Jedan od najvećih i najpoznatijih hispanoameričkih pjesnika a zasigurno najpoznatiji komunista Latinske Amerike , čileanski pjesnik, političar i diplomata, nobelovac Pablo Neruda ( Ricardo Eliécer Neftalí Reyes Basoalto ) umro je 23. rujna 1973. godine, svega 12 dana nakon fašističkog udara i uspostavljanja vojne diktature generala Augusta Pinocheta ( Augusto José Ramón Pinochet Ugarte ). Tada je nasilno srušen i ubijen legalni čileanski socijalistički predsjednik i Nerudin osobni prijatelj i suborac Salvador Allende ( Salvador Guillermo Allende Gossens ). U tom trenutku započinje period strašnih represalija i nasilja koji u praksi potvrđuju kako neoliberalni ekonomski model i politička diktatura mogu bez problema ići zajedno, “ruku pod ruku”. Iza svega je stajala moćna ruka tadašnje američke administracije ( Nixon – Kissinger ) u kombinaciji s ekonomskom neliberalnom teoretskom podlogom “Chicago Boys-a” ( Milton Friedman, Arnold Harberger & co. ). Službeno objašnjenje uzroka Nerudine iznenadne smrti bilo je : rak prostate. Krajem prošle godine je od strane međunarodnog tima stručnjaka tvrdnja kako je Pablo Neruda umro od posljedica bolesti raka prostate - u potpunosti odbačena. Je li Pablo Neruda ubijen ?
U trenutka svoje smrti Pablo Neruda bio je član Centralnog Komiteta Komunističke Partije Čilea i upravo se tih dana ( odmah nakon izvođenja vojnog puča generala Pinocheta ) spremao na putovanje u Meksiko gdje je trebao obaviti vrlo važne političke poslove s zadatkom da iz Meksika organizira opoziciju čileanskoj fašističkoj vojnoj diktaturi. Ne treba zaboraviti da je Neruda u to vrijeme svjetski poznata osoba i da je samo dvije godine prije vojnog puča dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog Nerudidnog ugleda u svjetu Pinochet nije mogao spriječiti to njegovo putovanje u Meksiko koje organizira sam meksički predsjednik Louis Echeverría. Tako da je Neruda imao sve potrebne dozvole za planirano putovanje koje je spriječila upravo njegova iznenadna smrt. Zanimljivo je da Echeverría odobrava da se po Nerudu u Čile pošalje njegov avion.
Zbog opravdanih sumnji da je Pablo Neruda ubijen od strane Pinochetovog diktatorskog režima Komunistička Partija Čilea je u Senatu službeno postavila pitanje sumnjive Nerudine smrti zahtijevajući istragu o tom događaju. Slijedećih godina doći će do istrage o razlozima smrti Pabla Nerude i konačno mišljenje međunarodnog istraživačkog tima možda ćemo saznati baš ove godine. U međuvremenu posmrtni ostaci Pabla Nerude su zbog potrebe naknadnih analiza uzroka njegove smrti eshumirani. Tako je Pablo Neruda pjesnik koji je pokopan čak nevjerojatnih četiri puta ! Kako je to moguće ?
Prvi put Pablo Neruda bio je pokopan dva dana nakon svoje smrti, 25. rujna 1973. godine. Taj pogreb, koji se pretvorio u prvu manifestaciju prosvjeda protiv upravo izvedenog Pinochetovog vojnog puča, kasnije je nazvan “Narodni Pogreb”. Iako je veliki pjesnik još za svog života jasno kazao gdje želi da bude pokopan , želja mu u tom trenutku nije mogla biti ispunjena. Neruda je, naime, u svojoj slavnoj “Canto General” napisao : “Compańeros, enteradme en Isla Negra, frente el mar que conozco “ ( “Drugovi, pokopajte me u Isla Negra, pokraj mora kojeg poznajem”. To nakon njegove smrti nije bilo moguće. U tim okolnostima Nerudina udovica Matilde Urrutia zahtjeva da se pjesnikovo tijelo izloži u njihovoj kući u Santiagu, u “La Chascona” koja je par dana ranije bila potpuno devastirana od strane policije koja je upala u nju. Tu se odvijalo žalovanje. Kolumbijski pisac Plinio Apuleyo Mendoza, koji je prisustvovao svemu tome, kasnije je u svom tekstu “Adiós a Neruda” pisao kako je pod kuće u kojoj je bilo izloženo Pablovo tijelo bio potpuno poplavljen vodom “koja je stalno odnekud doticala”. Dvorište i vrt koji se nalazio ispred Nerudine kuće bili su u potpunom neredu prepuni razbacanih papira, spaljenih knjiga i razbijenog stakla. Ni ovog puta barbari nisu mogli “obaviti stvar” bez da ostave svoj prepoznatljivi potpis iza sebe : spaljene knjige. Mendoza kaže kako je u kući “stvar bila još gora”. Struje nije bilo pa su pored odra bile upaljene voštanice, starinska njegovana unutrašnjost kuće bila je neprepoznatljiva, uništena. Naravno - nikoga od predstavnika uzurpatorske vlasti nije bilo. Mendoza piše o “sivim noslilima” na kojima je ležao veliki pjesnik “smješten u jednom udaljenom dijelu sobe, samo s dvije, na brzinu urbane bijele ruže, koje su odavale osjećaj samoće….ispod kristala, odmarajući se na satenu…” Apuleyo Mendoza nadalje piše kako je “Nerudino lice izgledalo nekako smanjeno i nestvarno”. U tom trenutku čovjek nije primjećivao njegovo lice nego njegovu ležerno navućenu, rastvorenu bijelu sportsku košulju “koja je podsjećala na ( njegove ) mirne nedjelje na Isla Negra”. Ali ta samoća koja je vladala u toj tužnoj sobi, čim se izašlo vani, ostala je zatvorena iza vrata “La Chasconae” jer kada je Nerudin lijes krenuo od njegove kuće prema Glavnom Groblju koje je bilo udaljeno tri kilometra od kuće, vani ga je cijelim putem pratila masa svijeta koja je došla ispratititi velikog pjesnika iako je to u najbukvalnijem smislu riječi tada značilo rizikovati vlastiti život.
Niti Pinochet niti bilo kakva represija nisu mogli spriječiti takav pogreb velikog pjesnika. Taj narodni prkos Smrti, diktaturi i nasilju , taj Nerudin pogreb pretvorio se tako u prvi masovni, koncentrirani javni izraz opiranja Pinochetovom vojnom puču i njegovom profašističkom vojnom režimu. Cijelim putem narod je nosio cvijeće, bilo je puno komunističkog političkog znakovlja, zastava… i iako je prošlo svega dva tjedna od krvavog vojnog puča pjevala se Internacionala uz uzvike kako “Drug Neruda” nije mrtav nego da je i dalje “Presente !”, “prisutan” - među svojim prijateljima. I zaista je na svoj način itekako on tu bio prisutan. Teško je danas zamisliti kolika je ljudska hrabrost trebala za sve to. Zato će se taj prvi Nerudin pogreb kasnije nazvati “Narodni Pogreb”. Nedugo iza toga napisane su dvije knjige o tom povijesnom sprovodu. Prvu, “Entierro y Testamento “ ( “Pokop i Testament”, Španjolska 1973. ) napisao je Alvaro Sarmiend ( fotografije: Fina Torres ) a drugu, pod naslovom “Funeral Vigilado” ( “Nadzirani Pogreb”, Argentina 1974.) napisao je Sergio Villegas ( ona je u stvari bila fragment opsežnije knjige “El Estadio, 11. de septiembre en el pais del edén” – “Stadion, 11. rujan u obećanoj zemlji”, koja je kasnije adaptirana i za kazališnu prestavu pod naslovom “La despedida a la Pablo Neruda” – “Rastanak s Pablom Nerudom” a poslije toga je bilo više kazališnih predstava na temu ovog pogreba, počev od onih Berliner Ensemble iz ondašnje DDR pa do zajedničkog teksta i kazlišne predstave čileanskog dramaturga Luisa Sepúlvede i talijanskog pisca Renza Sicco-a iz 2013. g ).
Druga sahrana Pabla Nerude , održana je za manje od godinu dana. Naime, Pablo Neruda je 7. svibnja 1974. godine premješten iz svog groba u porodični mauzolej čileanske književnice Adriane Dittborn. “Pretužno jutro za jedan pretužan pogreb”, napisati će čileanski pjesnik i Nerudin prijatelj Jaime Quezada ( on će 2013. godine objaviti svoj dnevnik iz 1973.g. “El ańo de la ira” – “Godina gnjeva” koji počinje i završava s Pablom Nerudom ). Quezada je bio jedan od šest učesnika tog tihog Nerudinog pogreba. On se kasnije sjećao kako su “gumeni kotači pogrebnih kola” na kojima se nalazio Pablov lijes prekriven čileanskom zastavom tiho, ko udaljeni jecaji, škripeći ponavljala : “Nema veće samoće od smrti”. Na tom drugom, tihom intimnom pogrebu nitko nije govorio. Nažalost, pokazati će se kako će Neruda veoma brzo morati biti premješten iz mauzoleja Adriane Dittborn zbog pritiska koji je Pinochetov vojni režim izvršio na njenu porodicu ( posebno na sestre Mariu i Elenu koje uskoro traže od Nerudine udovice da iznese Nerudine posmrtne ostatke iz mauzoleja njihove sestre ). Pablo Neruda tada jednostavno nije bio “poželjan mrtvac” a izgleda kako bi se uskoro moglo pokazati da je još manje bio poželjan kao živ čovjek. Zbog toga će “iz raskošnog mauzoleja”, piše Quezada, Pablo Neruda biti premješten u nišu “najpopularnijeg sektora čileanskog groblja” u kojem su pokapani “obični ljudi” - što je daleko više odgovaralo Pablovom “duhu” i njegovom načinu života jer je sada bio puno bliži “zemlji i narodu”. Ali još uvijek je bio daleko od svog Isla Negra.
Pinochetova diktatura pada 1990. godine i dugo prešućivana istina o smrti Pabla Nerude polako izlazi na svjetlo dana. Odlučeno je da se prvo ispuni njegova želja iz “Canto General” o posljednjem počivalištu u Isla Negra. Tako se posmrtni ostaci Pabla Nerude i njegove supruge Matilde Urrutia ( koja je umrla 1985. g. ) vade 11. prosinca 1992. godine iz tzv “modulo México”na Cementerio General ( Santiago ) kako bi se premjestili na Isla Negra. Sam čileanski predsjednik Patricio Aylwin predvodio je ceremoniju koja će napokon ispuniti Nerudin san da počiva u Isla Negra. Nerudini posmrtni ostaci najprije su prenijeti u Počasni Salon bivšeg Nacionalnog Kongresa u kojem se, inače, odavala počast samo najistaknutijim i najzaslužnijim osobama. Tu su mu odate poslijednje poćasti. Slijedećeg dana, 12. prosinca 1992. pod pokroviteljstvnom čileanske vlade i Fondacije Neruda organizira se u Isla Negra, u dvorištu njihove kuće s pogledom na more, treći pogreb Pabla Nerude. Pored njega sahranjena je i Matilde Urrutia. Ali pjesnik ni ovdje nije dugo počivao u miru. U međuvremena se rodila sumnja da je Pablo Neruda u stvari ubijen i kako nije umro od raka prostate kako je to sužbeno tvrdila Pinochetova vlast pa je sud naložio da se njegovo tijelo mora eshuimirati radi potreba forenzičke istrage. To se na kraju i desilo a nalog za eshumaciju donio je sudac istražitelj Mario Carroza 8. travnja 2013. godine. Sudac je pokrenuo taj postupak na osnovu zahtjeva Komunističke Partije Čilea koju zastupa odvjetnik Eduardo Contreras. On izjavljuje kako se radi o “skupu indicija i sumnji koje ukazuju na vjerojatnu intervencju “trečih osoba” u Nerudinu smrt.”
Glavni svjedok optužbe je Nerudin bivši osobni pomoćnik, vozač i čuvar Manuel Araya koji je, kao dvadesetisedmogodišji član KP Čilea, bio stalno uz Nerudu, sve od 1972. godine kada se pjesnik vraća iz Pariza u Čile ( gdje je bio ambassador ) da pomogne Allendeu – pa do njegovog posljednjeg trenutka života. Araya tvrdi da su slavnom pjesniku uoči smrti, u bolnici Santa María u Santiagu, dali smrtonosnu injekciju ( “da mu smire bolove” ). On kaže kako mu je sam Neruda rekao : “Dali su mi ( u trbuh ) neku injekciju i gorim iznutra”. Liječnik je Arayi oko 18.30 sati rekao da hitno treba poći kupiti neki lijek za Nerudu kojeg bolnica nema. Kada je izašao iz bolničke zgrade odmah je uhapšen, prebijen, propucan kroz nogu, odveden na policiju gdje je mučen a zatim su ga prebacili na Estadio Nacional među tisuće uhvaćenih sljedbenika Allendea. Tamo ga je sutradan slučajno prepoznao biskup Raúl Silva Henríquez koji ga je izbavio sa stadiona i rekao mu da je sinoć oko 22.30 sata umro Neruda. Poslije Araya odlazi u ilegalu. Upravo će on uspjeti pokrenuti cijeli slučaj i interes za sumnjivu smrti Pabla Nerude nakon svog intervjua kojeg je dao meksičkom časopisu “Proceso” 2011. godine. Nakon toga povjesničar Mario Amorós svoja otkrića u vezi toga objavljuje u najuglednijem španjolskom dnevnom listu El País-u. On se uspio dočepati “Tajnog izvještaja Programa za ljudska prava unutarnjih poslova” kojeg objavljuje u svibnju 2015. godine. Tu se nalaze svjedočenja, dokazi itd kao i zaključak da je “moguća i vjerojatna” intervencija “trečih osoba” u slučaju smrti nobelovca Pabla Nerude. Iste godine čileanska predsjednica Michelle Bachelet naređuje državnom odvjetniku da pokrene istragu u vezi smrti Pabla Nerude.
U trenutku vojnog puča Neruda se nalazio 120 km daleko od Santiaga u svojoj kući u gradiću Isla Negra. Čileanski predsjednik Salvador Allende je uoči svoje smrti izjavio “platit ću životom svoju odanost narodu” jer “samo mecima mogu zaustaviti moju odlučnost da do kraja ispunim program koji izražava volju naroda”. Nerudu je strašno pogodila smrt njegovog prijatelja Allendeova. Veliki pjesnik tada kaže svojim najbližima : “Sve će nas pobiti.” Isključili su mu struju a kuću su ispunili karabinjeri. Neruda je tada ukućanima počeo spominjati španjolski građanski rat i tadašnje obraćune fašista s ljevičarima. Slijedeći dan ma moru ispred Nerudine kuće pojavio se čak i jedan ratni brod. Meksički ambasador Gonzalo Martínez Corbalá ponudio je Nerudi azil u Meksiku ali je Nerudin liječnik dr Salazar inzistirao na njegovoj hitnoj hospitalizaciji u Clínica Santa María u Santiagu pa 19. 09. Neruda kreće prema bolnici. Pet sati putuju automobilom do Santiaga ( umjesto uobičajenih dva sata ) jer ih stalno zaustavljaju i maltretiraju Nerudu pretresima. Ubrzo će veliki pjesnik umrijeti u toj bolnici. U službenoj smrtovnici ( “Certificado de defunción” ) kao uzrok smrti navodi se rak prostate. Kasnije, nakon eshumacije Nerudinog tijela, član međunarodnog tima istražitelja, španjolski liječnik dr Aureliano Luna izjavio je da je “definitivno sigurno” kako smrt Pabla Nerude “nema veze s onim što piše u smrtovnici”.
Zanimljivo je da će devet godina kasnije u istoj bolnici 1982. godine, na istom 4. katu s istim lječnicima, nakon što je bio podvrgnut manjoj operaciji probavnog trakta, umrijeti i bivši čileanski predsjednik Eduardo Frei Montalva ( 1964 – 1970. ). Danas postoje najozbiljnije sumnje kako je i on također bio otrovan. Udovica Pabla Nerude, Matilde Urrutia, koju prijatelji inače zovu “La Patoja” ( a s kojom je Neruda bio u braku od 1966. godine ) izjavila je novinaru agencije EFE kako je sigurna da “Pabla nije ubio rak”. Ona je zatim za dnevnik “La Opinión” u svibnju 1974. izjavila kako joj je najpoznatiji čileanski urolog dr. Roberto Vargas Salazar samo mjesec dana prije Pinochetovog puča rekao da će Pablo “živjeti još najmanje 6 godina.” Zbog toga je smatrala kako on nije umro od raka prostate. Uostalom, dodala je kako je on stalno “bio pod lječničkom kontrolom”. Isti taj liječnik, dr Salazar, koji joj je samo mjesec dana prije Nerudine smrti tvrdio kako je smrt još uvijek jako daleko od njega - samo dan nakon Pablove smrti 24. rujna 1973. godine potpisao je u svojoj kući, bez da je uopće i video tijelo pokojnog pjesnika – njegovu smrtovnicu u kojoj je rak prostate navoden kao razlog smrti Pabla Nerude. Za dnevnik “Pueblo en Espańa” Matilde Urrutia će u rujnu 1974. godine izjaviti kako Neruda nije napisao niti svoj testament baš zato “jer je smrt izgledala jako daleko” od njega. U to vrijeme, uostalom, Neruda pravi bilješke i priprema se za pisanje memoara zajedno sa svojim velikim prijateljem i osobnim tajnikom Homerom Arceom koji će biti ubijen 1977. godine. Svi suradnici Pabla Nerude uskoro će, kao i on, biti mrtvi.
Osim toga Neruda se neposredno prije vojnog puča dogovara za ispračaj stare i doček Nove godine u Valparaisu. Kasnije je Matilde znala govoriti kako je Pablo u tom trenutku mogao umrijeti jedino od “duševnog udara” zbog fašističkog puča a ne od raka prostate. Ležeći na četvrtom katu fatalne bolnice Santa María u sobi br. 406 Neruda je od jednog od utemeljitelja Demokršćanske Stranke Čilea i bivšeg predsjedničkog kandidata Radomira Tomica, koji ga je samo dan prije Pablove smrti, 22. rujna posjetio u bolnici, doznao tužnu vijest o okrutnom ubojstvu legendarnog “čileanskog slavuja” Victora Jare na Estadio Nacional. Fašisti su ubili tog velikog, omiljenog čileanskog sina i umjetnika koji je pjevao : “Yo soy libre como el amor..” – “Slobodan sam poput ljubavi…” ( svirepo su ga prije smrti mučili, odrezali mu jezik i prste ). Sve to ga je, naravno, strašno pogodilo. ( Zanimljivo je da se danas taj stadion zove “Estadio Victor Jara” i da je 27.06.2016. Pedro Barrientos osuđen za smrt i mučenje Victora Jare ). Tada su se u bolnici zajedno s Nerudom nalazili Manuel Araya, Matilde i Pablova polusestra Laurita. Od Matilde i Laurite su zatražili da odu u Isla Negra po prtljagu s kojom će Pablo i Matilde putovati u Meksiko. Arayi će se Neruda oko 16 sati požaliti na bolove koje mu je izazvala primljena injekcija ( dali su mu je dok kada se otišao tuširati prije putovanja za Meksiko ). Liječnik šalje Arayu da kupi lijek “kojeg nema u bolnici”. Ispred bolnice ga hapse a za 6 sati Pablo Neruda će biti mrtav.
Dakle, radi svega toga Nerudini posmrtni ostaci su u travnju 2013.godine eshumirani zbog objavljanja potrebnih forenzičkih istraživanja. Tri su godine vršena ta istraživanja. Pablo Neruda je četvrti, posljednji put sahranjen, nakon službenog odavanja počasti u Parlamentu u Santiagu, 3. Svibnja 2016. u dvorištu njegove obožavane kuće u Isla Negra na pacifičkoj čileanskoj obali. Lijes mu je bio prekriven čileanskom zastavom. U dvorištu kuće, pored ”famoznog” broda, ispratilo ga je dvadesetak članova familije i pijatelja. Čuli su se uzvici . “Compańero Pablo Neruda presente ahora y siempre !” ( “Drug Pablo Neruda prisutan sada i zauvijek !” ). Raúl Bulnes, predsjednik Fundación Pablo Neruda oprostio se od pjesnika ovim riječima : “Danas za nas ovo nije pogreb nego sve suprotno od toga. Povratak u Isla Negra znači vratiti se promatranju mora a povratak gledanju mora ne znači umrijeti, znači ponovo živjeti, prije svega jednom pjesniku.”
Krajem prošle 2017. godine, u ime međunarodne skupine eksperata ( sastavljene od 16 članova iz Španjolske, Francuske, Danske, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Čilea ) dr Arelio Luna izjavio je : “Otkrit ćemo istinu”. Na konferenciji za novinare održane 19.10.2017. ova međunarodna ekipa eksperata potvrdila je kako protivnik vojnog udara Augusta Pinocheta, veliki pjesnik i nobelovac Pablo Neruda nije umro umro od raka prostate kako se do tada službeno tvrdilo. Navedeno je kako njegova smrt “ima veze s jednim novim otrovom” i da su potrebna dodatna istraživanja za konačan zaključak. Izjavili su, dakle, prije 4 mjeseca da će se točan odgovor ( o kojem se otrovu radi ) “znati za godinu dana” – tako da upravo do kraja ove godine očekujemo otkrivanje konačne istine o smrti Pabla Nerude.
Pablo Neruda nezaobilazna je pojava svjetske kulture ali i politike. Bio je politički veoma angažiran čovjek i najveći pjesnik ljubavi istovremeno. On je pjevao kako “lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika….onaj koji ne mijenja rutinu/onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju…lagano umire/ onaj koji bježi od strasti….Lagano umire/ onaj koji ne mijenja život kada nije zadovoljan…Onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi/ nesigurnosti/ I koji ne ide za svojim snovima”. On je bio sve suprotno od toga. Njegov je moto bio : “Živi danas, učini da si vidljiv danas/ Ne dozvoli lagano umiranje/ Ne zaboravi biti sretan “. O njemu je 2016. g. snimljen fim “Neruda” ( režija : Pablo Larraín ) u kojem nam Luis Gnecco briljatno približava njegovu osobnost. Danas u metrou u Torinu možete, dok čekate prijevoz, slušati njegovu poeziju ( Projekt Metro Poetry – uduge YOWRAS “Young Writers and Storytellers” ) što je možda do sada najbolji način uklapanja Nerudine filozofje u stvarnost življenja jer Pablo Neruda je bio pjsnik Života i Ljubavi a ne Smrti na što će nas zauvijek podsjećati njegovi stihovi : “Akon nas ništa ne može spasiti os smrti, ali nas zato ljubav spašava od života”.
Post je objavljen 28.03.2018. u 10:20 sati.