Marin Jurjević o svemu

20.11.2023., ponedjeljak

TLATELOLCO - 55 GODINA POSLIJE

Tlatelolco je bio pretkolumbovski altépetl ili grad-država u dolini Meksika. Njegov stanovnici (los tlatelolcas) bili su dio “mexica naroda” (los mexicas) kojeg mi obično poistovjećujemo s Aztecima (iako je pojam Azteca širi jer obuhvaća više naroda). Prije gotovo 700 godina los tlatelocas su utemeljili “grad blizanac” Tenochtitlana. Tlatelolco će, nakon što je kasnije postao dio Tenochtitlana, biti zadnje uporište otpora “mexica naroda” (1251.g.) konkistadorima Hernána Cortésa. Danas je Tlatelolco dio povjesnog centra (unutar delegación Cuhautemoc) Ciudad de Méxica. Tlatelolco je nekada bio najvažniji centar trgovine u cijeloj Mezoamerici a u XX stoljeću postati će poznat po tzv “Masakru na Tlatelolcu” (“Masacre de Tlatelolco”) koji se dogodio 2. listopada 1968.g. Ove godine obilježavamo njegovu pedesetipetu godišnjicu. Sve se dogodilo na Trgu Tri Kulture (“Plaza de las Tres Culturas”) kojeg je na Tlatelolcu 21. studenog 1964.g. otvorio meksički predsjednik Adolfo López Mateos. Trg je tako nazvan jer on na simbličan način obuhvaća cjelokupnu meksičku povijest pošto se tamo na jednom mjestu susreću njegove tri kulture. Prvu, mezoameričku kulturu, predstavljaju arheloški ostaci altépetla México-Tlatelolca i negove veličanstvene tržnice. Zatim su tu ostaci španjolske kulture iz vremena Konkiste pa sve do postizanja meksičke nezavisnosti. Taj period posebno simbolizira La Iglesia de Santiago Tlatelolco izgrađena 1521.g - odnosno vjerski hram koji je istovremeno bio i prva sveučilišna institucija Meksika: El Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco u kojem je predavao i slavni evangelizator, franjevac Benardino de Sahagún, autor nezaobilazne “Histora general de las cosas de Nueva Espana” (koja se sastoji od 12 knjiga pisanih náhuatl jezikom). I na kraju, modernu meksičku kulturu predstavljaju Torre de Tlatelolco (neboder u kojem je do 2005.g. bilo smješteno meksičko Ministarstvo vanjskih poslova a u kojem se danas nalazi Sveučilišni Kulturni Centar i Memorial ’68 UNAM) kao i stambene zgrade urbanog kompleksa Nonalco Tlatelolco, djelo suvremenog meksičkog arhitekta Mario Pani Darquia.
MEKSIČKI PREDSJEDNICI I CIA
Što se dogodilo 1968.g. na Tlatelolcu deset dana uoči održavanja Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu ?
To je još uvijek jedna od nikada do kraja dopričanih tema. Živio sam dovoljno dugo u Ciudad de Méxicu, petnaestak godina nakon događaja iz 1968.g. - da uspijem steći puno meksičkih prijatelja i upoznam dosta ljudi koji su bili direktni sudionici tih zbivanja ali priča o Tlatelolcu još uvijek traje i ne vidi joj se kraja jer još nije skinuta oznaka tajnosti sa svih važnih dokumenata vezanih za taj masakr. Doduše, nedavno je deklasificiran dio dokumenata CIA bez čije uloge se teško može razumijeti pozadina onoga što se tada dešavalo u Latinskoj Americi.
Više nije nikakva tajna da su “na platnom spisku CIA” bila čak četiri meksička predsjednika: Adolfo López Mateos (1958-1964), kodnog imena “Litempo”, Gustavo Díaz Ordaz (1964-1970), kodnog imena “Litempo 2”, Luis Echeverría Álvarez (1970-1976), kodnog imena “Litempo 8” i José López Portillo Pacheco (1976-1982) koji je bio na vezi s CIA godinama prije nego je postao predsjednik. U Meksiku je 2002.g. osnovano Specijalno Tužiteljstvo za Društvene i Političke Pokrete iz Prošlosti (Femospp) s ciljem istraživanja teških kršenja ljudskih prava za vrijeme studentskog pokreta !968.g. i za vrijeme trajanja tzv “prljavog rata” (guerra sucia) u dekadi 1970-tih u Meksiku. Pokrenut je postupak protiv 532 osobe a među njima i protiv Luisa Echeverríe Álvareza zbog njegove uloge u masakru studenata na Tlatelolcu ali on nikada nije završio u zatvoru već je “uživao pogodnosti” kućnog pritvora u kojem je i umro 2022.g.
GODINE REVOLUCIONARNOG VRENJA
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrijeme “revolucionarnog vrenja” i preispitivanja temeljnih društvenih vrijednosti u cijelom svijetu. Dok se u Europi dešavao “Francuski Maj”, u Čehoslovačkoj “Praško Proljeće”, u Italiji “Vruća Jesen” a u Americi trajali prosvjedi protiv rata u Vijetnamu u Latinskoj Americi će jedna nova politička praksa koja će u predstojećim globalnim borbama postati poznata kao “Nova Ljevica” dobiti veliki zamah koji je posebno iniciran trijumfom Kubanske Revolucije 1959.g., pojavom “Teologije Oslobođenja” i perspektivama razvoja nedogmatskog marksizma temeljenog na regionalnim latinskoameričkim specifičnostima. Taj period nikada nije ostao iza nas kao “mrtva prošlost” nego na svoj način živi sve do današnjih dana. “Globalne 60-te” se manifestiraju kao niz različitih procesa političkih, socijalnih i intelektualnih borbi koje nemaju jedan konkretan epicentar. Bujanje novih kreativnih, svježih ideja i pokreta sada dolaze i iz onih područja koja su se nekada neopravdano smatrala svjetskom periferijom. Te se umjetne granice između tzv “centra” i “periferije” ovim procesima sve više brišu i među njima dolazi do plodonosne interakcije. Šezdesete, u romantičarskoj interpretaciji, postaju vijeme ostvarenja “revolucionarnog sna” u kojem se sanjana Utopija u mnogim glavama čini kao već ozbljena Praksa. Zato nije ni čudno što će se u tom specifičnom probuđenom globalnom zanosu u nekim nestrpljivim glavama olako početi brkati Anticipacija s Realizacijom. Meksiko je puno značajnija zemlja nego što je mi iz naše “europocentrističke optike” često doživljavamo. To je zemlja fascinantne prošlosti ali i sadašnjosti čija će budućnost zasigurno imati jednu od ključnih uloga u definiranju karaktera kompletnog latinskoameričkog kontinenta pa tako i cijelog svijeta. To vrijeme tek dolazi.
STUDENTSKA POBUNA I “CUERPO DE GRANADEROS”
Kada govorimo “Masakru na Tlatelolcu” sve je počelo 23. srpnja 1968.g. nakon jednog sukoba među studentima u centru Ciudad de Méxica kada intervenira postrojba antiterorističke policije poznata kao “Cuerpo de Granaderos”- brutalno pretukavši na desetine studenata, slučajnih prolaznika i promatrača. Te policijske snage su 1968.g. brojale oko šest tisuća pripadnika. Formirao ih je još 1939.g predsjednik Lázaro Cárdenas kao “Agrupamiento de Granaderos” (240 policajaca). Nakon 79 godina postojanja “granaderose”, čije je djelovanje bilo vezano uz razne skandale, incidenate i afere, raspušta 2018.g. današnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i predsjednička kandidatkinja ljevičarskog “Movimiento de Regeneración Nacional” (MORENA) Claudia Sheinbaum Pardo. Meksički izbori održavaju se 2024. g. i njihovi rezultati bitno će utjecati na sudbinu tzv “Nove Nove ljevice” u cijeloj Latinskoj Americi.
Četiri dana nakon ovog sukoba studenti Universidad Autónoma de México (UNAM) i Instituto Politécnico Nacional (IPN) organiziraju prosvjedni marš protiv nasilja kojem se pridružuje Partido Comunista Mexicano (PCM). Potpisuje se peticija u kojoj se traži raspuštanje “Cuerpo de Granaderos”. Ali upravo će “grenadiri” biti poslani na njih s zadatkom da ih razbiju. Od tog trenutka kreće studentski pokret kojemu će centar biti u Ciudad de Méxicu a predvode ga studenti UNAM-a i IPN-a. Pokret se veoma brzo širi i pridružuju mu se Sveučilišta iz svih djelova Meksika pa pokret uskoro zahvaća cijelu državu. Pobunjeni studenti zavrjeđuje pažnju i poštovanje sindikata pa im se dio radnika pridružuje. Zahtijevi pokreta se šire pa studenti sada traže izbacivanje iz zakona tzv “delito de disolución social” - odnosno mogućnosti kažnjavanja zbog “delikta širenja strane propaganda i ideja”. Osim toga zahtjevaju oslobađanje svih političkih zatvorenika i javni dijalog studentskog rukovodstva s meksičkom vladom. Dolazi do uličnih obraćuna i hapšenja studenata. Vojska ulazi na najveće latinskoameričko sveučilište UNAM i na Politehnički Institut i zauzima njihove objekte. Na najveći trg Ciudad de Méxica, Zócalo - ulaze tenkovi i vojska ali studentski pokret kojeg predvodi “Nacionalno Štrajkaško Vijeće” (Consejo Nacional de Huelga - CHN) ne uspijevaju suzbiti. Rektor UNAM-a prof Javier Barros Sierra u znak prosvjeda zbog invazije vojske na “Nezavisno Meksičko Nacionalno Sveučilište” solidarizira se sa studentima i daje ostavku. Situacija se zaoštrava a sve će kulminirati 2. listopada 1968.g. kada dolazi do masakra na Tlatelolcu. Za taj dan sazvan je prosvjedni marš koji je trebao krenuti s “Plaza de las Tres Culturas” na Tlatelolcu i završiti na drugom po veličini trgu svijetua - na trgu Zócalo (“Plaza de la Constitución”) ispred Palacio Nacional u kojoj je sjedište meksičke vlade. Ali prije nego što je marš krenuo oko 5 000 vojnika, 200 tenkova i kamiona opkolilo je okupljene studente. Suočeni s takvom situacijom studentske vođe odlučuju da se prosvjedni marš otkaže kako ne bi došlo do nasilja. Kada tu odluku objavijuju započela je pucnjava po okupljenima. Nikada se nije do kraja razjasnilo tko je izdao naređenje da se otvori paljba iako će kasnje za izdavanje tog naređenja biti optužen tadašnji minister unutarnjih poslova u vladi Díaz Ordaza i budući meksički predsjednik Luis Echeverría Álvarez.. Čak se ne zna ni točan broj ubijenih. Procjene variraju između 300 - 500 mrtvih, najmanje 1 000 ranjenih i 1354 uhapšenih. Punu istinu vjerojatno nikada nećemo saznati kao niti broj okupljenih toga dana na Tlatelolcu. Zna se da je na tzv Maršu Šutnje (“Marcha del Silencio”) koji je održan 15-tak dana ranije, bilo oko 150 000 studenata. Ono što je sigurno je to da Meksiko nakon ovog masakra više nikada neće biti isti. On će ostaviti dubok trag na memoriju, kulturu i buduću socijalno-političku artikulaciju Meksika.
WINSTON SCOTT I “IDEOLOŠK PARANOJA” DÍAZ ORDAZA
Ispostava CIA u Meksiku stalno je, iz dana u dan, pratila studentski pokret. Skupljaju podatke o njegovim vođama, snimaju njihove telefonske razgovore i kontroliraju sve njihove skupove. Dnevno šalju svoje procjene i izvještaje u centralu CIA-e u Lengley (Virginia). Utjecaj CIA-e na predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bio je izuzetan, možda i presudan. Šef CIA u Meksiku od 1956-1969.g bio je Winston Scott. On stalno, planski podgrijavao kod predsjednika Meksika, koji ionako već boluje od svojevrsne osobne “ideološke paranoje”, tezu da je ovaj studenstki pokret samo dio “međunarodne komunističke zavjere”. Scott doduše i sam vjeruje da na neki način iza svega ipak stoje Kuba i Sovjetski Savez (iako se ni nakon 50 godina nije našao niti jedan jedini dokaz koji bi potkrijepio tu tezu). Scott namjerno meksičkom predsjedniku daje “frizirane”, “selektivne podatke” i procjene vezane za studentska gibanja. Nije mu bilo niti malo važno koliko su oni pouzdani i kvalitetni. Jedini cilj mu je bio da meksičkog predsjednika usmjeri u onom pravcu kojeg je smatrao najkorisnijim za američke interese. Tako je CIA, preko Scotta, imala vjerojatno presudan utjecaj na kompletnu meksičku vladu i na donošenje njenih najvažnijih odluka. Bitna činjenica je da su u Ciudad de Méxicu u listopadu 1968.g trebale započeti Olimpijske igre pa je Ordaz Díaz bio opsjednut time da cijelom svijetu pokaže kako je u Meksiku “sve pod kontrolom”. Zato i donosi katastrofalnu odluku da silom zaustavi rastuće studentske prosvjede. Sve će to na kraju, u jednoj zamršenoj socijalno-poilitičkoj čipki koju se polako vezla na kraju završiti u tragediji na Tlatelolcu.

OPERACIÓN GALEANA I “BATALLÓN OLIMPIA”
“Operacija Galeana” bila je vladina strategija osmišljena s ciljem razbijanja i rastjerivanja studenata kako bi se spriječio njihov mirni prosvjedni marš koji je bio zakazan za 2.10.1968.g a trebao je krenuti s “Trga Tri Kulture” na Tlatelolcu i završiti na središnjem gradskom trgu Zócalo. Važan zadatak te “operacije” bilo je hapšenje studentskih vođa iz “Nacionalnog Štrajkačkog Vijeća”. Za izvršenje tog zadatka koji se pomno planirao u najužem krugu predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bila je zadužena vojska i tzv “Batallón Olipia”. Ali na kraju sve je završilo u totalnom kaosu i do tada neviđenom masakru studenata.
Okupljene studente na “Trgu Tri Kulture” na Tlatelolcu nadlijetala su dva heplikoptera. Jedan vojni, drugi policijski. Oko 17.55 sati iz zgrade u blizini Ministarstva Vanjskih Poslova Meksika ispaljene su zelene bengalke. Oko 18.15 sati iz helikoptera su ispaljene još dvije bengalke. Jedna zelena, druga crvena. Tada je počela paljba. Na studente su pucali pripadnici vojske i paramilitarne grupe poznate kao “Batallón Olimpia”. Godinama kasnije saznalo se da se radilo o pripadnicima Predsjednikovog Glavnog Stožera. Na studente sabijene na trgu počelo se istovremeno pucati s tla i s okolnih zgrada.
Sam predsjednik Gustavo Díaz Ordaz naredio je formiranje paramilitarnog “Bataljona Olimpija”, tobože radi potreba održavanja sigurnosti za vrijeme održavanja Olimpijskih Igara. Planirano je da ima oko 500 pripadnika iz redova Predsjednkovog Glavnog Stožera, Federalne Uprave Sigurnosti, Federalne Sudske Policije i Pravosudne Policije tadašnjeg Federalnog Distrikta (Ciudad de México). Na kraju ih je bilo između 1500-2000. Ta paramilitarna grupa koja je formirana kako bi “otkrila, špijunirala i obuzdala” pripadnike protestnih studentskih pokreta u stvari je obavljala najprljavije poslove obraćuna s opozicijom. Vršili su nezakonita ilegalna hapšenja, maltretiranja, mučenja, upade u stanove i otmice “nepoćudnih”. Članovi “Bataljona Olimpija” bili su odjeveni kao civili a kao znak raspoznavanja nosili su bijele trake na rukavu ili bijele rukavice. Sudjelovali su u svim akcijama razbijanja skupova i marševa studenata kao i u zauzimanju zgrada Sveučilišta UNAM i Politehničkog Instituta a na kraju se pokazalo kako će odigrati ključnu ulogu u masakru na Tlatelolcu. Bili su ubačeni među same studente ili razmješteni po okolnim zgradama s kojih su nakon zadnje ispaljene bengalke iz helikoptera počeli bezobzirno pucati po studentima na trgu čije izlaze je blokirala vojska. Pripadnici ovog bataljona koji su bili ubačeni među studente čak su uspjeli doći do trećeg kata zgrade Chihuahua s kojeg su se studentima obraćale njihove vođe. Njihov glavni cilj trebo je biti upravo njihovo hapšenje. Ali oni su bili ti koji su prvi zapucali na studente makar je vlada kasnije za to neuspješno pokušavala optužiti same studente.
Vjeruje se kako je bivši ministar unutarnjih poslova Luis Echeverría Álvarez nakon što je postao meksički predsjednik 1970.g. ponovo aktivirao dio pripadnika “Bataljona Olimpija” u paramilitarnoj skupini “Los Halcones” (“Sokolovi”) koju vodi pukovnik Manuel Díaz Escobaro. Ta skupina će 10.06.1971.g izvršiti “Matanza de Corpus Cristi” (“Pokolj na Tjelovo”) ili “El Halconazo” kada su u Ciudad de Méxicu ubili 120 studenta na mirnom prosvjedu podrške njihovim kolegama s “Universidad Autónoma de Nuevo León” koji su se pobunili protiv prijedloga zakona koji je gušio njihovu autonomiju. Tako je opskurni “Bataljon Olimpija” na neki način nastavio svoj opskurni život, samo u drugom obliku. Bar još za neko vrijeme.

EPILOG
Danas je u Meksiku na vlasti ljevica iako su i Gustavo Ordaz Díaz i Luis Echeverría Alvarez bili članovi “Partido Revolucionario Institucional” - PRI (“Revolucionarna Institucionalna Stranka”) koja sebe formalno smatra lijevim centrom i autentičnom sljednicom vrijednosti Meksičke Revolucije a postali su simboli najkrvavijih obraćuna s meksičkom ljevicom. Na čelu Meksika danas je lijevi populist Andrés Manuel López Obrador (AMLO), vođa “Movimiento de Regeneración Nacional” - MORENA (“Pokret Nacionalne Obnove”) koji prema najnovijem istraživanju iz listopada ove godine uživa podršku 67% građana Meksika. On je u svakom slučaju posebna pojava. Njegova vladavina u Meksiku na značajan način utjeće na aktualni politički trenutak kompletnog kontinenta. Činjenica je da lljevica danas udara politički ritam Latinske Amerike. Ali koliko dugo ? Dolazak na vlast ljevice u Čileu, Brazilu, Kolumbiji, Hondurasu i Boliviji jasan je politički znak. Svaka od tih ljevica je posebna, da ne spominjemo Kubu, Venezuelu ili Nikaragvu. Peru trenutno živi tešku krizu nakon pučističkog svrgavanja ljevičara Pedra Castilla a u Salvadoru Nayib Bukele koji je došao s ljevice sada “razgovara s Bogom” prijeteči “samoudarom” (“autogolpe”) Parlamentu uz podršu vojske a u Argentini je na upravo završenim predsjedničkim izborima (19.11.) pobijedio naizgled ridikulozni “showman”i tobožnji “anarhistički ultraliberal” (ma što to značilo) - ultradesničar Javier Milei. Kako bi rekao Gabriel García Márquez, europljani misle kako je “magični realizam” samo obićan književni stil u Latinskoj Americi ne razumijevajuči da je on životna svakodnevnica, “običaj”. Ako to prenesemo na politički život Latinske Amerike pa i na najrazličitije latinskoameričke ljevice, možda ćemo tek stvoriti pretpostavke za razumijevanje suštine tog kontinenta. Gerilske pokrete svih mogućih političkih vrsta da i ne spominjemo.
Claudia Sheinbaum, dosadašnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i najvjerojatnija buduća predsjednica Meksika izjavila je na komemoraciji ubijenim studentima na Tlatelolcu: “Drugi listopad se ne zaboravlja. Nikada više autoritarne vlade koji mlade studente koji se bore za slobodu i demokraciju vide kao svoje neprijatelje. Nikada više represivne vlade koje su spremne upotrijebiti metke protiv socijalnih pokreta i opozicionara !” Istovremeno, na ulice Ciudad de Méxica izašao je “Comite 68” da obilježi 55-tu obljetnicu studentskog masakra iz !968.g. Krenuli su u 16 sati s Tlatelolca a pridružili su im se predstavnici Universidad Nacional Autónoma de México (UNAM), Autonoma Metropolitana (UAM), Universidad Autonoma de la Ciudad de México (UACM), El Instituto Politécnico Nacional (IPN), sindikati i razne civilne udruge. I oni su obilježavali ovaj događaj pod sloganom “2 de octubre no se olvida” (“Drugi listopad se ne zaboravlja”). Pošli su s Tlatelolca pa preko Eje Central nakon sat i po hodanja po kiši stigli na trg Zócalo pred Palacio Nacional zahtjevajući pravdu za ubijene studente noseći transparente na kojima je pisalo ”Manje policije, više obrazovanja”, “U ratu protiv droge ginu studenti”, “Vi ste plod ove zemlje okupane krvlju”, “Mi studenti izlaziti ćemo na ulice sve dok bude trajala represija”. Tražili su pravdu i za 43 studenta iz Ayotzinape koji su ubijeni 26.09.2014.g. uzvikujući: ”Žive ste ih odveli, žive ih želimo” i “Ni oprost ni zaborav, kazna za ubojice !” Tada su ih, usred govora povijesnog vođe studentskog pokreta iz 1968.g. Félixa Hernándeza Gamundija maljevima i motkama napale maskirane osobe u crnom s navučenim kapuljačama iz tzv “Bloque Negro” (“Crni Blok”) bacajući na njih molotovljeve koktele i petarde pokušavajući srušiti zaštitnu ogradu oko Palacio Nacional. Gamundi je pozvao prisutne da ne nasjedaju na provokacije. Nakon 20-tak minuta I kratkog sukoba s policijom pripadnici “Crnog Bloka” su se povukli. Tako je završio 2.10.2023.g. “MEXICO LINDO Y QUERIDO !”

Oznake: Galeb, veslo

- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.05.2023., utorak

GIANNI MINA (1938 - 2023)

Umro je “najveći latinoamerikanac od svih talijanskih novinara”, objavio je argentinski “Clarin” 27.03.2023. g. na dan smrti talijanskog novinara, redatelja, pisca, esejiste, producenta, “zamjenskog oca” Diega Armanda Maradone i angažiranog ljevičara, čovjeka “svete riječi” Giannija Mine, institucije talijanskog i svjetskog novinarstva. Meksička “La Jornada” se toplim rječima oprostila od velikog “poznavatelja i zaljubljenika Latinske Amerike” a “Diario de Cuba” je podsjetio kako je Fidel Castro svoj najduži i najpoznatiji intervju (16 sati razgovora) dao upravo ovom novinaru. Sam kubanski predsjednik Miguel Díaz Canel je izjavio kako je “Kuba s dubokom tugom primila vijest o smrti izvanrednog intelektualca i dragog prijatelja Giannija Mine” dodavajući kako je “svojom borbom za pravdu zavrijedio naše divljenje”. Svi informativne agencije i svjetski mediji objavili su vijest o smri Giannija Minne koji je 17. svibnja 2023.g. trebao napuniti 85 godina ali se možda najtočnijim riječima od njega oprostila čileanska novinarka Isabella Arria napisavši kako je umro “branitelj najljepših utopija”.
Svaki pravi novinar branitelj je “najljepše utopije” - utopije o dosezanju, otkrivanju, objavljivanju i obrani Istine. Taj je njihov napor možda najplemenitiji i “najljepši” ali je, nažalost, jako opasan jer novinari koji otkrivaju i brane istinu nerijetko postaju žrtve onih (moćnih kontrolora društvene zbilje) koji tu Istinu žele prikriti. Zar nas sudbina osnivača Wikileaksa Juliana Assangea koji se trenutno nalazi u britanskom zatvoru najviše sigurosti (a čiju ekstradikcju traže SAD) na dramatičan način ne upozorava na tu činjenicu, tim više što iza njegove golgote stoje zemlje koje su tobože “najveće zaštitnice demokracije”. Koliko li je samo strašnih zločina do sada napravljeno u ime tobožnje zaštite demokracije !?
Prema podacima UNESCO (“Izvještaj” od 16.01.2023.) u 2022.g. u svijetu je ubijeno 86 novinara i medijskih zaposlenika (svaki četvrti dan jedan) što je povećanje od nevjerojatnih 50%. Prema “Izvještaju o slobodama novinarstva” objavljenog od strane “Reportera bez granica” Meksiko je zemlja u kojoj je prošle godine ubijeno najviše novinara. On je ujedno jedina zemlja koja je po ubojstvima iznad Ukrajine. Među ubijenmim novinarima 15% su žene. U ovom trenutku u svijetu se u zatvorima nalaze 553 novinara (od toga najviše u Kini, Iranu i Burmi). Kada govorimo o našoj situaciji najnoviji prijedlozi izmjena kaznenog zakona kao i svakodnevna retorika najviših nositelja izvršne vlasti u Hrvatskoj i njihov način ophođenja prema novinarima ne ulijevaju nam niti malo nade da se odustaje od notornih pokušaja “discipliniranja” novinara, urednika i “neposlušnih medija”. U zemlji koja je službeni prvak Europske Unije po korupciji to je vrlo opasno, moglo bi se kazati - alarmantno, tim više ukoliko znamo da bi gotovo sve hrvatske koruptivne afere bile zataškane da nisu postojali hrabri novinari koji su ih objelodanili.
U tom svjetlu moramo gledati i na Giannija Minu ( Torino, 17.05.1938.) koji počinje svoju novinarsku karijeru u sportskoj novini “Tuttosport”. Na TV RAI debitirao je 1960.g. kao izvjestitelj s Olimpijskoh igara u Rimu. Od 1965.g. radi u sportskoj reviji “Sprint”. Brzo postaje poznat a posebno po svojim mnogobrojnim dokumentarcima i istraživanjima koji obilježavaju tadašnju epohu talijanske televizije. S Renzom Arboreaom i Mauriziom Barendsonom 1976.g. na RAI 2 pokreće emisiju “L’altra Domenica”. Talijanski predsjednik Sandro Pertini osobno mu je 1981.g. uručio “Nagradu San Vicente” za najboljeg TV novinara godine. U svojoj kultnoj TV emisiji “Blitz” među ostalima intervjuira Federica Fellinija, Sergia Leonea, Jane Fondu, Enza Ferraria, Gabriela Garcíu Marqueza, Muhameda Alija i Eduarda De Filippoa. Govorilo se kako Mina posjeduje “svetu riječ” za sve dobronamjerne ljude. Napisao je dvije knjige o svojim razgovorima s Fidelom Castrom koji je s njim po prvi put otvoreno progovorio o svom kompleksnom odnosu s Che Guevarom. Prvoj knjizi predgovor je napisao Gabriel García Marquez a drugoj Jorge Amado. Kao uvjereni ljevičar ( bio je član KP Italije) od sportskog novinara sve više se pretvarao u ozbiljnog analitičara društvene zbilje i prijatelja mnogih poznatih osoba s javne scene koji su udarili pečat vremenu u kojem je živio. Intervjuira ljude iz svijeta sporta poput Platinija, Ronalda, Carlosa Monzona ili Nereo Rocca ali i gvatemalsku aktivistkinju i dobitnicu Nobelove nagrade za Mir Rigobertu Menchú, brazilskog prozaista, dramatičara, pjesnika i glazbenika Chica Buarquea i Ray Charlesa.
Tako je počevši od novinara sportskog “Tuttosporta” iz Torina polako postajo uvaženi suradnik novina poput “La Republica”, “l’Unita”, “Corriere de la Sera”, “Il Manifesto”….Mina je bio žestoki navijač nogometnog kluba “Torino” ali možda najveći prijatelj i branitelj mitskog Diega Maradone o kojem će snimiti slavni dokumentarac o zadnjoj, najbolnijoj godini života ove nogometne megazvijezde, koju je naslovio “Maradona nikada neće biti običan čovjek”. Kao novinar “pokrio je” osam Mundijala i šest Olimpijada kao i desetine različitih svjetskih prvenstava, izvještavao o vrhunskom svjetskom boksu kao i o društvenim sukobima manjina ali je istovremeno bio zaljubljenik glazbe pa je producirao “Povijest Jazza” kao i program u 14 dijelova o popularnoj glazbi Centralne i Južne Amerike kao i sociološku povijest tog fenomena.
Pored svojih dokumentaraca o Fidelu Castru, Muhamedu Aliju, Ernestu Che Guevari, Rigoberti Menchú i drugima politički je aktivan pa tako sudjeluje u zapatističkoj karavani 2001.g. predvođenoj Subcomandanteom Marcosom i s još 23 komandanta Zapatističke vojske (“Marš za Dostojanstvo” - 3 000 km kroz 12 država i 32 grada) od San Cristóbal de las Casasa u Chiapasu na jugu Meksika pa do trga Zócalo u Ciudad de Méxicu. Snima dokumentarni film o Subcomandanteu Marcosu pod naslovom “Marcos, ovdje smo”. U svom intervjuu 2004.g. za “La Jornada”, objašnjavajući filozofiju djelovanja tog karizmatičnog zapatističkog vođe, kazao je kako je Marcos “odgojen u majanskoj kulturi i da stoga zna kako mora biti strpljiv” pošto su Maje imale specifičan odnos prema vremenu (“imanju vremena”). Žurba nije bilo njihovo određenje. Upravo suprotno: “Majanska tradicija kaže da će ljudima jednom vraćeno ono što su im oduzeli. Zbog toga (zapatistički) pokret ne služi samo indiosima nego cijelom svijetu”.
Mina odlično poznaje i obožava Latinsku Ameriku. Svjestan je svih njenih problema. Kao angažirani ljevičar dolazio je u sukobe s represivnim nedemokratskim režimima. Tako su ga argentinske vlasti za vrijeme Mundijala u Argentini 1978.g. (u kojoj je 1976.g. izveden vojni puč i uspostavljen režim generala Videle koji je ubio na desetke tisuća ljudi - što licemjernoj FIFA-i niti “demokratskom svijetu” nije nimalo smetalo) upozorile kako neće tolerirati njegov politički angažman. Ali pošto je na jednom okruglom stolu postavio pitanje o nestalim građanima (“desaparecidos”) kojima se nije znalo broja i nakon toga još pokušao prikupiti podataka o njima - on je jednostavno protjeran iz Argentine. Tako je argentinska pučistička vojna hunta uz pomoć Svjetske Nogometne Federacije i zatvaranja očiju “demokratskog Zapada” koristila Svjetsko nogometno prvenstvo za pranje svog imidža.
Nije to bilo prvi put da FIFA uz opći muk i asistenciju “demokratskog svijeta” radi svinjarije u Latinskoj Americi. Tako je FIFA 21.11.1973.g. organizirala najsramotniju nogometnu utakmicu u povijesti. Naime, kvalifkacijska utakmica za Mundijal u Njemačkoj između Čilea i SSSR-a trebala se održati na (u tom trenutku) još uvijek krvavom Estadio de Chile na kojem su Pinochetovi krvnici samo dva mjeseca ranije, nakon fašističkog vojnog puča i rušenja legalno izabranog predsjednika Allendea, zatvorili i pogubili nebrojene čileanske rodoljube. Reprezentacija SSSR-a odbila je igrati na tom stratištu i Čile se kvalificirao na svjetsko nogometno prvenstvo pobjedom od 1:0 na utakmici koja je održana bez protivnika. Izgeda da to nikome od svjetskog “političkog establishmenta” nije previše smetalo.
Mina je smatrao kako Latinska Amerika početkom XXI stoljeća počela živiti jedan specifičan moment tranzicije koji zahtijeva pojavu novih vođa koji prihvaćaju kao svoju temeljnu moralnu maksimu stav da njihova vodeća uloga ne podrazumijeva nikakve privilegije. On vjeruje kako se kreira takva politička zbilja koja zamjenjuje logiku starih političkih stranaka i njenih “starih vođa”. Javljaju se “pokreti” koji u sebi nose tu “novu snagu” (novu političku paradigmu). Meksički zapatisti jedna su od tih snaga.
Moćnici su odavno shvatili kako proizvoditi, dozirati i plasirati informacije među populus znači perpetuirati svoju privilegiranu poziciju koju svakodnevno obnavljaju upravo zahvaljujući programiranju i kontroliranju ponašanja drugih. Zbog toga se još davno pojavio fenomen predoziranja ljudi kontroliranim poluinformacijama kako bi ih se potpuno dezinformiralo. “Usamljena gomila” obrađuje se prekomjernim bombardiranjem “friziranim informacijama”. Stimulira se “gragarni nagon” gomile, “motiv stada”. Ponašanje masa se modelira proizvodnjom potrebe za neumjerenom konzumacijom “junk-informacija” i “fake newsa” što jako pogoršava njihovo mentalno zdravlje i sposobnost objektivnog rasuđivanja. Izazivaju se “moralne panike”, “kolektivne psihoze” i dirigirano (usmjereno) ponašanje. Globalni medijski rat među proizvođačima informacija dosegao je danas neslućene razmjere a razvoj sofisticiranih tehnologija samo ga je produbio. Rat u Ukrajini to nam na najgori mogući način svjedoći svakodnevno.
Gianni Mina je zato odbacivao bilo kakvu pretenziju da jedino on “nosi istinu u svom džepu” kritički smatrajući kako je smisao novinara “da traga za istinom” istovremeno razumijevajući “kako ona ne mora biti ono što on misli da ona jest”. Iako je pripadao novinarskoj eliti iz svijeta novinarstva najviše razine za samog sebe je tvrdio da se u suštini bavi “novinarstvom dječaka koji priča priču ulice koja je važna za one ljude koji tu žive”. Suština tog novinarstva je - iskrenost.
Fasciniran je Latinskom Amerikom pa inicira snimanje ciklusa filmova o tom dijelu svijeta. Upoznaje najboljeg Cheovog prijatelja, argentinsko-kubanskog biokemičara, liječnika, pisca i znanstvenika Alberta Granado Jiméneza koji je 1952.g. na motociklu zajedno s dvadesettrogodišnjim Cheom kružio Latinskom Amerikom (o čemu je Che napisao “Dnevnik motocikliste”, Granado roman a José Rivera 2004.g. snimio igrani film) što sve, nakon suradnje s brazilskim redateljem Walterom Sallesom (“koja je bila fantastična”) snima dokumentarac o osamdesetogodišnjem najboljem Cheovom amigu uz pomoć kojega rekreira njihovu legendarnu motociklističku avanturu. Među njegovim esejima o Latinskoj Americi posbno se ističu “Bolji svijet je moguć” i “Nestali kontinent” (1995.) koji se sastoji od razgovora s Gabrielom García Marquezom, Jorge Amadom, Eduardo Galeanom, Rogobertom Menchú, Frei Bettom ali i preživjelim gerilcima koji su sudjelovali u Cheovoj bolivijakoj kampanji (kada je ubijen), s Harry Villegasom (Pombo) i Leonardom Tamayom (Urbano). Deset godina kasnije izdati će “Nestali kontinent ponovo se pojavio” u kojem razgovara s Eduardom Galeanom, Fernandom Solanasom, Hugom Chávezom, Gilbertom Gilom, Arundati Rox, Tarikom Alijem, Pacom Ignaciom Tabom II, Leonardom Boffom i Francois Houtartom. Među mnogim knjigama 1999.g. piše knjigu “Papa i Fidel” (nakon posjete Ivana Pavla II Kubi). Od 2000 do 2015.g. uređuje tromjesećnu reviju “Latinamerica e tutti i Sud del Mondo” tiskajući stotine članaka o geopolitičkim temama.
Za svoj filmski rad 2007.g. dobiva na berlinskom filmskom festival prestižnu nagradu “Berlinare Camera” koja se dodjeljuje “osobama i institucijama koji su posebno doprinijeli filmskoj produkciji”. Mina je autor više od 60 dokumentaraca i nebrojenih intervjua. Jako je držao do prijateljstva. S Peleom ga je vezivao snažan prijateljski odnos ali s Maradonom je bio najbliži pa je tako ostao uz njega i u njegovim najtežim trenucima prateći ga na liječenje od ovisnosti na Kubu. Maradona mu je priznao kako je zbog svoje bolesti koja se “pretvorila u noćnu moru” na kraju “nanio patnju mnogim osobama koje me vole”. To čudno prijateljstvo dvojice poštivatelja Chea iz dva sasvim različita životna kruga trajalo je do kraja.
Mina nuje prihvaćao da ga smatraju “sveznalicom”. Odgovarajući na pitanje. “Može li novinarstvo biti nepristrano ?” odgovorio je: “Nitko ne može biti istinski nepristran. Biti iskren već je puno”. Bio je član “Mreže Intelektualaca u Obrani Čovjećanstva”. U svojoj zadnjoj knjizi “Ovako ide svijet” piše o odnosu novinarstva, moći, vlasti i slobode. Bio je čovjek koji je označio jednu epohu. Za njegov 80-ti rođendan Kuba mu je uručila odlikovanje “Félix Elmuza” koje dodjeljuje “Unija Kubanskih Novinara (UPEC)”. Za vrijeme trodnevne počasti Mini održane u kubanskom veleposlanstvu u Rimu on je rekao kako je Kuba “primjer svijetu” objašnjavajući da Kuba “za mene predstavlja ostvarenje utopije, čak i pod blokadom koja traje više od 50 godina”. I na kraju, možda bi zaista mogli zaključiti kako je Gianni Mina cijelim svojim životom na najbolji mogući način posvjedočio kako je potraga i napor za dosezanjem Utopije jedini pravi smisao ljudskog postojanja.

Oznake: jedro, veslo

- 14:28 - Komentari (72) - Isprintaj - #

30.04.2021., petak

ŠJORA FILE NE DA ZVIZDU PETOKRAKU

“Ma samo da ga ja najden. Da ga baranko dikod onako slučajno trefin po gradu….Ma čuće me, Boga mi moga oće ! Od gušta ću mu omar sve ča jeman za reč sasut drito posrid čunke i u oni njegov arlekinski brk “a la Hitler” kojemu se cila Rvacka smije. Pari mi se ka da je ovi momenat uteka iz nikega cirkusa !”
“Ajme meni, kolpat će Vas. Molin Vas dobrin Bogom smirite se, odma se smirite ! Koje su to ričetine ?”
“Ma ča, ma ča da se ja tot počnem smirivat ? Zarad koga ? Zarad njega možda ? E, baš neću pa neću ! I ča mi ti sad tu Boga spominješ, antikristu jedan ? Lipi se naša ko će mi poć prigovarat ! Nemoj samo da ja poludin, paš onda ti vidit Boga svoga ! Evo, sto ga kolpi dabogda kolpalo ka će on meni poć zabranjivat zvizdu petokraku. Evo mu ga na !”, završi svoju žestoku litaniju petavajuć roge u zrak moja Šjora File sva crljena ka škarpina tako da sam već pomislija da će, ako odma ne ferma, puknit ka cvrčak sad tu ovde prida mnom.
“Aaannnn….To ste Vi biće negdi čuli da Marko Skejo i oni njegovi tražidu da se zabrani zvizda petokraka. Ma to Van je oni isti koji tvrdi da je ustaški uzvik “Za dom spremni” deboto iz Raja izaša. Aaaan, zato ste se Vi tako užgali !? Ma ako je o temu rič nemojte ga previše obadavat. Pustite ga na miru. Ni on vridan Vašega jida a ni Vaših beštimji ! Molajte malo….Ostavite se šporki riči. Pa i Vaša vira Van to brani.”
“Ja jesan jedna bogobojazna žena i ka takva ću i umrit ma isto dobro znan ko su bili i ča su radili njegove ustaše. A isto tako dobro znan ko su bili i za ča su se borili partizani. E, oni su moji. Mooo-ji ! I zvizda petokraka je moja. Eto ti na ! Moooo-ja ! Neće mene nikor poć zajebavat !”
“Ma dobro, dobro….Pa znadete Vi da san ja na Vašoj strani !”
“Ne begenaji mi sad tot a moju viru ti pusti na miru. Znan ja da oti Skejo ni vridan ničesa, pa ni moga bisa. To je oni ča stalno veliča Pavelića, ustašiju i pizdi okolo da je Jasenovac bija ka nikakva bolnica, ča li…a onda još bleji da su izdajnici uništili njegovu NDH ?”
“Je, to je taj !”
“Ma koji izdajnici ? O-slo-bo-ti-te-lji ! Spasitelji naši su je uništili i to su crljenon zvizdon na svojin kapan ! I neka su ! Da su bar i prije ! Pa da neću onda poludit kad čujen te njegove baljezgarije ? Pogledaj me dobro : Ma ovin bi ga svojin prstiman cilega mogla šamaštrat i svega ga učinit u prašinu, u papar satrat…Ma samo da ga makar na po minute dikod trefin. Ne bi mi tribalo višje. A ne, ne. Ovega mi Boga, ne bi !”, sva se zajapuri i razmaše svojim košćatim krakatim staračkim rukama moja dobra susida.
“Ali ja se Vama čudin ča se Vi njemu čudite. On bar uvik piva istu pismu. Ka papagalo ponavja uvik isto. On je otvoreno za ustaše i to je to. Barem ne glumata da je ništo drugo ka ča to čine oni šotokucini koji sve to toleriradu. Uostalom on je zapovida bojnom koja se zvala po ustaškom zločincu. On je za njega heroj. Za Skeju su partizani izdajnici i zločinci i on to ne krije. Pa naravski da je onda i protiv crljene zvizde petokrake. A ča bi drugo i moga ? Ona je za njega isto ka i križ za Đavla ili glogov kolac za vampira. I to je to. Baranko je kod njega sve jasno ka dan. Ono ča mene infotaje, draga moja Šjora File, je to ča je sve to moguće u zemji Rvackoj u čijen Ustavu piše da je naš temelj antifašistička borba i ZAVNOH a ne ustašija i njena zločinačka sluganska kvazidržava. Sve nan se to dešava u našoj lipoj zemji koja se po svitu prigodičarski puše i fali svojin partizanima i antifašistima a doma jin ruši spomenike, daje imena ulican svojih gradovi po imenima ustaških zločinaca i pušta da rulja bez problema arlauće: “Za Dom Spremni” ! Sve se to dešava u zemji koja je članica Europske Unije . A ta se Unija i demokracija u njoj baziradu baš na tradiciji antifašizma i na pobidi svitske antifašističke koalicije čiji dil je bila naša partizanska vojska skupa su crvenon zvizdon na svojin kapaman, a ne ustašija. Ustaše se bile na suprotnoj, na onoj fašističkoj strani koju je ujedinjeni slobodarski svit pobidija. To je meni Šjora File nerazumljivo i tu je po meni problem a ne u Marku Skeji koji gušta Boga svoga u ovon našem političkom cirkusu koji vriđa zdravu pamet svakog normalnog čovika i cilega uljuđenog svita. Ako je taki frajer nek kuša u Njemačku poč na ulici vikat Sieg Heil pa će vidit kako demokratska evropska država reagira na take fašističke provokacije. Pržunom, eto kako, pržunom i kaznama !”
“Jebe se meni za Njemašku !”, odbrusi mi isti sekund Šjora File. “Ja živin u Rvackoj i u njoj se tribadu raščistit ote stvari…Joli ovo dovedimo u red i postanimo napokon normalna evropska država joli pošteno priznajmo da mi nismo za Evropsku Uniju i za njezinu demokraciju vengo da smo mi niki zaostali balkanski barbari koji jemadu svoja vlastita pravila i da nas zato triba istirat iz civiliziranog dila Evrpe jerbo ne prihvaćamo njezine osnovne vridnosti. I to ča prije to boje !”
“Eto, Vi bi nas omar pošli izbacivat !”
“A nego ča ! Ne more se istovremeno sidit na dvi katrige ka ća se ne more niti bit samo malo noseć . U nikin stvariman je vako ili nako. Nima treće ! Nema između. Ne more se jedan put na godinu ritualno odit u Jasenovac i “per la finta” davat počast žrtvama zločina ustaških koljača a u isto vrime dozvoljavat ustaški pozdrav “Za dom spremni” ! Ne mo-že ! Joli jesmo joli nismo ta Evropa o kojoj naši političari svaki dan tako uprazno tupe, palamude i ispijadu nan i kljucadu mozak a najviše baš o tin njezinin tobožnjim vridnostima ! E pa ako već nismo ili nikako ne moremo postat ta Evropa jer njezina pravila za nas ne važidu, jer smo divji, e pa onda mrš vanka iz nje ! Odma ! Da višje ne smetamo jedni drugiman. Ni oni nama a ni mi njima. I basta ! To bi po meni bilo najpoštenije. Eto tako ti ja mislim, Marinko moj…”, polako se ugasi i ka da se nekako snuždi moja Šjora File.
“Eto vidite da nije problem u Skeji vengo u državi kojoj ne smeta sve to ča on radi i govori.”
“Da izviniš, nije govno nego se pas posra!”, ljutito podviknu ona. “Pa ka da je država nešto drugo od judi koji žividu u njoj. Kakva država takvi judi i obratno !”
“E, sad ste pritirali. Pa jema nas puno koji smo protiv tega ča Skejo i takvi ka ča je i on govoridu !”
“Je, ma smo ostali na tuku ! Ništa se ne minja, sinko moj. Ma nemoj mi višje ništa govorit. Uostalon, pisalo je u foje da je oti Skejo toko bija zajubjen u svoju Rvacku da joj je 2012. godine osta dužan 12 mijuni kun poreza. Valjda od svojih pustih poduzeća… Znan samo da se sva nikako lipo zovedu ka ča je, ajmo reč, “Za dom” i slišno. Uvik jedno te isto s takin judiman. Kad je u pitanju izbor izmeju jubavi prima domovini i jubavi prima lovi čini mi se da kod jedne posebne vrste domojubi uvik nikako na kraju privagne jubav prima pinezima ! Jer to je taka vrsta jubavi ! Tu se ništa ne more,e ! Ka kad su se i našega Splita bili odrekli zarad vlastite koristi. E, to je takva jubav ! A ima tega još. Tako je naš meštar Skejo 2015. godine čak bija uvatija godinu dan pržuna uvjetno zbog gospodarskog kriminala u svojoj Rvackoj jerbo je navodno, kako je pisala “Slobodna”, izvuka mijune kun iz firme privarivši nike svoje partnere iz Australije…Ajme majko moja ! Ne znan ja bidna vako stara i neuka je li se to možda zove pljačka vlastite domovine ili je i to nika posebna vrsta jubav prima svojoj domovni ? A more bit da ja ništa ne razumin ! Ajme majko, još će na kraju bidan čovik puknit od tega svoga pustega domojubja i toke spremnosti i jubavi za svoj vlastiti dom !”
“Naravska stvar da svaki oni koji veliča ustašiju, odnosno izdajnike koji su se odrekli Splita, Dalmacije, dalmatinskih otoka, Istre, Međimurja…a sve zato da bi se dočepali bokun sluganske vlasti ne more bit nikakav domojub. Tu se mi slažemo Šjora File. I zbilja je najluđe od svega da se u partizanskon Splitu u kojemu su se ustaše mogle zbrojit na prste jedne jedine ruke i kojega su te iste izdajničke spodobe poklonile Krajevini Italiji, najdu danas oni koji ćedu poć velićat i falit ote šporkaćune. A ča se zvizde tiče, sudovi Europske Unije već su prisudili da je zvizda izraz, simbol radniškog pokreta i slobodarstva i nikakvi Marko Skejo, skupa sa svojon politiškom bratijom, ne more je ukinit. Poblem je u temu ča kod nas još nisu ukinuti ustaški simboli vengo ji se još pušta da se na mala vrata provlaće u naš javni život i to svakodnevno. U temu je problem Šjora File.”
“Je, je….sve si ti to lipo meni reka, mišu moj. Nego isto bi ja volila intrat dikod na ulici po Splitu tega brkatega crnega manekena Skeju. Da su slučajno njegovi a ne partizani pobidili Hajduk bi sad igra u talijansku a ne u rvacku nogometnu ligu ! Pitala bi ga ja je li on za talijanski joli za rvacki Split ? Nima šta, lipi domoljubi ! Ma samo da mi ga je trefit. Čuja bi on svoju pištulu od jedne stare žene ka ča san ja i to kakvu pištulu. Viruj mi da je nikad ne bi zaudobija ! Ne znan ja kakve je i je li on uopće završija ikakve skule ali mu potla mojega lekcijuna niti jedna višje ne bi ni tribala. Kunen ti se u to Marinko moj, kunen ti se svime na ovemu svitu !”

Oznake: jedro, veslo

- 10:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.