Venezuela je zemlja koja je danas interesantna iz više razloga, ali je možda najzanimljivija kao drastičan primjer manifestacije gadljivog licemjerja tzv “demokratskog svijeta” i sramnog zatvaranja očiju Europske Unije pred onim što se već dugo vremena radi toj zemlji. Nije bogzna kakva novost da Sjedinjene Američke Države iz nekog samo njima “logičnog razloga” polažu pravo na područje kompletne Latinske Amerike kao tobože njihovog, kako oni to vole kazati, “stražnjeg dvorišta” pa su tako bezbroj puta do sada vojno, ekonomski, politički, intervencionistiški, pučistički, izolacionistički itd načina intervenirali u Latinskoj Americi. Tako su, recimo, “bez da trepnu okom” u 19. stoljeću oružjem prisvojili preko 50% meksičkog teritorija.
Zadnji predsjednički izbori u Venezueli održani su 20.05.2018. godine. Na njima je pobijedio Nicolás Maduro ( čelnik PSUV - Partido Socialista Unido de Venezuela ) koji tu funkciju obnaša još od 2013.g. nakon smrti Huga Cháveza. Venezuelanske izbore 2018. godine nadziralo je više od 200 međunarodnih promatrača od kojih su preko 50% bili članovi Vijeća Izbornih Eksperata Latinske Amerike, tijela koje formalno surađuje s Organizacijom Američkih Država ( OEA ) koja okuplja 35 država ( 33 latinoameričke države, SAD i Kanadu ). Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Luis Zapatero i bivši ekvadorski predsjednik Rafael Correa. Posebno je zanimljivo da je Organizacija Ujedinjenih Naroda odbila poziv Madura da pošalje svoje promatrače jer je radije poslušala sugestiju Madurove opozicije da ne dolaze “jer će izbori biti ukradeni” . Madurov protukandidat Henri Falcon uzalud ih je molio da pošalju promatrače. Zaista znimljiva logika Ujedinjenih Naroda. Osim promatrača iz Latinske Amerike izbore su nadgledali i promatrači iz Azije, Afrike, Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije, Velike Britanije, Rusije, Kine i SAD. Na izbore je izišlo 46% građana ( što je iinače iznad latinskoameričkog prosjeka ). Nicolás Maduro dobiva 67% glasova i Međunarodna komisija te izbore proglašava regularnim ali opozicija ( koja bojkotira izbore ) tvrdi kako su izbori ukradeni u čemu dobivaju punu podršku SAD. U siječnju 1919. godine Organizacija Američkih Država večinom od 19 država članica ( od ukupno njih 35 ) proglašava izbore neregularnim i priznaje samoproglašenog predsjednika Venezuele ( tzv “ulični predsjednik” ) Juana Guaidóa “privremenim predsjednikom” u čemu im se pridružuje većina zemalja Europske Unije . SAD odmah uvode teške ekonomske sankcije, izolaciju, zapljenu venezuelanske imovine i zamrzavanje venezuekanskih financijskih sredstava u SAD, provodi politiku stalnih prijetnji vojnom intervencijom a Britanska Središnja Banka odbija Venezueli ustupiti njene zlatne reserve vrijedne 1.2 miljarde dolara. Sve to prof Francisco Dominguez ( nače jedan od engleskih promatrača na tim izborima ) sa Sveučilišta Middlesex u Londonu sve to smatra flagrantnim primjerom kršenja međunarodnog prava i Povelje UN kao i Povelje Organizacije Američkih Država. Te mjere imaju za cilj izazivanja paralize venezuelanskog društva. One zaista i dovode do tragičnih posljedica i smrti desetina tisuća ljudi u Venezueli zbog nedostatka ljekova, medicinske opreme itd a posebno u uvjetima pandemije COVIDA-19. Licemjerno lice svijeta i Eurpe niti se malo nije zacrvenilo zbog toga jer je “crve politička boja” onaj glavni razlog ovako brutalne reakcije “demokratskog svijeta” prema Venezueli. Kao što je Nixon nakon dolaska Allendea na vlast kazao kako će izazvati da čileanska ekonomija “vrišti” i da će čileanski narod patiti do krajnjih granica izdržljivosti sve dok se ne pobuni protiv demokratski izabrane socijalističke vlasti koja je pobijedila u Čileu tako će slijed događaja u Venezueli pokazati kako su metode pritiska i izazivanje krize i pada onih vlada koje nisu “po guštu SAD” samo postati još okrutnije i intezivnije.
UVERTIRA
Venezuela je postala žrtva kombiniranih prisilnh jednostranih “kaznenih mjera” Amerike još za vrjeme predsjednika Baraka Obame kojeg smo često spremni nekritički promatrati u puno boljem svjetlu nego što je on zaista bio. Tako je na Obaminu inicijativu američki Kongres u prosincu 2014.g. izglasao Zakon 113-278 ( cinično nazvan: “Javni zakon o obrani ljudskih prava i civilnog društva u Venezueli”). Taj “eksperimentalni zakon” će postati arhetip svih kasnijih uvedenih američkih sankcija, blokada itd Venezuele. On je omogučio blokadu vanjske trgovine Venezuele ( prije svega naftom ), blokadu i “zaleđivanje” svih venezuelanskih bankovnih računa i imovine po svijetu, totalnu blokadu i izolaciju kopletne zemlje i njenog naroda itd. Naravno, sve u ime svetog interesa demokratizacije venezuelanskog društva što su građani Venezuele bukvalno trebali platiti vlastitim životima.
Već u ožujku 2015.g. Obama donosi neuobičajenu Izvršnu odredbu 13692 ( Zakona 113-278 ) u kojoj konstatira kako je Venezuela “izvanredna prijetnja za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država” ! Razuman svjet se smijao ovoj formulaciji najmoćnje svjetske sile kojom su se pokušale opravdati drakonske mjere koje će nakon toga uslijediti prema toj zemlji. Ali to više nije bilo smiješno nego tragično. Thomas Sparrow, zaprepašteni dopisnik BBC iz Wasingotona, konstatira da je Obama ovim potezom de facto proglasio “izvanredno stanje” u SAD što mu implicite daje pravnu podlogu za uvođenje izvanrednih predsjedničkih ovlasti jer, eto, “moćna” Venezuela prijeti Americi !? U ožujku 2016.g. američka vlada obnavlja Odredbu 1369 a blokada venezuelanske imovine postaje praksa u svim američkim savezničko-ovisnim državama dljem svijeta pa tako njemačka Commerzbank prva blokira račune venezuelanskih banaka i državne naftne kompanije PDVSA opstruirajći financijski kapacitet Venezuele. Europska Unija sluganski sljedi Američkog diva u čemu Hrvatska niti malo ne zaostaje pa tako venezuelanac Ricardo Luque ( bivši pjevač grupe “Cubismo” i naturalizirani Hrvat ) izjavljuje: “Kao hrvatski državljanin sram me što je hrvatska vlada priznala Juana Guaidóa i čak glasala protiv osude američkih sankcija koje uzrokuju velike patnje i smrt”. Slijede radikalna blokada, sankcje i “davljenje Venezuele” izvana koji se svakim danom sve se više radikaliziraju. Blokada i sankcije Venezuele “koštale” su Venezuelu, prema procjeni prof. Atilia A. Boróna sa Sveučilišta Harvard ( svibanj 2020.g.) 69 000 života zbog nemogućnosti uvoza ljekova poput inzulina i malarije ( što je još 2018.g. na sjednici UN Savjeza za ljudska prava u Ženevi proglašeno “zločinom protiv čovječnosti” ). Tako je samo 2017.g. “zamrznuto” 300 000 doza inzulina i blokirana je kupnja Primaquina, lijeka protiv malarije. Slijedeće 2018.g. blokiran je pokušaj Venezuele da kupi ljekove u vrijednosti od 39 miljuna dolara. Blokirano je uplačivanje 5 miljuna dolara za liječenje venezuelanskih pacijenata u Italiji ( transplantacija koštane srži ) itd. Michelle Bachelet ( Povjerenica UN za ljudska prava ) u svom Izvještaju iz veljače 2020.g. konstatira da zbog blokade i nametnutih sankcija postoji “nedostatak između 60% i 100% osnovnih ljekova u četiri največa grada Venezuele uključujući Caracas”. Zbog blokade jedan od svaka tri stanovnika Venezuele pati od pothranjenosti a 30 miljuna građana ostalo je bez radnog mjesta. Ali John Bolton, američki savjetnik za vanjsku politiku u studenom 2018.g. Venezuelu proglašava dijelom “trojke tiranije” ( uz Kubu i Nikaragvu ) zbog čega očito treba kazniti kompletan venezuelanski narod. Prisjetmo se samo što se sve desilo u Iraku i s koliko je laži bilo zasuto svjetsko javno mnijenje ne bi li se opravdala katastrofalna vojna intervencija Amerike i njenih “saveznika” u Iraku. Danas dobro znamo s koliko je stotina tisuća nevinih života plačena ta prisilna demokratizacija na vrhovima bajoneta -“a la Americana”. Irak je na kraju ostavljen u krvi, kaosu i socijalnom rastrojstvu a Svijetu je podarena pojava Islamske Države. Kompletan Bliski Istok je zapalje. Ratovi i sukobi bukte preko Afganistana, Egipta, Sirije, Libije pa do Jordana . A zauzvrat dobili smo valove izbjeglica, prognanika i sve ono što ide uz to - poput rastučeg terorizma. Latinska Amerika i Venezuela samo su mali dio tog strašnog mozaika igre velikih.
ELLIOT ABRAMS
Onog trenutka kada je Elliott Abrams postavljen za osobu zaduženu za koordiniranje “američkih napora za uspostavu demokracije u Venezueli” boljim poznavateljima “lka i djela” tog čovjeka sve je postalo jasno i znalo se što čeka Venezuelu. Radi se o 72-godišnjem bivšem pomočniku Državnog tajnika u vrijeme administracije predsjednika Ronalda Reagana. Za njega sam prvi put čuo boraveći početkom osamdesetih godina u Centralnoj Americi upravo u vrijeme trajanja građanskih ratova na tom području i Abramsovog “šerifovanja” na tim prostorima. Dugo bi se dalo o njemu pričati ali je u vrijeme njegovog intezivnog političkog djelovanja u Latnskoj Americi on predstavljao inkaranciju Reaganove radikalne imperijalne politike. Kao izraziti politički jastreb bio je žestoki promotor, sponzor i pokrovitelj latinskoameričkih desničarskih diktatoria. Istovremeno je bio tutor i pokrovitelj najrazličitijim vrstama kontrarevolucionarnih desničarskih plačenika, avanturista, idealista, profašista i paravojski, “Escuadrones de la Muerte” i sličnih.
Abrams je djelovao posebno intezivno na području Salvadora, Nikaragve, Gvatemale i Paname. On je za vrijeme Reagan-Kissingerove vlasti bio glavni inženjer američke politike na području kompletne Srednje Amerike ali i Latinske Amerike uopće. Bio je uvučen u financiranje i trening “contrasa” u Nikaragvi kojima je osnovni cilj bio rušenje sandinističke vlasti. “Contrasi” (od “contrarevolucionarios” ) su odgovorni za strašne zločine, nestanke, ubojstva i torturu bezbrojnih civila i socijalnih lidera. Kasnije će ga ( 1991.g. ) senatski odbor optužiti za prikrivanje podataka o pokolju ( mučenja, silovanja žena i djevojčica, vješanja, klanja, kidanja glava, komadanja) oko 800-1000 salvadorskih seljaka u Mozoteu a kojeg je izvršio bataljon salvadorske vojske Atlácatl kojeg su formirale, trenirale i naoružale SAD. Taj se bataljon formirao s zadatkom borbe protiv FMLN - Frente Farabundo Martí para la Liberación Nacional ali je počeo terorizirati koga je god htio. Zločin u Mazoteu se desio 11. prosinca 1981.g. a Abrams je pred senatskim odborom tvrdio da su informacije o počinjenom masakru “nepouzdane”. UN osnivaju Komisiju za istinu koja 1992.g. eshumira većinu žrtava tog pokolja kojeg je izvršio bataljon Atlácatl a 1993.g. utvrđuje 22 000 zločina koji su izvršeni tjekom dvanaestgodišnjeg rata u Salvadoru. Čak njih 85% izvršila je desničarska paravojska koju je Reaganova administracija tada preko Abramsa podržavala i sponzorirala. Ti zločini su gotovo u cjelosti ( u 95% slučajeva ) bili izvršeni po direktnom “naređenju funkcionera koje je Abrams podržavao”. Abrams će svejedno izjaviti kako je Amerika u Salvadoru u to vrjeme postigla “fantastična postignuća” odnosno “nevjerojatne uspjehe”. Godine 2012.g. tadašnji salvadorski predsjednik Mauricio Funes priznaje taj masakr i moli oprost od rodbine žrtava. Za konzervativni “Policy Review” Abrams je 1989.g. izjavio kako je direktno “upravljao” contrasima. Sve to on naziva “promocijom demokracije”. Kasnije će bitu umješan u “Iran-Gate” ( ilegalnu prodaju oružja Iranu ) zbog čega će biti osuđen na “drakonsku kaznu” od 50 dolara globe i 100 sati društveno korisnog rada, zatim u skandal “La Empresa” vezan za “poslove” s narko kartelom u Medellínu, suradnju s Escobarom i prodajom droge u Los Anegelesu radi punjenja fondova za financiranje “contrasa” u Latinskoj Americi. U sve je bio uvučen i tadašnji predsjednik Paname general Noriega. Abrams podržava gvatemalskog diktatora Efraína Ríos Montta kojem prodaje oružje i preko Costa Rice financira kontrarevoluconare. H.W.Bush poništava sudsku presudu Abramsu i uključuje ga u realizaciju katastrofalne invazije na Irak a kasnije upravo Abrams organizira neuspjeli puč na Huga Cháveza samo 47 dana nakon njegovog dolaska na vlast. Sada je upravo on glavni Trumpov čovjek za Latinsku Ameriku. U nedjelju 3. svibnja ove godine još jednom je propao pučistički pokušaj svrgavanja venezuelanskog pedsjednika Nicolása Madura. Operación Gedeón je doživjela slom a Elliott Abrams samo pet dana kasnije poziva upomoć upravo Madurovu bolivarijansku vojsku koja je slomila taj pokušaj puča, tražeći njihovu ( “nužnu” ) suradnju u “demokratskoj tranzicji” Venezuele. Očito pokušajima nasilnog rušenja Madura još nije došao kraj. Živahan čovjek taj Elliott Abrams !
OPERACIÓN GEDEÓN
Još 30. travnja 2019.g. samoproglašeni ( ulični ) “predsjednik” Venezuele Juan Guaidó pokrenuo je “Operación Libertad” ili kako je to sam rekao “posljednju fazu” rušenja predsjednika Nicolása Madura . Po tko zna koji put tvrdio je kako ima podršku vojske iako će upravo ona i tada sprječiti taj njegov pokušaj. Mike Pompeo je tog dana objavio kako Maduro već odlazi prema aerodromu na kojem ga čeka avion s kojim želi pobjeći na Kubu. Guaidó je dobio ekspresnu podršku brazilskog profašističkog predsjednika Jaira Bolsonara i, naravno, Trumpa.
Takvi pokušaji postaju stalni politički dekor Venezuele od kada se Guaidó bukvalno nasred ulice samoproglasio predsjednikom države. Pritisci, blokade, sankcije, opstrukcije funkcioniranja javnih servisa, sabotaže koje izazivaju nestanak električne energije i dostave vode, opskrbe hranom itd postali su venezuelanska konstanta tako da odluka Trumpa da ucjeni glavu Madura na 15 miljuna dolara kao i slanje moćne IV flote u pomorsku blokadu Venezuele zbog tobožnjeg “narcotrafica” nikoga živog nije iznenadila. Inače, prema podacima američke policijsko-obavještajne agencije DEA ( The Drug Enforcement Administration ) 80% droge stiže u SAD Pacifikom a ne Karipskim morem kojeg je Trump blokirao. Osim toga, prema podacima same DEA, upravo iz Kolumbije ( Trumpove glavne saveznice u toj sferi ) stiže čak 90% kokaina koj se plasira na američko crno tržište. Od preostalih 10% kokaina koji stiže u SAD s tog područja 6% je peruanskog a 4% nepoznatog podrjetla. Venezuele tu nigdje nema iako je upravo optužba za narkotrgovinu bila osnova da William Barr u ime SAD, u stilu Divljeg Zapada, raspiše pravu pravcatu potjernicu za Madurom što je bio poziv najrazličitijim “Bounty Hanters”- ima da, kao u nekom lošem westernu, krenu u lov na njegovu ucjenjenu glavu.
U nedjelju, 3. svibnja o.g. samoproglašena “Coalición Activa de la Reserva Internacional Venezolana” ( u stvari grupa unajmljenih plačenika ) otpočela je “Operaciju Gedeon”. Radilo se o pokušaju invazije Venezuele morskim putem s ciljem rušenja legalne vlasti u Venezueli. Cilj je bio hapšenje i deportacija ili ubojstvo Niclása Madura. Pripreme su počele još u rujnu 2019.g u Kolumbiji kada se sastala grupa venezuelanskh opozicijskih političara s 43 godišnjim plačenikom i bivšim američkim specijalacem ( “zelena beretka” ) Jordanom Gourdeauom inače vlasnikom firme “Silvercorp” koja pruža usluge “zaštite” u preko 50 zemalja svijeta. Sam Guourdeau bio je dio tjelesne zaštite predsjednika Dnalda Trumpa. On je još u veljači 2019.g. radio za Guaidóa osiguravajući koncert “Venezuela Aid Live” kojeg je na kolumbijsko-venezuelanskoj granici održan kao predigra rušenja Madura i dovođenja Juanu Guaidóu na vlast. U tom trenutku planiraju uvježbavanje oko 800 ljudi u kolumbijskim vojnim kampovima na granici Venezuelom koji su trebali na čelu s bivšim generalom Cliverom Alcalom usiljenim maršom sa sjevera “jurišati” na Caracas buneći usput narod i “dižući revoluciju” . Prvi udar trebao se izvršiti pomorskom invazijom gliserima na grad Macuto u La Guairi. U međuvremenu je ex-general Alcalá uhapšen zbog narkotrafika. The Washington Post objavljuje kako je Gourdeaua odabrao sam Juan Guaidó smatrajući kako on treba voditi tzv Tajni Komitet. Oni donose dokument u kojem ističu da im je cilj “maknuti Madura” i smijeniti “aktualni režim i instalirati priznatog predsjednika Venezuele Juana Guaidóa”.
Još u studenom 2019.g. u Kolumbiji se sastaje veća grupa venezuelanskih opozicionara s šefovima akcije koju krste imenom “Operación Gideón”. Već tada među njih su se infiltrirali Madurovi agenti. Kada se plačenici pokušavaju iskrcati u Macutu cijela akcija se raspada. Osam je plačenika ubijena odmah a ostali su uhvaćeni ( a među njima i dva američka specijalca, kasnije i nećak generala Alcale i drugi ). Sve to neodoljivo podsjeća na propali Kennedijev pokušaj invazije Kube u “Zaljevi svinja” ( “Playa Girón”) u travnju 1961. godine. Do 8 svibnja uhvaćeno je 25 plačenika. Do danas preko 50. Uslijedila su njihova javna svjedočenja o ciju akcije (hvatanje ili ubojstvo Madura ). Po prvi put u 40 godina u hvatanje pučista uključilo se i osam ruskih specijalaca. Razotkriva se uloga koju su imali samoproglašeni predsjednik Guaidó, DEA, narkokrugovi, kolumbijska desničarska paravosjka i kolumbjski ultradesni predsjednik Ivánom Duque ali i SAD. Posebno je u javnosti odjeknula objava Ugovora “o izvršenju vojne skcije” kojeg su potpisali Juan Guaidó, J.J.Rendón ( Guaidóv suradnik ali i savjetnik nekoliko kolumbijskih predsjednika), Sergio Vergara ( Guaidóv suradnik )i Jordan Goudreau ( glavni izvršitelj ). Ugovor je objavila desničarska aktivistica Patricia Poleo jer je došlo do međusobnih optužbi i napada na Guaidóa da je “zakazao”. Guaidó sve to negira i 11. svibnja je “smjenjuje” Rendóna i Vergaru “zbog njihove uloge” u puču. Ali vođa plačenika Antono Sequea Torres 12. svibnja javno svjedoči o planovima operacije koji su dogovarani upravo s Guaidóom, predsjednikom Kolumbije Duqueom i Jordanom Goedrauom i s DEA tvrdeći da je Trumpova vlada bila upoznata sa svime i da su se Guaidó i Duque s njim o svemu dogovarali u samoj Bijeloj Kući. Posebnu ulogu u svemu je imao Iván Simonovis, Guaudóv glavni obavještajac i jedan od šefova cijele operacije. Tužilaštvo Venezuele zbog svega je optužilo Guaidóa za pokušaj državog udara i za financiranje propalog puča zapljenjenim vezuelanskim novcem. U američkom Kongresu je predsjednik Odbora za vanjsku politiku Elliot Engel postavio pitanju Mikeu Pompeu da odgovori je li Trumpova vlada umješana u Operación Gedeón ali odgovora još nema. Ostaje činjenica da je Trump Madurovu Venezuelu proglasio “velikom opasnošću” po američku sigurnost iako je Venezuela 2019.g. u oružje uložila samo 62,7 miljuna dolara a SAD nevjerojatnih 732 miljarde dolara. Zar je zaista moguće da se “američki slon” toliko boji malog “venezuelanskog miša” !?
Oznake: Sunce, more
|
