Marin Jurjević o svemu

< rujan, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

23.09.2020., srijeda

TROCKI I NJEGOVA DJECA ( 80 godina od ubojstva Trockog )


Ciudad de México. Nedjelja, 29. siječanj 1984. godine. Jučer sam se dogovorio s mojim slovenskim amigom Peterom da danas odemo na Coyoacán do kuće u kojoj je Trocki ubijen u kolovozu 1940. godine. U dvorištu kuće se nalazi i njegov grob. U glavni grad Méxica sam stigao prije gotovo mjesec dana. Slijedeću godinu dana provesti ću na Colegio de Méxio. Već se relativno dobro snalazim u ovom megalopolisu služeći se spasonosnim podzemnim svijetom metroa bez kojeg bi jednostavno bio totalno izgubljen i bespomoćan. Nekidan smo na Universidad Nacional Autonoma de México ( UNAM ) upoznali grupu mladih trockista koja država kontakt s Trockijevim unukom Sevom Volkovim. Pokušati će nam dogovoriti razgovor s njim. Bez njegovog odobrenja nitko ne može ući u ograđeni kompleks na Coyoacánu, u tu zadnju Trockijevu utvrdu u kojoj Seva danas živi a koja ipak nije uspjela zaštititi njegovog slavnog djeda od smrtonosne ruke Staljinovog ubojice. Javili su nam da će nas on danas čekati oko 13 sati. Ta je “tvrđava” 1984. g. imala status “povijesnog spomenika” kojeg je dobila 1982.g. zahvaljujući predsjedniku Lópezu Portillu . Naime za vrijeme predsjednika Ávile Camacha, staljinisti koji su se infiltrirali u njegovu vladu pokušali su je pretvoriti u vrtić, biblioteku, zgradu vladinih ureda ili bilo što slično samo da ne bi bila smbol ubijenog Trockog. Još 1965. g. dok je u njoj živjela kompletna obitelj Trockog predsjednik Díaz Ordaz je, prestrašen lijevim gibanjima među studentima među kojima je bilo i trockista - naredio da se ukućani silom isele iz kuće ( iako se radilo o privatnom vlasništvu ) ali su se oni ipak uspjeli vratiti u nju nakon svega tri mjeseca. U siječnju 1984. godine ova kuća još nije bila javni muzej u kojem se danas nalazi i Institut prava na azil ( El Instituto de Derecho de Asilio Casa Museo León Trotsky ). U ograđeni kompleks se moglo ući jedino uz osobno dopuštenje Estebana ( Seve ) Volkova, čovjeka koji je jednom davno, kao trinaestogodišnji dječak , vrativši se iz škole, ugledao krvavo tijelo svog djeda kako razbijene lubanje leži na podu svog kabineta okružen izbezumljenim čuvarima.
Od kolonije Santa María la Ribera gdje sam živio pa do Coyoacána vozio sam se “plavom linijom” metroa gotovo sat vremena - od San Cosmea, preko Zócala pa do stanice General Anaya. Tu me već čekao nervozni Peter a dalje do Coyoacána zaputili smo se pješke hodajući sjenovitom stranom ulice tražeći hladovinu pod širokim krošnjama ogromnih, nestvarnih fikusa. Zadnje Trockijevo utočište danas se nalazi u Avenida Rio Churubusco na broju 410 a vrijeme njegova ubostva ta se avenija zvala Calle Viena.
SEVA, ZINA I NINA
Iako je u Meksiku vrijeme zaista jako rastezljiva kategorija a točnost ne baš najcjenjenija vrlina mi smo na teška željezna vrata pozvonili točno u 13 sati. Na naše iznenađenje isti čas se iz sive kutijice na zidu začuo muški metalni glas: “Tko je ?”. Predstavili smo se i impozantna željezna smeđe-crvena vrata su se uz škripu polako rastvorila. Iza vrata je stajao nasmješeni vitalni prosjedi plavooki čovjek. Iznenadilo nas je kada smo kasnije saznali da će za par meseci napuniti 57 godina. Izgledao je dosta mlađe. Srdačno nas je pozdravio i ljubazno propustio u tipičan meksički vrt prepun kaktusa svih vrsta, stabala, raznog lisnatog raslinja u kojem se nalazio Trockijev grob. Tek smo kasnije shvatili kako je najbitniju ulogu u dogovaranju naših amigosa sa Sevom oko našeg dolaska u Trockijevu kuću odigrala činjenica što smo dolazili iz tadašnje Jugoslavije koju je Seva zbog Titovog otpora Staljinu iznimnio poštovao.
Vsevold Platonovič Volkov, Bronstein - od milja zvan Seva ( poslije i službeno meksikanizirani Esteban ) je sin Trockijeve kčerke Zinaide ( Zine ) koju je dobio sa svojom prvom ženom Aleksandrom Sokolovskajom. S njom je još imao i kčerku Ninu. Sa svojom drugom ženom Natalijom Sedovom, s kojom je i stigao u Meksiko, dobio je još dva sina, Leva i Sergeja. Dakle, Sevina majka Zina je bila njegovo prvo, najstarije dijete. Sva su Trockijeva djeca na neki načn bile žrtve svog oca i čekale su ih teške, pa i tragične sudbine. Zina se neposredno nakon Oktobarske revolucije udala za Zahara Borisoviča Moglina i 1923.g. je s njim dobila kčerku Aleksandru. Par godina poslije se razvela i preudala za Platona Ivanoviča Volkova, istaknutog pripadnika protrockističke Lijeve Opozicije s kojim je 1926.g. dobila sina Vsevolda - odnosno Sevu koji nam je upravo bio otvorio vrata. Zina je bila strašno vezana za svog oca. Teško je primila Trockijevo protjerivanje iz Sovjetskog Saveza. Jako joj je nedostajao. Usokro se razbolila od tuberkuloze. Staljin joj je 1931.g. dozvolio da se pridruži svom ocu u egzilu pod uvjetom da sa sobom povede samo jedno od njenih dvoje djece. Bila je to svojevrsna vrsta ondašnjeg strašnog “Sofijinog izbora”. Zinaida je sa sobom povela Sevu, svoje najmlađe dijete ali sebi nikada nije oprostila što je u tom nemogućem izboru morala napustiti, ostaviti svoju kčerku Aleksandru u Rusiji. Uskoro se pridružila Trockom koji se nalazio u Turskoj na otoku Prinkipo i pala u tešku depresiju iz koje se nikada više nije uspjela izvući.
U međuvremenu Staljinov represivni aparat hapsi Zahara Borisovča Moglina, Zininog prvog muža i oca Aleksandre tako da o djetetu sada brigu vodi baka Aleksandra Sokolovskaja, Zinina majka. Sve to Sevinu majku baca u još dublju depresiju od koje je patila još od 1928.g.kada joj je na rukama u svojoj 26-toj godini života od tuberkuloze umrla mlađa sestra Nina. Telegram o njenoj smrti putovao je do Trockog 45 dana. Njih su dvije kao djevojčice uglavnom živjele s očevim roditeljima, djedom i bakom Daidom i Anom Bronstein jer je su Trocki i supruga za vrijeme carizma uglavnom bili u ilegali ili egzilu. Nina je bila izbačena iz Partije a muž joj kao “trockist” završava u Sibiru a dvoje njihove djece, Trockijevi unuci Lev i Volina uskoro postaju siročad. Na Prinkipu Zinu počinje progoniti ljubomora pošto je njen obožavani otac sve bliži sinu Levu pošto mu je Lev postao glavni politički operativac. Rastrgana depresijom i osječajem krivnje, ona počinje razmišljati o povratku u Moskvu ali je Trocki ipak uspio nagovoriti da ode u Berlin na liječenje psihoanalizom. U veljači 1932.g. Staljin zauvijek zabranjuje Trockom povratak u Rusiju. Zina shvaća da više nikada neće vidjeti svoju kčerku Aleksandru pa 5. svibnja 1933. g. u stanju teškog psihičkog rastrojstva izvršava samoubojstvo plinom u svom berlisnok stanu.
Njen sin Seva sada je stajao tu pred nama a iza njega se išaran zrakama sunca uzdizao jednostavan nadgrobni spomenik legendarnog Trockog . Sivobijeli kameni blok s uklesanim srpom i čekićem, njegovim imenom i crvena zastava na vrhu. I ništa više. Pored Trockog tu je sada ležao i prah njegove supruge Natalije koja je 1962.g. umrla u Parizu. Jedini živi svjedok ubojstva oca Crvene Armije i najvećeg tribuna Oktobarske Revolucije vodio nas je lagano prema kući. Sve oko nas bila je živa povijest. I Seva i grob, i kuća, i ovaj vrt, zidine oko njega, baš sve. Naš domačin je kao dijete stigao iz Pariza u Meksiko kolovoza 1939. godine nakon smrti svog strica Leva. Kod djeda su ga na Coyoacán doveli Trockijevi stari prijatelji Alfred i Marguerite Rosmer. Seva se prisjeća kako mu je prva, najsnažnija impresija kada je prvi put kročio na tlo Meksika bila: “Boje” ! To je najbolja definicija Meksika koju sam ikada čuo. Kompletan Meksiko zaista je jedna nestvarna je eksplozija boja. Bilo da je riječ o Životu ili Smrti. Sasvim svejedno !
SERGEJ
Sergej je bio mlađi sin Trockog i Natalije. Rođen je 1908.godine. Raste uz roditlje i svog starijeg brata Leva . Sergej je pokazivao najveću ratobornost od sve Trockijeve djece ali se politikom nije posebno bavio. Bio je radikalno antiburžoaski orijentira. Zagovara jednakost i ne prihvaća ma i najmanju privilegiju koju je mogao imati kao sin boljševičke legende i najbližeg Lenjnovog suradnika. Prezire luksuz, počev od odjevanja ili odlaska na liječničke preglede preko reda i sl. Rano napušta dom s glavom punom ideja o “novom životu” odbacujući bilo kakvu roditeljsku financijsku pomoć. Od sve djece on je bio najmanje uvućen u službenu, oficijelnu politiku a obožava inženjerstvo, termodinamiku, diesel motore…Stječe akademsko obrazovanje i postaje profesor na Moskovskom Tehnološkom Institutu. Kada Trocki pada u nemilost javno ga brani. Dolazi na njegov ispračaj u progonstvo i tom se prilikom na željezničkoj postaji čak potukao s agentima GPU-a. U kolovozu 1935.godine je smjenjen s profesorskog mjesta, uhapšen je i prognan u Sibir. Za njim u Sibir kreče i njegova ljubav Genrietta Rubinshein koja se vrača u Moskvu da rodi Sergejevu kčerku Juliju. Godinu dana kasnije uhapšena je i ona a mala Julija ostaje s bakom i djedom. Nikada neće uspjetii upoznati svog oca ali će zato cjeli svoj život biti osuđena na patnju zbog prezimena svog oca. Sergej je strijeljan u logoru 1937.g. u svojoj 29-toj godini života.
LEV
Lev je bio Trockijev stariji sin, rođen 1906. godine. Od rana je postao jako politiziran i bio je očev najbliži politički suradnik. Doprinio je mnogim Trockijevim poznatim radovima. Sam Trocki je rekao: “Ime moga sina moglo bi ravnopravno stajati uz moje ime na skoro svim knjigama koje sam napisao od 1928. godine”. Lev je u stvari bio pravi vođa “trockističkog pokreta” i vođa otpora Staljinu sve do svoje smrti. Još za vrijeme građanskog rata sa svojih jedva 13 godina pratio je oca na poljski front. Poput Trockog nosio je prepoznatljivu crnu kožnatu jaknu, omiljeni simbol boljševičkih vođa. S 25 godina ženi se s Anom Samoilovnom Rjabukinom s kojom slijedeće godine dobiva sina Leva Lvoviča Sedova. Kada Trocki i Natalija odlaze u egzil on odlazi s njima. Lev 1931.g. dobiva njemačku vizu i u Berlinu upisuje fiziku i matematiiku na Tehnische Hochschule iako je još od 1923.g. u stvari totalno posvećen “očevoj stvari” i organizaciji Lijeve Opozicije. U stvari je on bio Trockijev “Chief of Staff” iako je po izgledu i svojoj naravi bio sličniji majci Nataliji nego ocu. Trocki je bio temperamentan, ponekad grub, oštar i isključiv a Lev fin, tih i umjeren. Trocki ima velike zahtjeve i stalnu potrebu da dominira a Lev želi bit nezavisan. Zato nerijetko dolazi i do žestokih srazova među njima što Levu emocionalnom teško pada. Lev ništa ne uzima sebi. Sve što ima ulaže u izdavanje Biltena Lijeve Opozicije a ono što uštedi šalje supruzi u Rusiji koja teško živi proganjana od Staljinovog režima. Često je gladan i zdravlje mu je sve narušenije. Jačanjem Hitlera Lev koji živi u Berlinu - mora preći u legalu a vodstvo Lijeve Opozicije 1933.g. mora se premjestiti u Pariz. Trocki i njegov sin Lev su u Rusiji 1936.g. u odsustvu osuđeni za izdaju i urotu a GPU dobiva naređenje da ih uhvati ili eliminira. Tako Lev pored Trockog postaje najtraženiji čovjek Staljinovog represivnog aparata. Levu je zdravlje totalno narušeno i više nije mogao odgađati operacju sljepog crijeva. Nakon operacije je trebao otići u ilegalu ali mu se stanje nakon zahvata iskompliciralo pa je hitno operiran po drugi put nakon čega 16. veljače 1938.g. naglo umire. Kasnije se saznalo kako je jedan od bliskih Levovih pariških prijatelja Marco Zborowsky (alias Étiene) u stvari bio Staljinov “agent provocateur” koji detaljno izvještava GPU o svemu pa su opravdane sumnje kako je Lev u stavari na operaciji bio ubijen tim više što su i kirurzi koji su ga operirali bili ruski emigranti. Tako je svoj život zavšio Lev. Bio je još samo jedno tragično Trockijevo dijete koje umire u dekadi tridesetih godina XX stoljeća u kojoj je ova familija, kako to kaže Victor Serge, živjela svoj “pakleni život”.
RAMÓN
Atentat na Trockog, razbivši mu lubanju skračenim cepinom ( planinarskim ašovčićem ) dok je čitao jedan njegov rukopis, izvršio je Jaime Ramón Mercader del Río Hernández 20. kolovoza 1940. godine. Jedan od najvećih revolucionara 20. stoljeća, najbliži Lenjinov suradnik, tvorac i legendarni vođa Crvene Armije, nenadmašni govornik iz petrogradskog “Cirque Moderne” u kojem je u noći Oktobarske revolucije uzviknuo povevši masu za sobom: “Vrijeme za riječi je prošlo. Došao je čas za smrtonosni dvoboj između revolucije i kontrarevolucije”, umro je od posljedica atentata u bolnici “Servicio Médicos de la Cruz Verde” 21. kolovoza 1940.g. u 19:45 sati. Njegovo tijelo bilo je izloženo pet dana u Capilla Dorada del Panteón Moderno ( Zlatnoj Kapeli Modernog Panteona ) a zatim je kremirano. Njegov pepeo sada leži pod spomenikom u dvorištu kuće na Coyoacánu u kojoj je ubijen. Nadgrobni spomenik dizajnirao je možda i najpoznatiji meksički arhitekt Juan O’ Gorman. Prema navodima tiska iz tog vremena na pogrebu Trockog okupilo se oko 300 000 građana. Dok je kovčeg s njegovim tijelom nošen glavnim avenijama Cudad de Méxica iz zvučnika je odjekivala “Gran Corrido de León Trotsky”. Američki Trockisti namjeravali su Trockog sahraniti u Sjedinjenim Američkim Državama ali ni mrtav Trocki nije mogao dobiti vizu da uđe u tu zemlju. Na svu sreću. Jer, ako već Trocki nije sahranjen u njegovoj Rusiji najlogičnije mjesto njegovog zadnjeg počivališta zaista je Meksiko, jedina zemlja koja mu se, na čelu s Lázarom Cárdenasom, usudila dati azil onda kada to nitko niije htio. Toliko o “demokratskom Zapadu”.

Ramón je, ma koliko to izgledalo apsurdo, bio dijete revolucionarnih gibanja 20-tog stoljeća koje predvode boljševici na čelu s Lenjinom i Trockim. Njih dvojica su zaista bili neka vrsta roditelja Oktobarske revolucije. Tako je Ramón na neki način postao oceubjica. Doduše, Lenjinovom smrću i polaganim ustoličenjem Staljina i njegovog kulta kao neprikosnovenog boljševičkog vođe Trocki i “trockisti” proglašeni su glavnim protivnicima, izdajnicima, buržujskim kolaboracionistima i špijunima koje “zbog interesa revolucije” treba najnemilosrdnije istrijebiti. To se usadilo u glave mladih komunista diljem svijeta pa tako i u Ramónovu glavu. Svi glavni Staljinovi suparnici ubijeni su, nakon montiranih procesa, u Rusiji. Trocki je bio jedini iz stare boljševičke garde kojeg je Staljin morao ubiti tako daleko od Rusije. Ramón je određen za izvršitelja “Operación Pato” ( Operacje Patka ), ili ruski “Utka”, kako se kodno naziva akcija atentata na Trockog - nakon propalog atentata kojeg je tri tjedna ranije pokušala izvršiti grupa od dvadesetak naoružanih ljudi ispalivši oko 400 metaka po kući i sobama Trockijeve kuće u koju su uspjeli uči zbog izdaje Trockijevog američkog stražara Roberta Sheldona Hartea ( kojeg ubrzo nakon toga ubijaju sami organizatori atentata ). Samo je Seva ranjen u nogu a Trocki se izvukao neozlijeđen. Njegova vjerna Natalija gurnula ga je u ugao sobe spasivši mu tako život. Napadače su predvodili šef meksičkih komunista Vincente Lombardo Toledano i jedan od najslavnijih meksičkih slikara David Alfaro Siqueiros koji je nakon toga uhapšen ali ubrzo bježi u Čile s putovnicom koju mu je osigurao Pablo Neruda tadašnji čileanski ambasador u Meksiku. Nakon tog neuspjeha planiraju unajmiti jednog američkog avijatičara da bombardira kuću Trockog ali im taj plan propada.
Ramón je bio španjolac, rođen u Barceloni, komunistički idealist, republikanski borac u španjlskom građanskom ratu, do kraja ideologiziran i beskrajno, fanatično odan političkim idealima koje u njegovoj svijesti inkarnira mitologizirani “vođa sovjetskog i svjetskog proletarijata”, drug Staljin. Pod snažnim utjecajem je svoje neobične majke Caridad zvane “katalonska La Pasionaria” koja ga uvlači među španjolske komuniste i vrbuje da radi za GPU-NKVD Ramón će postati “školovani špjun” i ubojica, moskovski đak obučen da “bude ono što nije”, da “zaboravi sebe” i postane netko drugi, po potrebi zadatka. Bio je poliglota, atleta i profinjen čovjek, zavodnik savršenih manira, izgleda i odijevanja. Savršeno govori francuski i engleski. Bio je i “belgijanac “ Jacques Mornard i “kanađanin” Frank Jackson. U Parizu zavodi Sylviu Ageloff, članicu protrockističke Socialist Workers Party, čija je sestra Ruth bila osobna tajnica Trockog. Preko nje vrlo oprezno, polako, strpljivo i nenametljivo ulazi u okruženje velikog Lava nikada se posebno ne ističući. Sve do kraja svoje dvadesetogodišnje robije i do kraja svog života neće otkriti svoj pravi identitet niti će se pokolebati u obrani svojih ideala.
U trenutku izvođenja atentata u automobilu parkiranom samo ulicu dalje od Trockijeve kuće nalazila se Ramónova majka Caridad i Leonidas Eitington ( “drug Kotov” ) šef NKVD u Španjolskoj. Trebali su nakon atentata osigurati Ramónov bijeg ali to propada. U Ciudad de Méxicu se tada u pripremi atentata našao još jedan mitloški Staljinov “sicario”, “pistolero” s “naše gore list”, legendarni solunaš, Apisov simpatizer i član Crne Ruke, general NKVD-a Mustafa Golubić kojeg Gestapo ubija 1941.g. u Beogradu. Staljin će još jednom bezuspješno, u tzv “operaciji Gnom”, pokušati osloboditi Mercadera. Zanimljivo je da ga u zatvoru osim Nerude posjećuje u više navrata i jedna od najpoznatijih španjolskih glumica Sara Montiel ( “Prodavačica ljubičica”, “La violetera” ) s kojom dobija i kčerku a Ramónova polusestra María Mercader postati će supruga slavnog režisera Vitoria de Sice. On i majka nositelji su Lenjinovog ordena s tim da Ramón još nosi titulu “heroja Sovjetskog Saveza”. Danas leži među herojima na groblju Kuncevo u Moskvi ali tek odnedavno pod svjim pravim imenom. Do nedavno mu je na grobu pisalo lažno ime Ramón Ivanović Lopez. I nakon smrti ostao je netko drugi.Tijelo mu je u Moskvu prenijeto s Kube gdje je umro 1978 g. od raka kostiju.

EPILOG
Sa Sevom smo se srdačno rastali nakon sat vremena prepuni impresija. Peter je živio odmah tu na Coyoacánu blizu “Plave Kuće” Fride Kahlo pa je odšetao do svog stana a ja sam ponovo sišao u podzemlje, u utrobu Ciudad de Méxica. Metro je šištavo bješteći klizio tračnicama prema San Cósmeu i Santa María La Ribera a ja sam još dugo razmišljao o Sevi i o svemu. Nakon onoga što sam danas vidio i čuo kao da mi je postalo potpuno jasno kako revolucija ne jede samo svoju djecu kao što to kaže poznata izreka nego nerijetko i sami revolucionari “pojedu” svoju vlastitu djecu koja tako postaju njihove žrtve. Trocki, njegova sudbina ali i sudbina njegove djece najbolji su primjer koji to potvrđuje. Taj “naoružani prorok”, velikan suvremene povijesti, čovjek koji je, kao što je to rekao André Breton, “svoj genije i sve svoje sage stavio u službu za najvišu stvar”, na neki je način na oltar svojih ideala položio i živote svoje djece. To je uradio logikom života beskompromisnog profesionalnog revolucionara kojem su interesi Revolucije a ne Porodice ili bilo kakvi osobni interesi uvijek bili iznad svega pa makar je revolucija bila i izdana od strane staljinista. Uostalom, za oca teorije “permanentne revolucije” to i nije morala biti najvažnija stvar jer borba za svete cijeve revolucije ionako nikada ne prestaje. Cijelim svojim životom Trocki je potvrdio činjenicu da istinski revolucionar nikada ne ostaje bez svoje Utopije. Čini mi se kako danas, osamdeset godina nakon ubojstva Lava Davidoviča Bronsteina Trockog, to nikada nije bilo tako bjelodano.









Oznake: jedro, Galeb


- 09:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.