Marin Jurjević o svemu

< listopad, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

30.10.2019., srijeda

MEKSIČKO DRUŠTVO 60-tih ( ÁVANDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK 2. )

Meksičku rock scenu i područje kontrakulture, naravno, nemoguće je odvojiti od kompletnog socijalno političkog ambijanta Meksika koji je u neku ruku specifičan s obzirom na dugu meksičku rebelističku tradiciju. Čak mnogi smatraju kako je svaki izlazak na ulice mladih, bilo gdje na svijetu, u stvari manifestacije određene doze demokracije “ a la mexicana “. Za vrijeme predsjednika Adolfa Lópeza Mateosa ( 1959-64. ) brutalno se guše štrajkovi željezničara a njegove vođe hapse ( Valantín Campa i Demetrio Vallejo ). Policija brutalno guši pokret profesora pod vodstvom prof Othóna Salazara a bande policijskih žbira i “los mátones-a” ( “nasilnika” ) obračunavaju se s učenicima i profesorima u “La Escuela Normal Superior” i na ulicama četvrti San Cosme u Ciudad de Méxicu. Glavna parola postaje : “Sloboda političkim zatvorenicima”. Studenti izlaze na ulice, marširaju i sve više protestiraju kontra antidemokratske autoritarne politike. Već 1960.g. na najjvećem latinskoameričkom sveučilištu, na “Universidad Nácional Autónoma de México” (UNAM ) u Ciudad de Méxicu izbijaju demonstracije. Demonstracije se izlijevaju na ulice grada i studenti se koncentriraju oko Palacio de Bellas Artes. Režim šalje svoje organizirane razbijače demonstracija koji noževima, bokserima i lancima mlate i rastjeruju studente. Već spomenuti masakr studenata 2. 10. 1968.g. na “Tlatelolcu” biti će najbrutalniji obraćun ( do 500 ubijenih ) na cijelom svijetu sa tzv. “šesdesetiosmašima”. Sve će se to u žestokom obliku ponoviti 70-tih godina kada se studenti opet počinju ubijati na ulicama. To je bio tzv. “El Halconazo” ili “La Matanza del Jueves de Corpus Cristi” 10.06.1971.g. kada je bilo ubijeno 120 studenata što u svom najnovijem autobiografskom filmu “Roma” ( ime četvrti Ciudad de Méxica u kojoj je živio ) prikazuje Alfonso Cuarón.
Tako je izgledao društveni ambijent šesdesetih godina u Meksiku kada krajem jednog dekadentnog konzervativnog desetljeća sve više počinje jačati politička samosvijest do tada marginaliziranih društvenih skupina pa pa se tako polako ozbiljno artikuliraju i politički zahtjevi mladih koji će se, između ostalog, izraziti i preko rock-kulture i uopće unutar kompleksa kompletne meksičke kontrakulturne scene. Meksički teoretičar rocka José Othón Quiroz Trejo piše kako je to bila generacija “faustovskih roditelja” koji, kako on to radikalno kaže, “odbijaju da umru”. To je vrijeme miješanja “baby boom” i “X” generacije. Po njemu su roditelji ove nove generacije buntovnika koji dolaze iz redova mladih “pobjegli” od samih sebe, nisu zadržali niti relizirali svoje ideje, svoje utopije i snove. Previše je dugo trajao taj put tranzicije “prema ničemu”. Na tom njihovom putu je izgubio svoju koherentnost pa sada “sve važi”. Idoli i snovi prošlosti polako nestaju a rađaju se i pojavljuju novi. U jednom tipično “macho društvu” ali i društvu “kulta Majke” i ideala čvrste Familije očevi više nemaju dominantan nego veoma mlaki i svakim danom sve slabiji autoritet i utjecaj na svoju djecu a majčinska posesivnost postaje neodrživ stereotip koji se ruši pred radikalnim zahtjevima mladih latinosa generacije 60-tih za slobodom i osobnom autonomijom. To je vrijeme “nerješivog odnosa” između generacija “očeva i djece”, smatra Trejo. Trajanje “vremena bez razdora” polako, ali neumitno, sve brže i brže prolazi i ističe.
Po njemu upravo je rock, kao ideologija, kao “paradigma” i kao “paradogma” postao kulturni fenomen koji je proistekao iz tih kontradikcija i konfuzija koje je živjelo meksičko društvo u vrijeme naraslih nereda koje proizvodi sam sustav i vrh političke vlasti. Zato se može kazati kako mladi latinoamerikanci 60-tih godina čine dio pokreta jednog novog “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene.
ROCK I MEKSIČKA TRADICIJA
José Othón Quiroz Trejo tvrdi, govoreći o kraju XX stoljeća: “Na rubu kulturne industrje, slomljene slike svijeta spektakla, sirenskih pjesama političkih i kulturnih korporacija, meksički rock još je mlad i pobunjenički.” Nakon desetljeća neoliberalnih režima koji su po potrebi instalirani čak i vojnim pučevima ( Čile 1973.g. ) jasno se vide dosezi poduzetničkog revanša prema lijevim političko-ekonomskim i lijevim kulturološkim modelima. Postoji dugi kontinuitet getoizacije određenih društvenih slojeva. Društvene, teritorijalne i kulturne podjele definiraju se na osnovi moći raspolaganja robama a sve više i više - dionicama ( financijskim kapitalom ). Identiteti pojedinih slojeva društva unutar socijane strukture i hijerarhijske društvene ljestvice definiraju se i konstituiraju na osnovu stratificirane moći potrošnje pojedinca ili sloja s kojim se oni identificiraju.
Šesdesete godine nosile su jaki naboj pobune mladih protiv takve, njima neprihvatljive, zbilje koja je bila usko povezana i s mentalitetom imperijalnih pretenzija moćnih i primjene sile kako bi se ostvario poželjni političko-ekonomski model ukoliko baš ne ide nikako drugačije. Zato je i čikaška ekonomska škola na čelu s vrhovnim ekonomskim magom liberalizma Miltonm Friedmanom ( “Chichago Boys” ) bez ikakvih moralnih predrasuda bila itekako involvirana u vojno-fašistički puč generalisimusa Pinocheta u Čileu 1973.g. koji nakon toga instalira Friedmanov “ekonomski model” da bi sam Friedman nakon toga ( 1976.) od licemjenog, zahvalnog “slobodnog svijeta” zaslužio i dobio Nobelovu nagradu.
Šesdesetih godina, u praskozorje općeg neoliberalnog juriša, američki hippie i yippies ( “Youth International Party” ) pokreti propovijedaju utopije koje će, na žalost, poslije završiti obnovom i jačanjem autoritarizma. Njihove vođe Jerry Rubin i Abbie Hoffman su zajedn s umjetnikom Alainom Ginsbergom predvodili masovne prosvjedne manifestacije ( recimo na Pentagon ) u vremenu “rock pobune” protiv Vijetnamskog rata i rasnih nejednakosti u Americi. Glazba koja okuplja veliki broj nezadovoljnih postaje “sredstvo borbe” jer počinje izražavati snagu mladih. Utopijski zahtjevi o nužnosti uspostave pravedne raspodjele društvenog bogatstva, makar se i zadržali samo na razini utopije, šalju jasnu poruku o postojećoj nepravdi kao temelju suvremene zajednice ali i o nužnosti konkretne borbe protiv postojanja te nepravde. To je ono što će ubrzo alarmirati kontrolore sustava.
Meksiko je geografski, što mnogi zaboravljaju, u stvari sjevernoamerička a ne južnoamerička zemlja ( on je samo svojim vrlo malim dijelom u Sredjoj Americi ). On je, naravno, istovremeno i latinskoamerička zemlja ( kojoj su Sjedinjene Američke Države silom otele njenog 52% njegovog teritorija ). Naravno da je Meksiko zato pupčano vezan za taj dio američkog kontinenta što neće uspjeti promijeniti nikakvi današnji Trumpovi zidovi ma koliko oni veliki i dugi bili. Pokreti mladih Meksika i mladih u Sjedinjenim Državama zato su oduvijek bili jako povezani.
Nije tajna da je Meksiko bio i još uvijek je znatno ekonomski slabiji i demokratski insuficijentniji prostor od svog sjevernog susjeda. Tako 1968.g. meksički roker Tońo de la Villa iz “Locos del Ritmo” pjeva: “Ja nisam pobunjenik bez razloga/ niti sam sumnjivac/ ja samo želim plesati rock’n’roll/ i slobodno govoriti što me je volja”. Slobodan govor bio je veliki zahtjev tog vremena. Meksiko vrije uoči Olimpijade 1968.g. i čim se okupi preko tri studenta režim to smatra “mitingom”. Meksički rokeri na svoj način odražavaju takvu stvarnost pa Vivi Hernandez iz “Crazy Boys-a” pjeva: “Bio jednom jedan momak/ bio je pravi buntovnik/ kada su ga u raciji uhvatili/ viknuo je “Dođavola, što sam napravio…” Meksiko je nezamisliv bez pjesme i tamo je još za vrijeme meksičke revolucije s početka XX stoljeća rođena specijalna forma pjesme (“corrido”) u kojoj se pričaju stvarne priče i događaji iz života junaka, vođa, vojnika, žena itd u revoluciji ali te pjesme pričaju i o bandolerosima kao i imaginarnim likovima iz narodnih legendi. Te pjesme su oduvijek nosile jaku socijalnu i političku poruku. Mladi zato ne slušaju samo rock glazbu nego i pjesme iz perioda neksičkog građanskog rata i revolucije. Isto tako postoji i jaka tradicija protestne glazbe koja je veoma popularna među mladima ( Judith Reyes, Margarita Bauche, Óscar Chávez i drugi ). Nisu ti mladi koji se javljaju u okviru hipiessa ili yuppiesa bili nekakvi militantni komunisti. Velikim dijelom oni dolaze iz socijalnog bazena više srednje klase i upravo oni čine “kičmu” tih pokreta a pridružuju im se djelovi službeničke djece ( koji studiraju uglavnom u javnim obrazovnim ustanovama ) kao i dobar dio radničke i seljačke omladine. Oni su možda bili zadnji izdanci države proistekle iz meksičke revolucije. Zato će meksički pokreti mladih imati svoj poseban kulturološki pečat vezan za tradiciju, jezik, glazbu i tradicionalnu revelucionarnu viziju.
“NOVA - STARA LJEVICA” U MEKSIKU I POKRET MLADIH
Tradicionalni lijevi militanti u Meksiku imaju svoj vlastiti izvor inspiracije. Meksiko je imao dugu revolucionarnu tradiciju ali i tradiciju žestokih sukoba na ljevici. Šesdesetih godina Komunistička Partija Meksika ( PCM - Pardido Comunista Mexicano ) je najjača opoziciona snaga a među mladima su na terenu, na ulici, u društvenoj bazi posebno aktivni pripadnici “Komunističke Omladine Meksika” ( “La Juventud Comunista de México” ). To je i bitna razlika u odnosu na gibanja mladih u Sjedinjenim Američkim Državama. Lijeva izdavačka djelatnost sve više jača. “Editorial Progreso” ne tiska samo klasičnu socjalističku literature nego se tiskaju i djela Sartrea, Franza Fannona, Hermana Hessea, Carlosa Fuentesa, Normana Mailera itd a jedan od najpoznatijih ljevičara i intelektualaca, slavni filmski redatelj Luis Buńuel snima tada niz svojih značajnih filmova, novi crtani stripovi sa snažnim socijalnim porukama sve su prisutniji a počinju s emitiranjem i utjecajne radio stanice koje puštaju rock glazbu i šire “rock-kulturu” kao specifičan oblik subkulture mladih. Za razliku od “zapadnih” hippiesa i yippiesa koji velikim dijelom dolaza iz više srednje klase pripadnici meksičkog undergrounda i alternativnog podzemlja (“inframundo”) dobrim dijelom dolaze i “s ulice” i iz meksičkih rubnih socijalnih slojeva.
Za njih su hippiesi i yippiesi “premeki”. Zato jedan od vođa meksičkih mladih lijevih ortodoksnih militanata Parmenidés Garcia Saldańa za lidere yippiese poput Abbie Hoffmana, Toma Haydena i Jerry Rubija kaže kako oni “nisu radili ništa drugo” osim što su “provodili vrlo smiješnu revoluciju” na koju buržoazija gleda s naklonošću računajući da tako samo “puštaju svoju djecu da se zabavljaju”. Posebno nakon pokolja studenata na “Tlatelolcu” u Ciudad de Méxicu 1968.g. brigadsti ( “momci iz baze”) više vjeruju u obnavljanje stare ljevice nego što se uzdaju u hippies i yippies pacifističke metode djelovanja. Sve se to odražava i na meksičku rock scenu. Ti pokreti mladih u Meksiku su novi ali su istovremeno su, na jedan specifičan način, pokušaj stvaranje jedne specifične kombinacije “nove-stare ljevice” koja će od samog početka, čemu se i nije čuditi, unutar sebe biti heteronomna. Naime, taj lijevi puritanizam i ortodoksija kao i snažna vjera kako je revolucionarna partija ključna da bi se promijenio svijet…odvojit će ih od širokog pokreta mladih nekon krvavih događaja na Tlatelolcu.
ZAPADNI ROKERI I “REVOLUCIJA”
Engleski i američki rokeri misle na drugi koncept “revolucije” od onog kojeg podrazumijevaju mladi “trećeg svijeta” pa tako i Meksika. Za njih revolucija nije nešto što bi se svodilo na radikalnu promjenu “objektivne stvarnosti” čemu, recimo, teže lijevi meksički militanti. Njihov koncept “revolucije” duboko je određen subjektivnim ( unutarnjim ) aspektom promjene (vlastitog “duha”). Rock-simbol takvog koncepta “revolucije” sublimiran je u pjesmi kultnih Beatlesa “Revolution” u kojoj oni jasno poručuju: “Kažeš da želiš revoluciju/…/svi želimo promijeniti svjet/ako izađeš noseći slike predsjednika Maoa/…/nećeš napraviti ništa/…/bolje ti je da oslobodiš svoj um “. Bob Dylan 1966.g. u “Blow their minds” govori o “novom stanju duha” koje propovjeda brazilski utjecajni autor ( prvi latino autor knjige o Maou ), teoretičar rock i jazz kulture Roberto Muggiati. Odlasci u prirodu, duga kosa, “širenje uma” itd. na simboličan način manifestiraju razliku između revolucije starog tipa koju predvode klasični socijalni pokreti i stranke ( zasnovani na staroj revoluconarnoj paradigm ) i, s druge strane, “revolucije duha”, mentalne revolucije, trenutne revolucije koja se dešava “odmah”. Takav model revolucije iz šesdesetih godina na Zapadu gleda dalje od “pukog preuzimanja vlasti”. Njezini ciljevi transcendiraju zahtjeve “starih revolucija” poput podruštvljenja sredstava za proizvodnju i slično.
Jerry Rubi pokušava na ovaj način sintetizirati yippie ideje: “Kombiniramo politiku nove ljevice sa psihodeličnim stilom života. Naš način života, naša vlastita egzistencija, to je revolucija”. “Rolling stonesi” su bili jedan od glavnih simbola pobune mladih izraženog ne samo kroz glazbu nego i konkretni angažman ( sudjelovanje Micka Jaggera u demonstracijama ). Oni snimaju pjesmu “Street Fightin Man” koja postaje simbol tog vremena. Pjevaju o zvuku nogu ljudi koji marširaju ulicama, o ljetu “koje je ovdje” i o tome kako je “trenutak za borbu na ulicama” ali onda dodaju bit koncepta njihove “revolucije” u razvijenim zemljama Zapada poput Engleske: “ali što može uraditi jedan momak/ osim da pjeva u rock and roll grupi/ jer u uspavanom gradu poput Londona/ nema mjesta za uličnog borca”. Grupu “Who” neki autori smatraju možda najradikalnijim kritičarima tradicionalnih koncepta revolucije. Oni se razlikuju od ostalih rokera jer predstavljaju mlade engleske “modse” koji imaju svoju zasebnu subkulturu a ponekad se i sukobljavaju s “klasičnim rokerima” ( recimo, legendarni sukob Modsa i Rockersa na Brighton Beach ) a karakterizira ih i skeptičan odnos prema tradicionalnoj revoluciji. Kada karizmatični gitarista i vođa rupe “Who” Peter Townsend objašnjava njihovu pjesmu “Won’t get Fooled Again” ( “Neće nas ponovo prevariti”) iz 1970-te godine, on kaže: “To je pomalo čudna pjesma . To je pjesma protiv establišmenta ali u isto vrijeme i pjesma protiv negativnih ljudi. Jedna pjesma protiv revolucije zato jer je revolucija samo revolucija a revolucija neće na dugu stazu promijeniti ništa a puno će ljudi biti povrijeđeno”. Te riječi kao da su postale neka vrsta Manifesta zapadne “rokerske ljevice” koja se bitno razlikuje od meksičke “nove-stare ljevice”.

Oznake: barka, palma


- 09:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.