Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

29.10.2019., utorak

AVÁNDARO - MEKSIČKI WOODSTOCK ( 1. DIO )


Šesdesete godine prošlog stoljeća ostavile su svoj neizbrisiv trag i utjecaj na vrijeme koja će doći nakon njih pa su zato i neka današnja zbivanja teško razumljiva bez poznavanja tog razdoblja. Između ostalog to je vrijeme duboko određeno formiranjem i djelovanjem različitih socijalno-kulturoloških pokreta među kojima će pojava “rock-kulture” na bitan način odrediti cjelokupno područje tzv “kontrakulture”. To područje nije moguće odvojiti od snažnog političkog angažmana mladih tog vremena. Baš zato se ovih dana s velikom pažnjom diljem svijeta obilježila 50-ta godišnjica legendarnog rock festivala “Woodstock” ( 15-18. kolovoza 1969.g. ) kao jednog od najvažnijih simbola kulture ili “kontrakulture” generacije mladih 6o-tih godina. Ali upravo u rujnu ove godine navršila se i 48-ma godišnjica održavanja jednog drugog neizmjerno važnog rock-festivala koji je imao ogroman utjecaj na tadašnje generacije mladih čitavog latinskooameričkog područja - a koji je na gotovo neshvatljiv i neopravdan način zanemaren ne samo od strane kroničara nego i društvenih analitičara tog vremena uopće. Riječ je o rock festivalu Avandáro ( “El Festival de Rock y Ruedas de Avandáro” ), koji je održan točno prije 48. godina između 11-12. rujna 1971. godine u Meksiku.
ŠESDESETE GODINE XX STOLJEĆA
Da bi smo razumijeli njegov značaj nužno je barem površno oslikati karakter tog burnog razdoblja. Šesdesete godine prošlog stoljeća bile su pod jakim pečatom “hladnog rata” i blokovske podjele Istok - Zapad, koju predvode i simboliziraju SSSR, s jedne strane, i Sjedinjenje Američke Države s druge strane - kao dvije ideološki suprostavljene globalne velesile različitog političkog predznaka, što se vojno manifestira formiranjem NATO-a i Varšavskog Ugovora kao dva suprostavljena vojna saveza….tako da prijetnja nastavka globalnog rata kao Damoklov mač visi nad glavom Čovječanstva neposredno nakon okončanja tragedije Drugog svjetskog rata. Ali sada u međusobno suprostavljenim političko-vojnim kompozicijama ovih bivših saveznika. Naravno da se jedan velik dio čovječanstva pokušava na najrazličitije načine suprostaviti takvoj kataklizmičkoj slici prijeteće budućnosti međusobno suprostavljenog, neprirodno ( bipolarno ) međusobno podijeljenog i suprostavljenog svijeta koji je tek bio izašao iz do tada neviđenog, bezumnog klanja. Svijet se, nakon drugog svjetskog rata, sudario s činjencom da su ljudi spremni na izvršavanje do tada nezamislivih zločina u jednoj totalno obezljuđenoj zbilji koja je proizvela monstruoznu molohovsku “mašineriju smrti” koja je mljela sve pred sobom pretvarajući pojedinačne, jedinstvene, neponovljive ljudske egzistencije na gole, suhoparne brojke i običnu bezličnu statistiku. Nastavak tog ludila kao posljedice kolektivne otuđenosti i apsolutne vlasti demona političke ideologije bio je realna prijetnja koja se prijeteči nazirala na maglovitom obzorju rađanja dekade šesdesetih godina a sve nošeno valom programirane “proizvodnje mržnje” kao glavnog “pogonskog goriva” i razloga postojanja zatvorenih vladajućih kvazielita vojno-političkih ( ali i ekonomsko-financijskih ) gospodara Svijeta. Nema nikakve sumnje kako nas ta kataklizmička slika ondašnjeg vremena jako podsjeća na neke suvremene globalne svjetske trendove.
To je vrijeme rušenja američkog špijunskog aviona U2, ubojstva Patrica Lumumbe u Kongu, formiranja MMF-a, suđenja Eichmanu, ulaska Castra, Che Guevare i “barbudosa” u novogodišnju Havanu 1959. godine i propale Kennedy-jeve invazije na na Kubu ( “Zaljev Svinja” ), raketne krize i “slavnog” Hruščovljeva lupanja cipelom po klupi u OUN, vrijeme početka rušenja mita o Staljinu, početka II Vatikanskog Koncila, kraja rata u Alžiru, hapšenja Nelsona Mandele, ubojstva Johna F. Kennedy-ja, ubojstva Martina Luthera Kinga, Gagarinovog leta u svemir, rasplamsavanja gerile u Latinskoj Americi (Kolumbija), početka “beskrajnog rata” u Vijetnamu, pojave Beatlesa i “beatlemanije”, utjecaja Allena Ginsberga, bitnika i jačanja pokreta za seksualne slobode, ubojstva afroameričkog lidera Malcolma Littlea ( Malcolm X ), početka Maove “kulturne revolucije” u Kini, jačanja latinskoameričkih diktatorskih režima, ubojstva Che Guevare, festivala “Summer of Love” 1968.g. u San Franciscu i pojave masovnog hippie pokreta, vrijeme rađanja studentskog pokreta u Europi kada Pariz i Berlin i sve europske metropole ali i metropole zemalja Istočnog Bloka svjedoče snažnim zahtjevima studenata za nužnošću radikalne promjene postojećeg stanja (“Budimo realni - Tražimo nemoguće “) kao što se to dešava i u Beogradu i Zagrebu iz kojeg snažno prema čitavom svijetu zrači “praxisovska” filozofska škola okupljena oko časopisa “Praxis”. To je vrijeme održavanja Olimpijade u Cíudad de Méxicu ali i pokolja studenta u istom gradu na “Trgu Tri Kulture”, na “Tlatelolcu” ( “Matanza de Tlatelolco” ), vrijeme Apola XI i prvog slijetanje čovjeka na Mjesec, vrijeme dolaska Gadafija na vlast u Libiji, vrijeme rađanja novih tehnologija i udaranja temelja pojavi interneta, vrijeme održavanja mitskog rock fesitivala u Woodstocku, pojave Skinheadsa, latinskoameričkog književnog booma, filmova koji će značajno odrediti čitavu generaciju: poput Kubrickovog “2001: A SpaceOdyssey”, Fellinijevog “Satiricona”, Hooperovog “Easy Rider-a” ili Peckinpahovog “Wild Buncha” itd, to je vrijeme ruske intervencije u Čehoslovačkoj ali i vrijeme rađanja ideje o Europskoj Uniji, vrijeme poslijeratnog “baby booma”, jačanja utjecaja istočnih filozofija i pojave Ravi Shankara koji snažno utjeće na glazbene tokove Zapada, vrijeme rađanja najrazličitij pokreta unutar kulture mladih, pojave “underground” i “psihodelije” s megautjecajem svega onoga što predstavlja pojava Pink Floyda na glazbenoj i kulturološkoj sceni uopće, vrijeme pojave ( i to u Limi u Peru-u ) prve proto-punck, “garage-rock”, “surf-rock” grupe “Los Sáicos” ( koja se trebala zvati “Los Sádicos” - odnosno “Sadisti”, ali je to tada bilo nezamislivo pa izbaciju “nepoćudno d” iz svog imena ) kao avangarde punck pokreta koji će se na Zapadu javiti tek za desetak godina, to je vrijeme smrti Ho Ši Min-a, Tet ofanzive u Vijetnamu koja radikalno mijenja sliku o budućnosti tog rata i snova o brzoj, neupitnoj “američkoj pobjedi” nad “komunističkim Sjevernim Vijetnamom”, vrijeme pokolja u Mi Laju, vrijeme snažnog “ulijetanja” droge među mlade i vrijeme početka održavanja masovnih antivejtnamskih demonstracija u Americi, izlaska “Nacionalne Garde” na ulice i vrijeme ubojstva četvorice studenata u Ohiu, dvojice u Missisipiju, ogromnih nereda u Chichagu i pokušaja nasilnog “discipliniraja studenata”, vrijeme zatvaranja 448 američkih studentskih kampusa ali i vrijeme u kojem postaju sve bitnije one poruke koje dolaze iz područja, iz sfere rock kulture i ikona tog pokreta koje preko glazbe, stvaralaštva, umjetničkog izričaja uopće manifestiraju ogorčenje i zahtjeve velikog dijela mladih koji ne pristaju na toleriranje takvog nepodnošljivog stanja i suprostavljaju mu se na najrazličitije načine : u rasponu od radikalno-militantnih do masovnih mirotvorno-pacifističkih pokreta.
“WOODSTOCK” - MIT ILI STVARNOST ?
Pet decenija nakon “Woodstocka” još uvijek je teško razlikovati mit od stvarnosti. “Woodstock” je bio nenapisana deklaracija jedne cijele generacije. On je zato postao naslijeđe ne samo pola milijuna mladih koji su prisustvovali tom koncertu nego i velikog dijela te generacije općenito. Usprkos tome mnogi će postavljati pitanje da li se tu radilo o “revolucionarnoj subkulturi” ili samo o jednoj klišeiziranoj manfestaciji “pop kulture” ? Amerika je tada bila pod šokom zgusnutih zbivanja tog vremena a posebno antivijetnamskim demonstracijama i ubojstavima poznatih američkih javnih osoba. U takvom ambijentu “Woodstock” se javlja kao svojevrstan “protuotrov” mržnji, bijesu, srdžbi i ubijanju iza kojih stoje pojedinci, uske grupe političkih kvazielita ili, što je puno gore, sama Država. Teoretičarka glazbe i kulture s Boston Collegea prof. Martha Bayles piše: “Stanje duha u Americi bilo je slično današnjem. Postojao je osječaj vladavine nasilja, istinske mržnje i podjela”. Razmislimo, u tom kontekstu, i o “stanju duha” u Hrvatskoj danas pa ćemo možda u tim riječima prepoznati zapanjujuću preciznost dešifriranja stanja u kojem se i mi nažalost, 50 godina nakon “Woodstocka”, nalazimo. Martha Bayles govori o sentimentalnosti “Woodstock generacije” koju ona gaji prema tom trodnevnom događanju dok dio analitičara smatra kako se tu radi samo o ponavljanju “narcizma šesdesetih” koje su prije svega bile određene snažnim “hippie pokretom” koji je na svojim zastavama propagirao slobodnu ljubav, toleranciju, nenasilje i mir. Ne smije se zanemaritiniti činjenica kako je ta 1969. godina u Americi određena snažnom “ratnom proizvodnjom” kao posljedicom vijetnamskog rata. Rezultat postojanja te snažne ratne proizvodnje je bila činjenica da Amerika te godine bilježi svoj zadnji višak proračuna ( koji ponovo bilježi rast tek 1998.g. ). Glazbeni kritičar “The New York Timesa” Jop Pareles, koji je i sam bio učesnik “Woodstocka”, smatra da su mladi amerikanci na “Woodstocku”, zahvaljujući tom ( možda iluzornom ) osjećaju relativnog izobilja “apsolutno vjerovali kako smo mi bili centar cijelog univerzuma”. Zanimljivo je kako je Quentin Tarantino svojim najnovijim filmom “Once Upon a Time in Hollywood” izazvao žestoku reakciju onih koji smatraju kako je u njemu pokušao “diskredidirati” kompletan hippie pokret poistovječujući ga isključivo s “karizmatskim luđakom” Charles Masonom, njegovom sektom “Family” i njihovim zločinima ( ubojstvo Sharon Tate i drugih ) što mnogi analitičari smatraju čistim falsifikatom i nedozvoljivom simplifikacijom do koje dolazi zbog Tarantinvih osobnih frustracija i mržnji koje je gajio prema hippiesima. Njegov kritičari smatraju kako je kroz tu svoju iskrivljenu osobnu prizmu ( iz vremena njegovog djetinjstva u Los Angelesu ) opisao zbivanja u Hollywoodu pri čemu ga je posebno pogađao pozitivan odnos njegove vlastite majke ( za koju je bio jako vezan ) prema hippie pokretu kojeg on prezire.
Militantni aktivisti radikalne ljevice ne prepoznaju revolucionarnu snagu “Woodstocka”. Martha Bayles zato tvrdi da su mnogi “Woodstock” pogrešno shvatili. Naime, ona smatra da “iako su se na Woodstocku izvodile i protestne pjesma” on u sebi ne nosi radikalno revolucionarni naboj bez obzira na činjenicu da je odigrao vrlo važnu političko kulturološku ulogu suprostavljanja kulturi nasilja, sukoba i rata. S druge strane radikalni politički aktivisti će “Woodstock” jednostrano svoditi samo na masovo okupljanje “drogiranih, neozbiljnih hippiesa koji nisu razumijeli koliko je situacija ozbiljna”- na “lagodnu glupariju” i na ništa drugo. Naravno da je tu riječ o isključivoj i pogrešnoj krajnosti s kojom bi se možda složio jedino Tarantino. Kasnije će Joan Baez, inače i sama učesnica Woodstocka, za “New York Times” izjaviti kako se “revolucija ili čak obična društvena promjena ne dešava bez volje da se preuzme rizik” a taj faktor “rizika” Woodstock nije nosi u sebi. On u tom vremenu ima jedan drugi, ali ipak jako bitan značaj. Naime, na “Woodstocku” se izvodila jedna vrsta rocka ukorijenjenog u tradiciji folka, bluesa i gospela koji su bili nit vodilja generacije šesdesetih i u sebi nose poruke mira, pacifizma i ljubavi. Ta vrsta glazba tada ujedinjuje široku lepezu generacije mladih bez obzira na velike razlike koje postoje između njih s obzirom iz kojeg ( različitog ) socijalnog sloja oni dolaze. Sada se ta vrsta glazbe javlja kao vrsta “socijalnog lijepila” koje međusobno povezuje, približava i veže inače vrlo različite skupine mladih koje je tradicinalna politika oduvijek međusobno dijelila. Zato Bayles tvrdi kako je upravo “glazba ujedinila različite sektore mladih te generacije” a to zaista nije bilo malo i na svoj način, ipak je bilo novo i baš zato revolucionarno ( ne u uskom značenju tog pojma kako ga tradicionalno interpretiraju militantni aktivisti orgaizirane ljevice ). Kasnija komercijalizacija “Woodstocka” ( vezana za diskografsku i filmsku industriju - kada trosatni dokumentarac “Woodstock” osvaja Oscara ) nije poništila taj važan, jedinstven i neprolazan “duh Woodstocka” koji je “debelo nadživio” svoje vrijeme i na svoj način živi sve do danas.
VLAST I “WOODSTOCK”
Vlast je po logici stvari pokušavala kontrolirati i usmjeravati gibanja među mladima. Veoma ozbiljno se rade istraživanja o tome je li iluzija ili je stvarnost da velike mase ljudi mogu biti zahvaćene jednim tipom kolektivnog transcendentalnog iskustva. Za vlast je posebno ineteresantno odgovoriti na pitanje koliko je moguće manipulirati s tim procesima ? Relativno svježa iskustva fašističke masovne histerije, nacističkog narkotiziranja ogromnih masa ljudi spremnih na sve, dresiranih na velikim mitinzima, mimohodima, bakljadama i sveopćom propagandom kao i slijepim sljedbeništvom mesijanskog Vođe upozoravala su i na realnu mogućnost ponovne pojave takvih stanja - ali, ovaj put samoniklih i van kontrole Vlasti. Uostalom, vjetnamski rat koji je još uvijek trajao kao i iskustva nedavno završenog korejskog rata potvrđivali su mogućnost kontroliranog dirigiranja i usmjeravanje kolektivne psihe ( pa tako i mržnje ) ali isto tako i mogućnost pojave autohtonih, nekontroliranih masovnih pokreta.
Danny Goldberg, koje je s 19 godina pratio “Woodstock” kao izvjestitelj “Billboarda” kaže kako su se nakon “Woodstocka” osigurala sredstva za promociju rock glazbe na način na koji se to nikada prije nije radilo. Po njemu “Bila je to točka povezivanja rock glazbe s industrijom” što će mnogi positovjetiti s pokušajem kontrole rocka i subkulturnih poketa vezanh za nju. Trosatni dokumentarac “Woodstock” je, bez obzira na bilo kakvu pozadinu, pridonio mijenjanju slike o “Woodstocku” kao hedonističkom, kaotičnom festivalu u močvari jednog “utopjskog mjesta” na kojem mladi promoviraju Mir. Gooldberg smatra kako je trenutak u kojem Jimi Hendrix svira svoju legendarnu verziju američke himne ( u centralnom mjestu filma ) kompletnom festivalu simbolički dao jak politički naboj i značaj. Hippie pokret će uskoro jenjati i polako se ugasiti otvarajaći prostor i svoje mjesto drugim pokretima mladih. Ali upravo je ovaj film osigurao da “Woodstock” i dalje nastaviti utjecati na razvoj subkulture mladih te se ovaj festival po Goldbergu “od predmeta satire” polako, sve više pretvara u “objekt idealizma”. Dakle, ako su i pokušali, kontrolori društva i institucije vlasti su preko komercijalizacije rocka i njegovog pokušaja svođenja na goli business i rock-industriju samo djelomično ostvarili svoje ciljeve ( neki smatraju a su kasnije na taj način uspjeli “disciplinirati” punk ) jer su velikim dijelom postigli i sasvim suprotan efekt : globalno širenje duha kojeg je rebelistička subkultura mladih, izražena kroz specifičnu glazbu i njene poruke, nastavila stalno nositi u sebi. Vlast će i dalje zadržati svoj interes za “svijet mladih” ali nikada ga neće uspjeti u potpunosti staviti pod svoju kontrolu.
CRKVA U HRVATA I “WOODSTOCK”
Naravno da domaća Crkva nije mogla prešutiti 50-tu godišnjicu “Woodstocka”. Tako je “Hrvatska Katolička Mreža” 28. kolovoza ove godine objavila zanimljive “misli” fra Tomislava Pervana koje bi se mogle sažeti u njegovoj tvrdnji kako je “Woodstock pomogao da cijela jedna nacija a potom i svijet, uđe u razdoblje moralne pustoši”. Po fra Tomislavu “Woodstock” je svima nama osatvio strašno “negativnu baštinu” jer se zbog njegovog pogubnog utjecaja čitav jedan naraštaj “usmjerio samo na sebe” jer je prihvatio krilaticu “anything goes” i to, kako nas uči fra Tmislav : “u antikulturi, seksu, drogama, rock ‘n’ roll-u”. Najveća žrtva bila je Amerika koja je “na Woodstocku izgubila i okaljala svoju nevinost”. Ko o čemu a naš učeni fratar o seksu i “nevinosti” ! Sam “Woodstock” je po njemu bio neka vrsta posljedice niza nesretnih okolnosti i “vražjih novotarija i nauma” poput, recimo, izmišljanja antibaby pilule, pa preneražen iskreno zbori : “Pilula protiv začeća učinila je svoje, svi se slobodno mogu upuštati u spolne odnose bez straha od trudnoće”. Tko zna što bi tek naš fra Tomislav dao samo da znanstvenici uspiju izumiti “pilulu protiv pedofilije” ? Uopće ne sumnjam da bi on zdušno pozdravio takvu novotariju. “Woodstock” je, nema nikakve dileme za njega, “promijenio Ameriku nagore”. Najgore od svega je što je taj trodnevni hippie rock dernek, po našem zabrinutm popu, odigrao nezamislivo strašnu ulogu “u stvaranju duhovne pustoši sanjajući utopijsko društvo bez religije i bez vjere.” U biti, “Woodstock” je bio “liturgijski čin jedne protureligije i protuvjere” kojem on, ko Križ Vragu, suprostavlja “Fatimsko čudo” kada se u Fatimi 1917. godine okupilo 80 000 ljudi i festival mladih u Međugorju koji su antipodi nevjerničkom “Woodstocku” prepunom “gliba”, “golotiinje”, “otvorenog seksa”, “droge”, “alkohola”, “fekalija” ili kao što to bi to naš učeni ftarar sažeo ponavljajući jednu tuđu misao : “Lakše je bilo doći do seksa nego do doručka”. I u Fatmi je, doduše, “lijevalo kao iz kabla” ali je “svijet prihvatio kišu, glib i prljavštinu kao dio patnje i pokore, kao sastavni dio fatmske poruke ( jer su )…ljudi klečali u blatu i molili, iščekujući nebeski znak” - svršava ovaj naš moralni meteorolog zaključujući kako “Woodstock bijaše događaj koji je slavio život i svjet bez zaštitnih mehanizama. Upravo suprotno onome što poručuje Novi zavjet”. Pa sad više i nismo baš sigurni na koje “zaštitne mehanizme” misli naš vidno potreseni fratar Tomislav koji je tako strašno pogođen jer je “Woodstock najavio protufatimsku poruku” i jer je bio “poziv na grijeh…vrjeđanje i huljenje Boga” dok je “Fatimska poruka” bila poruka kajanja, obraćenja, molitve “posveta Srcu Marijinu”. A onda svim sljedbenicima takvih modernih neopaganskih “rock Saturnalija” prijeti i to autoritetom same Majke Marije jer ona bez oklijevanja “prijeti čovjećanstvu ako se ne obrati i pokaje”.
Da ne bi pomislili kako “Woodstock” ne živi i danas fra Tomislav gotovo panično urla kako je on još uvijek tu poput neke Sotone koja se sad samo pojavljuje prerušena, u drugom obliku - ali njega to ne može zavarati, pa nas ovako neuke i zavedene podučava kako se danas : “ miljunske mase okupe u svjetskoj prijestolnici ateizma Berlinu za Love Parade i na raznim Ultrafestivalima”. Tu mora policija uredovati dok, recimo, u Međugorju ne treba ni policije ni redara jer “se tu osjeti zaštita Neba na svakom koraku, dok drugdje imamo Sodomu i Gomoru.” Tako se u fantaziji našeg zapjenjenog popa i samo Nebo pojavilo u obliku onostranog Ministarsta Unutarnjih poslova. Ako je i od hrvatskog fratra previše je !

Oznake: Čamac, lopta


- 09:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.