Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

01.11.2019., petak

MEKSIKO NAKON AVÁNDARA ( AVÁNDARO-MEKSIČKI WOODSTOCK 4. DIO )


Latinska Amerika je zbog opće situacije i povijesnih okolnosti bila puno trusnije područje od Amerike ili Europe. Početak šesdesetih godina bio je pod snažnim pečatom tek izvršene politički i društveno trusnije kubanske revolucije. Fidel Castro i Che Guevara postaju ne samo latinoameričke nego i unverzalne revolucionarne ikone. Nakon kubanskog revolucionarnog iskustva sve više jačaju najrazličitiji oblici oružanog radikalizma. U samoj Latinskoj Americi jačaju antiameričke i antiimperjalističke tendencije koje se reflektiraju na mlade koji doživljavaju svojevrstan udar na svoje dotadašnje razmišljanje. Dolazi do pojave jednog oblika romantičnog “revolucionarnog optimizma” i porasta nada u moguću brzu pobjedu socijalizma u Latinskoj Americi. Castro drži svoje čuvene beskrajne govore na “Plaza de la Revolución” u Havani koji se snimaju na 8-milimetarskim filmskim trakama i poslije reemitiraju po fakultetima diljem Meksika sa čijih obala je Castrova mala revolucionarna družina i krenula u svoju revoluconarnu avanturu svojim legendarnim brodićem “Granma”. Castro u jednom od tih svojih govora kaže kako je “kubanska demokracija” koju je donijela revolucija jedina “prava demokracija” jer ta “demokracija daje pušku radnicima, daje pušku seljacima, daje pušku ženama, daje pušku studentima a to samo može napraviti jedna istinski demokratska vlada” jer ona naoružava narod. To je bila logika ondašnje Castrove “političke pedagogije” koja se svodi na politiku “direktne akcije” naroda i lomljenja kičme starog sustava a ne puke teorije. To je bila politika nužnosti radikalnog raskida, slamanja glavnih karika lanca kojim su privilegirani slojevi desetljećima davili kubanski narod.
Mladi šesdesetih godna na ovom području polako postaju dio jednog, kao što to kaže novinar meksičkog dnevnika “La Jornada” Gilberto López y Rivas, “stanja u nastajanju”, jednog socijalnog vala koji je najavljivao velike promjene koje su dugo godina fermentirale da bi iznenada, bez velikih najava i bez velikog planiranja, spontano izbile. Ti slojevi mladih nisu dolazili iz svijeta institucionaliziranih formi društva kojem pripadaju oni koji su jedino bili spremni na odgađanje rješavanja krize i koji nikada nisu nudili konstruktivna rješenja nego su samo pokušavali održati status quo.
CIA I MEKSIKO
Ali nije Tlatelolco bio jedini krvavi obračun sa studentima. Festival Avándaro održati će se 11-12. 09. 1971.g., svega par mjeseci nakon “Masacre del Jueves de Corpus Christi” ili “El Halconazo” koji se dogodio 10. lipnja 1971.g. kada je ubijeno 120 studenata a stotine njih bilo ranjeno, tu se radilo o mirnim prosvjedima studenata koji su samo tražili veće slobode i demokratizaciju procesa donošenja nastavnih planova i programa ( ah ta “kurikularna reforma” ! ). To je bilo vrijeme tzv. “prljavog rata” ( “guerra sucia” ) kojeg meksička vlada vodi protiv svih opozicionih pokreta ( taj će se rat voditi sve do kasnih odamdesetih godina ). Ovaj masakr je izvršila paramilitarna skupina “Los Halcones” (“Jastrebovi”) koju osniva i koja je pod direktnom kontrolom same vlasti. Tu paramilitarnu skupinu predvodi i uvježbava pukovnik Manuel Díaz Escobar. Ranjeni demonstranti ubijani su čak i u bolnicama a najmlađa žrtva imala je svega 14 godina. To je bio političko-društveni okvir i ambijent epohe kraja šesdesetih i početka sedamdesetih godina u Meksiku. Tada se svako, pa i najmirnije, protivljenje vlasti karakterizira kao subverzivna akcija. “Los Halconesi” su samo bili krvavi glasnici vladine poruke da je ona spremna svim sredstvima skršiti pa i najmanji pokušaj opozicione socijalne mobilizacije. Kao odgovor na takvu politiku vlast je dobila oružanu gerilu u Meksiku ( o kojoj se kod nas ne zna gotovo ništa ). S meksičkom gerilom počinju oružani sukobi vojske, snaga DSF-a (“Dirección Federal de Seguridad” - “Federalne Sigurnosne Direkcije” ) ali i paramilitarne provladine skupine “Los Blancos”. Ta se strategija primjenjuju u dekadi sedamdesetih pa sve do kraja prve polovije osamdesetih godina. Prema nedavno deklasificiranim dokumentima CIA je imala ključan utjecaj na predsjednika Meksika Luisa Echeverríu kod donošenja odluka o brutalnom obraćunu s mladima na Tjelovo 1971.g.. Oni su uvjerili Echeverríu da su studentski nemiri dio komunističke zavjere. Tako je akademik Sergio Aguayo Quezada s Colegio de México nedavno iznio podatke o tome kako je CIA imala ključnu ulogu i kod krvoprolića na trgu Tlatelolcu 1968.g. jer je tadašnji meksički predsjednik Gustavo Díaz Ordaz primao plaću od CIA-e. Kate Doyle, direktorica za analizu politike USA u Latinskoj Americi pri Arhivi Nacionalne Sigurnosti piše : “CIA je bila potpuno uvjerena da je studentski pokret imao pomoć i inspiraciju ne samo u Kubi nego i od Sovjetskog Saveza” a osim toga Díaz Ordaz je imao “osobnu ideološku paranoju” jer su ga CIA, vojska i njegove sigurnosne službe kljukale friziranim “podacima”. Sve analize koje mu je davala CIA još su nedostupne jer su pod zaštitom. Danas se zna da su dva meksička predsjednika: Gustavo Díaz Ordaz i Luis Echeverría bili direktno na plači CIA-e ( a upravo njihova vlast izvršava dva najveća masakra studenata u svijetu ). Pored njih CIA je regrutirala još 12 agenata iz najviših krugova meksičke vlasti. Tu akciju CIA je nazvala “Litempo”. Oba meksička predsjednika kao američke plačenike “zaposlio” je direktno Winston Scott, šef Državnog ureda CIA-e u Meksiku. Prema Kate Doyle CIA je uspjela oko meksičkih predsjednika “kreirati jedan zatvoreni krug mišljenja koji im nije puno pomogao da realno shvate što se tada zbilja dešavalo u Meksiku”. Akademik Aguayo smatra kako je CIA posebno kod predsjednika Díaza “još više jačala ( već postojeću ) paranoičnu viziju” kako je studentski pokret “bio samo dio zavjere međunarodnog komunizma” zaključujući kako se ni nakon 50 godina od ovih tragičnih događaja nije pronašao niti jedan jedini dokaz o bilo kakvom utjecaju Kube ili tadašnjeg SSSR-a na studentski pokret u Meksiku. A meksička vlada je pored toga još i pod sigurnosnom presijom, podgrijavanom od strane CIA-e, zbog potrebe mirnog održavanja Olimpijskih igara 1968.g. i “Mundijala” 1970.g. u Meksiku. Zbog straha od mogućih prosvjeda meksička vlada je,nažalost, zaključila kako je upravo brutalna sila jedino efikasno sredstvo preveniranja mogućih nereda pa onda nije ni čudno što sve to na kraju zavržava s tragičnim masakrom ali i nastavljanjem takve represivne politike.
AVÁNDARO FESTIVAL I “AVÁNDARAZO”
“Circuito Avándaro” je bila poznata automobilska utrka koja je 1969.g. bila otkazana zbog fatalne nesreće vozača Moisésa Solane. Braća Eduardo i Alfonso López Negrete bili su vlasnici terena na kojem se ta automobilska utka održavala su u suradnji s kompanijom “Promotora Go”, s Luisom de Llano Macedom ( producentom emisije “La onda de Woodstock” ( “Val s Woodstocka” ) s “Telesistema Mexicano” ( danas “Televisa” ) zajedno s Armandom Molina Solisom iz grupe “La Máquina del Sonido” i Waldom Tena iz grupe “Rebedes del Rock” sklopili ugovor s grupom “La Revolución de Zapata” i s još 12 meksičkih rock grupa o održavanja kombinacije rock festivala i automobilske trke. Taj se spektakl zato naziva “El Festival Rock y Ruedas de Avándaro” ( “Avándaro Festival Rocka i Kotača” ). Festival je trebao početi u subotu 11.rujna u 19 sati i trajati do nedjelje 12.rujna 1971.g. u 8 sati ujutro nakon čega bi se održala obnovljena automobilska utrka u kojoj su trebali sudjelovati čak 122 vozača. Za taj spektakl za publiku je bilo predviđeno 25 000 sjedećih mjesta. Očekivale su se i neke američke rock grupe a kao posebno iznenađenje Carlos Santana. Sklopljen je ugovor s “Radio Juvetud” (“Radio Mladost”) da u radijo difuziji prenosi kompletan koncert. Država je predvidila osiguranje od 150 vojnika, 200 federalnih i 50 specijalnih agenata. Prisutnost vojske izazivala je jezu kod mladih jer su sječanja na masakr nad studenatima 1968.g. ali još više na masakr koji je bio izvršen prije samo par mjeseci 10. lipnja ( “Jueves de Corpus Christi”) bila itekako svježa.
A stvari su se od početka počele odvijati drugačije od predviđenih. Mladi su počeli dolaziti već dva dana prije održavanja koncerta. To je bilo pravo hodočašće: pješke, automobilima i autobusima jer je Avándaro udaljen samo dva sata vožnje od Ciudad de Méxica. U subotu ujutro okupila se masa mladih u Avándaru tako da se umjesto očekivanih 25 000 okupilo više od 300 000 posjetitelja zbog čega je organizator morao otkazati automobilsku utrku. Tako su od festival otpali otpali “kotači” a ostao je samo rock. To je bio nezamisliv broj pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno. Kiša je počela padati u petak, dan uoči početka festivala tako da je atmosfera već pomalo bila “woodstockovska”. Prvi je nastupio Carlos Baca pa eksperimentalna kazališna grupa UNAM s rock operom “Tommy” s Carlosom Streartom pa redom “La Ley de Herodes”, “Zafiro”, “La Sociedad Anónima”, Soul Masters”, “La Fachada de Piedra” s Larry Sánchezom, “Grupo 39,4”, “Los Dug Dug,s”, “El Epilogo”, “La Division Norte”, “Tequila”, “Peace and Love”, “El Ritual”, “Bandido”, “Los Yaki” s Mayita Campos, “Tinta Blanca”, “El Amor”, a festival zatvaraju legendarni “Three Souls in My Mind” koje predvodi Charlie Hauptvogel. Festival se zatvara između 9 i 10 sati ujutro 12. rujna 1971.g. Predsjednik države Luis Echeverría naređuje da se pošalje 300 autobusa kako bi se olakšala “evakuacija” prisutnih s festivala a negativne reakcije na festival počele su još dok je on trajao. Grupa “Peace and Love” izvela je pjesme “Marihuana” i “We got the power” koje su proglašene kontroverznim i protivne poželjnim moralnim vrijednostima meksičkog društva zbog čega počinju žestoki napadi a posebno na pjevača grupe Ricarda Ochou. “Radio Juventud” koji uz nezabilježenu slušanost prenosi cijeli festival napadnut je zbog podržavanja tobožnjih “subverzivnih snaga”. Reagira i sam minister unutarnjih poslova i federalna vlast. Organizatori se optužuju za “prevaru” iako je festival protekao u apsolutno mirnoj atmosferi krcat jedino porukama o ljubavi i miru kao centralnim vrijednostima koje se na njemu propagiraju. Pošto se festival održavao u saveznoj Državi México ( “Estado de México” je jedna od 32 meksičke države koje zajedno s Ciudad de Méxicom kao posebnm cjelinom, čine “Sjedinjenje Meksičke Države”- “Estados Unidos Mexicanos”, kako se Meksiko službeno zove ) reagira njen guverner Carlos Hank González osuđujući organizatore festivala jer su navodno državnim vlastima “podmetnuli” rock festival pod firmom automobilske utrke za koju su jedino, po njemu, i imali potrebne dozvole. Konzervativni mediji pišu kako su festivalom dominirali “golotinja, marihuana, seksualno degeneriranje, prljavština, dugokosci i krv”. Počinju sumanuti napadi i diskvalifikacije Avándara kao prvog masovnog rock koncerta na prostorima Latinske Amerike. Ta “eksplozija mladosti” zaprepastila je i skandalizirala učmale konzervativne meksičke krugove i umove. Ali festival je zauvijek učinila besmrtnim slavna meksička umjetnica fotografije Graciela Iturbide koja će te fotografije čuvati decenijama. Njena knjiga fotografija “Yo Estuve en Avándaro” ( “Bila sam na Avándaru”) po prvi put se pojavila na “Feria Internacional del Libro de Guadalajara” 2017. godine uz popratan tekst novinara i rock kritičara Federica Rublia. Ona kaže: “U Avándaru sam se susrela s jednom stvarnošću svoje zemlje koju do tada nisam poznavala i koja mi se jako svidila. Strašno pretjeruju kada govore o Avándaru . Nije bilo seksa niti pravih droga. Pušila se trava, to da, a ako se netko i seksao to se nije dešavalo javno.” Festival je bio ekstaza meksičkog rocka. Do ovog događaja nitko u Meksiku nije vjerovao da on ima toliku snagu.
U obranu održanog festival i njegovih poruka ustaju svi pisci koji pripadaju pokretu “La Onda” poput José Augustina i Parménides Garcie kao i jedan od najvećih meksičkih intelektualaca uopće, pisac i kasnije nobelovac ( 1990.g.) Ostavio Paz, zatim poznati profesor Paco Ignacio Talbot I, jedna od najpoznatijih aktivistkinja, pisaca i meksičkih intelektaulki Elena Poniatowska ( koja je i sama prisustvovala festival ), José Emilio Pacheko i drugi. Naravno da je liberalni svećenik Enrique Marroquín podržao festival pišući kako je “Bog želio da kiši kako bi nas ujedinio”. Isto radi i monsinjor Rafael Vázquez koji zbog toga dolazi na udar “Tradicionalnog Civilnog Pokreta” (“Movimiento Civico Tradicionalista”) koji mu pravi incidente dok služi misu u svojoj crkvi. Napada ga i rektor Sveučilišta u Guadalajari dr Garibay Gutiérez koji objavljuje kompletnu knjigu protiv festival pod naslovom “Veliki izazov: Vratimo se razmišljanju” a i jedan od predstavnika najviše crkvene hijerarhije u Meksiku kardinal Guadalajare José Garibi Rivera. On kritizira liberalne svećenike i osuđuje festival Avándaro. Kupljeni sindikalni lideri poput Fidela Velázqueza uključuju se u osudu festivaal kojeg on proglašava “običnom orgijom” a državni tužitelj Ojeda Paullleda festival naziva “Vještičjim Sabbathom” a predsjednik meksičkog Senata Enrique Olivares svećano obečaje meksičkom narodu da “više nikada neće biti novih Avándarosa u Republici”. Predsjednik Meksika Echeverria i sam “osuđuje fenomen Avándara”, ali kako kaže: “Tješi nas naše uvjerenje da ovakav tip događaja i spektakla prihvaća samo jedan mali dio naših mladih”.
Nakon ovoga kreće se u križarski pohod i uništenje književnog pokreta “La Onda” a traži se i zabrana svih disco proizvoda preko kojih se prenosi “duh Avándara”, zabranjuju se ploče, cenzuriraju radio stanice koje emitiraju pjesme s festivala itd. Proganjaju se i otpuštaju ljudi s “Radio Juventud” a posebno najpopularniji DJ-evi a glazbena revija svećenika Marroquine “Piedra Redonda” se zabranjuje. Sa “Radio Juventud” protjeruju se Félix Ruano Méndez i Augustin Meza de la Peńa a najgore polazi poduzetnik Justino Comoean koji emigrira iz Meksika. Taj udar na slobodu mladih, slobodu medija, na kompletnu subkulturu i posebno na “rock kulturu”,na lijeve intelektualne i liberalne svećeničke krugove u Meksiku se naziva “El Avándarazo”. Rock grupa “Tinta Blanca” organizira glazbenike koji se okupljaju pred predsjedničkom palačom “Los Pinos” tražeći razgovor s predsjednikom Echeverriom, ali uzalud. Tako se desilo da nakon festivala Avándaro rock u Meksiku odlazi u poluilegalu. Vlast se plašila zahtjeva za promjenu koje je očitavala u porukama mladih i njihovoj “novoj glazbi” koja je u Meksičkoj varijanti bila mješavina rocka, rhythm & bluesa, meksičkih narodnih corrida, bolera, ranchero glazbe, la cumbie, afroantilske glazbe i tradicije latnoameričke političke protestne pjesme ( Victor Jara, Ángel Parra, Silvio Rodriguez, Violeta Parra, Óscar Chávez, José de Molina ( umro 1998.g nakon otmice i mučenja političke policije ), Facundo Cabral, Gabino Palomeras, Mercedes Sosa, Carlos Puebla, Atahualpa Yupanqui, Daniel Viglietti, Caetano Velosio i dr. ) kao i “zapadne protestne” tradicije na tragovima Arlo Guthrieja, Pete Seegera, Barry McGuirrea, Phila Ochsa, Joan Baez, Ruth Alice Gilbert, Josh Whitea ili duha pjesme “Something is in the Air” grupe Thunderclap Newman. Vlast se posebno plaši onih među njima čija sve glasnija parola postaje: “Hoćemo vlast” !
MEKSIKO NAKON AVÁNDARA
Nakon Avándara slijedile su decenije tišine. Kao što kaže Federico Rubli : U Meksiku je “glazbeni pokret bio izuzetno jak ali je nakon Avándara žestoko srezan. Nakon njega dolazi do enormnog udara cenzure i represije. Na radiju se prestala puštati rock glazba a diskografska industrija zatvorila mu je vrata. Kvaliteta opada a glazbenici emigriraju u Ameriku a oni koji su i ostali moraju djelovati u poluilegali”. Tako je meksički rock s Avándarom “uzletio u nebo” da bi zatim zbog represije “pao u podzemlje”. Rock od tada životari satjeran na marginu meksičkog društva. Koncerti se drže po starim kino dvoranama, tvorničkim halama i napuštenim podrumima a osim toga to i što je ostalo od njega prognano je u najneatraktivnije nedjeljne termine u 17 sati poslijepodne. Sve se to dešava jer vlast boluje od izrazitog straha pred buntom mladih pošto je postala svjesna da su mladi “jaki i imaju ideale” a osim toga vole se okupljati “na svojim masovnim skupovima” od čega vlast panično zazire a, s druge strane, kako pesimistički zaključuje Graciela Iturbide, “u ovoj zemlji ( ionako ) nema slobode za za prosvjede”.
U tim uvjetima meksička rock scena poprima specifičan karakter. Neka imena su posebno značajna među kojima se posebno ističe Rodrigo González poznatiji kao “Rockdrigo” ( “El Profeta de Nopal” ) koji početkom osamdesetih godina zajedno s prijateljima pokreče “Rupestre Pokret”, to jest “Špiljski Pokret” čiiji se početak poistovjećuje s osnivanjem “Colectivo Rupestre” i pisanjem “Manifesto Rupestre”. Prva polovina 80-tih godina je period ponovnog buđenja subkulturne scene i otvaranja novih prostora za djelovanja alternativne scene općenito. Rockdrigo sudjeluje u TV programima “Musica urbana” i “Flores de Asfalto”. U “Museo Universitario del Chopo” se 1984.g. održava “Segundo Festival de la Canción Rupestre”. Rockdrigo te iste 1984.g. izrađuje nezavisnu kazetu svoje glazbe koja će biti izdata kao ploča tek 1986.g. nakon njegove pogibije u velikom potresu koji je 1985.g. pogodio Ciudad de México. Ta će ploča postati najznačajnijih glazbenih događaja dekade osamdesetih u Meksiku. Album izlazi pod nazivom “Hurbanhistorias” i u stvari je bio rekompilacija pjesama koje su odražavale život marginaliziranih usamljenih ljudi koji “poput pasa na periferiji” lutaju u gradu jedne izgubljene dekade a koje je napisao i otpjevao na svoj osječajan ali ironičan način pun kritike ovaj mladi, svježi roker. U svojoj kultnoj pjesmi “Metro Balderas” ( Balderas je jedna od najpoznatijih stanica metroa u CDMX-u ) Rockdrigo pjeva o otmici metroovskog vlaka koju izvodi mladić koji je ostao bez svoje ljubavi.
Jaime López je drugo značajno ime meksičke rock scene osamdesetih godina. On zajedno s Emiliom Amázan i Rockdrigom snima jedan od najznačajnijih albuma tog vremena “Sesion con Emilia” kritizirajući s odmakom i s pozicija radkalne kultorološke ljevice stavove nekih od ikona zapadnog rocka koji su šesdesetih godina promovirali poseban pogled na dosage pobune mladih pa on pjeva: “i što smo napravili s ovm pobunama/ osim što smo nahranili stare agonije/ i udebljali hijerarhije/ i do toga da nas Rolling Stonesi optužuju da smo glupi anarhisti”. Poslije, 1998.g. snima album u kojem izražava svoje razočarenje s grupom “The Who” i njihovom pjesmom “Neće nas opet prevariti”. Ismijava se s njihovom ograničenošću ( u svojoj pjesmi “Seńoritos” ) zbog koje oni nisu mogli razumijeti suštinu avangardnih vremena pobune mladih prema kojima se ponašaju “sektaški”. Po Lópezu oni su samo neki “novi gospodičići” koji su uvijek (unaprijed) negdje raspoređeni. Oni su samo “gospodičići koji se igraju revolucije/ tako se oni brinu o onima s dna/…/ ratuju s mirom i ljubavlju/prekoravajući poput Greenpeacea/ i neku krasnu zvijezdu rocka/ koja je došla da opere svoju lovu ovdje”. Po njemu WHO-ovci zagovaraju “defetizam”, odvraćanje od radikalne akcije jer po njima “Svjet svijetli potpuno isto/ i nije to krivnja povijesti/ jer sa svim su plakatima već mahali u zadnjem ratu”. Kada WHO-ovci pjevaju “smijat ću se pred općom promjeom/ vratit ću se na svoje mjesto i igrati svoju ulogu/ isto ko i jučer/ i kleknut ću i preklinjati : Nećete nas ponovo prevariti” ili “Nema ništa na ulicama/ što mi izgleda drugačije/ oznake su se promijenile/ i lijevi put/ sada je desni/ i sve su brade izrasle preko noći do zore/ Skinuti ću šešir pred novim ustavom/ Ne daj da te prevare ponovo/ Ne ! Ne !/ Yeah !/ Predstavljaju ti novog šefa/ jednakog ko što je bio i onaj prije” - to je za njega, iz njegove radikalno lijeve meksičke latinoameričke perspektive, gotovo ravno izdaji.
Osamdesete godine zaista donose promjene i u ovaj dio svijeta koji je puno više zasičen nasiljem, terororom, političkim diktaturama, represijom, imperijalnim ambicijama gospodara svijeta i strašnim socijalnim nejednakostima, tenzijama i nepravdama od mnogih drugih dijelova svijeta. Zato je teško “europskim očima” objektivno promatrati i na osnovu toga suditi o “istinama” latinskoameričke zbilje i o karakteru njihovog zahtjeva za potrebom “revolucionarne promjene” postojećeg stanja. Kako danas tako još više ranije. U svakom slučaju velika je greška, koju stalno uporno ponavljamo, podcijenjivati politički kapacitet kao i kulturni, civilizacijski, umjetnički i svaki drugi značaj ovog dijela svijeta i njegov jak utjecaj na budućnost svih nas. Zbog toga se u godinini obilježavanja 50-te godišnjice Woodstocka vrijedno prisjetiti Avándaro Festivala i društvenog okružemja u kojem je on održan a posebno u svjetlu velikih promjena do kojih je u međuvremenu u Meksiku došlo.

Oznake: jedrilica, Sunce


- 09:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2019., petak

ŠJORA FILE SE PLAŠI DA KOLINDA NE POČME ČITAT "PINOKIJA"

Marinko moj lipi, ma jesi li vidija ča nan oni papagalo radi ?
Ma koji Vas je sad papagalo spopa, šjora File ? Koga ste to vidili ?
Kako koji ?! Oli nisi vidija Kolindu kako nan dici čita “Pipi, dugu čarapu” ?
Aaaan, to ! A jesaaan, pa šta onda !
Kako to “Pa ča onda” ? Ma je li to posal o jedne ozbiljne pridsidnice, ajde reci mi ?
Ma ajte molin Vas šjora File lipo s milin Bogon, ka da već od nje do sad niste vidili i luđih stvari ? A i Vi ka da ste pali drito s Marsa ! Šta o nje morete drugo i očekivat nego da se svima kuša ulizat, ulist svakome ispod kože, uć priko televizije i interneta u svaku kuću, svaki stan, postelju…ka nika dobra, brižna mater, žena, spasiteljica, domačica, šta ja znam…bilo šta, samo da uvati koji punat više u ovin izborima. Ka da niste navikli da se ona sa svima kokolaje i radi svakakve makakade ? Ako triba i s crnin đavlon će se uvatit u kolo…samo da bude po njenu i da uvati koji glas više ?! Pa tila bi gospoja opet bit pridsidnica Rvacke. To je i malon ditetu jasno. Očito joj to radno misto nikako nije mrsko. Nikako !
“Svidilo joj se gujici sidit u pridsidničkoj poltroni !”, zlobno dobaci šjora File.
To je razumljivo, šjora File. Ne da joj se sad opet ponovo bit samo obična domačica Kolinda koja će se mota po kužini, čistit sobu, pivušit Thompsona i kuvat mužu obid. Tila bi ostat pridsidnica. A šta će drugo…kad je već tu. To Van je tako šjora File moja, sviđalo se to vama ili ne. Eto ga na !
Bože me oslobodi, pa da nas jopet gre sramoti po zidićima o Bile Kuće ili da se ka zanja šuša tura laktima oko onega, da izviniš, guzonje Trampa ne bi li je litretali blizu njega. Ma ko bi to jopet podnosija ?
Građani će odlučit šjora File, građani.
Ma je li to isti oni narod, isti oni građni prid kojima bi ona čas pivala “Po šumama i gorama” ka najžešća partizanka a čas se družila s poluustašama po Argentini, falila Thompsona i gukala kako je “Za dom spremni” lipi, stari, nježni rvacki povijesni pozdrav. Ispalo bi po njoj, da su se judi kod nas tako pozdravjali po ulicama od pamtivika a ne da ga je izumislija Pavelić i da je postoja samo dok je trajala ona njegova ustaška njemačko-talijanska kolonija. Ma ajde molin te ne pričaj mi take monade !
A dobro, šjora File moja, kad Vi tako kažete !
A nego ča nego da je tako ! Ma ajde, budi pošten pa mi reci iskreno, ko bi to osin nje moga slavat onako pismo Pupovcu. Pripisala gospoja sama sebe ! Prikopirala svoje pismo od prije tri godine pa ga javno šalje Pupovcu i uči ga kako se triba ponašat i još dodaje kako oni pozdrav “Za dom spremni” nikako nije dobar, da je ona protiv njega i svašta još tega drugega drobi. Pa oli ona misli da smo svi mi ludi pa smo zaboravili ča je ona prije govorila ? Ma je li tebi jasno da je ona bidna toliko gluva da jedino ona na stadionu ne čula kako trideset ijada duša urla “Za dom spremni” !? Pa ja bi joj oduzela radnu sposobost zbog teške gluvoće. Gluva je, sinko moj, ka top ! Pa sama to priznaje, za majku Božju, sama ! A ča će nan gluva pridsidnica, jel tako ?!
Ajme meni, šjora File, ne vriđajte sad i gluve ljude.
Ma koga ja vriđan ? Koga ? Nikoga….I ja, evo priznajen, jedva čujen. Godine su tu, sinko moj. A ča ću bidna ! Ali ja se zajebajen kad govorin o njoj. Zajebajen, jesi li me razumija ? Jer samo tako normalan čovik more su njoj razgovarat jer ona zajebaje svih nas. Čini nas ludiman. A ja nisam luda iako san možda stara i gluva. Ali ne ka ona. Jerbo čak i ja, vako gluva, čujen kad trideset ijada judi urla “Za dom spremni”. Čujen, čujen..i to jako dobro …ma ona bidna ne čuje ! E, reci ti meni sad, kako se zove ta njezina bolest ? Ja mislin da nije rič o gluvoći ali da je jako teška, pa ma kako se zvala da zvala.
E sad ste prišli svaku miru šjora File !
Ma ko ? Ja ? A i ti si, bome, onda skroz lud…Marinko moj. Da ja prišla svaku miru ? A ne ona ? Ma nemoj ti meni tu palamudit. Znan te ja tico. Tija bi ti mene natantat da ja počmen još gore o njoj pričat. E baš neću i neću ! Moš me peć ali neću i gotovo ! Neš me zajebat, mandrlo jedno splisko…A neš…To je jedna puno fina žena, gospoja i majka. Eno se i sa svojom čeron oprostila i naplakala javno, priko svih medija…da cili svit vidi kako je ona jedna prava, brižna i ositljiva mater. A i za razumit je. Mala joj gre u Jamerike na velike skule, pa joj ni laka. Komu bi bila ? A neš ti ove moje dice…nisu jemali ni za fakultet u Splitu nego su morali poč prvo lavurat i tek onda študirat uz rad. A srce mi se rasparalo kad san čitala kako majka Kolinda javno jeca za svojon čeri i kako je puno voli. Zlato njeno ! A ovi obišni svit, ovi ka ja, mi pobasji…oni ča jin dite u škarcot nosi kruva i mortadele u skulu za marendu…e, mi ti se, neuki, opraštamo od svoje dice utiho, da niko ne vidi…intimno, zagrlimo jih i pojubimo, pomilujemo po kosi i rečemo jin da se pazidu kad prilazidu cestu da jih auto ne zgazi i da neka ji dragi Bog čuva. Ako zaplačemo to niko ne smi vidit. Mi bidni volimo intimu. Nas je sram novinari, kameri i reflektori. Nismo na to navikli…Naša jubav prima dici je samo naša i više ničija. Nije za javnost ka kod ovi veliki judi ka ča je naša pridsidnica . Tako ti je o Marinko moj. E je… baš se mislin kako je ona jedna puno osićajna duša pa je red da i cila država to zna i da zvonidu sva zvona o crikvi u državi i da sve televizije javjadu narodu da njezina mala gre u Jamerike i da naša Kolinda, ka prava pravcata svetica, pati i plaće za njon jer je puno, puno voli. A ne moren ja nikako zaboravit ni to kako je Kolinda ka mala trčala po livadaman i kako je volila tice i leptire i kako je ona patila jerbo u Jugi ni bilo jogurta i kako je posli, makar se nikako nije moglo, otišla na skule baš u Jamerike i svašta drugo. Sve je to ona ispričala nama, svon narodu. Tila bi je jedino pitat, Marinko moj, a ča radidu sve one matere na autobusnin kolodvorima kojiman dica gredu vanka trbujon za kruvon. Ja se temu ne mogu čudon načudit jerbo je u Rvackoj sada pravi pravcati raj ka ča nan je Kolinda to bila i obećala čin je postala naša pridsidnica. I ko sad more razumit tu našu razvicjanu dicu koja bižidu masovno iz tega raja drito u crnu Njemašku, Irsku, Norvešku…di ji god noge nosidu ! A niko to ne more razumit ! Samo Marinko moj, molin Boga dobrega, da Kolindi, kako je krenila, ne padne na pamet poč čitat na televiziju umisto “Pipi duge čarape” onega “Pinokija” jer bi joj nos moga toliko narest da bi probija sve ekrane na televizijama. A ko će mi onda kupit novu televiziju. Jedva jeman i za kruv !


Oznake: more, jedrilica


- 10:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.