Kada je Luis Buńuel snimio svoje slavne filmove “Diskretan šarm buržoazije” ( 1972.g ) i “Fantom slobode” ( 1974.g ) oslikavajući svojim satiričkim genijem “dopadljivu dekadenciju”buržoazije , besmisao i svu apsurdnost njenog lažnog morala i dosadno-monotoni repetitivni karakter njihovog načina života u vremenu velikih društvenih preturbacija, nemira i zahtjeva za promjenom ( vrijeme Vijetnamskog rata, pobune mladih, nezadovoljstva “marginalnih” itd ) onda je svojom preciznom redateljskom rukom razgolio svu nemoć i društvenu nepotrebnost, suvišnost tih licemjernih lažnih “elita” i vladara svijeta koji proživljavaju duboku hipokriziju svih svojih kompromitiranih vrijednsti. Buńuelov “Fantom Slobode” bio je na izvjestan način ujedno i odavanje počasti Marxovom “Bauku Komunizma” kao simbolu prijetnje rušenja čitavog tog pomno izgrađenog kompleksa nagomilanih lažnih vrjednosti na kojima se temelji svijet tih “nepotrebnih ljudi”, “komedijaša povijesti”. Naravno da Buńuel kao jedan od najbriljantnijih predstavnika nadrealizma svojim žestokim cinizmom upozorava na svu apsurdnost čnjenice da takav “isprazni stalež” uopće postoji a kamo li da vlada s bilo kim a kamo li cijelim Svijetom.
DEKOLONIZACIJA IDEJA U DOBA PANDEMIJE
Aktaulan pandemija virusa COVID 19 poput Buńuela dovodi u pitanje sve suvremene vrijednosti, raspored snaga i temelje aktualnog tipa globalne zajednice neoliberalnog kapitalizma. Ona istinski dovodi u pitanje način reprodukcije života kako pojedinca tako i totaliteta društva u kojemu živimo. Tako je “Centro Latinoamericano de Análisis Estratégico” objavio kako je ova pandemija pokazala kako su “zemlje globalnog Zapada” potvrdila kako je ekstremni individualizam doživio slom. Ova zdravstvena kriza svakim se danom sve više legitmira kao kriza postoječeg tipa kapitalizma i kao kriza nositelja svjetske dominacije. U tom vrtlogu zbivanja rađa se šansa “nove dekolonizacije” - dekolonizacije ( zarobljene ) misli. Argentinski Universidad de Lanús u travnju o.g. je izdao publikaciju “Pensamiento nuestroamericanos en el siglo XXI” - “Doprinosi epistomološke dekolonizacije” u kojoj se razvijaju teze o nužnosti izgradnje alternative postojećem neoliberalnom modelu društva koji je u Latinskoj Americi nasilno implantiran krvavim vojnim pučem u Čileu 1973.g. kada je srušena legitimna vlast predsjednika Allendea i instaliran general Pinochet kako bi Freedmanova Čikaška ekonomska škola u koprodukciji i pod sponzorsvom Bijele Kuće u kontroliranim uvjetima kombinacije vojno-fašističke diktatorske političke vlasti u praksi primjenila i provjerila kako funkcionira filozofiija “magične ruke tržišta”. Taj, u najbukvalnijem smislu, zločinački eksperiment provodio se u stvarnom životu jednog stvarnog društva nad stvarnim ljudima. Eksperimentiralo se s neoliberalnim ekonomskim modelom koji je tisuće čileanskih domoljuba koštao života ali je zato Miltonu Freedmanu osigurao slavu i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Što bi Buńuel rekao: “buržoazija se malo zaigrala” na tuđem terenu ali su zato gurui slobodnog tržišta i negatori potrebe za socijalnom Državom dekorirani najvišim odličjima jednne trule, dekadentne svjetske zajednice elitnih licemjera. Postoji li uopće veći apsurd od toga ? Zar je uopće moguć veći primjer funkcioniranja lažnog morala kao jednog od temelja naše suvremene zbilje ?
Osim toga, kriza izazvana COVID-om 19 pokazala je nemoć suvremene globalne zajednice temeljene na neoliberalnoj doktrini kao tobože neupitnom “božanskom” ekonomskom zakonu. Bit same univerzalne ljudske “demokratske zajednice” duboko je dovedena u pitanje. Zbog toga je sasvim razumljivo da se u nastaloj krizi javljaju ne samo kritike nego i točke otpora “uvozu ideja” i nametnutoj “neoliberalnoj filozofiji života” iz koje je proizišao i dominantni ekonomski model suvremene epohe koji je posljedično izazvao katastrofalnu praksu u kojoj su zaštičeni samo pojedinci a o kolektivnom zdravlju zajednice više nitko ne brine jer je i ljudsko zdravlje postalo nešto što se ne štiti samo po sebi nego je tržišno posredovano kao i svaka druga roba. Postojeća svjetska kriza nije stoga samo zdravstvena nego i strukturalna, višeznačna i višeslojna kriza koja je toliko duboka da joj se kraj još uvijek ne nazire. Zato se na različitim točkama Svijeta traže zamjene za postojeće importirane kognitvne modele zapadnih društava koji su nametnuti svima ostalima. Traže se nova, kreativna rješenja za prevladavanje ove krize. Sjevernameričko europska misao se nametnula kao univerzalna a ova kriza se potvrdila upravo kao univerzalna kriza i kriza ovakvog tipa “univerzalnosti” tako da je sam smisao zajednice temeljene na neoliberalnoj zapadnoj logici došao u pitanje. Baš zato John William Cook govori o nužnosti “dekolonizacije misli” kao osnovnoj pretpostavci za izlazak iz postojeće katastrofalne situacije.
“DEMOKRATSKI KOMUNIZAM” KAO RJEŠENJE
Kaos donosi korist onima koji ga namjerno proizvode ali kaos i histerija koji su nasastali pandemijom koronavirusa teško da su namjerno izazvani. Oni su samo logična posljedica neoliberalnog kapitalizma koji je do sada “programirani kaos” koristio za svoje sebične špekulativne interese da bi na kraju sam izazvao potres i urušavanje vlastitih temelja zbog nesposobnosti da zaštiti javni interes. To je sasvim logično jer je taj tip kapitalizma istreniran i usmjeren jedino ka zadovoljavanja privatnih interesa privilegiranih. Sada se pokazalo da nikakva privilegija ne može osigurati “privatno zdravlje” ukoliko nije osigurano “kolektivno zdravlje”,odnosno zdravlje zajednice. Ali spominjanje kolektiviteta i zajednice kontrolorima Svijeta uvijek poltički miriše na opasno ljevičarenje ili neku od neokomunističkih derivacija onih teoretskih modela koji su služili za zastrašivanje ljudi strašnim “baukom komunizma” i “otimanjem privatnih sloboda”. Apsurd je u tom što upravo privatne slobode nikada nisu bile ugroženije kao što su to danas što je logična posljedica nametanja sebičnosti i društvene atomizacije kao vrhovnog općeg principa postojanja.
Odavno su postojali oni koji su Smrt izjednačavali s krajnjim izjednačavanjem svih ljudi koji su pred njom na kraju svog Života napokon postajali isti. Ali, to i nije baš tako u zajednici u kojoj je sve posredovano tržištem - pa tako i sam Život. Naime i Život i Smrt su na najapsurdniji mogući način postali nekom vrstom “kvazirobe” pošto su bogati mogli Smrt do određene mjere odgoditi kupovinom skupih zdravstvenih usluga, odnosno samog Života ( dok se istovremeno ubrzano dokidala zdravstvena briga društva za sve ostale) što je za pauperizirane slojeve značilo ubrzanje napuštanja ove “doline suza”. Njima je možda još jedino ostalo ufanje u neki bolji “onostrani svijet” i kvalitetniji “zagrobni život” uzdajući se nadrealni stav don Mladena Parlova, dekana splitskog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, kako je “za nas kršćane manje važno hoće li osoba živjeti….To je manje važno, važno je u kakvom stanju umire. Važno je umire li pomiren s Bogom.” Zato su u uvjetima velikih kriza, neizvjesnosti i straha od smrti Božji Hramovi uvijek bili prepuni očajnih kandidata za umiranje !
Ali i bogati su sada isprepadani COVID-om 19 jer u vihoru širenja pandemije on pogađa i njih. Taj sićušan nevidljivi virus kao da je napokon uspio “demokratizirati nepravednu stvarnost” koja već predugo u svom neoliberalnom divljanju proizvodi nepremostive razlike i širi neviđenu nepravdu i razlike među ljudima. Ali sada je COVID 19 natjerao čak i moćne kontrolore postojeće zbilje da panično napokon počmu poduzimati mjere zaštite svih ljudi jer im je postalo jasno da jedino tako mogu zaštititi i sami sebe. Naravno da je to poprimilo i svoj političko-filozofski smisao i raspirilo rasprave među najpoznatijim socilozima, filozofima itd - pa je tako nezaobilazni i uvijek provokativni Slavoj Žižek najavio povratak “demokratskog komunizma” kao jedinog logičnog način izlaska iz ove krize. Ta teza o spasonosnom komunizmu kao rješenju postojeće neefikasnosti u obračunu s COVID-om 19 i efikasnom obliku organiziranja buduće gobalne zajednice ljudi sasvim je očekivano izazvala pravu intelektualnu buru. Digitalna “coronoliteratura” se već u travnju 2020.g. tako pojavljuje kao poseban fenomen . Hit digitalna knjiga “Juha iz Wuhana” ( “Sopa de Wuhan”) objedinjuje tekstove petnaestak filozofa na ovu temu a Žižek hitro izdaje i svoje najnovije e-djelo “Pandemic ! Covid - 19 shakes the world”. Rasprava još uvijek plodonosno traje tako da je COVID 19 spasonosno oživio ponešto zamrlu svjetsku filozofsku scenu.
SMRT I SLOBODA
Svi ljudi su, a ne samo pjesnici kao što nas je učio A.B. Šimić, “čuđenje u svijetu”. Tako je ponovo vječna tema Smrti uletjela u fokus svakog ljudskog bića ma gdje se on trenutno nalazio. A čovjek ko čovjek, isprepadan i predoziran naplavinama informacija upitne kvalitete uglavnom se uzaludno pokušava skriti od nje držeći se kao svog vrhovnog kategorijalnog imperativa one narodne mudrosti koja nas zdravorazumsko-alanfordovski uvjerava u neupitnu istinu jednostavne tvrdnje kako će upravo “mene najviše pogoditi moja vlastita smrt”. Doduše ne razumiju pri tom kako u stvari tako samo potvrđuju Demokritovu misao kada je još davno upozoravao kako “bježeći od smrti ljudi trče za njom”. I tako kao da je svaki on nas na neki način postao onaj Bergmanov vitez koji u njegovom kultnom “Sedmom pečatu” ( 1957.g ) igra šah protiv Smrti ne bi li nekako produžio vlastiti život.
Ali dok se svatko od nas bori za svoj vlastiti život izgleda da nas za živote drugih i nije baš previše briga. Jer kako inače objasniti da oko 9 miljuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, odnosno da samo zbog gladi umire 24 000 ljudi dnevno. Od toga su 5.5 miljuna djeca mlađa od 5 godina. Dakle mi živimo u svijetu u kojem svaka 24 sata od gladi umre 15 000 djece. Od toga je 7 000 djece koja nisu doživjela niti mjesec dana života. To su podaci OUN i UNICEF-a koji izgleda ne uzbuđuju nikoga.
A onda je s pandemijom koronavirusa Smrt pokucala i na vrata najrazvijenijih svjetskih društava. Je li netko ikada upalio društveni alarm zbog činjenice koju potvrđuje OUN a koja kaže da se godišnje ugasi 50 000 života žena i djevojčica koje su žrtve rodnog nasilja ? Kolektivni mačistički duh jedna je od mnogih posljedica neoliberalnog stila života unipolarnog kapitalizma koji ostvaruje neviđene profite i u okviru kombinirane “duhan-alkohol” industrija koja prema podacima Ureda OUN za Droge i Delikte i Svjetske Zdravstvene Organizacije ( WHO ) dnevno ubije čak 27 000 ljudi.
Smrt nije samo logična konzekvenca Života nego je Smrt mnogih postala logičan proizvod i posljedica funkcioniranja neoliberalne mašinerije reprodukcije totaliteta i gomilanja profita u rukama malobrojnih. Na taj način neoliberalna praksa suvremenog kapitalizma kao univerzalne zajednice ostvaruje svoj najdublji smisao. “European Heart Journal” je u svojoj recentnoj studiji primjenom matematičkih modela utvrdio da zbog udisanja kontaminiranog zraka u našim gradovima godišnje prerano umire 9 miljuna ljudi ili 24 000 dnevno. Od intoksinacije hranom godišnje umre 400 000 ljudi ili 1 000 ljudi dnevno.
Prema prošlogodišnjem istraživanju London Scchool of Economics urbano stanovništvo po prvi put nadmašilo je ruralno stanovništvo 2017.g. Stampedo prema gradovima je krenuo. Njihova predviđanja kažu da će 2050. g. čak 2/3 svjetske populacije živjeti u gradovima a 1/3 izvan njih. Svjetsko stanovništvo raste i Zemlja je sve prenapućenija ali 90% rasta svjetskog stanovništva dešava se u Aziji i Africi a gradovi postaju njihovi magneti zbog devastacije ruralnih djelova svijta. Ne tako davne 1900-te g. u gradovma je živilo samo 13% svjetske populacije. Prisjetimo se da gradovi zauzimaju samo 0,5% svjetskog prostora a da je samo između 2010 - 2015 urbano stanovništvo naraslo za novih 77 miljuna ljudskih duša. To je jedna čitava Francuska. Gradovi su tako postali mjesta stolovanja Života ali i Smrti na što nas dramatično upozorava ova pandemija ( recimo pomor u New Yorku ).
Naravno da korporativni interesi uživajući u svojim fiskalnim rajevima guše ovakve informacije pokušavajući na Smrti i devastiranju Prirode ostvariti astronomske dobiti. Zbog toga pitanje očuvanja Prirode postaje središnje pitanje očuvanja Života PlaneteZemlje zajedno s nama na njoj. Danas je sve izvjesnije da je i virus COVOD - 19 stigao među nas iz obogaljene, teško ranjene, silovane Prirode bez obzira je li on samo puki bjegunac iz nekog od fantomskih frankeštajnovskih laboratorija razasutih diljem svijeta. U svakom slučaju COVID 19 je posljedica čovjekove nasilničke intervencije u bit Prirode, u njenu harmoniju i njenu logiku samoobnavljanja. Tako Čovjek kao dijete Prirode danas vrši Matricid a ubijajuči svoju Majku on ubija samog sebe. Riječ je o generičkom suicidu.
SOCIJALIZAM ZA BOGATE
Globalizatorska euforija završila je bukvalnim prislinim ili dobrovoljnim zatvaranjem pojedinaca. U svom bjekstvu od prijetnje Smrti potpisali su svoje faustovske ugovore s Državom odričući se ekspresno ideala svoje osobne slobode kao fantomskog relikta nekada revolucuonarne liberalne buržoazije. Ali Žižekovsko-Marxov “bauk komunizma” u vidu galopirajućeg jačanja Države kao jedinog mogućeg učinkovitog “borca” kontra COVID-a 19 stavio je i njihove zajednice pred nove dileme. Do efikasnog globalnog odgovora na globalnou dramu nije došlo i ljudi su se panično pozatvarali u svoje države, pa onda u svoje gradove, županije, stanove, sobe …odričući se bez problema svog prava na slobodu kretanja neumorno pričajući Šeherazidine milenijske priče ne bi li odgodili svoj nepovratni odlazak s lica Zemlje. Globalizacija se pojavla kao izgovor malog broja ljudi da nametnu ili ojačaju svoju dominaciju nad svima. Oni nameću svoje sebične interese i moć bacajući pod noge svojih sebičnih interesa zbiljske interese nužne integracije čovjećanstva zbog razloga postizanja humanih ciljeva korisnih svima. Zbog nakazne, mutirane neoliberalne globalizacije u vremenu generiranja sve veće nejednakosti i nepravde među ljudima svi sada beremo gorke plodove njihove prevare. Postalo je bjelodano da financijska tržišta ne štite Svijet od globalnih bolesti nego ih samo inteziviraju usmjeravajući ih prema najslabijima. Sve je to rezultiralo apsurdnom konzekvencom da smo danas dovedeni u situaciju nazadovanja u naporima ostvarenja ideala jednakosti ljudi i da smo se se vratili u situaciju poput one početkom XX stoljeća.
Thomasu Piketty tako navodi kako je 1% najbogatijih amerikanaca 1975.g. u svojim rukama koncentriralo 20% totalnog bogatstva ( nekretnine, financije itd ) a da se već 2018.g. to povečalo na 40% ( poput 1920.god. ). “Nevidljiva ruka tržišta” Adama Smitha pokazala se u ovoj krizi ne samo beskorisnom već osim što nikoga nije uspjela zaštititi - ta ista “ruka” postala je opasna za širenje pandemije jer je globalizacija funkcionirala jedino kao način uvečanja privatnog bogatstva velikih svjetskih kompanija a s druge se strane pokazala sasvm beskorisnom za zaštitu ogromne većine ljudi. “Društveni strahovi” uvijek su bili slabašan temelj državne konstrukcije. Možda je zato vrijeme da razmislimo o Gramscijevom konceptu države kao usmjeravanju njene volje ka zajedničkim akcijama a ako treba i zajedničkim žrtvama koje iziskuje zaštita javnih interesa provođenjem javnih politika pred opasnostima poput pandemije bilo koje bolesti ali i razarajučeg virusa ekonomske recesije čije žrtve postaju oni koji su ionako žrtvesocijal- darvinistička teorije opstanka “najsposobnijih” i propadanja “slabih”. A upravo se taj Spencerovskog duh ugnjezdio u samoj jezgri filozofije neoliberalnog dehumanizirajućeg kapitalizma koji se danas urušava na tako grozan način da prijeti urušavanjem kompletne ljudske civilizacije.
Ali ne trebamo nikada zaboraviti da iz svega ovoga kao tobožnji spasitelj može izrasti nekakav još veći Društveni Monstrum ukoliko na vrijeme ne shvatimo da je krajnji čas da se okrenemo interesima zajednice i svih onih koji je čine a ne interesima privilegiranih dominirajućih struktura. Treba nam Država kao “zajednica zaštite” pred rizicima smrti i ekonomske krize. Nužno je hitno dokidanja prakse u kojoj sudbina mnogih ovisi o interesima malobrojnih koji su uzurpirali monopol odlučivanja u ime svih nas. I ne treba zaboraviti kako su se već pojavile teorije tzv “Socjalizma za bogate” a “Kapitalizma za sirotinju” koje kažu da su bogati spremni jačati Državu ali samo u funkciji zaštite svojih parcijalnih ineteresa a za “raju” i dalje ostaje “tvrdi kapitalizam” koji im samo garantira još veću muku, nepravdu, nejednakost i neizvjesnost. Tako je u USA predsjednik Trump ovih dana odobrio financijske beneficije velikim korporacijama i bankama. Program pomoći malim i srednjim poduzečima je propao a na Floridi je od 650 000 molbi radnika za subvencije zbog nezaposlenosti udovoljeno samo 30 tisuća. Prema zadnjim podacima “International Labour Organization” čak 81% svjetskih radnika pogođeno je uvedenim “mjerama zaštite”. Izgubilo se 6.7% radnih sati u prva tri mjeseca 2020.g. što je ekvivalent od 230 miljuna radnih mjesta. Europa će do svibnja o.g. izgubiti 7.8% radnih sati što je ekvivalent od 15 miljuna radnih mjesta. Pacifička Azija gubi 7.2% adnih sati što iznosi čak 150 miljuna radnih mjesta. USA gubi 6.3% radnih sati što iznosi 29 miljuna radnih mjesta . A 38% svjetske radne snage nalazi se u najpogođenijim sektorima ( ugostiteljstvo, trgovina, industrija, nekretnine ). Ova četri sektora obuhvaćaju čak 1 miiljardu i 400 milijuna svjetske populacije. Istovremeno dvije miljarde radnika nema nikakav ugovor o radu i dio su tzv “podzemne ekonomije”. Radne nesreće su kategorizirane kao profesionalne bolesti. Čak 2.8 miljuna radnica i radnika godišnje smrtno strada na radu što je 7 600 dnevno a 800 000 ljudi godišnje izvrši samoubjstvo. To znači da se svaki dan ubije 2 200 stanovnika . Tako izgleda “najbolji svijet od svih svjetova do sada” u kojem trenutno živimo ! Pa zar nije nužna jedna temeljita promjena ukoliko uopće svi zajedno, kao rod, želimo nastaviti dalje ? Zaista, nakon svega, moramo priznati kako je čudan ovaj Svijet pa zato treba dobro pripaziti da nas ponovo ne zavede “diskretan šarm buržoazije” koja u svojoj dekadenciji poput lišaja već stoljećima vegetira na tijelu svih nas zajedno i rado bi tako nastavila dalje.
Oznake: valovi, ljeto
|
