Marin Jurjević o svemu

< svibanj, 2022  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

08.06.2021., utorak

DVIJE SMRTI JESÚSA SANTRICHA


Prva smrt Jesúsa Santricha
Jesús Santrich prvi put je umro još prije nešto više od 30 godina 17. studenog 1990. godine. Ubili su ga agenti kolumbijskog DAS-a ( Departamento Administrativo de Seguridad - zaduženog za obavještajni i kontraobavještajni rad ) u njegovom rodnom gradu Barranquilla na karipskoj obali Kolumbije ( zvanog još i “La Puerta de Oro de Colombia” - “Zlatna Vrata Kolumbije” ). Ubili su ga u neposrednoj blizini Universidad del Atlántico na kojem je završio studij kemije i biologije. Čitav svoj život Jesús je proživio u četvrtima San Andrés i San Felipe gdje su ga svi znali po njegovom dječačkom nadimku “El Babilla”. Bio je dio vršnjaćke ulične klape a odgojile su ga njegova baka i tetka jer oca nije imao a majka mu je radila u Venezueli. Jesús je očito bio daleki potomak nekih davnh hrvatskih doseljenika . Naime, prezime Santrić uobičajeno je prezime na području Splita, Omiša i Zadvarja. Volio je igrati “bola de trapo” ( ulični nogomet , “balun na male branke” ) a kao i svi njegovi vršnjaci obožavao je glazbu živeći između “baluna”, salse i vallento ritmova ( mješavine merengue, son - stila i latino domorodačkih, crnačkih i bijelačkih ritmova karipskog područja ) pa je ovaj dio Kolumbije poznat po bogatoj kreativnoj mješavini raznih glazbenih podvrsta. Jesús je svirao bubnjeve i pjevao u uličnoj “bandi” zvanoj “Los Cracks”. Kada je ubijen njegovi su ga prijatelji nosili na ramenima do groblja pjevajui pjesme “La cinta verde” i “Juan González” dok je jedan od njih, Ernesto Ramírez, cijelim putem u megafon uzvikivao: “Sí seńor, cómo no, el Gogierno lo mato !” ( “Da gospodine, kako ne, ubijen je od strane Vlade !”)
Njegova kvartovska klapa je između sebe dijelila puno toga pa su tako, sazrijevajući, počeli prihvaćati iste političke ideje. Jedan od njenih pripadnika bio je i mladić vrlo neobičnog imena koje je jako odudaralo od uobičajenih lokalnih imena. Zvao se Seuxis Pusias. On je bio jedan od devetero braće mnogobojne srednjostaleške familije Hernández Solarte. Majka i otac bili su mu intelektualci (profesori) koji su ga zarana uveli u svijet knjige. Otac mu je obožavo “Staru Grčku” a majka Gabriela Garcíu Márqueza tako da su mu starogrčki mitovi, filozofija, ljubav prema glazbi, slikarstvu, kiparstvu i Márquezovom “magičnom realizmu” zarana odredili “optiku gledanja” na Svjet. Márquezovih “Sto godina samoće” postala je njegova Biblija. Otac mu je dao “čudnovato ime” prema imenima dvaju starogrčkih slikara iz 4. st pr. Krista: Seusisu i Pausiasu. I makar je Jesús bio 10 godina stariji od Seuxis Pusiasa jako su se zbližili. I jedan i drugi završili su “Colegio Barranquilla” a kasnije “Universidad de Atlántico”. Jesúsu su bile bliže prirodne a Seuxis Pausiasu humanističke znanosti. Seuxis Pausias je uskoro počeo svirati saksofon u grupi “Los Craks” u kojoj je Jesús bio bubnjar. Oboje su bili članovi “Komunističke Mladeži” - “Juventud Comunista - ( JUCO )”, redoviti učesnici “Tjedana Che Guevare” i u drugim zbivanjima koje su organizirali ljevičari Barranquilla.
Druga Smrt Jesúsa Santricha
Drugi put Jesús Santrich umro je u ponedjeljak 17. svibnja 2021. godine. Slijedeći dan oglasila se gerilska skupina “Segunda Marquetalia” s priopćenjem u kojem kažu: “S tugom u srcu objavljujemo Kolumbiji i svijetu tužnu vijest o smrti komandanta Jesúsa Santricha člana direkcije “Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo” - FARC-EP, “Segunda Marquetalia” koji je poginuo u zasjedi komandosa Kolumbijske Vojske 17. svibnja.” Vijest o Santrichevoj smrti munjevito je odjeknula diljem Latinske Amerike ali i šire. Odmah su počele najrazličitije špekulacije o tome je li vijest istinita ili je riječ o laži (“fake news”) ne bi li se pokušali zavarati kolumbijske vlasti i Sjeverna Amerika koja traži njegovo izrućenje ili je, ukoliko je uopće mrtav, pao kao žrtva unutarfrakcijskih sukoba različitih disidentskih grupa unutar FARC-a koje se između sebe bore za dominaciju. Javier Tarazone, direktor nevladne organizacije “Fundadores” potvrdio je u utorak (18.05) kako “iz pouzdanih izvora” ima informaciju o smrti Santricha koji je zajedno sa svojom pratnjom od dvadesetak gerilaca ubijen u napadu FARC-ove konkurentske frakcije “Bloque de Gentil Duarte”. Istog dana agencija “Infobae” potvrđuje informaciju o ubojstvu Jesúsa Santricha “jednog od potpisnika Sporazuma o miru (2016.g.) između vlade Manuela Santosa i najstarije latinoameričke gerile FARC-a” koji se 2019.g.ponovo digao na oružje i postao jedan od naistaknutijih vođa grupe “Segunda Marquetalia” koja djeluje unutar FARC-a. Kolumbijski “El Confidencial” objavio je kako su “disidenti potvrdili smrt Santricha” ali tu u vijest još uvijek nije potvrdila kolumbijska vlast. Kolumbijski ministar obrane Diego Molano o smrti Santricha još uvijek govori u kondicionalu jer se po njemu možda radi “o strategiji zavaravanja ne bi li ga se sklonilo sa scene nakon odluke Vrhovnog Suda Kolumbije da ga se izruči USA” pa, stoga , “treba još vidjeti je li ubijen” a ako je i ubijen po Molanu je vjerojatno pao kao žrtva sukoba “između kriminalnih skupina na venezuelanskom teritoriju” a ne kao žrtva zasjede i helokopterskog upada komandosa kolumbijeke vojske na teritorij suverene Venezeule.
Uglavnom, “druga smrt Jesúsa Sntricha” digla je veliku prašini u cijeloj Latinskoj Americi. Pa kako i ne bi ? Ipak je riječ o jednoj od najzanimljivijih osoba gerilske i političke scene ovog kontinenta. Naime, kada je Jesús Santrich “ubijen prvi put” njegovo ime preuzeo je njegov najbolji prijatelj Seuxis Pusias Hernández Solarte slično kao što je legendarni Subcomandante “Marcos” nakon ubojstva svog prijatelja preuzeo njegovo ime Galeano pa se sada zove Subcomandante “Galeano”. Tako mrtvi gerilci “nastavljaju živjeti” i nakon svoje smrti. U kompleksnom tradicijsko-kulturološkom latinoameričkom razumijevanju fenomena Smrti to je sasvim razumljivo. Čak i kad odu “s ovog svijeta” pokojnici u punom smislu tog pojma i dalje žive sve dok postoji sjećanje na njih a jednom godišnje (na “Día de Muertos”) čak se i vraćaju među nas.
Seuxis Pusias je još kao momak pokazao interes prema komunističkim idealima. Nakon studija i završenog poslijediplomskog studija iz povijesti na Universidad de Atlántico, navažnijoj obrazovnj insituciji kolumbijske karipske regije Departamento Atlántico, postaje profesor ali i istaknuti politički aktivist i zastupnik u gradiću Colosó u području Sucre u regiji Montes de María. Uključuje se u “La Unión Patriotica - UP”, lijevu poltičku stranku osnovanu 1985.g. od bivših pripadnika različitih ljevičarskih gerilskih skupina koji su odložili oružje. U svojoj sredini je postao sve utjecajniji a nakon što mu je ubijen najbolji prijatelj Jesús Santrich donosi odluku koja će mu zauvijek promijeniti život. Preuzima njegovo ime i pridružuje se gerilskoj skupini “Frente 19” koja djeluje unutar FARC-EP. Sam je objasnio zašto je to uradio: “Odlučio sam se pridružiti FARC-u jer sam se uvjerio da oni imaju najkoherentnije i najkonzekventnije stavoove. Ideološka bliskost između Komunističke Partije i FARC-a također je utjecala na to da se priključim njihovim redovima.” Od tog trenutka on postaje borac “Bloque Caribe de las FARC” koji djeluje na prostoru Sierra Nevada de Santa María, los Montes de Santa María i unutar departmana Córdoba. Ne prestaje intelektualno raditi pa čak i u uvjetima gerilskog života uspijeva napisati knjigu “Diez Relatos Tayronas” o domorodačkom (indgena) narodu koji živi na tom području.
Osim toga djeluje i u “frontu” koji kontrolira la Serranía de Pirijá na sjeverositoku države. Sve je značajniji u hijerarhiji FARC-a. Postaje glavni čovjek FARC-a zadužen za “komuniciranje u redovima gerile” odnosno, postaje ključna osoba “za širenje i propagandu ideologije FARC-a”. Za to mu služi tajna radio mreža nazvana “Cadena Radial Boliviriana Voz de la Resistencia”. Ona emitira svoj program samo u područjima u kojima FARC regrutira najviše novih boraca. Tu je dužnost dobio zbog svoje velike erudicije i naobrazbe koju je primio još od najranjih godina života tako da uskoro postaje i ključna osoba za međunarodne teme i promociju FARC-a na područjima izvan Latinske Amerike a posebno u Europi. Cijelo to vrijeme on pati od vrlo opasne genetske bolesti poznate pod imenom “Leberov sinndrom” koja mu se postupno razvijala još od djetinjstva napadajući mu vid tako da je na kraju de facto oslijepio. Ta bolest utjecala je i na njegov izgled tako da on na kraju diljem svijeta postaje prepoznatljiv po specifičnim “zaštitnim znakovima”: njegovim crnim naočalama i palestinskom šalu (kefia ili “Arafatka”) od kojih se nikada nije odvajao.
Santrich je nepokolebljivi gerilac i uvjereni ljevičar koji postaje jedan od glavnih zagovaratelja prekidanja 50 godišnjeg kolumbijskog građanskog rata u kojem pokrat FARC sudjeluje još od 1964.g. Zagovara potpisivanje “Sporazuma o miru” s kolumbjskim predsjednikom Santosom (koji će nakon potpisivanja Sporazuma dobiti Nobelovu nagradu za mir). Smatraju ga arogantnim FARC-ovim “jastrebom” ali ujedno i jednim od najvećih zagovaratelja mira i ideje o nužnosti prelaska djelovanja FARC-a s gerilske na političku borbu i preoblikovanja FARC-a u političku stranku koja će nastaviti djelovati unutar demokratskog parlamentarnog sustava. On će postati jedan od glavnih mirovnih pregovarača FARC-a i potpisnik “Sporazuma o miru” koji je postignut u Havani 2016.godne. Mišljenje javnog mnijenja prema njemu se mijenja. Postaje sve popularniji još za vrijeme prvih pregovora u Oslu a posebno kada je na pitanje novinara španjolske TVE “hoće li se ispričati svim žrtvama polustoljetnog sukoba” odgovario pjevajući stihove poznate pjesme: “Quizás,quizás, quizás…” ( “Možda, možda, možda..”) što kolumbijske desničare dovodi do ludila.
Nakon postignutog Sporazuma postao je zastupnik FARC-a (stranka “Fuerza Alternativa Revolucionaria del Cómunes”) u Kongresu (danas “Cómunes”). Prije samog ulaska u Kongres Santrich je uskomešao javnost nakon što je u više navrata ponovio kako njegov potpis koji je stavio na “Sporazum o miru” ne znači da se on zauvijek odrekao svoga prava na pobunu. U travnju 2018.g. Santrich je uhapšen pod optužbom za “narcotrafic”. Vrhovni Sud odbija da ga izruči USA koje to neprestano traže. Kada ga 2019.g. Vrhovni Sud oslobađa “zbog nedostatka dokaza” izbija veliki skandal zbog kojeg Glavni državni odvjetnik Néstor Huberto Martínez daje ostavku. Stanje u Kolumbiji je sve alarmantnije a nasilje se razlijeva ulicama. Teror paravojnih desnišarskih i vladinih represivnih snaga stalno jača. Razočarani Jesús Santrich to ne gleda mirno. On 29. lipnja 2019.g. jednostavno nestaje iz javnosti a dva mjeseca kasnije pojavljuje se na video snimci optužujući kolumbijsku Državu a posebno predsjednika Ivána Duquea za izdaju “Sporazuma o miru”. Objavljuje kako ponovno “uzima oružje u ruke”. Naime od trenutka potpisivanja “Sporazuma o miru” pa do ponovnog odlaska Santricha u gerilu ubijeno je čak 250 bivših FARC-ovih gerilaca koji su bili odložili oružje (demobilizirano ih je 13 000). Osim njih, ubijene su i stotine “socijalnih lidera”, ljevičara i boraca za prava indigena. Prema podacima “Instituto de Estudios y Desarrollo Para la Paz (INDEPAZ)” za vrijeme vlade Ivána Duquea ubijeno je 60% socijalnih lidera. Ukupno je, u period od potpisivanja “Sporazuma o Miru” 2016.g. pa do 30.07.20120.g., ubijeno 975 socijalnih lidera a od toga je čak njih 575 ubijeno upravo za vrijeme mandata Ivána Duquea. U istom periodu opća stopa ubojstava porasla je za 50%.
Venezuela je “ugostila” Jesúsa Santricha (“Nueva Marquetalia”) i ELN (“Ejércit fe Liberación Nacional”) ali ne i druge disidente FARC-a kojima zapovijeda Gentil Duarte. On i Iván Marquez pregovarali su o uspostavljaju jedinstva FARC-a ali neuspješno jer je to sukob i oko liderske pozicije. Venezuelanska vojska progoni Duarteove ljude. Zbog svega toga još uvijek se kalkulira tko je ubio Santricha čiju glavu su Sjedinjene Američke Države ucijenile na 10 milijuna dolara a Kolumbija na 620 000 dolara. FARC tvrdi da su to uradili kolumbijski komandosi, drugi da su ga ubili Duarteovi ljudi ali ima i onih koji misle da su ga ubili ljudi Ivána Mordiscoa ( pravog imena Néstor Gregorio Vera) vođe trečeg disidentskog FARC-ovog krila, “Frente Primero”. Španjolski “El País” 19.05. sumnjičavo piše kako još uvijek “nema (Santrichevog) tijela niti točnog mjesta napada” iako je sve očitije da je slavni gerlac ipak ubijen u graničnom području Venezuele s Kolumbijom, u Serranía del Perijá. Činjenica je da je Jesús Santrich 13. veljače objavio video u kojem je prijetio kolumbijskom predsjedniku Duqueu riječima: “Memento mori”, Duque. Tezej je stigao Prokrusta…..svakoj debeloj svinji dođe njen prosinac”. Iván Duque je odgovorio: “Ne plašim se prijetnji zločinaca” ali nema nikakve umnje da je Santricheve riječi shvatio ozbiljno.
Ovih dana Kolumbija pliva u krvi. Narodno nezadovoljstvo (mirne demonstracije) počelo se izlijevati ulicama velikih kolumbijskh gradova 28 travnja. Vlast je reagirala šaljući vojsku i policiju na narod. Prema “Defensora del Pueblo Coolombiano” samo u prvih 14 dana prosvjeda ubijeno je najmanje 50 ljudi, uhapšeno ih je 1 400 a “nestalo ih je” čak 520 ( koje svi, na osnovu iskustva, također ubrajaju u mrtve). Poginuo je i jedan policajac. Europski Parlament je osudio nasilje od Kolumbije tražeči od Europske Unije da pomogne uspostavljanju mira u Kolumbiji. Oglasio se i priopćenjem u kojem piše: “Eurozastupnici upozoravaju na ubojstva aktivista za ljudska prava, bivših boraca FARC-a, socijalnih lidera i indigena.” Bidenova Amerika podržava Kolumbijsku ultradesnu vlast i Ivána Duquea.
U tim okolnostima i takvom socijalnom i političkom ambijentu umro je po drugi put, ovaj put u svojoj 53 godini, Jesús Santrich. Nije malo onih koji se pitaju hoće li legendarni gerilac umrijeti i treči put ?!





Oznake: riba, jedro


- 16:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.04.2021., petak

ŠJORA FILE NE DA ZVIZDU PETOKRAKU


“Ma samo da ga ja najden. Da ga baranko dikod onako slučajno trefin po gradu….Ma čuće me, Boga mi moga oće ! Od gušta ću mu omar sve ča jeman za reč sasut drito posrid čunke i u oni njegov arlekinski brk “a la Hitler” kojemu se cila Rvacka smije. Pari mi se ka da je ovi momenat uteka iz nikega cirkusa !”
“Ajme meni, kolpat će Vas. Molin Vas dobrin Bogom smirite se, odma se smirite ! Koje su to ričetine ?”
“Ma ča, ma ča da se ja tot počnem smirivat ? Zarad koga ? Zarad njega možda ? E, baš neću pa neću ! I ča mi ti sad tu Boga spominješ, antikristu jedan ? Lipi se naša ko će mi poć prigovarat ! Nemoj samo da ja poludin, paš onda ti vidit Boga svoga ! Evo, sto ga kolpi dabogda kolpalo ka će on meni poć zabranjivat zvizdu petokraku. Evo mu ga na !”, završi svoju žestoku litaniju petavajuć roge u zrak moja Šjora File sva crljena ka škarpina tako da sam već pomislija da će, ako odma ne ferma, puknit ka cvrčak sad tu ovde prida mnom.
“Aaannnn….To ste Vi biće negdi čuli da Marko Skejo i oni njegovi tražidu da se zabrani zvizda petokraka. Ma to Van je oni isti koji tvrdi da je ustaški uzvik “Za dom spremni” deboto iz Raja izaša. Aaaan, zato ste se Vi tako užgali !? Ma ako je o temu rič nemojte ga previše obadavat. Pustite ga na miru. Ni on vridan Vašega jida a ni Vaših beštimji ! Molajte malo….Ostavite se šporki riči. Pa i Vaša vira Van to brani.”
“Ja jesan jedna bogobojazna žena i ka takva ću i umrit ma isto dobro znan ko su bili i ča su radili njegove ustaše. A isto tako dobro znan ko su bili i za ča su se borili partizani. E, oni su moji. Mooo-ji ! I zvizda petokraka je moja. Eto ti na ! Moooo-ja ! Neće mene nikor poć zajebavat !”
“Ma dobro, dobro….Pa znadete Vi da san ja na Vašoj strani !”
“Ne begenaji mi sad tot a moju viru ti pusti na miru. Znan ja da oti Skejo ni vridan ničesa, pa ni moga bisa. To je oni ča stalno veliča Pavelića, ustašiju i pizdi okolo da je Jasenovac bija ka nikakva bolnica, ča li…a onda još bleji da su izdajnici uništili njegovu NDH ?”
“Je, to je taj !”
“Ma koji izdajnici ? O-slo-bo-ti-te-lji ! Spasitelji naši su je uništili i to su crljenon zvizdon na svojin kapan ! I neka su ! Da su bar i prije ! Pa da neću onda poludit kad čujen te njegove baljezgarije ? Pogledaj me dobro : Ma ovin bi ga svojin prstiman cilega mogla šamaštrat i svega ga učinit u prašinu, u papar satrat…Ma samo da ga makar na po minute dikod trefin. Ne bi mi tribalo višje. A ne, ne. Ovega mi Boga, ne bi !”, sva se zajapuri i razmaše svojim košćatim krakatim staračkim rukama moja dobra susida.
“Ali ja se Vama čudin ča se Vi njemu čudite. On bar uvik piva istu pismu. Ka papagalo ponavja uvik isto. On je otvoreno za ustaše i to je to. Barem ne glumata da je ništo drugo ka ča to čine oni šotokucini koji sve to toleriradu. Uostalom on je zapovida bojnom koja se zvala po ustaškom zločincu. On je za njega heroj. Za Skeju su partizani izdajnici i zločinci i on to ne krije. Pa naravski da je onda i protiv crljene zvizde petokrake. A ča bi drugo i moga ? Ona je za njega isto ka i križ za Đavla ili glogov kolac za vampira. I to je to. Baranko je kod njega sve jasno ka dan. Ono ča mene infotaje, draga moja Šjora File, je to ča je sve to moguće u zemji Rvackoj u čijen Ustavu piše da je naš temelj antifašistička borba i ZAVNOH a ne ustašija i njena zločinačka sluganska kvazidržava. Sve nan se to dešava u našoj lipoj zemji koja se po svitu prigodičarski puše i fali svojin partizanima i antifašistima a doma jin ruši spomenike, daje imena ulican svojih gradovi po imenima ustaških zločinaca i pušta da rulja bez problema arlauće: “Za Dom Spremni” ! Sve se to dešava u zemji koja je članica Europske Unije . A ta se Unija i demokracija u njoj baziradu baš na tradiciji antifašizma i na pobidi svitske antifašističke koalicije čiji dil je bila naša partizanska vojska skupa su crvenon zvizdon na svojin kapaman, a ne ustašija. Ustaše se bile na suprotnoj, na onoj fašističkoj strani koju je ujedinjeni slobodarski svit pobidija. To je meni Šjora File nerazumljivo i tu je po meni problem a ne u Marku Skeji koji gušta Boga svoga u ovon našem političkom cirkusu koji vriđa zdravu pamet svakog normalnog čovika i cilega uljuđenog svita. Ako je taki frajer nek kuša u Njemačku poč na ulici vikat Sieg Heil pa će vidit kako demokratska evropska država reagira na take fašističke provokacije. Pržunom, eto kako, pržunom i kaznama !”
“Jebe se meni za Njemašku !”, odbrusi mi isti sekund Šjora File. “Ja živin u Rvackoj i u njoj se tribadu raščistit ote stvari…Joli ovo dovedimo u red i postanimo napokon normalna evropska država joli pošteno priznajmo da mi nismo za Evropsku Uniju i za njezinu demokraciju vengo da smo mi niki zaostali balkanski barbari koji jemadu svoja vlastita pravila i da nas zato triba istirat iz civiliziranog dila Evrpe jerbo ne prihvaćamo njezine osnovne vridnosti. I to ča prije to boje !”
“Eto, Vi bi nas omar pošli izbacivat !”
“A nego ča ! Ne more se istovremeno sidit na dvi katrige ka ća se ne more niti bit samo malo noseć . U nikin stvariman je vako ili nako. Nima treće ! Nema između. Ne more se jedan put na godinu ritualno odit u Jasenovac i “per la finta” davat počast žrtvama zločina ustaških koljača a u isto vrime dozvoljavat ustaški pozdrav “Za dom spremni” ! Ne mo-že ! Joli jesmo joli nismo ta Evropa o kojoj naši političari svaki dan tako uprazno tupe, palamude i ispijadu nan i kljucadu mozak a najviše baš o tin njezinin tobožnjim vridnostima ! E pa ako već nismo ili nikako ne moremo postat ta Evropa jer njezina pravila za nas ne važidu, jer smo divji, e pa onda mrš vanka iz nje ! Odma ! Da višje ne smetamo jedni drugiman. Ni oni nama a ni mi njima. I basta ! To bi po meni bilo najpoštenije. Eto tako ti ja mislim, Marinko moj…”, polako se ugasi i ka da se nekako snuždi moja Šjora File.
“Eto vidite da nije problem u Skeji vengo u državi kojoj ne smeta sve to ča on radi i govori.”
“Da izviniš, nije govno nego se pas posra!”, ljutito podviknu ona. “Pa ka da je država nešto drugo od judi koji žividu u njoj. Kakva država takvi judi i obratno !”
“E, sad ste pritirali. Pa jema nas puno koji smo protiv tega ča Skejo i takvi ka ča je i on govoridu !”
“Je, ma smo ostali na tuku ! Ništa se ne minja, sinko moj. Ma nemoj mi višje ništa govorit. Uostalon, pisalo je u foje da je oti Skejo toko bija zajubjen u svoju Rvacku da joj je 2012. godine osta dužan 12 mijuni kun poreza. Valjda od svojih pustih poduzeća… Znan samo da se sva nikako lipo zovedu ka ča je, ajmo reč, “Za dom” i slišno. Uvik jedno te isto s takin judiman. Kad je u pitanju izbor izmeju jubavi prima domovini i jubavi prima lovi čini mi se da kod jedne posebne vrste domojubi uvik nikako na kraju privagne jubav prima pinezima ! Jer to je taka vrsta jubavi ! Tu se ništa ne more,e ! Ka kad su se i našega Splita bili odrekli zarad vlastite koristi. E, to je takva jubav ! A ima tega još. Tako je naš meštar Skejo 2015. godine čak bija uvatija godinu dan pržuna uvjetno zbog gospodarskog kriminala u svojoj Rvackoj jerbo je navodno, kako je pisala “Slobodna”, izvuka mijune kun iz firme privarivši nike svoje partnere iz Australije…Ajme majko moja ! Ne znan ja bidna vako stara i neuka je li se to možda zove pljačka vlastite domovine ili je i to nika posebna vrsta jubav prima svojoj domovni ? A more bit da ja ništa ne razumin ! Ajme majko, još će na kraju bidan čovik puknit od tega svoga pustega domojubja i toke spremnosti i jubavi za svoj vlastiti dom !”
“Naravska stvar da svaki oni koji veliča ustašiju, odnosno izdajnike koji su se odrekli Splita, Dalmacije, dalmatinskih otoka, Istre, Međimurja…a sve zato da bi se dočepali bokun sluganske vlasti ne more bit nikakav domojub. Tu se mi slažemo Šjora File. I zbilja je najluđe od svega da se u partizanskon Splitu u kojemu su se ustaše mogle zbrojit na prste jedne jedine ruke i kojega su te iste izdajničke spodobe poklonile Krajevini Italiji, najdu danas oni koji ćedu poć velićat i falit ote šporkaćune. A ča se zvizde tiče, sudovi Europske Unije već su prisudili da je zvizda izraz, simbol radniškog pokreta i slobodarstva i nikakvi Marko Skejo, skupa sa svojon politiškom bratijom, ne more je ukinit. Poblem je u temu ča kod nas još nisu ukinuti ustaški simboli vengo ji se još pušta da se na mala vrata provlaće u naš javni život i to svakodnevno. U temu je problem Šjora File.”
“Je, je….sve si ti to lipo meni reka, mišu moj. Nego isto bi ja volila intrat dikod na ulici po Splitu tega brkatega crnega manekena Skeju. Da su slučajno njegovi a ne partizani pobidili Hajduk bi sad igra u talijansku a ne u rvacku nogometnu ligu ! Pitala bi ga ja je li on za talijanski joli za rvacki Split ? Nima šta, lipi domoljubi ! Ma samo da mi ga je trefit. Čuja bi on svoju pištulu od jedne stare žene ka ča san ja i to kakvu pištulu. Viruj mi da je nikad ne bi zaudobija ! Ne znan ja kakve je i je li on uopće završija ikakve skule ali mu potla mojega lekcijuna niti jedna višje ne bi ni tribala. Kunen ti se u to Marinko moj, kunen ti se svime na ovemu svitu !”





Oznake: jedro, veslo


- 10:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.09.2020., srijeda

TROCKI I NJEGOVA DJECA ( 80 godina od ubojstva Trockog )


Ciudad de México. Nedjelja, 29. siječanj 1984. godine. Jučer sam se dogovorio s mojim slovenskim amigom Peterom da danas odemo na Coyoacán do kuće u kojoj je Trocki ubijen u kolovozu 1940. godine. U dvorištu kuće se nalazi i njegov grob. U glavni grad Méxica sam stigao prije gotovo mjesec dana. Slijedeću godinu dana provesti ću na Colegio de Méxio. Već se relativno dobro snalazim u ovom megalopolisu služeći se spasonosnim podzemnim svijetom metroa bez kojeg bi jednostavno bio totalno izgubljen i bespomoćan. Nekidan smo na Universidad Nacional Autonoma de México ( UNAM ) upoznali grupu mladih trockista koja država kontakt s Trockijevim unukom Sevom Volkovim. Pokušati će nam dogovoriti razgovor s njim. Bez njegovog odobrenja nitko ne može ući u ograđeni kompleks na Coyoacánu, u tu zadnju Trockijevu utvrdu u kojoj Seva danas živi a koja ipak nije uspjela zaštititi njegovog slavnog djeda od smrtonosne ruke Staljinovog ubojice. Javili su nam da će nas on danas čekati oko 13 sati. Ta je “tvrđava” 1984. g. imala status “povijesnog spomenika” kojeg je dobila 1982.g. zahvaljujući predsjedniku Lópezu Portillu . Naime za vrijeme predsjednika Ávile Camacha, staljinisti koji su se infiltrirali u njegovu vladu pokušali su je pretvoriti u vrtić, biblioteku, zgradu vladinih ureda ili bilo što slično samo da ne bi bila smbol ubijenog Trockog. Još 1965. g. dok je u njoj živjela kompletna obitelj Trockog predsjednik Díaz Ordaz je, prestrašen lijevim gibanjima među studentima među kojima je bilo i trockista - naredio da se ukućani silom isele iz kuće ( iako se radilo o privatnom vlasništvu ) ali su se oni ipak uspjeli vratiti u nju nakon svega tri mjeseca. U siječnju 1984. godine ova kuća još nije bila javni muzej u kojem se danas nalazi i Institut prava na azil ( El Instituto de Derecho de Asilio Casa Museo León Trotsky ). U ograđeni kompleks se moglo ući jedino uz osobno dopuštenje Estebana ( Seve ) Volkova, čovjeka koji je jednom davno, kao trinaestogodišnji dječak , vrativši se iz škole, ugledao krvavo tijelo svog djeda kako razbijene lubanje leži na podu svog kabineta okružen izbezumljenim čuvarima.
Od kolonije Santa María la Ribera gdje sam živio pa do Coyoacána vozio sam se “plavom linijom” metroa gotovo sat vremena - od San Cosmea, preko Zócala pa do stanice General Anaya. Tu me već čekao nervozni Peter a dalje do Coyoacána zaputili smo se pješke hodajući sjenovitom stranom ulice tražeći hladovinu pod širokim krošnjama ogromnih, nestvarnih fikusa. Zadnje Trockijevo utočište danas se nalazi u Avenida Rio Churubusco na broju 410 a vrijeme njegova ubostva ta se avenija zvala Calle Viena.
SEVA, ZINA I NINA
Iako je u Meksiku vrijeme zaista jako rastezljiva kategorija a točnost ne baš najcjenjenija vrlina mi smo na teška željezna vrata pozvonili točno u 13 sati. Na naše iznenađenje isti čas se iz sive kutijice na zidu začuo muški metalni glas: “Tko je ?”. Predstavili smo se i impozantna željezna smeđe-crvena vrata su se uz škripu polako rastvorila. Iza vrata je stajao nasmješeni vitalni prosjedi plavooki čovjek. Iznenadilo nas je kada smo kasnije saznali da će za par meseci napuniti 57 godina. Izgledao je dosta mlađe. Srdačno nas je pozdravio i ljubazno propustio u tipičan meksički vrt prepun kaktusa svih vrsta, stabala, raznog lisnatog raslinja u kojem se nalazio Trockijev grob. Tek smo kasnije shvatili kako je najbitniju ulogu u dogovaranju naših amigosa sa Sevom oko našeg dolaska u Trockijevu kuću odigrala činjenica što smo dolazili iz tadašnje Jugoslavije koju je Seva zbog Titovog otpora Staljinu iznimnio poštovao.
Vsevold Platonovič Volkov, Bronstein - od milja zvan Seva ( poslije i službeno meksikanizirani Esteban ) je sin Trockijeve kčerke Zinaide ( Zine ) koju je dobio sa svojom prvom ženom Aleksandrom Sokolovskajom. S njom je još imao i kčerku Ninu. Sa svojom drugom ženom Natalijom Sedovom, s kojom je i stigao u Meksiko, dobio je još dva sina, Leva i Sergeja. Dakle, Sevina majka Zina je bila njegovo prvo, najstarije dijete. Sva su Trockijeva djeca na neki načn bile žrtve svog oca i čekale su ih teške, pa i tragične sudbine. Zina se neposredno nakon Oktobarske revolucije udala za Zahara Borisoviča Moglina i 1923.g. je s njim dobila kčerku Aleksandru. Par godina poslije se razvela i preudala za Platona Ivanoviča Volkova, istaknutog pripadnika protrockističke Lijeve Opozicije s kojim je 1926.g. dobila sina Vsevolda - odnosno Sevu koji nam je upravo bio otvorio vrata. Zina je bila strašno vezana za svog oca. Teško je primila Trockijevo protjerivanje iz Sovjetskog Saveza. Jako joj je nedostajao. Usokro se razbolila od tuberkuloze. Staljin joj je 1931.g. dozvolio da se pridruži svom ocu u egzilu pod uvjetom da sa sobom povede samo jedno od njenih dvoje djece. Bila je to svojevrsna vrsta ondašnjeg strašnog “Sofijinog izbora”. Zinaida je sa sobom povela Sevu, svoje najmlađe dijete ali sebi nikada nije oprostila što je u tom nemogućem izboru morala napustiti, ostaviti svoju kčerku Aleksandru u Rusiji. Uskoro se pridružila Trockom koji se nalazio u Turskoj na otoku Prinkipo i pala u tešku depresiju iz koje se nikada više nije uspjela izvući.
U međuvremenu Staljinov represivni aparat hapsi Zahara Borisovča Moglina, Zininog prvog muža i oca Aleksandre tako da o djetetu sada brigu vodi baka Aleksandra Sokolovskaja, Zinina majka. Sve to Sevinu majku baca u još dublju depresiju od koje je patila još od 1928.g.kada joj je na rukama u svojoj 26-toj godini života od tuberkuloze umrla mlađa sestra Nina. Telegram o njenoj smrti putovao je do Trockog 45 dana. Njih su dvije kao djevojčice uglavnom živjele s očevim roditeljima, djedom i bakom Daidom i Anom Bronstein jer je su Trocki i supruga za vrijeme carizma uglavnom bili u ilegali ili egzilu. Nina je bila izbačena iz Partije a muž joj kao “trockist” završava u Sibiru a dvoje njihove djece, Trockijevi unuci Lev i Volina uskoro postaju siročad. Na Prinkipu Zinu počinje progoniti ljubomora pošto je njen obožavani otac sve bliži sinu Levu pošto mu je Lev postao glavni politički operativac. Rastrgana depresijom i osječajem krivnje, ona počinje razmišljati o povratku u Moskvu ali je Trocki ipak uspio nagovoriti da ode u Berlin na liječenje psihoanalizom. U veljači 1932.g. Staljin zauvijek zabranjuje Trockom povratak u Rusiju. Zina shvaća da više nikada neće vidjeti svoju kčerku Aleksandru pa 5. svibnja 1933. g. u stanju teškog psihičkog rastrojstva izvršava samoubojstvo plinom u svom berlisnok stanu.
Njen sin Seva sada je stajao tu pred nama a iza njega se išaran zrakama sunca uzdizao jednostavan nadgrobni spomenik legendarnog Trockog . Sivobijeli kameni blok s uklesanim srpom i čekićem, njegovim imenom i crvena zastava na vrhu. I ništa više. Pored Trockog tu je sada ležao i prah njegove supruge Natalije koja je 1962.g. umrla u Parizu. Jedini živi svjedok ubojstva oca Crvene Armije i najvećeg tribuna Oktobarske Revolucije vodio nas je lagano prema kući. Sve oko nas bila je živa povijest. I Seva i grob, i kuća, i ovaj vrt, zidine oko njega, baš sve. Naš domačin je kao dijete stigao iz Pariza u Meksiko kolovoza 1939. godine nakon smrti svog strica Leva. Kod djeda su ga na Coyoacán doveli Trockijevi stari prijatelji Alfred i Marguerite Rosmer. Seva se prisjeća kako mu je prva, najsnažnija impresija kada je prvi put kročio na tlo Meksika bila: “Boje” ! To je najbolja definicija Meksika koju sam ikada čuo. Kompletan Meksiko zaista je jedna nestvarna je eksplozija boja. Bilo da je riječ o Životu ili Smrti. Sasvim svejedno !
SERGEJ
Sergej je bio mlađi sin Trockog i Natalije. Rođen je 1908.godine. Raste uz roditlje i svog starijeg brata Leva . Sergej je pokazivao najveću ratobornost od sve Trockijeve djece ali se politikom nije posebno bavio. Bio je radikalno antiburžoaski orijentira. Zagovara jednakost i ne prihvaća ma i najmanju privilegiju koju je mogao imati kao sin boljševičke legende i najbližeg Lenjnovog suradnika. Prezire luksuz, počev od odjevanja ili odlaska na liječničke preglede preko reda i sl. Rano napušta dom s glavom punom ideja o “novom životu” odbacujući bilo kakvu roditeljsku financijsku pomoć. Od sve djece on je bio najmanje uvućen u službenu, oficijelnu politiku a obožava inženjerstvo, termodinamiku, diesel motore…Stječe akademsko obrazovanje i postaje profesor na Moskovskom Tehnološkom Institutu. Kada Trocki pada u nemilost javno ga brani. Dolazi na njegov ispračaj u progonstvo i tom se prilikom na željezničkoj postaji čak potukao s agentima GPU-a. U kolovozu 1935.godine je smjenjen s profesorskog mjesta, uhapšen je i prognan u Sibir. Za njim u Sibir kreče i njegova ljubav Genrietta Rubinshein koja se vrača u Moskvu da rodi Sergejevu kčerku Juliju. Godinu dana kasnije uhapšena je i ona a mala Julija ostaje s bakom i djedom. Nikada neće uspjetii upoznati svog oca ali će zato cjeli svoj život biti osuđena na patnju zbog prezimena svog oca. Sergej je strijeljan u logoru 1937.g. u svojoj 29-toj godini života.
LEV
Lev je bio Trockijev stariji sin, rođen 1906. godine. Od rana je postao jako politiziran i bio je očev najbliži politički suradnik. Doprinio je mnogim Trockijevim poznatim radovima. Sam Trocki je rekao: “Ime moga sina moglo bi ravnopravno stajati uz moje ime na skoro svim knjigama koje sam napisao od 1928. godine”. Lev je u stvari bio pravi vođa “trockističkog pokreta” i vođa otpora Staljinu sve do svoje smrti. Još za vrijeme građanskog rata sa svojih jedva 13 godina pratio je oca na poljski front. Poput Trockog nosio je prepoznatljivu crnu kožnatu jaknu, omiljeni simbol boljševičkih vođa. S 25 godina ženi se s Anom Samoilovnom Rjabukinom s kojom slijedeće godine dobiva sina Leva Lvoviča Sedova. Kada Trocki i Natalija odlaze u egzil on odlazi s njima. Lev 1931.g. dobiva njemačku vizu i u Berlinu upisuje fiziku i matematiiku na Tehnische Hochschule iako je još od 1923.g. u stvari totalno posvećen “očevoj stvari” i organizaciji Lijeve Opozicije. U stvari je on bio Trockijev “Chief of Staff” iako je po izgledu i svojoj naravi bio sličniji majci Nataliji nego ocu. Trocki je bio temperamentan, ponekad grub, oštar i isključiv a Lev fin, tih i umjeren. Trocki ima velike zahtjeve i stalnu potrebu da dominira a Lev želi bit nezavisan. Zato nerijetko dolazi i do žestokih srazova među njima što Levu emocionalnom teško pada. Lev ništa ne uzima sebi. Sve što ima ulaže u izdavanje Biltena Lijeve Opozicije a ono što uštedi šalje supruzi u Rusiji koja teško živi proganjana od Staljinovog režima. Često je gladan i zdravlje mu je sve narušenije. Jačanjem Hitlera Lev koji živi u Berlinu - mora preći u legalu a vodstvo Lijeve Opozicije 1933.g. mora se premjestiti u Pariz. Trocki i njegov sin Lev su u Rusiji 1936.g. u odsustvu osuđeni za izdaju i urotu a GPU dobiva naređenje da ih uhvati ili eliminira. Tako Lev pored Trockog postaje najtraženiji čovjek Staljinovog represivnog aparata. Levu je zdravlje totalno narušeno i više nije mogao odgađati operacju sljepog crijeva. Nakon operacije je trebao otići u ilegalu ali mu se stanje nakon zahvata iskompliciralo pa je hitno operiran po drugi put nakon čega 16. veljače 1938.g. naglo umire. Kasnije se saznalo kako je jedan od bliskih Levovih pariških prijatelja Marco Zborowsky (alias Étiene) u stvari bio Staljinov “agent provocateur” koji detaljno izvještava GPU o svemu pa su opravdane sumnje kako je Lev u stavari na operaciji bio ubijen tim više što su i kirurzi koji su ga operirali bili ruski emigranti. Tako je svoj život zavšio Lev. Bio je još samo jedno tragično Trockijevo dijete koje umire u dekadi tridesetih godina XX stoljeća u kojoj je ova familija, kako to kaže Victor Serge, živjela svoj “pakleni život”.
RAMÓN
Atentat na Trockog, razbivši mu lubanju skračenim cepinom ( planinarskim ašovčićem ) dok je čitao jedan njegov rukopis, izvršio je Jaime Ramón Mercader del Río Hernández 20. kolovoza 1940. godine. Jedan od najvećih revolucionara 20. stoljeća, najbliži Lenjinov suradnik, tvorac i legendarni vođa Crvene Armije, nenadmašni govornik iz petrogradskog “Cirque Moderne” u kojem je u noći Oktobarske revolucije uzviknuo povevši masu za sobom: “Vrijeme za riječi je prošlo. Došao je čas za smrtonosni dvoboj između revolucije i kontrarevolucije”, umro je od posljedica atentata u bolnici “Servicio Médicos de la Cruz Verde” 21. kolovoza 1940.g. u 19:45 sati. Njegovo tijelo bilo je izloženo pet dana u Capilla Dorada del Panteón Moderno ( Zlatnoj Kapeli Modernog Panteona ) a zatim je kremirano. Njegov pepeo sada leži pod spomenikom u dvorištu kuće na Coyoacánu u kojoj je ubijen. Nadgrobni spomenik dizajnirao je možda i najpoznatiji meksički arhitekt Juan O’ Gorman. Prema navodima tiska iz tog vremena na pogrebu Trockog okupilo se oko 300 000 građana. Dok je kovčeg s njegovim tijelom nošen glavnim avenijama Cudad de Méxica iz zvučnika je odjekivala “Gran Corrido de León Trotsky”. Američki Trockisti namjeravali su Trockog sahraniti u Sjedinjenim Američkim Državama ali ni mrtav Trocki nije mogao dobiti vizu da uđe u tu zemlju. Na svu sreću. Jer, ako već Trocki nije sahranjen u njegovoj Rusiji najlogičnije mjesto njegovog zadnjeg počivališta zaista je Meksiko, jedina zemlja koja mu se, na čelu s Lázarom Cárdenasom, usudila dati azil onda kada to nitko niije htio. Toliko o “demokratskom Zapadu”.

Ramón je, ma koliko to izgledalo apsurdo, bio dijete revolucionarnih gibanja 20-tog stoljeća koje predvode boljševici na čelu s Lenjinom i Trockim. Njih dvojica su zaista bili neka vrsta roditelja Oktobarske revolucije. Tako je Ramón na neki način postao oceubjica. Doduše, Lenjinovom smrću i polaganim ustoličenjem Staljina i njegovog kulta kao neprikosnovenog boljševičkog vođe Trocki i “trockisti” proglašeni su glavnim protivnicima, izdajnicima, buržujskim kolaboracionistima i špijunima koje “zbog interesa revolucije” treba najnemilosrdnije istrijebiti. To se usadilo u glave mladih komunista diljem svijeta pa tako i u Ramónovu glavu. Svi glavni Staljinovi suparnici ubijeni su, nakon montiranih procesa, u Rusiji. Trocki je bio jedini iz stare boljševičke garde kojeg je Staljin morao ubiti tako daleko od Rusije. Ramón je određen za izvršitelja “Operación Pato” ( Operacje Patka ), ili ruski “Utka”, kako se kodno naziva akcija atentata na Trockog - nakon propalog atentata kojeg je tri tjedna ranije pokušala izvršiti grupa od dvadesetak naoružanih ljudi ispalivši oko 400 metaka po kući i sobama Trockijeve kuće u koju su uspjeli uči zbog izdaje Trockijevog američkog stražara Roberta Sheldona Hartea ( kojeg ubrzo nakon toga ubijaju sami organizatori atentata ). Samo je Seva ranjen u nogu a Trocki se izvukao neozlijeđen. Njegova vjerna Natalija gurnula ga je u ugao sobe spasivši mu tako život. Napadače su predvodili šef meksičkih komunista Vincente Lombardo Toledano i jedan od najslavnijih meksičkih slikara David Alfaro Siqueiros koji je nakon toga uhapšen ali ubrzo bježi u Čile s putovnicom koju mu je osigurao Pablo Neruda tadašnji čileanski ambasador u Meksiku. Nakon tog neuspjeha planiraju unajmiti jednog američkog avijatičara da bombardira kuću Trockog ali im taj plan propada.
Ramón je bio španjolac, rođen u Barceloni, komunistički idealist, republikanski borac u španjlskom građanskom ratu, do kraja ideologiziran i beskrajno, fanatično odan političkim idealima koje u njegovoj svijesti inkarnira mitologizirani “vođa sovjetskog i svjetskog proletarijata”, drug Staljin. Pod snažnim utjecajem je svoje neobične majke Caridad zvane “katalonska La Pasionaria” koja ga uvlači među španjolske komuniste i vrbuje da radi za GPU-NKVD Ramón će postati “školovani špjun” i ubojica, moskovski đak obučen da “bude ono što nije”, da “zaboravi sebe” i postane netko drugi, po potrebi zadatka. Bio je poliglota, atleta i profinjen čovjek, zavodnik savršenih manira, izgleda i odijevanja. Savršeno govori francuski i engleski. Bio je i “belgijanac “ Jacques Mornard i “kanađanin” Frank Jackson. U Parizu zavodi Sylviu Ageloff, članicu protrockističke Socialist Workers Party, čija je sestra Ruth bila osobna tajnica Trockog. Preko nje vrlo oprezno, polako, strpljivo i nenametljivo ulazi u okruženje velikog Lava nikada se posebno ne ističući. Sve do kraja svoje dvadesetogodišnje robije i do kraja svog života neće otkriti svoj pravi identitet niti će se pokolebati u obrani svojih ideala.
U trenutku izvođenja atentata u automobilu parkiranom samo ulicu dalje od Trockijeve kuće nalazila se Ramónova majka Caridad i Leonidas Eitington ( “drug Kotov” ) šef NKVD u Španjolskoj. Trebali su nakon atentata osigurati Ramónov bijeg ali to propada. U Ciudad de Méxicu se tada u pripremi atentata našao još jedan mitloški Staljinov “sicario”, “pistolero” s “naše gore list”, legendarni solunaš, Apisov simpatizer i član Crne Ruke, general NKVD-a Mustafa Golubić kojeg Gestapo ubija 1941.g. u Beogradu. Staljin će još jednom bezuspješno, u tzv “operaciji Gnom”, pokušati osloboditi Mercadera. Zanimljivo je da ga u zatvoru osim Nerude posjećuje u više navrata i jedna od najpoznatijih španjolskih glumica Sara Montiel ( “Prodavačica ljubičica”, “La violetera” ) s kojom dobija i kčerku a Ramónova polusestra María Mercader postati će supruga slavnog režisera Vitoria de Sice. On i majka nositelji su Lenjinovog ordena s tim da Ramón još nosi titulu “heroja Sovjetskog Saveza”. Danas leži među herojima na groblju Kuncevo u Moskvi ali tek odnedavno pod svjim pravim imenom. Do nedavno mu je na grobu pisalo lažno ime Ramón Ivanović Lopez. I nakon smrti ostao je netko drugi.Tijelo mu je u Moskvu prenijeto s Kube gdje je umro 1978 g. od raka kostiju.

EPILOG
Sa Sevom smo se srdačno rastali nakon sat vremena prepuni impresija. Peter je živio odmah tu na Coyoacánu blizu “Plave Kuće” Fride Kahlo pa je odšetao do svog stana a ja sam ponovo sišao u podzemlje, u utrobu Ciudad de Méxica. Metro je šištavo bješteći klizio tračnicama prema San Cósmeu i Santa María La Ribera a ja sam još dugo razmišljao o Sevi i o svemu. Nakon onoga što sam danas vidio i čuo kao da mi je postalo potpuno jasno kako revolucija ne jede samo svoju djecu kao što to kaže poznata izreka nego nerijetko i sami revolucionari “pojedu” svoju vlastitu djecu koja tako postaju njihove žrtve. Trocki, njegova sudbina ali i sudbina njegove djece najbolji su primjer koji to potvrđuje. Taj “naoružani prorok”, velikan suvremene povijesti, čovjek koji je, kao što je to rekao André Breton, “svoj genije i sve svoje sage stavio u službu za najvišu stvar”, na neki je način na oltar svojih ideala položio i živote svoje djece. To je uradio logikom života beskompromisnog profesionalnog revolucionara kojem su interesi Revolucije a ne Porodice ili bilo kakvi osobni interesi uvijek bili iznad svega pa makar je revolucija bila i izdana od strane staljinista. Uostalom, za oca teorije “permanentne revolucije” to i nije morala biti najvažnija stvar jer borba za svete cijeve revolucije ionako nikada ne prestaje. Cijelim svojim životom Trocki je potvrdio činjenicu da istinski revolucionar nikada ne ostaje bez svoje Utopije. Čini mi se kako danas, osamdeset godina nakon ubojstva Lava Davidoviča Bronsteina Trockog, to nikada nije bilo tako bjelodano.









Oznake: jedro, Galeb


- 09:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.11.2019., četvrtak

KLERIKALIZAM IM SE OMILIO


Knjigu “O Državi Božjoj protiv pagana” ( “De Civitate Dei Contra Paganos” ) napisao je u 5. stoljeću kršćanski teolog Aurelije Augustin. Knjigu je počeo pisati 412.g. potaknut vizigotskim pljačkama Rima koje su dovele do propitivanja kršćanstva koje je tada već postalo službena državna religija Rimskog Carstva. Naime, pagani su kršćane, odnosno napuštanje stare rimske religije smatrali glavnim uzrokom tih strašnih barbarskih najezdi i pustošenja. Sv. Augustin piše o konceptu “Božje države” ( civitas dei ) nasuprot “zemaljske države” ( civitas terrena ) iz aspekta vlastitog viđenja svjetske povijesti. Spominjati danas Aurelija Augistina u kontekstu suvremenih zbivanja i koncepta države u Hrvatskoj zaista nije moguće. Ali, njegovu sitnagmu ”Božja Država” dobar dio naše domaće crkvene hijerarhije nastoji “prevesti” na jedan specifičan način zalaganja za klerikalnu, antisekularnu državu 21. stoljeća u kojoj su “pagani” svi oni koji ne vjeruju upravo njima, pa makar i sami bili vjernici a nevjernike da i ne spominjemo. Naravno da Sv. Augustin zaista nema ama baš nikakve veze s takvim ( politiziranim ) egzibicijama dijela hrvatske crkvene hijerarhiije ili pojedinih klerika i vjeroučitelja.
PAPINO “PISMO NARODU BOŽJEM”
Papa Franjo, Biskup Rima i Pontifex Maximus Rimokatoličke Crkve, još u kolovozu 2018. godine objavio je “Pismo narodu Božjem” u kojem je za zataškavanje spolnog zlostavljanja mladih u Crkvi optužio KLERIKALIZAM koji se danas gnijezdi u krilu crkve a ne imaginarne “marksiste”, “ateiste”, “agnostike”, “filozofe” i ine. Po samom papi klerikalizam je najveće zlo crkve jer upravo on podupire i pomaže “da se nastave činiti tolika zla koje danas osuđujemo”. Po papi Franji, reči ne zlostavljanju - znači reči ne “svim oblicima klerikalizma”. Prošli je mjesec ( 26.09. ) list “La Civita Cattolica” objavio što je papa rekao isusovcima u razgovoru s njima o problemu klerikalizma u crkvi, kojeg on smatra “istinskom perverzijom” i “najvećom izopačenosti” onih biskupa i svećenika koji misle da samo oni “znaju sve o svemu”.
Pokušajmo na tren zamisliti što bi se desilo kada bi te papine riječi primjenili na ponašanje dobrog dijela biskupa i klera u Hrvatskoj koji su očito umislili da su baš oni nekakvo kvazi-protagorijansko “mjerilo svih stvari”. Oni misle da smiju i mogu presuđivati tko je “pravi domoljub” a tko nije, tko je “dobar” a tko je “slab”, “defektan” Hrvat ili, kao što bi rekao poznati sociolog religije Ivan Markešić : “Klerikalizam kod nas omogućuje nekima da budu moralni i svjetonazirksi bičonosci, da proglašavaju grešnicima i ekskomuniciraju iz Crkve sve one koji nisu na crti već uspostavljenog kursa rigidnog katoličkog hrvatstva, kao što se to već događalo kad su u pitanju političari tzv lijevog spektra. Jeste li, pak, na tzv desnoj opciji, možete upropastiti i državu i narod, za vas će, budite bez brige, služiti svete mise. Jer, vi ste “naši” i svejedno što ste (u)činili u borbi za “našu stvar” - ne možete biti GREŠNICI.”
Crkva u Hrvatskoj očito ima svoju viziju “Božje Države” kao neke vrste “univerzalne države” koja usisava sve svojim klerikalnim usisivaćem. Tako se svakog listopada u hrvatskim ( naravno, svjetovnim ) školama slave tzv “Dani kruha”. I ništa u tome ne bi bilo loše da se djeca tom prigodom gotovo prisiljavaju da sudjeluju u vjerskim obredima, što je dovelo do reakcije dijela roditelja. “Dani kruha” se svake godine obilježavaju u vrtićima, školama, učeničkim domovima i drugim institucijama koje se bave djecom. “Dani kruha” su zamišljeni kao iskazivanje zahvalmosti plodovima zemlje. Ali, naravno, tada školama u pohode dolaze svećenici koji škrope, blagoslivljaju i cijelom događaju daju vjersko obilježje a djeca su tako, htjela ne htjela, prisiljena da sudjeluju u vjerskom ritual u sekulranim školama. O vjeronauk koji se redovito predaje u sredini a ne na početku ili kraju nastave da i ne govorimo. Naravno da se djeca koja ne pohađaju vjeronauk tako usred nastave izoliraju i smještaju u posebne “rezervate” pa ma koliko ih mi eufimistički nazivali knjižnicama ili nekim zasebnim prostorijama ako ih uopće ima.
SEKULARIZAM I KLERIKALIZAM
Ali, čemu se čuditi? Pa mi živimo u državi koja je člankom 41. Ustava definirana kao sekularna država u kojoj su sve vjerske zajednice jednake i “odvojene od države”. Ipak, u toj istoj “sekularnoj državi” vaše dijete će u državnoj, dakle “sekularnoj” a ne nekoj vjerskoj školi, iz predmeta Povijest u petom razredu učiti ( u poglavlju. “Pojava i prostorno širenje čovjeka” ) kako “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života, tako postane čovjek živa duša”. Pa kako se onda čuditi zapnjenošću Gérarda Mouroua, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 2018.g., koji je ovog listopada boravio u Hrvatskoj na znanstvenom skupu “Ultrafast Optics XII” a koji je u Hrvatskoj sreo ljude koji ga najozbiljnije, kao znanstvenika pitaju: da li on zaista vjeruje kako je Zemlja okrugla. “To je zapanjujuće. Nisam mogao vjerovati” kaže zabezeknuti nobelovac koji konstatira kako je vrlo teško razgovarati s ljudima “koji nisu obrazovani”. Ali nobelovac se jako vara. Ti ljudi su obrazovani ali u hrvatskim školama u kojima je upravo “ultraprogresivna kurikularna reforma” friško porodila i citirani udžbenik iz Povijesti za peti razred naših osnovnih škola, dakle za djecu od 11 godina.
A papa Franjo je prije manje od mjesec dana prilikom svog puta u Mozambik govorio upravo o tome, o klerikalizmu koji hrani “želje za dominacijom”. Njegova upozorenja je itekako potrebno čuti baš u Hrvatskoj a posebno u hrvatskoj Crkvi jer papa upozorava kako svećenici njegove crkve sve više “služenje zamjenjuju svećeničkom moći” što je uvod u klerikalizam koji ih onda “vodi u licemjerje, posebno u vjerskom životu kada se vjernicima žele nametnuti pravila ona ponašanja u svakodnevnom životu koja ne vrijede za svećenike”. Nažalost, crkva se sve više bavi politikom kao da je to neko njeno temeljno poslanje. Miješaju se u ama baš sve, i u mrtve i u žive. Tako je umirovljeni biskup Mile Bogović ovih dana ponovo oživio ideju o hrvatskoj varijanti španjoslke “Valle de los Caidos” ( “Dolina Palih” ) i to upravo kada taj “projekt” doživljava potpuni krah u Španjolskoj odlukom vlade o vađenju i premještanjem kostiju pokojnog diktatora Franca . Tu bi se valjda trebale “izmješati” kosti Bleiburga i Jasenovca. Biskup Bogović to nazva “Svehrvatskim Grobom” koji bi se nalazio kraj crkve “Hrvatskih Mučenika” i Krbavskog polja ili u Podudbini kraj crkve Sv Marka Groba. To bi ujedno bila prva postaja križnog puta itd. Tako bi domača Crkva pod firmom “posthumne pomirbe” nadvila i obuhvatila svojim idejnim plaštem sve mrtve, pa i one za života najudaljenije i međusobno nespojive. A što se živih tiče, na njima se, ionako, stalno radi !
Bilo kakav sekularizam, u njihovoj viziji, postaje nepotreban. Sasvim je suvišan i kolo povijesti, uvjereni su oni, može se početi vrtiti unatrag. Makar u Hrvatskoj. S njim ćemo, ako treba, pregaziti i samog Voltaire-a skupa sa svim njegovim enciklopedistima, zajedno s Francuskom revolucijom i onim njenim prokletim građanskim duhom i eto nas učas, u sveopćoj Božjoj Državi. U Hrvatskoj ! To nam, na svoj način, poručuje hvarski biskup mons. Petar Palić 3. veljače ove godine za vrijeme misnog slavlja u dubrovačkoj katedrali povdom Feste Sv Vlaha a sve to u prisustvu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, kukajući nad današnjom situacijom i žaleći za starim dobrim vremenima. Mons. Palić tako istiće “kako je, za razliku od apostolskih vremena, kada je poganstvo bilo nešto izvan i nasuprot vjerničkim zajednicama, danas sekularizam ušao u kuće i postao dijelom našeg postojanja.” Ma zamislite, sekularizam….taj odvratni sekularizam, postao je “dijelom našeg postojanja”. Kakavog li užasa ! Vijesti od prije par stoljeća očito još nisu došle do ušiju svih naših biskupa. Oni još ne znaju da je suvremena ljudska zajednica utemeljena na sekularizmu kao jednom od svojih temeljnih civilizacijskih, demokratskih dosega i principa. Postoje, doduše, neke zemlje u kojima su vjerski zakoni ujedno i svjetovni. Ali Europa ne poznaje niti jednu od varijanti teokratskih modela država. I onda se moramo zapitati da li je uvreda govoriti o “talibanizaciji duha” dijela našeg klera bez obzra na njihov vjerski predznak. Jer, talibanizam je postao sinonim za određeni način ponašanja bez obzira na njegovo izvorno ishodište. Nažalost, zato je takav princip lako prepoznati u mnogim našim domačim crkvenim glavama.
ATEIZAM I PROBLEM “ISUSOVA MORALA” ?
Ksenofobija, zatvorenost, nacionalna patetika, isključivost, želja za dominacijom u društvu, miješanje u sve pore društva i života, stalna potraga za “neprijateljima” poželjnih vrijednosti čiji su oni jedini autentični tumači, paničan otpor znanju, znanosti i kritičkom propitivanju, dogmatska obrana “prave istine samo jedne knjige” čiji su oni čuvari, licemjerje i klerikalizam - kao da se sve više nameću izvornim idejama kršćanstva. Pa zato i nije više nikakvo čudo da su mnogi vjernici sve više razočarani takvim trendom službene Crkve u Hrvatskoj i da joj okreću leđa, zbog čega biskup Palić tako teško kuka na misi usred Dubrovačke katedrale kako su ateizam, vjerska indiferentnost i izbjegavanje pripadnosti Crkvi bili na početku stoljeća fenomen elita a danas, eto, “sve više osjećamo svojevrsnu vjersku nepismenost novih generacija….Zahvatila nas je vjerska bezvoljnost…a čini se da zvona više ne zvone na misu”. Izgleda da je to onaj pravi razlog ovakve vrste navale Crkve na “sekularne škole” kako bi se svim đacima usadila “vjerska svjest”, valjda jednako kao što je Jahve “čovjeku od pjeska” udahnuo “dah života”, pa bili oni ili ne bili dio vjerničkog puka. Koga uopće briga za to ? Naravno, sve uz blagoslov nadležnog ministarstva i države.
Možda upravo zato filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu Pavel Gregorić, razočaran takvim napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke, tvrdi kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom”. Po njemu je to priča o Samaritancu i o radikalnoj etici “koja podrazumijeva da rušimo sve barijere koje postoje između čovjeka i čovjeka kako bismo jednostavno bili čovjek čovjeku, neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo…to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku.” Zato, s pozicije izvornog kršćanstva, smatra tragičnim da je “Crkva u Hrvata posebno zapela u onaj najbesmisleniji nacionalizam koji je Isus u toj priči ( o Samaritancu ) napadao”. Izvorno kršćanstvo ne bi moglo nikada stati iza bilo kakve ksenofobije i zatvorenosti prema bilo komu a posebno prema izbjeglicama ili bilo kojem drugom čovjeku ma koje rase, nacije, vjere ili uvjerenja on bio. Naravno da je povijest prepuna sasvim drugačijeg ponašanja službene Crkve što samo potvrđuje kako se crkvena hijerarhija nerjetko može naći i “s onu stranu”, odnosno nasuprot izvorne ideje u čije ime Crkva formalno djeluje. Prisjetimo se samo “Legende o Velikom Inkvizitoru” iz “Braće Karamazovih” i pretpostavke Fjodora Dostojevskog, koji je i sam bio vjernik, kako bi se Isus proveo da se ponovo pojavi među ljudima i pred licem Crkve. Svakako, ne baš najbolje.
Pa zar se onda trebamo čuditi zašto iz redova same crkvene hijerarhije dolaze žestoki napadi na papu Franju. Tako ga u travnju ove godine na svetkovini Svete Katarine Sijenske dominikanac Adian Nicholas optužuje ništa manje nego za herezu, “najteži zločin” zbog kojeg se nekada direktno odlazilo na lomaču. Ali nije on jedini. Naravno da pojedine klerike kod nas koji žene nazivaju “drugobitnim” a one koje stupaju u predbračne seksualne odnose “štracama” smeta osoba poput pape Franje. A da će papa Franjo “imati posla” u dijelovima okoštalih struktura Crkve u koju je on svojom pojavom unio pozitivan dah i duh latinskoameričke “narodne crkve” - to uopće nije upitno. Recimo, tako vojni biskup Jure Bogdan početkom listopada ove godine kaže u Mariji Bistrici kako vjera “nije privatna stvar” !? A zašto ? Zato jer po učenom biskupu “ona po svojoj naravi zahvaća čitav ljudski život i međuljudske odnose.” Prevedeno na svakodnevni, razumljivi jezik: “Bez vjere i nema Života” tako su svi ateisti, bezvjerci, agnostici itd, po ovoj neobičnoj biskupskoj logici, satjerani u “neživi dio” stvarnosti a u najmanju ruku su “izvan života” pa su na jedan čudan “abrakadabra način” istovremeno “ živi i neživi ” ili, u najbolju ruku, “nepotpuno živi”! Ide se u nepotrebne krajnosti poput one kada ministar Krstičević u nizu prigoda gotovo poistovjećuje sve braniteje i cijeli Dmovinski rat s “krunicom, križem i vjerom” oduzimajući mu tako svenarodni i svodeći ga, nenamjerno, na nekakav vjeski karakter itd.
EUROPSKA MLADEŽ I RELIGIJA
Dok se sve ovo zbiva kod nas napravljeno je veliko istraživanje “Europska mladež i religija” kojeg je u dvadesetijednoj europskoj državi proveo prof teologije Stephen Bullivant s londonskog Katoličkog sveučilišta St Mary’s u suradnji s pariškim Katoličkim Institutom ICP . Rezultati tog istraživanja kažu kako recimo u Češkoj 81% mladih između 16-29 godina “nema nikakvu vjersku pripadnost”. U Estoniji, Švedskoj i Nizozemskoj takvih mladih “nevjernika” je 70-80% a u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španjolskoj više od 50%. I šta bi sad naš vojni biskup s tim mladima i takvom Europom uopće uradio ? Naravno da je pravo pitanje zašto mladi u najrazvijenijim dijelovima Europe sve manje u Crkvi vide svoj Svjetionik prema kojem bi se orijentirali. Niti žalopojke niti agresija ne daju odgovor na to pitanje. Tako irački kardinal Louis Raphael Sako krivi Europu za teško stanje kršćana u Iraku. On smatra da je “Europa odavno postala plijenom relativizma” i da se “ne treba stidjeti kršćanskih vrijednosti” ne shvačajući da se ne radi o tome da se mladi stide izvornih kršćanskih vrijednosti nego se stide ponašanja politiziranih ultrakonzervativnih licemjernih dijelova crkvene hijerarhije koji svojim ponašanjem ne korespondiraju modernoj zbilji niti suvremenim potrebama i vrijednostima mladih pa im zato više i nisu potrebni. A pošto baš oni predstavljaju Crkvu mladi sve više odbacuju i takvu Crkvu koju oni predstavljaju. Zato teolog Stephen Bullivant rezignirano zaključuje: “Religija je pri kraju snaga”.
Ali kada đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić u kolovozu 2018.g. kaže kako je “funkcionalni pristup obrazovanju…božanstvo neoliberalnog mita” ili da je “žena velika kada poštuje svoje predbračno djevičanstvo”, pa kako učenik treba “sve svoje povjerenje staviti u Boga” i kako je vjeronauk “jedina oaza mogućeg susreta čovjeka sa svetim, odnosno s Bogom” onda se ne treba čuditi šta je takva “oaza” razumijevanja vjere i uloge Crkve u suvremenoj Europi danas sve praznija od mladih. Koga može privući, recimo, fra Bože Radoš iz Čapljine kada kaže ( travanj 2018.) kako je prosvjed protiv Istambukske Konvencije “zadnji okršaj protiv demona” nadahnuto uzvikujući: “U boj na Gospodnju stranu !”. A notorni bskup Košić gotovo prijeti saborskim zastupnicima: “Ako ste vjernici ne smijete dati glas za Istambulsku Konvenciju” ! Valjda bi on najradije kompletnu Crkvu proglasio političkom strankom. Da je nešto gnjilo u crkvenim redovima kod nas na najgori mogući način potvrdili su hvarski svećenik Mili Plenković kada je sav ushićen napisao. “Obradovala me vijest da je umro dr Slavko Goldstein” i zagrebački vjeroučitelj Krešimir Bagarić koji je djeci na vjeronauku propovijedao kako bi trebalo objesiti bivše predsjednike Hrvatske Ivu Josipovića i Stipu Mesića te bivšu ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić. Spomijao je on i metode “nabijanja glave na kolac”, “ispaljivanja metka u glavu” a Hrvate nazivao “nezahvalnom stokom , debilima i kretenima” hvaleći “opravdane zločine” Ratka Mladića nad muslimanima. Neizbježni biskup Košić ustaški logor za djecu Sisak naziva “prihvatilištem”, dakle “humanitarnom ustanovom”. U tom je “prihvatilištu” umrlo između 1152-1630 djece ( u dobi od nekoliko mjeseci pa do 13 godina ). Naravno, bila je riječ o srpskoj, romskoj i hrvatskoj djeci koja su bila oduzeta hrvatima antifašistima. U studenom 2018.g. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održan je čak i skup na kojem se opet čulo kako je dječji logor Sisak u stvari bio “humanitarna ustanova”.
IMA LI MJESTA ZA BOGA U SVEMIRU ?
I što na kraju kazati osim opet citirati papu Franju ( a mogli bi smo slobodno i Stjepana Radića ) koji kaže kako klerikalizam “dovodi do rascjepa u tijelu crkve” ali i do rascjepa između crkve i “ostatka društva” kojemu je ona, u ovakvom obliku, sve manje i manje potrebna pa se polako, u njegovim najrazvijenijim dijelovima, pretvara u vrstu usputne dekoracije ili samo dio kulturne baštine i povijesti odnosno, u najboljem slučaju, na golu tradiciju ( i to uglavnom u manje razvijenim, tradicionalnim sredinama ). Za papu su ksenofobija, strah od drugih i drugačijih najgori. Njima kumuje upravo klerikalizam kojem se papa Franjo suprostavlja kao obliku “sociologije steriliziranog života”. Ne može se živjeti u sredini koja od sebe pokušava stvoriti sterilnu “operacionu dvoranu”, sredini u kojoj vlada strah od toga da će nas drugi i drugačiji “okužiti”. Takav stav koji propagira sterilnu rasu, naciju, obitelj, kulturu, religiju…vodi nas, po papi Franji, u “sterilizirane nacionalne torove” koji na kraju rezultiraju “zaustavljanjem rasta društvene zajednice” a na taj način se pokušavaju zaustaviti oni procesi “koji daju život ljudima”. Najgore od svega je što taj dio okoštale crkvene strukture koji najtvrdokornije brani prevladani, tvrdokorni, hipertradicionalni, ekstremno politizirani ultrakonzervativni koncept vjere i Crkve, miješajući se “u sve živo i mrtvo” - pa i u ona područja za koja nemaju ama baš nikakve kompetencije, na kraju dovodi do rastuće nebitnosti Crkve za svakodnevni život. Samo naizgled čini se apsurdnim da upravo ta sveprisutnost takvog modela Crkve dovodi na kraju do njene totalne profanacije. Naime, upravo na taj način se urušio svaki dosadašnji oblik totalitarne svjesti i zbilje. A posebno je za Crkvu alarmantno to što takvo ponašanje dobrog dijela njene hijerarhije dovodi do jednog posebnog fenomena kojeg sublimira ovogodšnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Michel Mayor u svojoj izjavi: “U Svemiru nema mjesta za Boga”. A sudeći prema stavovima mladih o religiji u najrazvijenijim dijelovima Europe za njega će, ako se sadašnji trendovi nastave, sve manje biti mjesta i na Zemlji.




Oznake: jedro, more


- 10:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.