Tlatelolco je bio pretkolumbovski altépetl ili grad-država u dolini Meksika. Njegov stanovnici (los tlatelolcas) bili su dio “mexica naroda” (los mexicas) kojeg mi obično poistovjećujemo s Aztecima (iako je pojam Azteca širi jer obuhvaća više naroda). Prije gotovo 700 godina los tlatelocas su utemeljili “grad blizanac” Tenochtitlana. Tlatelolco će, nakon što je kasnije postao dio Tenochtitlana, biti zadnje uporište otpora “mexica naroda” (1251.g.) konkistadorima Hernána Cortésa. Danas je Tlatelolco dio povjesnog centra (unutar delegación Cuhautemoc) Ciudad de Méxica. Tlatelolco je nekada bio najvažniji centar trgovine u cijeloj Mezoamerici a u XX stoljeću postati će poznat po tzv “Masakru na Tlatelolcu” (“Masacre de Tlatelolco”) koji se dogodio 2. listopada 1968.g. Ove godine obilježavamo njegovu pedesetipetu godišnjicu. Sve se dogodilo na Trgu Tri Kulture (“Plaza de las Tres Culturas”) kojeg je na Tlatelolcu 21. studenog 1964.g. otvorio meksički predsjednik Adolfo López Mateos. Trg je tako nazvan jer on na simbličan način obuhvaća cjelokupnu meksičku povijest pošto se tamo na jednom mjestu susreću njegove tri kulture. Prvu, mezoameričku kulturu, predstavljaju arheloški ostaci altépetla México-Tlatelolca i negove veličanstvene tržnice. Zatim su tu ostaci španjolske kulture iz vremena Konkiste pa sve do postizanja meksičke nezavisnosti. Taj period posebno simbolizira La Iglesia de Santiago Tlatelolco izgrađena 1521.g - odnosno vjerski hram koji je istovremeno bio i prva sveučilišna institucija Meksika: El Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco u kojem je predavao i slavni evangelizator, franjevac Benardino de Sahagún, autor nezaobilazne “Histora general de las cosas de Nueva Espana” (koja se sastoji od 12 knjiga pisanih náhuatl jezikom). I na kraju, modernu meksičku kulturu predstavljaju Torre de Tlatelolco (neboder u kojem je do 2005.g. bilo smješteno meksičko Ministarstvo vanjskih poslova a u kojem se danas nalazi Sveučilišni Kulturni Centar i Memorial ’68 UNAM) kao i stambene zgrade urbanog kompleksa Nonalco Tlatelolco, djelo suvremenog meksičkog arhitekta Mario Pani Darquia.
MEKSIČKI PREDSJEDNICI I CIA
Što se dogodilo 1968.g. na Tlatelolcu deset dana uoči održavanja Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu ?
To je još uvijek jedna od nikada do kraja dopričanih tema. Živio sam dovoljno dugo u Ciudad de Méxicu, petnaestak godina nakon događaja iz 1968.g. - da uspijem steći puno meksičkih prijatelja i upoznam dosta ljudi koji su bili direktni sudionici tih zbivanja ali priča o Tlatelolcu još uvijek traje i ne vidi joj se kraja jer još nije skinuta oznaka tajnosti sa svih važnih dokumenata vezanih za taj masakr. Doduše, nedavno je deklasificiran dio dokumenata CIA bez čije uloge se teško može razumijeti pozadina onoga što se tada dešavalo u Latinskoj Americi.
Više nije nikakva tajna da su “na platnom spisku CIA” bila čak četiri meksička predsjednika: Adolfo López Mateos (1958-1964), kodnog imena “Litempo”, Gustavo Díaz Ordaz (1964-1970), kodnog imena “Litempo 2”, Luis Echeverría Álvarez (1970-1976), kodnog imena “Litempo 8” i José López Portillo Pacheco (1976-1982) koji je bio na vezi s CIA godinama prije nego je postao predsjednik. U Meksiku je 2002.g. osnovano Specijalno Tužiteljstvo za Društvene i Političke Pokrete iz Prošlosti (Femospp) s ciljem istraživanja teških kršenja ljudskih prava za vrijeme studentskog pokreta !968.g. i za vrijeme trajanja tzv “prljavog rata” (guerra sucia) u dekadi 1970-tih u Meksiku. Pokrenut je postupak protiv 532 osobe a među njima i protiv Luisa Echeverríe Álvareza zbog njegove uloge u masakru studenata na Tlatelolcu ali on nikada nije završio u zatvoru već je “uživao pogodnosti” kućnog pritvora u kojem je i umro 2022.g.
GODINE REVOLUCIONARNOG VRENJA
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrijeme “revolucionarnog vrenja” i preispitivanja temeljnih društvenih vrijednosti u cijelom svijetu. Dok se u Europi dešavao “Francuski Maj”, u Čehoslovačkoj “Praško Proljeće”, u Italiji “Vruća Jesen” a u Americi trajali prosvjedi protiv rata u Vijetnamu u Latinskoj Americi će jedna nova politička praksa koja će u predstojećim globalnim borbama postati poznata kao “Nova Ljevica” dobiti veliki zamah koji je posebno iniciran trijumfom Kubanske Revolucije 1959.g., pojavom “Teologije Oslobođenja” i perspektivama razvoja nedogmatskog marksizma temeljenog na regionalnim latinskoameričkim specifičnostima. Taj period nikada nije ostao iza nas kao “mrtva prošlost” nego na svoj način živi sve do današnjih dana. “Globalne 60-te” se manifestiraju kao niz različitih procesa političkih, socijalnih i intelektualnih borbi koje nemaju jedan konkretan epicentar. Bujanje novih kreativnih, svježih ideja i pokreta sada dolaze i iz onih područja koja su se nekada neopravdano smatrala svjetskom periferijom. Te se umjetne granice između tzv “centra” i “periferije” ovim procesima sve više brišu i među njima dolazi do plodonosne interakcije. Šezdesete, u romantičarskoj interpretaciji, postaju vijeme ostvarenja “revolucionarnog sna” u kojem se sanjana Utopija u mnogim glavama čini kao već ozbljena Praksa. Zato nije ni čudno što će se u tom specifičnom probuđenom globalnom zanosu u nekim nestrpljivim glavama olako početi brkati Anticipacija s Realizacijom. Meksiko je puno značajnija zemlja nego što je mi iz naše “europocentrističke optike” često doživljavamo. To je zemlja fascinantne prošlosti ali i sadašnjosti čija će budućnost zasigurno imati jednu od ključnih uloga u definiranju karaktera kompletnog latinskoameričkog kontinenta pa tako i cijelog svijeta. To vrijeme tek dolazi.
STUDENTSKA POBUNA I “CUERPO DE GRANADEROS”
Kada govorimo “Masakru na Tlatelolcu” sve je počelo 23. srpnja 1968.g. nakon jednog sukoba među studentima u centru Ciudad de Méxica kada intervenira postrojba antiterorističke policije poznata kao “Cuerpo de Granaderos”- brutalno pretukavši na desetine studenata, slučajnih prolaznika i promatrača. Te policijske snage su 1968.g. brojale oko šest tisuća pripadnika. Formirao ih je još 1939.g predsjednik Lázaro Cárdenas kao “Agrupamiento de Granaderos” (240 policajaca). Nakon 79 godina postojanja “granaderose”, čije je djelovanje bilo vezano uz razne skandale, incidenate i afere, raspušta 2018.g. današnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i predsjednička kandidatkinja ljevičarskog “Movimiento de Regeneración Nacional” (MORENA) Claudia Sheinbaum Pardo. Meksički izbori održavaju se 2024. g. i njihovi rezultati bitno će utjecati na sudbinu tzv “Nove Nove ljevice” u cijeloj Latinskoj Americi.
Četiri dana nakon ovog sukoba studenti Universidad Autónoma de México (UNAM) i Instituto Politécnico Nacional (IPN) organiziraju prosvjedni marš protiv nasilja kojem se pridružuje Partido Comunista Mexicano (PCM). Potpisuje se peticija u kojoj se traži raspuštanje “Cuerpo de Granaderos”. Ali upravo će “grenadiri” biti poslani na njih s zadatkom da ih razbiju. Od tog trenutka kreće studentski pokret kojemu će centar biti u Ciudad de Méxicu a predvode ga studenti UNAM-a i IPN-a. Pokret se veoma brzo širi i pridružuju mu se Sveučilišta iz svih djelova Meksika pa pokret uskoro zahvaća cijelu državu. Pobunjeni studenti zavrjeđuje pažnju i poštovanje sindikata pa im se dio radnika pridružuje. Zahtijevi pokreta se šire pa studenti sada traže izbacivanje iz zakona tzv “delito de disolución social” - odnosno mogućnosti kažnjavanja zbog “delikta širenja strane propaganda i ideja”. Osim toga zahtjevaju oslobađanje svih političkih zatvorenika i javni dijalog studentskog rukovodstva s meksičkom vladom. Dolazi do uličnih obraćuna i hapšenja studenata. Vojska ulazi na najveće latinskoameričko sveučilište UNAM i na Politehnički Institut i zauzima njihove objekte. Na najveći trg Ciudad de Méxica, Zócalo - ulaze tenkovi i vojska ali studentski pokret kojeg predvodi “Nacionalno Štrajkaško Vijeće” (Consejo Nacional de Huelga - CHN) ne uspijevaju suzbiti. Rektor UNAM-a prof Javier Barros Sierra u znak prosvjeda zbog invazije vojske na “Nezavisno Meksičko Nacionalno Sveučilište” solidarizira se sa studentima i daje ostavku. Situacija se zaoštrava a sve će kulminirati 2. listopada 1968.g. kada dolazi do masakra na Tlatelolcu. Za taj dan sazvan je prosvjedni marš koji je trebao krenuti s “Plaza de las Tres Culturas” na Tlatelolcu i završiti na drugom po veličini trgu svijetua - na trgu Zócalo (“Plaza de la Constitución”) ispred Palacio Nacional u kojoj je sjedište meksičke vlade. Ali prije nego što je marš krenuo oko 5 000 vojnika, 200 tenkova i kamiona opkolilo je okupljene studente. Suočeni s takvom situacijom studentske vođe odlučuju da se prosvjedni marš otkaže kako ne bi došlo do nasilja. Kada tu odluku objavijuju započela je pucnjava po okupljenima. Nikada se nije do kraja razjasnilo tko je izdao naređenje da se otvori paljba iako će kasnje za izdavanje tog naređenja biti optužen tadašnji minister unutarnjih poslova u vladi Díaz Ordaza i budući meksički predsjednik Luis Echeverría Álvarez.. Čak se ne zna ni točan broj ubijenih. Procjene variraju između 300 - 500 mrtvih, najmanje 1 000 ranjenih i 1354 uhapšenih. Punu istinu vjerojatno nikada nećemo saznati kao niti broj okupljenih toga dana na Tlatelolcu. Zna se da je na tzv Maršu Šutnje (“Marcha del Silencio”) koji je održan 15-tak dana ranije, bilo oko 150 000 studenata. Ono što je sigurno je to da Meksiko nakon ovog masakra više nikada neće biti isti. On će ostaviti dubok trag na memoriju, kulturu i buduću socijalno-političku artikulaciju Meksika.
WINSTON SCOTT I “IDEOLOŠK PARANOJA” DÍAZ ORDAZA
Ispostava CIA u Meksiku stalno je, iz dana u dan, pratila studentski pokret. Skupljaju podatke o njegovim vođama, snimaju njihove telefonske razgovore i kontroliraju sve njihove skupove. Dnevno šalju svoje procjene i izvještaje u centralu CIA-e u Lengley (Virginia). Utjecaj CIA-e na predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bio je izuzetan, možda i presudan. Šef CIA u Meksiku od 1956-1969.g bio je Winston Scott. On stalno, planski podgrijavao kod predsjednika Meksika, koji ionako već boluje od svojevrsne osobne “ideološke paranoje”, tezu da je ovaj studenstki pokret samo dio “međunarodne komunističke zavjere”. Scott doduše i sam vjeruje da na neki način iza svega ipak stoje Kuba i Sovjetski Savez (iako se ni nakon 50 godina nije našao niti jedan jedini dokaz koji bi potkrijepio tu tezu). Scott namjerno meksičkom predsjedniku daje “frizirane”, “selektivne podatke” i procjene vezane za studentska gibanja. Nije mu bilo niti malo važno koliko su oni pouzdani i kvalitetni. Jedini cilj mu je bio da meksičkog predsjednika usmjeri u onom pravcu kojeg je smatrao najkorisnijim za američke interese. Tako je CIA, preko Scotta, imala vjerojatno presudan utjecaj na kompletnu meksičku vladu i na donošenje njenih najvažnijih odluka. Bitna činjenica je da su u Ciudad de Méxicu u listopadu 1968.g trebale započeti Olimpijske igre pa je Ordaz Díaz bio opsjednut time da cijelom svijetu pokaže kako je u Meksiku “sve pod kontrolom”. Zato i donosi katastrofalnu odluku da silom zaustavi rastuće studentske prosvjede. Sve će to na kraju, u jednoj zamršenoj socijalno-poilitičkoj čipki koju se polako vezla na kraju završiti u tragediji na Tlatelolcu.
OPERACIÓN GALEANA I “BATALLÓN OLIMPIA”
“Operacija Galeana” bila je vladina strategija osmišljena s ciljem razbijanja i rastjerivanja studenata kako bi se spriječio njihov mirni prosvjedni marš koji je bio zakazan za 2.10.1968.g a trebao je krenuti s “Trga Tri Kulture” na Tlatelolcu i završiti na središnjem gradskom trgu Zócalo. Važan zadatak te “operacije” bilo je hapšenje studentskih vođa iz “Nacionalnog Štrajkačkog Vijeća”. Za izvršenje tog zadatka koji se pomno planirao u najužem krugu predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bila je zadužena vojska i tzv “Batallón Olipia”. Ali na kraju sve je završilo u totalnom kaosu i do tada neviđenom masakru studenata.
Okupljene studente na “Trgu Tri Kulture” na Tlatelolcu nadlijetala su dva heplikoptera. Jedan vojni, drugi policijski. Oko 17.55 sati iz zgrade u blizini Ministarstva Vanjskih Poslova Meksika ispaljene su zelene bengalke. Oko 18.15 sati iz helikoptera su ispaljene još dvije bengalke. Jedna zelena, druga crvena. Tada je počela paljba. Na studente su pucali pripadnici vojske i paramilitarne grupe poznate kao “Batallón Olimpia”. Godinama kasnije saznalo se da se radilo o pripadnicima Predsjednikovog Glavnog Stožera. Na studente sabijene na trgu počelo se istovremeno pucati s tla i s okolnih zgrada.
Sam predsjednik Gustavo Díaz Ordaz naredio je formiranje paramilitarnog “Bataljona Olimpija”, tobože radi potreba održavanja sigurnosti za vrijeme održavanja Olimpijskih Igara. Planirano je da ima oko 500 pripadnika iz redova Predsjednkovog Glavnog Stožera, Federalne Uprave Sigurnosti, Federalne Sudske Policije i Pravosudne Policije tadašnjeg Federalnog Distrikta (Ciudad de México). Na kraju ih je bilo između 1500-2000. Ta paramilitarna grupa koja je formirana kako bi “otkrila, špijunirala i obuzdala” pripadnike protestnih studentskih pokreta u stvari je obavljala najprljavije poslove obraćuna s opozicijom. Vršili su nezakonita ilegalna hapšenja, maltretiranja, mučenja, upade u stanove i otmice “nepoćudnih”. Članovi “Bataljona Olimpija” bili su odjeveni kao civili a kao znak raspoznavanja nosili su bijele trake na rukavu ili bijele rukavice. Sudjelovali su u svim akcijama razbijanja skupova i marševa studenata kao i u zauzimanju zgrada Sveučilišta UNAM i Politehničkog Instituta a na kraju se pokazalo kako će odigrati ključnu ulogu u masakru na Tlatelolcu. Bili su ubačeni među same studente ili razmješteni po okolnim zgradama s kojih su nakon zadnje ispaljene bengalke iz helikoptera počeli bezobzirno pucati po studentima na trgu čije izlaze je blokirala vojska. Pripadnici ovog bataljona koji su bili ubačeni među studente čak su uspjeli doći do trećeg kata zgrade Chihuahua s kojeg su se studentima obraćale njihove vođe. Njihov glavni cilj trebo je biti upravo njihovo hapšenje. Ali oni su bili ti koji su prvi zapucali na studente makar je vlada kasnije za to neuspješno pokušavala optužiti same studente.
Vjeruje se kako je bivši ministar unutarnjih poslova Luis Echeverría Álvarez nakon što je postao meksički predsjednik 1970.g. ponovo aktivirao dio pripadnika “Bataljona Olimpija” u paramilitarnoj skupini “Los Halcones” (“Sokolovi”) koju vodi pukovnik Manuel Díaz Escobaro. Ta skupina će 10.06.1971.g izvršiti “Matanza de Corpus Cristi” (“Pokolj na Tjelovo”) ili “El Halconazo” kada su u Ciudad de Méxicu ubili 120 studenta na mirnom prosvjedu podrške njihovim kolegama s “Universidad Autónoma de Nuevo León” koji su se pobunili protiv prijedloga zakona koji je gušio njihovu autonomiju. Tako je opskurni “Bataljon Olimpija” na neki način nastavio svoj opskurni život, samo u drugom obliku. Bar još za neko vrijeme.
EPILOG
Danas je u Meksiku na vlasti ljevica iako su i Gustavo Ordaz Díaz i Luis Echeverría Alvarez bili članovi “Partido Revolucionario Institucional” - PRI (“Revolucionarna Institucionalna Stranka”) koja sebe formalno smatra lijevim centrom i autentičnom sljednicom vrijednosti Meksičke Revolucije a postali su simboli najkrvavijih obraćuna s meksičkom ljevicom. Na čelu Meksika danas je lijevi populist Andrés Manuel López Obrador (AMLO), vođa “Movimiento de Regeneración Nacional” - MORENA (“Pokret Nacionalne Obnove”) koji prema najnovijem istraživanju iz listopada ove godine uživa podršku 67% građana Meksika. On je u svakom slučaju posebna pojava. Njegova vladavina u Meksiku na značajan način utjeće na aktualni politički trenutak kompletnog kontinenta. Činjenica je da lljevica danas udara politički ritam Latinske Amerike. Ali koliko dugo ? Dolazak na vlast ljevice u Čileu, Brazilu, Kolumbiji, Hondurasu i Boliviji jasan je politički znak. Svaka od tih ljevica je posebna, da ne spominjemo Kubu, Venezuelu ili Nikaragvu. Peru trenutno živi tešku krizu nakon pučističkog svrgavanja ljevičara Pedra Castilla a u Salvadoru Nayib Bukele koji je došao s ljevice sada “razgovara s Bogom” prijeteči “samoudarom” (“autogolpe”) Parlamentu uz podršu vojske a u Argentini je na upravo završenim predsjedničkim izborima (19.11.) pobijedio naizgled ridikulozni “showman”i tobožnji “anarhistički ultraliberal” (ma što to značilo) - ultradesničar Javier Milei. Kako bi rekao Gabriel García Márquez, europljani misle kako je “magični realizam” samo obićan književni stil u Latinskoj Americi ne razumijevajuči da je on životna svakodnevnica, “običaj”. Ako to prenesemo na politički život Latinske Amerike pa i na najrazličitije latinskoameričke ljevice, možda ćemo tek stvoriti pretpostavke za razumijevanje suštine tog kontinenta. Gerilske pokrete svih mogućih političkih vrsta da i ne spominjemo.
Claudia Sheinbaum, dosadašnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i najvjerojatnija buduća predsjednica Meksika izjavila je na komemoraciji ubijenim studentima na Tlatelolcu: “Drugi listopad se ne zaboravlja. Nikada više autoritarne vlade koji mlade studente koji se bore za slobodu i demokraciju vide kao svoje neprijatelje. Nikada više represivne vlade koje su spremne upotrijebiti metke protiv socijalnih pokreta i opozicionara !” Istovremeno, na ulice Ciudad de Méxica izašao je “Comite 68” da obilježi 55-tu obljetnicu studentskog masakra iz !968.g. Krenuli su u 16 sati s Tlatelolca a pridružili su im se predstavnici Universidad Nacional Autónoma de México (UNAM), Autonoma Metropolitana (UAM), Universidad Autonoma de la Ciudad de México (UACM), El Instituto Politécnico Nacional (IPN), sindikati i razne civilne udruge. I oni su obilježavali ovaj događaj pod sloganom “2 de octubre no se olvida” (“Drugi listopad se ne zaboravlja”). Pošli su s Tlatelolca pa preko Eje Central nakon sat i po hodanja po kiši stigli na trg Zócalo pred Palacio Nacional zahtjevajući pravdu za ubijene studente noseći transparente na kojima je pisalo ”Manje policije, više obrazovanja”, “U ratu protiv droge ginu studenti”, “Vi ste plod ove zemlje okupane krvlju”, “Mi studenti izlaziti ćemo na ulice sve dok bude trajala represija”. Tražili su pravdu i za 43 studenta iz Ayotzinape koji su ubijeni 26.09.2014.g. uzvikujući: ”Žive ste ih odveli, žive ih želimo” i “Ni oprost ni zaborav, kazna za ubojice !” Tada su ih, usred govora povijesnog vođe studentskog pokreta iz 1968.g. Félixa Hernándeza Gamundija maljevima i motkama napale maskirane osobe u crnom s navučenim kapuljačama iz tzv “Bloque Negro” (“Crni Blok”) bacajući na njih molotovljeve koktele i petarde pokušavajući srušiti zaštitnu ogradu oko Palacio Nacional. Gamundi je pozvao prisutne da ne nasjedaju na provokacije. Nakon 20-tak minuta I kratkog sukoba s policijom pripadnici “Crnog Bloka” su se povukli. Tako je završio 2.10.2023.g. “MEXICO LINDO Y QUERIDO !”Oznake: Galeb, veslo
|
