslanje. Miješaju se u ama baš sve, i u mrtve i u žive. Tako je umirovljeni biskup Mile Bogović ovih dana ponovo oživio ideju o hrvatskoj varijanti španjoslke “Valle de los Caidos” ( “Dolina Palih” ) i to upravo kada taj “projekt” doživljava potpuni krah u Španjolskoj odlukom vlade o vađenju i premještanjem kostiju pokojnog diktatora Franca . Tu bi se valjda trebale “izmješati” kosti Bleiburga i Jasenovca. Biskup Bogović to nazva “Svehrvatskim Grobom” koji bi se nalazio kraj crkve “Hrvatskih Mučenika” i Krbavskog polja ili u Podudbini kraj crkve Sv Marka Groba. To bi ujedno bila prva postaja križnog puta itd. Tako bi domača Crkva pod firmom “posthumne pomirbe” nadvila i obuhvatila svojim idejnim plaštem sve mrtve, pa i one za života najudaljenije i međusobno nespojive. A što se živih tiče, na njima se, ionako, stalno radi !
Bilo kakav sekularizam, u njihovoj viziji, postaje nepotreban. Sasvim je suvišan i kolo povijesti, uvjereni su oni, može se početi vrtiti unatrag. Makar u Hrvatskoj. S njim ćemo, ako treba, pregaziti i samog Voltaire-a skupa sa svim njegovim enciklopedistima, zajedno s Francuskom revolucijom i onim njenim prokletim građanskim duhom i eto nas učas, u sveopćoj Božjoj Državi. U Hrvatskoj ! To nam, na svoj način, poručuje hvarski biskup mons. Petar Palić 3. veljače ove godine za vrijeme misnog slavlja u dubrovačkoj katedrali povdom Feste Sv Vlaha a sve to u prisustvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, kukajući nad današnjom situacijom i žaleći za starim dobrim vremenima. Mons. Palić tako istiće “kako je, za razliku od apostolskih vremena, kada je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas sekularizam ušao u kuće i postao dijelom našeg postojanja.” Ma zamislite, sekularizam….taj odvratni sekularizam, postao je “dijelom našeg postojanja”. Kakavog li užasa ! Vijesti od prije par stoljeća očito još nisu došle do ušiju svih naših biskupa. Oni još ne znaju da je suvremena ljudska zajednica utemeljena na sekularizmu kao jednom od svojih temeljnih civilizacijskih, demokratskih dosega i principa. Postoje, doduše, neke zemlje u kojima su vjerski zakoni ujedno i svjetovni. Ali Europa ne poznaje niti jednu od varijanti teokratskih modela država. I onda se moramo zapitati da li je uvreda govoriti o “talibanizaciji duha” dijela našeg klera bez obzra na njihov vjerski predznak. Jer, talibanizam je postao sinonim za određeni način ponašanja bez obzira na njegovo izvorno ishodište. Nažalost, zato je takav princip lako prepoznati u mnogim našim domačim crkvenim glavama.
ATEIZAM I PROBLEM “ISUSOVA MORALA” ?
Ksenofobija, zatvorenost, nacionalna patetika, isključivost, želja za dominacijom u društvu, miješanje u sve pore društva i života, stalna potraga za “neprijateljima” poželjnih vrijednosti čiji su oni jedini autentični tumači, paničan otpor znanju, znanosti i kritičkom propitivanju, dogmatska obrana “prave istine samo jedne knjige” čiji su oni čuvari, licemjerje i klerikalizam - kao da se sve više nameću izvornim idejama kršćanstva. Pa zato i nije više nikakvo čudo da su mnogi vjernici sve više razočarani takvim trendom službene Crkve u Hrvatskoj i da joj okreću leđa, zbog čega biskup Palić tako teško kuka na misi usred Dubrovačke katedrale kako su ateizam, vjerska indiferentnost i izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili na početku stoljeća fenomen elita a danas, eto, “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija….Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost…a čini se da zvona više ne zvone na misu”. Izgleda da je to onaj pravi razlog ovakve vrste navale Crkve na “sekularne škole” kako bi se svim đacima usadila “vjerska svjest”, valjda jednako kao što je Jahve “čovjeku od pjeska” udahnuo “dah života”, pa bili oni ili ne bili dio vjerničkog puka. Koga uopće briga za to ? Naravno, sve uz blagoslov nadležnog ministarstva i države.
Možda upravo zato filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu Pavel Gregorić, razočaran takvim napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke, tvrdi kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom”. Po njemu je to priča o Samaritancu i o radikalnoj etici “koja podrazumijeva da rušimo sve barijere koje postoje između čovjeka i čovjeka kako bismo jednostavno bili čovjek čovjeku, neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo…to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku.” Zato, s pozicije izvornog kršćanstva, smatra tragičnim da je “Crkva u Hrvata posebno zapela u onaj najbesmisleniji nacionalizam koji je Isus u toj priči ( o Samaritancu ) napadao”. Izvorno kršćanstvo ne bi moglo nikada stati iza bilo kakve ksenofobije i zatvorenosti prema bilo komu a posebno prema izbjeglicama ili bilo kojem drugom čovjeku ma koje rase, nacije, vjere ili uvjerenja on bio. Naravno da je povijest prepuna sasvim drugačijeg ponašanja službene Crkve što samo potvrđuje kako se crkvena hijerarhija nerjetko može naći i “s onu stranu”, odnosno nasuprot izvorne ideje u čije ime Crkva formalno djeluje. Prisjetimo se samo “Legende o Velikom Inkvizitoru” iz “Braće Karamazovih” i pretpostavke Fjodora Dostojevskog, koji je i sam bio vjernik, kako bi se Isus proveo da se ponovo pojavi među ljudima i pred licem Crkve. Svakako, ne baš najbolje.
Pa zar se onda trebamo čuditi zašto iz redova same crkvene hijerarhije dolaze žestoki napadi na papu Franju. Tako ga u travnju ove godine na svetkovini Svete Katarine Sijenske dominikanac Adian Nicholas optužuje ništa manje nego za herezu, “najteži zločin” zbog kojeg se nekada direktno odlazilo na lomaču. Ali nije on jedini. Naravno da pojedine klerike kod nas koji žene nazivaju “drugobitnim” a one koje stupaju u predbračne seksualne odnose “štracama” smeta osoba poput pape Franje. A da će papa Franjo “imati posla” u dijelovima okoštalih struktura Crkve u koju je on svojom pojavom unio pozitivan dah i duh latinskoameričke “narodne crkve” - to uopće nije upitno. Recimo, tako vojni biskup Jure Bogdan početkom listopada ove godine kaže u Mariji Bistrici kako vjera “nije privatna stvar” !? A zašto ? Zato jer po učenom biskupu “ona po svojoj naravi zahvaća čitav ljudski život i međuljudske odnose.” Prevedeno na svakodnevni, razumljivi jezik: “Bez vjere i nema Života” tako su svi ateisti, bezvjerci, agnostici itd, po ovoj neobičnoj biskupskoj logici, satjerani u “neživi dio” stvarnosti a u najmanju ruku su “izvan života” pa su na jedan čudan “abrakadabra način” istovremeno “ živi i neživi ” ili, u najbolju ruku, “nepotpuno živi”! Ide se u nepotrebne krajnosti poput one kada ministar Krstičević u nizu prigoda gotovo poistovjećuje sve braniteje i cijeli Dmovinski rat s “krunicom, križem i vjerom” oduzimajući mu tako svenarodni i svodeći ga, nenamjerno, na nekakav vjeski karakter itd.
EUROPSKA MLADEŽ I RELIGIJA
Dok se sve ovo zbiva kod nas napravljeno je veliko istraživanje “Europska mladež i religija” kojeg je u dvadesetijednoj europskoj državi proveo prof teologije Stephen Bullivant s londonskog Katoličkog sveučilišta St Mary’s u suradnji s pariškim Katoličkim Institutom ICP . Rezultati tog istraživanja kažu kako recimo u Češkoj 81% mladih između 16-29 godina “nema nikakvu vjersku pripadnost”. U Estoniji, Švedskoj i Nizozemskoj takvih mladih “nevjernika” je 70-80% a u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj više od 50%. I šta bi sad naš vojni biskup s tim mladima i takvom Europom uopće uradio ? Naravno da je pravo pitanje zašto mladi u najrazvijenijim dijelovima Europe sve manje u Crkvi vide svoj Svjetionik prema kojem bi se orijentirali. Niti žalopojke niti agresija ne daju odgovor na to pitanje. Tako irački kardinal Louis Raphael Sako krivi Europu za teško stanje kršćana u Iraku. On smatra da je “Europa odavno postala plijenom relativizma” i da se “ne treba stidjeti kršćanskih vrijednosti” ne shvačajući da se ne radi o tome da se mladi stide izvornih kršćanskih vrijednosti nego se stide ponašanja politiziranih ultrakonzervativnih licemjernih dijelova crkvene hijerarhije koji svojim ponašanjem ne korespondiraju modernoj zbilji niti suvremenim potrebama i vrijednostima mladih pa im zato više i nisu potrebni. A pošto baš oni predstavljaju Crkvu mladi sve više odbacuju i takvu Crkvu koju oni predstavljaju. Zato teolog Stephen Bullivant rezignirano zaključuje: “Religija je pri kraju snaga”.
Ali kada đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić u kolovozu 2018.g. kaže kako je “funkcionalni pristup obrazovanju…božanstvo neoliberalnog mita” ili da je “žena velika kada poštuje svoje predbračno djevičanstvo”, pa kako učenik treba “sve svoje povjerenje staviti u Boga” i kako je vjeronauk “jedina oaza mogućeg susreta čovjeka sa svetim, odnosno s Bogom” onda se ne treba čuditi šta je takva “oaza” razumijevanja vjere i uloge Crkve u suvremenoj Europi danas sve praznija od mladih. Koga može privući, recimo, fra Bože Radoš iz Čapljine kada kaže ( travanj 2018.) kako je prosvjed protiv Istambukske Konvencije “zadnji okršaj protiv demona” nadahnuto uzvikujući: “U boj na Gospodnju stranu !”. A notorni bskup Košić gotovo prijeti saborskim zastupnicima: “Ako ste vjernici ne smijete dati glas za Istambulsku Konvenciju” ! Valjda bi on najradije kompletnu Crkvu proglasio političkom strankom. Da je nešto gnjilo u crkvenim redovima kod nas na najgori mogući način potvrdili su hvarski svećenik Mili Plenković kada je sav ushićen napisao. “Obradovala me vijest da je umro dr Slavko Goldstein” i zagrebački vjeroučitelj Krešimir Bagarić koji je djeci na vjeronauku propovijedao kako bi trebalo objesiti bivše predsjednike Hrvatske Ivu Josipovića i Stipu Mesića te bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Spomijao je on i metode “nabijanja glave na kolac”, “ispaljivanja metka u glavu” a Hrvate nazivao “nezahvalnom stokom , debilima i kretenima” hvaleći “opravdane zločine” Ratka Mladića nad muslimanima. Neizbježni biskup Košić ustaški logor za djecu Sisak naziva “prihvatilištem”, dakle “humanitarnom ustanovom”. U tom je “prihvatilištu” umrlo između 1152-1630 djece ( u dobi od nekoliko mjeseci pa do 13 godina ). Naravno, bila je riječ o srpskoj, romskoj i hrvatskoj djeci koja su bila oduzeta hrvatima antifašistima. U studenom 2018.g. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održan je čak i skup na kojem se opet čulo kako je dječji logor Sisak u stvari bio “humanitarna ustanova”.
IMA LI MJESTA ZA BOGA U SVEMIRU ?
I što na kraju kazati osim opet citirati papu Franju ( a mogli bi smo slobodno i Stjepana Radića ) koji kaže kako klerikalizam “dovodi do rascjepa u tijelu crkve” ali i do rascjepa između crkve i “ostatka društva” kojemu je ona, u ovakvom obliku, sve manje i manje potrebna pa se polako, u njegovim najrazvijenijim dijelovima, pretvara u vrstu usputne dekoracije ili samo dio kulturne baštine i povijesti odnosno, u najboljem slučaju, na golu tradiciju ( i to uglavnom u manje razvijenim, tradicionalnim sredinama ). Za papu su ksenofobija, strah od drugih i drugačijih najgori. Njima kumuje upravo klerikalizam kojem se papa Franjo suprostavlja kao obliku “sociologije steriliziranog života”. Ne može se živjeti u sredini koja od sebe pokušava stvoriti sterilnu “operacionu dvoranu”, sredini u kojoj vlada strah od toga da će nas drugi i drugačiji “okužiti”. Takav stav koji propagira sterilnu rasu, naciju, obitelj, kulturu, religiju…vodi nas, po papi Franji, u “sterilizirane nacionalne torove” koji na kraju rezultiraju “zaustavljanjem rasta društvene zajednice” a na taj način se pokušavaju zaustaviti oni procesi “koji daju život ljudima”. Najgore od svega je što taj dio okoštale crkvene strukture koji najtvrdokornije brani prevladani, tvrdokorni, hipertradicionalni, ekstremno politizirani ultrakonzervativni koncept vjere i Crkve, miješajući se “u sve živo i mrtvo” - pa i u ona područja za koja nemaju ama baš nikakve kompetencije, na kraju dovodi do rastuće nebitnosti Crkve za svakodnevni život. Samo naizgled čini se apsurdnim da upravo ta sveprisutnost takvog modela Crkve dovodi na kraju do njene totalne profanacije. Naime, upravo na taj način se urušio svaki dosadašnji oblik totalitarne svjesti i zbilje. A posebno je za Crkvu alarmantno to što takvo ponašanje dobrog dijela njene hijerarhije dovodi do jednog posebnog fenomena kojeg sublimira ovogodšnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Michel Mayor u svojoj izjavi: “U Svemiru nema mjesta za Boga”. A sudeći prema stavovima mladih o religiji u najrazvijenijim dijelovima Europe za njega će, ako se sadašnji trendovi nastave, sve manje biti mjesta i na Zemlji.




Oznake: jedro, more


- 10:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.