Informativni portal Svete Stolice “Vatican News” objavio je 31. prosinca 2022.g. kako “je preminuo papa emeritus Benedikt XVI, ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem”. Iz priopćenja smo saznali da je bivši papa preminuo točno u 9 sati i 34 minute u svojoj rezidenciji u Vatikanu ( Samostan Mater Ecclesiae ) vrativši se tako “u Očev dom”. Naši su mediji i komentatori s velikim pijetetom i biranim riječima popratili ovu vijest uzdajući se u to kako će bivši kadinal i preminuli “papa emeritus” zbog ogromnih zasluga zasigurno vrlo brzo biti proglašen “svetim” i “doktorom Crkve” tj. “Crkvenim naučiteljem”. Pa zar nije i sam papa Franjo u svojoj homiliji, osim pokojnog Benedikta, jedno još spomenuo Isusa Krista i Sv Grgura (kojeg je papa Bonifacije VIII proglasio “Crkvenim naučiteljem”) ? Na posljednjem ispračaju, osim pape Franje sudjelovalo je još 120 kardinala, 400 biskupa i 4 000 svećenika. Ali nije prošlo nezamijećeno kako su u pogrebnoj povorci koračali i mnogi od najistaknutijih lidera svjetskog konzervatizma htijući osobno odati posljednju poštu bivšem kardinalu Ratzingeru, odnosno papi Benediktu XVI.
I aktualni papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) kao i preminuli papa emeritus Benedikt XVI (Joseph Alois Ratzinger) imaju mnoge nadimke. Papu Franju tako nazivaju “Kvartovski Papa”, “Cvjetni Papa” ili jednostavno “Gavran” ( jer se tako nazivaju svi navijači nogometnog kluba “San Lorenzo de Almargo” iz Buenos Airesa čiji je on vjerni pripadnik ). Pokojni Benedikta XVI, još dok je bio kardinal i “alter ego” Pape Ivana Pavla II - kao prefekt “Kongregacije za Nauk Vjere” (bivše Inkvizicije) zaradio je nadimke “Panzerkardinal” i “Božji Rottweiler” a kada nakon smrti pape Wojtle postaje Papa Benedikt XVI nazivaju ga “Mozart teologije” i “Papa Mudrac” a za ultradesnu talijansku profašističku premijerku Giorgiu Meloni i za njenog potpredsjednika Mattea Salvinija (koji nosi majicu s natpisom “Moj papa je Benedikt”) on je “Prosvjetljeni”.
Nije bila nikakva tajna da ee Ratzinger nije slagao s puno stavova pape Franje ali je isto tako neupitno da se jako čuvao bilo kakvih javnih kritika Bergoglia što je bilo u skladu s njegovim stavom da institucija Pape sama po sebi zahtijeva respekt. Istovremeno je konzervativna struja unutar Crkve i svjetovni dio najkonzervativnije političke javnosti u Ratzingeru nalazila svoju najveću isnpiraciju i vidila svog neupitnog vođu. Naizgled je apsurdno, ali živi je Ratzinger bio najveća prepreka konzervativnim krugovima da žestoko krenu u dugo očekivanu otvorenu ofanzivu kontra pape Franje. Njegova smrt promijenila je sve.
S druge strane je isto tako istina kako nije bilo osobe koja je više od Ratzingera polarizirala crkvu. Bez njega i njegove snažne, ponekad vrlo “grube” uloge nemoguće je razumijeti zadnjih 40 godina Crkve. Prvo, kao teologa na II Vatikanskom Koncilu - drugo, kao prefekta “Kongregacije za Nauk Vjere”, zatim kao pape Benedikta XVI, apsolutiste, “bića za prosvjećene i relativiste” - i na kraju nakon demisije, kao “pape emeritusa”. On je u cijeloj povijesti papinstva bio zaista izuzetna osoba bez koje nije moguće razumijeti kako suvremeni crkveni tako ni aktualni svjetovni konzervatizam.
Ne postoji niti jedan ultrakonzervativni autor koji njegovo nasljeđe ne smatra svojim neiscrpnim izvorom inspiracije. Bez njegove misli i njegovog djelovanja nemoguće je razumijeti savez između “katoličkog sektora” i političkog neokontervatizma. Bez njegovog utjecaja srušila bi se europska “zgrada nacionalkonzervatizma” Orbana, Melonijeve, Salvijija, Le Penove, Morawieckog ili Abascala. Ideološki temelji te zgrade nalaze se u njegovim spisima (stavovi o Europi, laicizmu, islamu, migracijama i posebno o bioetici, tj. o abortusu, eutanaziji, homoseksualnosti… ). Značajno je njegovo okrivljavanje “buntovne 1968.g.” za uvođenja prakse zanemarivanja “onog transcendetalnog” u ime promicanja sukularizacije, dekristijanizacije Europe, seksualne revolucije, odbacivanja tradicije itd. što je dovelo do gubitka vlasti, utjecaja i moći Crkve. On kao da osjeća iskreni bijes zbog tih procesa. Zaustaviti ih - njegov je zadatak. Zato su za njega “kulturološka pitanja” izuzetno bitna a aktualni kulturološki ratovi to i potvrđuju.
Na određen način djelovanje (ondašnjeg) kardinala Ratzingera bilo je uvjetovano krupnim događajima tog vremena. On reagira kako na II Vatikanski Koncila tako i na druga zbivanja (posebno među pobunjenim mladima) u svijetu. Pojam “aggiornamiento” (posuvremenjivane) koji je pored pojmova “razvoj” i “povratak izvorima” dominirao duhom II Vatikanskog koncila posebno ga je alarmirao. Njemu, koji je svijet razumio kao svojevrstan “samostan” oko kojeg (u kriznim vremenima) treba podignuti zidove rekristijanizacije pred navalom razarajuće sekularizma i relativizacije svega postojećeg - postavili su se jasni ciljevi nužnosti obrane Crkve pred naletima “pobunjenog društva” koje ju je počelo sve više odbacivati. Takvom duhovnom sklopu odgovarala je jednostavna misaona shema u kojoj je prosvjetiteljstvo (koje je religiju sabilo u privatnu sferu) bilo možda najveći krivac za pojavu plime relativiziranja svega postojećeg. Za Ratzingera je “diktatura relativizma” postala najveći problem naše epohe. To će jednom kasnije biti i centralna ideja njegovog papinstva. Za njega je mjera “pravog humanizma” istovjetna s “vjerom božjeg sina - istinskog čovjeka”. Ratzinger je bio obrazovan i inteligentan teolog koji je razlikovao tzv “zdravi sekularizam” (laicizam), tj. sferu koja je autonomna od crkvene sfere ali ne i od njenog “moralnog reda” i tzv. “agresivni sekularizam” koji je po njemu postao najveća opasnost a samim tim i najopasniji neprijatelj.
Najveći problem je bio u tome što je turbulentna 1968.g. uzdrmala i konzervativne temelje Crkve. Latiinska Amerika postaje žarište pokušaja da se Biblija i kršćanstvo interpretiraju iz perspective sirotinje. Te se godine u Kolumbiji održava “Reunion de Medellin”. Na tom okupljanju latinoamerički biskupi proklamiraju da bi Crkva trebala prakticirati “opción preferencial por los pobres”. Teologija Oslobođenja bila je izraz te preferencije. U fokusu te teologije kršćanstvo se ne interpretira s pozicija privilegiranih. Obratno. Snaga teologije oslobođenja je viđenje Isusove poruke očima onih koji su marginalizirani i “isključeni”. Da bi se to postiglo Crkva mora raditi s “zajednicama kršćanske baze” (Comunidades de base Cristiana). Crkva se mora okrenuti najnižim, najugroženijim slojevima društva. Tako se teologija oslobođenja javja kao alternativa konzervativnom crkvenom modelu koji se svjetu obraćao “od gore”. Stvar je u tome, smatraju oni, da se crkva mora osloniti prije na svega na one zaboravljene, one “od dolje”. Naravno da je ovaj pristup izazvao zazor i reakciju okoštale crkvene hijerarhije.
Napadi na teologiju oslobođena polaze od prigovora da je ona insuficijentna, nedovoljno izbalansirana s prenaglašenom “horizontalnom dimenzijom vjere” u odnosu na njenu “vertikalnu dimenziju”. Njeni teolozi optužuju se za (marksističku) ideologizaciju vjere jer tobože preslikavaju ideju klasne borbe i ulogu sirotinje na Bibliju i na suvremeni svijet. Kritizira se njihova veza s ljevičarskim sociolozima zastupnicima teorije ekonomske zavisnosti (La teoria de dependencia economica) pomoću koje oni objašnjavaju siromaštvo svojih zemalja itd. S druge strani teolozi oslobođenja optužuju svoje progonitelje za “upad” Rima i Europe u “latinskoameričku stvarnost” koju oni nikada nisu do kraja razumijeli. Oni smatraju kako je “skriveni razlog” sukoba u činjenici da se kršćanstvo transformiralo iz vjere koja je bila prije svega bazirana na Europi i Sjevernoj Americi u vjeru (Crkvu) čija većina vjernika danas živi Južnoj Americi, Africi i Aziji. To Rimska Crkva nikada nije prihvatila na pravi način. Možda se zato može kazati kako je Teologija Oslobođenja zaista doživljavala totalitet katoličanstva kao nužnost svojevrsne “de-europeizacije”. Može li Rim prihvatiti da je danas “kršćanski pokret” prije svega satkan od mestika, ljudi crne i žute boje kože koji većinom žive u južnoj hemisferi a da su bijelci u svim kršćanskim crkvama manjina koja se stalno reducira? Po njima, teško.
Kardinala Ratzingera nemoguće je odvojiti i razumijeti bez osobe Karola Woytile koji 1978.g. postaje papa Ivan Pavao II. On dolazi u postkoncilsku crkvu koja je u stanju duboke krize. Zato odmah traži i provodi radikalne promjene koje će ozačiti kraj do tada nabujalim unutarcrkvenim debatama i raspravama. Duh Drugog Vatikanskog Koncila (1962-1965) sve više se sputava. Koncilski tekstovi se konzerviraju a bit “koncilskog rasuđivanja” se povlači pred Woytilinim snažnim nagovještajem dolaska vremena čvrste, ortodoksne crkvene politike koja zahtijeva radikalno moralno i duhovno “naoružavanje”. Ta vremena su bila slična današnjem vremenu kojeg karakterizira zasrašujuća nesigurnost. Optimistička klima 60-tih godina je opadala a sredinom 70-tih godina svijet upada u duboku ekonomsku krizu. Mnoge su vrijednosti bile poljuljane a posebno osjećaj sigurnosti i zaštićenosti dotadašnjeg “društva blagostanja”. Kao i u svim kriznim vremenima sve više je prisutna “čežnja za autoritetom”. Crkva je zahvaćena istim procesima. Woytila to shvaća. Kao izlaz iz te situacije on nudi “novi konzervatizam” a samog sebe kao snažnog, karizmatičnog Vođu etičkog “buđenja”. Taj pokret će biti suprotan bilo kakvoj vrsti defanzive ili povlačenja. Iako će mu izvor biti Crkva papa Ivan Pavao II će napustiti njene okvire pokrečući i stavljajući se na čelo jedne do tada neviđene političke i ideološke (velikim dijelom svjetovne) ofanzive. Različite jake konzervativne (neoliberalne) političke figure poput Ronalda Reagana i Margaret Tatcher nesebićno će pomagati tu nadiruću crkvenu struju. Masovni mediji svom silinom ulaze u svakidašnju praksu djelovanja pape Ivana Pavla II. Oni postaju njegov “produženi dio” a on njihov “guru”. U vremenu kaosa on nudi jednostanu viziju Svijeta kojeg će karakterizirati Sigurnost i Optimizam pod uvjetom prihvaćanja Jedinog Spasitelja i obnovljene Crkve pod njegovim vodstvom. Ali, na putu ostvarenja te vizije nalazili su se i oni koji su predstavljali “objektivnu smetnju”.
Za ostvarenje svih “velikih ideja” potrebne su i žrtve. Prve žrtve ovakve vizije i uloge Crkve pasti će u njenim vlastitim redovima. Biti će to latinskoamerički “teolozi oslobođenja”. Enciklika pape Ivana Pavla II “Dominus et Vivificatus” napada ateizam i materijalizam. Ali to su hereze prošlosti . Prave opasnosti budućnosti prijete sa sasvim druge, nekima neočekivane strane. A upravo tada će se na obzorju pojaviti neoinkvizitorski lik “panzerkardinala” Josepha Ratzingera kojeg se ne može shvatiti niti odvojiti od pontifikata pape Ivana Pavla II.
Jedan od životnih ciljeva novog pape Poljaka bio je poraz “marksizma i komunizma” u svijetu. Zbog toga je prvo krenuo na obračun s onima u vlastitim redovima za koje je smatrao da su pali pod njihov utjecaj. Posebno je bio zabrinut zbog rasta progresivne “Narodne Crkve”, “Crkve Baze” i “Tologije Oslobođenja” (prve “nezapadne teologije”) u Latnskoj Americi. Papa Woytila je jednim dijelom bio u pravu. Neupitan je bio utjecaj marksizma na sve oblike “narodne crkve”. Malo mu znači činjenica da upravo oni najpredanije brane interese najugroženijih slojeva puka. Papa smatra kako je njihov iskorjevanje uvjet uspostavljavanja reda u Crkvi ali ne samo u njoj. Za taj posao Ivan Pavao II zadužiti će kardinala Ratzingera kojega 1981.g. postavlja na čelo “Kongregacije za Nauk Vjere” , svojevrsnog “Vatikanskog ministarstva ideologije i informiranja” odnosno bivše Inkvizicije. Na toj funkciji Ratzinger se zadržao četvrt stoljeća dajuću snažan osobni pečat svjetskim zbivanjima. On tu instituciju pretvara u instrument pastoralne i crkvene ofanzive evangelizacije ili onoga što će se eufeministički nazivati “restauracija”. Glavni cilj “restauracije” bio je osnaživanje centralnog direktivnog aparata i razbijanje bilo kakvog oblika disidencije unutar Crkve. Ratzinger vrlo brzo pokazuje da je istinski “Veliki Inkvizitor” koji će opravdano zaraditi nadimak “Rottweiler de Dios”.
Prvi korak koji poduzima stvaranje je “banke podataka” o episkopskim konferencijama, teolozima oslobođenja, progresivnim vjernicima, sumnjivim pastoralnim projektima itd. U gotovo svim dijecezama imenovani su ultrakonzervativni, desni biskupi i kardinali. U samom Brazilu (žarištu “Teologije Oslobođenja”) imenovano je 50-tak konzervativnh biskupa. U Čileu, Peruu, Kolumbiji, Argentini i diljem Latinske Amerike dešava se isto. Prednost imaju članova Opus Dei. Disidenstki biskupi našli su se pod strašnom presijom. Jedan dio prima tzv “pismo upozorenja”, drugima se zabranjuju putovanja ili ih se “poziva na odgovornost”. I na najnižim nivoima se provodi pročišćenje, “depurifikacija”. Zabranjuju se sumnjivi seminiri, discipliniraju se neka sjemeništa a različite teološke institucije se pokušavaju “preorijentirati” ili se jednostavno zatvaraju.
1984. godina jedna je od ključnih za razumijevanje Ratzingerove uloge. Te godine on s razine prefekta “Kongregacije za nauk vjere” frontalno napada teologe oslobođenja a posebno u Latinskoj Americi. Na udaru se posebno našao brazilski teolog oslobođenja Leonardo Boff, jedna od glavnih figura pokreta narodne crkve. Boff tako 9. svibnja 1985.g. prima iz Vatikana “službenu obavijest” kojom mu se naređuje da isti tren mora pristupiti “pokornoj šutnji” (silentium obsequiosum). Naređenje je poslao kardinal Joseph Ratzinger, prefekt “Congregazione per la Dottrina della Fede” - organa Rimske Kurije koji je prije II Vatikanskog Koncila bio poznat pod nazivom “Sant’Ufizzio” a koji je u prošlosti imao zadaću upravljanja Inkvizicijom (L’Inquisizione Romana). Ratzinger je, uz papu, postao najmoćnija osoba Vatikana. U naređenju na šutnju napisano je kako će šutnja “omogućiti svećeniku Boffi vrijeme za ozbiljno razmišljanje”. Od Boffe se još traži i da se “kompletno suzdrži” od daljnjeg vršenja funkcije izdavača “Revista Eccleastica Brasileira”, najznačajnije brazilske teološke publikacije. Osim toga zabranjuju mu se sve ostale aktivnosti kao pisca i bilo kakvi javni nastupi. Neposredni uzrok uvođenja ovih strogih inkvizicijskih mjera bila je Boffina knjiga “Crkva, karizma i vlast” u kojoj se on usudio žestoko kritizirati ponašanje autoriteta i hijerarhije Katoličke Crkve. Očita namjera Vatikana bila je ušutkati ovog latinoameričkog teologa oslobođenja koji je u očima Vatikana bio opasan pošto su bili uvjereni kako on svojom teologijom podstiće pobunu vjerskog plebsa. A od toga ne postoji ništa opasnije.
Ali “pokorna šutnja” koja je nametnuta Boffi izazvala je sasvim obratan efekt u javnosti. Boffa je “zašutio” ali je kompletna javnost gromko progovorla! Iako se Vatikan očito uzdao u izreku Sv Augustina : “Roma locuta, causa finita est !” (“Rim je progovorio, slučaj je zatvoren”) inkvizitorska akcija Rima nije ništa okončala a još manje je “zatvorila”. Zabrane koje su nametnute Boffi imale su svjetski odjek. Otvorile su se rasprave o teologiji oslobođenja i budućnosti kršćanstva koje traju i do danas. Ratzinger se ne obračunava samo s Boffom. Na udar njegovog plamenog kongregacijskog plamenog mača dolaze i Boffin prijatelj Gustavo Gutiérez, a papa Woytila je 1984.g. “a divinis” suspendirao nikaragvanskog svećenika i ministra kulture u sandinističkoj vladi Ernesta Cardenala (kojem će tu suspenziju skinuti tek 2019.g, godinu dana prije njegove smrti, papa Franjo). Kongregacija u Vatikan “na razgovor” zove belgijskog teologa Edwarda Schillebeeckxa i teologa iz Tűbingena Hans Kűnga. Ratzinger se okomio i na etičara s “Američkog Katoličkog Sveučilišta” Charlesa Currana, nadbiskupa Seattlea Raymonda Hunthausena i na deset brazilskih biskupa koji brane Boffu…Mnoge katoličke pa čak i protestantske udruge objavljuju deklaracije podrške Boffi. Radnički sindikati organiziraju demnstracije prosvjedujući zbog ušutkavanja Boffe. Majice, posteri i najrazličitiji rekviziti s likom Boffe preplavili su ulice svjetskih gradova. Biskup Pedro Casaldaliga iz brazilske države Mato Grosso objavljuje poemu “La benedición de San Francisco sobre la fraile Leonardo Boff”. Sam Leonardo Boff se ne pridružuje prosvjedima i pridržava se nametnute šutnje. Švicarski tjednik “Welt-Woche” podsjetio je (uz prosvjed kako je sve to sada “nestalo s vjetrom”) da je papa Ivan XXIII obećao da će dijalog i “duhovno sučeljavanje” zamijeniti ovakav tip osuda i mjera za kojima je sada posegnuo Vatikan. Kardinala Ratzingera je u ljeto 1985.g. na skupu desetak tisuća katolika iz raznih zemalja u Paderhornu (Njemačka) dočekalo neprijateljstvo mladih vjernika koji su nosili transparente protiv zabrane govora i šutnje. Nakon deset mjeseci, pod pristiskom javnosti, Boffi je (29.03.1986.) ukinuta “šutnja”.
Tako je pokojni papa emeritus Benedikt XVI na određen način u sebi inkorporirao “dr Jekylla i mr Hydea”, odnosno “Božjeg Rottwilera” i “Mozarta teologije”. Tek nakon njegove smrti, kojom se zatvara jedna specifična etapa kohabitacije dvaju papa, počinje neviđena ofanziva konzervativnog dijela crkvenog establišmenta protiv pape Franje dovodeći u pitanje njegov put obnove. U ovoj etapi papa Argentinac Jorge Bergoglio u teškim uvjetima otvorenih sukoba mora potvrditi put promjena i reformi koje provodi unutar okoštalih crkvenih institucija. Pri tom je svjestan činjenice da su reforme koje je otpočeo tek na pola puta. Benedikt XVI je pazio da svoje teološke i ekleziološke razlike s papom Franjom ne eksponira javno. “Postoji samo jedan Papa i zove se Franjo”, napisao je 2018.g. Ratzinger u pismu koje je objavio nakon izjave njemačkog kardinala Waltera Brandmullera koji je zajednos još tri kardinala (Raymond Burke, Joachim Meisner i Carlo Caffara) predložio da se Jorge Bergoglio proglasi “nesposobnim” za rukovođenje Crkvom. Na taj način je ipak predstavljao branu konzervativnoj ofanzivi. Njegovom smrću ta je brana nestala. Tako se danas nastojanje pape Franje da otvori nove prostore obnove Katoličke Crkve našlo pred velikim izazovima. Papa je počeo ono što je sam nazvao “Sinodski put”. Taj “put” podrazumijeva preispitivanje totaliteta Crkve. To je put produbljenja politike i duha Drugog Vatikanskog Koncila u novim uvjetima iz kojeg bi linearno izvirale temeljne promjene kako s pastoralne tako i s teološke točke gledišta.
Zadnji žestoki napad na papu Franju stigao je (u njegovim memoarima) od strane osobnog Ratzingerovog tajnika, njemačkog kardinala Georga Gansweina kojeg je papa Franjo 2020-te godine smjenio s funkcije prefekta Papinske Kuće (Prefettura della Casa Pontificia) zahtijevajući od njega da se, kao njegov osobni tajnik, ograniči samo na brigu o papi emeritusu Benediktu XVI. Ovoj kampanji aktivno su se pridružili američki kardinal Raymond Burke, nijemački kardinal Gerhard Ludwig Muller, španjolski kardinal Antonio María Rouco Varela, bivši apostolski nuncij u SAD Carlo Maria Viganó, stari vojni biskup u SAD nadbiskup Tmothy Broglio (nedavo izabran za predsjednika Episkopske Konferencije SAD). Ova crkvena desnica dobila je punu podršku svjetovne poliičke ultrakonzervativne elite.
S duge strane papu Franju podržavaju venezuelanski kardinal Baltazar Porras, honduraski kardinal Oscar Rodríguez Maradiaga, gotovo svi biskupi i katolički lideri zemalja Trećeg Svjeta tako da usprkos svemu papa Franjin “Sinodski Put” jača i to prije svega u bazi ali i putem novih epikospalnih imenovanja.Na taj način Bergoglio očito profilira budući “kolegij kardnala”, odnosno “elektora” ili onih koji će jednom birati njegovog nasljednika. Možda u tom svjetlu treba gledati i na recentno imenovanje Dražena Kutleše zagrebačkim biskupom koadjutorom pošto papa Franjo (koji je došao “s kraja svijeta”) svakako želi osigurati kontinuitet promjena koje je započeo u Crkvi a to može osigurati jedino ukoliko najvažniju ulogu u cenrima crkvene moći budu imali oni koji su spremni slijediti njegov put..
Oznake: Sunce, nebo
|
