Marin Jurjević o svemu

< svibanj, 2018 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

30.05.2018., srijeda

CRVENO I CRNO


Nažalost, na ovom komadiću europskog kontinenta na kojem mi živimo, ponovo se, po tko zna koji put, u dijelu javnosti, na najgori mogući način otvorila rasprava o pitanju koje je suvremena historiogrfija već odavno, jednom zauvijek riješila. A pitanje glasi : “Koja je strana bila ona prava strana, tko su bili pozitivci a tko negativci u Drugom svjetskom ratu” ? Naravno, riječ je o tzv “našim prostorima”. Upravo taj prostor dio kvaziznanstvenih “istraživača”, političara i njihovih primitivnih sljedbenika stalno, na jedan totalno iracionalan način, pokušava izdvojiti iz cjeline europskog i svjetskog prostora. Kao da se na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno današnjih samostalnih država koje su proistekle iz nje, odvijala nekakva zasebna povijest koja nema ama baš nikakve veze s ostatkom svjeta pa za nju vrijede i neki sasvim drugi kriteriji za valorizaciju onoga što je ostatak svijeta već odavno riješio stavljajući točku na ocjenu i odgovor na pitanje : Tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu ? Ali naši neumorni revizionisti uporno pokušavaju izmijeniti neupitne činjenice proglašavajući izdajnike domoljubima a antifašističke borce izdajnicima. Sasvim je svejedno radi li se pri tom o četnicima, ustašama ili nekim trećima - jer, na našu žalost, nije nedostajalo niti jednih niti drugih ili trećih. Tako se nerjetko na ovim prostorima poražene ( “crne” ) snage proglašavaju “pozitivcima” i nikad prežaljenim gubitnicima a borci protiv “crnima” nazivaju se “crvenima”, što u njihovim glavama i u njihovim ideologiziranim, simplificiranim teorijama podrazumijeva negativan predznak. Na takvu vrstu ludila teško je naći pravi odgovor a još manje objašnjenje. Možda se odgovoru najaviše približila ona rečenica iz filma Srđana Dragojevića “Sveti Georgije ubija aždahu” ( iako se film odnosi na period 1912-1914. g. za vrijeme Balkanskih ratova ) kada u jednom trenutku, pri kraju filma, jedan nesretnik rezignirano komentira da : Onaj tko nas je proklinjao “nije dangubio” - iako je, naravno, sasvim pogrešno nešto što se danas nama dešava pokušavati objasniti bilo kakvom vrstom “prokletstva”.
Zanimljivo je da se i ove dvije, manihejski iskonstruirane, strane ( “crvena” i “crna”) unutar samih sebe redovito glođu pokušavajući inače sebi bliskima prigovoriti nedostatak vjerodostojnosti, odnosno dokazati svoju ideološke pravovjernoosti - što uvijek nepogrešivo vodi ka skretanju na put lažne ekskluzivnosti, sektaštva i mrvljenja fronta progresivnih snaga. Tako smo npr. 11. svibnja ove godine, u emisiji “Crvena linija” ( TV N1 ), mogli čuti kako gdja Aneta Lalić ( Srpsko Narodno Vijeće - SNS ), govoreći o problem prisustva ustaške parole “Za dom spremni” u hrvatskom javnom prostoru, tvrdi da je Socijaldemokratska Partija Hrvatske ( SDP ), kako ona kaže : “ideološki ispražnjena”, dodajući kako se SDP “nije spreman baviti suočavanjem s prošlošću” jer ne “inzistira na antifašizmu kao aktualitetu a ne kao tradiciji” optužujući valjda SDP za tu neprihvatljivu praksu iako Hrvatskom ne vlada SDP nego HDZ sa svojim partnerima. Zanimljivo je da, ne trepnuvši okom, to izgovara usprkos činjenici da je upravo SDSS ( Samostalna Demokratska Srpska Stranka ), čiji je najupečatljivi član dr Milorad Pupovac - ujedno predsjednik Srpskog Narodnog Vijeća, koalicioni partner te aktualne vlasti ( HDZ-a ). Pa ipak nikome razumnom tko poznaje dr Pupovca ne pada ni na kraj pameti da dovodi u pitanje njegov antifašizam, demokratsku orijentaciju pa i nesumnjivi lijevi politički habitus. Politička ( pa i stranačka ) pragma zna biti komplicirana ili naizgled čudnovata jer je ona uvijek rezultanta mnogobrojnih faktora. Zato se trebamo čuvati teških riječi ili olakog bacanja kamenja na drugoga ( pokušavajući tako oprati samog sebe i dokazati svoje navodno čistunstvo ) - a posebno ukoliko se nabacujete na one s kojima inače dijelite slične ljudske i političke svjetonazore. To je svojevrsno “prokletstvo ljevice” iako takvo ponašanje nikada nije bilo ekskluzivno rezervirano samo za nju.
Naravno, istovremeno smo svakodnevno suočeni s agresijom desnice u Hrvatskoj i to “na svim frontovima”. Za takve glave je problematičan i sam Dan pobjede i Dan Europe kada čitav demokratski svijet obilježava pobjedu nad zlom fašizma. Nino Raspudić tako u HRT-ovoj emisiji “Peti dan” ( 11. O5. ) kaže kako “Hrvatska 45-tu nije dočekala slobodu nego promjena totalitarizma.” On po tko zna koji put, fašizam izjednačava s onim sustavom koji se nakon oslobođenja uspostavlja na području tadašnje Jugoslavije. Naime za dio domaće desnice riječ je o sasvim istoj stvari ali s različitim idejnim predznakom. I tu prestaje svaka razlika među njima. Sukob Tita i Staljina on svodi samo na “osobni nesporazum” među njima itd. Naravno da desnica ignorira činjenicu kako je ogromna većina Hrvata ( da ne spominjem moju Dalmaciju i Split u kojem se nikada nije mogla uspostavit ustaška organizacija ) bila na strani antifašističke borbe, na partizanskoj a ne na ustaškoj strani. To bi oni najradije pokušali zaboraviti ili naknadno nekako izmijeniti, izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Za njih je partizanska pobjeda “nezgodna činjenica” nad kojom Hasanbegović otvoreno žali. U istoj HRT-ovoj emisiji “Peti dan” Petar Tomev Mitrikeski smatra kako simboličnu šetnju Zagrebom na Dan Pobjede 8. svibnja, pod nazivom “Besmrtni partizanski odred”, mnogi “doživljavaju kao prvokoaciju”. Čovjek je doselio 1989. g. iz Makedonije u Hrvatsku pa zna to najbolje. Kada se spominje Tuđmanova partizanska prošlost Nino Raspudić zaklučuje kako “Tuđman nama nije drag jer je bio partizan, nego unatoč tome”. U najboljem slučaju, u interpretaciji naših najumjerenijih desničara, stavlja se znak jednakosti između ustaša i partizana. Ali ustaše uvijek kod njih imaju “nacionalni predznak” što ih ipak stavlja u neupitnu prednost pred “anacionalnim” partizanima.
Ali desnica je za nas već odavno pročitana knjiga. U Srbiji dižu spomenik Draži Mihailoviću pa čak nedavno “Draži i streljanim Ravnogorcima” pripadnici Srpske vojske u službenim uniformama salutiraju, odaju počast i polažu vijence “Čiči” dok notorni ministar Vulin redovito zaboravlja povijest srpskih fašista. U Hrvatskoj, s druge strane, još uvijek postoje ulice s Budakovim imenom. “Za dom spremni” još predstavlja vruć krumpir kojeg vlada nikako da riješi itd. Evo čak ni maturanti ne mogu proslavit svoj dan bez crnih majica, ustaških parola, dizanja desnice i šaranja spomenika partizanskim osloboditeljima ( i to usred Rijeke ). Donekle ih se može i razumjeti jer je obrazovni sustav takav da o antifašističkoj borbi i istini o njoj stjeću samo oskudna ili potpuno kriva znanja. Partizanskog heroja Stjepana Filipovića, čija slika prkosnog odlaska u smrt stoji u Ujedinjenim narodima, službena Hrvatska kao da se srami itd. Ali žalosno je što niti među neupitno antifašistički orijentiranim ljudima očito ne postoji suglasnost. Jer inače teško mogu drugačije razumjeti navedene riječi gospođe Lalić .
Pa zar ne bi bilo logično da se vladajućoj koaliciji ( ne samo od strane opozicije nego i iznutra ) postavi pitanje ili im se da ultimatum da se neke stvari vezane uz “ustašku nostalgiju” napokon jednom zauvijek riješe….i da je to uvjet za daljnju suradnju i podršku aktualnoj vlasti? Gola priča, argumentacija o podršci sadašnjem HDZ-u kao “manjem zlu” za neke je možda i prihvatljiva ali za mnoge je nedovoljna i previše tanka. Jasna je razlika u snazi svakog partnera u vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj ali aktualna vlast danas ovisi o jednoj ili dvije parlamentarne ruke pa je snaga svakog partnera pa čak i pojedinca multiplicirana i realno nemjerljiva ( presudna ). Zato se mora postaviti pitanje vladajućoj koaliciji zašto ministar Goran Marić u Macelju izjavljuje ( u prisustvu predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović ) da “ove žrtve nisu i neće biti uzaludne” ? Naime, usprkos svim nevinim žrtvama kojih je bilo i kojima se uvijek treba pokloniti - ipak je neupitna činjenica kako se tamo najvećim dijelom nalaze posmrtni ostaci pripadnika ustaške vojske. Zašto Hrvatska uopće nije obilježila Dan Pobjede iako je Hrvatska pripadala silama pobjednicama velike svjetske antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu ? I to pitanje također traži odgovor !
Radikalni konzervativni aktivizam posebno je došao do izražaja u vrijeme ratifikacije Istambulske konvencije a sada se organizira oko pokušaja “deratifikacije” te iste konvencije i izmjene izbornog sustava koji bi dokinuo stečena prava nacionalnih manjina ( prije svega Seba ). Tu je još vezan čitav kompleks pitanja vezano za obitelj, ulogu žene, nasilje, obrazovni sustav, prava na pobačaj, Vatikanske ugovore, vjeronauk, LGBT zajednice itd. Ta svjetonazorska pitanja postala su glavna fronta, prva crta “ideološke bojišnice” domaće desnice ali i onih koji im stoje nasuprot. U tom su poslu “antiistambulisti” dobili apsolutnu podršku Crkve koja nažalost sve više uplovljava u vode svojevrsne varijante radikalnog fundamentalizma. Ta su pitanja postala “lakmusov papir” za detekciju političke pozadine svega toga. Istovremeno u Hrvatskoj jača čudnovata vrsta populizma kojeg predvodi Živi Zid. Najsimptomatičnije je što ta politička grupacija upozoravajući šuti o svim ovim pitanjima. Iako su inače veoma pričljivi, gotovo brbljivi i govore o svemu i svačemu, u ovom slučaju kao da su se “zakleli na vječnu šutnju”. Za njih problem nasilja nad ženama, prava na pobačaj, položaja LGBT zajednica, vjeronauka, položaja nacionalnih manjina itd jednostavno NE POSTOJE kao bitan problem. O tome jednostavno ne govore NIŠTA i to u vrijeme postojanja najrazličitijih referemduskih inicijativa radikalne desnice. Nije teško shvatiti kako bi ih odgovori na ta pitanja politički demaskirali kao konzervativnu populističku grupaciju koja nema ama baš nikakve veze s ljevicom a još manje s anarhizmom s kojim ih se brzopleto često brka. Anarhizam ima svoju ozbiljnu tradiciju, svoj ideologijski koncept i jasne odgovore na sva ova pitanja o kojima Živi zid tako nepokolebljivo šuti. Ali, u sveopćoj gužvi, mutežu i činjenici nedovoljne artikuliranosti ljevice oni nesumnjivo grabe naprijed noseći u svom političkom ruksaku sve i svašta, gomilu kontradiktornih nebuloza, olakih obećanja, privlačne “otkačenosti”, ulične atraktivnosti, nonkonformizma i nekovencionalne vrste komunikacije koja se sa rubova politike kreća prema unutra, prema centru - prema najširem bazenu biračkog tijela u kojem namjeravaju loviti svoje glasove podrške. Njih nećete sresti na “Marševima za znanost” niti na paradama, manifestacijama za jednakost ljudi po svim kriterijima. Nema ih nigdje gdje se razgovara o kulturološkim problemima, pitanjima borbe za po njima nebitne “ideološke” stvari itd. Oni su se specijalizirali za deložacije ali i to samo u slučaju da deložirani nije član neke od stranaka sa njihovog indeksa nepoćudnih stranaka ( na kojem se, naravno, nalazi i SDP ). Njih ofanziva najkonzervativnijeg dijela katoličke crkve koja je na djelu kod nas - ne zanima. To je za njih nebitno. A upravo ta “nebitnost” zabrinjava poput onih svakotjednih komentara Slobodan Prosperova Novaka u HRT-ovim “Pola ure kulture” u kojima napada sve što ne miriše desno : “od Borisa Dežulovića pa do Borisa Jokića” obrušavajući se, recimo, na Marševe za znanost a ne na organizirane primitivne derneke protiv prihvaćanja Istambulske konvencije u organizaciji najdesnijih udruga uz nesebićnu pomoć s oltara. Ali nažalost, ovaj dio Europe postaje sve više u civilizacijskom smislu njen najupitniji dio. O tome se jednostavno ne smije šutiti. Naravno da bi se sve normalne snage trebale solidarizirati. Razbijanje tog “fronta”, radi sebičnih interesa lova glasova u “istom bazenu” nedopustivi je luksuz u ovom trenutku i pogubno je po interese sprječavanja nadirućeg radikalnog konzervatizma. Tako Ivica Puljak, koji je u biti glavni čovjek stranke “Pametno”, 21.05. u TV emisiji “Pressing” ( N1 ) bez ikakvih problema SDP proglašava “strankom bez budućnosti”, “bratom blizancem” HDZ-a itd - istovremeno tvrdeći kako se ljevica u suvremenoj Europi izjednačava s “normalnim ponašanjem”, naravno definirajući “Pametno” kao “normalnu stranku” ( za koju inače sam kaže da nije ljevica ) koja je realno radikalno liberalnih ekonomskih opredjeljenja ( iako se on sam istovremeno naziva “mekim liberalom” ). Tako, po njemu, “nevidljiva ruka tržišta” regulira najbolje sve jer se u suprotnom, eo ipso, završava u “Venezuelanskom modelu”. Tako, u stvari, možda i ne sluteći, uplovljava “con tutta la forza” skupa sa svojom kompletnom “normalnom strankom”, u Friedmanove i Hayekove vode čiji je ultraliberalni ekonomski model društva ekspermentalno, s poznatim posljedicama po demokraciju, u potpunosti primjenjen, nakon vojnog puča, u Pinochetovom Čileu.
Crkva kod nas je posebna priča. Ona je već davno oltar shvatila kao političku a ne nekakvu drugu govornicu. U cijeloj Europi procesi su zabrinjavajući. Istini za volju, dijelu Crkve u Hrvatskoj je i HDZ kojeg vodi Plenković “previše lijevo” a posebno nakon ratifikacije istambulske konvencije. Biskupska konferencija šalje poruke vjerničkokm narodu da se ujedini oko odbacivanja poruka Istambulske konvencije. Ali to nekim popovima, koji su izgleda prisegli na zavjet vječne šutnje o ispremreženosti Crkve pedofilskim aferama, nije dovoljno. Tako 22.05. poznati isusovac koji je podržavao “šatoraški ustanak”, pater Ike Mandurić piše: “Mene SDP podsjeća na pobunjenike i bandu koja je postavljala balvane, a HDZ na JNA koja glumi da je objektivna, a cilj je posve pokoriti narod. A kler u najboljem slučaju podsjeća na plave kacige, koje su samo tupo gledale i pazile na pravila ratovanja kojih nije bilo ni i u primisli.” Po njemu je ovakav kler nedovoljno radikalan i pasivan. On bijesno trubi na juriš desnice.
Zato nas ne treba čuditi što jedan od najzanimljivijih živućih filozofa, Slovenac Slavoj Žižek smatra ( u “Godini opasnog sanjanja” ) kako je “kršćanski fundamentalizam” prava i najveća prijetnja europskom nasljeđu. Izlijevi ksenofobije u postkomunističkim zemljama Istoćne Europe zabrinjavaju. Početkom 2011. u istambulu su tisuće ljudi učestvovale u mirnoj povorci homoseksualaca. Nije bilo nikakvog nasilja i nemira. Iste gdine su takve povorke organizirane u Splitu i Beogradu. Policija nije uspjela zaštititi učesnike u Beogradu i Splitu. Usred grada bili su žestoko napadani od strane ogromnog broja nasilnih kršćanskih fundamentalist pa je bilo i ranjenih. “Takvi fundamentalist a ne oni u Turskoj simboliziraju istinsku prijetnju europskom nasljeđu” - zaključuje Žižek.
Ako tome dodamo one kod nas koji misle da je pravi rat započeo u svibnju 1945. nakon pobjede antifašista, onda smo u velikom problem. Naravno da nikakvih izjednačavanja tptalitarizama nema kao što to uporno ponavljaju “intelektualci” Raspudićevog profila. O tome i o suludom pokušaju izjednačavanja Bleiberga s Jasenovcem je govorio Ivo Goldstein ( 13. 05. u TV emisiji TNT na N1 ). Naravno da ova priča nije mogla proći bez Karamarka koji se javio, povodom obilježavanja događaja na Bleiburgu, s porukom kako su “Hrvati i Hrvatska morali umrijeti da bi živjela Titova Jugoslavija”. Koja Hrvatska ? Tada je “umrla” NDH a većina Hrvata bila je u partizanskim redovima boreći se protiv takve Hrvatske ! Karamarko i daje sanja nešto drugo.
Zato se ne treba čuditi što najnovije Izvješće ”Europske komisije protiv rasizma i netolerancije” Vijeća Europe ( ECRI ) od 14.05. ove godine konstatira kako u Hrvatskoj eskalira rasistički govor mržnje protiv Srba, LGBT osoba, Roma….kako jača nacionalizam kod mladih kao i veličanje bivšeg fašističkog ustaškog režima. Sve to je dovoljan razlog da na ljevici ili “među normalnima”, pa ma tko oni bili i ma kako sami sebe nazivali, ne napadamo jedni druge nego da se zajedno uhvatimo za isti štap aktivnog suprostavljanja jačanju ovakvih neprihvatljivih politika i alarmantnih pojava i to prije svega u vlastitom dvorištvu.








- 13:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.05.2018., ponedjeljak

HRVATSKA CRISTERA


“Cristera” ( “La Guerra Cristera” ili “Cristiada” ) je bila oružani sukob između meksičke države ( vlade ) i “branitelja vjere”, katoličke crkve i klera u Meksiku koji se vodio između 1926. i 1929. godine. To je ujedno bio rat za sekularnu državu a bio je posljedica dviju meksičkih revolucija. Prva je bila meksička liberalna revolucija, odnosno “ Rat za reformu” ( “La Guerra de Reforma” još poznat i kao “Trogodišnji rat” ) koja se odvijala između 1857. i 1861. godine. U ovom sukobu konzervativci su poraženi a pobijedili su liberali na čelu s Benitom Juarezom slamajući tako posljednji pokušaj vojske i Crkve da održe monarhijsku vlast i stari sustav privilegija do tada vladajućih slojeva. Druga je bila Meksička Revolucija koja se odvijala između 1910. i 1920. godine a koja je bitno određena Ustavom iz 1917. godine i donošenjem zakona kojim se ograničavala ( zabranjivala) bilo kakva uloga Crkve u javnoj sferi. Zabranjeno je sudjelovanje klera u politici, zabranjeno je djelovanje klera izvan vjerskih objekata. Kada 1924. godine predsjednik Meksika postaje revolucinarni general Plutarco Elias Calles ( sljedbenik Francisca Ignacia Madera a posebno Alvara Obregona ) koji je ranije kao guverner Sonore uveo mnoge antiklerikalne zakone, zakonski izjednačio prava izvanbračne djece i one rođene u “regularnim brakovima” – tada se razgraničenje između Države, javne sfere i sfere djelovanja Crkve dramatično produbilo. U srpnju 1926. godine vlada predsjednika Callesa donosi zakon ( tzv “Ley Calles” ) kojim se ograničava broj svećenika na određenom području ( obzirom na broj stanovnika ) , svećenici moraju imati posebne dozvole za obavljanje svoje dužnosti, zatvara se stotinjak crkava itd. Već se ranije ( člankom 130. meksičkog Ustava ) ograničilo javno djelovanje crkve, crkvi su oduzeti posjedi itd. Tako se, između ostalog, kleru zabranjuje nošenje habita izvan crkvenih prstora ( to će im se pravo vratiti tek 1991. godine ) a crkveno se djelovanje smješta u strogu privatnost. Javni dužnosnici u crkvu mogu odlaziti i zadovoljavati svoje duhovne potrebe jedino kao “private osobe”, kao vjernici - ali ne i kao službeni predstavnii Države. Tako se odnosi između Crkve i Države se u Meksiku dramatično pogoršavaju. Crkva reagira pa uskoro dolazi do oružanog sukoba između vladinih snaga i “crkvenih snaga”, dolazi do “cristere” u kojoj će poginuti oko 250 000 građana. Meksiko je prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom još nakon liberalne revolucije Benita Juareza 1861. godine a to je “zacementirano” nakon socijalne revolucije iz 1910. godine i nakon Ustava iz 1917. godine. Tek će 1992. za vrijeme vlade predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija i nakon posjete pape Ivana Pavla II , nakon 131 godine “pauze”, Meksiko ponovo uspostaviti diplomatske odnose s Vatikanom.
Glavna parola i zaštitni znak meksičkih “cristerosa” bio je uzvik : “VIVA CRISTO REY” ( “Živio Kralj Krist” ) ! Cristerose predvodi “Liga Nacional para la Defension de la Libertad Religiosa” – “Nacionalna Liga za Obranu Vjerske Slobode” koja uskoro shvaća da moraju imati nekoga tko će ih vojno organizirati pa za naknadu od 3000 zlatnih pesosa mjesečno “kupuju” generala ( inače ateistu ! ) Enrique Gorostieta Velardea da od uglavnom seljačkih sljedbenika cristere “napravi vojsku”. Zanimljivo je da je to bio međusobni sukob između meksičkih vjernika jer su se oni nalazili na obje sukobljene strane ( uz iznimku nekih političkih i vojnih vođa ) jer tada katolički vjernici čine 96% meksičkog naroda. Suština ovog sukoba bila je ipak u nečemu sasvim drugom a ne u vjeri. Druga je stvar koliko su toga svi učesnici bili svjesni.

Kakve to ikakve veze ima s Hrvatskom danas ? Pa naizgled nikakve jer kod nas nema niti će biti ikakvog oružanog sukoba “po toj liniji”. To je jasno ! Ali onaj drugi dio, ona “unutarnja veza” možda ipak postoji pa makar to kod nas bilo na relaciji odnosa ( sukoba ) između nositelja nesumnjivog cunamija radikalno-konzervativnih pa i primitivnih ideja i onih koji mu se suprostavljaju braneći prostor sloboda za koje smo sasvim naivno mislili da ih je osigurala Francuska Revolucija još u dalekom 18. stoljeću. Ali Hrvatska ne bi bila Hrvatska kada ne bi dala svoj nesebićan doprinos suvremenoj uskrsloj “konzervativnoj revoluciji” koja u svojoj revnosti čak i današnje vodstvo HDZ-a naziva, ništa manje nego “sotoninim sljedbenicima”.
Crkva kod kao da pri tom piruje iako nikakvih pravih razloga za to nema. Notorna je stvar da se dio crkvene hjerarhije, svećenika, vjeroučitelja itd. kod nas gotovo svakodnevno miješa u politiku a po potrebi i aktivno politički agitira ako zatreba i direktno s oltara. Dovoljno se samo prisjetiti notornog biskupa Košića. Ali to ne smeta dijelu konzervativnih intelektualnih snaga da se javno išćuđava nad takvim “lažnim tvrdnjama” poput prvakinje tog desnog teatra gdje Marije Selak koja u HRT-ovom “Petom danu” od 6. travnja “pada u nesvjest” kada Boris Jokić usput spomene kako popovi direktno pastvi po crkvama daju upute kako i za koga treba glasati. Ona traži “bar jedan primjer”. Ona ne zna da je biskup Košić svojevremeno napao prvake “Mosta” da su izdajnici koji bi mogli, ne daj Bože, koalirati “s komunjarama” a ne s Karamarkom ! Ona nekako nikad nije čula za to. A o lokalnim župnicima da i ne pričamo ! Mnogi od njih su zaprepašteni “Istambulskom Konvencijom”. Brane pred njom “svoju didovinu” i naše “stare obićaje”, hrvatsku obitelj. Značajna vijest je postala da je i sam Ivan Budalić, šef imotskog HDZ-a otkazao poslušnost vodstvu svoje stranke a sve u ime onoga “šta je naše”, “od didova naših”, valjda “od stoljeća sedmog”. Zgužvani crnoborac Keleminec s čudnovatom alanfordovskom svitom u crnim balonerima, majicama, košuljama, jaknama i svim i svačim viče kako “Hrvatska nije sekularna, nego katolička država” a sve uz dosjetljivo “Za domovinu spremni” ! Biskup Košić s oltara svima, “urbi et orbi” poručuje : “Odričeš li se Maršala ? Da, i Hitlera, Ducea, ali ponajviše Maršala” ! Odnija đava i Hitlera. Taj je nedonošće prema Maršalu ! Kad u Kninu privode one koji urliču : “Za dom spremni” naš Sisački preuzvišenik na svom faceu jauče : “Ovo je protuhrvatska vlast. Tražim ostavku Božinovića !” Bože sačuvaj da bi se on miješao u politiku ! Dobro zbori ona Selakuša ! I dobro je biskup Vlado rekao onima što trbuhom za kruhom bježe iz Hrvatske. Sve je to sam “dezerter”. A dašta ! A mediji…Uf, oni su “protucrkveni”, podučava nas sisački biskup, jer se “sa slašću obrušavaju na crkvene ljude”. Je, je…dosta je vidit što samo pišu o onome splitskom fratru iz crkve Sv Frane ispred koje su svoj skup organizirali “antiistambulisti”. Čovjek je izgleda malo više volio dječicu ali biskup Vlado o tome ni da zucne. A tko će za sve imat vremena ! Ali Košić je milostiv. “Bog neka im se smiluje”, vapi on shrvan nad onima koji podržavaju sotonsku Istambulsku Konvenciju - ali zato moli vjernike : “Molite se da ne prihvate Istambulsku” ! Ali uzalud je bilo. Odnarođeni zastupnici dvotrećinskom većinom su je izglasali i to usred Hrvatskog Sabora.
A onda nam stiže vijest kako prijedlog novog Obiteljskog zakona ukida jednakost bračnih i vanbračnih parova. Još nevjerojatnije, gotovo ludo zvući tekst iz prijedloga da “roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima”. A u odgoj kod Hrvata umiješali su se splitski taksisti iz Radio-Taxija koji su na prosvjede kontra Istambulske Konvencije besplatno vozili “prosvjetitelje” do splitske rive . Isto je napravila i autoprijevoznička kuća Clissa s obližnjeg Klisa. Ona je autobusima vozila ove nove hodočasnike iz udaljenih krajeva Lijepe Naše. Sve “za viru didovu” i “familiju našu”. A radi se o Konvenciji koja je protiv nasilja nad ženama. A najžešća protiv nje je gospođa Markić i splitska rasplesana, rashodovana hadezeovka - šjora Sanja Bilač koja je poručila kako ovo nije samo prosvjed nego “jedan jasan i glasan stav građana protiv politike aktualne vlade”. Plesala je pokraj raznjihanih fratra i švora tamo ispred bine a sve “u ritmu muzike za ples” u majici s natpisom “Budi svoj” - prosvjedujući protiv onih kojima ona brani da budu svoji. Pa ti sad shvati ako možeš !
Odmetnuti hadezeov lovrečki zastupnik Babić kaže da će on bit protiv Konvencije jer je tako rekla Biskupska konferencija. Je da se oni ne mješaju u politiku ali “čovik će njih poslušat”. Hrast-ov zastupnik Zekanović također svoj svjetionik prema kojem se orijentira u svojoj političkoj plovidbi vidi u Biskupskoj konferenciji. Šef splitskog HDZ-a i saborski zastupnik Škorić kratko kaže : “Čuli smo upute Hrvatske Biskupske Konferencije”. Dođavola i upute Stranke njegovog rukovodstva ! Na stranačkim internetskim stranicama razbješnjenji antiistambulac piše da je HDZ “sotonin okot”. Konvencija je prihvaćena u petak, trinaestog u mjesecu. “Tko još može tvrditi da Sotona nije umiješao prste” piše izvjestan Niko Kešina. I baš taj petak navečer, nakon svega u TV emisiji “Peti dan” naša Marija Selak tvrdi : “Consensus je totalitarizam”. Pomalo je tužna jer mediji, kako ona kaže, govore loše o ulozi Crkve. Tvrdi da HDZ nije demokršćanska stranka jer ne sluša Crkvu. Usput postaje vidljivo kako naša filozofkinja nema pojma koliko puta je ljevica u Hrvatskoj ( zemlji za koju ona tvrdi kako je sama po sebi konzervativna ) osvojila vlast. Najjači argument joj je : “To svi znaju”. Pa sad ti “pivaj” ! Po njoj je večina naroda protiv Istambulske Konvencije. I basta ! Poslije se izvlači da je mislila na “hadezeov narod”, na njihove glasače. “Ubi je prejaka reč” rekao bi Branko Miljković.
Uzbuđeni splitski fratar lamentira u kameru kako će “nas vodit žene koje će bit iznad Sabora”. Zaprepašteno tvrdi kako će “one zapovjedat šta će se raditi. One će bit iznad sudstva, ispred države, iznad svega” a mi “ćemo postat robovi”. Sve je to halucinogeni splitski fratar uspio ugledati u prokletoj Istambulskoj Konvenciji. Ali svi su oni još “med i mliko” prema hercegovačkomk fratru fra Boži Radošu koji tvrdi kako je Istambulska Konvencija “žig zvjeri” . On priča o sotonskim “šesticama” iz “Knjige Otkrovenja” nazivajući sve one koji se bore protiv Istambulske Konvencije i koji će zarad tog ljutog boja doći na slitsku rivu : “Kristovim Vojnicima” ! I eto ti ga nama napokon prave vojske. A fratar Bože i ne sumnja tko je njihov Kralj. Da je kojim čudom meksikanac iz 1926. godine a ne običan hercegovački fratar na političkoj turneji u Splitu možda bi to bio onaj trenutak kada bi i on euforično uzviknuo : “Viva Cristo Rey” !
Tako se na svetom zadatku ujedinila domaća konzervativna fronta, od intelektualnih meštara pa do HEP-ovaca poput onog koji je zaprijetio da će “cijeli grad ostati bez struje ako izglasaju istambulsku Konvenciju”. Opet se negdje uključio zastupnik Ante Babić koji je napokon zaključio kako su zlostavljane žene čisti trošak za napaćenu Hrvatsku. Čovjek to argumentira objašnjavajući kako smo mi “turistička zemlja a prema Konvenciji moramo bilo koju zlostavljanu ženu zbrinuti……imati ujednačenu sudsku praksu, osigurati predvoditelja….a to je dodatni trošak i neni osobno”, zaključuje naš štedljivi zastupnik Ante : “ta konvencija nije prihvatljiva”. Tobože anarhistički Živi Zid je izabrao raskrinkavajuću šutnju : Oni nisu ni Za ni Protiv. Oni jednostavno Nisu. Oni su odabrali Ništa. Jasna poruka zaluđenim glasačima ljevice koji su nekako uspjeli u njima ugledali “Nešto” !
I tako je hrvatska konzervativna fronta ovaj put poražena. Don damir Stojić rezignirano je zaključio kako je sada sasvim jasno da je HDZ “Herod” a SDP “Pilat”. Splitski svećenik don Josip Mužić ljutito piše kako su svećenici onim vjernicima koji su bili za Istambulsku Konvenciju “dužni po savjesti uskratiti pričest”. U emisiji “Pola ure kulture” pretplačeni komentator Slobodan Prosperov Novak, uvjereni ljubitelj svega nelijevoga, poučava nas kako su ovih dana bila dva skupa u Zagrebu i Splitu koje je on s visoka, ko i uvijek, “popljuvao” kao skupove ljudi “sumnjive kvalitete”. Naravno, okomio se na Marševe za znanost i na njihove učesnike - o nena one organizirane derneke protiv Istambulske Konvencije. I naravno, nije zaboravio spomenuti svoju omiljenu metu : dr Jokića koji ima onaj “sramotni Sorošev doktorat”. Reklo bi se : Kakva desnica takvi joj i umovi !
Slavoj Žižek ( “Godina opasnog sanjanja” ) smatra kako je “kršćanski fundamentalizma” prava i najveća prijetnja europskom naslijeđu. Izlijevi homofobije u postkomunističkim zemljama Istočne Europe zabrinjavaju. Početkom 2011. godine u Istambulu su tisuće ljudi učestvovale u mirnoj povorci homoseksualaca. Nije bilo nikakvog nasilja ili nemira. Iste godine takve su povorke održane u Splitu i u Beogradu. Policija nije uspjela zaštititi učesnike te povorke niti u Beogradu niti u Splitu. U oba grada bili su žestoko napadnuti od strane ogromnog broja nasilnih kršćanskih fundamentalista pa je bilo i ranjenih. “Takvi fundamentalisti a ne oni u Turskoj simboliziraju istinsku prijetnju europskom naslijeđu” zaključuje Žižek. Čini mi se kako su i ova zadnja zbivanja vezana za ratifikaciju Istambulske Konvencije u Hrvatskom Saboru samo potvrdile istinitost te teze.










- 13:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.05.2018., petak

DVA NIJEMA I JEDAN ZVUČNI FILM U JASENOVCU

Nedavno u Jasenovcu opet nije bilo jedinstvene komemoracije žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Bilo ih je čak tri, što na jasan način ukazuje na postojeću duboku podjeljenost u Hrvatskoj pa čak i onda kada se komemoriraju žrtve ovog strašnog logora. Naravno da je to posljedica postojećih kilavih, kolebljivih polurješenja problema odnosa aktualne vlasti prema simbolima tzv NDH - a posebno u odnosu na njen zaštitni znak parolu “Za dom spremni” koja se opet pojavila i na sam dan državnog komemoriranja žrtava NDH u Jasenovcu. Pojavilo se na zastavi HOS-a na istom onom mjestu s kojeg je ranije izmještena ( samo petnaestak kilometara dalje ) ploča s tom istom parolom.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i dalje se držala svog običaja da solo, gotovo u intimi svoje privatnosti posjeti Jasenovac i pokloni se žrtvama ovog logora. Ovog puta je sa sobom povela i Ivana Zvonimira Čička. Taj usmljeni dvojac se u sunčano jasenovačko jutro dvadesetog travnja ove godine poklonio žrtvama ustaških koljača u podnožju jasenovačkog “Kamenog cvijeta”. Kolinda je i ovaj put odšutjela svoj komemorativni izlet Jasenovcu ne spominjući ni svog nona ni nonu koje tako rado priziva u pomoć kada se, u rijetkim prigodama, želi pohvaliti antifašističkom prošlošću svoje familije - naravno, ukoliko nije u Argentini. Ali zato se ona upisala u Knjigu dojmova Memorijalnog muzeja. U svom pisanom prilogu napisala je kako izražava “duboko žaljenje zbog zločina koji su se ovdje dogodili i pijetet prema svim nevinim žrtvama”. Ko i u ranijim prigodama, nije zucnula niti jedne jedine riječi držeći se toga kako njena tišina najbolje izražava svu njenu tugu koju je u tom trenutku osjećala.
Reklo bi se da smo ponovo odgledali smo još jedan jasenovački nijemi film naše inače itekako govorljive predsjednice.
Sutradan, dvadesetiprvog travnja komemoeartivni skup održali su zajedno Savez antifašističkih boraca i antifašista, Srpsko narodno vijeće uz čelne ljude Socijaldemokratske partije ( SDP ). Dan ranije bilo je dvoje ljudi na komemorativoj posjeti Jasenovcu. Kolinda i Ivan. Na ovom skupu, uz organizatore, svoj pijetet prema jasenovačkim žrtvama došli su izrazit i više od 1 500 građana. Za zazliku od onog Kolindine posjete ovom prilikom se govorilo. Jasno, javno i glasno. Ovo nije bio nijemi skup jer se pred ovakvim zločinima ne smije nikada zašutjeti a posebno ne u zemlji koja je imala jedan od najačih, najsnažnijih antifašističkih pokreta na svijetu. Šutjeti, ponekad, kao što je to rekao veliki Miguel de Unamuno “znači sudjelovati u zločinu”. Zato se ne može šutjeti niti pred onim “Za dom spremni” niti pred “rješavanjem problema” izmještanjem “problematične ploče” petnaestak kilometara “dalje” od bilo čega, a posebno od Jasenovca. Ničiji nono ili nona ne mogu oprati službenu šutnju nad tim.
Dale, mogli bi smo kazati kako smo ovaj put, pak, odgledali glasni, “govorni film” u Jasenovcu.
Dvadesetidrugog travnja bila je, napokon, “službena komemoracija”, javna komemoracija hrvatskog državnog vrha u Jasenovcu. Došli su i premijer Plenković, predsjednik Sabora Jandroković, dosta ministara itd uz nazočnost predstavnika samo jedne nacionalne manjine, Roma i Kolindinig izaslanika Ivana Zvonimira Čička. Nije bilo predstavnika onih koji su bili najbrojnije žrtve Jasenovca, Srba, Židova i Hrvata antifašista. Naravno da je svatko shvatio da se radi o izvjesnoj vrsti prosvjeda radi službene šutnje pred profašističkim provokacijama ustašofila kojima s vremena na vrijeme svjedočimo u Hrvatskoj. Ovoj službenoj komemoraciji nazočilo je i oko dvjestotinjak građana. Reklo bi se, premalo. Komemoracija je bila dostojanstvena, decentna zaista vrijedna svakog respekta. Njen umjetnički dio bio je savršen. Čitanja zapisa svjedoka jasenovačkih zločina bila su upečatljiva, emotivna i zaista se na sadržaj tog dijela službene komemoracije ne može izreči nit jedna primjedba. Ali državni vrh oličen u predsjedniku vlade i predsjedniku Sabora odlučio se, tko zna iz kojih razloga, za šutnju. Tako smo, nažalost, odgledali još jedan “nijemi film” u Jasenovcu a najviši predstavnici hrvatske vlasti i države su se pretvorili samo u obične statiste ili gledatelje a ne aktivne učesnike te službene komemoracije. Bili su samo “ljudi iz prvog reda” i ništa više, a to je zaista nedovoljno, pa i otužno..
Pa Hrvatska je u drugom svjetskom ratu bila “svjetski prvak”. Zahvaljujući baš antifašistima. Bila je u timu sila pobjednica. Sila velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije nad zlom fašizma. Zar se ne treba javno suprostaviti onima koji bi nas, poput bilo koje vrste ili podvrste neoustaša, neočetnika i sličnih njima - htjeli nakon svega uvaliti u gubitničko, poraženo društvo Sila Osovine i njenih sluganskih sljedbenika i nacionalnih izdajnika. Pa, za boga miloga, takvi su se u Hrvatskoj odrekli Dalmacije i mog Splita. Odrekli su ga se i poklonili ga Kraljevini Italiji. Čak je Hrvatska dobila talijana za svog kralja ( Kralj NDH Tomislav II postao je Vojvoda od Spoleta i od Aoste, rođenog imena Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia ). Da su Pavelićevi gospodari pobijedili pa ja bih danas živio u Italiji a ne u Hrvatskoj ! Pa zar taj isti Pavelić tamo u Argentini u koju je pobjegao spašavajući se, nije sa svojim kućnim prijateljem Milanom Stojadinovićem, bivšim srpskim prdsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije, sklopio pedesetih godina Ugovor o novoj podjeli tadašnje FNRJ ( “kad zajedno sruše komunizam” ) u kojem se Pavelić ponovo odrekao gotovo cijele južne Dalmacije ( koja bi pripala Srbiji ) s tim da su se još cjenkali oko toga kome će pripasti Dubrovnik ( za kojeg je Pavelić predlagao da se riješi referendumom a Stojadinović ga je htio “odmah”). Pa koliko je izdaja bilo potrebno pa da se današnji ljubitelji Pavelića, a posebno u Dalmaciji, napokon prihvate knjige i nešto nauče o “dmoljublju” svog ljubimca radi kojeg je Dalmacija uvijek završavala izvan Hrvatske, poklonjena nekoj susjednoj državi ?!
Naravno, ne treba niti spominjati da je Bosna i Hercegovina u svim tim “ugovorima”, “pregovorima” i “podjelama” uvijek jednostavno nestajala, prestajala postojati. Banja Luka bila bi Hrvatska a Sarajevo srpski. To su bez problema prihvatili i Milan Stojadinović i Ante Pavelić. Oba emigranta. Zar je potrebno i spominjati kako se Makedonija nije niti spominjala a Srbi u Hrvatskoj jednostavno bi postali pravoslavni Hrvati. Crnogorci su po ovom dvojcu ionako bili Srbi a Slovencima se jedino priznavala opstojnost. I koliko će još vremena trebati da se takvo “domoljublje” raskrinka kao najobičnija izdaja koja je, nažalost, uvijek bila začinjena i popračena strašnim zločinima - jer bez zločina takve podjele i takve podvale nisu nikada moguće. Pa zar nam to svima do sada nije postalo jasno. I baš zbog toga ne smijemo, ne možemo i ne trebamo nikada ostati nijemi nad takvom prošlošću niti gledati nijeme filmove u Jasenovcu niti bilo gdje drugdje. Ako zbog ničega drugog a onda radi naše djece i radi naših unuka.




- 12:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.