Svjetska ljevica, a posebno latinskoamerička lijeva politička scena, s uzbuđenjem i velikim očekivanjima dočekala je 1. srpanj 2018. godine - dan kada su u Meksiku, jednoj od ključnih zemalja američkog kontinenta održani do sada najveći izbori u njegovoj burovitoj povijesti. U uvjetima kada je ljevica gotovo svugdje u defanzivi i kada grozničavo traži nove puteve i nova rješenja, redefinirajući svoju dosadašnju poziciju u inače nikada bogatijem ali i nikada nepravednijem svijetu, meksički izbori došli su, sasvim očekivano, u fokus svjetske političke javnosti. Na ovim, upravo završenim izborima, birao se novi meksički predsjednik za period 2018 - 2014. g. ali se još biralo i 500 novih članova Kongresa, 123 senatora, zatim su se birali članovi parlamenata saveznih meksičkih država, 9 novih guvernera, oko 1 600 gradonačelnika odnosno, sve skupa, 18 311 najrazličitijih javnih funkcionera. Ti gigantski izbori bili su izbori ogromnih očekivanja a uoči njihovih održavanja u zraku se osjećao miris velikih promjena koje su najavljivale mnogobrojne ankete i prethodna sondiranja terena. Meksiko ima ogromno biračko tijelo od oko 89 milijuna glasača koje su svi pokušavali animirati i privući ne bi li dobili njihov glas.
Svim učesnicima izbora bilo je jasno kako su građani Meksika zasičeni starim političkim sustavima, izgledom tradicionalne političke scene i ustaljenim rasporedoom političkih snaga. Zbog toga su svi nudili snažan zaokret u provođenju svojih politika iznoseći pri tom najrazličitije programe. Meksiko je prekrasna zemlja koju je davno zahvatio val strašnog nasilja, od krminalnog nasilja “narco-cartela” ( sa čitavim komplesom i posebnim fenomenom “narko kulture” ) i sveprisutne mafije pa do neviđenog političkog nasilja. Ubojstva, otmice, nestali ( “desaparecidos” ) postali su svakodnevna praksa koja povremeno izaziva izlijevanje nezadovoljstva građana po ulicama velikih meksičkih gradova u vidu ogromnih javnih prosvjeda. Tako su 2014. g. u vrijeme još uvijek aktualne vlasti “nestala” 43 studenta “Escuela Normal Rural de Ayotzinapa”, 220 km južno od Ciudad de Méxica što je izazvalo strašan gnjev i zgražanje kompletne meksičke javnosti. Studenti su ubijeni u svojevrsnoj “koprodukciji” lokalnne vlasti, policije i mafije. Zato se manifestacije i prosvjedi građana za mir stalno se održavaju na ulicama i trgovima najvećih meksičkih gradova. Samo tjekom održavanja ove izborne kampanje ubijena su 145 meksička političara, od aktualnih gradonačelnika, načelnika, stranačkih aktivista pa do 48 kandidata za različite funkcije. Na sam dan održavanja izbora ubijena su tri političara. Osim toga, socijalne nejednakosti i razlike su ogromne. Ne treba zaboraviti kako je na predsjedničkim izborima 1994.g. čak bio ubijen tada najizgledniji predsjednički kandidat Luis Donaldo Colosio ( iz stranke PRI - Partdido Revolucionario Institucional ). Mnogi su uvjereni da je ubijen jer je htio iskorijeniti vezu mafije i vlasti. Više od 53 milijuna meksikanaca živi u siromaštvu a njih 6 miljuna u ekstremnj bijedi, trenutna inflacija iznosi 6,69%. Korupcija i uvlačenje kriminala u sve pore društva pa i u same strukture i institucije vlasti notorna je činjenica, posebno izražena na lokalnim nivoima. Može se kazati kako u Meksiku stalno traje pravi rat. Samo ove godine, do srpnja, ubijeno je 6 novinara a meksički gradovi postali su mjesta najopasnijeg življenja izvan prostora postojećih ratnih zona po svijetu. Zato je Meksiku hitno potreban mir. Taj mir zato su obečavali svi kandidati a traže ga svi građani. Istovremeno, usprkos ovakvom nesigurnom socijalnom ambijentu, turizam je jedan od najvećih izvora zarade Meksičke države.
I zaista, nakon ovih izbora, u Meksiku kao da su ostvarene sve pretpostavke za do sada neviđenu promjenu. Političke stranke koje su 100 godina vladale Meksikom sišle su konačno s vlasti, detronizirane su, voljom birača, i to dosta brutalno. Pobijedio je Andrés Manuel López, čelnik lijeve stranke-pokreta MORENA ( “Movimiento Regeneración Nacional “ - “Pokret Nacionalne Regeneracije “ ) koja je osnovana svega prije četiri godine 2014. g. a koja je na izbore izašla pod parolom “Juntos Haremos Historia” - “Zajedno stvaramo povijest” u savezu s dvije male stranke : “Radničkom Strankom” - ( PT ) i Strankom “Socijalni Susret” - ( PES ), spektakularnom pobjedom s čak 30% glasova prednosti pred prvim svojim slijedećim protukandidatom i sa ( do sada prvi put u povijesti Meksika dosegnutih ) 53% podrške biračkog tijela. Njega su, na neki način, građani očito doživili kao svojevrsnog “Mesiju” kojem su se tako dugo nadali i očekivali ga. Tako je Andrés Manuel López Obrador ( AMLO ), poznat još i po nadimku “El Peje” ( lukavi, mudri ), trijumfalno najavio početak obnašanja svog predsjedničkog mandata.
Tko je AMLO ? Andrés Manuel López Obrador nikako ne spade u “nove snage” na meksičkoj političkoj sceni. On je već dugo prisutan na njoj a intezivnije se počinje bavit politikom od sredine 70-tih godina XX stoljeća kada počinje obnašati prve važnije funkcije u Revolucionarnoj Institucionalnoj Stranci ( “Partido Institucional Revolucionario” ) u svom rodnom Tabascu. Taj “tabasqueńo” 1989. godine napušta PRI i pridružuje se “Stranci Demokratske Revolucije “ ( “Partido de la Revolución Democratica” - PRD Cuauhtémoca Cárdenasa ) čiji će predsjednik postati 1996. i biti do 1999.g. Kao kandidat PRD-a pobijedio je na izborima za vlast u Ciudad de Méxicu ( tada Federalnom Distriktu ) na čelu čije vlade se nalazio od 2000. do 2005.g. Nakon toga AMLO se kandidarao za predsjednika Meksika čak tri puta. Prvi put je to bilo 2006. godine. Tada ga je pobijedio desničarski kandidat Felipe Calderón iz “Stranke Nacionalne Akcije” PAN, ( “Partido de Acción Nacional” ) iako su do dan danas mnogi uvjereni kako je pravi pobjednik u stvari bio AMLO, ali u tom trenutku nacionalni ali i internacionalni “kontrolori” sistema jednostavno nisu mogli dozvoliti da Meksiko skrene previše ulijevo. Ipak je riječ o Latinskoj Americi ! Calderón je službeno inauguiran a narod je “inaugurirao” Lópeza Obradora i to javno na najvećem meksičkom trgu Zocalo u prisustvu više od milijun građana. Treba napomenuti da se i PRI, čiji je član AMLO nekad bio, oduvijek “legitimirao” kao lijeva politička stranka jer je istina kako je on povijesno proizišao iz redova pobjedničkih snaga Meksičke Revolucije ( 1910-1920 ) - ali se kasnije unutar te stranke svašta dešavalo. Iako su danas i PRI i PRD članice Socijalističke Internacuonale mnogi smatraju kako je zadnji zaista lijevo orijentirani predsjednik Meksika iz redova PRI bio Lázaro Cárdenas ( vladao Meksikom 1934-1940 ) koji je nacionalizirao naftu itd. Njegov sin Cuauhtémoc Cardenas, ljevičar i osnivač PRD, postao je guverner Michoacana i prvi demokratski izabrani gradonačelnik Ciudad de Méxica 1997. godine - tako da je Ciudad de México, na neki način, postao tradicionalna utvrda meksičke ljevice. Sada je upravo Calderón bio jedan od prvih koji je AMLO-u čestitao na trijumfalnom izboru za predsjednika države. Drugi put Lopez Obradór se bio kandidirao 2012. g. kada pobjeđuje aktualni predsjednik Enrique Peńa Nieto ( PRI ) tako da je on pobijedio tek u svom trećem pokušaju osvajanja predsjedničkog mandata.
Meksiko je zemlja koja je i danas puno više nego što bi se to možda očekivalo određena svojom prošlošću. Tu je, svakako, zanimljiv i fenomen “meksičke ljevice”. Kao što to kaže velika meksička književnica, intelktualka, ljevičarka, novinarka i analitičarka Elena Poniatowska ( 86.g. ), Meksiko je specifičan i po tome što su svi koji su u njemu osvajali vlast tvrdili da su ljevičari ili, kako ona to zaključuje : “Meksička je zastava uvijek bila zastava ljevice”. Taj fenomen je zanimljiv jer i ona sama navodi radikalne primjere obračuna s ljevicom, lijevim pokretima itd. poput pokolja studenata na Trgu Tri Kulture ( Tlatelolco ) 1968. godine kada za vrijeme predsjednika Gustava Diaz Ordaza ( PRI ). Tako je, usprkos radikalno ljevičarskoj retorici koju mnogi poistovjećuju s čistim populizmom i opasnosti “venezuelizacije” Meksika i AMLO izložen nekim sumnjama u njegovu istinski lijevu orjentaciju. Među njegovim kritičarima su i njegov bivši zamjenik i bliski suradnik akademik Macario Schettina kao i Marco Rascón, jedan od osnivača PRD. Oni tvrde kako AMLO uopće “nije predstavnik ljevice nego starog PRI-ja”, odnosmo “revolucionarnog nacionalizma”. Po njima je on kombinacija bivšeg meksičkog predsjenika Luisa Echeverríe (PRI ) koji je bio na čelu Meksika u period 1970-76.g., zbog njegovog populizma i Daniela Ortege, zbog Orteginog odnosa prema “duhovnosti”. AMLO je u ovoj kampanji, naime, kao manjeg partnera prihvatio evangeliste iz “Stranke Socijalni Susret” ( PES – “Partido Encuentro Social” ). Kada pitate samog Obradora on sam sebe definira i vidi kao kombinaciju ljevičara Lázara Cárdenasa i najžešćeg borca protiv konzervativizma, vođe meksičke liberalne revolucije, najpopularnijeg meksikanca svih vremena, Benita Juáreza. Tako AMLO sam sebe definira kao javnog službenika koji “mora biti poput Lázara Cárdenasa u sferi socijalnog i poput Benita Juáreza u sferi političkog”.
Drugi po broju osvojenih glasova na predsjedničkim izborima u Meksiku je Ricardo Anaya s osvojenih 22,5% glasova potpore birača. On je bio kandidat koalicije “Por Mexico al Frente” koju je predvodila lijeva Stranka Demokratske Revolucije ( PRD ) u savezu s “Movmiento Ciudadano “ - MC ( “Pokret Građana” ) i “Strankom Nacionalne Akcije” – PAN. Ova je koalicija izazvala dosta kontroverzi zbog saveza lijevičarske PRD i tradicionalne desne stranke PAN. U međuvremenu je i njen povijesni utemeljitelj Cuauhtémoc Cárdenas napustio PRD i upravo je Cárdenas bio onaj prvi čovjek s kojim se AMLO, već dan nakon svoje pobjede, našao “ da rasprave o četvrtoj transformaciji Meksika”, kako je to novinarima rekao sam AMLO. Sve se to desilo uoči prvog službenog susreta Obradora s aktualnim predsjednikom Peńa Nietom u Nacionalnoj Palači. Treći je bio José Antonio Meade s osvojenih 16,4% podrške birača koji je imao podršku koalicije “Todos por México” ( “Svi za Meksiko” ). Ovu koaliciju predvodila je do sada vladajuća stranka PRI i ovo je njen veliki povijesni poraz. Zanimljivo je da se sve tri prve stranke deklariraju kao lijevica: Morena, PRD i PRI ali očito postoji velika gradacija u percepciji njihove lijeve orjentacije kod birača. I Morena i PRD su, s druge strane zagrabili djelomično i u klasično desno biračko tijelo komponirajući svoje koalicije u širokoj svjetonazorskoj lepezi ali je svima u Meksiku sasvim jasno koja glavna politička snaga stoji iza svakog od ova tri najjača predsjednička kandidata. PRI je tako svoju koaliciju, koja je stala iza Meade komponirao još s “Nueva Alianca” - PANAL ( “Novi Savez” ) i s “zelenom” strankom “Verde Ecologsta de Mexico” - PVEM. Ovaj put su se po prvi put na predsjedničkim izborima, nakon 66 godina, mogli kandidirati i nezavisni kandidati. Naime, za vrijeme predsjednika Manuela Avile Camacha 1946.g. je bio donesen zakon koji je zabranio “nezavisne kandidature”. Po tom su se zakonu za predsjednika Meksika mogli kandidirai samo pojedinci koji su bili članovi neke od registriranih političkih stranaka. Zakonodavnom reformom iz 2012.g. ta je odredba ukinuta pa se ove godine pojavilo čak 48 nezavisnik predsjedničkih kandidata. Na kraju je samo troje njih uspjelo ispuniti zakonski uvjet da za svoju kandidaturu dobiju podršku najmanje 866 593 registrirana birača. To su aktualni guverner Nuevo Leónea, Jaime Rodríguez “El Bronco”, zatim bivši senator Armando Rios Pitter “El Jaguar” i Margarita Zavala, žena bivšeg predsjednika Felipea Calderóna, koja je i pored ostvarenih uvjeta naknadno odustala od svoje kandidature. Jedini od njih koji je ostvario značajan rezultat je Jaime Rodríguez osvojivši 5,1% podrške birača. Inače, nije ovo bila jedina značajna izmjena u meksičkom izbornom zakonodavstvu. Naime, 2014.g. je izvršena još jedna reforma zakonodavstva koje je omogučila tzv “reelección” ( ponovni izbor ) gradonačelnika, viječnika, senator, kongresnika, predstavnika zakonodavne vlasti. Gradonačelnici tako mogu biti reizabrani jedan put a senatori i zastupnici mogu najdulje obnašat svoju funkciju 12 godina. Predsjednik se bira na 6 godina ( sekstenij ). Meksički Ustav u članku 83. regulira kako pod nikakvim uvjetima i zbog nikakvih razloga “građanin koji vrši dužnost Predsjednika Republike…ne može ponovo obnavljati ovu dužnost”. Ali duh “relekcionizma” pušten je iz boce. A to je u Meksiku uvijek eksplozivno. Naime, Meksička Revolucija iz 1910.g. izbila je upravo postavljanjem pitanja reizbora Porfiria Díaza koji je do tada vlast obnašao više od 30 godina. Otac Meksičke Revolucije Francisco I Madero je revoluciju započeo parolom “Sufragio efectivo, no reelección” ( “Efektivno pravo glasa, ne reizbor” ). Zato Ustav iz 1917.g. uvodi zabranu ponovnog izbora predsjednika a Ustav iz 1933.g. zabranjuje se reizbor svih koji se biraju u zakonodavna tijela. Ali i sada, po ovoj reformi predsjednika Enriquea Peńe Nieta iz 2014.g, ponovo se kandidirati mogu samo oni koje ponovo kandidira ista stranka koja ih je kandidirala i prvi put, ista koalicija ili ukoliko se netko ponovo kandidira kao nezavisan kandidat.
MORENA je osvojila vlast i u Ciudad de Méxicu. Tako je tim megalpolisom pnovo zavladala ljevica, što je od izuzetne važnosti za kompletan Meksiko. Po prvi put na čelu vlade Ciudad de Méxica naći će se žena. To je Claudia Shcinbaum. MORENA je pobijedila i dobila svoje guvernere još i u Morelosu, Chiapasu, Tabascu ( rodnoj državi AMLO-a ) i u Vera Cruzu.
Prije izbora su se najjače meksičke korporacije kao i najveći dio poduzetničkog sektora otvoreno uključili u predizbornu kampanju i to protiv Lópeza Obradora i ljevice. Posebno otvoreno su se tu angažirali “Grupo México”, “Grupo Bal”, “Femsa”, “”Grupo Vasconia”, “Aeroméxico”, “Grupo Herdez” itd. Svima njima su odmah nakon pobjede AMLO-a na burzi pale dionice. Povjesna uspomena na Lazara Cárdenasa koji je nacionalizirao naftu i prirodna bogatsrva Méxica još je očito živa. Svi oni uplašeni su da nova meksička vlast ne krene žestoko na neoliberalne temelje današnje meksičke ekonomije. Mnogi analitičara smatraju kako bi takva politika nove vlasti veoma brzo dovela do žestokih konflikata u Meksiku i spremniji su prihvatiti tezu da se stvari trebaju pokušati mijenjati postupno.
AMLO je u predizbornoj kampanji izjavio kako su u stuštini njegovih stremljenja : “Moral temeljen na solidarsnosti , uzajamna pomoć, poštivanje vjerskih, etničkih, kulturnih, seksualnih razlika i respektiranje jednakih prava, razvijanje osjećaja zajedništva, ljubavi, za bližnjeg i prema održavanju i očuvanja prirodnog okoliša”. On će 1. prosinca i formalno preuzeti vlast u Meksiku. Izjavio je da će njegovi prvi koraci biti određeni borbom protiv korupcije ali i “mafije u vlasti” s tim da je posebno naglasio kako “neće tražiti osvetu nego pravdu”. Osnovna njegova teza je kako je u Meksiku privilegirana manjina narodu “otela njegovu državu”. On smatra kako je upravo to “glavni razlog postojeće meksičke tragedije” pa zato AMLO kaže : “Prvo što moramo napraviti je demokratski preuzeti Državu i pretvoriti je u promotora političkog, ekonomskog i socijalnog razvoja društva.” Ali je obećao i “republikanski strogost” čim bude preuzeo vlast. Tako je odmah najavio da će u predsjedničkoj rezdenciji Los Pinos već 2. prosinca izložiti svoj program iz kojeg će se vidjeti što pod tim podrazumijeva.
Najavio je kako će svoju, predsjedničku plaću srezati na polovinu sadašanje. Biti će ukinute sve postojeće privilegije i “osobne koristi” koje je uživao predsjednik. Više nigdje neće putovati predsjedničkim zrakoplovom ( “na kojem sadašnjem meksičkom predsjedniku zavidi i Trump” ) niti skupim helikopterom nego samo komercijalnim letovima i drugim prijevoznim sredstvima i redovnim linijama ili automobilom. Predsjednički zrakoplov će prodati. Naravno, najavio je kako će i svim javnim funkcionerima srezati njihove plaće i velike privilegije koje sada uživaju pa tu očekuje ogromne uštede u iznosu od čak 500 miljardi pesosa. Osim toga odmah ide cjelovita reforma obrazovanja s tim da “niti jedna mlada osoba neće biti odbijena prilikom upisa u srednje državne škole ili Sveučilišta. Upisat ćemo njih 100% koji se prijave”. Naravno da je socijalni program u žarištu politike ljevice koja je u Meksiku osvojila vlast. Još kao “prvi čovjek” Ciudad de Méxica AMLO je razvio neke socijalne programe u kojima se posebno isticala briga za osobe s posebnim potrebama, invalide kao i za studente. Tako da se očekuju novi programi stipendiranja nadarenih pripadnika socijalno ugroženih slojeva, zatim programi besplatne medicinske skrbi za najugroženije slojeve jer, po njemu, obrazovanje i zdravstvo moraju biti besplatni i moraju biti omogućeni svima. Naravno, riječ je uvijek o državnom sektoru. AMLO smatra kako “područje zdravstva” na najgori mogući način “manifestira nejednakost” a takav “nedostatak jednakosti” u području zdravstvenih usluga jedna je od najgorih stvari koje su se desile Meksiku. Kulturni sektor i znanost moraju dobiti na svom značaju i država ih treba posebno štititi i stimulirati njihov razvoj.
Osim toga AMLO želi pojačati “nacionalnu proizvodnju” pa stoga obećaje pomoć meksičkim “nacionalnim proizvođačima” subvencioniranim državnim kreditima. Cilj mu je smanjenje uvoza a posebno u poljoprivredi. U tom sektoru želi ostvariti “samodovoljnu proizvodnu” a veliki je protivnik korištenja genetski modificiranog sjemenja. O svim tim reformama “odlučit će narod”, uvjerava AMLO. Na koji način ? To će se tek vidjeti. On želi ojačati unutarnje tržište, fiksirati i garantirati neke cijene a posebno u poljoprivredi i osnovnih prehrambenih prozvoda. Protivnik je ulaska stranog kapitala u meksičku naftnu industriju. Žestoko se suprostavlja navodnom planu privatizacije nacionalnog naftnog giganta “Pemexa” ( “Petróleos Mexicanos” ) kao i velikog područja energetike. U ovom trenutku Meksiko 70% svoje nafte izvozi u Sjedinjene Američke Države. “Pemex” je državna firma s čudnom srukturom vlasništva. Tako “Pemex” ima u svom vlasništvu 59 privatnih firmi nastalih između 1992-2012.g. koje se većim dijelom nalaze u inozemstvu. Te se firme alimentiraju javnim sredstvima a radi se često o “offshore” firmama, “firmama duhovima” itd. On tvrdi kako se u stvari radi o običnoj pljački, korupciji i privatzacji “na mala vrata” državnog naftnog bogatstva. Obećava gradnju novih rafinerija a cilj mu je potpuuna neovisnost od kupovne plina ili bilo kakvih energenata iz inozemstva. Isto tako želi pokrenuti obnovu ali i razvoj kompletne infrastrukture Meksika. Meksiku predstoje veliki radovi na obnovi postojećih cesta i izgradnji novih. Želi puno bolje povezati i “ujediniti” pacifičku i atlantsku obalu Meksika, jer po njemu sada Meksiko još nije infrastrkturno “sjedinjen”. U planu mu je obnova kompletne željezničke infrastrukture i uvođenje vlakova velike brzine koji će povezivati Ciudad de México s američkom granicom. Isto tako AMLO obećava razvoj turističkih željezničkih linija na pravcu Cancún-Tulum-Calakmul-Palenque. Taj kompletni program promjena i svojih namjera MORENA i López Obrador nazvali su “Proyecto Alternativo de Nación” ( “Alternativni Nacionalni Pojekt” ). Za njega nema nikakve sumnje kako neoliberalizam proizvodi ogromne razlike među ljudima ali nije siguran da se stvari u sferi ekonomije (sferi “proizvodnje života” društva ) mogu mijenjati preko noći.
Što se aparata represije tiče AMLO kaže da će on “vratiti vojsku u vojarne” i povećati sada nepostojeću koordinaciju vojske i policije. Misli da se vojnicima moraju povećati plaće ali vojska i policija moraju biti garanti ljudskih, intelektualnih i građanskih sloboda a ne služiti za njihovo gušenje ili ograničavanje. Treba se povećati i stupanj njihovog zadovoljstva i njihovih uvjeta rada kao i efikasnosti - ali snage represije moraju biti u službi obrane demokracije i demokratskih sloboda i pod kontrolom demokratskih institucija i pod civilnim nadzorom. Mora se staviti točka na nekažnjavanje kriminala i kriminalaca a po njemu kriminal je prodro duboko u tkivo državnih insttucija ali i same vlasti pa tu očekuje najžešću borbu, protivljenja i sukobe. Ali on je svjestan toga kako je obračun s kriminalom i uvođenje MIRA u meksičko društvo je osnovni preduvjet za bilo kakve pozitivne promjene. To je postalo pitanje ostvarenja nacionalnog suvereniteta kojeg narasli kriminal ugrožava. Po njemu najveće žrtve takvog stanja su slobodnomisleći ljudi iz svih slojeva društva i meksička sirotinja. Solidarizirajući se baš s ugroženima Andrés Manuel López Obrador na izborima nije glasao za samog sebe. On je na glasačkom listiću nadopisao ime Rosario Ibarra. Radi se o 91. godišnjoj meksikanki, majci sina koji je nestao još 1974.g kao žrtva tzv “guerra sucio” ( prljavog rata ) a koja je postala simbol patnje i borbe meksičkih majki koje tragaju za svojom nestalom djecom.
Meksička ali i kompletna latinskoamerička desnica se, naravno, jako uznemirila nakon ove spektakularne pobjede ljevice u Meksiku, ako ništa drugo a ono zbog gole činjenice ogromnog utjecaja Meksika na zbivanja na cijelu Latinsku Ameriku. Zato su odmah počeli i žestoki napadi na Lópeza Obradora. S jedne ga strane napadaju da iza njega stoje radikalne neformalne političke grupacije, neformalne “ekonomske grupe”, udruge seljaka, zatim tzv “udruge samoobrane” koje su organizirane u militantne čelije - a svi oni navodno traže “ socijalnu i klasnu osvetu”. Posebno ističu kako glavnu podršku AMLO crpi iz “Nacionalne Koordinacije Radnika u Obrazovanju” ( “Coordinadora Nacional de Trabajadores de la Educacción” ). Radi se, naime o sindikatu učitelja i drugih djelatnika u obrazovnom sustavu koji su alternativa državnom “Nacionalnom Sindikatu Radnika u Obrazovanju “ ( “Sindicato Nacional fe Trabajadores de Educacción “ ). Ova Koordinacija, kja je bliska ljevici, vrlo je aktivna i često blokira svojim akcijama trgove i ulice najvećih meksičkih gradova izražavajući svoje nezadovoljstvo položajem djelatnika u obrazovanju i samim obrazovnim sustavom. Njihove su akcije posebno česte u Ciudad de Méxicu ali i u drugim djelovima države. Organizirani su u svim meksičkim državama. Tako je prošle godine “Coordinatora Estatal de Trabajadores de Guerrero” u Guerreru zauzela, okupirala niz državnih zgrada i institucija. AMLO-a napadaju da je tako izazivao organizirani kaos a posebno ga optužuju da je u vezi i s 14 naoružanih “udruga samoobrane” koje djeluju u 5 meksičkih država. S druge su strane očekivanja najugroženijih sada ogromna. Njegova obećanja o rezanju svih plaća javnim funkcionerima za 50%, o spasu sela, o štedljivoj vladi, reviziji postojećih ugovora u području energentike teških miljarde pesosa a koji su štetni po meksičke interese, reduciranje siromaštva i rast socijalnog progresa pale su na plodno tlo meksičkih glasača ali su ga doveli i u nezavidnu situaciju njegovog poistovjećivanja s dugo očekivanim Mesijom koji bi sad trebao napraviti čudo. A prekonoćnih čuda ima samo u bajkama a ne u realnom životu i on je toga, kao vrlo iskusan politički igrač, itekako svjestan.
Američki predsjednik Trump je nenamjerno jako doprinio trijumfu ljevice i Lópeza Obradóra u Meksiku. Naime on je toliko iziritirao meksičku javnost svojim odnosom prema Meksiku, prijetnjama o izgradnji zida na granici između Amerike i Meksika kojeg će ( po njemu ) morati platitii sami meksikanci, odnosom prema “iindocumentadosima”, odnosno meksikancima bez urednih dokumenata na tlu Amerike, razdvajanjem djece od roditelja ( ilegalnih useljenika u Ameriku ), negativnim odnosom prema obnovi Sporazuma o Slogodnoj Trgovini Sjeverne Amerike koji je još 1992.g. bio potpisan između Kanade, USA i Meksika - da su meksički glasači, na kraju, doživjeli Obradora kao jedinog istinski spremnog kandidata da se odlučno suprostavi Trumpu. U Meksiku se razvila čitava “antitrumpovska subkultura” i “antitrumpovski pokret” zbog, po njima, uvredljivog i nipodaštavajućeg Trumpovog odnosa prema meksičkom narodu, njegovim vrijednostima i meksičkoj državi. Mariachi pjesme s antitrumpovskim tekstovima postale su svakodnevnica, popularne “narodne pjesme” - “los corridos” s anti-trumpovskim porukama čuju se na meksičkim ulicama i trgovima, pjevaju ih ulični pjevači i grupe itd. Internet je prepun takvih sadržaja. Nikada ne treba zaboraviti kako su mekiskanci ekstremno ponosan narod koji obožava svoju zemlju, svoju hmnu, svoju zastavu, svoju kulturu, prošlost, sve nacionalne simbole itd. AMLO je, na neki način, postao inkarnacija takvog općeproširenog stave prema politici Trumpove administracije prema Meksiku ali i kompletnoj Latinskoj Americi. S druge strane, AMLO je jasno kazao da meksikanci nikada neće platiti zid na granici s Amerikom, vrlo je jasno pokazao što misli o američkom odnosu prema imigrantima ali on, istovremeno, ne želi do kraja zaoštriti odnose sa svojim moćnim susjedom - svjestan američkog značaja ali i jakog utjecaja meksičke kulture u samoj Americ u kojoj su hispano-amerikanci postali druga skupina po veličini u ukupnoj američkoj populaciji. U državama koje su nekada bile dio meksičkog teritorija meksikanci su postali itekako važni. Meksikanci u Americi sebe nazivaju “chicanosi” i vrlo se ponose svojim podrijetlom i vrijednostima svog naroda pa je i Trump sve više svjestan njhovog značaja. Lópezu Obradoru su na pobjedi odmah čestitali svi najvažniji svjetski čelnici, počev od Putina, pa do Angele Merkel i Macrona ali i Trumpa, koji je i ne htijući pomogao AMLO-u da pobijedi u Meksiku.
U svakom slučaju ovo su bili povijesni izbori jer s južne strane Rio Bravo ( kako tu rijeku zovu meksikanci) odnosno Rio Grandea ( kako je zovu amerikanci ), u Meksiku - ponovo jaše ljevica. I to, kako trenutno stvari stoje, nezadrživim galopom !
Oznake: more, sunčanje
|
