U ponedjeljak, 11. rujna 2023.g. navršilo se točno 50 godina od krvavog vojnog puča u Čileu. Taj prevrat i rušenje vlade predsjednika Salvadora Allendea izvršila je do tada tradicionalno neutralna čileanska vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom uz asistenciju sjevernoameričkog predjednika Richarda Nixona i njegovog dijaboličnog alter ega, Henry Kissingera, savjetnika u Nixonovoj predsjedničkoj kampanji 1968.g - a tada na funkciji državnog tajnika i Nixonovog “consiglierea” za nacionalnu sigurnost.
Kako je došlo do toga da “demokratska Amerika” odigra tako prljavu antidemokratsku ulogu u rušenju čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, čovjeka koji je 3. studenog 1970.g. postao prvi socijalistički mandatar na svijetu koji je demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima bio izabran na tu funkciju ? Jesu li su se SAD danas, pola stoljeća nakon organiziranja tog profašističkog puča, spremne ispričati Čileu i njegovom narodu zabog veličine patnje i tragedije koju su proživjeli zbog njih ?
Danas se o umješnosti i ulozi SAD u izvršenje vojnog puča u Čileu 1973.g. zna puno više jer je skinuta oznaka “tajnosti” s dijela dokumenata iz National Security Archiv-a iako je objektivnim analitičarima sve bilo jasno odmah. Tako je slavni nobelovac Gabriel García Márquez (inače “opasan komunista” čije knjige, kao i knjige mnogih drugih “subverzivnih autora”, Pinochetov režim ritualno spaljuje na lomačama pa je tako na jednoj od njih odjedom spaljeno čak 15 000 primjeraka Márquezove knjige “La aventura de Miguel Lattín clandestine en Chile”) još 1974.g. objavio tekst “Čile, puč gringosa” o tajnoj “washingtonskoj večeri” na kojoj se godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima će pobijediti Allende dogovorilo sve ono što će uslijediti ukoliko on pobjedi. “Svjetski čuvari demokracije” i “gospodari svijeta” sve su već riješili daleko prije održavanja čileanskih izbora i puča od 11.09.1973.g.
Naime, jedne snježne noći krajem 1969.g., dakle godinu dana prije predsjedničkih izbora a tri godine prije vojnog puča u Čileu, na periferiji Washingtona su se na tajnoj večeri našli 3 američka generala iz Pentagona i 4 visoka časnika čileanske vojske. Domaćin je bio zrakoplovni pukovnik pri vojnoj misiji Čilea u SAD, Gerardo López Angulo. Poeban gost na večeri je bio direktor zrakoplovne škole Čilea general Toro Mazote koji je dan ranije stigao u “studijsku posjetu” SAD. Tih sedam visokih američko-čilenskih časnika razgovaralo je što uraditi kako bi se spriječila pobjeda Salvadora Allendea na predstojećim čileanskim izborima ali i kako djelovati ukoliko Allende ipak uspije pobijediti. Dok su jeli pečenu govedinu s graškom i voćnu salatu pijuckajući odlična čileanska crna vina general Toro Mazote je rekao da će u tom slučaju: “Zauzeti palaču La Moneda u pola sata, makar je trebali i zapaliti”. Svi su se složili pa i general Ernesto Baeza, budući Pinochetov direktor Nacionalne Sigurnosti Čilea koji će za tri godine biti baš taj koji će izdati naređenje da se predsjednička palača zapali. Za stolom su još sjedili general Sergio Figueroa Gutieŕez, zapovjednik zračne brigade, budući Pinochetov minister Javnih Radova i najbolji prijatelj generala Gustava Leigha koji će naediti raketiranje La Monede i admiral Arturo Troncoso, budući pučist iz Valparaisa, koji će izvršiti krvavu čistku Allendeu odanih mornaričkih časnika. Ta “washingtonska večera” bila je prvi kontakt Pentagona s budućim pučistima. Nakon ove večere uslijediti će još niz susreta kako u Washingtonu tako i u Čileu na kojima je u tajnosti dogovoreno da će u slučaju pobijede Allendea i njegove uspješne inauguracije grupa urotničkih generala oružjem svrgnuti Salvadora Allendea.
Sve je bilo isplanirano unaprijed, hladnokrvno kao da se radilo o običnj ratnoj operaciji bez obzira na moguće žrtve. Taj je plan nazvan “Contigency Plan” a osmisliti ga je trebala pentagonska “Naval Intelegence Agency” koja je objedinjavala sve informacije drugih agencija uključujući i CIA a sve pod najvišim političkim vodstvom i nadzorom Nacionalnog Savjeta za Sigurnost. Bilo je “logično” da se mornarica zaduži za ovaj “projekt” jer je prvotni plan bio da se puč izvrši za vrijeme odvijanja zajedničkih američko-čileanskih pomorskih manevara na Pacifiku. Ti su se manevri trebali održati u rujnu 1970.g. istovremeno dok su se održavali čileanski izbori a sve u koordinaciji s čileanskim kopnenim i zračnim snagama.
Još 1965.g. SAD su razvile opsežnu akciju “Plan Camelot” kojom je bilo obuhvaćeno kompletno čileansko društvo. Još jedna Kuba nije se smijela dogoditi. Za amerikance je “pobjeda komunizma” bila istoznačna s izbornom pobijedom bilo koje lijeve političke opcije, pa makar i one najumjerenije. Oni su smatrali kako u tom slučaju “imaju pravo” da u ime svojih globalnih interesa - oružjem, nasilno sruše takvu vlast bez obzira na političku volju naroda suverenih država. Do izvođenja puča u Čileu neposredno nakon pobjede Allendea ipak ne dolazi i to zbog procjene američkog ambasadora u Čileu Edwarda Korryja i ispostave CIA u Čileu kako je za takvu terorističku državnu akciju “loš moment” i da bi sve moglo završiti katastrofalnim posljedicama za SAD. Stoga je trebalo razraditi nove planove.
Salvador Allende pobjedio je na čileanskim izborima 4.rujna 1970.g. Jedanaest dana poslije toga (15. rujna) američki predsjednik Richard Nixon primio je u Ovalnom Uredu Bijele Kuće konzervativnog vlasnika najvećeg i najutjecajnijeg čileanskog dnevnika “El Mercurio”, Augustína Edwardsa Eastmana. Taj događaj posredovao je predsjednik “PepsiCo” i glavni distributer “Pepsi Cole” za Čile, Don Kendall. Cilj susreta najmoćnijeg svjetskog političkog magnata (Nixona) s ovom dvojicom medijskih i poduzetničkih magnata bio je razrada sveobuhvatnog plana uništenja Allendea. Nakon razgovora tog naizgled čudnovatog trija predsjednik Nixon poziva Richarda Helmsa, direktora CIA. Otvorenu mu kaže da “režim Allendea u Čileu nije prihvatljiv Sjednjenim Američkim Državama” i naređuje masivnu intervenciju u Čileu. Za te prikrivene akcije odobrava mu početnih 10 milijuna dolara. Helms objašnjava Nixonovo odobravanje puča riječima kako je “Truman izgubio Kinu, Kennedy Kubu. Nixon neće izgubiti Čile”. Demokratska volja čileankog naroda izražena na slobodnim izborima ove lažne zaštitnike “svjetske demokracije” nije niti malo zanimala. Nixon zahtijeva od šefa CIA-e strogu konspiraciju Helms će kasnije tvrditi kako je to bila njegova “najtajnija misija nakon Drugog svjetskog rata”.
Početni cilj bio je “ekonomsko davljenje”, “proizvodnja kaosa” i nezadovoljstva u Čileu. Za to se zadužuje direktor Western Hempshire Divison CIA-e Wiliam Broe koji u svrhu toga formira “Task Force” pod upravom Davida Atlee Philipsa - šefa podružnice CIA-e u Brazilu. Taj plan ekonomskog razaranja, podsticanja bunta, kaosa i nepodnošljivih uvjeta života i krize u Čileu nazvan je “Projekt FUBLET”. Metode bespoštednog ekonomskog uništenja onih država čija vlast nije po volji moćnih američkih kontrolora stvarnosti prastara je priča. Kuba je tako pod sankcijama i u izolaciji već preko 60 godina a kompletna Latinska Amerika gotovo svakodnevno potvrđuje aktualnost slavne izreke davno preminulog don Porfiria Díaza: “Pobre México, tan lejos de Dios y tan cerca de Estados Unidos” (“Jadni Meksiko, tako daleko od Boga a tako blizu Sjedinjenih Država”). U novije vrijeme slične “blagodati” moćnog američkog susjeda posebno je osjetila Venezuela pa tako poznati ekonomist Jeffrey Sachs zajedno s Mark Weisbrotom u Izvještaju “Center for Economic and Policy Research” navode da je u Venezueli “ubijeno više od 40 000 ljudi kao posljedica sankcija” i to samo u periodu između 2017 do kraja 2018.g.
“Čileanska ekonomija mora vrištati”. Tim je riječima Nixon naredio uništenje čileanske ekonomije, promoviranje nereda, proizvodnju straha i očaja među građanima Čilea i stvaranje tzv “objektivnih uvjeta” za slom kičme Allendeovog režima i stvaranja klime podrške vojnom puču koji će srušiti demokratski izabranu vlast. Amerika odmah po završetku izbora u Čileu pokušava spriječiti da čileanski Kongres podrži Allendeovo preuzimanje funkcije predsjednika. Za ostvarenje tog cilja razradili su dva moguća puta: “Track I” - bio je pokušaj da Kongres ne prizna Allendea za predsjednika pozivajući se na činjenicu da “Unidad Popular” nije osvjio apsolutnu većinu za što im je trebala suradnja najuglednijeg čileanskog demokršćanskog lidera Eduarda Freia koji je trebao izvršiti Ustavni Puč poništavajući rezultaate izbora. On je trebao imenovati Vojni Kabinet koji bi predvodio prijelaznu vladu a predsjednički kandidat desničarske Partido Nacional (PN) Jorge Alessandri postao bi njen privremeni predsjednik koji bi zatim raspisao nove izbore i odstupio sa svoje funkcije a Eduardo Frei (koji ne bi ulazio u prijelaznu vladu) bio bi novi kandidat za predsjednika Čilea i “Track II” - koji je značio Vojni Puč.
O ulozi Eduarda Freia u rušenju Allendea i o neuspjehu socijalista da “nađu zajedničku riječ s demokršćanima” (što je po nekima bio glavni uzrok fatalnog kraja njihove vladavine) danas se puno razglaba ali je činjenca da on nije prihvatio ovu “izdajničku ulogu” (ima onih koji smatraju kako je to kasnije rezultiralo njegovom smrću na bezazlemoj operaciji, poput Pabla Nerude ). Puno tu još ima nejasnih stvari ali ova ideja američkog veleposlanika Korry-ja iz lipnja 1970.g. o Ustavnom Puču u Kongresu nije se ostvarila pa se pribjegava pripremama za izvršenje vojnog puča što počinje s obećanim Nixonovim “ekonomskim davljenjem” Čilea. MMF i Svjetska Banka uskraćuju Čileu sve kredite a zapadne kompanije prestaju sa svojim ulaganjima. To je bio prokušani recept i tehnika koja se već primjenila u Brazilu kako bi se opravdao vojni puč i rušenje predsjednika Joao Goularta. Činjenica je da se američki veleposlanik u Čileu Korry žestoko suprostavljao vojnom puču ( zalažući se za “ustavni puč” i sprječavanje Allendea da u Kongresu preuzme vlast) vjerujući da će vojni puč nanijeti štetu američkim interesima. Svoje spoznaje o pripremama vojnog puča prenio je Eduardu Freiu a posebno o suradnji majora Artura Marshalla i generala Horacia Gamboa s paravojnim desničarskim “Movimiento Nacionalista Patria y Libertad” (MNPL) kojeg je osnovao odvjetnik Pablo Rodriguez Grez pet dana nakon izbora s direktnim ciljem rušenja Salvadora Allendea. Njihov plan će se ostvariti tek za tri godine.
Peter Kornbluh, novinar i ekspert iz Arhiva Nacionalne Sigurnosti u Washingtonu i direktor Projekta dokumentacije u Čileu, objašnjava kako je Richard Nixon prvo poduzeo sve, naredivši direktnu akciju kako bi se socijalist Allende onemogućio da pobijedi na izborima 1970. g. u Čileu. Usprkos svemu, Allendeova koalicija Unidad Popular pobijedila je na izborima. Nakon toga pokušalo se spriječiti da Allende preuzme vlast. Nisu uspjeli a Allendeova osobna popularnost u širokim slojevima naroda rasla je sve više. To je izazvalo veliku nervozu u Bijeloj Kući. Nixon i Kissinger strahuju kako bi taj umjereni liječnik, demokratski socijalist i latinskoamerički marksist mogao uspjeti u svom projektu i postati uzor, primjer ostalim narodima latinskoameričke hemisfere koju je Amerika još od vremena “Monroeve Doktrine” iz 1823.g. i “Manifest Destiny” iz 1845.g. smatrala svojim “stražnjim dvorištem” kojim oni “imaju pravo” gospodariti i uređivati ga kako je njih volja a ne kako bi to, svojom slobodnom odlukom, željeli narodi koji žive na tom području. To nije moglo završiti drugačije nego u krvi i zločinu.
Ta vremena su politički izuzetno turbulentna. Eho kubanske revolucije još je odjekivao svijetom a posebno Latinskom Amerikom. Europu trese politički potres “revolucionarne” 1968 godine ljuljajući temelje “kapitalističke logike života”a studentski nemiri ne zaobilaze ni Jugoslaviju ali su najsnažniji u Francuskoj i Njemačkoj. Niz teoretskih kritika postojeće “kretenizacije života” pretvaraju se u direktnu akciju studenata ali uskoro i radnika uz zahtjev radikalnih promjena postojećeg načina života. U Meksiku 1968.g. uoči samog početka Olimpijade, dolazi do masakra studenata na trgu Tlatelolco (“Plaza de las Tres Culturas”). Iste godine Sovjetsku Savez tenkovima guši “Praško proljeće” u Čehoslovačkoj. U Argentini izbijaju tzv “Cordobazo” i “Rosariaso”, odnosno pobune studenata u tim gradovima. U Urugvaju se između 1967 - 1969.g. dešavaju četiri generalna štrajka. U listopadu 1967.g. u Boliviji je ubijen Che Guevara ali ne i njegova teorija “revolucionarnih žarišta”. U rujnu 1970.g. Allende pobjeđuje u Čileu a u Boliviji se uspostavlja “Asamblea Popular”, predstavničko tijelo sindikata i radnika kao alternativna vlada. U Meksiku u lipnju 1971.g. dolazi do “Krvoprolića na Tjelovo” (“La Matanza de Corpus Cristi” ili “Halconazo”) kada famozni paravojni “Los Halcones” masakriraju studente koji traže reformu obrazovanja (o čemu će Alfonso Cuarón snimiti film “Roma”). U Europi se početkom 60-tih godina u Italiji i Španjolskoj rađa ideja “eurokomunizma” koja sredinom 70-tih dominira zapadoeuropskim komunističkim strankama. To su godine Vijetnamskog rata, godine pobuna i revolucija ali i pokretanja “Operación Cóndor”, plana Sjedinjenih Američkih Država da uz pomoć desničarskih diktatura u Južnoj Americi svim metodama, bilo legalnim ili nelegalnim, pod svaku cijenu suzbiju ljevičarske političke pokrete. “Operacija Kondor” trajati će sve do 1980.g.
Na ljevici se tada pokreću rasprave o odnosu reforme i revolucije, načinima borbe protiv kapitalizma i Imperijalizma i različitim putovima u socijalizma. Otvara se prostor i za ideju čileanskog puta u socijalizam koji je podrazumijevao da se fundamentalna struktura buržoaske države ne dira i da se duboke društvene promjene pokušaju izvesti uz poštivanje institucionalnih i ustavnih formi i principa bez ikakvog nasilja nad njima. Treba imati na umu da u Latnskoj Americi 10% zemljoposjednika 60-tih godina prošlog stoljeća kontrolira 80% obradive zemlje. Seljaci tada čine 55% stanovništva Latinske Amerike. Oni žive u uvjetima ekstremnog siromaštva i prekomjerne eksploatacije. Industrijalizacija je vrlo niska, koncentrirana u nekoliko centara i enormno ovisna od Amerike. U Čile je čak 72.7% obradivih površina koncentrirano u samo 1.3% farmi dok 85,2% seljaka raspolaže sa samo 5,8% obradivih površina. Čileanska ekonomija 80% ovisi o bakru a 40% najvažnijih čileanskoh kompanija u stranim je rukama. Program Allendeovog “Unidad Popular” je u stvari ambiciozan projekt poboljšanja uvjeta života narodnih masa što podrazumijeva radikalan raskida s imprijalizmom. Zato će njegova vlada odmah potaknuti nacionalizaciju čileanskih prirodnih dobara i raspodjelu zemlje seljacima. Uvjeti nacionalizacije proizvodnje salitre, željeza itd dogovarali su se s vlasnicima. U prosincu 1970.g. čileanski Kongres je jednoglasno izglasao nacionalizaciju eksploatacije bakra. Nacionaliziraju se banke i osniva se “Área de Propriedad Social” - APS (“Područje Društvenog Vlasništva”) u što ulaze strateška nacionalizirana poduzeća. Allendeova vlada uskoro uspostavlja kontrolu nad industrijom čelika, naftnih polja, rafinerija, većine željeznica i zračnog prometa - tako da 1973.g. čileanska socijalistička vlada kontrolira 80% industrijske proizvodnje i 60% BDP-a. Sve je to bilo popračeno socijalnim mjerama poboljšanja uvjeta stanovanja, prehrane i zdravstvene zaštine. Naravno da se alarm velikih internacionalnih kompanija odmah upalio. Američki je već odavno bio upaljen. Allende je svjestan toga. On će inzistirati na mirnom putu ostvarenja socijalizma dolazeći zbog toga i u sukob s radikalnim krilom vlastite (Socijalističke) stranke. Zanimljivo je da su mu čileanski komunisti bili najlojalniji partneri podržavajući do kraja njegov pacifistički koncept. CIA i čileanska desnica u listopadu 1972.g. organiziraju štrajk kamiondžija paralizirajući kompletnu državu na što dolazi do velike mobilizacije i samoorganizacije radničke klase. Socijalni se konflikti zaoštravaju. Allende pokušava oslabiti urotnike i smiriti vojsku njihovim uključivanjem u izvršnu vlast pa tako 9. kolovoza 1973.g. formira svoj novi civilno-vojni kabinet u koji ulaze 3 generala i glavni zapovjednik policije. Taj krug “zatvara” neposredno uoči vojnog puča imenujući generala Augusta Pinocheta (23.08.1973) zapovjednikom čileanskih Oružanih snaga. Dakako, taj Allendeov pokušaj pokazao se promašenim na što su ga odmah upozoravali vođa radničkih samoorganizacija, “Córdones industriales”. “Kordoni” su bili organi teritorijalne koordinacije među radnicima određene zone unutar koje su se nalazile deseci tvornica i poduzeća čiji radnici imaju svoje predstavnike u pojedinom “Kordonu”. Upravo su oni su za vrijeme štrajka kamiondžija organizirali život u Čileu. U trenutku Pinochetovog puča u Čileu djeluje 31 “Kordon” od čega njih 8 u Santiago de Chileu. Jedan od radničkih vođa, Armando Cruces upozorava da “vojnici u vladi predstavljaju jamstva poslodavcima a ne radničkoj klasi”. Nekoliko dana uoči puča, 5.09.1973 “La Coordinación de los Cordones Industriales de Santiago” obratila se “drugu predsjedniku” Salvadoru Allendeu riječima: “Upozoravamo te druže, uz svo naše poštovanje i povjerenje koje još imamo prema tebi da češ, ukoliko ne provedeš program Narodnog Jedinstva, ukoliko izgubiš povjerenje u mase, izgubit jedinu stvarnu podršku koju imaš ti osobno i kao predsjednik vlade i biti češ odgovoran što češ odvesti zemlju, ne u građanski rat jer je on već u punom tijeku, nego u hladnokrvni, planirani masakr najsvjesnije i najorganiziranije radničke klase Latinske Amerike”
Nakon Pinochetovog vojnog puča kompletnu kontrolu nad zdravstvom preuzima vojska a ministar zdravstva postaje pukovnik. Sva nacionalizirana industrija vraćena je starim vlasnicima ili su velikodušno obeštećeni. Rudnici bakra vraćeni su američkim vlasnicima. Pinochet u jednom od svojih prvih intervjua kaže: “Netočno je da mi čileanci preuzimamo nešto što nama ne pripada”. Politička diktatura, ekonomski neoliberalizam, elimiranje bilo kakve vrste državne intervencije, svetinja privatnog vlasništva i djelovanje magične “nevidljive ruke tržišta” postaju, u režiji Miltona Friedmana i njegovih “Chicago boys-a”, temelji organizacije čilenaskog društva. Pučističkoj klici sada se širom otvaraju vrata svih banaka koje su Allendeovoj vladi odbijale dati kredite, a posebno vrata Svjetska Banka i “El Banco de Desarrollo Latinoamericano”. Izdašni krediti i inozemne investicije preplavljuju Čile. Predsjednik Nixon Pinochetu odmah odobrava kredit od 24 milijuna dolara za kupnju 120 000 tona pšenice što je bilo 8 puta više nego od onoga što je Allendeova vlada uspjela dobiti u sve 3 godine svog postojanja. Radnička kontrola tvornica se ukida, zabranjuju se sindikati a njihove vođe se hapse ili ubijaju. Zabranjuju se sve političke stranke osim onih koje Vojna Hunta proglašava “patriotskim” a radničke stranke se posebno stavljaju izvan zakona. Napušta se politika kontrole cijena, ukida se program respodjele mlijeka itd. Tako je Nixonova Amerika uspjela srušiti demokratsku izabranu vladu Salvadora Allendea i u Čileu instalirati neoliberalni koncept društva “na vrhovima bajoneta”, doduše krvavim, ali koga uopće briga za to !?
Vojni puč u Čileu je na brutalan način zatvorio put kojim su različite latinskoameričke država krenule pokušavajući izgraditi državu blagostanja koja bi suvereno i slobodno raspolagala svojim prirodnim bogatstvima. Eric Toussant, osnivač “The Committee for the Abolition of Illegitimate Debt” smatra kako je Pinochetov puč nagovjestio ono što će se desiti u slijedećih desetak godina u Latinskoj Americi - a to je: imperjalistička kontraofenziva predvođena Amerikom i instaliranje projekta ekonomskog modela kojeg danas poznajemo pod imenom Neoliberalizam. Taj je model je instaliran silom vojnog oklopa a protiv interesa najširih masa. Amerika zatim pomaže dolazak na vlast Carlosa Menema u Argentini i Carlosa Salinasa de Gortaria u Meksiku koji su, obečavajući ostvarenju “eknomskog ćuda”, doveli do teških neuspjeha i produbljenje socijalnih konflikata. Od tzv politike “ekonomskog šoka” na kraju će narodu ostati samo šok. Čile je postao živi laboratorij za nametanje tog modela koji se temeljio na ukidanju dotadašnjeg modela stimuliranja rasta i razvoja društva preko Države. Noliberalni model podržava privatizaciju svih strateških resursa, zdravstva i obrazovanja - reducirajući intervencije javnog sektora u reguliranju gospodarskih aktivnosti. Tako se 1973.g. pomoću tenkova, “na vrhovima bajoneta” a teoretski osmišljen idejama Miltona Frriedmana (Chichago University) i pod američkim pokroviteljstvom, promovirao “ekonomski model ćileanske diktature”. Na taj je način neoliberalni ekonomski model bučno ušetao na svjetsku pozornicu hodajući “ruku pod ruku” s okrutnom političkom diktaturom istovreeno trubeći o tobožnjoj zaštite demokracije. I još uvijek ne prestaju trubiti….
Neoliberalizam je u Čileu iza svojih prvih koraka ostavio za sobom krvavi trag. Časni čileanski vojnici koji nisu podržavali pučiste brutalno su pogubljeni. U atentatima su ubijena dva vrhovna zapovjednika čileanske vojske. General René Schneider ubijen je u atentatu 1970.g. u Čileu a 1973.g. u Buenos Airesu je ubijen general Carlos Prats. Na amerčku sramotu u Washingtonu je 1976.g. ubijen bivši čileanski minister vanjskih poslova i ministar obrane Letelier del Solar Orlando zajedno s 25-godišnjim amerikancem Ronnie Moffittom. “Demokratski svijet” a ni tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter ne uzbuđuju se previše zbog toga, uostalom - kao niti zbog ubojstva na desetke tisuća “nepoćudnih” čileanaca. Prognane da i ne spomnjemo. Štoviše, Henry Kissinge u prosincu 1973.g dobija Nobelovu nagradu za mir a Milton Friedman 1976.g. Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Pet dana nakon vojnog puča u Čileu Nixon je u telefonskom razgovoru zadovoljno rekao Kissingeru: “Ovo u Čileu se konsolidira”, dodajući: “U vrijeme Eisenhowera bili bismo heroji” pa cinično nastavlja kako se, na sreću, “naša ruka (..) u ovome ne uočava”. Kissinger mu je u istom, gotovo posprdnom stilu, odgovorio kako uostalom: “Mi to nismo napravili….mi smo im samo pomogli”.
Danas više nema nikakvih tajni o ključnoj ulozi ovog dijaboličnog dvojca u kreiranju strašnog zločina koji se u njihovoj režiji odigrao u Čileu 1973-g. Jedino pitanje koje na kraju preostaje je ono s početka ovog teksta: Imaju li Sjedinjene Američke Države danas u sebi dovoljno demokratskog i moralnog kapaciteta da se javno ispričaju čileanskom narodu za svo zlo i za sve patnje koje su mu tada nanijeli ?
Oznake: školjka, maestral
|
